Husein Hasković KUĆA NA VODI

1

SADRŽAJ

Kuća na vodi ....................................................................................................................... 003

Zemlja ................................................................................................................................. 00

Veselica ...............................................................................................................................

Majka ..................................................................................................................................

Kukuruza .............................................................................................................................

Trnjine .................................................................................................................................

Svemir Sutjeske ..................................................................................................................

Ćurevka ...............................................................................................................................

Zelengora ............................................................................................................................

Trebovska ............................................................................................................................

Pepelnica ..............................................................................................................................

Izgorka .................................................................................................................................

Besmrtnica ...........................................................................................................................

Selica ...................................................................................................................................

Zavičajna .............................................................................................................................

Parnaseja .............................................................................................................................

H-arija .................................................................................................................................

Jesenska ..............................................................................................................................

Ratarka ................................................................................................................................

Ratka ...................................................................................................................................

Šehidska ..............................................................................................................................

Gorčinova ............................................................................................................................

Vrâna ...................................................................................................................................

Pitalica .................................................................................................................................

Pogorjelica ..........................................................................................................................

Kuća iskopana ....................................................................................................................

Jezikara ...............................................................................................................................

Biografska ..........................................................................................................................

2

KUĆA NA VODIBiće svijeta je tečno

1.

Otac moj, kad dođe iz nekog rata –ubogi nébeg u bijegu, rovac – danidara!udovac, s dvoje sirote oko vrata –kuća na dvije vode još je dogorjevala.Zamota zadnji međuprstak duhanskog prahai pripali na glavnji kućnoga praga,na binjektašu otpočinui pođe da zida od fine građe dimaplavičaste kule u oblaku

oslonjen na paučinu!

i podne razminu –još su se pred očima sterala beskrajnaslavonska polja hljebne i site zemlje,Sava se raširi u postelji – drinja li, drijēmlje! –ovdje i vode žude za dana uteći pod šire nebo!

Planine mu se unijele u oči,lancima mu za leđima zveče –spomenu se Jusufa, na dno suha bunara,vidje u nebu sedam mršavih klasova,i jauk mu se otkinu iz prsa,ali ga udavi omča grla!

i nema povratka domui neće se on više vratiti,niti će ga poznati mjesto njegovo!jednom kog snom je takla Slavonka Selenaneće se više budan staniti pod Borovno.

2.

Otac moj, begovski privuk,na splavu rastao, uz dumen dumao, sred Drine,na kojoj svaki stanovnik kamen nosi muško ime! –i zanosna plava dušmanica Drinadjetinji san mu otplavi,od svega ostavi mu u glavi –da sve protječe,da sve ljudsko grad je na vodi,da čovjek Ahasfer je,da i dandanas obija vrata,i nema Ararata, u živom toku – pristaništa,Nuhova barka dovijeka pučinom plovi –

3

gavran je osjedio – suhog ne nađe,da je pocrnio od tog znanja –

i samo potok jedan teče!

Veče ga na binjektašu zateče,dok prve bijele mu iznicahu,prepranim kamenom srezana suhozidaprozbori iz mraka Persepolj, Babilon, Troja …niz halilučinu odjeknu:Ne reži moga kamena,neću stepenicama do nebačovječija noga da mi hodi,da se otkrije golotinja tvoja!

Ozidaj život na vodi!

3.

Dok je podizao prvu kuću na dvije vode,tinjala mu je iza leđa pripravna glavnja!Smola brani građu od vode, sinko,ali je lučeva kuća napla buktinja.

Sunce je nebeska glavnja,i nije nebo cijelo!nebo je zvjezdan rukopisi zgrušana Mlječna staza,brašnom prosuto proso,i još hiljade čudesa! –

Nebo je Božiji svitak, sinko,zapis, samo Božije čelo,i sve što čovjeku treba,pada mu sa nebesa!

Sunce se s mjerom pali, s mjerom trne,noći, crne ponjave prevjese svodom,pa kad ne možemo nebeskom žeravom,ispomoći ćemo se nebeskom vodom.

dan je kap sunca u bezdanici noći,naum svaki mi popije još u rosi,kad se nagne i iz čamova vedra Dolineizlije mlijeko svijetla pro Planine.

U ovolicnom danu šta vrijedi počinjati,- između jutarnje rose i rose večeri! –svaki trud naopako mi hodi! –iskopaće se svaka kuća

4

koja nema od noći ponoći.

Ozidaćemo život na vodi!

4.

Ujutru ode,pribra i zajmi pred sobom vode –planinice, ozimice, perućice,miljevice, ljubušice, plahovice -svaku izgorsku žicu vode,pokupi do kapi, nagna u poskok,na tijesnom grlu, sapeta snaga daledenicom mlâza okrene mlinski kamen,zepretena u njemu vatra iskrom da plane! –dok nebeska blagodetna mlječkroz grdno veliku vodu mlazâ u vitlo,zavrti tolikom ga hitnjom –učini ti se kao da stojikipom!

Šesti dan, uoči Jurjeva, odminu! –i otac, begovski privuk, otpočinu.Pčelinji zuj kamena gornjaka,hljebna dok brašna razvijava,remeti klik zabreklih mladica,jurjevske dok kupe omahu –šadićke djevojke da se omahnu,pa pjevom, gazom, poskokompropinju se iz tijesna prstena pâsa!

bez glasa, mlađi brat kradomlabuđe bijela i duga grla vučje im preža,spućenu muškost u njemupotmulo zareži –pa rukom seže u rastrižje!

I samo mu voda Topalauteče i leže pod kamenom!Otac je tjera uzaludu,ohola begovica pustanevična služinskom trudu,ostade samo vodaza žedna usta.

5.

Posvunoć –mlinski kamen premilja zemaljsko žito –kukuruznozlatna mjesečina prosijava

5

ražene noći, ječmeneke, noći prosane –gladna rune se ljeta u ždrijelo nezasito –taze posječena kamena gornjaka.

Nije to mala nafakapet odsto od svakog zrna –s potoka!

a u čamovini zatočen sipac čamii kućne grede premilja u fino brašnocrvotoka!

i najbolje mlivo, hljebni pelud,tek, ujmi paučina!

dokzrnom po zrno prosakapala je heraklitovska rosa,

broncom, kuća na vodiu vodeni san nas vodi.

6.

Sve što se u njoj reče –odnese voda! –otvaramo usta kao ribe –riječi s mrtvim leptirima padaju u vodu:u potopu žubora, zveke, romora,Nuhova bijela barka potočaraplovi crnim vodama noći! –

Digli smo ruke od riječi,oslonjeni smo na ćutanje –naše smo, uvijek nîkom, pogledevješali o kantarske kukebrašnjavih očevih vjeđa,da mreskom čela, dok pripodiže francuzicu,ispiše nam krivicu!

U kući na vodi –niti smo omrcali, ni u njoj osvitali.Dopuzali bi noću s pôljada negdje glave priklonimo –zora nas u njoj nije zaticala,sni naši svi isprekidanignijezdili su se i bez nasu našim toplim leglima.

Pri svijeći prituljena fenjera

6

udijevali smo oči u školske zadaće,i među koricama bijelih knjigasnatrili o hljebu bijelome.

7.

Suhe i lahke kao perce,djetinje riječi naše,korijenom močene u crnilu moraduboke očeve šutnje –ludi leptiri na vodi,poneseni plamenom krila!

potapane su u nju bez krugova,tako oprezno –da otac ni mreskom čelane načne zamanu šutnju –

djetinje riječi našezaturale su klicu u njoj,u njoj i rasle, podzemnevode promuklice

njegovom šutnjom korićene,kukuruzom oštrom brušene,u Crnim suškim potocima,preko raspusta

- a ljeto uzrijeva otrovomu ljutim poskocima, u biseru đurđica,u bijelim čemerikama;dogola ljude svuče i trkom tjerakroz Suhu, kroz Čemerna,nekakvom sinjem moru! –

djetinje riječi naše –na čestom situ ređene,stizale su nas nakon dvadeset godina,teške kao mlinsko kamenje –riječi suđenice! –

kušali smo ih pod jezikomkao poodležano vinoi priznali kao svoje –

samiljali smo ih ramenimau fino mlivo peludi – riječi naše djetinjekoje su mogle,možda, da nas kažu –

7

kad se već i zemlja sleglana očevim ramenima!

i danas –iz svake i tuđe nagorke riječiprožme sladak osjećaj srodstava –

baš kao ljekovitostotrova đurđice!

8.

Otac moj –svaki susret ruke i vodepoprati popjevkom molitvenom! –ne znam da li jena kantaru mjerio krivo,ali –na vodi što je rođeno,sve živo! –odnese voda:Zelenooka sestra Asima –krv joj se nenadno okrenu na vodu,i voda ju je preplavila iznutra,prelila prni bunar i došla joj do grla! –zelene oči, licem joj se prolile,i lice joj travom prozelenjelo.

Narcisa sestrica Nazija –u posljednjem danu sušna ljetasmrt je uhvati na vodi sjajnom varalicom.Nebo se otvori i tri je danakišilo, po običaju, za utopljenicom –majkino se lice više ne razgali.

Otac –pod konjskim kopitom pade,oslonjen na paučinumolitve, kletve, nade! –amanete mu zanese voda Sutjeska.I ja ne znam sad –da li pod dugom leži!

Majku na vodi pokosi srpsko zrno.Riječ njene hajr-dove u vodu pada.I nada. Bistrica se neda pregaziti.Lišćem sam je zagrnoi ostavio vranu i gavranu.

8

9

Znam samo –da svaku riječu sobu bez ukrasa koja pade –upi voda i do zoresnese u Crno more

da misli naše –voda nebeska neuhvatljivau vrču gline! –iscure iz svake riječi

i da najljepše mlivo,hljebni pelud –tek, ujmi paučina!

dok –zrnom po zrno prosakaplje heraklitovska rosa

bilo kuće na voditmurna otkucava nokturna

obješeno u prsnom sepetusrce premilja sinajsku prašinus vrelih pustinja nesanice.

9

ZEMLJA(skica za portret oca)

1.

U očima u rukama u riječima – zemlja!

I u Ademu je bio puki vrč gline napunjen crvenim vinom Božijeg daha.Kad vino iscuri kroz naprsline, vrč se prospe u šaku zemnog praha.

2.

Od zvijezde do zvijezde od rose do rose, od vida do vida –između trpkih zukava i senabija, sve dok mu oči ne zažmire! –život, ko cigar, dogorio do nokatapetom u crnu zemlju utire.

Na zgrudvanom dušeku od sjerine san ga neće.I u snu zemlju prevrće, drlja grdno busenje –sjetveno zrno zemljom da zapreće! – brazdu povlači sa sobom do postelje, drljačom rasahlih kostiju u snu je vlači i melje –dok je u brašno ne prospe.

Sve što nam hljeb bivaše bjelji dok ga u rukama obredno lomi,- nožem nije dao pro vruća hljeba! –ruke mu bivahu crnje!

Uzalud ilinjska zvijezda i plameno isijanje nebeskog sača!ko jasikovu granu zimomora ga trese i o Ilindanu i vuče ga u postelju –ilovača.

3.

On sedždu nebu čini, dok čelom na zemlju pada –jer, da bi se radilo o zemlji mora se gladati u nebesa!

10

nebo je i vrijeme – puno vatre i leda!ali ne pogleda se u nebo praznih ruku: ne postoji li se na zemlji,ono ostaje pusto zatvoreno i vuku i hajduku.

Puput slijepca –uzda se samo u svoje ruke:na zemlji rodnoj gladišikom kao izbiti njima paru iz kamena!I zazira od poštara ko od vuka, od plave kuferte pomodre:globarina, cestarina, zemljarinaškolarina, pašarina, hodžarina...država ko zemlja mrtvica iskezi zube –padalo – ne padalo, njoj u koš padne, orelo – gorelo, njojzi nakisne! Ona reži i reže dok sve ne poreže u četiri rate, plus kamate.

4.

Valjan ko crv u glavnji –dasne mu obadvije i obje oštre poput turpije,provuče li dvaput preko dlana najljućem nožu žicu izlije! -i vavijek gole zađu i u ulište:kako tu zmija zub, pčela žaoku da zadije,kada to više i nisu ruke,do ognjište!

Težak na dinaru, težak na riječi –svaku riječ potegne na kantaru,dok je ne protisne kroz halku dima –zna on da i među riječima ukoljica ima, zna da se riječi o riječi taru dok ne planu ratnom vatrom,s mnogo pepela i dima!- a samo ga nemoj u ratnika!otišao je bestraga,tuđina mu je preko kućnog praga,a kućni prag je Drina. -Ne isili se nikad ko pustoklas!težek je i teža ga vuče u srce zemlje,u mrtvici – crnica mu je sudbina, lakše mu je i dušu ispustiti negoli uzdah ponekima.

5.

11

Dok dlanom od dlan – godina mine,svakog ljeta odorak sve veći –zemlja razdrlji suhe posne grudi gola iskesi zube, gladno zine –mrtvica izbije na površinu,ni mrtvicom hljeba više ne rodi! -zna da je dirnuo zemlji u živac,da se u mrtvicu potura ljudsko zrno! –te pliće ore, pliće i diše,i do lanjske brazde nikad ne doore.

Svake godine odorak sve veći! –ne ustuče ni da prihvati oplazinu,dok život ne svede u metar i po dola – ko jeribasma pade u ledinu, pred prvu brazdu!I ruke plamen legoše pod kamen.

6.

Sav u Božijim rukama –on ptrelaga oranicu u duge retke,- ni sedme je godine ne odmori! -da ih danas ja, i sam gotovo zemlja,prelažem u redove pisma –njegovom desnom rukom

kad više nemam u zemlji imanja,koliko on nekad pod noktima –duša mi – gledati u nebesa

ko njemu duša – zemlja.

12

VESELICA(majkina priča )

Samo džanarika ima dušu. Ona sa prvim plodom pohiti da prekine proljetnu suhotinju i zalije sasušena nepca.

Na Veselici ne bi džanarike, već samo jedna trešnja crnica: izbehara kad snjezi s brda odu, zacrni se kad se žita zabijele. Pod njom sam prohodala sa godinu dana, pod njom sam sebe našla,s njom i zarudjela.

I žudjela da mi je samo do prve grane,da ne živim od onog što mi bace vrane. Kad sam bila na prvoj grani, nisam se na njoj ni okrenula –bila sam već u vrhovima. Pustila sam da vrijeme mimo me teče. Veče kada je padalo na zemlju,sjetila sam se da siđem sa crnice – crnog lica kose pune njenog behara stara –veselnica s Veselnice.

13

MAJKA

1.

U njemom prezimenu ne zvekte dukati,ni gore ogre, ni šušte svile,ni ini ševini biljezi –nisu u njima legli hafizi,mule, spahije, paše, age i bezi...samo – Kršo!rođena u Kršovini,na Išik-njivi,za drugih motika.

Djetinjstvo – Ružin-polje!ali između dva svjetska ratanije se imalo kad biti dijete.U životu krzna od kune zlatice,između čemerike i velebilja –mladost joj, poput ružičasta hata,ode u Tututanj pro Ružin-polja –bez ijedne ruže.

U što je drugo i mogla izrasti iz krša,između sjekire i nebeske strijele –do li u boriku.Šiknula iz krša, pružila grane u nebosokola njima da primi –i triput je oždi grom!

2.

Kao sve dobre cure, ne ode iz sela.Uda se ni koliko cigar duhana daleko –konja se nije imalo rašta opremati!Moja majka – triput udovica! –i nikom Laura,nije imala svoga Katula –do samo u mome ocu svoga katila!I ničijoj se smrti do njegovojmoja majka ne bi obradova.

Stotinu jutara opljela –hiljade struka kupusa, duhana hiljede!cvijeta nikad! –ni zasadila, niti u kosu zadjela,ni suzom, onom iz pjesme, zalila.

14

Za cvijet maćuhicu nije ni čula,a trima mojim sestrama bila maćeha,tri moje sestre su bilenjene, jedom zelene, pastorke!Otac – da bi im bio i otac i majka,znao je biti očuh njenoj djeci!

3.

Njene zlatne ruke, nikad u zlatima! –sve njeno zlato stade u jednu vérukoja nikad sa prsta ne svitnu,jer zlato ne da rukama u zemlju,a njene povazdan u zemlji –ruke pune zemlje, usta čemerike!

Nikad u vézu, nikome oko vrata – u zemlji uvjek do lakata,zemljom i prepirane u tejmumu,nokata nikad, ni za lijeka! –dovijeka sve iskrzano brusompjeskulje zemlje nerotkinje,ni zima joj nikad za nokte ne zađe!

Bez nokata, ni konac u iglu uvući,ni jagodama prstiju konac uzeti,ni djecu noću pobiskati,ni prstom potpis pritisnuti,a kamoli list knjige prevrnuti!

Kad bi nabijala torine,sjela bi za stan, psvunoć nabijala ponjave –stendalovski u dvije boje: crvenoj i crnoj.Nikad ćilime.

I usta šutnjom zalivena.Mislim da bi se i pjesma u kletvuu njenim ustima prometla!

4.

S okom bezazlene srne,lomna u boku ko nekad u kolu! –srne pri svakome kroku!

Njeni hromi koraci, nikada naslijepo!uzapćeni, pod paskom strašljiva okapovode se za jasenovim štapom.

Dockan, skoro na kraju puta,

15

vodila je računa o svakome kroku –ptica zimi kad prikupi noguuvijek me na nju sjeti.

Majkini koraci –uvijek sam znao kad dolazi ona:samo jedan oštar udar,sa akcentom uvijek na desnom kroku –između štapa i desnenjiše se obješeno klatno lijeve.

Ni Musaovim štapom ispomognutnikako u nešto pjevnokorake da joj složim! –

A koraka joj ne bi u deset sela.

5.

Hodžina šćer – slova ni zaturiti!na sahat nikako,a jedva da je i u pare znala.Naučiše je da ima samo jedna Knjiga,u kojoj je i samo tek jedno slovo,sve njeno znanje stade u dvije riječi –da Bog je jedan, a čovjek Božiji rob.

Na Topali, bez providjela –moja majka bi plamen svijećeo koji svaki dah se očeše i povije ga! –za nju se tuđi dever primi.

Zato se ona klonila sretanja,gledala da ne bude nikome na smetnji,umicala, bjelih se kosa stidjela,bojala se godina dubokih,što grijeh joj o vrat tovare,i otkidala od ustada sabere imetak na nebesimagdje lupež ne prikučujeni moljac jeda.

6.

U kući na vodi –samo je mlinsko kamenje nije trlo.

I preturi s ocem godine deverne,uze joj i iza nokata crno! –ali joj otac nije dohakao –

16

no srpsko zrno!

Čitav život o zemlji bogoradila –do Aliđuna sva od praha,od Aliđuna sva od kala! –i kako da ja kažem:Zemljo, lakša joj od čaršafa budi!Dervišo moja, iskušenice,vječita udovice,što se čitav život za zemlju oprema,a danas ni mezar zemlje nemaš!

17

KUKURUZA

Kukavicom kad ljeto propjeva -od bijelih svila bistrih jutara u kukuruzima;kukuruza zorom,večerom kukuruza -dan i noć s gubice trusi!-

kukuruza jezike brusi,mašom jezika šutju rasprece -oštra divljačna misaorijeci da se dokopa,bune svijetom da zameće!-

čisti i bistri jaruge moždane,pseći bijele očnjake oštripijeskom mlinskog kamenja,rano odbija od kuće u svijet.

Iza drugih motika,kad ogrnut zemljom zasvila,resom se okiti a isprsi klipom,kukuruz samac- ne voli čestu niti zbor! -

odsijeca od šake do lakta:za ptice nebeske,za šumske zvijeri,za rodbinu iz grada,- svako zrno je zlatan zubza truhlu vilicu -za sedmoglavnu državnu nemamkoja ne zna za nemam.

A žeženo ljeto naljeva mlijeko-u svako zrno - po grušku mliječi!

zakukuriječemo zorukad kukuruz zamliječi,a žuljave dlane u duge dane liječimokukurijekom i teškom riječi:kuka nam dovijeka!Iz riječnika kukuriječi-

kukumavkom kad zima prokuka,za nastrehlih, strašljivih noćiu šašovini kukuruza!

18

a noć je neznanka,neman sa stotinu jezika:što obdan nema glasani tkanje pauka da zatalasa -noću bučno priče otvaraka stotine Nijagara!noć je jezikara bez para,crna vrana sa sto jezika -javi se i ono što tišinom živi,primi se glasa i ko nijem,da san nam zatalasa,uđe li vjetar u šaš kukuruza,potop zvuka otplovi svaki drijem -na lijevak napeta uhanoć se u dušu lije!

2.Kukuruza, rasuta na dalanu:žuta kao dukat -kažu oništo su bez dukata! -dukatari je zovu sirotinjskim zlatom!

Kuka i motika tepa joj:kuka nas lijepa!Nju zazivaju u molitvi Gospodudok ištu kruh nasušni i inosušni -stokamenicu tvrdu sa sedam kora,a, opet, nesporu ko život sam!

Ona svakom brašnu dodaje slast -pšenično diže na tron somuna,i mrvicu drugčijeg hljebadođe joj kao smočac!nebo dostiže u cicvari -jednom u godini se nasiti mrsa,kada se maslo pred zimu vari.

Razvija apetit, prepada glad,u papir jufke razviti se ne da,ne trpi tanahne oblike -do u pospalju!ne da se činiti kao glina,ne nadme se od kvasca ko pšenica.

Ko od nje jede krv je pojeo,svaki zagriz ostavlja u njoj krvav trag,sa svakim njenim zalogajemsvojom se mukom zalažeš.

19

TRNJINE

1.

Prve kad minu slane,u pozne barne mjesece prvim snjegom kad obeharaju gole grane,otkriju nam se dogola trnjine –grozno i pozno naše voće –koje nijedan grad ne obije,dedove bobe, naše crno grožđe!

I sni naši zgrozdani u trnjine zavodili su nas bajkom vinograda,opijali crnim vinom bijeloga Grada,kamo nam je valjalo skoro po obraz poći –u purpur stida kraljevski odjeveni.

Godinakad prihma kraju i prvi snijezi siđu niz Tuganje,odhuljali bi se u Lazice, dedove bobe brali - nismo se šunjali niti smo ih krali,dedo nikad nije branio svoje imanje! -i molili se da nam zima privije Cigane u selo na zimovanje –iskrzano sunce da nam okaljišu.

2.

U dane brrrne,grozno i trpko smo zobali voće,dok zubi ne utrne,i zarana se vještili u trpnji! –dok se trnjine grozdom crne,divlje kose naše gnjidom sijede.

Grozno i pozno voće naše! -zavelo nas je snom o vinogradu,napojilo crnijem vinom bijela Grada,i nama, već sasma nalik Ciganima,Grad bi vinovnik čemera i jada! -kad ispismo onu groznu istinu iz vina –s trnovom krunom kroz gradske pustinje puštali smo krv Isusovu,iskihali što je zelenog u nama,izrigali u šolju i mlijeko materinje!

Danas – u svakon zrncu grožđa

20

kušam se vratiti trpkosti trnjine,u strepnji da mi sjećanje ne zatrnja,kad su mi u ove dane sve slasti obrane,da me želja mine! -

kad više ni Cigani dušu ne mogu da mi okalajišu.

21

SVEMIR SUTJESKE

ima na kraju mjestogdje ono sto jezik riba bi bio

bez njih se zbori!

1.

Na početku biješe Riječiz koje ona poteče,i prvo providje šumuu Platonovom umu.

Nebesko riječno počelonoću romori obalama

O njoj Platon, zasjenjen žaromnebeske vatre i vidjev samo sjene,u prosvjetljenju zapisa:

Prava - rijeka matrica nebom teče,teći će izavijeka!ova je njen odljevak u ledu,zelen konac u akvarelu,metafora u kojoj se iskon zrcali.

U Donjem svijetu slika slike,dosta bljeđa i Leta zovom.Pod nebeskim krovom –sve je potopljeno u vrijeme,samo Tvoračka Riječ ne stari -poji se mlijekom s nebeskih vrela.

Od izvora do ušća – ona jesamo trag duboke namisli,zelen konacoparan iz sukna vremena.

2.

Bistra, nevina i otvorena,Sutjeska živi čista obraza,svijetla čela može pred svaku rijeku, ona ne zna ništa da ukrije,niti pred nekom nice da obori trepavice,ne zacrveni se kao krvava Drina.

22

Nijedna pritoka se u njoj ne izgubi –kao što se Drina gubi u Savi,na ušću dugo stoji dok se ne udavii Sava je u tabutu ponese.

Utoci i pritoci koje pokupi usput ništane izgube od bistrine –ona ne miješa vode kao karteniti ih potkradasamo ih uzme pod svoje –maticom razigra do propnja,u viru umiri –kad neka zamenoćaskrene je u tišak rukava.

3.

Sutjeske da nijegdje bi se umivale srne,kosare noći crnečime izmivale kose od tala,gdje izvirale kose bistrice,nevjestinjske bijele haljinečime prepirale lastavice,biljane vile nagorkinječime bi bijelile lice,sestrice vile gorice –gdje u travi zaturale vitice –pa kosci, momci šadićki,opasuju kovane čelike kosai posjedaju u vilinom kolu,podne dok se lije u zlatnoj žici ezana,nabrekla vimena oblakakome bi vrijeme mlazalo u ušćepčele bijeles čijih voda donosile mliječ,pjesnik Gorangdje našao bezdanicu,posljednje svjetlo, vrisak bijeli! –nad seobom obalako bi se zamislio!gdje bi se legende legle,ko bi svake noći žuboromrazgovarao sumorne putnikena Carigradskom drumu –od Čemerna do Pustopolja!Sutjeske da nijeko bi ispirao krvave Drine!

Sutjeske da nije –

23

na čime bi bdjeli Vrtlari,u Hercegove zemljeko bi otvarao vrata,ko bi znao za igru piljaka,ko s vremenom igrao žmurke,čime majke plašile djecu,u čije vode strave izlijevale,tamnookuko bi obljubio rijeku Izgorku,ko bi pružio rukusrebrenom curku tankih vodakad zanemoćaju!I niko joj se ne obradujekao potoci zelenci –od skake, do pjene, dječacioznojeni pohite da otpočinu! –glavom da klonu na njenesvilene i šumske jastukeu hladovini,ili se propnu na leđarazigranih bijelaca.

4.

Samo Taj,ko je plavljen bistrom suzom djeteta,sluti da nagdje teče voda Sutjeska.Mostom neosedlana, nezauzdana đemom brane –ona ne da da je se s visoka gledao grla su joj došli i most i mostari,za natureni most joj za vratomubira djecu za mostarinu.

Zelenu, drži je na okuod nesna skamenjeni orao-badac,nad svakim krokom bdijei ubira mostarinu:jedno dijete po dimu bar,uzima za glavarinu!

Samo Taj,što u Arebunu, zemlja pčela,opijen žeđu i vođen žuboroomsamog nebeskog vrela –vjeruje da negdje huči sutjeska.

5.

Sela bijela ko previdjeli danipopala oko nje s obje strane –

24

bijela jata ptica pjevicazasijala na zelengrani,bijeli popci, raznizanisa zelena konca tespiha,bijela stada omrkla pod gorom,jednim okom na vodi, drugim na gori,da ih ne zaskoče krvolokivuci Ravnogorski! –Ćurevo, šareni brošspučen po samim Ždrijelom,Šadići, zidaju navisoko! –Hauz, Kula, bijela Svetilja –more i što i močilo!Kad zanoća, Sutjeska seispod Igoča zatalasa, izaglasa –izgubi se i zađe sebi za leđau hladoleži.

6.

Kad zanemoća, utanji se u struku,da se obale preko nje mogu rukovati –zubima se uhvati za vjetar vremenikprolomom oblaka da je napoji.

Sutjeska ne trpi ništa stajaće –pa ni stajećak – kamen historije,grad što počiva na mutnj vodi! –

Rijeka se propnepovodnjem za mijena –lovore, bronce, granite...otplav u Crno more nepomena!

7.

Sva od srebra –ona samo za Suncem gleda,koje joj dovodi kupačeda im ubridi plamenom ledaprevrela bedra

ona nije od ovoga svijeta:pivna, a nije za pićejer opija kao Hajjamovo vino –samo raspaljuje žeđ.

Leden potok nebeske rose –ona je da se u njoj umiju ruke,isperu usta i kaže

25

elhamdulillah!

Sutjeska je voda za abdesta –a danas na njoj nijeljudi od abdesta!

26

ĆUREVKA

Na Mirevinu iz svijeta kad uteknu,Mujo, Abid, Osman, Fadil, Adil, Emin,Mušanovi sinovi, ko šest planina,spućeni snagom, blaženi sužnji grude u poplavi derta, kad srca impreliju se preko usana valom pjesme:Što me majko, srce vučegdje planinske šume huče!u davoru razlistaju goru, iz daljine, u nevjestinski bijelehaljine Trešnje obuku,u nekoj drugoj pjesmi pčele ih svuku marno u zlatno saće.

Pjesmom kada i fenjer utrnu,kao vjetrom, crijep sa streha krene!Utvori se - sasuće se kuća u srču,kao hladna čaša cikom od vreline.U mulju, Mušan ramenima smilja,ukrivan smiješak mrkline prosine.Pred njima –sobe zastide se svoje tjeskobe!a njima je svuda poširoko,najšire im kad kad se sasma stisnu,u prstenu rukama prpletu –glava glavi, da se dilje čuju,gorolimno Ždrijelom odjekuje:Bratska srca kad se slože,i olovo plivat može!

Baš kao sobu –zemlju bi Bosnu sobom napunili,s njima samim ne bi bila pusta.Preko samo Mujova ramena mudrac onaj legom Zemlju mako bi iz legla!

Na Mirevinu iz svijeta kad uteknu,Mušanovi sinovi,kuća bi ko u se propala i u potopu pijevaljulja se ko Nuhova barka.Od prozora do vrata – sobanekoć je Ulobić-polje bila,dok bi umicali s Mušanuva oka,danas je par koraka –pet duga, tri široka.

27

Danas im tijesne vučevske Doline,gdje bi Mušan ljeto uz kose –oni ih obore za rose,sa dna uvrh raskose! –i ne odmore,nit prvog otkova ne zbruse,ni grla čestito ne udese,pjesmom da se oglase:Oblak na se, a kamen poda sene daj da se ognjišta pogase!

Mušanovi sinovi, davorje kad slože,majka Abida ko svijeća kipom stoji uz vrata –da se nagrije sunca s njinih lica.Ne zna kuda bi prije –te se i ne miče.Mušan dvori oko svojih dječaka,samo pjesma da ne malaksa.

Otkako ga grom rastavi od glasa,ne grmi više, samo očima sijeva,učini mu se – nadolazi s hukom voda promuklica,usahlo grlo mu naljeva, grud zatalasa,očini mu se – kroz šest sinovskih grlaon to ponovo pjeva.

Nit ko Muja kamenom s ramenom dobacinit natrča, ni nathrva,nit kuke navuče,niti ruke!niti ko Abidu doskoči izmjesta, izatrke!a tek kad Osman sitno kolo razveze –vitkonoge breze za rukom mu polete,ne mare ni braće ni sestara!Fadila, Adila, Emina –niko inikad ne natpjeva.

Allah nikad šire ne bi ruke –od Brodskijeh vrata do Vratara.

Danas –na Mirevini palež miri,ne osta ni kamen na kamenu.Sve je ubila Troprsta tonja.Polegla tišina ničim da se oglasi –nit zubom miša u duvarunit njiskom vranih konja.

28

Divljaju Trešnje,rune se Gradine,dobri Pan duri se što tmice Pandurice stane i trepte jasikama –

zemlja mirijska trnja.

Mujo, Abid, Osman, Fadil, ..., Emin –ako jednom i zapjevaju na Mirevini,zastrijeće lica i bijeleu Crnočici breze.Biće to pjesma naprsla, krnja –jedan glas neće se čuti.

Glas koji zlatnom žicom rapsodiju u plavom veze –preko nebesa.

29

ZELENGORA

1.

Sva u zelenku, čista lica,širom otvorenih bistrih očiju,bez trepavica,ona za nebom gleda, -

nebo kad se naoblači,u vodama gorskog okaona ga do gola svlači -

njene strmoglave smrče zarezanih peramoče vrške u plavu nebesku tintu -zaturaju rukopis u jeziku riba,dok razvijena zelena jedra kipom čekajuna bijele barke što i bez njih jedre,koplja prežaju crna, i bez Viteza Tužnog Lica,ostrižena nebeska runa -

potopljene nebeske svileponekad rastriže pastrmka,trkom za vilin-konjicem,- zna li on da ne može umaći sebi! -od dva vrana konjica u nadmetanjuona vidi i preža samo na jednoga!

ponekad joj u oko uleti mušica,trun joj iz oka očisti pastrmka -sva oklopljena u biserje!

a orlu –dok svrdla donjim nebom,sve dublje i dublje,nikad ne smoči perje!

U očima joj čobaniceprvi put vide svoje lice -ljubomorne na onu što ih iz ogledala gledako da slute da pravi lik ogledalo za se čuva,vrtoglavicom ponesene mlade Narcise,sunovrato zaljubljene u svoju nebesku sliku -koju vidi samo zapaljeno oko.

Njene se oči ne zamuteni kad joj ribe kradu,i njene ribe otvorenim očima

30

smrti u oči gledaju -na čovjekovom dlanudok se grče! -

smrče dok bijelo mlijeko zore piju,tišina samo uzdahne šumom zelenog jedra -vjetar dok srče,i šušnjom suhih oblaka! -

na Zelengori -širom otvorenih bistrih očiju,bez trepavica,nebo samo u se zagledano -vidi nebo zemaljsko!

2.

Na Zelengori Dobri živi! -u zelenim haljamaukazuje se u vrijeme krvomutnje,kad svijet se vrti i slažeoko stožine smrti,uvijek pod drugim imenom -Planik, Gvozd, Videž, Zaim...

iščili nenadano u samom rasvitu,poput svitnjaka svijetli u mraku,- besmrtan, ako vatrom sagori! -dan ga izblijedi bez ostatka,i niko ga više ne pozna!

Temeljit zaborav, jedino pouzdan,vreba u zasjedi, uvijek pri ruci,da potre spomen na Dobrog -uči da ničeg nije bilo! -zaborav sve sa lica skida,lijek je protiv crvenih ospica,protiv plamenica stida -kad nam se taknu lica! -

da nam obrazi ne pocrne -iščili Dobri Čovjek,Zelengorom se zaogrne.

31

TREBOVSKA

Hectora quis nosset,si felix Troia fuisset!

Na zemlju tama pade, da se moglo rukom opipati!Na nebo se više nije gledalo,niti lučilo zvijezde večernje od zvijezde danje.Samo bi još dobro Sunce po naviciiskočilo vrh Jurjeviceda izgraši prve pružene brazdei u krvavom crvenilo tonuloiznad vrletna Zamrštena.

Polja su zalud žudjela prvo sjetveno zrno -a mjesec travanj na izmakui pjevačica ljeto dopjevava!

Polja naša,grad ruke ratarske,s proljeća,s jeseni,pretana našim rukama-nisu li slutila da će naše glave pozobati,da će zaprtati besklica zrna!

Dok u brdima srp je oštreni spremana srpska posla! U babilonskoj pometnji:kalendari, satovi, Sunčeve i Mjesečeve mjenenisu se dali iščitati.I bez kazaljki sve je kazano -noći s glavom na kamenu,dok voštana svijeća mjesečine posvunoć tinjavrh kamenih uzglavlja,razdanica - svodi nam očii zavodi u olovne snove.

I spavalo se mrtvim snom snivača iz Efesa!

Čekalo se da neznan neko, poput Dobrog,prašnjave zamajce krene -vrijeme da poteče, ljudska riječ da se reče.

Tama na zemlju pade, da se mogla rukom opipati!

ali –mraka da nijeko bi upalio nebeske kandilje,da ih nijedna svjetlost

32

ne može poreći -Sutjeska da je bila smirnako bi znao za Zaima! -Musaove staze sudenicedok trijebi svom narodu -preko Trebove.

Kad Godpod je narod njegov morijom udario,i učinio da otvrdne srce pustošnikai srce sluga njegovihda potru što tursko ime nosii trag mu istraže svaki! -krišom dode riječ:Objavio se na Zelengori,u zelenim haljinama -i u samog Boga tvrđe se uzvjerova!

Samo s njima Dvojicom,izmedu svjetla i tmače,na trebovskoj bogumilskoj postipici,trebalo je u koštac sa Trojstvom,golim rukama! -

Njegov prst je ključ za svaku bravu!put je ono što on pokaže! -njim rasjeca bespuća prašume,njime cijepa naše Crveno more!I srce nam brže zakuca kroz krvna zrnca u cijevi,dok mušicu ledimo na svemu što se miče.

Rastopljena olovna srcaljeto nam zaciče -u dubokoj vodi njegove šutnje! -Jer, nije šala! -Tolike kolone nejači,- od povoja pa do pred ćefine! -toliki plač djetinji provućikroz iglene uši Kljuna,pod vazda budnim okom Budnja-od Ljubina greba do Grepka!

I kako tu ljudsku gomilu upresti,mrtvouzlicom kako isprevezati,- s cijelim imanjem na leđima! -u tankom curku kako izlitiu tijesan žlijeb kozije staze -na putu izbjega!

S kojim ulogom,pro duga Videža, za mraka,

33

pro Ljute, Paleža, Morina,ispod budnog Budnja! -do providjela -put bijela svijeta!

Sunce li grane, gavran grakneda žišku u srcu utuli -riječ oštru on trza iz korica:Svijet i dva oka u zavadi u glavi -da istu stvar različito vide,jedno drugom podmeću svjetlo za tminu.Od danas - jednim okom na svijet gledamo.Mudraci su nekad znali iskopati oba,da bi ugledali istinu!

To što imate - danas isplačite!sperite maglicu sa sočiva,bistrina oka na suzi počiva -ništa vid ne oštri ko zrenje pro nišana!Vidjećete kako mušica sa čovjeka svaku veličinu skinei sagnu ga u trunku -ona nam govori ko iz Pisma -čovjek je tek praška gline!

Zapah baruta kadi mui posvećuje svaku riječ,šturu kao teorem, tešku kao kamen-riječ njegovu,cijedenu na čestu sitku rideg brkapili smo kao vodu života!

Dok granate brste granate šume -srce pretuca olovna zrnca,svijet gledamo sroz križić sočiva,on muku muči -kako u ratnika pretvoriti ratara, što redi zemaljske vrtove,kojemu i krv na zemlju miriše!

Užeg za užeg, ranu za ranumodrica za modricu!kad maši se riječi,nikome nije brat, sin, ni dželatdo oko slijepcu, noga hromu,on pustošniku zube lomii plijen mu iz zuba istrza!

...sedam dana ješćete hljebove beskvasne,i dok jedete bićete opasani, s obućom na nogama

34

i štapom u ruci, i ješćete hitno!...narod uze tijesto svoje još neukislo,umotavši ga u haljine svoje na ramena svoja.

Gospod idaše pred njima,danju u stubu oblaka da ih vodi,noću u stubu ognja da im svijetli,da bi putovali i noću i danju.

I putovali su dan i noć, sedam čela -pro duga Videža, za mraka,pro Ljute, Paleža, Morina,kroz Osija, kroz suha Kljuna,pod okom budna Budnja! -do providjela -put bijela svijeta!

Pod rukom Zaimovom -izmičući ispod noža.

35

PEPELNICA

crno mlijeko zore,pijemo te jutrom,pijemo s večeri!¸¸¸¸ ¸

u vazduhu kopamo grob,gdje neće nam biti tijesno!

1.

Izgažene sedžade majčine dušice u haremu -kadife, đurđini, neveni,samonikli sestrini prsti -s proljeća nicahu, nevini,pod srp i staračku ruku! -bijelo brezje, u srhu jasika,studenica voda Topala -sveti svemir avlije...vitezi Svetog Save kad vučki dovijaše,anđeli smrti, uz konjsku dlaku Kosovom režeći -mlađani, mrđani, srđaninakot majke Knešpoljke!

Između dva treptaja oka -očevu kuću jezici vatre obilaziše,i uvijek bijelu barku pripetu na Potoku,bijeli oblak dima svu obujmii u crno te zavi -valja ti u vodu, valja u goru-kući više nemaš kud!

Padaju očinji kapci -u pamet ne daš ludoj žar-pticial širiš nozdrve žudno,zadihano srčeš sve blago svoje -u kripte nosnica gomilaš mirise gladno -

miris anduza,ramazana dah,pah sestrinog ruha.

U miru paleži tamjana miris poznaji zadrži ga u pameti!Iza pohare Srba učas će pohora vjetra -Nuhova barka bijela raspinje jedra od dima,ko Bejtullah na nebo dignut za Potopa,očeva krilata kuća plutaće nebesima!

2.

36

Da znaš -Kuće više nikad, nikad imati nećeš!da samo -trnjine, kužnjak, krvara,svlak nepomenice, pirevina,žara -uz temelj kuće, na nebo dignite,u zaru dima uzletjele,nedozov zove, suhufi rasute Knjige,- ni za kog! -rukom nizani redovi Mudžizepod ključom devetnaest,sahat Stambolac, koncu svedeno vrijeme -crnim skazaljkama srezano u strize!I sjene klatih -klatno što mreska vode zjene -baš pred molitvu!još kletvu,brušenu pijeskom vodenih sati:Skotsko vam pleme ušlo u riječko Lutov narod, smetli se, dabogda!I plodovi zakkum drveta bili vamposlastica!

Ako izgubiš i to -ostaćeš, zbilja, bez išta.

3.

Riječi da ne pogubiš, bar:babak, obarak, bobak, oborak,badac, Bobovac, bogac, pabirak -nižeš ih u tespih,liješ u bajalicu! -fenjer, posijelo, hladno,i, kao sve izgubljeno,blisko.

U tom je pola tebei tom ti pola zboriš -sa srcm sebe!

I tamo sigdje ti je srce.

4.

Moraš -dok gori očeva kuća, hodati svijetoms bremenom nevidovnim na vratu,

37

držat se majčine smrtikao Sulejman štapa,znati da duh je krasta puti,učit se svetom neznanju,potkazati uvijek sjenu,upijati samo jeku majčinske riječi,gorčine joj ljekovitost –Naš udes je u mlijeku!Gledati svaki rezani kamenko da je iz nekog Zida plača,na svaki dan kao danakna zlato ljeta otišlih u dim.

5.

I ko tu još o pobjedi da zbori!Ostaje ti sve da pregorišborba ti ostajebar da si –kamen da nađeš.

38

IZGORKA

Pjevica ptica izgorkaljubomoru kad prokuka,vrh Prosine:Razvigore, nagizdaj mi gorešumom šume da se razgovore! -odhuknu ptice ozimice -

- razvigor vjetar se prene,s macom da krene u krilo,pod haljinu, uz bedro -lud!Blud ga uznese da Maglić planine,maglen zar s lica joj skine-krečnobijelo lice prosine,raskovnom travom pretijesneledene rasklopi jeleke.

Rijeka obale odgurne u stranu,rukavice zavrne i zapušteneobale oštrim pijeskom ubijeli -propne se na prste i poplavisve što je ikad naplavila -

a obale, kako da odolejurjevskom omahom da se ne smoče!

Razvigor vilogoracnebom oblake razvijava,u plave ga svile presvlači,nebesko ognjište raspuhuje,zvjezdan da uždijerosom da ga napije! -i Zoravino mlijeko zores kalca, u vedro jutro, u vedro doline da izlije,do stida golo drvećelistom da zaogrne,džanariku dušom da zadahne -prvu da je beharom ogrne.

Dok goru prelistavaBožiju Knjigu napamet govori!Razvigor, iz dušeod svile zelena razvija jedra,i puše gori pog krila.

39

BESMRTNICA

S proljećako svoje srce iz njedara trga -u putir ruže srce vrca.

Suzom dok otječe u sve bunare -vrela, auru ušpe, mjesečnicu,navijesti mijenu –vode se plimom propnu, obale krenu –zrela ko dinja žena iznutra nadolazido vriska!pa srće u neznani i žudnju pleše,uoči prve suze.

Orlovi nokti ruže, to mitsko trnje,nisu za zabran, do samo prizivanje,do samo mam!A kap krvi na trnu – obol za putir ruže,kad stoprste ruke za njom sežuda je obrežu,da joj otresu rosu, praške i srunečaške što mame na ognjen vrelo –ružoprsta zora kad kresne požar srca,živom vatrom zgrca sutjeska grla –da sludi!

Prašumom noći teče krv vrela,žila ponornica! –čaške ruže dok mame ognjen vrelu,ognjeno krilo leptira usnu žudii sjemeno rilo, bijeli labuđi pijev,neprashlu žeđ!

2.

U korijenu ruže uvijek leži zmija,pripravna da se svije Eskulapu oko štapa,kroz šuplji trn ruže otrov da brizne -neophodna kap u putiru ruže!

Os njena smotana diska leži ne vječnom zrnu –Gilgamešove travke,Paracelzusove pepelne ruže,Jerihonske bogoružice,Rilkeove ruže zavjetne,Saronske Kristove ruže –i samo su oni sretne ruke

40

što se usude da ruku pruže!Dotakneš li je – pred neukom, vatrom sapetom rukom,blijedo rumenih kapci neće joj zastrijeti oka –odronit će se kao dugo uzdržavana suzai rastvoriti golo vrelo života,- kap rose, kap krvi, kap bune prkosne,uz pepeo ruže živa je besmrtnica! –

Raskriljeni maslačci su sunčevo saće žudno dok cijede u žute čaše,trnoružica na tebe čeka –da je okruniš,pomamom čaške joj sruniš,ružom ožiljka da te obdari.

S proljeća ko svoje srce trga iz njedara –potajne ruže čara!

41

SELICA

Koje li šume, niske grane, borja,koja podneblja, strane, zagorjastankom da ih spute-kao čuvarkuće!

Lastavice, ptice selice,nigdje na svome, kod kućeuvijek, po svome - veselice velje.

Zemlje ni praha nogom ne tiču!Beskućnicima donesu ljeto, na veselje,ispod streha se skrasei kuću kućom učine.

Ne siju, ne žanju, ne plaste,u lastovanju za havom,od have lasno i živehavom i sitnjež iznjive!

Nemaju svoju grudu niti granu -nikada nisu laskavice, selice ptice nikad ne prelaste-dođu li ljetom nas ograhnu,odu li, ni koliko slamku, do –ljeto pod krilom odnesuna Lastvo!

Džennetski narod seoba,sunčeve ptice sveštenice –nikad čuvarkuće!

Na telegrafskim žicama se nanižuTo zima tačkastim pismom brzojavi –pečalni dani stižu.

Nema zimeza ptice selice.

42

ZAVIČAJNA

Moj rođak i ja -do nešto otrova zavičaja,iz usta u ustaiz ruke u rukui nemamo bogzna štajedan drugom dati,ni u džep ni iz džepa –baš kao ni oci naši,kutije do duhanske.

On, plav od mjesečine,djetinstvo umota u tkanje paučinei u plavu spilju ga sahrani,i rite zavičajne- pretijesan gujin svlak -o trn okači!I rodnu kuću, bijelim koncem dimaza nebo pripe, u vrleti.Ni drama popudbine ne ponese,do dva stidljiva pupolja na obrazima.

Seobom obala, na druga ušćaniz tiše vode zaveze se- polen crnih topola da iskiše! -od očeva pragaiza sedam gora, sedam mora-

pod tu cijenu jedino se zavičajem piše!

Kažu mi:Svim čulom srkrnuv od rodnoga milja,još me zagrcne, majkumu, do suzataj opor zapah ljekobilja!

Ja, opet –sa svakim hlapom rodnoga mlijekažednim, pa dojen i previšerosopasa gruškom i mliječi kukuriječiprozelenjeh sasma!- tek, ljetorast zavičaja! - unijemih, pa sad mimo riječi –

zavičajem jedino još dišem.

Moj rođak i ja-

43

do nešto otrova zavičajanemam drugo mu dati:moj otrov - njemu za lijek,i moja bolest - njemu nazdravlje!

Natežemo se još, rjeđe,oko crnog naslijeđa zavičaja:Čisto mi donosiš na zemlju, šuti.Sav si mi modar od neba, šutim.

Moj rođak Junus, sadsjenom strahotne trnkejuri za sjenkom pastrmke –nekoć jedva okom upraćenei umnažane svjetlice joj brzinom –ikru da joj zamliječina ušću vode Vide! –Kad žive vode mu povriješena usta, u dubine ga povuče Bijeli kit riječi.

Ja, opet, preblizu stvarisve vidim - mimo riječi,u mramorku –umijem se samo rećislijeganjem ramena.

Kanuće još poneka suzakroz cjediljku soneta –gluhonijemu očevu kuću nebeskukad preredimo za svoje u lambu,sve je to samo mlivoza sitno sito soneta-prezir, krivnje, izdajstva...uspokojeni u jambu!

44

PARNASEJA

pjesničkoj bratiji

Nariču - uglavnom, zbog para.Bez dara da išta u ruke rade,da zasuču ruke do lakata.Nisu od onih u kojih riječ je dukat -umilnim riječima misle do dukata.Listom bolesni, nijedan se ne liječi –isplativije je po estetski kukat:suhim očima plaču, jauču gluhim plačem,rašta im i Platon pokaza na vrata, vitlaju guščijim perom, ko da vitlaju mačemi svakog pera vična odmah uzmu za brata.Kad treba prozborit istinu,vajkaju se da im nedostaju riječi,pa raskovnu travu potraže u vinu.

Nemaju mira ljudi od papira,sve što zamisle odmah na papiru rišui ubijede se da jesu i da žive -plitko, ko što i pišu:riječi bi jeli, grlili, riječju disali –sve što se pod Bogom dešavazato je da bi ga oni opisali –pa i rođenoj majci On rane vida –ispisujući joj šehida!

Zatreba krvi - on bi da ti iz pera nakapa, zakrvili se – taj ti prvi uteče,neće da se bije, on nad hartijom krvari –umjesto krvi u venama mu tinta teče.Njegova krv je plava,a On – nebeske glava.

45

H-ARIJA

Harun, ni tri pune godine,sa psećom srećom pred šetnju oči u moje sadi, lanac ruka zateže – ne oblači me đempela, biće mi sunce, kaže.

Umrzle noći, za mjesečine, otvaram mjesecu vrata balkona – Da upusti sunce da se neuzimi, kaže. Pred kišu, svilasti oblaci nebom se steru – pitam ga gdje mu je sunce, Zavuklo glavu pod jolgan, kaže.

Lanac ruka zateže, poleti za svkom pticom, prosijeca, sve dok se ne zavrze, put u šipražju riječi –svaka sa r prepriječi mu se u grlu, udavi grlicu, mrtvouzao na jeziku zaturi.

Zavezujem mu cipelu a on me očima molida mu jezik raspetljam.

Zavijan pljevom rječi, iz kojih nikako klas da zamliječi potkradam njegovo poetsko zrnce, u svoju brazdu ga bacam – da mi se sjetva primi.

46

JESENSKA

Samo bi raskalašeno dijete, koje još ne zna za obrise jesen naslikati znalo – pa razmazalo crvenožutonarančasto –vatre koje ne trnu!i ne bi naznačilo sjenu,ne bi se mašilo za crnu. Budim u sebi to zaspalo dijete,čekam da ga zasvrbi slikarski dlan. čim iskočiš iz Tuganja, u Rudnici – ma kakve crne trešnje! – kako samo zarudi jesenji dan. Rujevina bi da to zaspalo dijete prene,Jasika - da ne pljuhne iz njega kiša – sve u svrhu, da se ne taknem kista, i Breza mami me da kod bijela joj koljena trenem, zagrnut će me zlatnim pokrovom do posljednjeg joj lista.

Ne znam obojiti požarnu jesen, i sve mi ovo na crno sluti: kuda kad lišće spadne i otkriju nam se puti, pa svaka kuća – samo je do svanuća!

Jer, ova vojna! –nebo je listopadno, jesen mnogbojna –pa sve je sjen.

(Grebak , oktobar 1992. )

47

RATARKA

S komadom kukuruze u torbismiren si u putu-od gladi, zvjeradi, od ljudi:ko tebe kamenom, ti njega komadom kruha!

Ne zna se ko prvo zadrije.Malo se rječkali- jednu-dvije -riječ poriječ, dođe do riječi.I riječ, gola i tvrda kost,među njih se dade.I krv pade.

Bez znanja o prvoj bratskoj raspri,Habib se tužio na Bećukamenom da ga založi pustomicei da će mu to sevepom smrti biti.(Ni učinjena gnjila s Vidnjačeni vatra vidovnjaka, nit voda Vida –ubojine mu ne izvida.)

Beća se kleo svime na svijetuda ga ne založi kamenom,vego dobrijem komadom kruhakukuruznoga -a taj je težak!

Krv pade, osta riječ:Bjegunac i potukač na zemlji,ratar, odmetnuv se od lica Gospdnjega,sazida Grad, podiže poganu lozu(svi u bobu isti: nose pradavnu krv i mraku očima kao biljegu!)i tako zaturi trag.

48

RATKA

rar je vakat kad teško je biti žensko kad nije muški plakat kad ti čestitaju sina šehida groblja u vrtovima niču kad ratar plug otura i sijač smrti u ruke mu se gura kad samo korov buja i udavi sve što nosi roda

vakat kad ratara obuku u ratnika zemlja ga smrti zavješta kad pada čelična kiša i zlata valja rupa miša kada se ubija u ime svetinjakada se prilozi u djeci daju da se u temelje uzidaju kad ibrahim ipak kolje ishaka namjesto ovna

rat kome grebak kome jedak

49

ŠEHIDSKA

Ja sada znam tajnu čizama od sedam milja!To nisu čizme da prekorači Sava,Alpe da se prelete –to su obične vojničke cokule,koje sve tvoje raspusne korake,za zemlju spute kao Silvijevi okovi –pa u jednom kroku kao na Burakuda uzletiš u nebo najgornje –

učas stigneš u šehidske bašče,vruć, i još ti zemno srce kuca! –vidiš kako se otvara džennetska kapijai iz dženneta striku hurija –sve se jagme o šehidske duše!i žališ – što sve to ne bi ranije,i želiš – još jednom barem da ti jeda se vratiš i namah glavu položiš!

samo ti spokoj remeti:zemljom majčino srtanje,dok kao bez pameti uvehla prsa utuca, ruke lomi,obraza ne suši!................................................i ljuti cvilež tvoje sitnježi.

50

GORČINOVA

.........................................sve mi bijaše kako i trebai duša mi bi ćilimom rascvjetanim,sva od biserja zviježđa s nebai struka biserdžika po zelengrani-pa učini ti se da ćilim plamenom gori!-

sudbina, uvrijeđena kao Atina,opara u paučinu Arahnidino tkanje,i sve se u meni babilonski sori!

ni mrava ne zgazih,a natjeran u vojnike!

i što bi svjetla u meni –niz upredanu vilinu vlas,zategnutu između nišana i mušice,grkom suzom istječe u pepelnu urnuspaljenih očevih snova.

Duša mi sad nijeni vehda pucnjava u dvije boje –crvenoj i crnoj! –ruta je samou hodniku kuće bez krovana prolazima staza –vjetrova.

U kući bez krova –u zelenu mašinu urasta mi lice,svakom kapi olova trujem samoga sebe,svako zrno koje čovjeka vreba-ubija mene,i pobjedu, bilo koju, u nekom danudočekaću ko vlastitu sahranu:

jer meni –nijedno kraljevstvo zemno,ni sve Kulinove kule i kuline,ne vrijede ni jedne suze –Kosarine!

51

VRANA

Sveštena ptica u crnini,Azrailov glasonoša, labud vranituđeg predsmrtnog zapijevanja.

Leti nad mojom glavom s Trebove,crnu sjen baca na svaki mi dan –kad ga ne vidim - čujem ga,kad ga ne čujem - sanjam ga,jer on ćuti u meni zadah smrti,vjeran poput odraza u ogledalu.

Prenosi mi pozdrave s onog svijetaod Poa Edgara,krži mi nad glavom, nie obara,i samo što na nju ne sjede-crnu mi pređu u letu ispreda,nabacuje na vrat crna mi lasa,u po glasa, sve drskije,deklinira: njega – ga, ga, ga!

S dušom u nosu, vučem ga na vratu,poput Rjepinovih burlaka na Volgi-ni daska mi ne veli grbu ispraviti!on nema ništa protiv mene -ja sam njemu sigurna nafaka.

Moja krv odavno u zemlji ne počivaživi se nemaju oko šta skupiti,ni pobostikome na glavi kamena,ni proliti suzu pokajnicu! –moja krv odavno zemlju ne gnojii pred travom jako smo dužni!mi smo u ovom vijeku hrana gavrana:u vazduhu imamo gotov grob za mesogdje neće nam biti tjesno,i samo naše kosti, preprane vremenom,vapiju za zemljom, do neba!

Gavrane moj, ptico vrana,bar jedno pero iz krilacrnim plamenom zapalinad mojim strvom –kad dođe red.

52

PITALICA

Na Petrovdan, devedeset druge,s Kule na sabah kad su poletjeli,gdje su pali šadićki golubovi,kad je džamja izgorijela?

Bijela svijeća Svijetlije -plamenom nebo kad je obasjala,pa zvijezde pred ognjem,u dublje se nebo povlačile –je li tama palaod neba do tala?

Svijećnjak od sedam zvijezda jednko trepti sve do zvijezde danje.U njihovu svijeću ko li se to uzdakad se otisne Drini niz Tuganje?

Zvijezda s Vrančeva čela,kad Gumništem vjetar pepeo razvija –da li zasja u zviježđu Vlašića?

Bijeli li se još na prozoru majkina šamija –jedino što je bijelog na ovome svijetu!Ili je vidljiva jedino ovako iz daljina?

Kućne šarke, jesu li ljuto zacvilele,silnici kad su obijali Kuću na vodi,bijele breze, koga li krilom hlade,koga čekaju, punih zelenih jedara,moji bijeli jarboli?

I voda Topala, da li pod kamen uteče preko čistih ruku kad se ne preliva,i po njoj ne kaplje riječ molitvena –pa sestrice po bijelome svijetu, njome li prepiraju noćne more?

Jesu li sorane moje oranice,čepa li tuđa noga moje Čepavice,sjetveno zrno, na čijem to dlanu sine –kad se oglasi pjevačica vrh Prosine,kad više nema ni jedne strehe –s proljeća, svrate li lastavice?Koga li zavode pod put pasrmke –u riblji trag ko danas blehne,sve dok mu oči ne pobijele:

53

kad se brzaci zaustave,most uzvodno krene?

Ko li podiže ruke pored mezarja,mrtvi jesu li žedni rose jasina,u Noći nad noćima kada se Nebo otvara,riječ na jeziku kome postaje slađa,sve do prvih svijeća zore,kome meleki na uho zbore?

Spaljeni živci, jesu li u ravan sišli,jesu li šume otele krčevine,a moji kalemi, da li su zalili,oni me bole najteže!i majkin hrast, da li se još drži – pod čijim daskama ona ne leže?

Ko danas poslije mene sanja –sa šadićke munare mujezinski bijelim grlom da izvije riječ–dvije,u mome glasu da se prolije poneka istina,koja je pred mrtvim očima od postojanja! –kao ona Lauda Vrancu,što napaja se vodom samo sa matice,a nikako mrtvom vodom sa rukavca –da nikad ne zaboravi kud jednom prođe!

Padali su šadićki goluboviod Čemera do Žuči,da bi se na kraju u nebo digli!da li još pamti paljež njinakako su bili mladi njihovi oci,kako su imali bezmalo godinakoliko i oni sami, još sutra! –ili su im se i oci postarali poput djedova,pod čijom rukom od danasi m je rasti?

54

POGORJELICA

Nedžadu Smajloviću

Mi, poklonici vatre, djeca Velikog praska,ozarena lica dižemo ruke nebu, znamo:nebo je nebesko đule, još i nebeska strijela -i na istoku plane ružičast grmkad fitilj dana priždije zora bijela.

Mi rađamo se i živnemo samo uoči rata,(u ratu već pjesmom žuborimoiz djevojačkog grla)naša pamet do poslije ratajoš nikad nije doprlapa hitimo da nas ne uhvati vrijeme:može omahnuti bijela brada,može, ne daj Bože, puška - teže laži nema! -može i žena da je uživo čularat - nikada!

Njemu podižemo djecu - godina i dijete -i kuće - kuća po glavi.Godine može i izdati, žena ne smije!a prva među ženama je onau kojoj uvijek kuca srce ispod srca.U djecu računamo samo mušku -jer, ko bi uprtio na leđa tvrdu babovinu:ime i zidinu!

Kad ukrovimo kuće, zemlje uhalčimo,vode izvedemo, parnice prikrajčimo,omenjičimo omećke,damo sebi i oduška:opljunemo u dlan - šta nam donosi dan,gonetamo iz ovčije plećke.

I ništa nas ne smori ko čekanje.pa kad pronese se glas da ide,mi, poklonici vatre, povilenimo -prostremo sofru, iznesemo kruh i sol,kuće širom otvorimo, mal i djecu preda sepa bez duše poleti u sretanje, uz Vrisnje,Pogledala da se dokopamo -da nam, ne daj Bože, šta ne promakne:kuda prvi navije plamen,tamo nam je dalje da hodimo -mi se uvijek za plamenom

55

povodimo!

Posumnjamo načas,a vjera nam se uiz sumnje rađa,pa kad se prva kuća okiti perjanicom dima,spadne nam breme s vrata,dahnemo punim grudima, i vidimo - Boga ima!

Otkuhnemo, mašajuući se duhana i kresiva-spetljane ruke, kremen i trud se rune,neko opsuje, poneko i prokune,svi do jednog s istom primišlju:kako bi dobro došlaa koja kućna žiga!

I dok poneka kuća - glavnja na samku miga,uznesitosti našoj nikada kraja -cičimo, baš ko djeca oko majskih krijesova,i kladimo se - u kućni ključ! - čija je sljedeća(neki Hedo Poturak naniza fin đerdanključeva oko vrata,nešto neki pripomenuše da mu je i pranđednekoć bio ključar u Pivskom namastiru).

A čija prva plane, sretan je izavijeka,ne mora kroz smrt da srće po besmrće! -sreća će mu i praunuka obasjati,to ne kaže se, valjda uzalud kad ko ostane sred gole podine -danas ga je sunce ogrijalo!

Čisto se posvetimo na Pogledalima,ne mičemo, dok danja svijeća tanja -možda ovako zađemo i za zimu!i noć pada,lica nam se svetački zare-očišćeni vatrom od zemnog imanjagledamo kako sela od po dvadesetak dimovanestaju u jednome dimu.

I niko ne prozbori o bijedi-dok trepte zemaljska zviježđa,a nebo nad nama blijedi.

Vratit ćemo se jednom.Dotle - kućnom glavnjom prosvijetljeni,mi, ljudi na jednu vodu, bivši zatočnici kuća,jašući svijetom na tojazi,nauk vatre žive tumačimo:

kako mi nikad ne zidamo na starim zidinama,

56

kako su nam one od sveg preče,jer, ovdje se ne pita za kuću i i imanje,već - koliko zidina za života steče!

Pa ako se i nismo na kućnom pragu ogrijali,otkad pod krov ne unosimo glave,barem smo se ogrijali suncai nasitili se slave.Nadamo se da je od vatre s naših kućai Bogu na nebesima bilo toplije.

57

KUĆA ISKOPANA

Haliliću Bundi

Nekad - sva u beharu,sad - u trnjine zarasla i u žarupa u nju ni grom neće!Kad bi se barem smilovalo vrijemepa da joj udjeli svjetlicu vatre -suhim bi je prihvatila trudom i odnjihalado plamenja, da je bar vatra razgovori.Moja kućo stara!

Ta vrata,kojima niko se ne pritvara,i ti prozori, s kojih niko ne pogleda -nit u njima sunce izgara,niti mraz šara -s mrtvim kofama punim sjemenja bejturanazalud slijeoim prozorima na drum gledaI dok se mlađak s njenim rožnicima roška,vite rogova šiljka, Kumovu da razvrši Slamu,čeka, neće li kročiti čija noga uboška,pod njen krov – rešeto glavu da unese,više od milostinje nego li od nevolje,neko što i sam od milostinje živi

Toplinu ognjišta ona mu nećedati niti išta što je za samotnika. Ali, krovom – rešetkom gumno će nebesko zahvatiti – pabrike i pljevu Mliječnog Puta, svu noć dugu truniće u otvorene oči bezdomnika. Oči će mu se zakrijesiti u mraku i obasjati mu gladne besputice: svi nkoji se budu u njih zagledali naći će da u njima plamti ludilo.

Grohnula ko provaljen mezar, i više niti je kpe, niti joj je građa za zakrpe, nasukana na Veljoj međi, potopska neman škripavim zijevom vrata na škrge diše.

Bezdomi brate, kao što već priliči, ako joj nemaš užditi svjetlo na prozoru, prvu jutarnju, sam slast joj znam, ne dopuši do nokata, i nek ti na usni ne zacići – za zehru topline, koju i nije mogla dati, gurni joj zapaljen opušak u suhu trulež – u očev trud! naka plamen, vrelim jezikom,

58

i njoj i meni rane oliže! Moja kuća iskopana !

59

JEZIKARA

riječi, riječi riječi!

Te moje riječi što duminaju –stalno bi da vode, s leđa o glavi mi rade!Zanose, ali ploda ne iznesu, riječi ozimačne, smršavom žicom iz utanjenih vimena –osuđene na posjeke!

Te moje riječi što njište –biju se s proljeća, s jeseni se biju,u propnju, cijede mi vrančevu žest –ne opasuju se niti nose, vitke su bedevije za trke –prašinu koju dižu nikako da iskišem!

Te moje riječi što u zboru omrču –u toru se i sa dviscima mrču,po tri praza u meni istanje –sve su u mesu, ali se ne janje!

A moje riječi prestaju biti nosilje, kad liježu na tuđa pijevčena jaja –pod njima svako tuđe jaje uzmuća i na plogu ništa ne izlegu,ne povedu, krilom ne zakrile –na cjepalo glavu poturaju,uzlete tek obezglavljene!

Te moje riječi pregojene, što hrokću pohotom, prijete da me salom salete –riječi sa podvoljkom ne mare za biserje, pomije traže –žive od onog što drugi izmeću,ako ih kap pod zemlju ne otpravi,demoni u njih ne uđu, morima podave!

Te moje riječi što se kucaju s lajavcima koji na samo nebo reže! –mašu repom, pokažu zube, mučki grizu, u gušti razmjenjuju čeljusti! –jedine su sa zdravim očnjacima,znaju da nuše, trag da gone,da namirišu prijatelja,riječi na tragu –laju i izvijaju nevinu vučju glad,nariču nad izdajoj vučijeg naroda! –

60

kad nisu morale za koricu hljeba lizati domaćinu ruke,sluganski podvijati rep.Uzalud čovjekom mirišu –porod im uvijek završi na dnu rijeke!

Te moje riječi što se od iste matice roje –i mede imliječe, snose u sude jabuka kad,ali ih trutovi u satu pojedu –riječi sa cvijeta, preziru smrad, riječi su koje ne volim! -medom i mliječi otrov mi slade, gorčinu blaže, ljekovitost otrova otupe –jedinog koji me uspravnim drži!

Te moje riječi tegobom steone,što će tek nagodinu da zamliječe u gušavoj riječi!a zimom u šutnji klijaju, - najbolja se od usta otima i čuva da se u zemlju baci!-u tišaku se mrijeste, ikrene riječi,jedine koje se žive ne daju u ruke! –poznate u jeziku riba,a love se noćnicom uz svijeću,i sve su u bisernim cekinima,koji se pogube u pijesku rijeke –iznoći –kući se iznesu samo lještine! –ni smrt im oči ne zatvori.

Riječi, riječi, riječi!Zazidan u riječima –gledam na svijet kroz rešetku jezika.

... a jezik je vatra, svijet pun nepravde. Tako i jezik živi među našim udima, poganeći sve tijelo,paleći točak našeg života, pošto je sam upaljen od gehene.... jezika niko od ljudi ne može ukrotiti,jer je nemirno zlo, puno jeda smrtonosnog.

61

BIOGRAFSKA

Deset godina ratka! Još desetgodina povratka –na Itaku: tamo gdje se linija Maluše lomi dva (u tušu) drveta na modroj svili neba –vrata su od utrobe.Putem: Lelek-gore, Lelije, Paleži, mezari samci krajputaši – lopata zemlje bez biljega, ko nešto veći krtičnjaci!vode bistrice, vode krvavice,vrane, sirene –bolje bi bilo da su mi uši još pune voska, mjesto nihove muzike .Ako me Kirka nije pretvorila u svinju, ko što pišu,otkud mi sklonost za sve te svinjarije ?Nausikaja je, ipak, jedina moja nevinost. S njenih rumenih ramena sunce me ogrija.Zalud me tamni Efešanin svjetovaše: Nema povratka domu, bolan ne bio,nemoguće je dvaput pasti u istu vodu!-uzdah se u svoju previjenost travke pred kojom je vjetrina nemoćna.Laokon me je, doduše, pročitao – na svoju žalost:Nisi li Grmovnik, ostavi se istine!inače – zmije, lomače, raspela...Drvenom kobilom razobličio sam svaki dar.Nisam imao svoga Patrokla –sa svakim na vi, mi – ni sa kim!svaka ruka na mom ramenu dođe mi naostrešelj.Prijatelj jedino jednom psu!toliko smo se zbližili i više ne znamo koji je koji. Spominju se arguske oči, ne arguske suze.Od mene se naučio plaču,ja od njeg da sve zapišavam. Pa i Penelopa: dvadeset godina bijela udovica!ogrtač za mog zimljivog oca nikad ne dotka –što danju otka, noću opara. Ali, kako oparati fino tkanje vremena, kad joj se tače lica!i koji crni prosjaci,kad sve što se lukom moglo zaturiti - ode!Na zadnjem konaku do Itake,uzočas po me, curak Bistrice – vode i umjesto brvna sirat – ćiprija: od dlake tanja, od sablje oštrija!-Majka pade. Kap vrelog olova pogađa njeno srce. (Nije ga ni mogla mašiti

62

kad se toliko srce vidi sa nebesa! )Avaj! čijim li jeimenom usta zatvorila, uvjetar koga li zaziva?

Odazivah se na mnogo imena. Na Itaci se snivam pod imenom Homer, - kukurjeka ptica prerano mi prokljuje opnu sna,pa se uvijek izležem u nešto nakazno –ali se najkomotnije osjećam u ovome - Niko! Baš kao i otac moj, begovski privuk, valjan ko crv u glavnji,jači na dumenu no ja i brat zajedno –na peru:isto ime ista boljka ista zvijezda –padalica.

63

Husein Hasković “Kuća na vodi”, “Bosnia ars”, Tuzla 1999.

piše: Mirzet Hamzić

U TRAŽENJU ARARATA KOJEG NEMA

Husein Hasković je, kao malo koji pisac u nas, potvrdio Sartrovu tezu demonstiranu u studiji

“Riječi”, da prvi dio života treba posvetiti čitanju a drugi pisanju. Razultiralo je to knjigom

rijetke ambicije u nastojanju da se pokaže kako na nekoliko aršina zemlje egzistira ukupno,

kroz duga stoljeća, nataloženo ljudsko iskustvo i kako je svemu nataloženom domište jezik.

Ambicija ove i slične vrste, u bosanskoj poeziji, nije bilo malo ali uspješnih kao ovoga puta

gotovo i da nema.

Duge godine čitanja, i još duže “dumanja”, godine progona sjedinile su se u pjesniku

raskošna jezika (raskošne mašte) i duboke i slojevite misli te je svako približavanje ovoj

knjizi zapravo samo ovlašno doticanje, bez nada da će se naći ključ jer, ključa zapravo -

nema. Ovdje je svaki stih mjeren na izuzetno strogom kantaru mislećeg života gdje se pisanje

knjige poistovjetilo sa gradnjom kuće u kojoj je život jedino moguć i svaka greška (da je

nastala) skupo bi se platila.

Ono što se može generalno zaključiti jeste da Hasković ima konkretno, stvarno polazište. No,

ono se nije biralo, ono se samo odredilo. Jer su posljednje godine života (ili borbe za život)

sjedinile sve što se dešavalo, dešifrovale sve dugo zaključane tajne i njihova svrha je posve

validna i posve funkcionalna u ovoj, u posljednjih trideset godina gradnje bosanske poezije,

možda i najkopleksnijoj građevini “Kući na vodi”.

Dosad upoznato, mišljeno i domišljeno, građeno i sagrađeno, pada, razgolićuje se i

razobličuje. Čovjek ostaje sam, go i ucvjeljen bez prava i nade na utjehu: “od svega osta mu

u glavi - / da sve protječe, / - da sve ljudsko grad je na vodi, / da čovjek Ahasfer je, / da i

dandanas obija vrata, / i nema Ararata, u živom toku – pristaništa, / Nuhova barka dovijeka

pučinom plovi - / gavran je osjedio – suhog ne nađe, / da je pocrnio od toga znanja.”

Pjesničko polazište na općem planu prenosi se i na lični plan i perspektiva iz koje gradi novu

kuću na vodi, knjigu na osnovi mučnih životnih sjećanja i ništa manje mučnih knjiških

saznanja: “Sav u Božijim rukama - / on prelága oranicu u duge retke, / - ni sedme je godine

ne odmori! - / da ih danas je, i sam gotovo zemlja, / prelažem u redove pisma – / njegovom

desnom rukom” ili “dok - / zrnom po zrno prosa / kaplje heraklitovska rosa // bilo kuće na

64

vodi / tmurna otkucava nokturna // obješeno u prsnom sepetu / srce premilja sinajsku prašinu

/ s vrelih pustinjskih nesanice.”

Prizivanjem “Vječnog Žida” i otpisivanje postojanje Ararata (pristaništa za barku, kuće na

vodi koja uz pomoć sopstvenog dima prerasta u Nuhovu arku), u prvom navodu, pjesnik

upozorava na nepostojanje smiraja čovjekova, na osudu da otvorenih vrata nema, da ga ne

ugošćuje niko i da poraz dotiče dno u saznanju, da nema ni nade da se u smrti smraj nalazi jer

svi ljudski životi – jedan su život. Drugi navod potcrtava pjesnikovu ličnu poziciju koji je “i

sam gotovo zemlja” da bi u trećem podvukao da u njemu takvom (zemljanom) srce je kuća

na vodi (“bilo… obješeno u prsnom sepetu”) i sudbina mu je da zamjeni negdašnji mlinski

kamen koji je zemni plod pretvarao u hljebni prah i da od vrelih nesanica sagradi novi dom.

Kuće konkretne, razumljivo, više nema. U skladu sa, kroz knjigu provedenim poetskim

kredom, mi to doznajemo posve konkretno: “Između dva treptaja oka - / očevu kuću jezici

vatre oblizaše, / i uvijek bijelu barku pripetu na Potoku, / bijeli oblak dima svu obujmi / i u

crno te zavi - / volja ti u vodu, volja u goru - / kući više nemaš kud!” Ali odmah zatim: “u

kripte nosnica gomilaš mirise gladno - / miris anduza, ramazana dah, / ph sestrinog ruha.”

I šta se dešava: “Nuhova barka bijela raspinje jedra od dima, / ko Bejtulah na nebo dignut za

Potopa, / očeva krilata kuća plutaće nebesima!”

Šta ostaje pjesniku? Šta ostaje čovjeku uopšte?

Zagnjuriti se u sjećanja, pokušati obnoviti porušeno i “hoditi svijetom s bremenom

nevidovnim na vratu.” Na svu sreću, elemenata za gradnju nove kuće ima u obilju i ona je,

opet, razumljiva – riječi: “Riječi da ne pogubiš, bar: / babak, obarak, bobak, oborak, /

badac, Bobovac, bogac, pabirak.” Stoga nas Marko Vešović, u recenziji knjige, iznenađuje

nepreciznim, ovlašnim i gotovo usputnim pominjanjanjem pjesničke “poputbine” kao nečega

što je “samo sebi svrha, jer nas ne izvode ni u šta izvan sebe”1 a riječ je zapravo o suštinskoj

građi koja će na kraju rezultirati maestaralnom građevinom.

No, kako je očeva gradnja, već spaljene kuće, bila tegobna i mučna, ali konkretna i očita,

pjesnička gradnja koliko god bila apstraktna podsjeća na klesanje kamenja Sutjeske i tesanje

borova Zelengore. Obzirom da je gotovo nemoguće pobrojati majstorske zahvate koje

pjesnik poduzima, zastajemo na nekima od njih bez pretenzija da odabiremo reprezentivne

ali sa čvrstim uvjerenjem da oni svijedoče o istinitosti smjelo iznešenih sudova.

U pjesmi “Besmrtnica”, posvećenu mlađem bratu (neimenovanom), od prvih do posljednjih

stihova, sve je ruža. U prašumi simbola koji je prate, Hasković se odlučio za niz:

1 Marko Vešović “Izgubljeni zavičaj Huseina Haskovića” (recenzija)

65

“Gilgamešove travke, / Paracelzusove pepelne ruže, / Jerihonske bogoružice, / Saronske

Kristove ruže.” Pitanje zašto su izostale svemirske ruže Triparasudari, gotičke rozete i ruže

vjetrova, ruže sa otoka Rodosa, ruže sa pet latica Hekatine glave, egipatski lopoč, Katulove

ruže, zlatne ruže koje papa daje zaslužnim princezama, keltske trajne i ponosne trnovite ruže,

simbilički cvijet koji Beatriče pokazuje svome odanom ljubavniku, ruže iz Sadijevog

“Đulistana”, iako se analizom izvora da zaključiti kako su pjesniku poznate. Odgovor

nalazimo u stihovima čiji miris se širi u ovom bolnom civilizacijskom “cvijetnjaku” a naslov

pjesme zajednički je imenitelj svakoj od njih ali svakoj na poseban način. Gilgamešovu je

ukrala zmija, Jerihonske treba poškropiti a Saronska je (za neke) lijepa djevojka.

Pjesme “Šehidska” i “Gorčinova” su jedna pjesma povezane crnim suzama, ovdje date u

vidu isprekidanih crnih tačaka. Šehidu, obradovanom džennetskim baščama spokoj remeti:

“zemljom majčino srtanje, / dok kao bez pameti / uvehla prsa utuca, / ruke lomi, / obraz ne

suši!” a Gorčinu opet: “nijedno kraljevstvo zemno,/ ni sve Kulinove kule i kuline, / na vrijede

ni jedne suze - / Kosarine!” Ključ i za šdićke golubove, od juče, i gorčine od prije više

stoljeća, utaban je u pjesmi “Trebovska” između “svjetla i tmače, / na trebovskoj

bogumilskoj postopici” čime se čitava bosanska historija stapa u suzu a koraci koje pravimo

neprekidni je hod po istom.

Završna pjesma, obzirom da je sintetički spoj, gotovo svih do tada napisanih pjesma

predstavlja najzgunutiju i simbolima najbogatiju pjesmu u knjizi. Uporedivši svoju sudbinu

sa Odisejevom “Deset godina ratka! / Još deset godina povratka” pjesnikova poetika

doživljava najočitije otkrivanje. Da Odisej ali i čovjek svakog vremena gdje je posljednja

putešestvija kruna tegobnih lutanja i nenalaženja. Na putu prema Itaci (Grepku) nema zvuka

sirena koji vodi na dno mora ali ima nepodnošljive i mučno zaglušujuće buke Njihovih

granata i zato pjesnik konstatuje: “bolje da su mi uši / još pune voska, mjesto njihove

muzike.” Prijatelja nema “Prijatelj jedino jednom psu!”, a priča o Penelopinoj vjernosti je

laž jer prosaca nije ni bilo “i koji crni prosci, / kad sve što se moglo lukom zaturiti / - ode.”

Koliko god Odisejev put do Itake bio težak, put do Grepka bio je teži jer: “Na zadnjem

konaku do Itake, uzočas pô me, / curak Bistrice-vode i umjesto brvna / sirat-ćuprija: od dlake

tanja, od sablje oštrija! - / Majka pade. Kap vrelog olova pogađa njeno srce.”

I poslije svega, kada se pjesnik prepoznaje jedino u “Niko”, završni stihovi knjige su

prizivanje početnih stihova očeve gradnje – kuće: “Baš kao i otac moj, begovski privuk, /

vljân ko crv u glavnji,” da bi u dva posljednja stih knjige i maestralnom simbolu sjedinio

gotovo sve nataloženo kroz refleksivni sloj knjige: “isto ime ista boljka ista zvijezda - /

66

padalica”. Jer, što je ljudski život do kratak odsjaj zvijezde u padu, i životi očeva naših i

očeva njihovih. I što je život do padanje strmo, i šta je put i traganje, podizanje i posrtanje,

šta do zvijezda padalica.

U nekoliko navedenih primjera, opet ponavljamo nereprezentativnih, sluti se građa knjige

koja je “Kuća na vodi”, ili Nuhova barka bez Ararata, sluti se materijal gusto isprepletanih

simbola u kojima se mješaju lokalni toponimi sa toponimima koji su odvno opšte nalijeđe

čovječanstva, u kojima se dječija “filozofiranja” (ovo i ne treba stavljati pod znake navoda)

naslanjaju na filozofska promišljanja rodonačelnikâ filozofske misli, stihovi napisani samo su

dio pjesme koje pišemo jer, po pjesniku, svijet ne trebamo izmišljati nego ga prepoznati.

No vratimo se davanju još nekih pojašnjenja za radoznala čitaoca. Ako je pjesnička gradnja

već završena šta je s očevom kućom, šta je sa Nuhovom barkom izlivenom od dima ogništa

koji pluta nebeskim morem u (ne)traženju Ararata. Slike se ponovo nude u svojoj

očiglednosti: “Bezdomni brate, kao što već priliči, / ako joj nemaš užditi svijetlo na prozoru, /

prvu jutarnju, sâm slast joj znam, ne dopuši / do nokata, i nek ti na usni ne zaciči - / za zehru

topline koju nije mogla dati, / gurni joj zapaljen opušak u suhu trulež - / u očev trud! / neka

plamen, vrelim jezikom, i njoj i meni rane oliže! / Moja kućo iskopana!” One korespondiraju

sa uvodnom pjesmom istog naslova kao i knjiga (koja je neka vrsta rodišta za sve pjesme)

gdje otac zatiče kuću koja dogorijeva i počinje da iznova gradi. Vjerovatno kao i otac njegov.

Pjesnik, dakle, ne pristaje na tu vrstu uzaludne gradnje nego se odlučio za nešto drugo. I kako

onda izbjeći heretičku misao koju je Džojs već izrekao pri pisanju “Fineganovih bdijenja”.

Zar nije sreća što su popalili tolike kuće ako je nastala jedna ovakva u vidu knjige.

U nedostaku daha ili iz straha ne upuštamo se jednu od ključnih vrijednosti knjige. Jezik,

svaki glas i slog, riječ i stih vješt su potez majstora graditelja, i sami postiđeni što lirsku priču

tumačimo instrumentarijem karakterističnim za epiku. Što fino tkanje i sitan vez

saopštavomo kao priču o gradnji.

No, u nadi da doprinosimo otvaranju razgovora u novom međašu u bosanskohercegovačkoj

poeziji zastajemo – na trenutak.

67