IDEOLOGIJA U STVARALAŠTVU ŠOSTAKOVI A vesna vucinic.pdf · pojmom „formalizam“ i „kosmopolitizam“. Mnogi od njih su teško mogli da izgovore ove riječi, ali su dobro bili

227MATICA, Jesen 2009.www. maticacrnogorska.me

Dvadeseti vijek je vrijeme velikih ratova, krupnih društvenihpromjena i ljudskih tragedija. Stvaralaštvo poznatog ruskogkompozitora Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča, koji je dio togvremena, uslovljeno je ideologijom, avangardom i socijalisti-čkim realizmom. Potrudili smo se da osvijetlimo njihove naj-važnije slojeve, da bi se utvrdila priroda i svojstvo kompozito-rovog stvaralaštva, kao i specifične okolnosti u kojima su nasta-jala njegova djela. Zahvaljujući neizmjernom talentu i tokomvremena stečenoj političkoj opreznosti uspio je da se oduprednevnopolitičkim zahtjevima.

Šostakovičevo stvaralaštvo, kao i stvaralaštvo svakog velikogumjetnika, određeno je nizom različitih i promjenljivih okolno-sti, koje ponekad mogu imati i sasvim nepredviđene tokove.

muzika

IDEOLOGIJA U STVARALAŠTVUŠOSTAKOVIČA

Vesna Vučinić

The twentieth century was the time of severe wars, grand

social changes and human tragedies. The authorship of famous

Russian compositor Dmitri Dmitrijevic Shostakovich who was

part of the time is conditioned by ideology, advance-guard and

socialistic regime. We tried hard to shed light upon their most

important parts, in order to define the nature and character of

composer’s opus, as well as specific circumstances during

which he composed his work.

228 MATICA, Jesen 2009. www. maticacrnogorska.me

Mijenja se i sama ličnost stvaraoca, njegov pogled na svijet, crtenjegove stvaralačke individualnosti, a mijenjaju se i tendencijekoje vladaju samom umjetnošću. Do tih promjena dolazi poduticajem raznih činilaca: tradicije, savremenih živih tokova, stil-skih previranja, idejnih napetosti. Sve se jedno s drugim prepli-će i prožima stvarajući jedan uzavreli proces u kojem se umjet-nik grčevito bori da osigura onu stvaralačku pozicionalnost ukojoj će se njegove unutrašnje napetosti maksimalno ispoljiti.

Šostakovičevo stvaralaštvo ima konstantna bitna svojstva ipored promjena i povremenih laviranja do kojih dolazi pod uti-cajem ideološke i političke sfere. To je, svakako, i razlog što jepisanje o Šostakovičevoj muzici rizično i teško. AleksandarBlok je rekao da sud o djelima umjetnosti ne pokazuje stvarao-ca već onoga koji ocjenjuje. Šostakoviču je pošlo za rukom da usvoju muziku unese toliko radikalizma i da ugradi u nju nepreo-braženu ljudsku patnju, da i izgovaranje njegovog imena podra-zumijeva mnogo toga, prije svega - epohu u kojoj je živio i kojojje njegova muzika davala izraz na svim etapama stvaralačkeinterpretacije i percepcije. S pravom su ga nazivali „savješćuepohe“. Svoj stvaralački put je vezao za put kojim je išla njego-va generacija, kojim je išla cijela zemlja poslije Oktobra.

Valja istaći da je Šostakovič stvarao u vrijeme najvećeg poli-tičkog voluntarizma u koji je bio ogrezao i umjetnički život. Umuzici su bili krajnje potisnuti i marginalizovani estetski krite-rijumi i nije bilo nikakvih izgleda da se stvori autentična umjet-nička klima. Nije bio formiran ni realan subjektivitet, dakle,emancipovan, nezavisan, osamljen učesnik u muzičkom životučije bi prisustvo, realizovanje i odluke sudbinski uticali na toko-ve i svojstva muzičkog stvaralaštva. Kad god bi se negđe počeostvarati subjektivitet odmah je bivao sumnjičen, prigušivan ionemogućavan. Taj subjektivitet je obično nastajao oko krupnihstvaralačkih individualnosti i tu je realno imao najviše šansi.Tako je i oko Šostakoviča bilo stvoreno žarište, zapravo nukleus

Vesna Vučinić


novog muzičkog subjektiviteta koji je brzo i živo reagovao nasvako njegovo ostvarenje. To je bila ona odana i prilježna publi-ka koja se sva predavala muzici velikog kompozitora i koja jespontano, a često i veoma znalački, reagovala i to po praviluuvijek suprotno zvaničnoj kritici.

Okolnosti nijesu omogućivale da Šostakovič dođe u bliži i tje-šnji doticaj s publikom kako bi se stvorio čvršći amalgam i kakobi muzički subjektivitet dobio novu dimenziju. Autor i publikase ne moraju fizički približiti da bi došli do jedinstva muzičkogsubjektiviteta. Mnogo je važnija duhovna bliskost, a ona seostvaruje samo ako postoji odgovarajući medijum. Prirodnovezivno tkivo u takvim slučajevima su umjetnička kritika i teo-rija. Njihov je zadatak da publiku i stvaraoca dovedu u prisniji ičvršći odnos. Osim toga, potrebno je i odgovarajuće političko iideloško zaleđe sa svim onim institucionalnim pretpostavkama ičiniocima koji tu komunikaciju omogućavaju i podstiču. Ali itako slab i neostvaren subjektivitet često je bio sudbonosan zakompozitora jer je samo zahvaljujući tome dobijao nove podsti-caje i novu snagu i bio sve uvjereniji u ispravnost svog umjetni-čkog postupka.

U građanskom društvu taj muzički subjektivitet je bio čvrstoizgrađen i muzički stvaraoci su toga bili svjesni te su koristilisve one impulse koji su otuda dopirali. Nažalost, u novonastalojdruštvenoj stvarnosti taj subjektivitet je bio zanemarljiv.Međutim, snažne umjetničke individualnosti znale su da iskori-ste i tako neznatan realan subjektivitet kao oslonac. To, među-tim, ne znači da je Šostakovič taktizirao s publikom tako što jojje povlađivao i da se pomoću nje štitio. Sasvim je razumljivo dakompozitor nije samo tražio dosluh sa svojom sredinom, odno-sno sa onim njenim dijelom koji se formirao kao kakav-takavrealni subjektivitet, nego se oslanjao i na sopstveni senzibilitetkoji je rezonancu nalazio u okolnom svijetu i to u njegovomtotalitetu, a ne samo u onom njegovom estetski osviješćenom

Ideologija u stvaralaštvu Šostakoviča


dijelu. Otuda se u njegovom djelu ośetio jak uticaj revoluciona-rnih previranja i ratnog meteža. Čak su i neki konkretni događa-ji i pojedinačne scene bili podsticajni, a ponekad i presudno uti-cali na neko njegovo ostvarenje.

Dmitrij Dmitrijevič spada u red onih kompozitora koji su stvo-rili sovjetsku epohu. Svoj stvaralački put počeo je sredinomdvadesetih godina i već poslije izvođenja Prve simfonije (1926)stalno se nalazio u centru pažnje ne samo ljubitelja muzike, veći brojnih rasprava i reagovanja. Kompozitor je u svom stvarala-štvu išao složenim i teškim tragalačkim putem, trudeći se dasvojom muzikom prikaže široki krug životnih pojava. Kao re zu -ltat toga nastala su značajna ostvarenja - Peta, Sedma, Jeda na -esta i Dvanaesta simfonija u kojima su svoje mjesto našle i veli-ke Šostakovičeve ideje. Ove simfonije su ušle u red klasičnihdjela i čvrsto se utvrdile u sovjetskom koncertnom repertoaru.Marieta Šaginjan je pisala: „Značajno djelo daje stil epohi.Šostakovičeva djela su svjedočanstva očevidaca i izvan vreme-na, kao sve što pripada riznici čovječijeg duha. Njegova muzikaje hronika velike epohe i to velika hronika epohe“.1

Mjesto Šostakoviča u sovjetskoj stvarnosti i njegov odnos prema njoj

Mnogi istaknuti nosioci kulture su odmah poslije Revolucije,pošto nijesu mogli da se pomire sa bespravljem novog sistema,napustili Rusiju. Među njima su bili: Rahmanjinov, Prokofjev,Stravinski, Glazunov i drugi umjetnici, pisci, pjevači, glumci,baletski umjetnici. Njihova mjesta su zauzeli netalentovani um -jetnici i kompozitori čija se neinventivnost brzo pokazala na dje -lu. Pravi, talentovani stvaraoci teško su mogli da ispolje svojesposobnosti jer su dočekani sa nerazumijevanjem i sve ograni-

Vesna Vučinić

1 Лукьянова, H. B., Дмитрий Д. Шостакович, Музыка, Mocквa, 1980.

cтр. 5.


čenijim umjetničkim potrebama. Povećana je zainteresovanostza klasike, zapravo, za preradu djela klasične umjetnosti. Takosu nastale prerade klasičnih opera kojima je davan revoluciona-rni sadržaj; repertoar operskih kuća Lenjingrada i Moskve je„obogaćen“ novim remek-djelima: Mejerberovi Hugenoti supreimenovani u Dekabriste; Florija Toska, Pučinijeva heroina,uzima crvenu zastavu i odlazi na barikade da pogine za idejekomunizma, i Toska dobija novi naziv - Borba za komunu. SaGlinkinom operom Život za cara bilo je lakše, ona je nazvana -Život za narod.

Bilo je to vrijeme intenzivnih previranja i umjetničkog ekspe-rimentisanja, a Lenjingrad je bio pod velikim uticajem inostranemuzike. Lenjin i Lunačarski su u načelu podržavali stvaralačkeslobode, ali pod uslovom da budu u funkciji novog društva. Biloje pomodno odbacivanje trdaicionalne tehnike i načina rada.Majakovski je govorio o „pljuvanju na prošlost“ koja kao „koststoji u našim grlima“. Malevič je naslikao Crni kvadrat koji jepredstavljen kao brisanje svega što je ranije postojalo. Rodče -nko je napustio krugove i linije „konstrukcije“; zastarjela je i fo -tografija, zapravo je otkrivena fotomontaža, a tu je i film, pokre-tne slike sa Ejzenštejnom kao njihovim vodećim protagonistom;na kraju, tu je Mejerholdov teatar, koji je postao arsenal avanga -rdnih tokova. Šostakovič je bio pod velikim uticajem tih moder-nih strujanja zbog čega mnogima nije bio razumljiv i prihvatljiv.

Međutim, dolaskom Staljina, prekinuto je sa tom „umjetnošćubez sadržaja“, i ona je, o čemu je već bilo govora, zamijenjenadoktrinom socrealizma.

U zatvorenoj zemlji, kakva je bila Rusija tih godina, u Savezukompozitora, sa izuzetkom malobrojnih istaknutih muzičkihstvaralaca: S. Prokofjeva2, A. Hačaturijana, R. Glijera, N. Mja -skovskog, na površinu je izbijalo na stotine prosječnih kompo-zitora koji su svojim odama i marševima slavili Staljina. Onda


2 Vratio se u Rusiju 1935. godine.


se pojavila i odluka CK VKP(b), 10. februara 1948. godine, kojaje žigosala formalizam u muzici. Ovaj napad se nije odnosiosamo na Šostakoviča, nego i na Prokofjeva, Hačaturijana, Mja -skovskog, Šebalina3.

Sastanci su neko vrijeme održavani u pozorištima i konzerva-torijima, ali i u ustanovama koje nijesu imale veze sa umjetno-šću. Tu su istupali pojedinci koji su se često prvi put srijetali sapojmom „formalizam“ i „kosmopolitizam“. Mnogi od njih suteško mogli da izgovore ove riječi, ali su dobro bili upućenikako da oštro osude „neprijatelje naroda“, „proklete formali-ste“4. To je bilo vrijeme u kojem su stradali mnogi kulturni ijavni radnici, pa i Šostakovič. U kažnjavanju se ovom prilikomišlo do kraja. Šostakovič je bio, kao profesionalno nepodesan,oćeran sa Lenjingradskog i Moskovskog konzervatorijuma čimeje bio lišen sredstava za život i - onog najvažnijeg - slobodestvaranja. S druge strane, mnogi su uživali posebnu zaštitu par-tije. U Moskvi su za njih počeli da stvaraju bolje uslove života,da im grade kuće i stanove.5 Vodeći umjetnici su imali velike

Vesna Vučinić

3 „Kampanju je pripremio Tihon Hrenikov, bivši talentovani kompozitor, a

sada brzi i pametni sluga, koji je dušu prodao đavolu iskupivši se za to stvar-

alačkom neplodnošću, a posjedujući zlobu i surovu profesionalnu zavist.

Došlo je vrijeme da se udari po svojim konkurentima, koje sopstvenim stvar-

alaštvom ne može prestići. Hajka na kompozitore je bila organizovana po

saveznim mjerilima“.(Prema śećanjima G. Višnjevske, primadone u Boljšom

teatru, u knjizi: Г., Галина - История жизни, Москва, 1991.)4 Tih godina je ruski jezik bio „obogaćen“ dvijema psovkama i umjesto

običnih maternjih riječi, u autobusima i u metrou se moglo čuti: „Hej ti, zače-

pi kosmopolito mali“ ili „Kuda juriš, formalisto prokleti“ (prema śećanjima

Galine Višnjevske u navedenoj knjizi).5 Boljšoj teatar, MHAT, Mali teatar, Teatar Vahtangove, Savez kompozito-

ra, Savez pisaca i ostale stvaralačke organizacije su dobile u svoj pośed

raskošne dvorce u blizini Moskve, čiji su vlasnici pobjegli pred Revolucijom

u inostranstvo ili su bili strijeljani (Višnjevska).


privilegije6 na račun čitavog društva.7

Šostakovič je bio prinuđen da se odrekne svojih principa.Međutim, i to nije bilo dovoljno i prebacivano mu je da „nije naliniji“, da je nerazumljiv, apstraktan i avangardan. Reći u onodoba za nekog umjetnika da je nerazumljiv značilo je da svojumjetnički postupak mora maksimalno prilagoditi ukusu pro-sječnih slušalaca, onog dijela muzički neobrazovanih ljudi kojisa muzikom nijesu imali nikakvih dodirnih tačaka. Dugo je stva-ran i njegovan poseban tip slušaoca koji je muzički bio maloobrazovan ili sasvim neobrazovan, ali temeljno indoktriniran ijednostavno usmjeren. On nije bio osposobljavan da muzikudoživljava iznutra, da razvija estetske kriterijume vrednovanjate da donosi estetski validne sudove; nego je bio osposobljavanda reaguje na mig dobro uvježbanog cenzora koji sa strane„dovikuje“ politički nalog koji se bezrezervno prihvata i ponjemu slijepo postupa. Obrazovani dio publike je uvijek bivao umanjini i, svjestan svoje nemoći, povlačio se pod pritiskomideologizirane i izmanipulisane publike.

Posebnu ulogu je u ovakvim okolnostima imala umjetnička kri-tika, čiji je zadatak bio prevashodno da dâ ocjenu aktuelnog izvo-đenja nekog muzičkog ili tek napisanog književnog djela kako bise bolje razumjelo djelo u svom totalitetu i kako bi ga percepijen-ti i sami, individualno, doživjeli autentičnije i svestranije.Međutim, tek je kritika bila prinuđena da reaguje u skladu sa ideo-loškim nalogom i da sa oba oka gleda u onu „sivu masu“ i na


6 Za tri spektakla mjesečno dobijali su 5000 rubalja, dok su radnici primali

200 rubalja mjesečno. Na trpezi su imali mnogo poslastica, dok je u narodu

bilo slučajeva kanibalizma.7 Tih godina je u Ukrajini umrlo od gladi nekoliko miliona ljudi, u Sibir su

u neprekidnim kolonama išle kolone seoskih porodica, takozvani kulaci i oni

koji su se protivili kolektivizaciji. Zimi su ih ćerali u tajgu đe još nije bilo

nikakvih naselja. Mnogi su umirali a oni koji nijesu imali snage sami su krčili

šume i gradili za logore (za sebe).


njeno reagovanje koje je uvijek bilo u dosluhu sa ideološkim fak-torom i tokom vremena bilo potpuno ideološki indoktrinirano.

Šostakovič je često istupao sa idejom da svaki pojedinac morabiti sam ogovoran za svoje djelo. Međutim, ono što je govorionije se uvijek poklapalo sa onim što je stvarno mislio. Može lise to zaključiti iz sljedeće izjave? „U svom radu sam imao mno -go promašaja“, kaže Šostakovič, „mada sam tokom svoje kom-pozitorske karijere uvijek razmišljao o narodu, o svojim slušao-cima i uvijek sam se trudio da narod prihvati moju muziku.Uvijek sam slušao kritike i uvijek pokušavao da radim više ibolje. Slušam kritike i sada i nastaviću da ih slušam i prihva-tam… Mislim da je naša trodnevna diskusija bila od velikogznačaja, naročito ako detaljno proučimo govor druga Ždanova.Ja bih, bez sumnje, kao i svi ostali, volio da imam tekst njegov-og govora. Proučavanje ovog izuzetnog dokumenta bi trebalo danam bude od velike pomoći u našem radu“.8

Dakle, valjalo je odigrati dvostruku ulogu. S jedne strane - nenapustiti svoja umjetnička uvjerenja i promijeniti jezik izraža-vanja, a s druge - udovoljiti ideološkim nalogodavcima koji subudno motrili na tokove i zbivanja u svim sferama stvaralaštva. Ikao što je svojevremeno na kritiku Pravde odgovorio svojomPetom simfonijom, tako je i na ovu odluku Šostakovič odgovorionizom djela koja ukazuju da je on odluku razumio „ispra vno“,kao opomenu i uputstvo za dalji rad. Prvo od djela, nastalo posli-je ove kritike, pored muzike za film Pad Berlina, bilo je oratori-jum Šume pjevaju. Da je Šostakovič izvukao „pravilne“ kon-sekvence, nakon „odluke“, vidi se iz još jednog njegovog djela -Deset poema za hor a capella, koje je izvedeno 1951. go dine.Doduše, građa nije bila uzeta iz sadašnjosti, nego iz ruske rev-olucionarne poezije s kraja prošlog i početka ovog vijeka, ali jedjelo odisalo savremenošću. I ovo djelo, kao i neka druga, gov-

Vesna Vučinić

8 Roseberry, Eric, Shostakovich - his Life and Times, Midas books, New

York, 1981. str.122.


ori o njegovom pristanku na kompromis koji ga je sve češćevodio pred javnost, ali ne kao kompozitora nego kao govornika,kao javnu ličnost. Čak je nastupio i na jednom mitingu na kojemje govorio: Ponosan sam što sam sin naroda koji je rodio ve li kogLenjina. Ponosan sam što sam Sloven i pripadam narodu koji jepoklonio svijetu takve divove kao što su Pukin i Lav Tolstoj…Kao muzičar, ponosim se što muzika moje domovine zauzimajedno od najviših počasnih mjesta u svjetskoj muzičkoj kulturi.Sinovi ruskog naroda su Glinka, Borodin, Čajkovski, Musorgski,genijalni kompozitori čijom umjetnošću ljudi ne prestaju da seoduševljavaju evo više od jednog vijeka.9 Iako izgovoren ponarudžbini, govor je umjeren i okrenut je više opštim i muzičkimpitanjima. Govor je ispunjen prepoznatljivom frazeologijom, alisamo kao okvirom u koji se mogu smjestiti veliki Rusi stvarao-ci. Primoravan da se javno izjašnjava Šo sta ko vič je i u takvimprilikama stvarao oslonac za svoje dalje angažovanje.

Šostakovič je u ovom ideološkom „ratu“ shvatio da nije po -čela borba za život, već borba za savjest. Nije olako „mijenjao“stavove. Poslije partijskih odluka, u kojima je kritikovan i osuđi-van, dugo se nije pojavljivao u javnosti što su mnogi od njegaočekivali. To je bio heroizam ćutanja, postavši u tim godinamasymbol nepovjerenja u režim i protivljenja režimu, za šta je bilosposobno malo njih.10

Kako se „branio“ vidi se iz kompozitorovog remek djela Petesimfonije. U njoj je Šostakovič, muzičkim sredstvima i sa ogro -mnom strašću, saopštio istinu o svom vremenu. Peta simfonijase može smatrati prekretnicom u njegovom stvaralaštvu, kako upogledu umjetničkog izraza tako i u pogledu njegovih patriot-skih ośećanja. Međutim, za ovo djelo je partijska vrhuška bilaposebno zainteresovana, tako da je Petu simfoniju, prije nego je


9 Мартинов, И., Д. Шостакович, Совьетская Россия, Москва, 1963,

стр. 21.10 Вишневска, Г., Галина - История жизни, Москва, 1991. str. 230-231.


izvedena, preslušao partijski aktiv Lenjingrada. Okupilo senekoliko stotina neznalica da sude geniju, da ga podučavajukako treba stvarati muziku. Trebalo je da spasi svoje djelo. Alikako? Pokušao je da ih prevari na najjednostavniji način. I usp-jelo mu je. Valjalo je samo da imenuje čitavu skalu ljudskihstrasti i stradanja, koja zvuče u njegovoj muzici… On je našaonačin kako da živi i stvara u toj zemlji.

Erik Rozeberi je, govoreći o „autobiografskom stilu“, napisao:Istina je i da je Šostakovič izgleda uvijek istraživao dva pravcau svojoj simfonijskoj umjetnosti, jedan eksplicitno javni(za pub-liku), i jedan eksplicitno intimni, a na raspolaganju mu je biosnažan stil koji je mogao obuhvatiti oba svijeta.11

Ideološka država, naoružana moćnim političkim aparatom,nije umjetnost visoko rangirala, jer je veću pažnju obraćala naprivredni i politički život, ali je upravo u umjetnosti viđela naj-pogodnije i najefikasnije sredstvo za svoju javnu promociju.Umjetnost je, uostalom, smještana u nadgradnju, a nadgradnjuje dijamat definisao kao izvedenu, sekundarnu, a tek je iz njederivirana umjetnost što ju je još više udaljavalo od epicentrastvarne moći. Međutim, umjetnost je kao dekoracija stalno bilau centru interesovanja, a naročito kad je trebalo predstavljatiSovjetski Savez u inostranstvu. Tad su naročito dolazili doizražaja poznati umjetnici. To je, uostalom, smatrano njihovimpatriotskim zadatkom, a valjalo je odužiti se i za veoma velikeprivilegije koje su ti umjetnici imali.

Preko svih ovih Šostakovičevih ostvarenja se prelazi i kom-pozitor je, da ironija bude veća, dobio Staljinovu nagradu zaoratorijum Šume pjevaju, za muziku za film Pad Berlina i zaDeset poema za mješoviti hor. Opet mu je, dakle, po ko zna kojiput, stavljeno do znanja da se od njega i ubuduće očekuje, zapra-vo, takva muzika.

Vesna Vučinić

11 Roseberry, Eric, Ibid., str. 93


Tako je Staljinova birokratija isticala Šostakoviča i kao kul-turni amblem na raznim međunarodnim konferencijama na koji-ma je ovaj sovjetski genije bio učesnik. Tih godina je bio izabranza delegata na konferencijama u Varšavi (1950), Beču (1952) iu SAD-u (1959). Iako je u svojoj sredini bio označen kao „for-malista“ i „buržoaski književnost“, bio je jedini sovjetski kom-pozitor, pored Prokofjeva, koga je svijet poznavao. U očimaZapada bio je veoma zagonetan. S jedne strane, njegova muzikaje govorila o čovjeku uhvaćenom u političku mrežu, a s drugestrane, predstavljao je isti taj režim u međunarodnim vodama.

Malo je koji kompozitor imao toliko uspona i padova u kari-jeri kao što je to imao Dmitrij Šostakovič; malo je koji bio pod-vrgnut tako temeljnom osporavanju i rušenju. Nagrade i priz-nanja su se opet nizala. Jedno od takvih je bilo u septembru1960. godine: partijska organizacija Saveza kompozitora SSSR-a primila ga je za kandidata u članstvo KPSS. Na tom sastankukompozitor je rekao: Naša sovjetska muzička kultura je najpro-gresivnija, najhumanija u cijelom svijetu. U tome važnu zasluguima komunistička partija Sovjetskog Saveza koji nam takobrižljivo, obazrivo, savjesno pomaže da budemo časne slugesvog naroda i koja nam ukazuje veliko povjerenje, nazivajućinas svojim pomoćnicima u radu komunističkog vaspitanja.12

U to vrijeme Šostakovič je predao molbu za prijem u članstvoKPSS. U proteklom vremenu sve jače sam ośetio želju kako mije neophodno da budem u redovima Komunističke partije Sovje -tskog Saveza. U svom društvenom i stvaralačkom radu ja samsvakodnevno ośećao rukovodstvo partije i uložio sve snage za toda opravdam povjerenje partije, naroda i svojih drugova izSaveza sovjetskih kompozitora. U čitavom radu ima mnogonedostataka, ali partija mi je pomogla, pomaže i pomagaće daih savladam i ispravim. Dajem svečano obećanje da ću uložiti


12 Tpeтякoвa, Л. C., Cтраницы совьетской музыки, Знание, Mocквa,

1980, cтр. 228.


sve snage kako bih opravdao vaše povjerenje. U svom stvara -lačkom radu trudim se da budem vjerni sluga partiji i narodu.13

Tako su se burni politički događaji u društvu smjenjivali sanjegovim stvaralaštvom, snažno utičući i na njega. Godina1966. je godina šezdesetogodišnjice Šostakovičevog rođenja ipočela je za njega značajnim događajem. Dvadeset devetogmarta, narodni umjetnik SSSR-a, laureat Lenjinove i Državnenagrade, kompozitor D. Šostakovič, prvi put se popeo širokimstepenicama u Kremaljski dvorac - s crvenom propusnicom uruci. Bio je jedan od pet hiljada delegata XXIII kongresa KPSS.Njegov zadatak je bio da ukaže na važnu misiju umjetnosti.

Za Šostakoviča je morala biti opterećujuća činjenica da supostojali neki branioci „sovjetskog realizma“ koji su uvijekpostavljali pitanja „ispravnosti“ njegove ideologije u muzici.Iako je poslije svakog „neuspjeha“, kada je bio u nemilosti,dobijao najveće nagrade,14 od njega se očekivalo da svoja djeladâ na uvid kolegama „da daju svoje mišljenje“.

Vesna Vučinić

13 Ibid, str. 55.14 Nagrada Radne crvene zastave 1940. godine (najveće priznanje u SSSR-

u), medalja za odbranu Lenjingrada 1943. godine, za 80-godišnjicu

Moskovskog konzervatorijuma 1946. godine, orden Radne crvene zastave

1948. godine, nagrada Narodni umjetnik SSSR-a 1954. godine, laureat

Lenjinove nagrade 1954. godine, nagrada za razvoj sovjetske muzičke umjet-

nosti (Orden Lenjina), Lenjinova nagrada 1958. godine (za Jedanaestu sim-

foniju), Državna nagrada prvog stepena (za Kvintet).

Visokim nagradama, počasnim zvanjima uručena su mu tri ordena

(Lenjinova ordena). Šest puta je bio nagrađen državnim nagradama SSSR-a:

za Klavirski kvintet, Trio, Sedmu simfoniju, oratorijum Šume pjevaju, Deset

poema za mješoviti hor na riječi revolucionarnih pjesnika. Državnu nagradu

RSFSR je dobio za Četrnaesti kvartet.

Odali su mu visoka priznanja i u mnogim drugim zemljama: izabrali su ga

za počasnog člana Švedske kraljevske akademije, počasnog doktora

Oksfordskog univerziteta, počasnog profesora Meksičkog konzervatorijuma,


Braneći svoja djela čak i od napada ljudi koji su inače uvijek

bili više nego spremni da osude „buržoasku dekadenciju“, Šo -

st akovič je to komentarisao na sljedeći način: Često se pitamo


člana akademije nauka Njemačke Demokratske Republike, Engleske kral-

jevske muzičke akademije, Američke akademije nauka; dali su mu finsku

nagradu J. Sibelius, dobio je francuski orden umjetnosti i književnosti.

Od 1949. godine Šostakovič je bio član Sovjetskog komiteta za zaštitu mira

i Sovjetskog savjeta za mir. Od 1958. godine bio je na čelu društva SSSR-

Austrija, Saveza sovjetskih društava prijateljstva i kulturne veze sa inostranim

zemljama. Beč, grad Betovena, Šuberta, Štrausa, Malera je nekoliko puta

primio Šostakoviča na mnogim međunarodnim kongresima i konferencijama.

Posebno ćemo izdvojiti nagrade: Heroj socijalističkog rada 1966. i RSFSR

Glinka 1974. godine.

Da ironija bude potpuna, najveća nagrada, odnosno priznanje Šostakoviču

dolazi poslije njegove smrti, kad su se oglasili Brežnjev i ostali državni fu -

nkcioneri proglasom: Sovjetska kultura i umjetnost čitavog svijeta, doživjeli su

veliki gubitak. U 69-oj godini je umro veliki kompozitor našeg vremena D. D.

Šostakovič, deputat Vrhovnog Sovjeta SSSR-a, heroj socijalističkog rada, nar-

odni umjetnik laureat Lenjinove i državnih nagrada SSSR-a. Vjerni sin komu-

nističke partije, istaknuti javni i društveni radnik, umjetnik, građanin D. D.

Šostakovič, koji je cijeli svoj život posvetio razvoju sovjetske muzike, utemel-

jenju idealsocijalističkog humanizma i internacionalizma, borbi za mir i pri-

jateljstvo među ljudima…

U godinama poslije rata njegov talenat se manifestovao još više. Kompozitor

je stvorio simfonije, horske poeme posvećene revoluciji 1905. godine i Lenjinu,

koje su našle odjek u srcima miliona ljudi…Svojim inovatorskim stvaralaštvom

progresivne svjetske muzičke kulture…Partija, Sovjetska vlada su visoko ocije-

nili zasluge D. D. Š. Dobio je titulu narodnog umjetnika SSSR-a, prvi je muzičar

koji je postao Heroj socijalističkog rada. Šostakovič je nagrađen sa tri ordena

Lenjina, državnom nagradom SSSR i FSR…

Šostakovič je sav rad posvetio narodu i sovjetskoj domovini. Genij

Šostakoviča, njegova velika djela će živjeti vječno. (Zbornik radova o

Šostakoviču, Moskva, 1976.).


da li je tragični stil uopšte dozvoljen u sovjetskoj muzici. Ali

vjerujem da je to samo zbog toga što tragedija može lako da

označava sudbinu i pesimizam. Lično mislim da sovjetska

tragedija, kao tip, ima pravo postojanja; ali, sovjetska tragedi-

ja treba da bude natopljena pozitivnom idejom nalik na šek-

spirovski vječni patos.15

Sovjetsko društvo i politika su stvorili fenomen Šostakovič

koji se kao umjetnik morao uhvatiti u koštac sa stalnim i

žestokim pritiscima partije i države. Da održi ravnotežu po -

mogla mu je njegova jedinstvena, kreativna ličnost i snažna

individualnost. Živeći i stvarajući u totalitarnom društvu, koje

je težilo da disciplinuje svoje umjetnike kako bi naučili da

izražavaju „ispravne“ partijske stavove, morao se naučiti na

mimikriju, taj jedinstveni postupak kojem su pribjegavali

mnogi stvaraoci.

2. Odnos društva prema umjetniku

Šostakovič se stalno nalazio u teškom položaju koji nimalo

nije pogodovao njegovom stvaralaštvu. Taj položaj su otežavali

mnogi, kako društveni i politički faktori tako i pojedinci. Ni

odnos ljudi iz struke prema njemu često nije bio iskren i pra -

vedan. Najčešće su reagovali onako kako su im nalagale trenu -

tne političke prilike. Iskreni su bili samo oni najhrabriji, a njih

je bilo, nažalost, malo. O tome u svojim uspomenama Hentova

piše: Poznati muzičar B. V. Asafjev, kome se (Šostakovič) spre-

mao da posveti Katerinu Izmajlovu, koji ga je usmjeravao ka

obnovi, podržavao ga i veličao njegova istraživanja, poslije čla -

nka u „Pravdi“ - istupio je s oštrom kritikom Šostakoviča. Ružili

su i njegovog učitelja, čak i drugove. Po prvi put se Šostakovič

Vesna Vučinić

15 Ibid.


sukobio s masovnim kukavičlukom i neiskrenošću. Bol je za -

držao cijelog života. Poraz koji mu je nanijet ostavio je neizbri-

siv trag na karakter, shvatanje ljudi, ponašanje. Mnogo godina

kasnije je, u pismu autoru ovih redova, priznao: „Oda vno sam

navikao da ne obraćam pažnju ni na uvredu ni na pohvalu.16

Da bi što vjernije prikazali okolnosti u kojima je kompozitor

živio i radio, podśetićemo se Kongresa sovjetskih kompozitora

1935. godine na kojem je vođena duga diskusija vezana za dalji

razvoj sovjetske muzike. Redakcijski naslovi Haos umjesto

muzike i Falš balet, imali su veliki značaj za dalji razvoj muzi-

čke kulture u Sovjetskom Savezu. Stvaralačka eksperimentisa-

nja i inovacije, koja po partijskoj procjeni nijesu stvarno ve zana

za tradiciju, nailazili su na osudu. Sudeći po ovom, kao i po nizu

drugih slučajeva, kulturna politika zemlje podsticala je onu

umjetnost koja bi bila „razumljiva“ širokim neprosvijećenim

krugovima, koja bi, kako se to u onovremenom političkom žar-

gonu govorilo, bila narodna.

Partijska kritika je i ovaj put djelovala ubitačno na Šostakovi-

ča i dovela ga u duboku psihičku krizu što je prouzrokovalo nje-

govu nemotivisanost za bilo kakav rad.

To vrijeme i prilike u njemu najslikovitije je opisala Galina

Višnjevska, koja je dugo sarađivala sa Šostakovičem i bila sa -

vremenik mnogih događaja vezanih za umjetnički život: Uvje -

rena sam da Šostakoviča još dugo ne bi dirali da, 1935. godine,

njegova opera, a isto tako i balet Bistri potok, nijesu bili postav-

ljeni u Boljšoj teatru. Zemlja je proživljavala talas terora i par-

tiji nije bilo do muzike. Ali se treba osvrnuti na bivše kompozi-

tore proletkulta koji su u svoje vrijeme nemilosrdno kritikovali

Šostakoviča. Sada, sašivši sebi gnijezdo u Savezu kompozitora,


16 Хентова, C., Удивительный Шостакович, Caнкт Петерзбур, 1993,

cтр. 157.


pod zaštitom Kremlja, skrivajući mržnju prema Šostakoviču, oni

su strpljivo pripremali teren da u određenom trenutku vrate

izgubljeno. To je bilo zlatno doba za podlace i karijeriste. Svi su

oni dobro upoznali Staljinove manire i dodvoravali mu se.

Činjenica je da Staljin uopšte nije poznavao simfonijsku mu ziku,

a savremenu muziku jednostavno nije mogao da podnese.

Maksimalno što je bilo dostupno njegovom zapažanju, to su

narodne pjesme i neke opere. O tome ne bi bilo vrijedno govori-

ti da njegov primitivni, malograđanski ukus… nije postao naj-

efikasnije sredstvo u rukama parazita koji su se trudili da do

kraja pokažu svoju lojalnost sistemu laži.

Sredstva koja su bila dostupna spletkarima u sovjetskom dru-

štvu, uistinu su bezgranična i pisci su prvi počeli sa prijavama,

poslije čega su u njihovoj organizaciji počela hapšenja. Došao

je red i na kompozitore.

Šostakovič je već duže vrijeme bio trn u oku svojim netalento-

vanim, ali partijskim, kolegama. U Lenjingradu, đe je kompozi-

tor živio i bio ponos cijelog grada, teško je bilo nad njim izvrši-

ti presudu. Njemu je bilo moguće skinuti glavu samo sa samog

vrha, s visine Kremlja, ali do Kremlja nije bilo lako doći… Bio

je potreban pogodan momenat. I on se ukazao: dvije premijere

djela savremenog mladog kompozitora u Boljšoj teatru u toku

jednog mjeseca. Slučaj je do te mjere neobičan da se nameće

utisak kako je Šostakovič namamljen u klopku; tih dana su se, u

toku proba, stvorile grupe protivnika tih predstava i krenule su

pravcem koji je pokazivala nečija iskusna ruka. Odlazili su kod

odgovornih u organizaciji sa žalbama na težinu izvođenja, na

nejasnost muzike. Sniježne lavine i počinju od povjetarca ili od

pada kamenčića. Umjetnici Boljšoj teatra, za razliku od drugih

svojih kolega, imaju državne veze i mogućnost da organizuju

spletke na najvišem nivou… Mnogi solisti koji su vukli svojim

Vesna Vučinić


tragovima u Kremlj, na bankete đe je moguće, uz čašu votke,

ulagivačkim ismijavanjem, čak ne predviđajući sve užasne

posljedice za dalju sudbinu sovjetske muzike, pripremiti njeno

buduće ubistvo.

Činilo se da ništa nije nagovještavalo oluju. D. Šostakovič je

bio u usponu prema samom vrhu sovjetske slave, mlad, sjajan,

priznat ne samo u Rusiji, nego i u cijelom svijetu… U takvoj sre-

dini genij Šostakoviča, njegova ličnost bili su više nego nezgo-

dni… .17 Dakle, atmosfera više nego pogodna za mistifikacije i

denunciranje kao i za nametanje mediokritetskih mjerila i pona-

šanja. Sve je vuklo ka onom prosječnom nivou na kojem se po

najkraćem postupku i na najlakši način donose sudovi i odluke

o svemu onome što je autentično i kvalitetno i može da se uklju-

či u svjetske umjetničke tokove.

Kazivanja Višnjevske su upečatljiva i slikovita, iako već sa isto-

rijske distance, te nam se u najjasnijem svijetlu prikazuje najgori i

za umjetnost najpogubniji savez između netalentovanog dijela

muzičke profesije i partijske birokratije. Njihov uticaj postaje veći

kad imaju na raspolaganju odgovarajuće medije, u ovom slučaju

Pravdu, partijski organ koji je decenijama igrao ulogu vrhovnog

arbitra, ali i egzekutora. Prije nego što se neka kampanja pojavlji-

vala na stranicama Pravde ona je dugo i brižljivo pripremana, po

pravilu u malom krugu istomišljenika i sljedbenika određenog

političkog trenda. Kad je „slučaj“ već dospio do Pravde, onda je,

manje-više, sve bilo gotovo i preostajala je samo egzekucija.

Proći kroz sve te neprilike i izbjeći mnogim zamkama, koje su

često postavljane i sa samog vrha, bilo je izuzetno teško, a često

i nepodnošljivo. To su mogli samo oni koji su u sebi koncentri-

sali ogromnu stvaralačku energiju i koji su bili snabdjeveni


16 Хентова, C., Удивительный Шостакович, Caнкт Петерзбур, 1993,

cтр. 157.


beskrajnim strpljenjem i trpeljivošću. Šostakovič je bio jedan od

njih, te je otuda i mogao da u tom nesagledivom metežu obez-

bijedi sebi uslove za miran stvaralački rad. Presudno je bilo to

što je uspio da uspostavi oštru distancu između sebe i netalena-

ta u svojoj profesiji i da se izdigne iznad svakodnevnih prepoli-

tizovanih i preideologizovanih tokova.

Ali, i pored toga, postojale su i enklave u kojima se odvijao

autentičan stvaralački život. A u najmanju ruku, postojali su i

pojedinci spremni da se izdvoje iz tog sivila i da se oglase u znak

protesta. Takvih je bilo i u Šostakovičevoj profesiji. Pom enimo i

neke od njih koji su pristali na saradnju s kompozitorom. To su

bili solisti koji su prihvatili učešće18 u ciklusu Iz jevrejske naro-

dne poezije, iako je tematika bila ne samo nezahvalna za ono vri-

jeme, već i opasna. Rukopis je šest godina preležao u stolu i bio

sasvim nepoznat. Šostakovič je u to vrijeme živio u izolovanosti,

označen kao formalista čija je muzika „tuđa narodu“. Kad su

odlučili da ciklus predstave publici, probe su počele 1955. godi-

ne, uz učešće autora i nekoliko pjevača, po śećanju Doluhanove,

jedne od pjevača, to je izgledalo ovako: Probali smo u kući

Šostakoviča. On je bio nemiran, nervozan i činilo se da živi u

drugoj dimenziji. Njegove primjedbe su se odnosile na tempo…

Uspjeh na premijeri je bio izvanredan.19

Od dirigenata sa umjetnikom je najviše sarađivao E.

Mravinski. On je premijerno dirigovao svaku Šostakovičevu

simfoniju, uz brižljivu saradnju sa kompozitorom. Na taj način

je Mravinski upoznao svaki takt, svaku notu, svaki nerv kompo-

zitora. Po tome je bio prepoznatljiv čitavog svog života i upra-

vo s najvećim poštovanjem priman od publike širom bivšeg

Vesna Vučinić

18 Bilo ih je mnogo više koji su u posljednjem trenutku otkazivali učešće u

spektaklima.19 Хентова, C., ibid., str. 44.


Sovjetskog Saveza kao i u mnogim zemljama u svijetu. Bio je

doživljaj slušati njegov orkestar koji je svirao upravo onako

kako je to tražio sam Šostakovič.

Literatura:

Данилевич, Л., Дмитрий Д. Шостакович, жизнь и

творичество, Совьетский композитор, Москва, 1980.

Diltaj, Vilhelm, Izgradnja istorijskog sveta u duhovnim naukama,

BIGZ, Beograd, 1980.

Đurić, Mihailo, Mit, nauka, ideologija, BIGZ, Beograd, 1989.

Elleinsten, Jean, Historija staljinskog fenomena, ŠK, Zagreb, 1980.

Gramši, Antonio, Filozofija istorije i politike, Slovo Ljubve,

Beograd, 1980.

Хентова, Cофия, Удивительный Шостакович, Caнкт

Петерзбур, 1993.

Kolakovski, Lešek, Glavni tokovi marksizma, III, BIGZ, Beograd,

1985.

Лукьянова, H. B., Дмитрий Дмитриевич Шостакович, Музыка,

Mocквa, 1980.

Marković, Mihailo, Nauka i ideologija, Naša stvarnost, br. 7-8, 1959.

Мартинов, И., Дмитрий Шостакович, Совьетская Россия,

Москва, 1963.

Petrović, Gajo, Filozofija i revolucija, Naprijed, Zagreb, 1983.

Рабонович, D. Shostakovič, London, 1959.



Roseberry, Eric, Shostakovič- his Life and Times, Midas books, New

York, 1981.

Tpeтякoвa, Л. C., Cтраницы совьетской музыки, Знание,

Mocквa, 1980.

Вишневска, Галина, Галина - История жизни, Новости,

Москва, 1991.

Žižek, Slavoj, Metastaze uživanja, XX vek, Beograd, 1996.

Documents

IDEOLOGIJA U STVARALAŠTVU ŠOSTAKOVI A vesna vucinic.pdf · pojmom „formalizam“ i „kosmopolitizam“. Mnogi od njih su teško mogli da izgovore ove riječi, ali su dobro bili