KIBERNETIKA PSIHOTERAPIJE Pripremili: dr.Branko Petris, psihijatar , psihoterapeut i dr. Ilinka Serdarević, liječnik, psihoterapeut

Ključni koncepti:

Kibernetika,Psihoterapija,Epistemologija,Hermeneutika,Komunikacija,Odnos,Konverzacija,Hipnoza,Etika,Estetika,Odgovornost,Kružnost,Promjena

UVOD

Kibernetika psihoterapije nije jedan od pravaca u psihoterapiji i nema niti ambiciju da to postane. Kibernetika psihoterapije je znanost o cirkularnosti i razumijevanju vlastite epistemologije, kao predložak dijaloškoj praksi usmjerenoj na promjenu. Škola za kibernetiku psihoterapije je kontekst za učenje i istraživanje psihoterapije, prakse efikasne psihoterapije, uvažavajući sva dostupna nam znanja iz dosadašnjih psihoterapijskih škola i pravaca, filozofije, etike, estetike, fizike, biokemije, biologije, genetike, medicine, antropologije, informatičkih znanosti, lingvistike, logike, psihologije, komunikologije.. Kibernetika psihoterapije uvažava korištenje poznatih nam teorija, ali na način razumijevanja kompleksnosti ljudske prirode, uvijek otvorena za različitost koja bi mogla biti u funkciji terapijske promjene, bez ideje o integrativnom povezivanju već poznatih nam metodologija, ali i ne isključujući ih, sa fokusom na hermeneutičkom pristupu uvijek u funkciji promjena vlastite epistemologije.Tako su zbivanja koja promatramo na nekoliko razina: na razini psihoterapije, klijenta i na osobnom planu.Naša hipoteza je da efikasna psihoterapija je ona koja uključuje promjenu i psihoterapeuta samog, a odvija se kroz dijalošku praksu i druge procedure, kao što su, hipnoterapija, rad na ishodima, korištenje resursa, korištenje metafora….Kako ne bi upali u zamku jasno strukturirane teorijske osnove, premise našega rada ne zasnivaju se na jasno profiliranoj teoriji kao istini o čovjeku, jer do sada u znanosti ne postoji tako sveobuhvatna teorija koja bi obuhvatila sve specifičnosti kompleksne ljudske prirode, koja se rođenjem svake nove jedinke obogaćuje novim raznolikostima potencijalnog subjekta psihoterapijskog čina ili procedure. Terapijski rad baziran na kibernetici psihoterapije je otvoreni, kreativni čin, vođen ka unaprijed definiranim ishodima kao ciljevima za terapijsku promjenu i postignuće kroz otkrivanje i utiliziranje uočavanih resursa u tijeku psihoterapijskog setinga. Kada bi djelovali unutar okvira jedne teorije, kod našega klijenta pronašli bismo sve elemente propisane teorijom, potrebne za psihoterapijski rad, tzv. psihopatologiju i unaprijed znali za terapijsku proceduru te terapijski čin lišili mogućnosti koju nudi klijentova različitost. Postali bi virtuozi, kroz iskustvo, nadograđujući unutar okvira same teorije, reducirajući svijet razlika, osiromašujući ga i lišavajući se mogućih kreativnih rješenja i efikasnosti, jer određeni teorijom mi smo u službi logike koja vlada tom teorijom i ne možemo joj se izmaknuti, a time reduciramo vlastitu različitost koja izlazi iz okvira teorije koju prakticiramo.

POVIJEST I OKOLNOSTI KOJE SU DOVELE DO STVARANJA ŠKOLE KIBERNETIKE PSIHOTERAPIJE

Škola je formalno osnovana početkom 1990. god. u Zagrebu u sastavu Psihijatrijske klinike Rebro Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osnivanje škole je plod kreativnog procesa koji je trajao nekoliko godina i bio čvrsto povezan sa sadašnjim gostujućim predavačem i tada voditeljem Škole prof.dr.sc. Grahamom Barnesom. Dr. GRAHAM BARNES živi u Stockholmu. Prije dolaska u Švedsku (iz SAD-a) je osnovao i vodio Družbu za rasnu i ekonomsku jednakost, i nekoliko godina je bio na čelu Jugoistočnog Instituta. Ovlašteni je bračni i obiteljski terapeut . Predavajući i supervizirajući psihoterapeute, počeo je redovito putovati u Beograd 1979- 1984. godine i od 1984 - 1997. je često putovao iz Stockholma u Zagreb. Radi kao gost predavač na Odsjeku za psihijatriju na Sveučilištu u Zagrebu, i savjetnik je za Foundation 2020 gdje je pomogao političkim, civilnim, i korporacijskim vođama u organiziranju da se promovira demokracija i globalizacija u Hrvatskoj. Psihoterapeut je s dozvolom, priznati grupni psihoterapeut i savjetnik u Stockholmu.

Godine 1978. Graham je dolazio u Jugoslaviju i održao nekoliko seminara u Beogradu. Nakon što je njegov način rada pobudio veliko zanimanje, održava seminare od 1985. do 1989. godine na Odsjeku za neurologiju, psihijatriju, alkoholizam i ostale ovisnosti sveučilišne bolnice «Dr. Mladen Stojanović» u Zagrebu. Tada je bilo sve više inicijative za osnivanjem škole psihoterapije, te je početkom 1990. godine formirana nova organizacijska struktura - Škola kibernetike psihoterapije. Od tada je Škola evoluirala u Međunarodnu školu kibernetike psihoterapije-sistemski pristup u kojoj su predavači , ali i učesnici iz više europskih zemalja. Svi aktualni predavači u Školi su certificirani od Europske udruge za psihoterapiju.Škola je nastala kao odgovor na potrebu za autonomijom psihoterapeutske profesije i težnju da raste i razvija se u novim pravcima. Postojeće psihoterapijske škole i pravci uglavnom teže da poboljšaju jedan model psihoterapije, što dovodi do velikog smanjenja kompleksnosti psihoterapije kao profesije. Škola kibernetike psihoterapije provodi Zakon nužne raznolikosti (Ashby 1964.) koji teži očuvanju te kompleksnosti . To znači da Škola nastoji biti efikasna, samo-rekurzivna organizacija koja će svakom psihoterapeutu omogućiti potragu za psihoterapijskom praksom koja mu najbolje odgovara u okruženju u kojem radi. Naš odgovor na raznolikost psihoterapeuta i njihovih radnih sredina je uvažavanje raznolikosti, a ne jednog modela ili jedne teorije, ali niti mnogo modela i mnogo teorija. Uzimajući u obzir da je svaka osoba jedinstvena , i psihoterapija treba biti jedinstvena za svaku osobu. Psihoterapeuti su također jedinstvene osobe, pa pokušavamo izbjeći uokviravanje u jedan model ili teoriju. Stoga smo Školu zamislili kao proces što se tiče i ideja i organizacije. Da bismo to uspjeli istražujemo djelotvornost ideja i koncepata u različitim kontekstima u kojima psihoterapeuti rade.

Obzirom na gore navedeno razvijamo teoriju same teorije ili «meta-teoriju» . Što to znači? Za nas to znači ugraditi u naše teorije korektivan, rekurzivan mehanizam za stalno obnavljanje, tako da naše teorije ne bi postale rigidne na stalno mijenjajuće okruženje i klijente. Naša ideja je pronalaženje i poštivanje naših vlastitih ograničenja, detekcija slijepih pjega naših znanja. Mi istražujemo procedure koje su djelotvorne u određenom kontekstu s određenim sistemom, a to može biti jedna osoba, obitelj, tim ili čitava organizacija.Alat kojim to radimo je refleksija na učinjeno i konverzacija kao razmjena ideja, a ne kao bilo kakav razgovor, te hipnoterapija kao znanost o interkomunikaciji.

Razlikovanje je temeljni korak pri upoznavanju klijenta naše psihoterapije. Pitanje koje si postavljamo je po čemu je naš klijent poseban i različit, što ga čini jedinstvenim. Zato je kibernetika psihoterapije idejno bila promovirana, ne kao etablirana škola za učenje psihoterapije, nego kao mjesto i projekt istraživanja i učenja efikasnosti u psihoterapiji, gdje se potire razlika između učenika i učitelja, autoriteta i znanja, gdje se učeći psihoterapijski djelovati, korpus prisutnih različitosti koristi kao resurs, promovirajući principe etičnosti, estetike, poštivanja, pažljivosti i odgovornosti, izgrađujući se kao facilitatori vlastitih promjena i terapijskih postignuća u našim profesionalnim kontekstima. Mi nastojimo raditi sa idejama u skladu sa aktualnim znanstvenim spoznajama, uvijek otvoreni za novo koje stavljamo u funkciju ponuđenog u terapijskom okruženju kroz dijalošku i narativnu praksu, opažajući i opažajući kako opažamo i kako smo opažani i kako opažamo opažanog dok nas opaža kako opažamo..., nastojeći prepoznati epistemološke premise našega klijenta u terminima njegovog jezika, verbalnog i neverbalnog izražaja. Sukladno tome, radimo na definiranom ishodu na svim razinama naše složenosti već iskušanim procedurama kroz dijalog vođen malim koracima ili hipnoterapijski indirektnim pristupom na razini različitoj od svjesne, kako bismo bili facilitatori poželjnih promjena.

EPISTEMOLOGIJA KIBERNETIKE PSIHOTERAPIJE

Epistemologija: nauka o spoznaji, nauka o znanju grč.episteme- znanje, spoznaja; logos-govor, riječ (B.Klaić)grč. epistemi – stavljati koga na što, postavljati koga nad kim, stajati na čemu

Za Batesona (1985) je epistemologija znanost koja proučava kako određeni organizmi znaju, razmišljaju i odlučuju, a za von Foerstera (1990.) je to znanost o razumijevanju. Slijedeći njihove ideje, proističe da možemo razlikovati različite epistemologije kao setove pretpostavki na kojima se temelji nečije (individualno ili grupno) razumijevanje - percepcija, spoznavanje, ponašanje. U kontekstu psihoterapije, teorije i psihopatologije možemo razlikovati dvije različite epistemološke pozicije, objektivističku koja pretpostavlja linearan odnos između objektivno postojeće psihopatologije koja nakon otkrića ulazi u teoriju i biva liječena psihoterapijom, i konstruktivističku koja pretpostavlja cirkularan odnos između teorije (njenog autora teoretičara) i njezinih konstrukcija psihopatologije i psihoterapije. Do epistemološkog pomaka iz linearne epistemologije u cirkularnu epistemologiju došlo je zaslugom kibernetike koja se razvila krajem 40-ih godina 20. stoljeća u SAD u grupi znanstvenika različitih disciplina kao što su fizika, matematika, biologija, antropologija, psihologija, filozofija, medicina, i drugih koji su se sretali između 1946. i 1953. (10 Macy konferencija) proučavajući zajedno Kružne mehanizme uzročnosti i povratne sprege u biološkim i socijalnim sistemima. Wiener (1948) je definirao kibernetiku kao znanost o komunikaciji i kontroli kod životinja i strojeva, uvodeći cirkularno razumijevanje kontrole koja se nalazi između dva sistema, znači u smislu autoregulacije putem povratne sprege – »metode upravljanja sistemom korištenjem rezultata njegovog prethodnog djelovanja« (Wiener 1964: 82) , a ne jednostranog, linearnog nadzora jednog sistema nad drugim. Kibernetski model promatranja sustava na taj način označava pomak od linearne prema cirkularnoj kauzalnosti. Ali dok god je kibernetičar sebe smatrao nepristranim promatračem spomenutih kružnih obrazaca uzroka i posljedica u promatranim sistemima on je još uvijek promatrao sa objektivističke epistemološke pozicije. Do epistemološkog pomaka iz objektivističke u konstruktivističku poziciju došlo je tek tada kada je kibernetičar ušao u odnos sa promatranim sistemima – na taj način kibernetičar je svoju metodu opažanja upotrijebio i za opažanje samoga sebe, vlastitu metodu je primijenio na sebe i tako sebe kao promatrača

uključio u sistem svog promatranja. Za razliku od stare, jednostavne kibernetike koju je von Foerster nazvao kibernetika promatranih sistema ili kibernetika prvog reda novu kibernetiku nazvao je kibernetika promatrajućih sistema ili kibernetika drugog reda, a Margaret Mead nazvala ju je kibernetika kibernetike (1968, u Barnes 1996). Epistemološka implikacija kibernetike drugog reda je da je pozicija objektivnosti pogrešna jer pretpostavlja odvojenost opažača od opažanog. Ne pitamo se da li smo objektivni ili subjektivni, umjesto toga prepoznajemo neophodnu povezanost opažača s opažanim,što nas dovodi do odgovornosti, ono što činim i govorim ,govori više o meni nego o onome o kome govorim. Tako smo iz položaja isključenosti prešli u položaj vlastite uključenosti u svoj promatrani sistem - zauzeli smo «stajalište participacije». Tako shvaćena «etika participacije» (Hoffman 1994) se od moraliziranja (i time teoretiziranja) o tome kako bi se drugi morali ili ne bi smjeli ponašati u određenoj situaciji, premješta k etičnom stavu da mogu samo sebi zapovjediti kako se moram ili ne smijem ponašati u danom kontekstu i u skladu s tim preuzimam odgovornost za vlastito ponašanje (von Foerster 1993). Epistemologija kibernetike drugog reda konceptualno je ujedinila znanost, etiku i estetiku.

Bateson je bio prvi koji je, zajedno sa Rueschom 1951, napravio kibernetsku studiju epistemologije psihoterapije koja je na taj način prvi put postala predmet istraživanja u psihijatriji, psihologiji ili psihoterapiji, a rezultati i implikacije te studije još se do danas nisu dovoljno integrirali u psihoterapiji . Bateson između ostalog predlaže, da se :

1. napravi osnovna razlika između teorije psihopatologije i dijagnoze (koja se temelji na kvantitativnim konceptima energije) na jednoj strani, te upotrebe teorije u terapijskom radu (koji se odvija kroz komunikaciju) na drugoj

2. uključi promatrač i teoretičar u diskusiju sistema psihoterapije, a psihoterapeut u terapijski proces

3. vidi konstrukcije psihoterapijskih teoretičara kao materijal za psihijatrijsku studiju4. uključi terapiju u promatranja.

Kada psihoterapiju koju izvodimo u terapijskoj interakciji sa klijentima podvrgnemo vlastitim terapeutskim metodama, kada napravimo psihoterapiju svoje psihoterapije, kada sami sebi postajemo subjekt promatranja, tada se nalazimo u kontekstu kibernetike psihoterapije. Sa tog gledišta predmet psihoterapije psihoterapije postaje psihopatologija njezinih izvođača, psihoterapeuta. ( Barnes )

Zato epistemologija kibernetike II reda, gdje su opažanje, opažač i opažano jednakoznačajni, a ulogama različito pozicionirani subjekti u kreativnom procesu promjene, predlaže i razumijevanje psihoterapije i psihoterapijskog procesa na nov način, implicirajući drugačiju znanstvenu pardigmu i etiku. U fokusu psihoterapijskog rada nalazi se ne razrješavanje psihopatologije, nego psihoterapija sama, psihoterapija psihoterapije, kao kibernetika kibernetike, gdje će psihoterapeut biti psihoterapeut – epistemolog. Naime, u svijetu kibernetike II reda nema patologije ni dijagnostičkih kategorija, nema etiketiranja ni teorija koje nešto objašnjavaju kao istine već postoje samo opisi opažača.Zato je u ozračju iznesenog,važno je da se svaki psihoterapeut zapita o vlastitoj epistemologiji, o epistemologiji svoje profesionalne operativnosti koju mu nameće pravac ili škola za psihoterapiju kojoj pripada, poziva na hrabrost da se upitamo što bi dobili kada bi naša psihoterapija bila subjektom u tretmanu naše psihoterapije i da se naša psihoterapija kao oro-boro zmija ugrize za vlastiti rep probavljajući se u stalnom preispitivanju svoje „ispravnosti“ stvarajući se uvijek nanovo i otvorivši granice vlastitih teorijskih premisa.

Kibernetika psihoterapije kao djelotvorna dijaloška praksa

Opisanom epistemološkom analizom psihoterapije koja dovodi do kibernetike psihoterapije, opet smo došli do psihoterapije kao razgovora. Razgovor je način komuniciranja u kojem sugovornici izmjenjuju i dijele svoje interpretacije - o problemu i poželjnom rješenju, o vlastitim resursima za realizaciju svojih ciljeva.

Kibernetičar psihoterapeut se odriče pretpostavki da se u psihoterapiji interpretacije (poruke) prenašaju na sugovornike, klijente. Umjesto toga, kibernetičar psihoterapeut zajedno sa klijentima stvara kontekst za djelotvornu dijalošku praksu, takvu o kojoj će sugovornici u rekurzivnom procesu mijenjanja i dijeljenja vlastitih interpretacija obogatiti te interpretacije i razviti nove, te možda sklopiti dogovore o nekim zajedničkim interpretacijama (definicija minimalnih i maksimalnih ciljeva, plan mogućih malih koraka u pravcu poželjnog ishoda, postojeći i potrebni dodatni resursi, feedback o uspješno ili neuspješno obavljenom dogovoru idr.), a uz to zadržati svoje međusobne interpretativne razlike (Pask 1992.). Paskov koncept razgovora (Teorija konverzacije 1982, Teorija interakcija aktera 1992) nije ograničen samo na razmjenu riječi, nego se odnosi na različite konverzacijske jezike (uključujući govor tijela, slikovne, matematičke, kompjuterske jezike idr.).

Razgovor u kibernetici psihoterapije je kontekst u kojem i klijent i terapeut uče o svojim dosadašnjim obrascima učenja i eksperimentiraju sa novim mogućim obrascima učenja (učenje učenja, Bateson 1990: 294-297). Psihoterapijski dijalog nije dijalog o odnosu između terapeuta i klijenta, on jest taj odnos i on se odvija u tom odnosu (Barnes 2001: 180).Kibernetiku psihoterapije možemo označiti kao praktičnu aktivnost koja liječi kroz upotrebu riječi u dijalogu (Barnes 2001: 180) . Predmet kibernetike psihoterapije nije više pojedinac i »njegova« psihopatologija nego komunikacija (interakcija, odnos) i osobito konverzacija u kojoj kroz dijalektiku (rekurzivnost) pitanja i odgovora klijent razvija novosti. Metoda kibernetike psihoterapije je hermeneutika, kružna logika razumijevanja kroz interpretiranje interpretacija, a hermeneutika hipnoze (kroz metodu utilizacije) izuzetno povećava terapeutovu osjetljivost za osobni jezik klijenta (Barnes 1994: 186), stvarajući time kontekst koji povećava klijentove mogućnosti da aktivira vlastite resurse (potencijale) i realizira svoje ishode. Možemo reći da je glavna vrijednost kibernetike psihoterapije promjena. Hipnoza i hipnoterapija kao psihoterapijska procedura u svjetlu kibernetike II reda, nije tehnika, niti površinska psihoterapijska metoda, kako je klasificirana u psihijatrijskim i psihoterapijskim udžbenicima, nego je u svjetlu znanosti o komunikaciji, cirkularna aktivnost, znanost o interkomunikaciji, kontekst. To je terapijska procedura kroz koju na najsuptilniji način dotičemo naša najosjetljivija mjesta, pažljivo, nježno i odlučno potičemo na aktivnost naše najskrivenije resurse utilizirajući sve svoje znanje, iskustvo (i izvan razine svjesnog sjećanja) i svoje sposobnosti na nov način, kako to do sada nismo ni sanjali da možemo. To nije tehnika koju samo treba naučiti kao alat za rad u našim ordinacijama, ona je produkt naših sposobnosti da opažamo sitne znakove spremnosti za trans kao posljedicu prirodnih perioda promjene funkcioniranja našeg uma u dnevnom ritmu izmjene aktivnosti i prilika je za svakog terapeuta i klijenta da se zajednički rad, na primjeren način učini terapijskim u datome trenutku. To je šansa za poticanje promjena na najfinijim razinama našega bića i implicira stručnu i znanstvenu redefiniciju hipnoze u nečemu što u svjetlu sadašnje paradigme znanosti zovemo kliničkom medicinom i praksom.

Milton H.Erickson je par excellence bio preteča napretka u hipnozi i psihoterapiji dvadesetog stoljeća. Napredci u hipnozi koje je predvodio uključuju (1) rad sa svakim pacijentom kao sa pojedincem, dajući prioritet problemima i iskustvima svakog pacijenta, (2) shvaćanje da hipnoza radi sa idejama i na upotrebi ideja svakog pacijenta, (3) primjenu hipnoze kao stanja za psihoterapiju i (4) utemeljivanje istraživačkih procedura i rezultata na ono što bi hipnoza mogla i ne bi mogla napraviti, otkrivajući koje vrste psiho-socijalnih i komunikacijskih problema hipnoza može riješiti.Ericksonova upotreba hipnoze je bila eksperimentalna te je upotrebljavao resurse svakog pojedinačnog pacijenta. Njegova psihoterapija nije bila teorijski utemeljena. Konceptualizirao je hipnozu i psihoterapiju kao komunikaciju. Odbacujući frojdovske i ostale psihoterapije kojima je središte teorija, pozvao je psihoterapeute da se maknu od teorije i vrate se prakticiranju teorije o ne-teoriji, odvraćao je psihoterapeute od stavljanja ljudi u teoretske okvire referenci. Držao je korak s radom na kibernetici te je prisustvovao prvoj seriji konferencija na kojima se razradila logika i metafore kibernetike 1942. godine. Desetljećima je radio s Margaret Mead i Gregory Batesonom, koji su jedni od osnivača kibernetike.Erickson (1966/1980) je klasificirao hipnozu kao 'znanost interkomunikacije' (čime je mislio na komunikaciju među pojedincima, uključujući, naravno, i komunikaciju između njihovih pojedinih tijela)(str.70,74). Uz pomoć hipnoze (1) može se razvijati komunikacija, (2) profesionalci (iz svih grana medicine) mogu naučiti kako komunicirati s pacijentima i (3) pacijenti mogu naučiti međusobno komunicirati (jer 'mentalna bolest uništava komunikaciju među ljudima'). Hipnoza nam pomaže da razumijemo rad ljudskog tijela, kako se može utjecati na tijelo i kako izvući i upotrijebiti učenja koja koristi ljudsko tijelo. Uz hipnozu možemo naučiti 'na koji način komunicirati s ljudima, kako ih razumjeti' (str.75). Stoga hipnoza, koja radi na empirijskom promatranju i sa dijalogom, postaje oruđe za istraživanje o fiziološkim i psiho-socijalnim posljedicama korištenja (i objašnjavanja) pojedinih riječi, pojmova i rečenica, uključujuću parajezik (nestalan tempo, pauze, kontura visine glasa, mijenjanje glasa) i druge načine izražavanja kao što je gestikulacija, disanje i pogled. (Barnes).

Kibernetičar psihoterapeut uči očekivati novost, odgovarati na jedinstvenost i raznolikost sa kojom se susreće u terapijskoj interakciji i uči se biti spreman na iznenađenje (Barnes 2001: 180).

Međunarodna škola kibernetike psihoterapije- sistemski pristup , danas djeluje u okviru Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Katedre za psihijatriju KBC Rebro,Društva za kibernetiku psihoterapije Rijeka i Autopoesis d.o.o. Ljubljana i zadovoljava zahtjeve EOP-a i član je Hrvatske krovne udruge za psihoterapiju. Školu vodi učiteljski tim: Branko Petris, Inka Miškulin, Robert Duras, Miran Možina, Lea Šugman-Bohinc, Lidija Butković-Anđelić, Zrinka Rička-Žauhar, Anamarija Blažić, Ilinka Serdarević, Marino Kačić, Edi Tarlević, Mojca Kramer i Leonida Kobal-Možina.

TEORIJSKI OKVIR MŠKP- sistemski pristup:

Epistemologija kibernetike psihoterapije (G. Bateson, G. Barnes) Hermenautika hipnoze (Milton H. Erickson) Teorija samoorganizacije i autopoeze (H. von Foerster, H. Maturana, F.

Varela, W. McCulloch)

Teorije komunikacije, kibernetike drugog reda i konstruktivizma (G. Bateson, Palo Alto škola, P. Watzlawick, H. von Foerster, von Glassersfeld, R. Glanville)

Teorija konverzacije (G. Pask) Procesni i iskustveni pristup (V. Satir) Strukturni, strateški i sistemski modeli obiteljske terapije (J. Haley, C.

Madanes, Milanska škola, S. Minuchin) Generalna semantika (A. Korzybski) Psihobiologija (E. Rossi) Imago model terapije odnosa (Hendrix) Meta model (Grinder, Bandler, Carter, Gilligan) Kratka, k riješenju usmjerena psihoterapija (Erickson, de Shazer, I. K. Berg, O

' Hanlon) Model rijeke života (P. Nemetschek) Iinterakcijski-interpersonalni model grupne psihoterapije (Yalom) Reflektirajući tim ( T. Andersen) Neuroznanost i psihoterapije ( E.L. Rossi. K. Grawe. G. Schiepek, A.Damasio,

C. Pert)

Praktičari i učitelji kibernetike psihoterapije na području RH su :

Branko Petris - Privatna psihijatrijska ordinacija Rijeka Inka Miškulin – Pivatna psihološka praksa Rijeka Robert Duras - Privatna psihhijatrijska ordinacija Pula Biserka Koren – Privatna psihijatrijska ordinacija Zagreb Jadranka Delač - Creativa - Privatna psihološka praksa Zagreb Anamarija Blažić – Anima - Privatna psihološka praksa Rijeka Zrinka Rička Žauhar - Privatna psihološka praksa Rijeka Lidija Butković Anđelić- Centar za prevenciju i liječenje ovisnosti Rijeka Ilinka Serdarević- Udruga Terra Rijeka Ivana Rede - KBC Rijeka Vesna Kučan - KBC Rijeka Gordana Kučan - Centar zdravlja Rijeka Dubravka Fadljević- INA d.o.o, Rijeka Edi Terlević - Bolnica Pula Ivanka Pejić – Centar za autizam Rijeka

I još mnogi koji su kroz period od 20 godina pohađali predavanja Grahama Barnesa i Školu kibernetike psihoterapije te pri tome stekli prvi stupanj izobrazbe, kao i oni koji su aktualno u procesu edukacije

Tekst objavljen u knjizi Psihoterapija-škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas, V.Jukić i Z.Pisk, Medicinska naklada Zagreb 2008.

Kibernetiki pristup u psihoterapiji

Vladimir Dugandžić

Škola Kibernetike Psihoterapije formalno je osnovana početkom 1990. godine u Zagrebu u Hrvatskoj. Registrirana je na odsjeku Psihijatrije Medicinskog Fakulteta u Zagrebu. Proces organizacije i osnivanja škole usko je povezan s vizijom i aktivnostima Prof. Graham Barnes-a (već dulji niz godina živi i radi u Švedskoj). On je ujedno i jedan od vizionara razvoja psihoterapije u budućnosti i na neki način pobornik novog pristupa u poimanju psihoterapije i samog psihoterapijskog rada u teoretskom i manjim ili većim dijelom, u praktičnom smislu. Početak ideje je krenuo od interesa samog Prof. Barnesa o tome kako teorije oblikuju terapeuta i njegov terapijski rad, tj. njegovu terapiju. Bio je učitelj TA i nakon toga je shvatio da je takvo promišljanje i pristup u radu i istraživanju ne uklopiv u ideju daljnjeg podučavanja TA kao definitivne teorije sa svojim «istinama».

Sama ideja Kibernetike psihoterapije koju je Prof. Graham Barnes predložio kao ideju psihoterapije budućnosti temelji se na nekoliko temeljnih izmjena u dotadašnjem shvaćanju psihoterapijskog rada i teorije koje otvaraju put prema potpunom propitivanju i potpunom rekurzivnom preispitivanju svake terapeutske pretpostavke u teoriji i praksi, te kretanja u smjeru etičke, ekološke i kibernetske teorije i prakse. Kako bi to jasnije predočili, prezentirat ćemo temeljne izmjene i ideje teorije bez teorije. Promjena koju je Graham Barnes predložio potaknuta je idejom da niti profesija niti klijenti ne trebaju još jednu teoriju ili tehniku koja obećava brda i doline. On predlaže promjenu u konceptualizaciji terapijeskog rada i praksi iz epistemologije prema ontologiji pomoću hermeneutike. Kako bi jasnije predočili značenje takvog promjenjenog načina razmišljanja važno je pojasniti pojmove epistemologije, ontologije, hermeneutike, kibernetike prvog i drugog reda te pojam autopoiesis. Još je davne 1948 godine Norbert Wiener rekao da je «Kibernetika je nauka o upravljanju i komunikaciji u složenim dinamičkim sistemima. Povratna sprega (feedback) kao princip veza i regulacija u složenim dinamičkim sistemima zajednički je termin za mašine, životinje i čovjeka, tj. za tehničke, biološke i društvene sisteme». Kibernetika razrađuje konkretne metode pomoću kojih čovjek generira i prima signale koji sadrže informacije o ponašanju nekog objekta. Prilikom funkcioniranja nekog realnog sistema stvara se velika masa informacija, a metodama kibernetike mogu se iz njih izdvojiti upravo one koje su neophodne radi svrsishovitog utjecaja na formiranje ili funkcioniranje danog sistema. Daljnji doprinos primjeni kibernetike na području izučavanja ljudi i društvenih sistema dao je fizičar Heinz Von Foerster. On dugo vremena bio fasciniran odnosom između opservera i opserviranog te je uz podršku Viktora Frankla publicirao mehaničku teoriju o fiziološkoj memoriji te je osnovao je BLC – Biological Computer Laboratory na Sveučilištu Illionois čiji je rad bio fokusiran na “proučavanje kompjuterskih principa kod živih organizama”.Kibernetika prvog reda je kibernetika promatranih sistema, a kibernetika drugog reda je kibernnetika kibernetike ili kibernetika promatrajućih sistema. Pojednostavljeno to bi značilo kako ja razumijem razumijevanje onog što se događa u nekom sistemu te kako moje razumjevanje mene koji razumije razumjevanje funkcioniranja toga sistema određuje da razumijem i dalje tumačim razumijevanje svog tuamačenja i razumjevanje sistema koji promatram. Gregory Beatson (1979) poznati kibermetičar rekao je o epistemologiji slijedeće:

«Epistemologija je po definiciji namjera specificiranja kako određeni organizam ili skupina organizama spoznaju, misle i odlučuju», dok je Heinz Von Foerster (1990.) za epistemologiju rekao da je «teorija razumijevanja..». Također se može pojasniti i okvir epistemologije kroz prizmu njenog djelovanja koje je usmjereno na proučavanje bioloških dispozicija i psihosocijalnih setova pretpostavki na kojima se temelji nečiji pogled na svijet, nečije razumijevanje i ponašanje. Za daljnje razumijevanje uloge epistemologije u terapijskom radu

kakvog predlaže kibernetika psihoterapije nužno je podvući razliku između linearne epistemologije i nelinearne – kibernetske epistemologije još nazvane sistemska, ekološka, ekosistemska, cirkularna ili rekurzivna epistemologija.Kibernetska epistemologija počinje ocrtavanjem obrazaca rekurzija kroz obadvije strane različitosti. Pažnja se ne pridaje identificiranju terapeuta i klijenta kao odvojenih čimbenika koji djeluju jedan protiv drugog već kibernetika traži obrasce koji povezuju obadvije komponente (terapeuta i klijenta) kroz feedback strukturu. Pojam epistemologije koristi se dvostruko – kako bi naznačili:

KAKO netko misli, održava spoznaju i kako odlučuje, te ŠTO netko misli, spoznaje i odlučuje.

Važno je naglasiti kako to kako netko spoznaje je neodvojivo od toga što netko spoznaje. Sva ljudska bića dijele bazične epistemološke operacije ocrtavanja razlika, ali unatoč tome svatko od nas razvija različite epistemologije.

Barnes navodi da nam kibernetska epistemologija sugerira (Barnes,1994.)

1. Da ja mogu opservirati samo ono za što sam biološki strukturiran da opserviram.2. Nema opservacije neovisne od opservera.3. Moje opservacije su zatvoreni loop-ovi (petlje).4. Moje opservacije će mi dati što ću dobiti. Što dobivam je ono što vidim.5. Moje opservacije su i akcije-djela, i ja ne mogu da ne djelujem, što znači da ne mogu

da ne opserviram.6. Opservirano se mijenja kroz opservaciju, i opserver se mijenja u opserviranju.

Sljedeći važni pojam je pojam hermeneutike koja je počela kao teorija interpretacije tekstova i to posebno mitskih sakralnih tekstova čiji cilj je bio da razvije metode koje će nas osloboditi svih predrasuda i stvoriti objektivnu analizu onog što je stvarno tamo a kao ideal se smatrala je potpuna dekontekstualizacija teksta. Suprotni pristup shvaća akt interpretacije primarnim, razumijevajući ga kao interakciju «horizonta» kojeg je stvorio tekst i «horizonta» koji mu donosi interpretator. To bi značilo da svako čitanje ili slušanje teksta konstituira akt koji mu daje značenje kroz interpretaciju. Takvo načelo se u okviru kibernetske psihoterapije primjenjuje na kontekste cjelokupne komunikacije i konverzacije među terapeutom i klijentom u individualnoj psihoterapiji i među klijentima i terapeutima u grupnoj, partnerskoj, obiteljskoj terapiji ili u radu sa organizacijama i kolektivima unutar zadanih sustava.Daljnji važan pojam je pojam ontologije/grč (ono što jest)-učenje o općim fundamentalnim i konstitutivnim određenjima bitka (Klaić, 1972.).Ontologija proučava postojanje i način na koji nešto postoji tj. definira način na koji pojedinac vidi svijet oko sebe.

Autopoetičnost kao pojam je u teoretskom smislu i onime što pojašnjava i znači na tragu poimanja terapije kako je sugerira kibernetika psihoterapije. Poiesis je Grčki termin koji znači produkcija-proizvodnja-stvaranje. Kao neologizam pojam se prvi puta pojavljuje 1974 godine u članku Varele, Maturane i Uribe-a. Autopoiesis znači autoprodukcija-autostvaranje-samostvaranje prema kojem su živa bića viđena kao sistemi koji sami sebe produciraju na neprestani način, te se može reći da je autopoetični sistem istovremeno stvaratelj i stvoreno ili producent i produkt (Mariotti, 2006., www.oikos.org) Maturana i Varela napominju da su «Autopoietični sistemi simultano su autonomni i ovisni sistemi i ta pozicija je paradoksalna». To je mreža procesa stvaranja u kojoj je funkcija svake komponente sudjelovanje u stvaranju ili transformaciji drugih komponenti mreže. Tako cijela mreža stalno

“stvara samu sebe”. Nju su stvorile njezine komponente i zauzvrat ona stvara svoje komponente. U živim sustavima produkt njihova djelovanja je njihova organizacija Autopoesis je, napominju Maturana i Varela, organizacija zajednička svim živim sustavima (Mariotti, 2006.; www.oikos.org). Za razumijevanje takve konstitutivne dinamike živih organizama potrebna je kombinacinja linearnog i sistemskog razmišljanja ili kompleksnog razmišljanja (kako ga je nazvao Edgar Morin) jer se može reći da su ljudska bića kao živi organizmi također cirkularno organizirana (Mariotti, 2006., www.oikos.org). Iz navedenog je jasno da je pojam i ideja autopiesisa značajna za rad sa ljudima u kontekstu psihoterapijske prakse i teorije koja ju oblikuje i koja se iz nje razvija i sami time joj određuje smjernice za razvoj. Barnes (1994.) smatra da je psihoterapija u svom radu s pojedincima, porodicama, grupama, i organizacijama, i porukama između njih ne može biti limitirana teorijskom epistemologijom koja daje objašnjenje jer psihoterapija uključuje «interpretaciju». A to je velika moguća zamka. Iza interpretacije je razumijevanje. Za psihoterapiju prema kibernetici psihoterapije put od epistemologije (kako znamo ono što znamo) do ontologije (biće koje zna i koje je poznato) je kroz hermeneutiku (kako ovaj način mišljenja i znanja razumije drugo biće koje misli i zna, kako razumijevanje drugih oblikuje samog sebe). Što bi značilo da je razumijevanje samoreprezentativno – samoreferentno i da mi jako utječemo na način na koji razumijemo razumijevanje i tu se postavlja pitanje razlike u načinu na koji smo razumjeli naše razumijevanje onog što nam je klijent rekao da on razumije.

Temeljne pretpostavke i specifičnosti kibernetike psihoterapije duguju svoje smjernice vrlo inovativnoj grupi teoretičara i praktičara komunikacije i psihoterapije koja je učila i razvijala svoje teorije i tehnike pod utjecajem Gregory Beatsona i Miltona Ericksona u institutu Paolo Alto (Watzlawick, Weakland i Fish, 2003.) To su slijedeće smjernice:

1. usmjerenost na procese i obrasce nastajanja problema i korištenje tog znanja za stvaranje obrazaca koji će donijeti promjenu;

2. usmjerenost na budućnost a ne na prošlost;3. usmjerenost na proširenje mogućnosti izbora i “svaka osoba je posebna i specifična”

pa se ta specifičnost njeguje;4. usmjerenost na njegovanje “individualnih stvarnosti” i kako su one postavljene tj.-

kakva je «ta» konstrukcija svijeta.

Pristup u radu s klijentima koji kibernetika psihoterapije sugerira jest kroz kontekst hipnoterapijskih fenomena i tehnika. Hipnoterapija se sugerira kao kontekst komunikacije s klijentovim nesvjesnim resursima s ciljem kreiranja ciljeva i ishoda u budućnosti kako je to sugerirao i inicirao Milton Erickson najpoznatiji suvremeni hipnoterapeut zaslužan za veliku renesansu hipnoterapije u prošlom stoljeću i za poticanje teoretskog i znanstvenog utemeljivanja hipnoterapije. Erickson je istaknuo (1980.) da «hipnoza, kao i svaka druga psihoterapijska procedura, treba biti gledana kao pristup problemu, a ne kao kraljevski put za postizanje čuda.». On je razvio široko prihvaćen sustav psihoterapije iz kojeg je proizašlo i nekoliko uspješno deriviranih pristupa od kojih je i kibernetika psihoterapije uspješno preuzela mnoge smjernice. Takav terapijski model umjesto patologije ističe snage i sve što je kod pojedinca dobro i prikladno te taj model predlaže metode koje su korisne za kratku terapiju kao i za dugotrajno lječenje ozbiljnih psihičkih bolesti (Betty Alice Erickson prema Dumont i Corsini, 2004.). B. A. Erickson (2004.) ističe neke od karakteristika takvog pristupa i navodi:

«Nesvjesno se smatra odlagalištem svega što je tijekom života naučenoi djeluje na načine kojih nismo svijesni. Terapisjka upotreba tih izvoraintegralni je dio terapije. Hipnoza je

sredstvo za komunikaciju sa nesvjesnim i prijenos informacija koje se mogu koristiti svjesno i nesvjesno. Ericksonova terapija utemeljena je na realitetu i orjentirana na budućnost, ali se «uvid» kao takav ne smatra potrebnim. Iako se neposredne intervencije i zadaće mogu smatrati prikladnima, mnoge se teme obrađuju posredno. Klijenti se smatraju stručnjacima za vlstitu ličnost i osobu. Posredna intervencija omogućava klijentu da fleksibilno koristi ono što je za njega u danom času najbolje, te da na dubljim razinama upamti i razumije ostale djelove intervencije kad za to bude vrijeme. Izuzetno je važno brižljivo opažanje i upotreba svega što klijent iznosi. To je terapija ekspanzije, ne oduzimanja;terapija koja klijentov vlastiti svijet koristi kao oruđe ozdravljivanja.»

U kibernetici psihoterapije se naglašava da sistem čine terapeut i klijent, te da terapeut nikako ne može biti i nije objektivan te koncept objektivnosti ne postoji u ideji odnosa.Veliku važnost prema kibernetici psihoterapije ima odgovornost terapeuta za kreiranje terapijske atmosfere, za započinjanje promjena, za poticanje i ohrabrivanje klijenta te za korištenje širokog raspona etički i ekološki učinkovitih izvora za postizanje klijentovih legitimnih ciljeva. Prema kategorizaciji kibernetika psihoterapije nikako ne ulazi u skupinu psihodinamskih škola i pravaca već u neo humanističke pravce psihoterapije sa naglaskom na ekologiju, etiku, epistemologiju, hermeneutiku i ontologiju svake individue i njene okoline.

Veliki utjecaj na razvoj kibernetike psihoterapije imali su Gregory Beatson, Milton Erickson, Paul Watzlawick, Virginia Satir, Gordon Pask, Ernest Rossi, J. Haley, Martin Buber i egzistencialistička filozofija, Zen budistička misao sa svojim poznatim zen pričama ( koje upravo imaju za cilj komunikaciju sa nesvjesnim potencijalima sa ciljem poticanja promjene što se može postizati i sa pričanjem kratkih priča u terapiji kakvu sugerira kibernetika psihoterapije) Humberto Maturana, Francisco Varela, Fritjof Capra i dr.

Poseban značaj koji proizlazi iz teorije i razumijevanja psihoterapije kako je promišlja kibernetika je važnost proučavanja i kreiranja samo korektivnost terapijskih teorija i samoreferentnost tih teorija na same sebe pa je sa time i područje kojim se bavi kibernetika psihoterapije i područje korektivnosti psihoterapije kao stručne i znanstvene discipline- te se govori o psihoterapiji psihoterapije.

Integrativna gestalt terapija

Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom Pearls i Američkim pjesnikom, piscem i intelektualcem Paulom Goodmanom između 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća. Od tada je ona, zahvaljujući svojoj pristupačnosti, dobila niz sljedbenika. Gestalt psihoterapija je vrsta psihoterapijske tehnike, koja je primjenjiva u različitim okolnostima kao što su individualni rad, grupni rad i rad u institucijama tj. organizacijski razvoj i coaching. Kada se govori o gestalt terapiji uvijek se radi na rastu i razvoju osobnosti, bilo u smislu profesionalnog razvoja i usavršavanja, bilo u smislu svladavanja svakodnevnih osobnih problema, pronalaženja oslonca u sebi i potencijala za nova rješenja i nove poglede na situaciju

Gestalt je njemačka riječ koja je teško doslovno prevodiva a najčešće se kod nas prevodi kao riječ koja označava cjelovitost, sveukupnost, potpunost forme. Po svojoj prirodi Gestalt psihologija koja je poslužila kao temelj za razvoj gestalt terapije bazirana je na postavci po kojoj opažaj i doživljaj cijeline znači nešto više, ili je bar nešto drugo, od zbroja djelova (Vidanović, 2003.) Gestalt teorija je po svojoj prirodi anti redukcionistička jer za razliku od mnogih drugih istraživača koji pokušavaju proniknuti u složeno funkcioniranje neke pojave na način da je dijele na sastavne dijelove i proučavajući ih žele saznati kako funkcionira cjelina, gestalt psiholozi smatraju da je to pogrešno jer struktura i konfiguracija, fizičkog biološkog i psihološkog fenomena je tako integrirana da čini funkcionalnu cjelinu sa osobinama koje nisu nastale jednostavnim sabiranjem sastavnih djelova (Vidanović, 2003.).

Gestalt terapiju često se naziva i «trećom snagom» i pripada humanističkom pravcu u psihologiji a pri tome su «prva snaga» verbalne terapije u koje spada i psihoanaliza, a «druga snaga» modifikacije ponašanja- bihevioralne terapije (Perls, 1973). Pearls je inicijalno kliničko iskustvo sakupljao kroz prizmu psihoanalitiče teorije i praktičnih tehnika koje je usvojio kao psihijatar ali je nakon toga značajan utjecaj na razvoj gestalt psihoterapije imalo Pearlsovo osobno iskustvo i učenje od ljudi kao što su neoanalitičari Wilhelm Reich, C.G.Jung, Karen Horney, egzistencialistička filozofija, gestalt psihologija, zen budizam, taoizam, filozofija Martina Bubera koja naglašava «Ja-ti» odnosu u terapiji i Jakob Moreno sa svojom psihodramom. Najznačajniji i često spominjani utjecaj na Perlsa izvršio je W. Reich koji je bio i Perlsov terapeut te je usmjerio njegov interes za tijelo i korištenje tijela u psihoterapiji, analizu karakternog oklopa i aktivan stav terapeuta u psihoterapiji (Clarkson,1993.). Egzistencijalistička filozofija našla je svoje mjesto u sustavu Gestalt terapije kroz shvaćanje da svaki čovjek treba prihvatiti odgovornost za svoju egzistenciju (Clarkson, 1989.).Egzistencialističko shvaćanje u psihoterapiju uveo je Viktor Frankl (Frankl, 1997.) poznati njemački psihijatar koji je također (nakon preživljavanja iskustva iz koncentracionog logora) naglašavao da unatoč tome što nismo osobno odgovorni za okolnosti u kojima se nađemo, odgovorni smo za značenje koje dajemo našim životima kada biramo stavove prema, i naše ponašanje, u takvim situacijama i okolnostima. Pearls je koristio naziv gestalt kako bi time označio svoj interes da suprotstavljene dijelove ličnosti ujedini u jedan integrirani oblik ili lik što je vazano uz ideju polarnosti koje su međusobno povezane.

Tri principa definiraju Gestalt terapijiu a to su:

Princip jedan: Gestalt terapija je fenomenološka; njen jedini cilj je svjesnost a njena metodologija je metodologija svjesnosti.

Princip dva: Gestalt terapija je bazirana u potpunosti na dijaloškom egzistencijalizmu- na J-Ti kontakt/ povlačenje procesu.

Princip tri: Gestaltistički konceptualni pogled je cjelina bazirana na holizmu i teoriji polja.

Prema gestaltističkom shvaćanju ličnost je strukturirana interakcijama u samom pojedincu i interakcijama između pojedinca i njegove okoline. Funkcioniranje pojedinca obuhvaća odgovarajuće dinamičke međuodnose između njegovih doživljaja sebe, drugih i svijeta oko njega (Vidanović, 1993.). Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome što se dešava ovdje i sada (Berger, 1980.). Ta svjesnost omogućava nam da djelujemo u skladu sa svojim autentičnim potrebama te na taj način izbjegavamo sukobe unutar vlastite osobnosti koji se inače vide kroz različite neurotske i psihosomatske simptome (npr. strah, anksioznosti, depresija). Stav ovdje i sada znači da se ne istražuje povijest klijenta već se prikladnim vježbama povećava njegov stupanj svjesnosti, tj. prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja. Perls je vjerovao da ljudi mogu sami birati i usmjeravati svoj osobni rast i razvoj (Pearls, 1973.) Gestalt terapija je često i vrlo direktivna jer vodi klijenta kroz planirane vježbe te ga potiče da kroz viježbe u potpunosti procesno proživi i osvijesti za njega važne fantazije, osjećaje, snove, želje te strahove i potisnute dijelove osobnog iskustva ako je to dio važan za njegov rast i razvoj. Ono što je kod gestalt psihoterapije privlačno i interesantno to su njezine tehnike koje omogućuju vrlo brzo ulaženje u osnovu problematike i sagledavanje svoje pozicije, svojih otpora koji se javljaju u toj poziciji, te pronalaženje mogućih izlaza tj. rješenja problema. Povijesno gledano gestalt terapija je odbacila svaku ideju o dijagnostici, smatrajući je de personalizirajućom, antiterapijskom i politički represivnom (Delisle, 1999.). Naravno da je u današnje doba zavidan pomak u smjeru konceptualne dijagnostike i unutar gestalt terapije napravljen kroz ozbiljne teorijske radove (Delisle, 1999.).Terapijski postupak u gestalt terapiji nije usmjeren na sadržaj, «problem» zbog kojeg se javlja klijent već na procese pomoću kojih on održava svoju konfuznost, konflikte ili anksioznost. Terapeut obraća pažnju na način izlaganja klijenta, geste i tjelesne znakove. Rješenje problema nije moguće, prema gestalt terapiji, jedino kroz razgovor o problemu već je važno da klijent doživi, osjeti, iskaže ili učini nešto drugo što će omogućiti završetak te nezavršene stvari, tj. upotpunjavanje gestalta, a to znači i rješavanje problema, oslobođenje od napetosti i nezadovoljstva. Cilj gestalt terapije je jačanje klijentovog samopouzdanja i do okretanje klijenta od podrške u okolini do podrške u samom sebi. Po Peralsovim riječima gestalt terapija je doživljena, a ne verbalna ili interpretativna terapija.Čovjek se u gestalt terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom i odnosima između sebe i okoline. U toku terapije klijenti uče da koriste svjesnost u funkcioniranju svog organizma kao cjeline. Oni uče usmjeravati svoju svjesnost i na taj način otkrivaju što jest, a ne što bi trebalo da bude, uče kako da vjeruju sebi samima i vjeruju sami sebi (Clarkson i Mackewn, 1993.). Unutrašnje podvojenosti koje su se razvile ranije, mogu se integrirati ponovno kroz osjećaj svjesnosti koji se potiče u terapijskom i izvan terapijskom međusobno povezanom procesu. Klijent može postati kompletniji kada se suoči sa svojim izbjegavanjima koja su ostavila praznine u njegovoj ličnosti.U odnosu klijenta i terapeuta u gestalt terapiji postoji sljedeći fenomenološki stav: terapeut treba ući u fenomenološki svijet klijenta i zajedno s njim treba doživjeti njegovo viđenje i njegovo stajalište. Takav pristup zahtijeva blizak odnos s klijentom ali i dijeljenje osjećaja sa klijentom a ne suzdržan stav – objektivan stav kakav je zastupala psihoanalitička ortodoksna teorija i praksa (Perls,1973.). Kroz usmjeravanje pažnje na sadašnje, trenutno doživljavanje, neriješeni konflikti, prema gestalt teoriji i praksi, izbijaju na površinu i rješavaju se. To se ne može postići diskusijom o prošlosti ili nebitnim aspektima sadašnjosti. U skladu sa stavom da je jedan od ciljeva gestalt terapije promjena podrške u okolini za podršku u samom sebi, gestalt terapeuti ne pružaju klijentu «pomoć» kroz savjete i instrukcije jer bi mu na taj način pružili svoje odgovore i svoju svjesnost već je cilj je da svaki čovjek traži i nađe svoje odgovore jer će jedino tako sam određivati svoj put (Pearls, 1973.).U gestalt terapiji nastoji se da klijent u što većoj mjeri i sam provodi svoju terapiju dok je terapeut promatrač, komentator i vodič terapijskog procesa. Do interpretacije treba doći sam klijent, on na taj način postiže svoju svjesnost, a time se prihvaća odgovornost za vlastito ponašanje.

Gestalt terapija od metoda i tehnika najviše koristi dijalog kojim se osvješćuje unutrašnji konflikt a tu je važno spomenuti vježbe kao što su: igre dijaloga, igre projekcije, eksperiment usmjerene svjesnosti, korištenje fantazije putem verbalnih iskaza, crteža, gline, vode, pijeska, pričanje bajki (Vidanović, 2003.). A prema mišljenju iskusnih terapeuta prazna stolica je najpopularnija i najčešće korištena tehnika u gestalt terapiji. Također vrlo važan je i govor tijela, te se klijente upozorava da obrate pažnju na vlastito mrštenje ili napetost facijalnih mišića, posturu tijela i prisutnost «životnosti» u pojedinim dijelovima tijela, dok govore o temama za koje misle da su za njih važne. Na taj način često otkrivaju da govor tijela pokazuje osjećaje čije su postojanje poricali. U gestalt terapiji je interakacija između pojedinca i okoline te unutar pojedinca i prema okolini promatra kroz tkz. krug formacije cjeline i destrukcije tj. faze kontakta i povlačenja koji se sastoji od (Prikaz 1):

Prikaz 1. Krug Gestalt formiranja i destrukcije (Prilagođeno prema «The cycle of Gestalt formation and destruction», Petruska Clarkson, str. 33., 1999.)

Do poremećaja može doći na bilo kojoj fazi koja se odnosi na formiranje gestalta – figure te zadovoljavanja potrebe kroz stupanje u kontakt kroz navedene faze. Dobar kontakt sa potrebom kroz stupanje u kontakt sa sobom ili okolinom na adekvatan način je suštinska ideja u Gestaltu (Clarkson, 1999.). Do poremećaja može doći radi raznih razloga i obrambenih mehanizama kojih u gestalt terapiji ima nekoliko a to su: desentizacija ili umanjivanje

senzacije u fazi pretkontakta, defleksija ili okretanje u suprotnom smjeru od direktnog kontakta ili smislenog kontakta sa drugom osobom, introjekcija ili kada radimo prema nekim davno usvojenim «trebam», «moram» introjektima koji nas udaljavaju od akcije koja je autentična obzirom na potrebu, projekcija ili kada u drugima vidimo ono što ne želimo priznati sebi da je dio nas, retrofleksija kada radimo sebi ono što želimo raditi drugima, egotizam kada blokiramo spontanost kroz kontrolu, konfluencija koja se također naziva i disfunkcionalna bliskost tj. kada ne razlučujemo sebe od okoline (Yontef, 1993.). Gestalt terapija je vrlo efikasna kod pretjerano socijaliziranih, skučenih i inhibiranih osoba koje se često opisuju kao neurotične, fobične, perfekcionističke i potištene te kod rješavanja niza psihosomatskih poteškoća i problema.

Sljedeći principi predstavljaju gestaltističke sugestije koje vode zdravijem, punijem i sretnijem življenju:

Živi u sada Živi ovdje, u trenutnoj situaciji Prihvati sebe kakav jesi Opažaj svoju okolinu i postupaj shodno tome kakva ona jest, a ne kakva bi želio da

bude Budi pošten prema sebi Izrazi se kroz svoje želje, misli i osjećaje i ne manipuliraj sobom i drugima kroz

racionalizacije, očekivanja, procjenjivanja i iskrivljavanja Doživi u potpunosti čitavu skalu svojih osjećaja, kako prijatnih tako i neprijatnih Ne prihvaćaj vanjske zahtjeve koji su u suprotnosti s tvojim poznavanjem sebe Budi spreman da eksperimentiraš, da se susretneš s novim situacijama Budi spreman na promjene i razvoj.

Potrebno je za kraj naglasiti da je Gestalt terapija bila često predmet žustrih rasprava prvenstveno radi stava i stila F. Perlsa koji je bio psihijatar u sukobu sa psihijatrijskim i psihološkim institucijama te je beskompromisno radio u svojem smjeru i dolazio u sukobe i svađe sa predstavnicima konvencionalnih pogleda. Posljednjih je desetljeća situacija drugačija jer su se trendovi i koncepti u području psihoterapije približili idejama koje je Perls zastupao koji se prvenstveno mogu punktuirati kroz ideju integracije različitih tehnika i pristupa sa naglaskom na svjesnost koju individua postiže. Gestalt terapija i inicijalne ideje koje je Perls zastupao prošle su kroz određene transformacije (Beisser, 1990.). te se danas govori o integrativnoj gestalt terapiji.

Tjelesna Psihoterapija

Tjelesna Psihoterapija je grana somatske psihologije i psihoterapije sa korijenima u kliničkoj psihologiji i u radovima Pierre Janeta i Sigmunda Freuda.Tjelesna psihoterapija se odnosi i adresira i tijelo i um kao cjelinu sa idejom o cjelini i recipročnoj među povezanosti tijela i

uma (http://en.wikipedia.org/wiki/Body_Psychotherapy). Termin tjelesna psihoterapija se prvi puta službeno počinje registrirati u 1980 – tim godinama sa pojavom prvih tjelesno orijentiranih psihoterapijskih organizacija. Neka razmatranja spominju Sigmunda Freuda kao osobu koja je pokrenula psihoterapiju navodno 1892 ali je zaboravljena činjenica da je rad Dr. Pierre Janeta prethodio Freudu najmanje sedam godina, da je Freud od njega i na temelju njegovih studija i saznanja učio, i da se danas Janeta može smatrati prvim pravim tjelesnim Psihoterapeutom (Young, 2005.).Tako da je psihoanaliza koja je krenula kao tjelesno orjentirana psihoterapija u kojoj je Freud na počecima koristio na tijelo orijentirane suptilne tehnike uskoro napustila koncept orijentiran na tijelo i fokusirala je svoje aktivnosti kroz «orijentaciju na razgovor» te kroz taj put pokušavala utjecati na tijelo. Doprinos Janeta je ogroman gledajući iz današnje perspektive te se samim time razmatranja koja spominju da novi pristupi psihoterapiju obavezno trebaju uključivati i na tijelo orijentirane fokuse te koji promatraju čovjeka kroz prizmu utjelovljenog uma ustvari svoja smatranja mogu promatrati i kroz povijesnu perspektivu prvog na tijelo orijentiranog psihoterapeuta i samim time ideja o novim pristupima i saznanjima postaje smiješna jer je stara više od 100 godina. Janete je također izvršio i značajan utjecaj na Junga koji je na osnovi nekih Janet-ovih podataka razvijao svoju teoriju o kompleksima te o ektrovertiranim i introvertiranim osobnostima iz Janet-ovih teorija o hipotoniji i asteniji (Young, 2005.). Jedna od vrlo važnih postavki koju je razvijao Janete je ideja o rapporu, kao empatičnom i na tijelo orijentiranom konceptu koja je vrlo slična kasnijoj teoriju proizašloj iz Psihoanalize, o transferu i kontra transferu te je poslužila i razvijala u raznim smjerovima do današnjeg koncepta o «tjelesnoj rezonanciji» koja je jako važna kod rada terapeuta i klijenta. Još jedna važna osoba u razvoju na tjelo orijentirane psihoterapije je i Albert Adams koji je bio Janetov suvremenik te je objavio niz značajnih radova u razdoblju od 1891-1910 koji su uključivali razmatranja i terapijska iskustva u radu sa ljudima u kojima se uključivalo tijelo, a njegova istraživačka i teorijska stremljenja su znatno povezana sa radom Franza Antona Mesmera koji je djelovao oko 130 godina prije njega (Tyrel, 2005.). Mesmer je po mnogima otac psihoterapije i inicijalni pokretač grane psihoterapije nazvana Hipno psihoterapija, a pojam kao što je «mezmerizam» koji u svakodnevnom govoru cilja na «hipnozu i hipnotiziranje» potječe od njega. Krajem 19-stog i početkom 20-og stoljeća bilo je također značajnih filozofskih, medicinskih,umjetničkih inicijativa koje su u promišljanje o rastu i razvoju čovjeka uključivale i kao značajno promatrale tijelo i rad sa tijelom te su kao rezultat toga proizašle mnoge važne kasnije ideje i pokreti na zapadu. Cijela podjela na tijelo i um u zapadnom svijetu značajno utočište «duguje» i Decaresovoj misli iz 17 stoljeća o podjeli na um i tijelo, pritom dajući primat umu (Capra, 2001.).Slijedeće značajno mjesto za razvoj psihoterapije orjentirane na tjelo pripada jednom od, u početku, najbližih Freudovih učenika Wilhelm Reichu koji je nakon nekoliko godina rada sa Freudom počeo razvijati svoje ideje o funkcijama orgazma i seksualne energije a vezano uz pojavu neuroza i histerija te se svojim razmišljanjima sve više počeo razilaziti od Freuda (Millon, 2004.). Godine 1927 su počeli Reichovi prvi konflikti sa Freudom jer je Freud odbio biti njegov terapeut. Reich je nakon svoje tridesete sve više razvijao stajalište da je psihoanaliza slabo učinkovita i da se previše bazira na ideji psihe, a da ne uzima u obzir odnos psihe i tijela. Godine 1933 pokušao je, sa oduševljenjem prema Marksovim idejama, spojiti psihoanalizu i Marksizam što je naravno izazvalo nove kontroverze u psihoanalitičkoj zajednici u to doba. Nakon Beča seli se u Berlin međutim Berlinska psihoanalitička zajednica je imala mnogo problema radi Reichovih komunističkih ideja, a komunisti su imali problema sa njegovim idejama vezanim uz sex. Iz Njemačke se Reich seli u Dansku, a godine 1935- te bio je izbačen iz svih psihoanalitičkih društava. Iz Danske se kasnije seli u Norvešku, te ga konstantno napadaju radi njegovih radikalnih vjerovanja. U Norveškoj je osnovao istraživački laboratorij u kojem je radio istraživanja sa parovima tijekom seksualnog odnosa. Pred sam početka drugog svjetskog rata 1939 godine seli se u Sjedinjene Američke države gdje

nastavlja svoj rad i istraživanje proširujući djelovanje na polje fizike i biologije te na područje edukacije terapeuta iz područja nove terapije – karakterne analize kasnije nazvane vegetoterapija. U narednom periodu nastaje i jedno njegovo vrlo značajno djelo kojim je dao veliki obol kritici fašizma te je izdao knjigu «Masovna psihologija fašizma» (Reich, 1947., 1997.). Centar Reichovog rada je bilo ujedinjavanje i objedinjavanje psihe i tijela. Reich je vjerovao da je podjela psihe i tijela uzrokuje uništavanje i jednog i drugog i našeg planeta u cijelosti, te nam to dozvoljava da vodimo ratove (http://www.orgon.org). Postavio je bazu za mnoge današnje relevantne pod grane tjelesne psihoterapije i njegovo poimanje se može sažeti u ideju da je tijelo energetska osnova svake ličnosti koja predstavlja jedan složen energetski sistem koji je auto regulativan a istovremeno je uključen u druge energetske sisteme i u kozmički sistem (Berger, 1980.).To je bio i razlog iz kojeg je u terapijskom radu pristupao i radio sa tijelom. Razvio je koncept tkz «orgonske energije» koja se nalazi i pojavljuje u čovjeku kao rezultat uzbuđenja- seksualnog uzbuđenja. Tvrdio je da je riječ o kreativnoj zdravoj energiji koja se nalazi svuda u prirodi i u nama i struji u smjeru od glave prema stopalima i unazad (Berger, 1980.). Smatrao je da protok energije može biti slobodan u potpunosti, djelomično ili trajno sputan pa je samim time ličnost kroz koju prirodan energija teče nesputano spontana , puna energije, osjetljiva i spretna. Takva ličnost je prema Reichovoj teoriji zdrava i sposobna u potpunosti živjeti sve svoje kapacitete i u potpunosti se prepuštati seksualnom aktu za razliku od osoba kod kojih postoji niz blokada iz kojih proizlazi nesposobnost sučeljavanja sa sobom i okolinom. Razvio je razne inovativne tehnike i načine rada sa tijelom, tjelesnom energijom i otporima. Narušavanje cjelovitosti nastaje raznim neadekvatnim zabranama u djetinjstvu, u prvom redu kao vizualno verbalni utisak, a kasnije i kao navika grupe mišića da ostanu zategnuti kao što se dešava kada želimo zadržati pojavu nekih osjećaja primjerice bijesa, straha, tuge ili seksualnog uzbuđenja. Tipičan način blokade je pritisak na dijafragmu kroz zadržavanje disanja i osjećaj se ne pojavljuje do kraja jer se zaustavlja (Berger, 1980.). Prema Reichu takvim blokiranjem se protok energije blokira i nakon opetovanih ponavljanja ovakvog blokiranja dolazi do formiranja obrasca mišićnih reakcija te samim time i do specifičnih mišićnih blokova i tkz. «mišičnog oklopljavanja». Poznati primjer jedne od njegovih tehnika je ležanje klijenta na krevetu te duboko disanje uz podupiranje ispuštanja nevoljnih zvukova pri svakom izdisaju kako bi se postepeno slamali mišićni blokovi nastali kontrakcijama prilikom primjerice raznih strahova (koji utječu da se zadrži protok zraka na način da zablokiramo i stisnemo prirodno disanje) i kako je tvrdio anti prirodnog/životnog procesa socijalizacije. Tvrdio je da je postura tijela i vanjski izgled čovjeka pokazatelj onog što se unutar čovjeka dešava i razvio je ideju karakternog oklopa i karakterne analize.

Funkcije «mišičnog oklopa» prema Reichu su (http://www.orgon.org):

Drži potencijalno eksplozivne emocije «unutra». Čuva od emocija drugih ljudi. Muškarci imaju problem sa otklanjanjem oklopa jer su naučeni da potiskuju osjećaje i

emocije. Osoba koja je oklopljena ne osjeća oklop kao takav. Tjelesni oklop i karakterni oklop su esencijalno ista stvar. Njihova funkcija je

nastojanje da se zaštitimo od boli ne izražavanja stvari za koje nas društvo uči da ih ne bi trebali izražavati. Mišićni oklop je karakterni oklop izražen u tijelu.

Oklopljivanje je zbroj ukupnih mišićnih stavova koje osoba razvija kao obranu protiv probijanja emocija, naročito anksioznosti, bijesa i seksualne uzbuđenosti. Karakterni oklop je zbroj ukupnih godina mišićnog stava koji je također inkorporiran u karakter neke osobe.

Reich je tvrdio da oklopljavanje može voditi i dovesti do ozbiljnih bolesti kao što su rak, artritis i reumatizam. Uveo je pojam prstenova i segmentacije oklopljavanja tijela te je smatrao da su blokovi u tijelu kontarkcije organizma te koje onemogućavaju slobodan tok energije. Bio je uvjeren da se blokovi pojavljuju u obliku prstena na mnogo mjesta u tijelu te je segmente je podijelio na (Toton, Edmonson, 1997):

1. OČNI2. ORALNI3. VRATNI4. PRSNI5. DIJAFRAGMALNI6. ABDOMINALNI7. TRTIČNI

Tvrdio je da kada dođe do blokade u nekim dijelovima tijela da naše tijelo izgleda isprekidano te da nema prirodnog tijeka energije (orgonske energije) koja se manifestira reaktivno prirodno kroz tijelo. To je usporedio sa zmijom koja kada pomakne jedan dio taj pomak se reflektira na ostatak njenog tijela.Tijekom rada u terapiji fokusirao se na cilj da se ponovo uspostavi cjelokupno ljudsko funkcioniranje kroz slamanje zakočenosti (mišićnih oklopa) i ponovnog uspostavljanja tijeka orgonske energije koja se nalazi u nama i oko nas..

Tvrdio je da se svatko od nas sastoji od tri sloja: srži, srednjeg sloja i površine. U srži se prema Reichu nalazi «orginalni um», kapacitet za ljubav i kreativnost. Srednji sloj većina ljudi doživljava kao stvarno ja (često se uspoređuje sa Frudovom idejom nesvjesnog). Vanjski dio ili površina je sloj kontrole (Toton, Edmonson, 1997).

Na temelju Reichovih učenja razvio se niz grana tjelesne psihoterapije koje su dalje razvijale i modificirale teorije, tehnike i pristupe tjelesnom psihoterapijskom radu. Te se grane, koje su se razvijale na temeljima Reichove teorije i prakse nazivaju Neo Reich-anske terapijske grane i škole. Najpoznatije su bile Bioenergetska analiza Alexandra Lowena, Radix terapija Charlesa Kelli-ja i druge. Druga poznata grana se razvila iz radova Arnie i Amy Mindella koji su radili sa tkz. «spavajućim tijelom», te su razvili ideje na osnovi Jungovih teorija o tome da je bolest smislena ekspresija nesvjesnog uma, te je njihov pristup često nazivan kao integrativan pristup bolesti koji adresira kulturnu, emocionalnu, duhovnu i fizičku povezanost koju bolest pokazuje (http://en.wikipedia.org/wiki/Body_Psychotherapy). A od suvremenih pravaca tjelesne psihoterapije značajno mjesto zauzima Biosinteza koju je razvio David Bodela koja u radu naglašava somatski dijalog između terapeuta i klijenta. Danas je tjelesna psihoterapija u velikom zaletu i zamahu kako u Eurpi tako i u Americi te je uključena kao zasebna priznata grana u Europsku krovnu udrugu za psihoterapiju. Iako postoje velike ili nezanemarivo male razlike u shvaćanju rada, u teoretskim i praktičnim pristupima u psihoterapijskom radu među tjelesno orijentiranim psihoterapeutima moguće je izdvojiti neke zajedničke karakteristike u pristupu i radu na tijelo orijentiranih terapeuta ( Young, 2005.):

Kao izvor informacija o klijentovom ukupnom stanju u kojem se nalazi, i to ne samo u smislu vidljivog govora tijela, već i u suptilnijem smislu kreiranja emocionalne atmosfere;

Kao ulazna točka za promjenu, kroz zaobilaženje potencijalnih intelektualnih otpora promjeni, izbjegavanju transfernih projekcija i smekšavanju karakternog oklopa;

Tijelo – značajno kao i «um»- kao još jedan pogled na klijentovo cjelokupno «tijelo-um» iskustvo;

Kao skladište emocija i memorija- postoji značajna baza istraživanja koja indicira da su memorije sadržane i da se nalaze i u tijelu- somatski;

Kao «vozilo» za psihološke intervencije pri čemu se obraća pažnja na svjesnost tijela koja može značajno doprinijeti poboljšanju klijentovog cjelokupnog funkconiranja;

A terapeutovo tijelo se promatra kao važan izvor informacija o kontra transfernim reakcijama.

Važno je napomenuti da je na tijelo orijentirana psihoterapija u posljednjih desetak godina počela zauzimati vrlo značajno mjesto u priznatim znanstvenim i praktičarskim krugovima te da su mnoga istraživanja pokazala da je efektivan rad sa traumama nemoguć bez rada sa tijelom a istraživanja na području neuro biologije su dala dodatni značaj važnosti rada sa tijelom kako bi se efektivno poticao razvoj individue te mu se pomoglo da prevaziđe emocionalno, kognitivno somatske probleme i poremećaje (Young, 2005.).

Obiteljske sistemska psihoterapija

Počeci obiteljske psihoterapije datiraju još iz davnih dana, a stvarnim počecima obiteljske psihoterapije kao posebnog psihoterapijskog pravca u 50-tim godinama prošlog stoljeća

prethodilo je veliko zanimanje struke za bračno savjetovanje. To se naravno sve dešavalo u vremenskom periodu preokreta od isključivo individualne terapije prema grupnoj terapiji pa samim time i obiteljskoj terapiji što se poklapa sa pojavom humanističkih egzistencijalnih strujanja u psihoterapiji (Pipher, 1993.). Pioniri ovog pristupa su počeli uviđati značaj stabilnosti i odnosa unutar obitelji za pogoršanje ili rješavanje simptoma kod djece sa kojom su radili (Vidanović,2003.). To je označilo preokret od individualnog intrapsihičkog pristupa prema interpersonalnom, od pojedinca prema širem kontekstu – npr. obitelji te mjenjanje fokusa sa «bolesnog pojedinca» na « bolesnu obitelj», ili poremećene odnose unutar obitelji. Primjerice poznati obiteljski terapeut S.Minuchin je (Minuchin, 1978. prema Bastašić, 1995.) istraživao je utjecaj stresova na obitelj kao sustav i ustanovio da su nakon određene stresne situacije, kao što je svađa među roditeljima, svim članovima porasle masne kiseline u krvi. Danas psihoterapija obitelji obuhvaća brojne pristupe i tehnike utemeljene na različitim teorijskim osnovama i predstavlja vrlo dinamično i otvoreno područje psihoterapije. Kao djed obiteljske terapije u literaturi se spominje Nathan Ackerman (1908-1971) koji je bazično bio psihoanalitičar i prepoznao je, radeći sa obiteljima, da jako mala djeca i ona starija internaliziraju (usvajaju na nesvjesnoj bazi) svoje rane percepcije i iskustva zajedno sa svojim roditeljima.(Millon, 2004.). To saznanje ga je uvjeriolo da je obiteljska terapija pravi kontekst za replikaciju ranih veličanja i neugodnih odnosa između djece i roditelja, te je ponovno otvaranje i osvještavanje internaliziranih iskustava i doživljaja postalo glavno polje rada u obiteljskoj terapiji kako ju je vidio Ackerman (Millon, 2004.).

Haley navodi (Berger, 1992.) tri etape u razvoju teorijskog pristupa obiteljskoj terapiji:

prva etapa je period do 1957. kada se smatralo da simptomi pojedinca obuhvaćaju samo njega i da se mogu rješavati samo u kontekstu individualne psihoterapije;

druga etapa počinje nakon 1957.,kada se terapeuti okreću promjenama načina komuniciranja pojedinca sa drugim ljudima najviše pod utjecajem teorije učenja i teorije komunikacije;

treća etapa počinje nakon sedamdesetih godina kada se usvajaju ideje da promjena reda u organizaciji obitelji dovodi do promjene ideja, osjećanja i načina komuniciranja učesnika.

Osnovni teorijski pravci mogu se podijeliti kroz prizmu četiri kompleksna pristupa obiteljskoj terapiji a to su (Vidanović, 2003.):

psihoanalitički, integrativni koji se djeli na:

o integraciju bračne sa obiteljskom terapijom,o kontekstualnu obiteljsku terapiju io simboličko iskustvenu obiteljsku terapiju,

bihevioralni i sistemski.

Zaa svaku je obiteljsku terapiju karakteristična orijentacija prema interpersonalnim procesima koji se odigravaju između članova obitelji koji su zajedno u terapiji, te identificiranje područja konflikta koji gomilaju njihove teškoće. U tom procesu se raščišćavaju nerazumijevanja, prevazilaze barijere u komunikaciji, neutraliziraju područja predrasuda, neprijateljstava, krivnje i straha (Milion, 2004.). Sa stajališta obiteljske psihoterapije «bolesnik» je cijela obitelj, a ne od obitelji ili nekog drugog označeni pojedinac. Ciljevi obiteljske terapije mogu se svrstati prema Mary Pipher iz perspektive terapeuta u 15 točaka (1993.):

1. «trebamo štititi obiteljski identitet i podučiti obitelji kako mogu zaštititi same sebe».2. «trebamo povezati obitelji sa drugim članovima daljnje obitelji i sa obiteljskim

pojedincima iz prošlosti».3. «trebamo biti dobavljači nade».4. «biti dobavljači poštovanja».5. «možemo razbistriti mišljenje».6. «možemo pomoći da obitelji razviju strategije kako bi donijele dobre odluke».7. «možemo ih poučiti empatiji».8. «možemo promovirati autentičnost i kreativnost članova obitelji».9. «možemo se boriti protiv tajni, promovirati otvorenost i ohrabrivati direktno

suočavanje sa boli». 10. «možemo pomoći obiteljima da se nose sa anksioznošću i stresom».11. «možemo pomoći obiteljima da kontroliraju konzumaciju, nasilje i ovisnosti».12. «možemo pomoći članovima obitelji da nađu balans između individualnosti i

povezanosti».13. «možemo promovirati balans i moderaciju među članovima obitelji».14. «možemo poticati i njegovati obiteljski humor».15. «možemo pomoći da ljudi sagrade dobar karakter».

Psihoterapija obitelji traži se ili se smatra indiciranom u različitim slučajevima: pri izraženim ozbiljnim psihopatološkim ili psihosomatskim simptomima (shizofrenija, ovisnosti, anoreksija) jednog člana, pri izrazitijim disfunkcijama obiteljskih odnosa do kojih dolazi radi zastoja u životnom ciklusu navedene obitelji ili kao dodatak drugim oblicima psihoterapije (http://en.wikipedia.org/wiki/Family_therapy).

U daljnjem tekstu biti će pobliže objašnjena obiteljska sistemska psihoterapija na razvoj koje je značajno utjecala teorija sistema sa svojim izvorištima u općoj teoriji sistema i kibernetici. U integraciji bitnih postavki navedenih teorija i znanstvene discipline stvorena je opća teorija živih sistema (Vidanović, 2003.). Obiteljska sistemska psihoterapija ima niz svojih pod smjerova i pristupa kao što su: komunikacijski pristup, funkcionalna obiteljska terapija, strukturalna obiteljska terapija, strukturalno strateški pristup, multigeneracijski pristup i integrativna obiteljska terapija. Obitelj je kao sustav sastavljena od podsustava koje su sastavljeni od koalicija među pojedinim članovima, a kao cjelina je dio suprasustava (Bastašić, 1995.). Svaka obitelj ima 3 osnovne karakteristike: cjelovitost, samo regulirajući kapacitet i sposobnost transformacije, a tri najznačajnija faktora su obiteljske vrijednosti, obiteljska struktura (granice, pripadanje i moć u sistemu) i funkcije ( Vidanović, 2003.).

Temeljno načelo sistemskog pristupa je pomoći obitelji tj. njezinim članovima da bolje razumiju i operacionaliziraju problem s kojim su se suočili, tj. da polazeći od tog novog uvida nađu rješenja koja ranije nisu mogli vidjeti, te naprave izbore o tome kakvu promjenu žele i mogu podnijeti.U sistemskoj teoriji obitelji na nositelja simptoma se gleda kao na osobu koja je razvila simptom da bi uspostavila balans u sistemu, a sistem svojim unutarnjim odnosima i konstelacijama podržava simptom, te se simptomi promatraju kao neuspjesi u adaptaciji sistema- a sposobnost samoregulacije ili adaptacije ili prilagođavanja mu to omogućava ili ne. U kontekstu emocionalnog funkcioniranja ili emocionalnih disfunkcija članova obitelji u sistemskom pristupu važan je pojam «trokuta». U periodima ili situacijama kada napetost unutar obitelji raste može doći do konflikta među dva člana obitelji te ako ne postoji kapacitet da se ta tenzija apsorbira vrlo vjerojatno će se jedan od članova obitelji osjećati neudobno. U takvim situacijama ono što je bitno da bi se održala i spasila relacija između dva bliska člana (koji čine dijadu) uvodi se treća osoba ili strana i nastaje «trokut» ili trijada.. Kako naglašava

Bastašić (1995.) citirajući J. Halley-a naglašava da se problem javlja kod pojave patoloških trokuta koji narušavaju strukturu moći u obitelji ili u bilo kojem sustavu (organizacije, kolektivi) koji narušavaju strukturu moći u tim sustavima. To je naročito vidljivo i izraženo kada mlađi član ulazi u koaliciju sa starijim članom protiv trećeg starijeg člana i to na taj način da se taj savez koji je uperen protiv treće osobe poriče. Obitelj se može promatrati i kao svaki živi organizam sa svojim varijantama od rođenja, rasta, razvoja, stagnacije i smrti tj. ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost te se prema većini obiteljskih terapeuta obiteljski cikus sastoji od šest faza. Faze obiteljskog ciklusa su vidljive u – Prikazu 2.

Prikaz 2. Faze obiteljskog ciklusa (Prikazano prema «Pubertet i adolescencija», Zlatko Bastašić, str. 49.,1995.)

Do kriza ili zastoja može doći u prelazu iz faze u fazu kada se obitelj treba prestrukturirati i ne uspije li u tome dolazi do zastoja u razvoju i obitelj ostaje vezana uz jednu određenu fazu.

Temeljni zadatak terapeuta je da bude kreativan u poticanju obitelji da vide problem iz druge perspektive i da istraže svoju situaciju na drugačiji način. Tri vještine su pri tome od koristi: hipotetizacija, cirkularnost i neutralnost.

Hipoteza je početna točka unutar kružnog istraživanja obiteljskih odnosa ili igara. Predstavlja moguću pretpostavku o tome kako obitelj funkcionira kao sistem, koju ulogu ima svaki član u kontekstu problema, koju svrhu ima neko ponašanje pojedinog člana, koja pravila vladaju u obitelji i kako će se ponašati pojedini član izvan obiteljskog sistema. Neko, na prvi pogled neuobičajeno ponašanje člana obitelji postaje logično ako se poveže s obiteljskom

dinamikom. Pri definiranju hipoteze važno se sjetiti temeljnog obilježja sistema, a to je načelo cirkularnosti.

Cirkularnost označava sposobnost stručnjaka da istražuje odnose u obitelji vodeći se reakcijama na informacije o odnosima koje traži i na razlikama i promjenama u tim odnosima. Bastašić (1995) istiće da su događaji i ponašanje u obitelji često cirkularni što znači da uzrok izaziva promjenu, ali i promjena može pojačati uzročne činitelje. Takva sposobnost pretpostavlja da se terapeut oslobodi lingvističkog i kulturološkog “tereta” zbog kojeg vjerujemo da možemo misliti u terminima čvrstih i stabilnih “činjenica” o obitelji. Svaki član obitelji je pozvan reći kako on vidi odnos između neka dva člana obitelji, formalno pozivajući jednog člana obitelji da opisuje i komentira o odnosu drugo dvoje u njegovoj prisutnosti. U postavljanju pitanja po ovom principu korite se tzv. kako, kad, tko ili što pitanja. Niti u jednom slučaju se ne koriste zašto pitanja. Naime, djeca kao ni odrasli u principu nemaju odgovor na pitanje zašto. Takvo pitanje često izaziva niz obrana, racionalizacija ili netočnog pripisivanja uzroka naravno uzimajući u obzir i način na koji se postavljaju, a pri tome je važno voditi računa o odnosnoj, sadržajnoj i kontekstualnoj razini poruke (Brajša, 1996.).

Stručnjak mora biti otvoren prema obitelji i gledati je bez predrasuda kako bi mogao formirati i mijenjati hipoteze i tražiti sve potrebne informacije. To znači da se pred pomagača stavlja zahtjev neutralnosti.

Svaki član obitelji donosi svoj subjektivni i egocentrični pogled na obitelj i probleme, ali terapeut ili stručnjak treba voditi računa o stvarnostima svih članova obitelji. Niti jedna stvarnost nije “točna” ili “netočna”. Zadatak stručnjaka je da potiče iznošenje različitih pogleda i realiteta i da pri tome ostane neutralan te da izbjegava vezanje ili niti slučajno koaliranje sa jednim od članova obitelji. Neutralnost uključuje i spremnost da se odbaci cijela hipoteza ili dio hipoteze koja ne odgovara informacijama koje dobiva od obitelji, a to znači da terapeut mora aktivno slušati.

Ako se svi članovi uključe u terapiju najbolje možemo vidjeti obitelj i njene interakcije, pa je lakše dokučiti i upoznati vrstu teškoće. Ako se neki član obitelji odbija uključiti u tretman (što se često dešava) ili jedan član obitelji ne želi prisustvo drugoga (što se ipak dešava rjeđe, ali se može dogoditi kod adolescenata), onda nam je to prilika da naučimo nešto o interakcijama, ulogama i načinu na koji sistem funkcionira.

U ranijim fazama sistemske obiteljske terapije smatralo se da svi članovi obitelji moraju biti uključeni u tretman. Ukoliko to nije bilo moguće ili je netko od članova obitelji odbijao suradnju, obitelji je bila odbijena stručna psihoterapijska pomoć.

Suvremeni sistemski pristup ne pretpostavlja da svi članovi obitelji trebaju biti uključeni u tretman (Vidanović, 2003.).

To znači da vrijedi raditi s onim članovima ili članom s kojim se može raditi, a različitim postupcima pokušati dozvati i motivirati ostale članove na suradnju.

Osim cirkularnih pitanja i hipotetizacije, obiteljski terapeuti koriste i tehnike, koje imaju za cilj postizanje promjena u svim aspektima obiteljskog života kao što su komunikacije, emocije, uloge, vrijednosti, odnos sa djecom slobodno vrijeme i druge, a sama njihova primjena nije cilj sama sebi već se cilj postiže njihovim poznavanjem i korištenjem uz naravno odgovarajuće znanje i edukaciju.

Najpoznatije tehnike su (Vidanović, 2003.):

Spontanost- terapeut treba biti član obiteljskog sustava i prema sistemskoj teoriji on to neminovno i postaje a pri tome je važno da u obzir uzima kontekst, realnost i pravila koja su specifična za svaku obitelj;

Pridruživanje – to je vrsta partnerskog odnosa koji može bit uspostavljen na tri načina: pridruživanjem jednom članu, neutralnom pozicijom ili pozicijom terapeut-direktor. Neutralnost ostavlja najviše mogućnosti, daje prostor širine za intervencije i to prvenstveno vrijednosne, a često se definira kao i radoznalost;

Planiranje- to je važna tehnika za upoznavanje tipa obitelji i odnosa među članovima, među subsistemima, pozicijama članova itd.

Tehnike promjene- toj važan proces sa jasno definiranim ciljem. Najčešće se promjene postižu provociranjem simptoma i obiteljske realnosti radi pronalaženja i razvoja novih puteva interakcije.Do promjene se dolazi korištenjem vještina kao što su :

o stavljanje naglaska na disfunkcionalne obrasce;o korištenje tehnike «paradoksa»;o de balansiranje;o konstrukcije, sheme, i rituali;o komplementarnost i sl.

Fokus- što se odnosi na vođenje računa i mijenjan je fokusa sa jednog člana na druge , sa obitelji na širi socijalni konteksti pojedinim fazama terapijskog procesa.

Pozitivna konotacija – podrazumijeva testiranje snage i granica obiteljske konstrukcije radi pripremanja terena za promjenu iz razloga da se testiraju uvjeti za promjenu kako promijenjeno stanje i posljedice koje nosi sa sobom za obitelj ne bi bile gore od situacije sa kojom se trenutno suočava.

Terapijske tehnike pomažu u osvještavanju i razumijevanju obiteljskog sistema. Samim osvještavanjem obitelj, odnosno njezini članovi često postaju motiviran za promjenu i koriste osobne sposobnosti kako bi se promijenili. To je najbolji način uvođenja promjene jer je spontan. Međutim, ponekad osvještavanje nije dovoljno iz dva razloga. Ponekad članovi obitelji nemaju razvijene druge vrste ponašanja ili nisu svi spremni na promjenu. Tako oni koji nisu spremni za promjenu stvaraju otpor i koristeći stare obrasce ponašanja sprečavaju promjenu umanjujući važnost osviještenih obrazaca blokiranja rasta i razvoja. U takvim slučajevima stručnjak mora raditi u dva smjera: ojačavati članove spremne na promjenu, te nastaviti raditi na otporima članova koji ih pružaju. U svakom slučaju, neizvršavanje zadataka u tretmanu može biti jednako korisno kao i izvršavanje. Pri neizvršavanju zadataka važno je ne zaboraviti da je odgovornost za promjenu u rukama obitelji, što znači da nije na terapeutu da vrednuje iskustvo obitelji jer bi na taj način ušao u obiteljsku igru preuzimajući dio obiteljske odgovornosti čime je zasigurno ne bi ojačao i učinio funkcionalnom. Ovo naravno ne znači da terapeut nema odgovornost veća da je važno da zna razlučiti svoj dio odgovornosti za intervencije koje radi a ne za izvršavanje zadataka koji mogu biti posljedica dogovorenih zadataka tih istih intervencija.

Na kraju, važno je napomenuti da obitelj nije dobro imati predugo i prečesto u tretmanu jer se time šalje poruka da ne može funkcionirati bez podrške terapeuta. Kada zaključiti terapiju ovisi o procjeni terapeuta i obitelji zajedno, a to je u pravilu onda kada su uspostavljeni odnosi koji predstavljaju bolju prilagodbu na postojeće potrebe pojedinca i sistema, kada je uspostavljena nova ravnoteža, tj. kada simptom nestane ili se ublaži. Pri završetku tretmana dobro je posvetiti vrijeme temeljitoj evaluaciji promjena i rekapitulirati značajne uvide i stečena iskustva.