K. J. CONANT

KAROLINŠKA I ROMANIČKA ARHITEKTURA

8OO - 12OO

PRIJEVOD & SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

Od 800. g. počinje obnova antičke tradicije. Dolazi do sinteze germanske kulture s tradicionalnim oblicima kasnog Rima i utjecajima Bizanta i Orijenta, pod energičnim Karlom Velikim koji je 800. g. okrunjen za rimskog cara. Karolinška umjetnost odražava orijentalno, sjevernjačko i mediteransko porijeklo.

Poticaji za novine u arhitekturi dolazili su iz samostana. Važniji su samostani često imali po 1000 ili više ljudi i stoga su predstavljali arhitektonske probleme u mjerilu cijelog grada. Oni su bili oaze kršćanstva, kulturni, administrativni i pravni centri, a zbog zemlje koju su posjedovali, i agrarni centri.

Bilo je nešto od rimske veličine i trajnosti u Pravilu koju je dao Sv. Benedikt iz Aniana i primijenio u svojem samostanu u Montecassinu. Ovo je Pravilo našlo svoj put diljem Zapadnog kršćanskog svijeta i odigralo ulogu međunarodne konstitucije u ranom srednjem vijeku kada su padale vlasti, a jedino su samostanske zajednice ostajale stabilne.

Pipin III. je uveo rimsku, a zabranio galsku liturgiju u franačkom kraljevstvu (754 – 68.). Karlo Veliki je osnažio ovu tendenciju, postavljajući svim monasima pravilo benediktinskog karaktera i rimskog duha. Sjajan novi samostan bio je izgrađen kod Aniana, blizu Saint-Guilhem-le-Deserta (Gellonea) u Languedocu, između Arlesa i Narbonne.

KAROLINŠKA ROMANIKA

SAINT DENIS

Najranija karolinška crkva bila je Saint Denis. Starija crkva iz 475. g. bila je zamijenjena novom (754 – 775.). To je bila tradicionalna rimska bazilika s drvenim krovom i prostranim transeptom koji se lagano širio izvan zidova broda, s tornjem-lanternom i zapadnim krajem 'eksperimentalnog' oblika. Pored ulaza bio je sahranjen Pipin, otac Karla Velikog. Kako bi se povećao značaj ovog dijela crkve, sagrađena je zapadna apsida (kao i na mnogim kasnijim karolinškim crkvama) i dva mala tornja s trijemom, koji ovu crkvu vežu s najčešćim tipom romaničkog crkvenog pročelja.

CRKVA U ANIANU

Sljedeća važna crkva koju je sagradio Karlo Veliki (782. g.) bila je u samostanu Anianu, od koje danas nije ništa ostalo. Prema opisu to je bila veličanstvena građevina s westwerkom.

CENTULA ILI SAINT RIQUIER

Nakon 790. g. rekonstruira se važan samostan Saint Riquier kod Abbevillea, za vrijeme opata Angilberta. Crkva je bila posvećena Spasitelju i svim Svecima, a glavni oltar u apsidi Sv. Riquieru, asketi koji je umro 645. g. Baze, stupovi i vijenci bili su dopremljeni iz Rima. Shema je bila bazilikalna, s dva aksijalna tornja, i svojom dinamičkom kompozicijom pokazivala je zrelost karolinškog stila. Atrij je imao aksijalne i lateralne ulaze, a iznad svakog je bio toranj. Trijemovi

1

atrija podupirali su gornji prolaz kojim se dolazilo do kapela u svakom od tornjeva. Velikih proporcija i još imaginativniji bio je westwerk. U donjem dijelu bio je svođeni vanjski vestibul s gro-bom Angilberta i izvanrednim oslikanim štuko reljefima Rođenja na zlatnoj mozaičkoj podlozi. Iza toga bio je unutrašnji vestibul koji je služio kao narteks – u stvari niski zapadni transept čiji je svod podupirala šuma stubova i stupova. Svodovi cijelog ovog dijela služili su kao platforma za kapelu Spasitelja s centralnim oltarskim mjestom u obliku šiljatog tornja, koji je bio odsječen od glavnog broda pregradom s lukovima i s triju strana okružen bočnim brodovima i galerijama. Cijeli taj ulazni dio bio je u stvari prava vertikalna crkva s vestibulom, pomoćnim oltarom u prize-mlju i glavnim oltarom na razini platforme. Galerije westwerka su bile namijenjene dječačkom zboru tijekom mise. Dva malena

2

kamena tornja sa stubama bila su na stranama unutrašnjegvestibula i omogućavala pristup gornjim dijelovima westwerka.

Iza westwerka bio je glavni brod bazilikalne crkve, s bočnim brodovima i drvenim krovom. U sredini glavnog broda stajao je oltar Križa, uobičajen u samostanskim crkvama. Zapadni dio bio je namijenjen kongregaciji i procesijama, a u istočnom, odvojenom oltarnom pregradom, bili su redovnici. Redovnički kor se vjerojatno protezao u križište transepta, a u transeptu su bila 4 manja oltara. Toranj na križištu bio je isti kao i toranj westwerka i također flankiran s dva manja tornja u kojima su bile stepenice. Glavno svetište se pružalo prema istoku, između i iza tornjeva sa stepenicama, tvoreći kompoziciju koja je postala tradicionalna.

Istočno, odmah iza križišta bilo je travej sa svetištem u kojem je bio oltar posvećen Sv. Petru, a iza toga grobovi Sv. Riquiera i dvojice njegove subraće. Travej je izgleda služio kao prostor kora, a po- lukružna apsida bila je podignuta iznad nivoa glavnog broda i u njoj je bio oltar Sv. Riquiera s bal- dahinom. Ova je apsida bila odvojena sa šest mramornih stupova donesenih iz Rima i sadržavala je 13 malih relikvijara. Izvanredan dizajn ove Angilbertove crkve, posvećene 799. g., izazvao je senzaciju i njeni su odjeci u crkvenoj arhitekturi trajali stoljećima. Crkva je imala 9 tornjeva i to je prvi poznati primjer da je tako velika skupina tornjeva bila postavljena na jednu crkvenu građevinu.

Tema westwerka, tvrđavi nalik zapadni blok s ulazom, vestibulom i kapelom iznad njega, doživjela je dugi razvoj. Fécamp u Normandiji imao je rani westwerk, odakle je taj motiv prešao u Englesku. Iz Sv. Riquiera, Reimsa i Corbia motiv je došao u Njemačku.

PALATINSKA KAPELA U AACHENU

Pokazuje zanimljive arhitektonske utjecaje Rima i Bizanta na sjeveru. Projektirao ju je Odo iz Metza, a započeta je 792. g. Os palače je orijentirana sje-ver-jug. Sala Regalis s apsidom za prijestolje je na sjeveru jednom od svojih kraćih strana, dok su na dužim stranama galerije, stanovi službenika, kleri-ka i škola. Carske prostorije sadrže kupaonicu iprostoriju za audijencije. Nema sumnje da ova gru-pa namjerno podsjeća na Lateransku palaču u Ri-mu. Reminiscencije na Ravennu najvidljivije su iz dizajna kapele koja je na južnom kraju ove cjeline. Crkvena zgrada je predstavljala klimaks centralizi- rane simetrične kompozicije, čije su glavna i po- prečna os bile dugačke oko 100 metara.

Iza monumentalnog ulaznog dijela na zapadnoj strani glavne osi slijedio je atrij s galerijama na dva

3

nivoa, nad kojim je dominiralo visoko pročelje west- werka. U dvorište je moglo stati oko 7000 ljudi, koji- ma se car mogao obraćati s tribine westwerka, čije niše podsjećaju na Palaču egzarhata u Ravenni. Spiralne stube u kružnim tornjevima sa strana vode do prostorije s prijestoljem na tribini i nastavljaju se gore prema kapeli, koja je sadržavala zbirku relikvi- ja Karla Velikog. Sama palatinska kapela je kom- pleksna kompozicija postavljena oko visokog svo- đenog centralnog prostora. Westwerk na nivou tri- bina povezuje kapelu s palačom. Prijestolje se na- lazilo na tribini, točno iznad glavnog ulaza u crkvu. Sa svake strane prostorije s prijestoljem nastavlja se anularna galerija, odijeljena od centralnog prostora pregradama sa stupovima, koja vodi do svetišta nasuprot tribini.

Na nivou prizemlja duboko predvorje vodi u enteri- jer, gdje se nalazi anularni bočni brod nalik galeriji, svođen i taman, koji okružuje centralni prostor. Ovaj anularni bočni brod vodi do svetišta smješte- nog nasuprot ulazu, iznad kojeg je gornje svetište, i omogućavao je ulazak u kapele gemine bazilikal- nog tipa s bočnim brodovima (sada srušene), koje

su bile simetrično smještene na poprečnoj osi, jed- na na sjeveru i jedna na jugu glavne građevine.

Anularni bočni brod je prema centralnom prostoru otvoren velikim lukovima, koji su dobro proporcionirani s obzirom na lukove i pregrade galerije koja je iznad njih. Vanj- ski zid je na oba nivoa izveden kao šes-naesterokut. Križni svodovi su nastali spajanjem glavnih i dijagonalnih strana s 8 lukova oktogona i trokutastim dijelovima između. Dijafragmalni lukovi nose trokuta- ste svodove galerije, pa glavni i dijagonalni prostori galerije imaju kvadratične oblike i bačvaste svodove. Oni ujedno podržavaju prozorsku zonu i visoki svod. Na uglovima prozorske zone izvana su mali pilastri. Centralni prostor je imao više oltara, a crkveni namještaj je bio jako visok.

Dojam je, unatoč sličnosti sa San Vitaleom, više je rimski nego bizantinski. Mozaik na centralnom svodu, mramorni stupovi i brončani parapeti iz Italije, orgulje bizant- skog tipa i propovjedaonica pridonose bizantskom izgledu. Ali tema San Vitalea radikalno je pojednostavljena. Ovdje nije primijenjena bizantska tehnika gradnje opekom i konstrukcija lukova iz lake tera- kote. Kamen za gradnju uziman je s rim-skih ruševina.

4

PALATINSKA SKUPINA KOD GERMIGNY-DES-PRES

Ovu je palatinsku skupinu 806. g. izgradio orleanski biskup Theodulph i ovdje je vidljivo kako karolinška arhitektura koristi rimske, ranokršćanske, bizantske i germanske oblike. Centralni dio nalikuje tornju, prostor je podijeljen na devet svođenih traveja, a središnji nose 4 stuba. Na uzdužnoj i poprečnoj osi su polukružni svodovi s apsidama na krajevima. Ugaoni dijelovi imaju niže male kupole na pandantivima. Ugaoni dijelovi na istoku otvoreni su u bočne apside koje flankiraju glavnu apsidu. Orijentalni dojam daju potkovasti lukovi i u tlocrtu i prostoru.

Tlocrt i elevacija građevine također su mogli biti inspirirani starokšćanskom gradnjom u Španjolskoj. Opći raspored (masa i prostora) anticipiran je u rimskom pretoriju kod Phaene (Mousmieh kod Damaska) prije 169. g., a pojavljuje se u katedrali Etchmiadzin pregrađenoj 628. g. Od 10. st. ovaj je tip bio uspostavljen u Istočnom carstvu kao tipična "crkva na četiri stuba", tip koji je najvažniji od svih kasnijih tipova bizantskih crkava.

Crkva je projektirana "s dvostrukim završecima" poput nekih velikih karolinških bazilika, iako je za razliku od njih, glavni ulaz otvoren kroz zapadnu apsidu. Romanički centralni toranj (vjerojatno sagrađen nakon požara u 10. st.) ukazuje na germansku shemu, a orijentalni elementi su raspoređeni uokolo i ispod njega.

NOTRE DAME-DE-LA-BASSE

Sagrađena u 8. st. ili prema kasnijim istraživanjima 987– 98. g., bila je dio katedralnog sklopa u Beauvaisu. To je bazilika lijepih proporcija sa strmim krovom i naglašenim zabatom s velikim križem. Zidanje je bilo pravilno i izuzetno dobro izvedeno, s radijalno postavljenim kamenjem iznad luka prozora. Ostali elementi konstrukcije, datirani u 10. ili rano 11. st., ukazuju na dobro utemeljenu školu na sjeveru i zapadu Francuske. "Galski zidari" ove regije imali su zasluženo dobru reputaciju.

ULAZ U SAMOSTAN LORSCH (800. G.)

Glasoviti ulaz s tri luka pokazuje izuzetno kvalitetno građenje "sitnim uzorkom". Jedinstveni kompozitni kapiteli i ostali sofisticirani detalji ukazuju na zanimljiv karolinški primjer oživljavanja klasike – akademski dizajn kakav se mogao očekivati s dvora Karla Velikog. Nalik rimskim trijumfalnim vratima, direktni uzor ovom ulazu bili su propileji stare crkve Sv. Petra.

5

FULDA

U 8. st. razvijaju se dva arhitektonska modela: crkva s kontraapsidom (katedrala u Kolnu) i crkva s vestverkom (katedrala u Rheimsu). Razvoj kontraapside doveden je do kraja u crkvi benediktinskog samostana u Fuldi. To je krajnji doseg načina gradnje more romanum. Mala crkva iz 751. g. je pregrađena nakon 790. g. u obliku jednobrodne bazilike, s apsidom flankiranom s 2 okrugla tornja (kao u Saint Riquieru). Transept i apsida su sagrađeni na zapadnoj strani glavnog broda. Iza nove apside je dodano veliko dvorište. Stepenice iz obje apside vode dolje u kripte, glavna apsida je zapadna i posvećena Sv. Petru, a istočna Sv. Bonifaciju. Transept je "precrtan" iz Sv. Petra (po svojoj masivnosti najveći transept u Karolinga). U Fuldi je izvedena apsolutna imitacija crkve Sv. Petra u Rimu i nakon toga više nema tako drastičnog poimanja građenja prema rimskim uzorima. Uz ovo stapanje s Rimom, pomalo se drži i tradicija Karolinga, pa se uz crkvu gradi rotonda Sv. Mihovila. To je aksijalna rotonda, vezana uz kult Spasitelja, u razini kripte je sačuvana karolinška koncepcija, a svi svodovi su postavljeni na jedan centralni stup. Od sredine 9. st. gradi se čitav niz aksijalnih rotondi.

PLAN ST. GALENA

Koncil u Indenu 816 - 17. g. mijenja budućnost benediktinskog reda, a u arhitekturu uvodi novu fazu, primjereniju čovjeku. Karlo Veliki je umro, moć Carstva slabi, nasljednici nisu toliko jaki, a crkva se donekle opustila. Koncil je bio zamišljen s ciljem da se regenerira benediktinski red, a na njemu se pojavio i plan St. Galena. Tlocrt je bio napravljen u samostanu u Reichenau, na pergameni na kojoj je već bio jedan izblijedjeli crtež. Međutim, crkva St. Galena nije imala tlocrt kao na tom planu, nije imala zapadnu apsidu nego vestverk, a kontraapsidu s vanjskim deambulatorijem (ring atrium) ima katedrala u Kolnu (790. – 803. g.). Bitno je bilo da se samostani urede, i nakon koncila u Indenu morali su biti organizirani tako da sadrže dormitorije, klaustre i ostale prostore, a idealni plan St. Galena odigrao je u tome veliku ulogu. Plan je u sjevernoj zoni predviđao hostel, kuću za goste, pivnicu, školu za novake, opatovu kuću iz koje se direktno ulazilo u svetište itd; na jugu – crkve, klaustar, kuhinju i reflektorij; na jugozapadu - staje za krave, konje i svinje, te nastambe za sluge. Ovako zamišljeni samostanski sklop postaje pravilo nakon koncila.

Idealni plan St. Galena otvara princip modularne gradnje. Modul je baziran na mjerama križišta broda i transepta – 40 x 40 stopa, a u samostanu je predviđeno 40 zgrada (simbolika). Modularna gradnja je preuzeta iz starog Rima (Vitruvije). Nakon koncila u Indenu počinju se graditi manje crkve, 30 – 50 m dužine, a tamo je baš za koncil u sklopu carske palače sagrađena crkva modularne gradnje i proporcija. Time se otvara serija tipičnih karolinških bazilika.

PALATINSKA SKUPINA U INGELHEIMU

Radovi su započeli u doba Karla Velikog. Prostrano dvorište je s tri strane okruženo zgradama raznih namjena, a četvrta je vezana posebnom aksijalnom kompozicijom. Velika dvorana komunicira preko galerija s palatinskom crkvom, koja je na istoku. Drugo dvorište je bilo polukružno. Svećana dvorana između dva dvorišta bila je trolisna. Crkvene forme su bile dominantne u ovoj palači. U crkvi su se nalazile slike Starog Zavjeta, a nasuprot njima odgovarajuće scene iz Novog zavjeta. Ovakvi monumentalni i lucidno postavljeni ciklusi pokazuju didaktičku shemu, koju je kasnije razvio Suger u Saint Denisu i ostalim mjestima. U velikoj dvorani bile su slike iz svjetovne povijesti: djela starih kraljeva i heroja poput Ninusa,

6

Remusa, Hanibala i Aleksandra Velikog, a na suprotnoj strani scene iz suvremene povijesti: osnivanje Konstantinopola, i događaji za vladavine Teodorika, Pipina i Karla Velikog.

EINHARDOVA BAZILIKA U STEINBACHU

Prije pada carstva Louisa Piousa bile su izgrađene mnoge crkve. To su bile bazilike s tri apside i transeptom, prolazima i kriptama, u pravilu s bočnim brodovima, tornjevima i narteksom, ili barem samo narteksom na zapadnoj strani. Einhardova bazilika je većinom sačuvana i lako je slijediti njen prvobitni oblik. Imala je ulaz nalik pilonima, s lateralnim odjeljcima sa svake strane. Glavni brod je završavao apsidom i svetištem odijeljenim pregradom. Lateralne kapele s apsidama oblikovale su neku vrstu patuljastog transepta, koji je bio povezan samo sa svetištem. Iz svakog bočnog broda ulazilo se u kriptu križnog oblika ispod korespondirajućeg transepta, a još dorađenija križna kripta bila je u osi između njih.

SAMOSTAN U REICHENAU

To je bilo mjesto čestog zaustavljanja na carskim putovanjima i moćno mi- sionarsko središte s dubo- kim religijskim utjecajem. Njegova je crkvena arhi- tektura konzervativna i gotovo klasična. Unutar samostana su tri bazili- kalne crkve: St. Peter - Niederzell (799. g.), Min- ster - Mittelzell (osnova-na 724. g., povećana i posvećena 819. g.) i St. George – Oberzell (836. g.). Škola iz Reicnenaua je poznata po svojim mini-jaturama i zidnim slikama.

Tri velika samostana: Fulda, St. Galen i Reichenau predstavljaju "zadnje trzaje" monumentalne karolinške arhitekture.

CORVEY na WESERU

Crkvu je 822. g. osnovala kolonija redovnika iz Corbija u Picardyji, nedaleko Saint Riquiera, odakle je stigao arhitektonski utjecaj preko Corbyja do Corveya, gdje je između 873. i 885. g. izgrađen westwerk. Germanskog dizajna, teži i manje sofisticiran, westwerk je podignut na zapadnom pročelju i viši je od dva tornja sa stepeništima. Sa stanovišta budućeg razvoja,

7

westwerk na Corveyu je manje značajan od izvornog istočnog završetka. Dva bočna broda uz svetište imaju na krajevima kapele, koje su otvorene prema anularnom hodniku koji okružuje glavnu apsidu, iza koje se u glavnoj osi nalazi kapela križnog oblika. Ova shema apside, ambulatorija i radijalnih kapela, jedan je od najvećih doprinosa srednjeg vijeka crkvenoj arhitekturi. Njemačke su crkve generacijama zadržale ovu pojednostavljenu shemu za svoje kapele. Ideja je razvijena i sistematizirana uglavnom na području današnje Francuske.

Corvey na Weseru, interijer westwerka

FRANCUSKA

Do 11. st. tijela svetaca ležala su neometana u grobnicama ili sarkofazima. Počevši od rekonstrukcije svetišta starog Svetog Petra u Rimu (600. g.), apside crkava s takvim relikvijama bile su često postavljane s uskim pristupnim hodnicima ispod popločanog poda. Ovi su hodnici slijedili oblik unutrašnje krivulje apside i bili su aksijalno povezani s grobnom prostorijom ili kriptom ispod oltara. Zbog sve većeg broja hodočasnika bilo je premalo mjesta u uskim hodnicima i kriptama. Istovremeno se povećavao broj službujućih svećenika među redovnicima i kanonskom kleru, što je povečavalo potrebu za oltarima i kapelama.

Postavljanje oltara u glavni brod (kao u Saint Galenu) nije bilo moguće u crkvama gdje je vladala velika gužva hodočasnika. Rješenje je bilo u kružnom hodniku iza apside, s radijalnim kapelama. U Corveyu i Saint Riquieru (kasnija kripta) kapele s relikvijama bile su iza apside. Budući da su grobnice uglavnom bile ispod zemlje, trebalo je izgraditi poseban sustav pristupa. Od vremena gradnje Sv. Pavla izvan zidina (Rim) svetišta i kapele bile su uobičajeno orijentirane. Ako bi pravilno orijentirane kapele bile dodane pristupnim hodnicima oko grobne kapele, nastajao bi hodnik pod kutem, koji bi otežavao protok hodočasnika.

8

SAINT PHILIBERT DE GRANDLIEU (814.- 847. g.)

To je trobrodna crkva s 3 apside i transeptom, izrazite predromaničke koncepcije. Izvorna je apsida bila srušena i sagrađeno je kvadratično svetište s apsidom iza njega. Uski unutrašnji hodnici vode do prostorije ispod apside gdje je bio postavljen sarkofag St. Philiberta. Komora sa sarkofagom i uski lateralni hodnici bili su na razini prizemlja, a pod apside bio je podignut iznad razine poda glavnog broda. Kako bi se omogućilo postavljanje dodatnih oltara i bolji pristup grobu ispod apside, uski su hodnici ubrzo bili zamijenjeni serijom kapela. One su bile tako postavljene da je put procesijama bio omogućen na razini prizemlja i vodio je oko apside. Put je s istoka dovodio do prostorije sa sarkofagom, pa su ga hodočasnici mogli posjećivati bez ometanja mise u glavnom dijelu crkve. Nove apside su postavljene stepenasto ili stupnjevito (en échelon na francuskom), pa je naziv "apsida échelon" za ovaj karakterističan postav primjenjivan kod cijele serije važnih crkava tijekom cijele povijesti romaničke i gotičke arhitekture.

Ambulatorij i prostorije ispod svetišta / zapadna strana

9

Razvoj apside / A, B S. Philibert de Grandlieu

SAINT GERMAIN kod AUXERREA

Sljedeća važna apsida échelon iz 9. st. bila je u kripti samostanske crkve Saint Germain. Grob titulara bio je ispod razine crkvenog poda, ispod glavne apside. Za vrijeme rekonstrukcije 841. g. grob je uključen u malu svođenu kriptu s hodnikom oko grobne komore. 1859. godine sagrađena je apsida échelon s kutnim procesij-skim putem oko male crkve-kripte i širila se do rotonde na kraju glavne osi. Ovaj aranžman s apsidom échelon i rotondom bio je značajan za buduću romaničku i gotič-ku arhitekturu.

KATEDRALA u CHARTRESU

Crkva je bila ponovno sagrađena nakon požara 858. g. s kružnim hodnikom oko apside u kripti. Kružni zid apside bio je probijen, čime se dobio pogled prema ambulatoriju i obratno. Apsida s otvorima potječe iz rimskih vremena, ali novost je apsida s otvorima i ambulatorijem, što je dovelo do prostornog ujedinjenja apside i ambulatorija. Ova je ideja bila korištena u romanici (samostan Jumièges) i gotici (Notre Dame u Parizu, 1163. g.).

ST. MARTIN u TOURSU

Karolinški arhitekti su sjajno spojili karakteristike Saint Germaina u Auxerreu s onima iz katedrale u Chartresu u novoj crkvi St. Martina u Toursu, izgrađenoj 903. - 918. g. Bočni brodovi i veliki dio glavnog broda bili su otvoreni za hodočasnike. Kor se širio istočno do svetišta i apside s grobom Sv. Martina na kraju, uz sredinu zida apside. Bočni brodovi se nastavljaju u ambulatorij koji okružuje unutarnji dio apside, na čijem su zidu otvori kroz koje su vjernici mogli gledati počivalište Sv. Martina. Manje kapele su ovdje sagrađene kao radijalno postavljne apsidiole na vanjskom zidu ambulatorija. Ovaj je dizajn bio savršeno rješenje i integracija elemenata hodočasničkog svetišta i samostanske crkve. Kreiranje tako značajnih elemenata kao što su apsida, ambulatorij i radijalne kapele, znak je zrelosti karolinške romanike.

10

PREDROMANIČKA ARHITEKTURA NA SJEVERUIZVAN CARSTVA

Izvan područja s jakim kontaktom s rimskom arhitekturom raspoloživi izvori za gradnju bili su manji, problemi jednostavniji, a rezultati manje spektakularni. Građevine ukazuju na neovisne lokalne koncepcije i vješto korištenje lokalnih materijala i metoda: keltskih u Irskoj, a germanskih u Engleskoj i Skandinaviji. Tipovi kompozicija na sjeveru, jednako kao i u predromaničkoj Španjolskoj i Portugalu, tendiraju prema aditivnosti ili su iz dijelova. U slavnim danima punog romaničkog razvoja, ova arhitektura je morala izgledati mala, gruba, "home made" i staromodno.

IRSKA

Irska je bila prva od predromaničkih područja koja je postala kreativna. Udaljena od imperijalnih centara i vođena asketskim klerom čiji korijeni sežu do egipatske pustinje, Irska je imala skromnu crkvenu arhitekturu. Mnoge od ranih građevina bile su iz pletenog šiblja, strmih krovova i bez takvih profinjenosti kao što su kružne apside. Građevine su bile bez pretenzija građene iz drvenih okvira (more Scottorum). Uobičajene gradnje, među njima i mnoge crkve, imale su oblik jednostavnih koliba sa strmim krovovima. U samostanima su često bile multiplicirane u skupinama, umjesto da budu zamijenjene većim građevinama, a kongregacija se sakupljala u njima i oko njih.

PROTOROMANIČKA ARHITEKTURA U JUŽNOJ EUROPI

LOMBARDIJSKO KRALJEVSTVO

TEMPIETTO - SANTA MARIA IN VALLE (Cividale, 762. – 76. g.)

Građevina se najjednostavnije može objasniti kao protoroma-nička – rimska arhitektura je preživjela u lokalnim varijacija-ma pod saracenskim utjecaji-ma. Santa Maria ima presvo-đeni glavni brod i svetište s 3 paralelna polukružna svoda koja nose stupovi. Eksterijer je vrlo jednostavan, a enterijer je vrlo bogat, možda pod mu-slimanskim utjecajem s juga Italije. Izvrsno je sačuvan friz sa šest stoječih figura u štuku. Umjetnik je možda stigao iz Bizanta, a i bizantizam zgrade Egzarhata može objasniti ta-kav karakter skulptura.

11

Lombardi, koji su napali Rim i Montecassino, općenito su smatrani rušiteljima. Ipak, oni su imali prilično dobro organiziranu državu s administrativnim kadrom u Paviji, njihovom glavnom gradu. Nakon osvajanja 774. g., Franci su koristili ove kadrove koji su im pomogli u sređivanju carstva Karla Velikog. Rotaris, prvi od lombardskih kraljeva, izdao je zakon (643. g.) s privilegijama za graditelje, što je bilo povezano s organiziranjem i oživljavanjem arhitekture u regiji. Kralj Liutprand izdao je dokument koji se odnosio na cjenik arhitektonskog i građevinskog rada. Milano, metropola Lombardije, bio je veliki centar u doba klasike i to je ponovno postao, naročito nakon što je Karlo Veliki osvojio Lombardiju.

BIZANTSKI EGZARHAT

Nakon slavnog rimskog perioda, administrativni centar Italije premješten je u Milano (u doba Dioklecijana) i u Ravennu (402. g.), ali je život u Carstvu bio najživahniji na Istoku. Ipak, Milano je cvjetao u doba svog velikog biskupa St. Ambrosea (374. – 97. g.). Plodna dolina rijeke Po održala je milanski prosperitet čak i tijekom lombardske vladavine, a kad je završila (774. g.) ova je regija ušla u još bliskije odnose sa svojim susjedima: papom u Rimu i Egzarhatom. Jurisdikciju Egzarhata koju je uspostavio istočnorimski car Mauricije oko 6oo. g. osvojili su Lombardi 752. g. Budući da su predstavljali prijetnju papi, maknuo ih je s vlasti Pipin III. i stavio pod rimski pontifikat.

Bizantski Egzarhat u Ravenni, sa svojim kontinuiranim vezama s Istokom, zadržao je arhitekturu koja je istovremeno bila živi nastavak arhitekture kasnog Rima i aktivni istureni položaj novouspostavljenog bizantskog stila. Ni jedan srednjovjekovni stil nije imao tako uzvišeno porijeklo.Kasnije je ravenatski stil bio pojednostavljivan sve dok nije uspješno mogao biti stavljen u službu barbarskih kraljevstava. Stoga je, bez prekida u trajanju, postao protoromaničkim stilom. Izvan Egzarhata ovaj su stil prvi koristili i širili Lombardi, a na kraju je izveo arhitektonsku rekonkvistu velikog područja zapadnorimskog carstva, zbog čega su ga Francuzi nazivali "imperijalnim stilom".

GALLA PLACIDIA (Ravenna, 450. g.)

Sa svojim savršeno jednostavnim eksterijerom iz opeke, jdnostavnim podupiračima i dekorativnim (slijepim) arkadama, izgleda kao da ide prema romaničkoj arhitekturi.

12

SAN VITALE (Ravenna, 526. – 47. g.)

Plan podsjeća na palatinsku kapelu u Aachenu. Ulazni dio, toranj i kapela s relikvijama, iako drukčijih proporcija u Aachnu, djelimično se oslanjaju na narteks San Vitalea. To se također odnosi i na westwerk Saint Riquiera. Eksterijer San Vitalea ima dekorativne arkade i pojasve pilastara (lezene) koji su deblji i više srednjovjekovnog oblika od onih iz Galle Placidie i zbog toga se mogu ubrojiti u pretpovijest prvog romaničkog stila. Dva pilona koja flankiraju apsidu podsjećaju na suvremenu sirijsku arhitekturu. U stvari, San Vitale ima tri tipa tornjeva: spomenute pilone, okrugle tornjeve sa stepeništem dodane narteksu i toranj sa zvonom cilindričnog oblika (nakon što su benediktinci preuzeli crkvu 910. g.

SAN VITALE, RAVENNA

SANT' APOLLINARE IN CLASSE (533. – 49.)

Iako je to izvanredna bazilika starog tipa, također je značajna za početni medijevalizam. Apsida i lateralne kapele na istočnom kraju sagrađene su iz snažno artikuliranih oblika koji nagovješćuju energičnu upotrebu masa u srednjovjekovnoj arhitekturi. Snažno zapadno pročelje ima trijem s arkadama, a pridruženi patuljasti toranj sa svojim parom (sada srušenim) činio je par pilona kod pročelja. Sant Apollinare također sadrži arhaični primjer ambulatorija kripte, kao stari Sv. Petar, što je vjerojatno dodano u 9. st.

13

PALAČA EGZARHATA (iza 712. g.)

Građevina izuzetno nalikuje zreloj romanici Lombardije. Predvorje, stražarnica s dormitorijem, unutrašnje dvorište i kapela Spasitelja organizirani su na bizantski način. Zidovi iz velikih opeka, parni broj otvora, dekorativne arkade i potpornji praktički su jednaki lombardijskim romaničkim radovima u 4 sljedeća stoljeća.

RANI ROMANIČKI STILOVI"PRVA ROMANIKA"

LOMBARDIJA

Stil stvoren oko 800. g. u Lombardiji postaje prvim zaista internacionalnim romaničkim stilom, koji se rano bilo proširio Dalmacijom, južnom Francuskom, Burgundijom, Katalonijom, rajnskim zemljama i Mađarskom. Kasna karolinška gradnja pokazuje izuzetan sustav građenja zidova, kojeg su razvili galski graditelji, ali bez tradicije svođenja velikih raspona u širinu i visinu. To nije bio puki stil u doslovnom smislu, prenesen iz Egzarhata u Lombardiju, već životni i djelatni sustav građenja.

Majstori ("magistri") zaduženi za praktično građenje mogli su izgraditi građevinu čak i ako bi im arhitekt dao samo linearni dijagram s glavnim dimenzijama, jer je iskustvo određivalo veličinu, materijal zidova, raspone i unutrašnje proporcije. Zato je plan Saint Galena mogao zadovoljiti ranog srednjovjekovnog majstora.

S povećanjem dimenzija i složenošću građevina bila je potrebna veća skupina profesionalnih projektanata. Kako su gradovi i samostani postajali sve veći, graditelji su nužno radili kao putujuće družine. Kada je, primjerice, opat Suger započeo veliku crkvu Saint Denis, morao je pozvati zanat- lije iz raznih krajeva. Tako stvoren 'atelje' mogao se ukorijeniti, obučavati lokalne talente i vreme- nom postati centrom iz kojeg bi se majstori mogli slati posvuda. Proces širenja "majstorstva" zapo- čeo je u Lombardiji, a naiziv "Lombardus" postao je sinonimom za graditelja u tom ranom periodu. Stil ove talijanske arhitektonske rekonkveste mogao bi se nazvati prvim romaničkim stilom.

14

DALMACIJA

Sveti Donat u Zadru, sagrađen tijekom franačke okupacije (812. – 76. g.), pokazuje širenje lombardijskog stila i tipa kružne crkve. Ova zgrada ukazuje na zanimljivu anticipaciju ambulatorija s radijalno postavljenim kapelama. Anularni bočni brod okružuje centralni prostor i prema njemu je otvoren lukovima na masivnim stubovima, a prema istoku s tri luka na stupovima. Na suprotnoj strani su tri apside.

NJEMAČKA

Postojao je kontinuirani prodor talijanskog utjecaja u Njemačku, od vremena Karla Velikog nadalje. St. Pantaleon u Kolnu, započet pod Ottom Velikim 966. i posvećen 980. g., jedna je od građevina koja pokazuje germansku verziju lombardskih pilastara i arkada. Lombardski se detalji pojavljuju u Wimpfenu (979. – 98. g.), i na pročelju tornja crkve u Mittelzellu na otoku Reichenau. Lombardske teme, jednom integrirane u njemačku arhitekturu, proširile su se nadaleko i naširoko, a vrlo lako su utjecale na susjednu Mađarsku i Moravsku. Raška je posudila lombardske motive iz ranih građevina Dalmacije, a možda i iz normansko-apulijskih građevina diljem Jadrana. Otisak Lombardije bio je jak u Studenici (1195. g.), Žeči (1202. g.) i Visokim Dečanima (1327. – 35. g.). Ritam kasnih rimskih pojaseva pilastara i nabori njihovih povezanih lukova pojavljivali su se u arhitekturi srednjovjekovnih carstava, germanskog i slavonskog.

ROMANIČKA ARHITEKTURA U NJEMAČKOJPOD SAKSONSKIM I FRANAČKIM CAREVIMA (936 - 1125.)

Prvi romanički stil, koji se može pratiti od Ravenne do stare Rusije, donio je u arhitekturu Njemačke neka tehnička poboljšanja i atraktivne dekorativne sustave, pred kraj vladavine Otta I. Velikog (936. – 73. g.). Neovisnost i velika snaga njemačke arhitekture bile su vanjski znaci veličine druge carske renesanse, zvane otonskom.

Od karolinškog doba zemlja je patila zbog ratova sa Slavenima, Vikinzima i Mađarima. Saksonsku dinastiju je utemeljio kralj Henry I., koji je vladao od 919. do 936. g. i započeo dugi proces dovođenja vlasti u red. Povijest arhitekture ga pamti po fortifikacijskim radovima kod Merseburga, Werla i Quedlinburga, gdje su se razvijali urbani centri.

Saksonija je postala arhitektonskim centrom Njemačke i producirala je ili utjecala na projekte crkava koje su među najimpresivnijima u ranoj romanici. U Njemačkoj i Bizantu Crkva se štovala kao duhovni aspekt društva pod zaštitničkom vladavinom pomazanih vladara. Sukob s papama, koji su razvili internacionalnu crkvenu vladavinu, prilično je naštetio Carstvu.

Tijekom zbrke koja je razorila Zapadno carstvo, papinstvo je doseglo svoju najnižu točku, a monaštvo je nastupilo kako bi spasilo Rimsku Crkvu. Veliki redovnici koji su reformirali papinstvo bili su navikli na bezuvjetnu pokornost kakvu bi opat uživao u svom samostanu, i ova koncepcija primijenjena na papinstvo rezultirala je raskolom u Istočnoj Crkvi (1054. i 1245. g.) i fatalnim gubitkom autoriteta u Zapadnom carstvu.

U srednjovjekovnoj Njemačkoj vladari nisu mogli izbjeći oslanjanje na crkvene ljude i crkvenu organizaciju radi mnogih bitnih poslova i porezne podrške. Značajni opati zadržali su svoju važnost, ali biskupi su postajali dvorskim figurama i počeli dobivati važne državničke uloge s

15

obilatim novčanim sredstvima i popriličnim utjecajem. U ovim okolnostima ne treba objašnjavati građenje velikog broja katedrala u otonsko i franačko doba. Skupine građevina povezane su s određenim biskupima i odražavale su njihove ukuse.

KATEDRALA U MAGDEBURGU

Otto Veliki (936. – 973. g.) razvio je Magdeburg kao veliki njemački bastion protiv Slavena. Osnovao je crkvu koja je služila benediktincima iz Triera, i koja je 967. g. postala katedralom. Bila je manja od postojećih gotskih građevina i sadržavala je stupove iz porfira, granita i mramora, dopremljene iz Italije. Na zapadnoj strani bili su atrij i baptisterij, bazilikalni glavni brod imao je drveni krov s potpornim stupovima, a istočna apsida bila je flankirana s dva tornja. Ovom je crkvom započela serija srodnih građevina poput katedrala u Mainzu, Augsburgu i Wormsu.

ST. CYRIAKUS U GERNRODU (961. g.)

Ovu bivšu samostansku crkvu utemeljio je Margrave Gero, defensor patriae (branitelj domovine) od Slavena. To je trobrodna bazilika s kontinuiranim transeptom, križište je čvrsto markirano, a ispod kora je dvoranska kripta. Stupovi i stubovi ispod lukova razdvajaju glavni od bočnih brodova te svojom izmjenom ujedno daju i jasan ritam. Građevina je vrlo dobro sagrađena od izvrsno tesanog kamena. Na zapadnoj strani je apsida, u transeptu su galerije, a izvana su arkade iznad bočnih brodova. Križište je snažno naglašeno, a na ovom istočnom kraju proporcije su vertikalne. Zona arkada i zona galerija nemaju isti ritam - 6 arkada galerija odgovara dvjema u zoni arkada, a zona prozora ne odgovara ritmu donjih zona. Jasno je da je ova ritmizacija, isticanjem pojedinih nosača, otonska. Karolinzi ovaj element koriste tek možda u eksterijeru. Novitet je također i galerija, rezervirana za redovnice, čiji su korijeni vjerojatno u bizantskoj arhitekturi. Eksterijer predstavlja skladnu interpretaciju Saint Riquiera, iako bez lanterni. Građevina je sjajan primjer zbijene otonske kompozicije.

St. Cyriakus, Gernrod / zapadni dio St. Cyriakus, Gernrod / enterijer

16

ST. PANTALEON (Köln, 966. – 80. g.)

Sagrađen za vladavine Otta Velikog i Otta II. uz potporu bisku-pa Bruna, sina Otta Velikog. Građenje je započelo iza 966. g.a crkva je završena i posvećena 980. g. Jedino je westwerk s tri tornja zadržao originalni karakter. Ovaj karolinški westwerk je otonski zbog dekoracije - lezene na svakom katu, povezane plitkim slijepim arkadama iz naizmjenično crvenih i bijelih cigli, koje gotovo da su nedovoljno istaknute u reljefu i čine početak srednjovjekovne artikulacije.

KATEDRALA U MAINZU (978. g.)

Građevina je bila pod utjecajem karolinga i starog Sv. Petra u Rimu. Njen volumen iz crvenog pješčenja-

ka oštro je odvojen od dugačkog drvenog vijenca. Postojeća katedra-

la je obrnuto orijentirana i odgovara orijentaciji starog Sv. Petra. Raniji pristup je bio kroz kapelu s propile- jima Sv. Marije i atrij. Crkva je imala glavni i dva bočna broda. Vjerojatno

je već u doba Willigisa postojao za- padni transept sa samo jednom ap- sidom. Crkva je vjerojatno sagrađe-

na iznad konstantinijanske katedra- le centralnog tlocrta, analogno kate-

drali Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Izgorjela je 1009. g., a u sličnom obliku ponovno ju je sagradio nad- biskup Bardo, s trolisnim zapadnim svetištem (posvećena je 1036. g.). Na novom istočnom pročelju cen- tralno je smještena apsida, pa je poput Fulde crkva imala "dvostruki završetak". Ovoj rekonstrukciji pri- pisuju se kružni tornjevi sa stepeni-

cama koji flankiraju istočno pročelje.

MINSTER U ESSENU (973. – 1002. ? g.)

Utjecaj karolinške arhitekture vidljiv je na zapadnom koru i tornju. Poluheksagon s galerijama, koji podsjeća na dio palatinske kapele, ovdje je sagrađen kao zapadni kor. Iznad njega je kvadratični toranj postavljen između dva tornjića sa stepenicama. Ispod tornjeva bio je atrij, sa zapada zatvoren baptisterijem. Takav je atrij imao poseban značaj u liturgijskim procesijama.

17

KATEDRALA U AUGSBURGU (započeta 994. g.)

Par kvadratičnih tornjeva flankirao je bočne brodove na istoku, kod ulaznog pročelja koje je, kao i u ostalim otonskim katedralama, imalo u osi apsidu. Ovaj je raspored tornjeva bio lijep i postao je naširoko upotrebljavan. Nasljednik Otta III. bio je njegov nećak, Car Henrik II. (1002. – 1024. g.) koji je stvorio novo središte carske moći u Bambergu, gdje su sagrađene katedrala i carska rezidencija. Bio je zainteresiran za crkvenu reformu, okupio je kongregaciju iz deset opatija oko starog samostana Sv.Maximina u Trieru i bio je prijateljski naklonjen redovnicima iz Cluniaca.

KATEDRALA U STRASSBURGU (započeta 1015. g.)

Ova velika ranoromanička katedrala započeta je pod Henrikom II. Građevina je bila planirana s kvadratičnim tornjevima na pročelju, dodanima izravno ispred glavnog i bočnih brodova, s predvorjem između njih. Par zapadnih tornjeva iz Strassburga, postavljenih izravno na samu crkvu, prefigurirao je tipičnu prednju stranu katedrale, koja je mogla prevladavati nad trodijelnom temom Saint Riquiera. Shemu ovog pročelja usvojio je priličan broj građevina u okolnim područjima. Sve su bile bazilikalnog oblika, s klerestorijima i drvenim krovovima, jednostavnog plana i strogih arhitektonskih linija (katedrale u

Baselu i Constanci, opatije u Einsiedelnu, Schaffhausenu, Hirsau i Marmoutieru).

KATEDRALA U PADERBORNU (započeta 1009. g.)

Biskup Meinwerk je sagradio katedralu u Paderbornu, sa zapadnim korom u ogromnom kvadratičnom tornju, nepogrešivo germanskom u dojmu, čak i bez visokog strmog vrha koji je kasnijeg datuma. Ovaj impozantni

toranj i prateći tornjevi sa stepenicama, jednostavnim i snažnim otonskim oblikom podsjećaju na kapelu Spasitelja u Saint Riquieru.

18

KAPELA SV. BARTOLOMEA (Paderborn, 1017. g.)

Eklektički duh biskupa Meinwerka bio je potvrđen gradnjom kapele Sv. Bartolomea uz katedralu. Enterijer s bočnim bro-dovima sačinjen iz dijelova natkrivenih kupolom nošenih s dva reda stupova ima muslimanska obilježja, zbog kojih se može pretpostaviti da su grčki graditelji došli s juga Italije.Stupovi imaju izuzetne rezbarene kapitele, jedinstvene plas-tične snage.

KAPELA SV. BARTOLOMEA - INTERIJER

SV. MIHAEL U HILDESHEIMU (1001. – 1033. g.)

Crkva je sagrađena pod biskupom Bernwardom i predstavlja vrhunac otonske arhitekture. To je trobrodna bazilika s 2 transepta jednako široka kao i glavni brod i duplim korom. Zapadni transept na oba kraja završava galerijama i vitkim vanjskim tornjevima sa stepenicama, a na križištu je četvrtasta lanterna. Travej svetišta je prostran, a ispod apside je kripta (iz 1015. g.) do koje se dolazi polu-podzemnim prolazom sagrađenim izvan svetišta. Istočni dio građevine nikada nije imao kriptu, njegov travej sa svetištem je kraći, ali po svemu ostalome dizajn je jednak zapadnom dijelu. Između ova dva gotovo simetrična završetka protežu se bazilikalni glavni i bočni brodovi. Južni bočni brod služi kao neka vrsta unutrašnjeg narteksa jer su tu smještena dva glavna ulaza za koja su bila izrađena brončana vrata. Ova zanimljiva kontradikcija s osnovnim bazilikalnim planom bila je logična u samostanskoj crkvi koja je slijedila temu Saint Riquiera i St. Galena.

19

U Sv. Mihaelu može se primijetiti saksonska izmjena nosača ABBA (a-stupO b-stub� ) O�� O, dokje izmjena nosača ABAB poznata pod imenom rajnska izmjena (O� O� ). Na kapitelima su imena svetaca, jer sveci simbolično podupiru Kraljevstvo Božje - Crkvu. U Sv. Mihaelu nema zone galerija, već 1. i 3. zonu dijeli prazan zid. Kapiteli su ovdje daleko od klasičnih, i predstavljaju novi razvoj u Otonskoj arhitekturi. Otoni ne teže probijanju zidnih ploha, a najvažniji ukras su različito obojene cigle (crveno i bijelo) iznad svih lukova.

20

SALIJSKI ILI FRANKONIJSKI CAREVI

Pod Konradom II. Salijskim (1024 - 1039.) napredovala je gradnja katedrale u Strassburgu i započeta je opatijska crkva u Limburgu na Haardtu, koja je inspirirala mnoge takve građevi- ne. Vjerojatno je utjecaj Clunia odgovoran za njen zapadni par tornjeva i onaj nad križištem, ali karakter građevine je germanski, s njenom monumentalnošću, ponosnom strogošću i velikim dimenzijama iznad jednostavnog tlocrta. Ipak, najvažnija je katedrala u Speyeru.

KATEDRALA U SPEYERU (započeta 1030, posv. 1061. g.)

To je bio dinastički panteon frankonijanske kuće. Pod Konradom II. započeli su radovi na već postojećoj građevini (1030. g.), a zname-nita kripta datira iz početnog razdoblja. Cijelo područje ispod tran-septa podijeljeno je stupovima na tri prostrana dijela, a u svakom 4 krupna stuba nose povezane lukove i teški rebrasti svod iznad devet traveja. Devet sličnih jedinica tvore svod u prostoru ispod svetišta, koji se nastavlja prema istoku serijom od narednih šest, sve do polu-kruga apside. U kripti, ispod kraka svetišta, postavljena su dva reda

od po 4 stuba. Svaki od njih ima kockasti kapitel, čije je porijeklo iz Bizanta ili Lombardije. Uz zanimljive varijacije, ovaj je oblik naširoko upotrebljavan u njemačkoj romaničkoj arhitekturi. Svod kripte tvori platformu transepta i svetišta.

Transept i svetište su opko- ljeni masivnim zidovima, s visokim tornjevima sa ste- penicama zapadno od apsi- de. Zapadno od križišta pruža se veliki glavni brod s križno svođenima prostranim boč- nim brodovima. Westwerkom koji je preoblikovan u duhu salijanskog koncepta završa- va zapadni dio: zapadni zid je debeo 6 metara, na njemu su duboki portal i dva spiralna stubišta unutar njegove enor- mne debljine. Stubišta se na gornjoj razini izdvajaju u obli- ku flankirajućih tornjeva, a za-padno od njih je veliko otvo-reno predvorje s tribinom i ve-

21

likim oktogonalnim tornjem.

Glavni brod je širok oko 14, visok gotovo dvostruko, a dugačak preko 70 m i spada među najveća dostignuća i romanike i gotike. Zidovi glavnog broda podsjećaju na dizajn i mjerilo rimskog akvadukta, a model vanjske elevacije na baziliku u Trieru. KRIPTA

Dimenzije stubova glavnog broda su 1,8 x 2,4 m. Artikulacija glavnog broda postignuta je polustupovima koji su pridruženi stubovima, na koje se nadovezuju polukružni lukovi natkrivajući slijepe arkade i prozore, a na visini od 27 m podupirali su ogroman drveni krov.

U novom periodu gradnje (1082. – 1106. g.) pod Henrikom IV. dodane su svakom drugom nosaču lezene, koje su podupirale pojasnice bačvastog svoda. Pod Lotharom II. (1137.) alternativni stubovi originalnog glavnog broda bili su pojačani kako bi mogli podupirati 6 ogromnih križnih svodova bez rebara nad dvostrukim travejima, odvojenih transverzalnim lukovima. Vijenci su bili 32,6 m visoko od poda, više nego i na jednom romaničkom svodu glavnog broda. Križište je imalo također najviši romanički svod u velikom oktogonalnom tornju, na kojem su bili prozori s lukovima.

MARIA LAACH (utemeljena 1093., posvećena 1156. g.)

Ova samostanska crkva je savršen primjer zrele njemačke romanike. Građevina ima 6 tornjeva, a ispred zapadne apside nalazi se mali atrij. Arhitektonski oblici ekstrijera su strogi, posve u kontrastu s enterijerom. U unutrašnjosti su križno rebrasti svodovi iznad 6 traveja na grupiranim stubovima glavnog i bočnih brodova, koji završavaju transeptom s 3 velika kvadratna križna svoda. Svetište je u sličnom traveju, natkriveno polukupolom.

FRANCUSKA: 900. – 1050.

22

Ranoromanički stil Lombardije i Njemačke bio je relativno konzervativan. Iz njihove arhitekture je vidljivo čime lijepi ujednačeni stil rezultira kada se graditelji radi inspiracije okrenu starim rimskim spomenicima, ožive rimski način planiranja i osjete snagu živog strujanja utjecaja klasike koju je širila lombardijska rana romanika. Građevine su bile pravilne, snažne i praktične, više kompetentne nego nadahnute. U Francuskoj je to bilo drukčije. Odavno su se na sjeverozapadu, u Akvitaniji i Burgundiji, pojavili znaci intelektualnog, duhovnog i arhitektonskog buđenja.

ST. MARTIN (Tours, posvećen 918. g.)

Pod vladavinom Karla III. nova je arhitekton-ska epoha najavljena rekonstrukcijom crkve Sv. Martina u Toursu. Sagrađen je novi anu-larni brod, odnosno hodnik, koji okružuje sve-tište i omogućuje pristup grobu Sv. Martina smještenom na vrhu apside, i seriji kružnih kapela pripojenih vanjskom zidu ovog hodni-ka. To je bio prvi ambulatorij s radijalno pos- tavljenim kapelama, što se može smatrati početkom specifično francuskog razvoja u arhitekturi romanike.

Ono što je postojalo najvjerojatnije do 918. g., a moguće do 1014. g., bilo je slično kripti i ambulatoriju koji su sagrađeni u Chartresu na-kon 858. g., plus radijalno postavljene apsidiole. Ali u Toursu je visoka razina podzemne vode spriječila takvo postavljanje kripte: grob Sv. Martina bio je samo malo ispod razine poda.

Ambulatorij i radijalne kapele nužno su postale upadljivo artikulirane u eksterijeru i pridodane apsidi, a lukovi poput onih koji u Chartresu probijaju u apsidu, u Sv. Martinu vizualno su ujedinjavali ambulatorij i apsidiole sa svetištem. Velike apsidiole dodane na vanjsku stranu ambulatorija jasno pokazuju da sam hodnik nije bio skromnih dimenzija i otvarao se na osima prema svetištu. U apsidi su mogli biti prozori, ali vjerojatno je bilo mračno, slično kao u apsidi u Vignoryju. Ambulatorij i radijalne kapele Sv. Martina, onako kako su ponovno sagrađene nakon požara 997. g. i posvećene 1014. g., bile su nesumljivo zrelog oblika i proporcija, sa zidom apside kojeg je nosila arkada na stubovima.

KATEDRALA U CLERMONT-FERRANDU (946. g.)

Tragovi ranog stanja u razvoju ambulatorija i radijalnih kapela vide se u iskopinama katedrale u Clermont-Ferrandu datirane u 946. g: svođenu kvadratičnu kriptu okružuje poluovalni hodnik s 4 izbočene radijalne kapele dodane na njegov obod. Svaka od kapela bila je uređena kao svetište ili ispovjedaonica. Pretpostavlja se da je ambulatorij bio na dvije razine i da je svaka od dodanih kapela u stvari bila mala crkva na dva kata, s oltarom iznad svoje kripte (kao u glavnom svetištu). Gornji ambulatorij bio je otvoren prema svetištu. Autor projekta bio je Aléaume (Adelemus), svećenik koji je također bio vješt u zlatarstvu i kiparstvu.

23

BURGUNDIJSKI RAZVOJ

U Burgundiji je rano učinjen napredak prema romaničkom idealu zahvaljujući povezanosti s djelatnom školom zapadne Francuske, ranim kontaktima s ranoromanskim lombardijskim stilom, čvrstim vezama sa Carstvom, kultom relikvija i aktivnom razvoju redovništva. 935. i 955. g. Mađari su ušli u regiju vatrom i mačem i potakli Burgundijce na gradnju nezapaljivih svodova. Razvoj plana i građenja učinili su burgundijske crkve tog doba vrlo značajnima za povijest srednjovjekovne arhitekture.

OPATIJA ST. PHILIBERT (Tournus, 950. – 1120. g.)

ST. PHILIBERT NARTEKS

Crkva je bila započeta 950. g., zasvođena tijekom 11. st. i završena oko 1120. godine. Sadržavala je kriptu s ostacima Sv. Philiberta ispod visokog oltara i počasno mjesto za grob Sv. Valerijana u središnjoj radijalnoj kapeli okruženoj ambulatorijem. Ovaj plan s 5 radijalnih kapela pravokutnog tlocrta bio je ponovljen na razini crkve. Kripta je bila posvećena 979. g., a iznad nje je gradnja iz 10. st. koja se proteže preko transepta do masivnog trodijelnog narteksa. Svodovi nad gornjim ambulatorijem su iz kasnijeg razdoblja (1008. g.), nad svetištem i križištem iz 1120. g., a visoki svod glavnog broda sa zanimljivim paralelnim poprečnim bačvastim svodovima na dijafragmalnim lukovima, iz 1066. g.

24

ST. PHILIBERT - TORANJ I AMBULATORIJ DIO KRIŽIŠTA

Kapela Sv. Michaela iznad narteksa ima zanimljive četvrt-kružne lukove u bočnim brodovima, a u glavnom brodu je bačvasti svod s poprečnim lukovima i klerestorij. Građevina pokazuje jaki lombardijski utjecaj. Trake pilastara i plohe s lukovima dekoriraju eksterijer. Izvorni zvonik je lombardijskog predromaničkog stila.

ST. PHILIBERT - POPREČNI I UZDUŽNI PRESJECI

CLUNY

25

U Clunyju je gradnja veće crkve započela oko 955. g., a ponovno građenje samostana je započelo kad je nova crkva Cluny II. bila posvećena (981. g.), proširena narteksom i konačno bačvasto svođena (oko 1010. g.).

Apsida Clunyja II. temelji se na shemi "apside échelon". Crkva je imala kvadratično svetište s hodnicima za procesije. Svaki od hodnika bio je flankiran tzv. kriptom (u stvari, to je bio svođeni secretarium na razini poda crkve), na početku svakog hodnika nalazila se kapela u obliku potkove, a poluovalna glavna apsida s tri oltara bila je između njih, dostupna iz oba hodnika. Narteks je bio aranžiran za prihvaćanje nedjeljnih procesija. Iznad pročelja narteksa bila su dva zvonika i još jedan visoki iznad križišta. Ovakav je aranžman bio novost u 10. st.

Plan samostana temelji se na kvadratu sa stranicama od 300 feeta. Razlikuje se od plana Saint Galena po tome što je imao zgradu crkvene skupštine (važna novost) s Gospinom kape- lom izvan nje. Cluny je raz- ličit od Saint Galena i zbog postavljanja novicijata juž- no od refektorija. Građevine su imale drvene krovove.

Niz građevina bilo je smješteno unutar osnovnog kvadrata, a neke i izvan. U samostanu se moglo smjestiti 100 redovnika, a pomoćne zgrade su osiguravale 32 mjesta za bolesne i umirovljene redovnike, 30 ili više mjesta za novake, 12 za opatijske siromahe ili siromašne umirovljenike, 40 za muške i 30 za ženske goste u gostinjskoj kući, a konačište je moglo ugostiti 100 putnika. Malen ali vrijedan pažnje bio je dio označen kao zlatarska ili emajlerska radionica. Nije sigurno je li posebna prostorija bila osigurana za skriptorij u ranom Clunyju iz 11. st. Prostor za tu namjenu bio je na

raspolaganju blizu sjeverne šetnice samostana, s armariumom za biblioteku, u blizini vrata transepta. Biblioteka je u 12. st. sadržavala relativno veliki broj svezaka (570).

SAINT - BENIGNE (Dijon,

1001 - 1018. g.)

26

Najspektakularnije burgundijsko dostignuće u ranoromaničkom stilu i poučan primjer u kojem je sabran napredak crkvene arhitekture u 10. st. bio je Saint-Bénigne u Dijonu. To je bilo osobno dostignuće Williama iz Volpiana, redovnika plemenitog i carskog porijekla, koji je bio odabran da reformira samostan Saint-Bénigne. On je to učinio sa skupinom odabranih redovnika iz Clunyja, u suglasju s clunyjskim običajima. Opat William je proširio ove običaje i na druge samostane koje je držao u personalnoj uniji. Reformirao je redovničke kuće (možda i previše strogo) na širokom području, uključujući i Normandiju, odakle su ovi utjecaji strujali u Englesku. Nit utjecaja Clunyja može se pratiti kroz arhitektonski rad opata Williama, ali on je puno važniji zbog toga što je lansirao lombardijski ranoromanički stil u Burgundiju. Imao je projektantske sposobnosti i gotovo je sigurno doveo talijanske zidare i klesare u Dijon, ali neki radovi, tehnički gledano burgundijski, reprezenti- raju domaće graditelje. Oni su izgradili Saint-Bénigne, potpuno svođenu crkvu oko 100 m dugu, započetu 1001. godine.

Ova je građevina bila dio "bijelog plašta crkava", koji je prema čuvenoj rečenici Raoula Glabera, trebao zaogrnuti svijet. Ona je bila značajna ne samo po svojoj veličini, slikovitosti i činjenici da su je gradile dvije vrste graditelja, već je bila arhitektonski sažetak i zbroj svega što je do tada bilo

27

stvoreno u crkvenoj arhitekturi.

Saint-Bénigne (posv. 1016. ili 1017. g.) bila je visoko dotjerana bazilika. Istočni dio bio je izvrsno razrađna rotonda, čija je shema potjecala iz Svetog Groba u Jeruzalemu, i prema tome predstav- ljala naslijeđe iz ranokršćanskih vremena. Bila je svođena – rimsko naslijeđe, i imala je devet tornjeva i tornjića – karolinško naslijeđe. Na zapadnoj strani, ulazilo se kroz predvorje flankirano s dva tornja sa stepenicama – njemački motiv. Uz glavni brod bili su dvostruki bočni brodovi, kao u najvećim ranokršćanskim bazilikama, ali sagrađeni poput rimskog stadiona ili arene, a arkade glav- nog broda podsjećaju na akvadukt. Sa svake od unutarnjih strana dvaju svođenih bočnih brodova dižu se galerije, a iznad njih je zid klerestorija sa zidnim prolazom. Između zidova klerestorija bio je bačvasti svod. Stepenicama se silazilo do groba St. Bénignea, blizu glavnog zapadnog ulaza, a ogromna podzemna kripta se protezala ispod glavnog broda, transepta i svetišta.

Transept je bio svođen, a prolaz na klerestoriju se nastavljao naokolo do dvije prostorije s četvrt-kružnim svo-

dovima na razini galerija, koje su flankirale svetište. Bočni brodovi oko svetišta bili su rebrasto svođeni, ap-sida na istoku imala je arkade, anu-larni prolaz i skupinu kapela. Ovajzanimljivi dio sadrži začetak velikihcrkava na Hodočasničkom putu, tihmeđuregionalnih skupina projekatakoji su prva internacionalna manifes-tacija zrele romanike. Sustav apsidabila je jedinstvena kombinacija éche-

lona, ambulatorija i rotonde na 3 razi-ne. Ambulatorij je bio reduciran na zakrivljeni hodnik s arkadama. Cen-tralnu apsidiolu reprezentira rotonda (također na 3 razine), koja ima éche-

KRIPTA

lon apsidu u obliku centralne četvrta- sto završene izbočene kapele s ma- lom apsidom na svakoj strani ulaza.

Prolaz na klerestoriju glavnog broda komunicira s krovom putem dva tornja sa stepenicama pored apside. Prolaz se nastavlja u rotondu i ovdje mu se može prići kroz dva tornja sa stepenicama. Toranj je bio planiran i istočno od rotonde, ali je na kraju bila sagrađena mala crkva s vlastitim tornjem, nelogično smještena na apsidu. Na crkvi je ukupno bilo 9 tornjeva.

Od ove cjeline preživjeli su tek najniži dijelovi istočne polovice. Moguće je vidjeti naznake koliko je rotonda bila neobična sa svoja dva kata dvostrukih anularnih brodova poduprtih šumom stupova, s kupolom i okulusom postavljenom na tambur s fenomenalnim arkadama. Kupola podsjeća na Panteon, njeno je stubište vezano uz Saint-Riquier, arhitektonski detalji su većinom lombardijski, tambur s arkadama nalik je Saint-Riquieru, mali svođeni traveji na valjkastim stupovima u donjem dijelu rotonde podsjećaju na lombardijske kripte i muslimansku svođenu gradnju. Četvrt-kružni svodovi gornjeg kata postat će najvažniji u romaničkoj arhitekturi i njihov će se razvoj nastaviti.

Opat William je ostvario svoju želju i sagradio "najčudesniju baziliku čitave Galije". Ali građevina nije bila zrelog dizajna i prije svega bila je nepodnošljivo nezgrapna. U bazilikalnom dijelu bila su 24 stuba dimenzija 2 x 2 m (zbog podupiranja svodova) koji su blokirali veliki dio entrijera, a 32 potpornja u glavnom i bočnim brodovima zauzimala su 1/10 podnog prostora zapadno od križišta.

28

PROSTRANE BAZILIKE DRVENOG KROVA

SAINT-REMI (Reims, 1005. – 1049. g.)

Godine 1005. samostan je započeo gradnju crkve koja je trebala postati najveća u Galiji – golema bazilika izvorno je trebala imati dvostruke bočne brodove, transept i apsidu échelon. U I. Svjetskom ratu srušen je veći dio glavnog broda, zanimljiva konstrukcija sa svežnjevima stubova i štuko dekoracijom i lijepa galerija ukrašena lukovima. Visoki zid klerestorija iznad galerija imao je izvana polukružne potpornje. Transept je bio okružen bočnim brodovima. U gotici je nad glavnim brodom sagrađen svod. Na istočnoj strani su lijepa ranogotička apsida, ambulatorij i radijalne kapele.

KATEDRALA U CHARTRESU (započeta 1020. g.)

Sljedeća zaista upadljiva velika bazilika drvenog krova bila je katedrala biskupa Fulberta u Chartresu, započeta 1020. godine. Crkva iz 743. g. zamijenila je stariju građevinu drvenog krova. Požar iz 858. g. zahtijevao je karolinšku rekonstrukciju, koja je opet imala drveni krov. Ova građevina je izgorjela 1020. g. i zamijenjena je Fulbertovom crkvom drvenog krova, ali neobično velikom i impozantnom. Arhitekt Béranger je preuzo temu apside, ambulatorija i radijalnih kapela iz primjera u Toursu i primijenio ih u crkvi i kripti. Tri kapele kripte iz 1020. g. još uvijek postoje, s ambulatorijem i dugim pristupnim hodnikom sa svake strane. Ova crkva iz 1020, g. nije bila bitno manja od postojeće katedrale. Imala je westwerk i vjerojatno zvonik. Glavni i bočni brodovi imali su samo 18 unutrašnjih podupirača.

29