novinarsko istraživanje – izvještaj i dokumenti · odgovoriti na postavljena pitanja. Odgovori kao “službenica koja vodi evidenciju zaposlenih ima gripu pa se javite kada se

Sprečavanje informacijao uskraćivanju prava pristupa Europskom suduza ljudska pravau Strasbourgu

novinarsko istraživanje – izvještaj i dokumenti

priredio: Ivica Grčar

ISBN 978-953-58467-2-7

zagreb, mmXvI.

i m p r e s s u m

Vlastito izdanjeGrčar, IvicaNova Ves 48, 10000 Zagreb

Ivica Grčar

Marijan Ričković

Tomislav Mrčić i Mladen Balog

Nenad Pejušković

Ana Agić

Denona, Zagreb

500

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije biti objavljen ili pretisnut bez suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu nacionalne i sveučilišne knjižnice u zagrebu pod brojem 000951798.

isbn 978-953-58467-2-7

Zagreb, 2016.

Troškovi tiskanja plaćeni iz donacija oštećenih uskraćivanjem prava pristupa međunarodnim sudovima i čitatelja prethodne publikacije /Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu/ i kolumni na portalu Autograf.hr

Publikacija je dostupna i na http://ivicagrcar.weebly.com/

izdavač

Priredio i uredio

Lektura i korektura

Likovno oblikovanje

Tehnički urednik

web design

tisak

naklada

sadržaj

uvod

stanje

uskraćena informacija

Upravni postupak zbog sprečavanja informacije

Tužba zbog “šutnje administracije”

Upravnosudski spor

analiza

europski sud

Objašnjenja

Zaključak

preporuka

DODACINovinari u brojkamamedijsko zakonodavstvopreuzimanje medija

5

7

7

9

11

13

17

21

21

23

23

24242526

Sprečavanje informacija ¶

PRILOZI

prilog ➊prilog ➋prilog ➌prilog ➍prilog ➎prilog ➏prilog ➐prilog ➑prilog ➒prilog ��prilog ��prilog ��prilog �� prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��

28

282930313335373940424345474849515354565761667274

prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��prilog ��

7682849297

102111118119121128133138142143144148152164170177178179184

uvodU Republici Hrvatskoj krše se ljudska prava, najčešće pravo na sudsku zaštitu (pravo na nepristrano suđenje). Hrvatskim se građanima, nakon što ih se pravno izmanipulira kroz domaće sudstvo, sprečava pristup međunarodnim sudovima, osobito Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Tijela vlasti (i sudbenih) nastoje spriječiti informiranje (obavješćivanje) javnosti o organiziranom i sustavnom kršenju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.

U ovoj publikaciji objavljuju se (i u pravomoćnim sudskim postupcima utvrđeni) dokazi o sprečavanju informacija o kršenju ljudskih prava.

Prikupljanje informacija za novinarsko istraživanje o sudionicima organiziranoga kršenja prava hrvatskih građana na sudsku zaštitu pred međunarodnim sudovima izazvalo je i reakciju državnih i sudbenih vlasti, i naravno samoga hrvatskoga pravosudnog reketa. Da bi se novinarski istražilo i analiziralo funkcioniranje sprečavanja informacija u okviru primjene Zakona o pravu na pristup informacijama, valjalo se podvrgnuti besmisleno dugotrajnom upravnom i sudskom postupku prema Zakonu o općem upravnom postupku, Zakonu o pravu na pristup informacijama, Zakonu o upravnim sporovima, Zakonu o zaštiti osobnih podataka itd.

Praktično isto novinarsko pitanje postavljeno je Ministarstvu pravosuđa i Ustavnom sudu. U upravnim i upravnosudskim postupcima Ministarstvo pravosuđa i Ustavni sud pokušali su izbjeći odgovor.

Nakon završenog upravnog postupka, postupajući prema upravnom rješenju Povjerenice za informiranje, Ministarstvo pravosuđa je 19. siječnja 2016. napokon dostavilo nepotpuni odgovor.

Ustavni sud Republike Hrvatske, međutim, odbio je odgovoriti na isto novinarsko pitanje u upravnom postupku i pokrenuo sudski spor koji je

“izgubio” 4. studenoga 2016. presudom Visokoga upravnog suda (poslovni broj: UsII-101/16-10).

Sprečavanje informacija

5

¶

Pravomoćno je presuđeno da Ustavni sud mora dostaviti tražene podatke novinaru.

Apsurdna je bila faza upravnosudskog postupka nakon što je Ministarstvo pravosuđa popustilo i dostavilo (nepotpuni) odgovor na pitanje, a Ustavni sud nastavio voditi sudski spor kao da Ministarstvo pravosuđa već nije odgovorilo, da bi na kraju Ustavni sud izgubio taj sudski spor.

Unatoč besmislenosti s upravnosudskim postupkom s novinarskoga gledišta nastavilo se, ne više radi ostvarivanja prava na informaciju s kojom se iz “drugih izvora” raspolagalo, nego da bi se novinarski istražilo i analiziralo apsurdni upravnosudski postupak u kojemu tijela državne vlasti umjesto novinara i medija odlučuju o čemu će se ili neće obavješćivati javnost.


6

¶

StanjeMonopol na informacije je ključ i sredstvo za uspostavljanje i učvršćivanje političkoga i gospodarskog monopola. I zbog monopola na informacije vlasnici kapitala i državne i sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj postupno isključuju

“sedmu silu” iz odlučivanja o čemu će se ili neće javnost obavijestiti.Cenzori i sponzori u Hrvatskoj usporedno djeluju i podmetanjem

nepotpunih informacija kao i dezinformacija (svjesnim i namjernim podmetanjem netočnih informacija i podataka). A vlasnici medija, tobože radi komercijalizacije, posredstvom tzv. dirigiranog novinarstva medijske sadržaje trivijaliziraju (tzv. žutilo).

Usporedno medijski djelatnici (koji se najčešće zapravo ni ne bave novinarstvom) plašeći se otkaza (raskida ugovora o radu) lišavaju se ugovorima o radu novinarskih autorskih prava prenoseći ih na poslodavce. Zbog toga medijski djelatnici s ugovorima o radu, lišeni novinarskih autorskih prava, bespogovorno izvršavaju naloge poslodavca i umjesto nezavisnog izvješćivanja s mjesta događaja poslušno sjede u redakcijama i računalima prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje ili politička i “crnokronička” (policijska i pravosudna) priopćenja tzv. glasnogovornika (PR-a, public relations).

Medijskim djelatnicima bez hrabrosti za preuzimanje odgovornosti u neovisnom obavješćivanju javnosti o činjenicama, jednako kao i većini uprava medija, zapravo i odgovara da umjesto njih netko drugi preuzme odgovornost u odlučivanju, o čemu se (ne)će obavješćivati javnost.

uskraćena informacijaU Ministarstvu pravosuđa i Ustavnom sudu pokušali su spriječiti informiranje javnosti da se hrvatskim građanima krše ljudska prava na sudsku zaštitu i pred međunarodnim sudovima, a ne samo pred domaćim sudstvom.

Konkretno izbjegavali su odgovor na novinarsko pitanje “o svim ranijim zaposlenjima (poslodavcima), nazivima radnih mjesta i trajanjima tih zaposlenja za bivšu djelatnicu Ustavnog suda Elicu Grdinić (prije Mihletić) u razdoblju od završetka fakulteta do zasnivanja radnog odnosa u Ustavnom sudu” (i nakon toga u Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu).

Elica Grdinić je, naime, u dva navrata zaposlenica Europskog suda u Strasbourgu, da bi u “intermezzu” između ta dva zaposlenja u Sudu u Strasbourgu, radila približno godinu dana na hrvatskom Ustavnom sudu.

Tužbe hrvatskih građana Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu Elica Grdinić stvarno uklanja bez pisane i obrazložene sudske odluke (pogledati publikaciju Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, ISBN 978-953-58467-0-3).


7

¶

Nakon povratka iz Ustavnog suda po drugi put na rad u sud u Strasbourgu, Elica Grdinić se našla u situaciji da iz postupka na sudu u Strasbourgu može bez pisane i obrazložene sudske odluke ukloniti predmete na kojima je prije radila kao viša ustavnosudska savjetnica na Ustavnom sudu.

Nominalno je Elica Grdinić u Europskom sudu administrativni djelatnik (nije sudac), ali sadržajno ona ima bitno veće ovlasti. Svojom odlukom Elica Grdinić može isključiti iz postupka predmete iz Hrvatske u kojima su građani Republike Hrvatske tražili pravdu od Međunarodnog suda u Strasbourgu, nezadovoljni odlukom upravo Ustavnog suda Republike Hrvatske, upravo one sudske institucije u kojoj je Elica Grdinić radila.

Zadnja sudska instanca u Hrvatskoj protiv koje se podnosi tužba međunarodnom sudu je Ustavni sud, odnosno na Europskom sudu se preispituju odluke Ustavnog suda kao najviše sudske instance u Hrvatskoj.

Ili pojednostavljeno, i čitateljima razumljivije, Elica Grdinić je na Europskom sudu u Strasbourgu u situaciji da preispituje prijašnje odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u čijem donošenju je sama sudjelovala kao ustavnosudska savjetnica prije negoli se (ponovno po drugi put) zaposlila na Europskom sudu u Strasbourgu.

U kojoj mjeri je to neprirodno i u suprotnosti s načelima korektnog sudovanja upućuju čak i hrvatski propisi. Primjerice, prema članku 71. točki 5. hrvatskog Zakona o parničnom postupku (NN 148/11.) iz postupka se izuzima sudac “ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom”.

Ne treba isključiti niti mogućnost da je Elica Grdinić na zamolbu svojih dojučerašnjih kolega i kolegica iz Ustavnog suda iz postupka na Europskom sudu u Strasbourgu uklonila, bez pisane i obrazložene sudske odluke, i

“neugodne” predmete na kojima možda nije izravno sama radila, nego njezini kolege i kolegice.

Pitanje koje je i dalje bez odgovora i na koje mislim da (više) ne bi trebali odgovor tražiti novinari jest — po čijim nalozima gospođa Grdinić uklanja tužbe iz Hrvatske, bez pisane i obrazložene sudske odluke, ili to čini sama prema nekim svojim osobnim mjerilima?

Premda su u Ustavnome sudu sprečavanje informacija pokušavali prikazivati kao dosljednu primjenu zaštite osobnih podataka svoje (bivše?) zaposlenice, očito su informacije skrivane stvarno zbog straha da bi se više tisuća obespravljenih hrvatskih građana moglo organizirati i javnim pritiskom na europske institucije zatražiti da se prekine s praksom isključivanja tužbi bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka. Također, moglo bi se zatražiti da se potakne ponovni postupak za više tisuća predmeta uklonjenih iz sudskih postupaka na osnovi pravno ništavih obavijesti o nedopuštenosti koje je u većini potpisivala Elica Grdinić.


8

¶

Upravni postupak zbog sprečavanja informacijePrije postavljenoga novinarskog upita, formalno na osnovi Zakona o pravu pristupa informacijama, pokušalo se neformalnim upitima. Vrlo brzo postalo je jasno da u Ministarstvu pravosuđa, jednako kao i u Ustavnom sudu, neće lako odgovoriti na postavljena pitanja. Odgovori kao “službenica koja vodi evidenciju zaposlenih ima gripu pa se javite kada se vrati s bolovanja”, ili “gospođa Grdinić je nakon odlaska uzela sve svoje osobne dokumente iz evidencije zaposlenih”, nedvojbeno su ukazivali na sprdanje bahatih s novinarom. Zbog toga je prvi službeni novinarski upit i formalno na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama o Elici Grdinić, rođ. Mihletić, postavljen Ministarstvu pravosuđa 11. veljače 2015.

Zatražena je iz službene evidencije, koja se vodi o sucima u Ministarstvu pravosuđa, dostava informacije o profesionalnoj karijeri (zaposlenjima) Elice Mihletić, prije imenovanja za sutkinju Općinskog suda u Zagrebu (DSV, NN 94/96.).

Prilog ➊: faksimil upita. Ministarstvo pravosuđa dostavilo je 3. ožujka 2015. odgovor da je Elica

Grdinić, rođ. Mihletić, od 1. veljače 1994. bila zaposlena kao sudska savjetnica u Općinskom sudu u Zagrebu, a kao sutkinja tog suda od 4. listopada 1996. te da je “s dužnosti sutkinje razriješena odlukom Državnoga sudbenog vijeća od 28. veljače 2000.”

Prilog ➋: faksimil odgovora Ministarstva pravosuđa, KLASA: 008-02/15-01/10., URBROJ: 514-01-15-02, od 27. veljače 2015.

Ako se pitanje i odgovor pomno analiziraju, vidljivo je da u (tobožnjem) odgovoru ima samo jedna informacija koju podnositelj pitanja nije sam iznio Ministarstvu pravosuđa u postavljenom upitu.

Ili razumljivije, Ministarstvo pravosuđa je odgovorilo otprilike to što se moglo i prije tog odgovora pročitati u Narodnim novinama broj 94/96.

Zbog toga je 18. ožujka 2015. postavljeno novo pitanje Ministarstvu pravosuđa u kojemu se, u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, tražilo podatke o svim prijašnjim zaposlenjima Elice Grdinić, rođ. Mihletić, prije imenovanja sutkinjom Općinskog suda u Zagrebu (evidencija o svim sucima pohranjena je u Ministarstvu pravosuđa).

Prilog ➌: faksimil upita.S obzirom na to da Ministarstvo pravosuđa nije odgovorilo na to novinarsko

pitanje u zakonskom roku od 15 dana, podnesena je 20. travnja 2015. žalba Povjereniku za informiranje.

Prilog ➍: faksimil žalbe.Tek 12. svibnja je Ministarstvo pravosuđa izvijestilo Povjerenika za

informiranje dopisom, KLASA 008-02/15-01/04 URBROJ: 514-01-15-04, da je donijelo rješenje o odbijanju zahtjeva za pristup informaciji.


9

¶

Prilog ➎: faksimil rješenja Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/I-008-02/15-03/2 URBROJ: 514-01-15-01, od 15. travnja 2015.

Protiv rješenja Ministarstva pravosuđa o odbijanju zahtjeva od 15. travnja 2015. (dostavljenog mjesec dana kasnije) podnesena je žalba u zakonskom roku (19. svibnja 2015.). Pritom valja napomenuti da se podnositelj zahtjeva mora pridržavati rokova, a Ministarstvo pravosuđa ne treba.

Prilog ➏: faksimil žalbe. A 1. lipnja 2015. Povjerenik za informiranje donosi rješenje kojim se

obustavlja postupak povodom žalbe novinara, s obzirom na to da je Ministarstvo pravosuđa donijelo rješenje kojim se odbija zahtjev za pristup informaciji (ne poštujući zakonske rokove — i nikome ništa).

Prilog ➐: faksimil rješenja Povjerenika za informiranje, klasa: UP/II- 008-07/15-01/227, URBROJ: 401-01/21-15-01, od 1. lipnja 2015.

Istodobno s postupkom zahtjeva za pristup informaciji u Ministarstvu pravosuđa započet je 6. ožujka 2015. i postupak na osnovi istoga novinarskog pitanja i s Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

Prilog ➑: kopija novinarskog upita od 3. ožujka 2015.Relativno brzo, već 10. ožujka 2015., stiglo je rješenje Ustavnog suda kojim se

odbacuje novinarski upit (zahtjev za pristup informaciji).Prilog ➒: faksimil rješenje Ustavnog suda o odbacivanju zahtjeva, broj:

I-6/2015, od 10. ožujka 2015.Ne odustajući u daljnjem istraživanju, novinarski upit je preoblikovan u

skladu s upravnoadministrativnim “kriterijima” prema Zakonu o pravu pristupa informacijama, i 18. ožujka 2015. ponovno dostavljen Ustavnom sudu (sadržaj pitanja uz neznatne prilagodbe istovjetan onome postavljenom 18. ožujka 2015. Ministarstvu pravosuđa — vidjeti prilog 3.).

Prilog ��: faksimil novinarskog pitanja Ustavnom sudu od 18. ožujka 2015. Već 30. ožujka 2015. rješenjem Ustavnog suda zahtjev za pristup informaciji

(novinarski upit) je odbijen. Pri tome treba upozoriti na razliku pravnih pojmova “odbacuje se” i “odbija se”, u ovom slučaju zahtjev za informacijom. Odbacuje se zahtjev zbog proceduralne pogreške, bez ulaženja u meritum pravne stvari, a odbija se zahtjev jer, prema pogrešnom mišljenju Ustavnog suda, postoje tobože osnovani pravni razlozi da se ne odobri pristup informaciji.

Prilog ��: faksimil rješenja Ustavnog suda o odbijanju zahtjeva za pristup informaciji, broj: I-9/2015, od 30. ožujka 2015.

Na odbijajuće rješenje Ustavnog suda podnesena je 15. travnja 2015. žalba, sukladno zakonu posredstvom Ureda povjerenika za informiranje.

Prilog ��: faksimil žalbe od 15. travnja 2015.Nakon žalbi na rješenja Ustavnog suda (prilog 11.) i nešto kasnije rješenja

Ministarstva pravosuđa (prilog 6.), sve do prosinca 2015. nastupa faza “šutnje administracije” i nema nikakvih odgovora.


10

¶

Tužba zbog “šutnje administracije”Propisano je da se prije tužbe “zbog šutnje administracije” mora dostaviti svojevrsna opomena, odnosno “požurnica” te da se tek nakon proteka propisanog roka 8 dana od podnošenja “požurnice” može podnijeti tužba zbog “šutnje”. Pravni naziv “požurnice” je u ovom slučaju “Zahtjev za donošenje rješenja o žalbi u smislu čl. 25. st. 3. i st. 5. Zakona o pravu na pristup informacijama prije pokretanja upravnog spora”.

Taj “Zahtjev”, dakle, trebalo je pisati dvaput, jednom zbog uskraćenog odgovora na upit u Ministarstvu pravosuđa, i drugi put zbog uskraćenog odgovora na upit Ustavnome sudu.

Zbog uskraćenog odgovora na novinarski upit Ministarstvu pravosuđa “Zahtjev za donošenje rješenja” dostavio sam Povjereniku za informiranje 4. prosinca 2015.

Prilog ��: faksimil “Zahtjeva za donošenje rješenja” zbog uskraćenog odgovora na upit Ministarstvu pravosuđa od 4. prosinca 2015.

Isti dan dostavio sam u Ured povjerenika za informiranje “zahtjev” i zbog uskraćenog odgovora na upit Ustavnom sudu.

Prilog ��: faksimil “Zahtjeva za donošenje rješenja” zbog uskraćenog odgovora na upit Ustavnom sudu (isto) od 7. prosinca 2015.

S obzirom na to da niti na jedan od ta dva “zahtjeva...” nije bilo nikakva odziva, 28. prosinca 2015. morao sam podnijeti Visokom upravnom sudu dvije tužbe zbog “šutnje administracije” (Ureda povjerenice za informiranje).

Jednu tužbu zbog uskraćenog odgovora na upit Ministarstvu pravosuđa, a drugu zbog uskraćenog odgovora na upit Ustavnom sudu.

Prilog ��: faksimil tužbe zbog “šutnje”, odnosno zbog toga što Povjerenica za informiranje nije riješila žalbu podnesenu zbog uskraćenog odgovora na novinarski upit postavljen Ministarstvu pravosuđa.

Prilog ��: faksimil tužbe zbog “šutnje”, odnosno zbog toga što Povjerenica za informiranje nije riješila žalbu podnesenu zbog uskraćenog odgovora na novinarski upit postavljen Ustavnome sudu.

A onda je Ustavni sud, 30. prosinca 2015. (samo dva dana nakon predaje tužbe zbog “šutnje”), dostavio rješenje Ureda povjerenice za informiranje kojim mi je formalno odobren pristup uskraćenoj informaciji.

Prema dostavnici, međutim, Ustavni sud je zaprimio rješenje iz Ureda povjerenice za informiranje kojim mi je formalno odobren pristup uskraćenoj informaciji 22. prosinca 2015., dakle, 6 dana prije predaje tužbe zbog “šutnje”.

Prilog ��: faksimil dostavnice Ustavnom sudu. Prilog ��: faksimil dostavnice Ministarstvu pravosuđa.Datumi dostave rješenja iz Ureda povjerenice za informiranje bitni su zbog

toga što na dan predaje tužbi zbog “šutnje” nisam mogao znati da su donesena rješenja o odobrenom pristupu uskraćenim informacijama, odnosno da su


11

¶

rješenja “ležala” u ladicama na Ustavnom sudu i Ministarstvu pravosuđa, kada sam pisao i predavao tužbe zbog “šutnje”.

Nije isključeno da se čekalo da se vidi hoću li zaista podnijeti te tužbe zbog “šutnje Povjerenice za informiranje”.

No bilo kako bilo, 30. prosinca 2015. (dva dana nakon predaje tužbe) zaprimam rješenje iz Ureda povjerenice za informiranje kojim se (samo formalno, još ne i stvarno) odobrava pristup traženim informacijama u Ustavnom sudu.

Onako, reklo bi se tek usput, u popratnom dopisu Ustavnog suda se napominje:

“Ujedno Vas obavještavamo da će Ustavni sud protiv rješenja Povjerenice u roku propisanom zakonom o upravnim sporovima pokrenuti upravni spor te da će stoga Ustavni sud, sukladno odredbi zadnje rečenice stavka 1. članka 26. Zakona o pravu na pristup informacijama, ovisno o odluci Visokoga upravnog suda, omogućiti pristup traženim informacijama nakon okončanja upravnog spora, o čemu ćemo Vas pravodobno obavijestiti”.

Prilog ��: faksimil dopisa Ustavnog suda, broj: I-9/2015, od 24. prosinca 2015.

Osobno mi je teško povjerovati da je netko umjesto da bude na domjenku pisao na sam Badnjak ovaj dopis, pa osnovano sumnjam da je i taj dopis antedatiran.

U prilogu je bilo i rješenje iz Ureda povjerenice za informiranje, kojim mi je odobren pristup traženoj, ali i nadalje u Ustavnom sudu, uskraćenoj informaciji.

Prilog ��: faksimil rješenja Ureda povjerenice za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/15-01/193, URBROJ: 401-01/04-15-05, datirano 16. prosinca 2016.

Iz dopisa Ustavnog suda vidljiva je namjera, koju tada nisam “uočio”, da se novinara kao podnositelja zahtjeva za pravo na pristup informaciji isključi iz upravnog spora na Visokom upravnom sudu u postupku povodom tužbe Ustavnog suda protiv rješenja Povjerenice za informiranje.

Ipak, postao sam oprezan i stalno se raspitivao o postupku na Visokom upravnom sudu koji se vodio povodom tužbe Ustavnog suda protiv rješenja Povjerenice za informiranje zbog toga što mi je odobrila uvid u uskraćene informacije.

Tek 7. siječnja 2016. dostavljeno mi je dopisom Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/I-008-02/15-03/2, URBROJ: 514-01-15-06, datirano 30. prosinca 2016., rješenje Ureda povjerenice za informiranje kojim mi se odobrava pravo pristupa traženoj informaciji u Ministarstvu pravosuđa.

Prilog ��: faksimil rješenja Povjerenice, KLASA: UP/III-008-07/15-01/225 URBROJ: 401-01/04-15-03, datiranog 15. prosinca 2015.

A 19. siječnja 2016. dopisom Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/I-008-02-15-07, URBROJ: 514-01-16-07, datirano 4. siječnja 2016., dostavlja se i tražena informacija sukladno rješenju Ureda povjerenice za informiranje.

Prilog ��: faksimil odgovora Ministarstva pravosuđa i dostavljenoga


12

¶

matičnoga kartona suca (broj kartona: Mat 1477, s podacima o Elici Grdinić, rođ. Mihletić).

Dostavljanjem tog odgovora je formalno završena “trakavica” s upravnim postupkom pristupa traženoj informaciji s Ministarstvom pravosuđa.

Upravnosudski spor

U međuvremenu, Visoki upravni sud 16. ožujka 2016. donosi rješenja o obustavljanju dva postupka zbog “šutnje” Povjerenice za informiranje.

Prilog ��: faksimil rješenja Visokoga upravnog suda o obustavljanju postupka, posl. broj: Us-221/2015-4.

Prilog ��: faksimil rješenja Visokoga upravnog suda o obustavljanju postupka, posl. broj: Us-221/2015-5.

Nastavio sam obilaziti Visoki upravni sud i tražiti informaciju o tome je li Ustavni sud podnio tužbu protiv Povjerenice za informiranje.

U uredu za urudžbiranje Visokoga upravnog suda gledali su me sumnjičavo te sam im morao pokazati dopis Ustavnog suda kojim me obavješćuju da će pokrenuti sudski spor protiv rješenja iz Ureda povjerenice za informiranje.

I na moje iznenađenje, to ih je učinilo manje sumnjičavima, rekli su da će mi dati na uvid tužbu Ustavnog suda jer da sam, prema Zakonu o upravnom sporu, “zainteresirana osoba”.

Tek tada sam pomnije počeo istraživati što je to “zainteresirana osoba” i shvatio da su me nezakonito isključili iz spora na Visokome upravnom sudu povodom tužbe Ustavnog suda protiv rješenja iz Ureda povjerenice za informiranje.

Zatražio sam da mi se dostavi i u međuvremenu kriomice donesena presuda Visokoga upravnog suda.

I dopisom Visokoga upravnog suda, poslovni broj: UsII-7/16-9, od 3. lipnja 2016., dostavljena mi je potajice donesena presuda Visokoga upravnog suda kojom se uvažava tužba Ustavnog suda i ukida rješenje Povjerenice za informiranje.

Prilog ��: faksimil presude Visokoga upravnog suda, poslovni broj: UsII-7/16-5, datirano 16. ožujka 2016.

Zbog toga sam 28. lipnja 2016. i službeno podnio prijedlog za obnovu upravnog spora, posl. br. UsII-7/16, od 16. ožujka 2016., koji je okončan presudom bez da sam bio pozvan sudjelovati u svojstvu “zainteresirane osobe”.

Prilog ��: faksimil prijedloga od 28. lipnja 2016. I samo dva dana kasnije, 30. lipnja 2016., Visoki upravni sud, poslovni broj:

UsII-101/16-2, dostavlja mi tužbu Ustavnog suda “na odgovor”. Rok za odgovor je 30 dana od dostave.

Prilog ��: faksimil tužbe Ustavnog suda, broj: I-9/2015-US-1, datirane 15. siječnja 2016., s popratnim dopisom Visokoga upravnog suda, poslovni broj:


13

¶

UsII-101/16-2 i prilozima:a) Mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka, ib) Test razmjernosti.Usporedno sam, uočivši postupovnu nepravilnost, 1. srpnja 2016. podnio

Državnom odvjetništvu zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti (kriomice donesene) pravomoćne presude Visokoga upravnog suda, posl. br.: UsII-7/16-5, od 16. ožujka 2016.

Prilog ��: faksimil zahtjeva DORH-u.Isti dan podnio sam i Povjereniku za informiranje, kao zakonski nadležnom

inspekcijskom tijelu, prijedlog za neposredni inspekcijski nadzor u povodu zakonitosti pravomoćne presude Visokoga upravnog suda, posl. br. UsII-7/16-5, od 16. ožujka 2016.

Prilog ��: faksimil prijedloga Povjereniku za informiranje, kao zakonski nadležnom inspekcijskom tijelu za neposredni inspekcijski nadzor postupka na Visokom upravnom sudu, posl. br.: UsII-7/16-5, od 16. ožujka 2016.

Dana 4. srpnja 2016. podnio sam i ustavnu tužbu i prijedlog za odgodu pravnih učinaka radi osporavanja iste problematične presude Visokoga upravnog suda, posl. br.: UsII-7/16-5, od 16. ožujka 2016.

Prilog ��: faksimil ustavne tužbe s prijedlogom za odgodu pravnih učinaka.

Postupajući po pravomoćnoj presudi Visokoga upravnog suda Povjerenica za informiranje donosi novo (drugo po redu) rješenje kojim ponovno odobrava novinaru pristup traženoj informaciji u Ustavnom sudu.

Dopisom Ustavnog suda, broj: I-9/2015, datiranim 5. srpnja 2016., dostavljeno je novo rješenje iz Ureda povjerenice za informiranje, kojim mi je po drugi put odobren pristup traženoj informaciji u Ustavnom sudu. I u tom se dopisu obavješćuje novinara da će Ustavni sud podnijeti tužbu i protiv tog rješenja Povjerenice za informiranje.

Prilog ��: faksimil (drugog) rješenja Povjerenice za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/15-01/193, URBROJ 401-01/04-16-20, datiranog 28. lipnja 2016.

Povjerenica za informiranje 6. srpnja 2016. dostavlja očitovanje na zahtjev za obnovu spora.

Prilog ��: faksimil očitovanja Povjerenice za informiranje.Ustavni sud 13. srpnja 2016. dostavlja rješenje o odbacivanju ustavne tužbe

i prijedlog za odgodu pravnih učinaka radi osporavanja presude Visokoga upravnog suda, posl. br.: UsII-7/16-5 od 16. 03. 2016.

Prilog ��: faksimil rješenja Ustavnog suda o odbacivanju ustavne tužbe.Postupajući po odluci Visokoga upravnog suda, poslovni broj: UsII-101/16-

2, dostavio sam 25. srpnja 2016. u zakonskom roku odgovor na (prvu po redu) tužbu.

Prilog ��: faksimil odgovora na tužbu.Tek 27. kolovoza 2016., kao da nema obnove postupka, dopisom Visokoga

upravnog suda, poslovni broj: UsII-121/16-03, datiranim 16. kolovoza 2016.,


14

¶

dostavljena mi je nova tužba Ustavnog suda protiv drugog rješenja iz Ureda povjerenice za informiranje, kojim mi je ponovno odobrila pristup uskraćenoj informaciji u Ustavnom sudu.

Prilog ��: faksimil tužbe Ustavnog suda, broj: I-9/2015-US-2, datirane 19. srpnja 2016., s popratnim dopisom Visokoga upravnog suda, poslovni broj: UsII-121/16-03, datiranim 16. kolovoza 2016.

Kao stranka u postupku (drugom usporednom, prvome u nekom postupku polovične obnove) dostavljam 6. rujna 2016. Visokom upravnom sudu drugi odgovor na drugu tužbu Ustavnog suda.

Prilog ��: faksimil (drugog) odgovora na (drugu) tužbu Ustavnog suda.Iz Visokoga upravnog suda dostavili su 9. rujna 2016. i odgovor iz Ureda

povjerenice za informiranje na (drugu) tužbu Ustavnog suda.Prilog ��: faksimil odgovora Povjerenice za informiranje na (drugu) tužbu

Ustavnog suda.Napokon, 21. rujna 2016. dostavljen je i poziv Visokoga upravnog suda, broj:

UsII-101/16-7, za ročište zakazano za 19. listopada 2016. u 10 sati.Prilog ��: faksimil poziva, broj: UsII-101/16-7.Za isti dan isto sudsko vijeće zakazalo je i ročište za (drugi) spor, broj: UsII-

121/16-6 u istoj sudnici, samo 30 minuta kasnije od ročišta prvog spora, odnosno za 10 sati i 30 minuta.

Prilog ��: faksimil poziva, broj: UsII-121/16-6. Zakazano ročište (prvog spora u obnovi) za 19. listopada 2916. u 10 sati je

održano.Prilog ��: faksimil zapisnika o raspravi (spor u obnovi), održanoj u

Visokom upravnom sudu, UsII-101/16-8.I ročište (drugog spora) zakazano za 10 sati i 30 minuta je održano.Prilog ��: faksimil zapisnika o raspravi (drugi spor), održanoj u Visokom

upravnom sudu, UsII-121/16-8.Ukratko, u drugom sporu odbijena je (druga po redu) tužba Ustavnog suda

kao neosnovana i presuđeno je da se tražene informacije moraju dati na uvid podnositelju zahtjeva.

Ustavni sud, ne čekajući dostavu pisane i obrazložene presude da podnositelju mora dati informaciju, 2. studenoga 2016. dopisom broj: I-9/2015-4, dostavlja tražene podatke.

Prilog ��: faksimil dopisa Ustavnog suda i preslika dokumenta Elice Grdinić, rođ. Mihletić.

Visoki upravni sud dostavlja 4. studenoga 2016. pisanu presudu, poslovni broj: UsII-101/16-10.

Prilog ��: faksimil presude Visokoga upravnog suda, UsII-101/16-10.Isti dan dostavljena je i presuda, poslovni broj: UsII-121/16-9.Prilog ��: faksimil presude Visokoga upravnog suda, UsII-121/16-9.I time je napokon okončan ovaj potpuno besmisleni postupak ostvarivanja

prava na pristup informacijama.


15

¶

Analiza Ovaj upravnosudski postupak može se smatrati završenim donošenjem pravomoćne presude Visokoga upravnog suda i na temelju te presude dostavljenom odgovoru “podnositelju zahtjeva” (formalni naziv za novinara na čije pitanje se mora odgovoriti). Posebna je važnost presude, prema kojoj Ustavni sud mora odgovoriti na novinarsko pitanje, u tome što su dokazi utvrđeni u sudskom postupku da je Ustavni sud sustavno zaustavljao obavješćivanje javnosti o sprečavanju prava hrvatskim građanima na sudsku zaštitu pred međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Dosad su na sva upozorenja da se krše prava hrvatskim građanima na sudsku zaštitu pred međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, kao i obavješćivanje javnosti o kršenju tog prava, odgovorni u Hrvatskoj slijegali ramenima tvrdeći kako za to nema dokaza.

Presudom Visokoga upravnog suda (UsII-121/16-9, od 19. listopada 2016.) da Ustavni sud mora odgovoriti na novinarsko pitanje, u sudskom postupku je utvrđeno i dokazano da se u Hrvatskoj krše ljudska prava, osobito prava na sudsku zaštitu i prava javnosti na informacije. Javnosti su sada dostupna informacije da je sudski dokazano kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj. Objavljeni dokumenti pokazuju (i dokazuju) pravne zavrzlame kojima su tijela hrvatske državne i sudbene vlasti sustavno potiskivala neovisno i slobodno novinarsko obavješćivanje javnosti o činjenicama.

Umjesto prepričavanja svega vidljivog iz objavljenih dokumenta, valja istaknuti da je Dubravka Bevandić, voditeljica Službe za zaštitu prava na pristup informacijama u Uredu povjerenice za informiranje, na ročištu 19. listopada 2016. doslovno pravno “potukla do nogu” Teodora Antića, glavnog tajnika i punomoćnika Ustavnog suda (pogledati zapisnik s ročišta u prilogu ��).

Visoka profesionalna i stručna razina nastupa Dubravke Bevandić u zastupanju načela prava na pristup informacijama na ročištu 19. listopada 2016. bila je presudna u osporavanju tužbe Ustavnog suda i svih ostalih naklapanja opunomoćenika Teodora Antića (o “vlasništvu na informacijama”, o tome da se ne treba držati zakona “kao pijan plota”, o zlonamjernosti novinara koji bi objavio informacije čim ih dobije, o (ne)razboritosti Povjerenice za informiranje koja je dva puta odobrila novinaru pristup informacijama što ih Ustavni sud


17

¶

uskraćuje itd.). Treba odati priznanje Uredu povjerenice za informiranje i zbog ustrajnosti u donošenju čak dva rješenja kojima se novinaru odobrava pristup uskraćenim informacijama u Ustavnom sudu (ne računajući i treće rješenje prema kojemu je Ministarstvo pravosuđa ipak dostavilo, doduše, nepotpuni odgovor).

No sve to nije otklonilo potrebu kritičkog preispitivanja o “administrativnoj šutnji” Povjerenice za informiranje oko 150 dana nakon isteka zakonskog roka u kojemu je morala (a nije) odgovoriti na žalbu podnositelja zahtjeva za pravo na pristup informaciji. Posebno treba kritički preispitivati činjenicu da i Ured povjerenice za informiranje, kao samo jedno od tijela vlasti, umjesto novinara i medija odlučuje o čemu će se ili neće obavješćivati hrvatsku javnost (naređuje koji se podaci moraju “prekriti”, ili jednostavnije rečeno, cenzurirati).

U ovom postupku riješenom pravomoćnom presudom nadležnog suda da tijelo sudske vlasti (Ustavni sud) mora odgovoriti na novinarsko pitanje, i nakon presude se nepotpunim i proturječnim odgovorima i dalje nastoji ograničiti i spriječiti informiranje. Umjesto traženih “podataka o svim prijašnjim zaposlenjima” stalno su podmetani osobni podaci sve da bi ih se moglo ograničavati, navodno, prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka. Primjerice, u dostavljenom odgovoru Ministarstva pravosuđa, unatoč postavljenom pitanju, nema ni riječi o zaposlenjima (i poslodavcima) Elice Grdinić, rođ. Mihletić, prije njezina zapošljavanja na Općinskom sudu u Zagrebu. Podsjećamo, trebalo je dostaviti “podatke o svim prijašnjim zaposlenjima Elice Grdinić, rođ. Mihletić, prije imenovanja sutkinjom Općinskog suda u Zagrebu” (pogledati priloge ➊ i ��).

Iz Ministarstva pravosuđa, međutim, dostavili su matični karton sutkinje Elice Grdinić, rođ. Mihletić, samo s podacima nakon njezina zapošljavanja na Općinskom sudu. “Zaboravljeni” su u odgovoru podaci o tome da je Elica Grdinić nakon prestanka radnog odnosa u Ministarstvu unutarnjih poslova (31. kolovoza 1993.) i prekida samo dvomjesečnog radnog odnosa (31. siječnja 1994.) u Gradskom prekršajnom sudu u Zagrebu, dobila zaposlenje u Općinskom sudu u Zagrebu od 1. veljače 1994.

I u odgovoru Ustavnog suda ima “rupa” u podacima o zaposlenjima (i poslodavcima) Elice Grdinić prije nego je imenovana višom ustavnosudskom savjetnicom u Ustavnom sudu.

Prema kopijama stranica iz radne knjižice Elice Grdinić, rođ. Mihletić, radni odnos u Općinskom sudu u Zagrebu prestao je 27. rujna 1998.

Proturječno tome, međutim, prema potvrdi Općinskog suda u Zagrebu Elica Grdinić je 15. rujna 1999. (godinu dana kasnije) “razriješena dužnosti sutkinje” u Općinskom sudu u Zagrebu.

Prema “trećem” podatku, iz odgovora Ministarstva pravosuđa, Elica Grdinić je “razriješena dužnosti sutkinje Općinskog suda u Zagrebu odlukom Državnoga sudbenog vijeća od 28. veljače 2000. (gotovo dvije godine kasnije od evidentiranog raskida u radnoj knjižici).


18

¶

Prema potvrdi Europskog suda Elica Grdinić je “zaposlena kao stalni odvjetnik pri Europskom sudu za ljudska prava od 15. rujna 1999.”

Što su o svim tim “transferima” mislili suci kolege Elice Grdinić, vidi se i iz izjave Đure Sesse koji je zakašnjelo reagirajući na jedan prijašnji tekst napisao: “Kolegicu Grdinić nije Republika Hrvatska uputila na sud u Strasbourgu, već se javila na natječaj i kada je primljena nemalo sam se iznenadio jer je sutkinja bila niti godinu dana, što sam smatrao vrlo nekorektnim i to sam joj tada rekao” (sudac Sessa je bio predsjednik Općinskog suda u Zagrebu).

Spomenuta potvrda Europskog suda o radu na Europskom sudu (prvi put) datirana je 14. svibnja 2003. pa se u nedostatku podataka iz Ustavnog suda može osnovano pretpostaviti da je negdje u to vrijeme Elica Grdinić imenovana višom ustavnosudskom savjetnicom u Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Uglavnom, u odgovoru Ustavnog suda koji je temeljem pravomoćne presude morao biti dostavljen novinaru nema ni podatka od kojeg datuma je Elica Grdinić zaposlena na Ustavnom sudu, kao ni je li bio raspisan javni natječaj i koliko je kandidata bilo na tom javnom natječaju osim Elice Grdinić!?

Iz “drugih izvora” smo doznali da je u Ustavnom sudu Elica Grdinić radila samo godinu dana i nakon toga se negdje u lipnju 2004. godine vratila raditi u Europski sud za ljudska prava u Strasbourg da bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka ukloni iz postupka predmete neugodne za Ustavni sud ili Republiku Hrvatsku, kao tuženu stranku u svim tim predmetima na Europskom sudu.

Podaci s “rupama” i proturječni iz tako “važnih institucija sustava” kao što su Ministarstvo pravosuđa i Ustavni sud, po mojem mišljenju, nisu slučajnost niti isključivo posljedica poznatoga hrvatskog šlamperaja.

Postoje, međutim, i paradoksalna ograničenja u odobravanju uvida u dokumente. Kada Povjerenica za informiranje odobrava “pristup informacijama”, odmah po službenoj dužnosti (umjesto novinara) odlučuje i koje podatke novinarima i javnosti ne treba dati na uvid. I u ovom slučaju, prema rješenju iz Ureda povjerenice za informiranje određeno je koje podatke treba “prekriti” (cenzurirati) na način da ih korisnik ne može vidjeti (pogledati odgovor Ministarstva pravosuđa, prilog ��) na kojemu je “prekriveno” 11 od ukupno mogućih 26 (osobnih?) podataka. Slično se postupilo sukladno odluci Povjerenice za informiranje i u dostavljenim dokumentima iz Ustavnog suda (pogledati prilog ��).

Sporno je pritom što umjesto na osnovi novinarskoga etičkoga kodeksa o tome što javnost ne smije (ili ne treba) znati odlučuju tijela državne i sudbene vlasti (povjerenica za informiranje, Visoki upravni sud i ostali). Novinari i mediji u tom odlučivanju tijela državnih i sudbenih vlasti kao da ne postoje. Paradoksalno je odlučivanje tijela državnih i sudbenih vlasti o novinarstvu (odlučuju za tu profesiju neosposobljeni). Primjerice, adresa stanovanja Elice Grdinić, ime oca, datum rođenja, OIB (ili JMBG) itd., sve podaci koji su po nalogu Povjerenice za informiranje “prekriveni” (cenzurirani).


19

¶

Provjerio sam, otišao u Policijsku upravu zagrebačku i zatražio potvrdu (uvjerenje) o prebivalištu Elice Grdinić u Hrvatskoj. I dobio to uvjerenje (broj: 511-19-22/1-108853/2016, od 14. studenoga 2016). U tom su uvjerenju sljedeći podaci o Elici Grdinić: ime oca, OIB (na temelju kojega je moguće doći i do JMBG-a) datum i mjesto rođenja te adrese stanovanja bivša i sadašnja (sve podaci koje po nalogu Povjerenice za informiranje treba “prekriti”, odnosno cenzurirati).

Kao neovisni novinar objavljujem faksimil potvrde (uvjerenja) o prebivalištu Elice Grdinić, a “prekrio” sam po svojoj profesionalnoj ocjeni samo adresu stanovanja. Prema novinarskom kodeksu nije korektno objavljivati adresu osobe koja je iz postupka na međunarodnom sudu kršeći pravo na sudsku zaštitu pravno ništavo eliminirala predmete više tisuća hrvatskih građana koji bi kao oštećeni objavljivanje adrese mogli shvatiti i kao poziv na linč.

Faksimil policijske potvrde s “prekrivenom” adresom objavljujem samo radi toga da bi se dokazala besmislenost postupka o pravu pristupa informacijama u okviru kojeg jedno tijelo vlasti (Povjerenik za informiranje) cenzurira podatke koje drugo tijelo vlasti (Ministarstvo unutarnjih poslova) daje kao “uvjerenje (potvrdu) iz javnog registra”. Iskreno, faksimil potvrde o prebivalištu Elice Grdinić objavljujem i zbog toga što nisam odolio da kao neovisni novinar ne “prekrijem” (cenzuriram) dokument tijela vlasti, Ministarstva unutarnjih poslova.

Prilog ��: faksimil “cenzuriranog” uvjerenja (potvrde) policije o prebivalištu od 14. studenoga 2016.

Prijeko je potrebno upozoriti i na probleme koji mogu proizaći iz nekritičkog pristupa skrivanju tzv. osobnih podataka. Djevojačko prezime je svakako “osobni podatak” prema problematičnom Zakonu o zaštiti osobnih podataka. A u ovom slučaju, primjerice, sutkinjom Općinskog suda u Zagrebu imenovana je Elica Mihletić, a razriješena iste dužnosti sutkinje je Elica Grdinić. Bez činjenice da je novinar istraživač bio upoznat s oba prezimena iste osobe možda bi mu promaklo kada je imenovana ili razriješena sudačke dužnosti ista osoba.

Nužni su, dakle, identifikacijski podaci, i ne mogu se ti podaci nekritički štititi od javnosti, osobito ne kod osoba u javnim djelatnostima (kao u primjeru Elice Grdinić, rođ. Mihletić koja kao bivša (?) ustavnosudska savjetnica uklanja predmete iz postupaka na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, protivno čl. 45. Konvencije, bez sudske pisane i obrazložene odluke.


20

¶

Europski sudOkruglim stolom Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava dokazano je da se hrvatskim građanima sprečava pristup tom međunarodnom sudu, a presudom Visokoga upravnog suda od 19. listopada 2016. utvrđeno je sudskim postupkom da Ustavni sud sprečava informiranje javnosti o Elici Grdinić koja u Strasbourgu zaustavlja preispitivanje dvojbenih odluka u hrvatskom pravosuđu.

Dosad, prema dostupnim informacijama oko 9000 hrvatskih građana oštećeno je eliminiranjem njihovih tužbi iz postupaka na Europskom sudu, protivno članku 45. Konvencije bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka.

Podsjetimo, Guido Raimondi, predsjednik Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u izjavi objavljenoj 16. siječnja 2016. u francuskom časopisu Le Monde, praktično je priznao da su i u tom Sudu od 2010. godine kršili ljudska prava pristupa sudu i prava na nepristrano suđenje ukupno oko 162 000 europskih građana (od toga oko 9000 u Hrvatskoj).

Prilog ��: faksimil članka u Le Mondeu.Zbog potkapacitiranosti Europskog suda u Strasbourgu uveden je

pretpostupak u kojemu su o zaprimljenim tužbama od 2010. trebali odlučivati suci pojedinci. Samo “korak” nakon toga je trebao da u praksi umjesto suca pojedinca o zahtjevima (tužbama) odlučuje administrativno osoblje iz zemlje iz koje je zaprimljena tužba, kao što je Elice Grdinić, bivša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Raimondi je u izjavi za Le Monde obećao da će takva praksa prestati, odnosno da će “do ljeta početi podnositeljima tužbi (vjerojatno i iz Hrvatske) dostavljati pisane i obrazložene odluke suca pojedinca”.

Ljeto je odavno prošlo, a od Raimondijeva obećanja do danas ništa. U Hrvatskoj, a i u ostalim europskim tranzicijskim postsocijalističkim zemljama, i dalje se krše ljudska prava unatoč Konvenciji i navodnoj demokratizaciji. Tužbe zbog kršenja ljudskih prava, kao i obavješćivanje javnosti o tome da se krše ljudska prava, odgovorni ustrajno “guraju pod tepih”. Odgovorni neće dragovoljno prestati s tom praksom.

ObjašnjenjaS novinarskog gledišta bilo je opravdano nakon rješenja o “odbacivanju” i o “odbijanju” i nakon pola godine uzaludnog očekivanja, odustati od daljnjeg zahtijevanja uskraćenih odgovora na novinarska pitanja o Elici Grdinić, postavljena Ministarstvu pravosuđa i Ustavnom sudu u veljači, odnosno ožujku 2015. godine. Jednostavno, novinarska informacija stara više od pola godine više nije za objavljivanje. To znaju u tijelima državnih i sudbenih vlasti (uključivo i u Uredu povjerenice za informiranje) pa možda zbog toga toliko dugo traje taj njihov tzv. “hitni postupak”, radi ostvarivanja prava pristupa informacijama.


21

¶

No 11. rujna 2015. iz Hrvatskog novinarskog društva članstvu je upućen poziv za edukaciju: “Mediji u akciji: pristup informacijama za novinare”, koji za novinare organizira Ured Povjerenice za informiranje.

Iznerviran nekritičkim prihvaćanjem u Hrvatskom novinarskom društvu te zajebancije s propagiranjem sustava prema kojemu umjesto novinara i medija o čemu se (ne)će obavješćivati javnost odlučuju tijela vlasti, odgovorio sam da zahvaljujem na pozivu jer upravo pripremam tužbu “zbog šutnje administracije” protiv Povjerenice za informiranje zbog toga što ne odgovara u zakonskom roku na podnesene žalbe poradi uskraćivanja odgovora na novinarska pitanja.

U odgovoru svim kolegama još sam naglasio i kako se nadam da ću prije održavanja edukacije (30. rujna 2015.) uspjeti pripremiti tužbu “zbog šutnje Povjerenice za informiranje” i predati je Visokom upravnom sudu.

Na to je dostavljen “pacificirajući” odgovor iz HND-a: “Ured povjerenice prekoračuje zakonom predviđeni rok za očitovanje u sve većem broju slučajeva u kojima im se građani i (novinari) obraćaju. Problem je u tome što je Ured povjerenice kadrovski potkapaticitiran za sve veći i veći broj podnesaka koji im stiže, a Vlada i Sabor ga već dvije godine od osnutka drže na ‘kruhu i vodi’ jer im ne osiguravaju ni polovicu novca potrebnog za ekipiranje i normalan rad” itd.

Nisam povjerovao, i tada sam odlučio podvrgnuti se procesu i pravno istjerati do kraja postupak za pristup traženim informacijama. Zaključio sam da postupajući prema Zakonu o pravu na pristup informacijama treba dokazati besmislenost tog propisa i postupaka na osnovi tog zakona. Postavio sam si tada pitanje zbog čega u demokratskom društvu treba zakonom uređivati pravo javnosti na pristup informacijama, ako bi se trebalo podrazumijevati i bez zakona da javnost (građani-birači) slobodno pristupaju informacijama kako bi se na izborima mogli kvalificirano izjašnjavati. I tako sam već praktično “zamrli” postupak opet pokrenuo u prosincu 2015. tužbama zbog “šutnje administracije”, odnosno zbog “šutnje” Povjerenice za informiranje.

Jedini novinar koji se odazvao pozivu da poprati ročišta na kojima je usmeno priopćena presuda da mi Ustavni sud mora dostaviti tražene podatke upitao me: “Što ćete sada kada ste dobili spor?”

Nasmijalo me to, sjetio sam se sličnog donošenja presude da Ministarstvo pravosuđa mora poništiti rješenje ministrice Ane Lovrin, klasa: 700-01/07-01/471, ur. broj: 514-01-07-02, od 18. svibnja 2007., kojim mi je također bio odbijen zahtjev za pristup informaciji (o ministrima Sanaderove vlade članovima nadzornih odbora u tvrtkama).

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-6076/2007-4, od 11. srpnja 2007., presuđeno je da se mora poništiti rješenje Ane Lovrin, ministrice pravosuđa od 18. svibnja 2007., kojim je uskraćen odgovor.

Prilog ��: faksimil presude Upravnog suda, Us-6076/2007-4, od 11. srpnja 2007.

Protiv presude Upravnog suda je Ministarstvo pravosuđa pokrenulo (posredstvom Državnog odvjetništva) postupak za zaštitu zakonitosti.


22

¶

Vrhovni sud je 15. listopada 2008. presudio (broj: Uzz-16/07-3) da se zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija kao neosnovan.

Prilog ��: faksimil presude Vrhovnog suda, broj: Uzz-16/07-3, od 15. listopada 2008.

I što reći, formalno sudski je poništeno rješenje ministrice Ane Lovrin, i “pojeo vuk magare” (rijetki se danas uopće mogu sjetiti tko su bili ministri u vladi premijera Ive Sanadera i nikoga više ne zanima u kojim su nadzornim odborima bili 2007. godine).

ZaključakZa novinare je neprihvatljiv postupak ostvarivanja prava na pristup informacijama propisan zakonom jer novinarska informacija stara, primjerice, 20 ili više mjeseci jednostavno je besmislena.

Analizirajući sve dokumente u ovim postupcima ostvarivanja prava na pristup informacijama, prvi zaključak koji mi se kao slobodnom novinaru nametnuo je da treba odgoditi ili odustati od tema u kojima se informacije ne mogu prikupiti iz “drugih izvora”, nego se sve svede isključivo na propisani upravni i upravnosudski postupak prava pristupa informacijama.

Svima koji misle da se bave novinarstvom ostvarujući pravo pristupa informacijama prema zakonu i posredstvom Povjerenice za informiranje, valja ukazati na činjenicu da to nije ni ne može biti novinarstvo, osobito ne neovisno istraživačko i analitičko novinarstvo.

Upravni i sudski postupci radi ostvarivanja prava na pristup informacijama propisani su zakonom radi “legalizacije” da o tome koje se informacije u Hrvatskoj (ne)će objaviti, umjesto novinara i medija odlučuju tijela državne i sudbene vlasti, primjerice, Povjerenik za informiranje, Agencija za zaštitu osobnih podataka, Visoki upravni sud, Viši trgovački sud, Ustavni sud itd.

PreporukaPreporuka je da svi koji se pokušavaju baviti novinarstvom odustanu od toga, ako više puta ne mogu do informacija bez pomoći PR priopćenja, glasnogovornika u tijelima državne, sudske i ostale vlasti ili marketinških odjela u korporacijama i bankama, ako ne izvješćuju s mjesta događaja, ako ne mogu slobodni i neovisni isporučivati novinarske autorske priloge itd.


23

¶

dodaci

Novinari u brojkamaU popisu stanovništva, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 4923 osobe izjasnile su se kao novinari.

U Hrvatskom novinarskom društvu bilo je 15. prosinca 2015. ukupno 2468 članova (pripravnih članova 8, pridruženih članova 47, članova s članstvom u mirovanju 81, redovnih članova 1071, redovnih članova umirovljenika 613, redovnih članova slobodnih novinara 521 i s neutvrđenim statusom 127 članova).

Hrvatsko novinarsko društvo u razdoblju od 18. prosinca 2013. do 15. prosinca 2015. ima 254 članova manje (od toga 84 slobodna novinara).

Od osnutka godine 1910. do danas “na vlastiti zahtjev” iz članstva Hrvatskog novinarskog društva brisano je 430 članova. Zadnji na “listi” (o)brisanih iz članstva “na vlastiti zahtjev” je Željko Peratović.

Od i danas poznatijih novinara “na vlastiti zahtjev” brisani su iz članstva Hrvatskog novinarskog društva: Inoslav Bešker, Stjepan Malović, Denis Latin, Morana Kasapović, Jasmina Popović, Katja Kušec, Drago Buvač, Goran Rotim, Silvije Tomašević, ali i Jasna Babić i Branko Mijić, koji su prvo na vlastite zahtjeve brisani, da bi se potom isto na vlastiti zahtjev ipak vratili u članstvo itd.

Prema usporednim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, na dan obrade 15. ožujka 2016. bilo je ukupno 2755 aktivnih osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali doprinose kao za novinare (u prijavi M-1P imaju uneseno zanimanje novinar) i to kako slijedi:

◆ 2415 u radnom odnosu ◆ 17 na stručnom osposobljavanju po ZOR-u ◆ 136 na stručnom osposobljavanju po ZOPZ-u ◆ 141 samostalna profesionalna djelatnost ◆ 46 osobe koje obavljaju novinarske djelatnosti za koje nije propisano

izdavanje odobrenja ili registracije i po osnovi obavljanja tih djelatnosti su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, ako nisu obvezno osigurane po drugoj osnovi (članak 10. točka 5. ZOMO-a).

Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su samo po formalnom obrazovanju “diplomirani novinari”), a rade na raznim “nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.

Pojašnjenje zahtijevaju i “osiguranici koji su kao novinari obveznici poreza prema članku 10. točka 5. ZOMO-a”. U mandatu ministra financija Šukera članku 10. dodana je i 5. točka prema kojoj su se mimo profesionalnih pravila i kriterija mogle osigurati kao novinari i osobe koje nemaju nikakve veze s novinarstvom.


24

¶

Do stvarnog broja novinara koji se bave novinarstvom i tako su mirovinski osigurani došlo bi se kada bi se u bazama podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje razdvojilo poslodavce koji izdaju medije (nakladnike) od poslodavaca koji nemaju nikakav medij (nisu nakladnici).

Brojni poslodavci koji nisu nakladnici medija uplaćuju doprinose za svoje zaposlenike formalno “diplomirane novinare”, koji se u biti ni ne bave novinarstvom (rade kao marketinški i PR službenici i na ostalim “nenovinarskim” poslovima).

Svi novinari s ugovorima o radu u medijima, međutim, lišili su se novinarskih autorskih prava (prava iskorištavanja) i prenijeli ih na poslodavce. Izuzeci su, koliko mi je poznato, samo redakcije tjednika Lider i lista Novosti.

Postoji pravomoćna presuda o zabrani prikazivanja snimljene TV emisije Latinica pod naslovom: “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”, kojom je Hrvatskom novinarskom društvu zabranjeno prikazivanje te emisije na Okruglom stolu u Novinarskom domu pod naslovom: “Cenzura na HRT-u”. Ta presuda upozorava na ozbiljnost problema s lišavanjem novinara autorskih prava radi ugovora o radu, odnosno na zloupotrebu stečenih prava iskorištavanja novinarskih autorskih priloga radi cenzure.

Novinari imaju danas onoliko neovisnosti i slobode za koliko se sami izbore, iz dana u dan, sve dok izdrže. Sve malobrojniji neovisni novinari uglavnom djeluju izvan radnog odnosa, a nekolicina onih koji su do danas ipak nekako uspjeli o(p)stati u radnom odnosu u medijima izložena je stalnim prijetnjama tzv. izvanrednim otkazima.

Medijsko zakonodavstvoNijedan od (do)sadašnjih zakona o javnom informiranju i medijima nije u cijelosti primjenjivan. U osnovnom (na sreću nikada provedenom) još uvijek važećem zakonu o medijima je odredba da je za novinarstvo: “Nadležno ministarstvo – Ministarstvo kulture”. Ta odredba proturječi temeljnim načelima novinarstva jer neovisno i slobodno novinarstvo ne može biti “u nadležnosti ministarstva”.

Od godine 1992. u Hrvatskoj je vrijedio Zakon o javnom informiranju (NN 22/92.). Zbog toga što se nije provodio, 1996. godine prihvaćen je Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96.). No ni taj se zakon nije primjenjivao pa je 2003. prihvaćena prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03.). Ali tim zakonom nisu bili zadovoljni u Europskoj uniji pa je pod pritiskom, osobito OESS-a, i taj zakon zamijenjen novim; nakon samo godinu dana, 2004. godine, prihvaćen je sadašnji Zakona o medijima (NN 59/04.).

Uz četiri nabrojena opća medijska zakona paralelno je još i pet posebnih zakona o (elektroničkim) medijima. To su redom: Zakon o sustavima veza, preuzet iz prethodnog sustava (NN 18/78.), pa prvi Zakon o telekomunikacijama u samostalnoj Hrvatskoj (NN 53/94.) i ubrzo drugi istoimeni Zakon o telekomunikacijama (NN 76/99.), potom Zakon o elektroničkim medijima (NN


25

¶

122/03.) i napokon (zasad) vrijedeći istoimeni Zakon o elektroničkim medijima (NN 153/09.).

Pored ukupno devet nabrojenih medijskih i posebnih zakona o elektroničkim medijima navodi se još sedam propisa, redom posebni: Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, Zakon o elektroničkim komunikacijama, Zakon o koncesijama, Zakon o audiovizualnim djelatnostima, Zakon o nedopuštenom oglašavanju, Zakon o radu, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, i još neki popratni manje važni za djelatnosti elektroničkih medija. Među manje važne i “zaboravljene” zakone, kada se govori o medijskom zakonodavstvu, spada i Zakon o pravu na pristup informacijama.

I u doslovno svim pobrojenim, jednako kao i u “zaboravljenim” zakonima, “novinarima i medijima jamči se neovisnost i pravo na pristup informacijama”.

Preuzimanje medijaMotiv privatnih ulagača u medije nije javno informiranje, nego profit i eventualno plasiranje komercijalnih i političkih poruka. U medijima koji bi trebali biti javni servis, motivi nalogodavaca “dirigiranom novinarstvu” su agitiranje i promicanje u funkciji očuvanja stečenih pozicija u vlasti ili povlaštenih položaja “političkih prijatelja” na tržištu, a po potrebi i dezinformacije, a ne neovisno novinarsko informiranje javnosti.

Nakon promjene gospodarskoga i političkog sustava u Hrvatskoj, prvo “preuzimanje” (dotad) najutjecajnijega političkog tjednika “Danas”, kada su kao privatni poduzetnici Svetozar Tedeschi i sin Emil Tedeschi neuspješno pokušali nastaviti s izdavanjem tog tjednika.

Drugo “preuzimanje” značajnijeg medija bilo je kada je Miroslav Kutle (kasnije osuđivan na zatvorske kazne) postao na pravno dvojbeni način formalno većinski dioničar Slobodne Dalmacije.

Paralelno se sve više razmahivalo uništavanje dotadašnjih medija pa su prestali izlaziti: magazin Start, tjednici Vikend i Studio, a Radiotelevizija Zagreb je postala “katedralom hrvatskog duha” i formalno preimenovana u Hrvatsku radioteleviziju.

I Hina je u raspravi o osnivačkom elaboratu umjesto “agencije medija” pretvorena u “agenciju koja će širiti istinu o borbi hrvatskog naroda za slobodu”.

Nastupa faza u kojoj umjesto nasilnih “preuzimanja” postupno jačaju financijski pritisci na medije nepoželjne (tadašnjim) tijelima vlasti.

Izbija afera s pokušajem Ministarstva financija da Novom listu retroaktivno naplatiti porez na promet uslugama, kako bi na taj način prouzročili bankrot tog medija, tada u većinskom vlasništvu dioničara zaposlenika.

Usporedno traju pritisci (osobito financijski) na Feral tribune. Pojačavaju se “igre” oko preuzimanja Radija 101. Izbija afera Gruppo, u kojoj se nakratko uhićuje Ninoslava Pavića, vlasnika EPH.

U Zagrebu dolazi do velikog prosvjeda zbog neoprezne najave “gašenja Radija 101”.


26

¶

Styria preuzima Večernji list zbog čega se pokreće parlamentarna istraga koja naglo prestaje i o kojoj svi i danas šute.

Događa se i jedinstveni slučaj u svijetu, vlasnik medija svoja na opskurni način stečena vlasnička prava u Novom listu ostvaruje iz zatvora.

Prestaje izlaziti i Vjesnik. EPH bankrotira i posredstvom Zagrebačke banke “preuzima” ga odvjetnik

Marijan Hanžeković, inače pravni savjetnik i član nadzornog odbora odbjeglog i hrvatskom pravosuđu nedostupnog Josipa Gucića.

Slobodno se može reći da hrvatskom medijskom scenom (kao vlasnici) vladaju uglavnom osobe i skupine “na rubu” ili u potpunosti “umočene” u kriminal.

Nepristranog obavješćivanja javnosti u hrvatskim medijima povremeno ima uglavnom još samo u neprofitnim medijima, na portalima te ponekim medijima poput, primjerice, Nacionalu, Novostima i možda još ponekom.


27

¶

Prilog ➊

From: Ivica Grcar Piks <[email protected]>To: [email protected] Sent: Wednesday, February 11, 2015 5:31 PMSubject: Upit

Poštovani,Molim vas da mi u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama iz službene evidencije koja se vodi o sucima u Ministarstvu pravosuđa dostavite informacije o profesionalnoj karijeri (zaposlenjima) Elice Mihletić, sutkinje Općinskog suda u Zagrebu koju je imenovao tadašnji DSV (NN: 94/96). Danas Elica Grdinić (ex. Mihletić) radi u Europskom sudu za ljudska prava.S poštovanjem, Ivica Grčar (slobodni novinar – 098 484 355)

Na znanje:Poštovani,Kako se radi o pitanju sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, ljubazno Vas molimo da ispunite obrazac koji se nalazi na web stranici Ministarstva pravosuđa i isti pošaljete na mail adresu: [email protected]. S poštovanjem,Vesna DovranićVoditeljica odjela za odnose s javnošćuMinistarstvo pravosuđa Republike HrvatskeMinistry of Justice of the RoC

Samostalna služba za informiranje i odnose s javnošću

mailto:[email protected]


mailto:[email protected].

Prilog ➋

From: Ivica Grcar Piks <[email protected]>To: [email protected] Sent: Wednesday, March 18, 2015 10:03 AMSubject: Zahtjev za pristup informacijama

PODNOSITELJ: Ivica Grčar, slobodni novinar – Nova Ves 48 Zagreb (098 484 355)

(ime i prezime/naziv, adresa)

TIJELO JAVNE VLASTI:

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA RH, VUKOVARSKA 49, 10 000 ZAGREB

(naziv i sjedište tijela javne vlasti)

ZAHTJEV

Radi ostvarivanja prava na pristup informaciji

Temeljem čl. 6. st. 1. i čl. 18. st. 1. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 25/13) od gore imenovanog tijela javne vlasti zahtijevam da mi se dostavi slijedeća informacija: Molim da mi dostavite podatke o svim ranijim zaposlenjima (poslodavcima), nazivima radnih mjesta i trajanjima tih zaposlenja za bivšu sutkinju Općinskog suda u Zagrebu Elicu Grdinić (ranije Mihletić), u razdoblju od završetka fakulteta do zasnivanja radnog odnosa u Općinskom sudu u Zagrebu.Napominjem da je ovaj zahtjev različit od mog ranijeg zahtjeva koji se također odnosio na imenovanu (na koji ste odgovorili 27. veljače 2015.) jer se u ovom zahtjevu traže podaci (i to iz evidencija koje ste po zakonu dužni čuvati), dok se u prijašnjem zahtjevu tražio životopis.

(navesti podatke koji su važni za prepoznavanje tražene informacije)

Traženi način pristupa informaciji:(označiti) Dostavljanje informacije u elektronskom obliku

Datum: 18. ožujka 2015. Potpis: Ivica Grčar

Prilog ➌



Prilog ➍

Prilog ➎

Prilog ➏

Prilog ➐

Prilog ➑

Prilog ➒

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��From: Antonija Šantić <[email protected]>To: [email protected] Sent: Tuesday, January 12, 2016 10:38 AMSubject: preslika dostavnice, dostavlja se

Poštovani, Povjerenica za informiranje zaprimila je dana 5. siječnja 2016. godine Vašu zamolbu da Vam se omogući preslika dostavnice iz koje je razvidno kada je Ustavni sud Republike Hrvatske zaprimio rješenje Povjerenice za informiranje KLASA: UP/II-008-07/15-01/193, URBROJ: 401-01/04-15-05 od 16. prosinca 2015. godine. Sukladno Vašem traženju, u privitku Vam dostavljam presliku tražene dostavnice. S poštovanjem, Antonija Šantić, dipl. iur. Antonija Šantić, dipl. iur. Ured povjerenice za informiranjeSavjetnica povjerenice u Službi za zaštitu prava na pristup informacijama___________________________________POVJERENIK ZA INFORMIRANJEJurišićeva 19, 10000 Zagrebwww.pristupinfo.hr ( +385 1 4609-043faks: +385 1 4609-096* [email protected] UPOZORENJE: Ova elektronska poruka može sadržavati povjerljive informacije namijenjene isključivo primatelju. Ukoliko je zbog pogreške u adresi ili prijenosu poruka poslana drugdje, molimo da o tome obavijestite autora elektronske poruke. Ukoliko poruka nije bila namijenjena Vama, informacije u poruci ne smijete upotrebljavati, otkrivati, širiti, kopirati, ispisivati, ili rabiti na neki drugi način.

Čuvajmo okoliš! Molimo ne ispisujte ovu elektronsku poruku osim ako je to zaista potrebno.



http://www.pristupinfo.hr/



Prilog ��

From: Antonija Šantić <[email protected]>To: ‘Ivica Grcar Piks’ <[email protected]> Sent: Tuesday, January 12, 2016 3:03 PMSubject: RE: preslika dostavnice, dostavlja se

Poštovani,

Sukladno Vašem traženju da Vam se dostavi preslika dostavnice od Ministarstva pravosuđa, u privitku Vam dostavljam presliku dostavnice kojom je Ministarstvu pravosuđa dostavljeno rješenje Povjerenice za informiranje KLASA: UP/II-008-07/15-01/225, URBROJ: 401-01/04-15-03 od 15. prosinca 2015. godine.

S poštovanjem,

Antonija Šantić dipl. iur.

-----Original Message-----From: Ivica Grcar Piks [mailto:[email protected]] Sent: Tuesday, January 12, 2016 1:15 PMTo: Antonija ŠantićSubject: Re: preslika dostavnice, dostavlja se

Poštovana,zahvaljujem na dostavnici. U međuvremenu sam dobio dopis i od Ministarstva pravosuđa u kojemu se ništa ne govori da li će postupiti po Rješenju povjerenice za informiranje ili će pokrenuti upravni spor. Je li moguće dobiti i presliku dostavnice od Ministarstva pravosuđa, odnosno moram li postavljati posebni zahtjev ili je dostatna zamolba ovim “e-mailom”?Zahvaljujem, srdačni pozdrav Grčar (098 484 355)

--------------------------------------------On Tue, 1/12/16, Antonija Šantić <[email protected]> wrote:

Subject: preslika dostavnice, dostavlja seTo: [email protected]: Tuesday, January 12, 2016, 10:38 AM

Poštovani, Povjerenica za informiranjezaprimila je dana 5. siječnja 2016. godine Vašu zamolbu da Vam se omogući preslika dostavnice iz koje je razvidno kada je Ustavni sud Republike Hrvatske






zaprimio rješenje Povjerenice za informiranje KLASA: UP/II-008-07/15-01/193,URBROJ: 401-01/04-15-05 od 16. prosinca 2015. godine. Sukladno Vašem traženju, uprivitku Vam dostavljam presliku tražene dostavnice. S poštovanjem, Antonija Šantić, dipl.iur. Antonija Šantić,dipl. iur. Ured povjerenice zainformiranjeSavjetnicapovjerenice u Službi za zaštitu prava na pristup informacijama___________________________________POVJERENIK ZA INFORMIRANJEJurišićeva 19,10000 Zagrebwww.pristupinfo.hr ( +385 14609-043faks: +385 14609-096* [email protected] UPOZORENJE: Ova elektronska poruka može sadržavati povjerljive informacije namijenjene isključivo primatelju. Ukoliko je zbog pogreške u adresi ili prijenosu poruka poslana drugdje, molimo da o tome obavijestite autora elektronske poruke. Ukoliko poruka nije bila namijenjena Vama, informacije u poruci ne smijete upotrebljavati, otkrivati, širiti, kopirati, ispisivati, ili rabiti na neki drugi način. Čuvajmo okoliš!Molimo ne ispisujte ovu elektronsku poruku osim ako je to zaista potrebno.

http://zagrebwww.pristupinfo.hr/


Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

Prilog ��

“Od 2012. broj (neriješenih) tužbi je sa 160 000 smanjen na samo 64 800 neriješenih tužbi. Smanjivanje broja neriješenih tužbi omogućeno je 2010. godine uvođenjem pretpostupka i uspostavljanjem suca pojedinca koji u pretpostupku ima pravo tužbe deklarirati nedopuštenima.Međutim, pisana obrazloženja suca pojedinca* nisu dostavljana tužiteljima, što je moglo izazvati razumljivo nezadovoljstvo. Mi ćemo promijeniti našu metodu rada. Od danas do slijedećeg ljeta dat ćemo razloge zbog kojih je jedna tužba bila deklarirana nedopuštenom”.

*Unique - može biti i izvanredni (a kod nas se podrazumijeva kao ”sudac pojedinac”)

Prilog ��

Prilog ��

Documents

novinarsko istraživanje – izvještaj i dokumenti · odgovoriti na postavljena pitanja. Odgovori kao “službenica koja vodi evidenciju zaposlenih ima gripu pa se javite kada se