www.zizic.hr

NOVČARSTVO

Pripremila: Gordana Aljinović, dipl. oec.

2

NOVČARSTVO – NOVAC ................................................................................................... 3

RAZVOJ I OBLICI NOVCA ............................................................................................... 3

VRIJEDNOST NOVCA ..................................................................................................... 4

FUNKCIJE SUVREMENOG NOVCA ............................................................................... 4

STANDARD NOVCA ........................................................................................................... 5

SUVREMENI NOVAC .......................................................................................................... 8

VRSTE SUVREMENOG NOVCA ..................................................................................... 9

EMISIJA NOVCA I KOLIČINA NOVCA U PROMETU .................................................... 11

VALUTNI TEČAJ ............................................................................................................... 12

STABILNOST I KVARENJE NOVCA ................................................................................. 13

TEORIJE NOVCA .............................................................................................................. 14

NOVČANI SUSTAV I INSTITUCIJE NOVČANOG SUSTAVA ........................................... 15

BANKARSKI POSLOVI .................................................................................................. 18

BURZE ........................................................................................................................... 21

TRGOVANJE NOVCEM .................................................................................................... 23

JAVNE USTANOVE HRVATSKOG NOVČANOG SUSTAVA ............................................ 23

3

NOVČARSTVO – NOVAC

Novac, novčani sustav i novčarske institucije mogu bitno utjecati na ponašanje nacionalnoga gospodarstva, pa tako i na sve aktivnosti u gospodarstvu. U sklopu gospodarske znanosti razvila se znanstvena disciplina novčarstvo koja se bavi proučavanjem i istraživanjem tih područja.

Novčarstvo je posebna znanstvena disciplina koja istražuje i proučava novac i njegove učinke, novčarske institucije i novčane sustave u nacionalnom i u međunarodnom gospodarskom prostoru.

Bez obzira na to što se rabi kao novac, bez obzira na materijal u kojemu se novac iskazuje, jedna je konstanta bitna za određenje novca. Riječ je o međuljudskoj konvenciji, odnosno ako se zbog bilo kojeg razloga neka supstanca počinje upotrebljavati kao novac, onda će je svi ljudi početi cijeniti kao vrijednost. Sve dok se danom supstancom koja čini novac stvari mogu kupovati i prodavati ljudi će pristajati da se njome služe.

Danas je rasprostranjena upotreba papirnog novca zato sto on kao sredstvo razmjene ima mnoge prednosti: lako se prenosi i čuva, tiskanjem različitih novčanih znakova na njemu može se dijeliti kako se želi i lako se može zaštititi od krivotvorenja, a kako ga pojedinci ne mogu emitirati u neograničenim količinama, u kategoriji je rijetkih dobara.

Novac je roba kojom se može kupiti svaka druga roba; medij koji iskazuje cijene: njime se podmiruju dugovi, roba i usluge; plaćaju i čuvaju bankarske pričuve; opće sredstvo razmjene; mjerilo cijena; sredstvo štednje i pozajmice; zakonito sredstvo plaćanja.

RAZVOJ I OBLICI NOVCA

Različiti su novčani oblici služili kao sredstvo prometa i plaćanja, pa tako možemo govoriti o:

naturalnom ili robnom novcu

kovanom novcu

papirnom i

bankarskom novcu.

Novac kao sredstvo razmjene u ljudskoj se povijesti prvi put pojavio u obliku raznih stvari, te je bio različitog oblika. Uglavnom su to bili predmeti koji su se rjeđe i teže pro-nalazili u prirodi, ali su imali svoju uporabnu i prometnu vrijednost. Ulogu novca najprije su imale različite vrste robe, pa ga zato nazivamo naturalni ili robni novac.

Prvi kovani novac kovao se od željeza, bakra, olova i kositra u obliku kolutića, prstena, kocke, sablje, štapića, a kasnije se sve više kovao od zlata i srebra. Kovani novac nije imao određenih oblika i težine, pa ga je svaki put trebalo vagati i mjeriti finoću kovine. Kako ne bi svaki put vagali i mjerili, najpoznatiji trgovci počinju udarati svoje žigove na

4

pojedine komade kovine kojima bi unaprijed odredili sadržaj vrijednosti i finoće. Kovani novac kojemu se daje određeni oblik i država na nj počinje udarati svoje žigove nazivamo monetom.

Pravo kovanja novca postupno preuzima država, pa se time ponovno uspostavlja jedinstvenost novčanog sustava. Na kraju tog procesa država preuzima potpunu kontrolu nad kovanjem i izdavanjem novca.

Sve do kraja 18. stoljeća kovani novac je sredstvo plaćanja, iako su usporedo s njim u optjecaju i razni papirni instrumenti, koji su konvertibilni za kovani novac. Različite bankarske potvrde, certifikati, asignati, mjenice i uputnice služile su kao sredstvo plaćanja, ali su u svakom trenutku bile konvertibilne za zlato i srebro. Kada emisijska banka neke države obustavi konvertibilnost svojih novčanica za zlato i srebro, a one se i dalje zadrže u optjecaju kao sredstvo razmjene, možemo govoriti o papirnom novcu.

VRIJEDNOST NOVCA Razlikujemo tri vrijednosti novca:

materijalna vrijednost - temelji se na materijalu od kojega je napravljen novac (ta vrijednost bila je mnogo važnija kad se rabio zlatni novac)

nominalna vrijednost - vrijednost označena na novčanici ili kovanici

realna ili tržišna vrijednost - pokazuje koliko se drugih vrsta robe može kupiti danom količinom novca ili jedinicom novca

Uvođenjem papirnog novca materijalna vrijednost postaje vrlo mala u odnosu prema vrijednosti koju prezentira.

Vrijednost se novca u nekoj državi danas utvrđuje ponudom i potražnjom, kao što se utvrđuju cijene drugih vrsta robe.

FUNKCIJE SUVREMENOG NOVCA

Svoje zadaće novac obavlja na više načina i zato govorimo o njegovim funkcijama. Dvije se funkcije novca lako prepoznaju: mjera vrijednosti i sredstvo razmjene. Ali, novac usto služi za plaćanje različitih obveza, kao zaliha i uglavničenje vrijednosti, a uz određene uvijete obavlja funkcije u međunarodnom prostoru.

Novac u funkciji mjere vrijednosti iskazuje cijene, za što je potrebna njegova prisutnost.

Novac u funkciji sredstva razmjene omogućuje razmjenu dobara.

U razvijenim se gospodarstvima najveći dio transakcija obavlja bankarskim novcem (skriptualnim novcem, žiralnim novcem), pri čemu se primjenjuju posebne bankarske tehnike, a takve bankarske transakcije prate se posebnom dokumentacijom. Bankarskim se novcem obavlja platni promet, a gotov novac (novčanice i kovanice) praktično je rezerviran za neposredna plaćanja među pučanstvom.

5

Novac kao plaćevno sredstvo upotrebljava se za podmirenje različitih obveza u gospodarstvu i izvan njega. Ta se funkcija najčešće pojavljuje pri kreditnim odnosima, pa se novac u toj funkciji zove kreditni novac.

Kreditne se transakcije redovito pokrivaju mjenicom, koja je vrijednosni papir i može sama biti u optjecaju.

Mjenica je pisana izjava dužnika da će u roku naznačenome u toj mjenici podmiriti obvezu u novcu. Ona se prenosi indosiranjem (upisom imena novog posjednika na poleđini, tj. prenosi se pravo potraživanja), i tako obavlja funkciju novca.

Novac u funkciji zalihe i uglavničenja vrijednosti pojavljuje se onda kad čimbenici nemaju potrebe da neposredno troše novac kojim raspolažu.

U tom slučaju oni raspoloživu količinu novca pohranjuju u banke, a na pohranjeni novac banka im isplaćuje kamatu (pasivna kamata), ili ga neposredno pozajmljuje drugim korisnicima, također uz kamatu (aktivna kamata). Tako se obavlja kapitalizacija (uglavničenje) novčane vrijednosti. Kapitalizacija je povećanje vlasničke glavnice, odnosno svako povećanje kapitala.

U vrijeme kad je zlato služilo kao novac ta se funkcija očitovala u prikupljanju i odvajanju iz prometa zlatnog novca (tezauriranju).

Novac u funkciji svjetskog novca u međunarodnom prostoru prati međunarodne transakcije ili je sam predmetom tih transakcija.

STANDARD NOVCA

Pod standardom novca misli se na materiju koja se upotrebljava u funkciji novca. S obzirom na tu činjenicu razlikujemo:

Sustav punoga zlatnog standarda:

Bimetalizam (dvije valutarne kovine): sustav paralelne valute (zlato i srebro) sustav dvojne valute (zlato i srebro)

Monometalizam (jedna valutama kovina): srebrni monometalizam zlatni monometalizam

Sustav zlatnopolužnog standarda

Sustav zlatnodeviznog standarda

Standard papirnog novca

Sustav punog zlatnog standarda

O sustavu punoga zlatnog standarda govori se onda kad se novac, bez obzira na to koji je novac u prometu, u svako doba može zamijeniti za zlato i kada su banke dužne od donositelja otkupiti svoje novčanice (banknote) isplatom u zlatu.

Sustav zlatnog standarda ne znači da je u prometu samo zlato u funkciji novca. U prometu su i druge vrste novca (zlato i papirni novac) koje se bez teškoća mogu zamijeniti za zlato.

6

Bimetalizam

O bimetalizmu je riječ onda kad funkciju novca obavljaju dvije kovine- zlato i srebro.

Sustav paralelne valute: novčani sustav u kojemu su u optjecaju dvije vrste novca izrađene od dva valutarna materijala, od zlata i od srebra. Odnos između zlata i srebra nije zakonski utvrđen već se njihova vrijednost na tržištu određuje ovisno o ponudi i potražnji. Država nije određivala koliko se za novčanu jedinicu od zlata u zamjenu može dobiti novčanih jedinica od srebra. Plaćanje je ovisilo o volji i dogovoru sudionika u prometu. Primjenjivala se klauzula monete prema kojoj su se sklapala utanačenja o tome kojom vrstom novca treba provesti plaćanje. Često mijenjanje vrijednosti zlata i srebra što je ovisilo o izdašnosti pojedinih rudnika, pogodovalo je špekulacijama. Ovaj je sustav karakterističan za 17. stoljeće, ali se u pojedinim zemljama zadržao i dalje.

Sustav dvojne valute: u ovom sustavu dvojne valute novac se kuje od dva valutarna materijala, od zlata i od srebra, ali je za razliku od paralelne valute odnos vrijednosti između zlatnog i srebrnog novca zakonski utvrđen.

Francuska je prva zemlja koja je 1803. godine zakonom ustanovila odnos između zlata i srebra u omjeru 1 : 15,5, a njezin su primjer kasnije slijedile i druge europske države.

Ovaj se odnos s vremenom narušavao, a dovodio je i do špekulacija. Kada bi se povećala proizvodnja srebra u odnosu prema zlatu, ponuda na slobodnom tržištu bila je također veća. Veća ponuda uzrokovala je pad cijene srebru, pa bi se na tom tržištu za jedan kilogram zlata moglo kupiti više srebra nego što je bilo propisano. Špekulanti su zato izvozili zlato iz svoje zemlje i za nj kupovali jeftinije srebro, donosili su ga u svoju zemlju i prekivanjem, što je bilo dopušteno, dobivali veću količinu valutarnog novca. Stalni gubici boljeg novca poticali su na traženje novih rješenja. Ovaj je primjer dokaz točnosti tvrdnje da manje vrijedan novac potiskuje iz optjecaja vrjedniji novac, što je takozvani Greshamov zakon.

Demonetizacijom srebra odnosno zlata ukinut je bimetalizam i zemlje su prešle na monometalističke valute.

Monometalizam

Prijelazom na sustav monometalizma neke se zemlje odlučuju za sustav srebrne valute, a neke za sustav zlatne valute.

Sustav srebrne valute: Uvode ga zemlje koje imaju bogate rudnike srebra ili one koje nisu raspolagale dovoljnom količinom zlata. To su bile Nizozemska, Njemačka, Austro-Ugarska, Rusija, Kina i Indija. U tim zemljama zakonito sredstvo plaćanja bila je srebrna valuta. Najdulje su srebrnu valutu zadržale Kina do (1934) i Meksiko do (1914), a ostale su zemlje ubrzo demonetizirale srebro i prešle na zlatni monometalizam.

Sustav zlatne valute: Prva ga uvodi Engleska 1816. godine, jer joj je bio potreban novac koji nije podložan neprekidnom mijenjanju vrijednosti. Time je osigurala stabilan paritet i povjerenje u vrijednost novca tijekom cijelog stoljeća. Njezin primjer slijedile su i ostale zemlje, primjerice Njemačka 1872, Francuska 1873, Austro-Ugarska 1892, Rusija 1897. godine.

Značajke su tog sustava:

nominalna vrijednost valute odgovarala je materijalnoj vrijednosti

7

novčanice koje su surogat novca konvertibilne su za zlato

sloboda izvoza i uvoza zlata.

Sustav zlatnopolužnog standarda

Čisti zlatni standard ukinut je uoči Prvoga svjetskog rata i sve vrijeme rata nije bio u funkciji. Čisti zlatni standard zamijenjen je zlatnopolužnim standardom. Taj standard prihvaćaju glavne trgovačke zemlje. U zlatnopolužnom standardu u optjecaju su novčanice koje su zakonito sredstvo plaćanja, ali nisu konvertibilne za zlato. Zlato se nalazi u trezorima emisijskih banaka u obliku poluga. Papirni novac koji zamjenjuje zlato u prometu, iskazuje se u zlatu. Odnos između zlata i jedinice novca bio je postojan i zakonom određen.

Sustav zlatnodeviznog standarda

Taj oblik standarda pojavljuje se najprije u kolonijalnim zemljama koje nisu bile sposobne uvesti samostalni novčani sustav jer nisu imale dovoljno zlata.

Kolonijalne zemlje nisu imale pokrića u zlatnim polugama za nacionalnu valutu, već su se koristile zlatnim devizama. Zlatne devize bile su valute koje su imale pokriće u zlatnim polugama.

Taj sustav uvele su Argentina, Filipini, Sirija, Indija i ostale zemlje koje su na taj način imale pokriće u valutama koje su bile pokrivene zlatom

Značajke su tog sustava:

domaća valuta zamjenjuje se za zlatne devize

emisijska ustanova svoje novčane rezerve drži u zlatnim devizama

tečaj valute određuje država.

Bretton-Woodski valutni standard

Taj posebni oblik zlatnodeviznog standarda uveden je nakon Drugoga svjetskog rata. Nazvan je po Bretton-Woodsu, gradu u saveznoj državi New Hampshire, | u SAD-u u kojemu je održana međunarodna valutna konferencija u srpnju 1944. godine. Konferenciji su prisustvovali predstavnici 44 zemlje da bi kreirali novi sustav plaćanja i zamijenili zlatni standard, koji je bio odbačen.

Zemlje sudionice potpisale su sporazum o osnivanju Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) i Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD). Svaka zemlja članica MMF-a, osim SAD-a, utvrdila bi paritet svoje valute prema dolaru ili zlatu, odnosno valute potpisnica stavljene su u odnos prema dolaru,a dolar je vezan uz zlato u čvrstom paritetu.

Američka je valuta tako postala središnja valuta sporazuma, a vezanost valuta članica sporazuma za dolar (i preko dolara za zlato) omogućavala je svakodnevnu usporedivost svih valuta, što je osobito korisno za međunarodne gospodarske odnose.

8

Sustav papirnog novca

O sustavu papirnog standarda govorimo onda kada je iz prometa istisnut kovani novac i umjesto njega je uvedena novčanica kao sredstvo koje obavlja funkcije novca. Paprini novac u pojedinim zemljama počinje prevladavati kada odlukom monetanih vlasti napuštaju zlatni standard, a u međunarodnom prostoru kad je odlukom MMF-a definitivno prestalo obavljati funkciju novca.

Upotreba papirnog novca široko je rasprostranjena jer je pogodno sredstvo razmjene. Papirne se novčanice lako prenose i lako ih je uskladištiti. Pažljivim graviranjem (i drugim tehnikama) mogu se zaštititi od krivotvorenja, a kako ih privatne osobe ne mogu legalno kreirati, papirnog je novca malo. Ograničenost u ponudi papirnoj novčanici daje vrijednost. Novčanicama se mogu nabavljati sva dobra i plaćati računi, a služi kao novac sve dotle dok je prihvaćen.

SUVREMENI NOVAC

Suvremeni novac je papirni novac i bankarski novac. 1971. godine napušten je Bretton-Woodski valutni standard. Otada se ni u međunarodnim novčarskim operacijama središnjih banaka, posredovanjem Međunarodnoga monetarnog fonda, ne obavlja konverzija dolara za zlato. Međutim, time zlato nije posve istisnuto iz novčarskog svijeta, niti se međunarodnim odlukama mogla umanjiti njegova vrijednost. Ono se i dalje kupuje, prodaje i čuva kao polog za podmirivanje međunarodnih obveza, a jednostavnom trgovačkom transakcijom prodaje se za novac.

Pojam valute označava novac koji je u nekoj zemlji prihvaćen kao zakonito sredstvo plaćanja.

Riječ je talijanskog podrijetla, a znači vrednotu. Suverene države imaju vlastiti novac i naziv za njega, ali ima i izuzetaka. Postoje formalno suverene države koje nemaju vlastitog novca. Katkad i određena područja unutar države mogu izdavati vlastiti novac. Za pojam valute svejedno je od kojega je materijala novac izrađen. Kad je zlato u funkciji valute, govorimo o zlatnoj valuti, kad je to srebro, o srebrnoj valuti. Ako je u službenoj uporabi novac od zlata i srebra, govorimo o bimetalističkoj valuti, a ako je pak od srebra ili od zlata, tada je posrijedi monometalistička valuta. Kad je u prometu kao zakonito sredstvo plaćanja papirni novac, govorimo o papirnoj valuti.

Devizom se označava valuta stranih država i sva prava na novac stranih država (sva potraživanja prema inozemstvu).

Zbog različitih razloga nisu sve valute koje su u prometu jedinstvene i više nema spo-razuma koji bi ih, makar u međunarodnim relacijama, stavljao u neku ravninu. Neke su od njih „manje vrijedne", druge su „vrednije", a treće kolaju u nacionalnom prostoru zbog prisile.

S obzirom na tu činjenicu, uz primjenu različitih kriterija valute se mogu različito svrstavati.

9

o S obzirom na mogućnost zamjene jedne valute drugom valutom govorimo o konvertibilnim (mogu se zamijeniti za bilo koju valutu) i nekonvertibilnim (ne mogu se zamijeniti za druge valute).

o Valute se mogu podijeliti na jake (tvrde, čvrste) i slabe (meke).

Jake valute za kojima je potražnja velika imaju visok stupanj konvertibilnosti.

Slabe valute koje se slabo traže, koje nisu konvertibiine i koje se ne mogu mijenjati za druge valute.

o Valute se dijele na ugovorne i obračunske.

Ugovorne valute su one u prometu između zemalja koje su ugovorom regulirale međusobni platni promet.

Obračunske su također ugovorne valute, ali za razliku od njih nisu neposredno u prometu i rabe se samo za obračun nekog ugovorenog posla. U njoj se iskazuju vrijednosti i obavljaju transakcije, a eventualne gotovinske isplate obavljaju se tek poslije obavljenog posla.

U svezi s valutom susreću se još neki pojmovi:

Valutni pool: poseban sporazum dviju ili više država koje strana sredstva plaćanja zajednički prikupljaju u poseban fond radi zajedničkog korištenja.

Valutni tečaj: cijena stranih novčanih jedinica izražena u domaćem novcu, odnosno cijena domaćeg novca izražena u stranim novčanim jedinicama.

Valutna pričuva:konvertibilni novac drugih država (katkad i zlato) koji emisijska banka prikuplja radi stabilnosti domaćeg novca i podmirivanja međunarodnih obveza.

Valutna klauzula: Rabi se u trgovinskim ugovorima,njome se u obračunu trgovinskog posla predviđa uporaba stalnog tečaja valute, bez obzira na naknadne promjene vrijednosti valute u kojoj se izvršavaju ugovorene činidbe.

VRSTE SUVREMENOG NOVCA

Suvremeni novac čine novčanice, kovani novac i bankarski novac. Novčanice i kovani novac služe za gotovinsko plaćanje. Bankarski novac, koji prevladava u razvijenim zemljama, služi za bezgotovinsko plaćanje. Između sudionika u platnom prometu postoji i obračunsko plaćanje, koje se obavlja kompenzacijom, cesijom i drugim oblicima.

Novčanice i kovani novac

Novčanice su papirne cedulje ispisane na određenu vrijednost. Određenog su oblika i tiskane u posebnoj tehnici.

Dijele se u apoene, tako da se bez teškoća mogu primjenjivati u prometnim transakcijama. Papira za tiskanje novčanica nema na slobodnom tržištu i središnje ga banke (ovlaštene

10

za tiskanje novca) pribavljaju od malobrojnih svjetskih proizvođača. Papir za izradu novčanica posebne je strukture i tehnološke zaštite. Ima vodeni znak, zaštitnu nit i ma-gnetnu šifru, kao zaštitu od krivotvorenja. Novčanice se zaštićuju i pri procesu tiskanja, slikovnim sadržajima, te pri distribuciji. Tiskaju se u serijama i na njima su otisnuti serijski brojevi. S pomoću tih se brojeva može kontrolirati optjecaj novčanica.

Kovani novac male je nominalne vrijednosti. Izrađuje se od slitina, od bakra ili od aluminija. Kovanice su po pravilu okrugle, ali u nekim su zemljama višekutne ili s rupom u sredini.

Bankarski novac

Bankarski novac je novac što ga različiti subjekti imaju na računima banaka i drugih novčarskih institucija i kojim podmiruju obveze (plaćanja), pri čemu nema optjecaja papirnog novca, već sa cijela transakcija obavlja knjigovodstveno.

Bankarski se novac pojavljuje kao žiralni novac, depozitni novac i kreditni novac.

Žiralni novac

Žiralni novac jest novac različitih pravnih i fizičkih osoba na računima (kod) banke.

Žiroračun, prema talijanskoj riječi giro (krug), čime se želi označiti da su svi ti čimbenici u nekom krugu, odnosno da su međusobno povezani, tako da za transakcije koje obavljaju nije potreban gotov novac (novčanice) jer se potraživanja i dugovanja u novcu prenose knjiženjem. U osnovi, žiralni novac je pravo na valutu. Međutim, da u prometu ne bi optjecala golema količina valute, žiralnim novcem sasvim se uspješno obavljaju plaćanja i bez efektivnog novca. Ako je vlasniku žiralnoga novca potreban efektivni novac, on ga može dobiti bez teškoća.

Hrvatska udruga banaka (HUB) kreirala je standardizirani obrazac naloga za plaćanje pod nazivom HUB 1 i HUB 1-1. Ti se obrasci mogu rabiti kao:

nalog za uplatu

nalog za isplatu

nalog za prijenos novca s računa dužnika na račun vjerovnika (nalog za bezgotovinsko plaćanje).

Depozitni novac

Novac koji kola u prometu na osnovi bankarskog depozita ili depozita kod nekoga drugog novčarskog posrednika zove se depozitni novac.

Vlasnici depozitnog novca obavljaju novčane transakcije izdavanjem čekova i bankarskim (debitnim) karticama.

Ček je vrijednosni papir kojim izdavatelj (trasant) nalaže drugoj osobi (trasatu) da naznačeni iznos isplati s njegova računa u korist računa neke druge osobe (zakonskog imatelja - remitenta).

Depozitni se novac prvi put pojavio u banknoti, kad je bankar na osnovi depozita zlata izdavao potvrdu koja je optjecala u prometu, a donositelj potvrde mogao je tražiti njezinu isplatu.

11

Kreditni novac

Novac što ga emitiraju banke i druge novčarske institucije, te pojedinci na temelju vlastitog depozita, dajući kredit trećim osobama (pravnim i fizičkim), zove se kreditni novac.

Pod kreditom se razumijeva korištenje tuđih sredstava u zamjenu za obećanje plaćanja (obično uz kamate) nakon proteka nekog vremena (neki budući datum).

Kreditni papiri kolaju u prometu kao novac. Od kreditnih papira najčešće se upotrebljava mjenica.

Mjenicu izdaje trasant. On se obvezuje da će svotu naznačenu na mjenici platiti u predviđenom roku.

Ako korisnik mjenice ne želi eskontirati mjenicu, niti čekati rok dospijeća, on ju može indosirati. Indosament je način prijenosa mjeničnog potraživanja, pri čemu dotadašnji imatelj mjenice (indosant) pisanom izjavom na mjenici određuje da se mjenični iznos isplati novom vjerovniku (indosataru). Indosatar može tražiti akcept. Akceptirati znači prihvatiti, te se potpisom obvezati na izvršenje mjenične obveze.

Ako izdavatelj mjenice sam preuzima obvezu plaćanja, govorimo o vlastitoj ili solo mjenici. Kada se u posao u svezi s izdavanjem mjenice uključe treće osobe, govorimo o trasiranoj ili vučenoj mjenici. Trasat je uvučen u posao tek onda kad je potpisom prihvatio mjenicu, i tada se zove akceptant (akceptirati znači prihvatiti).

Mjenica na kojoj nisu ispisane odrednice (jedna odrednica ili više njih) zove se bjanko-mjenica. Te se izostavljene odrednice (sadržaji) popunjavaju naknadno.

EMISIJA NOVCA I KOLIČINA NOVCA U PROMETU

Pod optjecajem novca razumijeva se kretanje novca u ostvarenju njegovih funkcija.

Optjecaj novca: Ukupnost svih transakcija s novcem novca u nekoj zemlji.

Kružno kretanje novca: Pojam kojim se prati pretvaranje novca u dobra i njihovo ponovno pretvaranje u novac.

Pri kružnom kretanju novca riječ je o robnim i novčanim pretvorbama, a novčani je optjecaj ukupnost svih pretvorba u nekom nacionalnom gospodarstvu u novčanom obliku.

Emisijom novca smatra se izdavanje novca i puštanje novca u optjecaj. Novac danas emitiraju emisijske banke, odnosno središnje banke (banke ovlaštene za emisiju novca), sukladno potrebi za novcem,i pritom se rukovode različitim ciljevima. Središnje banke emitiraju novac odobravanjem kredita poslovnim bankama. Osim emisijskih banaka, novac emitiraju i druge banke (poslovne banke). Koristeći se novčanim pričuvama (novcem na depozitu), banke ih transformiraju u mnogo veću količinu bankovnog novca putem kredita. Poslovne banke na temelju depozitnog novca odobravaju bankarske kredite komitentima (pučanstvu, poduzetnicima, i si.) i tako stvaraju nove depozite, koji predstavljaju novac. Na taj se način multiplicira depozitni novac.

12

Za obavljanje brojnih transakcija različitih gospodarskih čimbenika uvijek je potrebna odgovarajuća novčana masa. Novčanom masom smatra se ukupna količina novca kojom u određenom momentu raspolaže gospodarstvo.

U novčanu se masu ubrajaju, odnosno novčanu masu definiraju različite vrste novca, a prevladavaju:

gotov novac depozitni novac (bez obzira na to kako se došlo do depozitnog novca).

Danas se novčana masa određuje pomoću novčanih agregata (lat. aggregare - prikupljati, skupiti), koji se zovu:

transakcijski novac (M1): novac koji se stvarno rabi u prometu za obavljanje različitih transakcija a sastoji se od gotovine (novčanica i kovanica) i depozita po viđenju,

likvidna sredstva (M2): novac u širem smislu, a sastoji se od M1, štednih računa u bankama i drugih sličnih sredstava koja se lako konvertiraju (pretvaraju) u gotovinu,

ostala likvidna sredstva (M3): M2, oročeni i blokirani depoziti kojima možemo raspolagati u roku do godine dana,

nelikvidna sredstva (M4): M3,oročeni i blokirani depoziti s rokom duljim od godine dana).

VALUTNI TEČAJ

Kako zemlje ne žive u izoliranom prostoru, već su u neprestanim gospodarskim i drugim odnosima, to se i valute tih zemalja neprestano susreću i uspoređuju.

Jedna se valuta zamjenjuje za drugu valutu po valutnom tečaju, koji je konkretni omjer zamjene jedne valute za drugu.

Često se pojam valuta i pojam deviza uzimaju kao sinonimi. Međutim, to nije sasvim točno. Pojam deviza je obuhvatom širi od pojma valuta. Pod devizom se razumijevaju, osim valute, i ostali financijski instrumenti kojima se mogu podmirivati obveze prema inozemstvu. I kako pri naplati tih drugih financijskih instrumenata ima dodatnih troškova, njihov se tečaj ne mora podudarati s valutnim tečajem.

Glede načina uspostavljanja relacije između pojedinih valuta razlikujemo: sustav čvrstog tečaja valuta (fiksni) i sustav promjenjivog tečaja (plivajući, fluktuirajući).

Čvrsti tečaj valuta jest takav sustav u kojemu su odnosi između valuta čvrsti, te u relaci-jama između u duljem razdoblju nema nikakvih promjena.

Prvi način poznat je iz povijesti novca i djelovao je u vrijeme primjene zlata kao novca, tj. u vrijeme zlatne valute. U tom su sustavu sve valute vučene za zlato, koje je imalo stabilnu cijenu za dulje vrijeme, a kad se cijena mijenjala, mijenjala, mijenjala se za sve, pa je posjednik zlatne valute bio zaštićen.

Drugi način čvrstog tečaja valuta uspostavlja se međunarodnim dogovorom, na globalnoj ili na regionalnoj razini, odnosno na multilateralnoj ili bilateralnoj osnovi.

O plivajućem tečaju valuta govori se onda kada među valutama nema fiksnih odnosa, pa se vrijednost jedne valute mijenja prema drugoj valuti sukladno ponudi i potražnji određene valute.

13

Potpuno plivajući tečaj je onaj u kojemu nema nikakve državne intervencije na domaću valutu.

Djelomični plivajući tečaj, kad se država ne odriče intervencije na valutnom (deviznom) tržištu, odnosno kada središnja banka sprječava pretjerano smanjenje ili povećanje vrijednosti novca.

Brojčano izražavanje međusobnih odnosa vrijednosti različitih valutnig jedinica (valuta različitih zemalja) zove se intervalutni tečaj.

Intervalutni tečaj pokazuje koliko jedinica jedne valute treba platiti da bi se kupila jedinica druge valute.

Kako valutu i druge financijske instrumente označavamo pojmom deviza, to je u upotrebi i pojam devizni tečaj. Pod deviznim tečajem misli se na cijenu po kojoj lse valuta jedne zemlje zamjenjuje za valutu druge zemlje.

STABILNOST I KVARENJE NOVCA

Inflacija je naziv za gospodarsku pojavu rasta opće razine cijena.

Postotno iskazivanje povećanja ukupne razine cijena u određenom razdoblju (višegodišnje, godišnje, mjesečno i dnevno) označava se stopom inflacije. Drugim riječima, stopa inflacije je postotno povećanje opće razine cijena u određenom razdoblju. Sa stajališta novca ta se pojava očituje u padu kupovne moći novca, tj. istom količinom novca može se kupiti manje robe, ili drugim riječima da bi se kupila ista količina robe, treba više jedinica novca.

Kad inflacija izazove stagnaciju proizvodnje i općenito gospodarskih aktivnosti, govorimo o stagflaciji (stagnacija + inflacija).

Inflacija s recesijom zove se receflacija, Stanje receflacije je početak gospodarskog sloma.

Novčana se inflacija prema različitim kriterijima može različito sistematizirati. Tako se prema stupnju godišnjeg obezvređivanja novca govori o puzajućoj inflaciji, golopirajućoj i hiperinflaciji.

Puzajuća inflacija: inflacija koja se iskazuje jednoznamenkastim stopama rasta inflacije, primjerice 2 -3%. Galopirajuća inflacija: inflacija koja raste po troznamenkastim stopama, a i onda i kada puzajuća inflacija prelazi pedesetak postotaka. Hiperinflacija:inflacija koja se iskazuje u četveroznamenkastim stopama. Kada galopirajuca inflacija naglo poveća rast, na više od 500 posto, smatra se hiperinflacijom.

Deflacija je naziv za gospodarsku pojavu pada opće razine cijena.

Obrnuta je od inflacije. Sa stajališta novca, deflacija nastaje kad je u prometu manje novca nego što je zbroj robnih cijena. Smanjivanje količine novca u prometu odražava se u usporavanju prometa, u teškoćama prodaje i plaćanja, snižavanju cijena.

Postupak suzbijanja inflacije deflacijom zove se dezinflacija.

14

Deprecijacija je smanjenje vrijednosti novca na tržištu bez bilo kakve odluke monetarne vlasti.

To je obezvređivanje novca koje se očituje u padu kupovne moći novca na tržištu, a u bliskoj je vezi s inflacijom. Zbog deprecijacije monetarna vlast mora donijeti akt o devalvaciji.

Devalvacija je službeno smanjenje tečaja valute neke zemlje u odnosu prema valutama drugih zemalja, odnosno devalvacijom monetarna vlast službenom, javnom objavom snizuje vanjsku vrijednost novca.

Aprecijacija je povećanje vrijednosti novca na tržištu bez bilo kakve odluke monetarne vlasti. Kupovna moć novca na tržištu raste. Vrijednost se novca na tržištu povećava putem deflacije ili ako monetarna vlast donese akt o revalvaciji.

Revalvacija je službeno povećanje tečaja valute neke zemlje izraženo u valutama drugih zemalja.

TEORIJE NOVCA

Brojna su teorijska razmišljanja o novcu i njegovim funkcijama, a njihova raznolikost dopušta sistematizaciju u odgovarajuće teorije. U posljednjih dvjesto godina bilo je mnogo rasprava o novcu. Zbog goleme važnosti novca u modernom su gospodarstvu potencirane rasprave o novcu u različitim smjerovima, pa su i spoznaje nove ili se pak „starim" teorijama daju nova tumačenja.

Metalistička teorija novca

Ona novac povezuje s plemenitim kovinama (zlatom i srebrom) i tvrdi da su one novac zbog svojih priprodnih obilježja. Pristaše metalizma ne prihvaćaju primjenu papirnog novca nego se zalažu za punovrijedan zlatni i srebreni novac.

Nominalistička teorija

Nominalistička teorija novca jedna je od brojnih teorija koje dokazuju da je novac samo simbol (znak) vrijednosti koju predstavlja i da vrijednost novca propisuje država. Pojavljuje se s pojavom papirnog novca, ali njezini su dosezi mnogo veći u XVIII. Stoljeću i kasnije. Nominalisti smatraju da novac postaje sredstvo kojim se obavlja plaćanje kada ga gospodarski subjekti prihvate kao novac, bez obzira na materijal od kojega je napravljen. Vrijednost materijala od kojega je napravljen novac ne mora odgovarati njegovoj realnoj

15

vrijednosti. Nominalistička je teorija razgranata u različitim smjerovima, ali je svima njima zajednički antimetalizam.

Merkanitlistička teorija

Merkantilisti smatraju da novac proizvodi novac, te istražuju kako se bogatstvo u novcu može umnožiti. Kamatu smatraju dohotkom od novca. Rani merkantilisti zalažu se za sprječavanje izvoza zlata i srebra plaćanjem uvezene robe, jer se tako povećava bogat-stvo nacije. Kasni merkantilisti izvoz novca smatraju poželjnim zato što se novac može oploditi samo u vanjskoj trgovini. Novac je za njih sredstvo štednje i gomilanja bogatstva.

Kvantitativna teorija

Kvantitativna teorija novca (količinska teorija novca) jedna je od teorija novca kojom se dokazuje kako novac nema „unutarnju" vrijednost, već vrijednost stječe samo u prometu. Sukladno tome, vrijednost novca je u svezi s količinom novca u optjecaju, i to tako da je vrijednost novca to manja što je više novca u prometu i to veća što je manje novca u pro-metu. Prema kvantitativnoj teoriji, količina novca u prometu u izravnom je odnosu sa zbrojem cijena robe. Cijene su robe to više što je u optjecaju više novca odnosno to niže što je u optjecaju manje novca. Dakle ako se cijene robe žele držati na istoj razini, prema toj teoriji treba regulirati novčani optjecaj kako bi zbroj cijena robe i količina novca u optjecaju bio u ravnoteži. Drugim riječima, ako cijene rastu, nositelji novčane politike moraju smanjiti količinu novca u prometu, odnosno ako cijene padaju, količinu novca treba povećati.

Keynesova teorija

Keynesova teorija naglašava važnost kamatne stope kao čimbenika koji utječe na investicije, proizvodnju i zaposlenost. Kamata predočava cijenu novca. Premala ili prevelika količina novca u optjecaju uzrokuje inflaciju ili recesiju. Na temeljima te teorije razvila se intervencija države i primjena novčane i fiskalne politike kao pokretača ekonomskog razvoja.

NOVČANI SUSTAV I INSTITUCIJE NOVČANOG SUSTAVA

Pod novčanim sustavom misli se na odnose koje uspostavljaju gospodarski i negospodarski čimbenici i na pravila koja primjenjuju kad obavljaju neke činidbe u svezi s novcem. Pod novčanim sustavom razumijevaju se i novčane transakcije, poslovi i instituci-je prisutni u međusobnoj povezanosti, u novčarstvu. Pojmom novčani sustav označuju se i gospodarski odnosi u sferi novčarstva u određenoj državi, odnosno u međunarodnom pro-storu.

16

Subjektima novčanog sustava smatraju se nositelji novčarskih transakcija. Oni međusobne odnose posreduju novcem i pritom se ponašaju sukladno običajima ili reguliranim pravilima. U subjekte novčanog sustava ubrajamo pučanstvo (pojedince i skupine), poduzetnike, novčarske institucije i državu.

Novčarske institucije su trgovačka društva koja se bave novčarskim transakcijama kao profesionalnom djelatnošću. Kao što se u različitim gospodarskim djelatnostima pojedini poduzetnici ili gospodarski subjekti specijaliziraju za proizvodnju određenih dobara ili za pružanje određenih usluga, tako se u novčanom sustavu novcem i transakcijama s novcem bave specijalizirane institucije.

To su banke i drugi novčarski posrednici, koji su stručno i tehnički opremljeni za bavljenje novčarskom djelatnošću

Da bi se neka institucija mogla označiti kao novčarska, bitno je da je pretežita njezina djelatnost u svezi s novcem u smislu djelatnosti. To znači da se institucije ili trgovačka društva koja povremeno, sukladno svojim potrebama, uzimaju ili daju kredit ne mogu smatrati novčarskim institucijama.

Banke su institucije za posredovanje u novčanom prometu i trgovinu novcem. U tom smi-slu između banke i poduzetnika nema razlike, iako pučanstvo bankama bezrazložno pridaje preveliku važnost.

Riječ banka talijanskog je podrijetla (banco - stol, klupa) i označava stol na kojemu su prvi talijanski bankari o sajmenom danu ili u drugim prigodama u pliticama na stolu držali kovanice različitih izdavača i bavili se mjenjačkim poslovima. Od te riječi potječe naziv djelatnosti (bankarstvo), osoba koje su se bavile tim poslovima (bankara) te naziv za zabranu njihova djelovanja (bankrot, od banco rotto - razbijena, prevrnuta klupa).

Uvriježena je podjela banaka prema pravnom obliku vlasništva, prema vrsti poslova te prema količini novčanih sredstava i prema području poslovanja.

Prema pravnom obliku vlasništva banke se dijele na privatne, državne i mješovite.

Privatne banke: banke u vlasništvu pravnih i fizičkih osoba, bez obzira na zakonski oblik u kojemu se pojavljuju i poslove koje obavljaju.

Mješovite banke: banke u vlasništvu privatnih osoba i države, odnosno njezinih užih lokalnih jedinica. Glavnica mješovite banke može biti većim dijelom u vlasništvu privatnika, odnosno države i njezinih lokalnih jedinica.

Državne banke: banke u vlasništvu države i u njima su organizacija i poslovanje uređeni posebnim zakonom. Te banke mogu biti organizirane na razini države i užih teritorijalnih jedinica, pa se dijele na državne i pokrajinske banke, odnosno banke užih lokalnih jedinica.

17

Prema vrsti poslova banke se dijele na emisijske banke, depozitne banke i kreditne banke, poslovne banke, hipotekarne banke i specijalizirane banke.

Emisijske banke : izdaju novčanice kao zakonito sredstvo plaćanja u državi. To pra-vo stječu na temelju posebnog zakona. U Republici Hrvatskoj emisijska je banka Hrvatska narodna banka, koja izdaje novčanice na temelju posebnog zakona. Pored toga, emisijske banke mogu obavljati i druge poslove. Njima se može povjeriti kontrola bankarskog poslovanja općenito, kontrola emisije kredita i platnog prometa, reguliranje količine novca u prometu u državi te raznovrsni poslovi za račun države. Emisijske se banke još zovu i središnje banke ili banke banaka, odnosno notne banke u vrijeme kada su banke emitirale banknote kao sredstvo plaćanja.

Depozitne banke i kreditne banke: Najbrojnija su skupina banaka. Bave se kreditiranjem poduzetništva i pučanstva te brojnim drugim novčarskim poslovima. Po pravilu, izbjegavaju poslove dugoročne naravi, a glavni su im izvor sredstava depoziti na žiroračunima i tekućim računima poduzetnika i pučanstva. Depozitne banke mogu biti strogo ograničene na depozitne poslove, a mogu davati i kredite, pa tada govorimo o kreditnim bankama i (zavodima). Zapravo, mogu se baviti svim bankarskim poslovima.

Poslovne banke: Usmjerene su prema poduzetništvu. One poduzetništvo izravno podržavaju kreditima, a neizravno kupnjom dionica, da bi ih u povoljnom trenutku prodale s dobitkom. Poslovne banke daju kredite i zajmove ili pritom sudjeluju davanjem jamstava. Mogu biti osnovane za različite namjene, što se često vidi iz naziva same banke (komercijalna banka, trgovačka banka, poljoprivredna banka). Poslovne banke često obavljaju novčarske poslove za određeni krug poduzetnika iz pojedinih gospodarskih područja i na njihovim su računima sredstva tih poduzetnika. Stoga glavnica poslovnih banaka može biti izuzetno visoka. Poslovne su banke najčešće dioničkog tipa vlasništva, pa su i dionice banke predmetom trgovine. Radi zaštite od rizika, poslovne banke imaju visoke pričuvne fondove.

Hipotekarne banke: Daju kredite (zajmove) na temelju pologa nepokretne imovine (zemljišta, kuća, tvorničkih objekata i uređaja). Dijele se na čiste i mješovite. Čiste isključivo daju hipotekarne zajmove i obavljaju poslove s tim u svezi. Mješovite se bave i ostalim bankarskim poslovima. Hipotekarne banke daju srednjoročne i dugoročne kredite, a visina kredita na osnovi hipoteke ne prelazi vrijednost imovine koja je pod hipotekom.

Specijalizirane banke: Ograničavaju svoju djelatnost na određeno područje, kako glede poslova (jer se pretežito bave određenim tipom bankarskih poslova), tako i glede praćenja određenih područja gospodarstva. No njihova specijalizacija može biti usmjerena i prema određenim komitentima, odnosno korisnicima bankarskih usluga.

Prema količini novčanih sredstava i prema području djelovanja banke se dijele na velebanke, pokrajinske banke i lokalne banke.

Velebanke: Raspolažu velikom glavnicom,imaju brojne komitente te djeluju na cijelom državnom području i u inozemstvu.

Pokrajinske banke: Posluju na užem državnom području i važne su za gospodarski život pokrajina.

Lokalne banke: To su manji novčani zavodi s manjim iznosima glavnica, i zadovoljavaju potrebe lokalnog pučanstva za novčarskim uslugama.

18

Štedionice i štedno-kreditne zadruge novčarske su ustanove koje prikupljaju slobodna sredstva od stanovnika i odobravaju zajmove (kredite) uz naplatu kamata po što povoljnijim uvjetima.

BANKARSKI POSLOVI

Bankarski se poslovi dijele:

na aktivne bankarske poslove, pri kojima je banka vjerovnik

na pasivne bankarske poslove, pri kojima je banka dužnik

na neutralne bankarske poslove, pri kojima je banka posrednik, jamac

na vlastite bankarske poslove, pri kojima je banka poduzetnik.

Pri aktivnim bankarskim poslovima banka se pojavljuje kao vjerovnik. Naime, aktivni bankarski poslovi jesu poslovi pri kojima banke korisnicima odobravaju kredite za različite namjene te obračunavaju i naplaćuju aktivne kamate.

Aktivni bankarski poslovi mogu biti:

kratkoročni, npr. lombardni, diskontni ili eskontni, kontokorentni i akceptni (rok dospijeća je jedna godina)

dugoročni, npr. hipotekarni, građevinski, industrijski i sl.

Lombardni poslovi: Banka komitentima odobrava kredit uz zalog neke njihove pokretne stvari (dobra). Zalog (lat. pignus) prelazi u posjed banke i osigurava odobreni kredit. Založeno je dobro i dalje u vlasništvu komitenta, ali je njegovo pravo raspolaganja ograničeno. Ako komitent poslije isteka roka za vraćanje kredita ne može vratiti kredit banka svoju tražbinu namiruje iz zaloga, a u postupku naplate vezana je propisima tr-govačkog prava.

Diskontni ili eskontni poslovi: Posao koji banka obavlja kad kupuje nedospjela potraživanja (tražbine). Kupuje nedospjele mjenice i druge vrijednosnice i to u svoje ime i za svoj račun ili za račun trećih osoba. Kupujući tražbinu koja još nije dospjela (mjenicu, na primjer), banka usteže kamatu od dana plaćanja do dana dospijeća tražbine i ustegnuta je kamata bankovni prihod.

Kontokorentni poslovi: Poslovi u kojima banka odobrava kredit svojim komitentima (strankama) koji kod nje imaju tekući račun. Kontokorente znači tekući račun preko kojega banka sa strankama uspostavlja poslovne odnose. Komitenti banke po kontokorentnim poslovima mogu imati u banci novčani depozit ili depozit vrijednosnica, ali i ne moraju. Ako ima nekog pokrića, govorimo o pokrivenom kontokorentnom kreditu, a ako nema pokrića, to je nepokriveni kredit. Kao pokriće za odobrene i kontokorentne kredite (kredite na tekućem računu) banci mogu služiti novčani depoziti, strane valute, raznovrsne vrijednosnice, police životnog osiguranja, hipoteke, pa čak i jamstva trećih, plaćevno sposobnih poduzetnika i privatnih osoba. S odobrenim kreditom vlasnik tekućeg računa

19

može slobodno raspolagati (disponirati). Može izdavati čekove i naloge banci za isplatu trećim osobama.

Akceptni poslovi: U svezi su s kontokorentnim poslovima pri kojima banka dopušta svojim komitentima (strankama, poslovnim partnerima, poduzetnicima) da mjenicu trasiraju na banku radi naplate. Konkretno, poduzetnik plaća neku obvezu izdajući mjenicu, a banka preuzima obvezu da će isplatiti mjenicu. Kada banka isplati mjenicu, zaduži račun poduzetnika za isplaćeni iznos.

Hipotekarni poslovi: Banka odobrava kredite (zajmove) na osnovi založenih nekretnina, uz stjecanje založnog prava na te nekretnine. Hipotekarne kredite odobravaju različite banke (i drugi novčarski posrednici), a banke koje su se u tome specijalizirale zovu se hipotekarne banke. Hipotekarni se kredit (zajam) često odobrava na dulje razdoblje. Vraćanje kredita ugovara se u obročnim iznosima, u kojima je izražena vrijednost pripadajuće glavnice i kamata. Ti se obročni iznosi zovu anuiteti, a mogu biti mjesečni, kvartalni, polugodišnji, godišnji ili višegodišnji. Kako su hipotekarni krediti (zajmovi) na dulji rok vraćanja, kapital (glavnicu) za njihovo pokriće banke najčešće pribavljaju izdavanjem založnica (obveznica), jer im vlastita glavnica nije dovoljna za obavljanje hipotekarnih poslova.

Pri pasivnim se bankarskim poslovima banka pojavljuje kao dužnik prema komitentima. Primajući novac po raznim osnovama, banka je obvezna obaviti transakciju kako nalože stranke. Dakle, banka kao dužnik kreira financijsku obvezu na temelju koje obračunava i plaća pasivnu kamatu.

Glavni su pasivni poslovi banke depozitni ili uložni poslovi, žiroposlovi, poslovi izdavanja založnica i obveznica te emisijski poslovi

Ulog u štednju: Novac položen u banci i upisan u štednu knjižicu, pa se preko nje obavljaju poslovi između banke i komitenta. U štednoj se knjižici evidentiraju uplate i isplate, pa stranka ima pregled stanja glavnice pohranjene u banci.

Ulog na blagajnički zapis: Novac položen na blagajni banke (odatle naziv). Glasi na određeni rok i na zaokruženi iznos, kupuje se jednom uplatom i isplaćuje jednom isplatom. Tipiziranog je oblika, optječe u prometu kao novac. Na blagajnički zapis banka plaća kamatu.

Ulog na tekući račun: Postupak kada banka od stranaka preuzima gotov novac i obvezuje se da će deponentu (onome tko je uložio novac), ili nekome drugome, kako odredi deponent, isplatiti uplaćenu svotu novca odjedanput ili prema nalogu. Poslovi u svezi s tekućim računom obavljaju se čekovima, a plaćanja se mogu obavljati i posredstvom bankovnih kartica tekućih računa i korištenjem tajnog identifikacijskog broja (PIN-a) na EFT POS uređajima lociranima na prodajnim mjestima.

Žiroposlovi su druga velika skupina pasivnih bankarskih poslova. Žiroposlovima smatraju se poslovi u svezi s računom koji stranke imaju u nekoj banci. Na žiroračun se slijevaju uplate i obavljaju isplate po nalozima stranaka.

Izdavanjem obveznica i založnica banka pribavlja kapital (glavnicu) za aktivne poslove u duIjem razdoblju (za odobravanje raznovrsnih zajmova).

Obveznice: Vrijednosni su papiri koji sadrže obvezu plaćanja glavnice i pripadajuće kamate za određeno razdoblje. Tiskaju se na određenu vrijednost i u posebnu obliku, radi

20

zaštite od krivotvorenja. Otplaćuju se obročno ili odjedanput, nakon isteka roka koji je naznačen na njima. Za emitirane obveznice banka odgovara cjelokupnom imovinom. Banka obveznice prodaje na tržištu i njihova tržišna vrijednost može biti veća ili manja od nominalne vrijednosti. Obveznice treba razlikovati od dionica. Naime, obveznica donosi ugovorenu kamatu (eventualno i premiju), a dionica donosi pravo na dividendu i upravljanje dioničkim društvom (bankom), razmjerno broju dionica kojima raspolaže dioničar, te mogućnost zarade (ili gubitka) prodajom dionica.

Založnice: Bankovne su obveznice osigurane hipotekom na zajmove koje je odobrila banka. Izdaju ih napose hipotekarne banke, koje uz hipoteku kreditiraju investicijske pot-hvate na dulji rok vraćanja zajma. Upravo zato što je rok vraćanja duga dulji i banka prikuplja sredstva izdavanjem založnica na dulji rok naplate. Založnice također donose kamate i osigurane su imovinom banke (uključivši i pričuvne fondove), ali i imovinom na koju banka ima hipoteku, pa su u tom pogledu sigurnije od obveznica.

Emisijski poslovi vezani su uz emisiju novca koji je u određenoj državi zakonito sredstvo plaćanja. Početak emisijskih poslova u svezi je s izdavanjem bankovnih nota, kao neukamativih obveznica banke, koje banka mora isplatiti donositelju u naznačenoj visini u zakonitom kovanom novcu.

Pri neutralnim bankarskim poslovima banka je posrednik, jamac, ili obavlja neku drugu uslugu između komitenata, a za obavljanje tih poslova naplaćuje troškove i proviziju.

Brojni su neutralni bankarski poslovi. To su posredovanje u platnom prometu, čuvanje vrijednosnica i eventualno, upravljanje njima, mjenjački poslovi, inkaso poslovi, izdavanje kreditnih pisama, akreditiva i jamstava ili garancija.

Otvoreni depot: pohrana je vrijednosnica kada je banci poznat sadržaj pohranjenih stvari.

Zatvoreni depot: Pohrana je vrijednosnica kada banka ne zna sadržaj pohranjenih stvari. One su u zapečaćenom omotu ili u posebno zatvorenim sanducima.

Safe depot: Takav je depozit pri kojemu se vrijednosnice (ili druge dragocjenosti) čuvaju u posebnim pretincima i u posebno osiguranim prostorijama. Stranka svoje predmete deponira u pretinac i dobije njegov ključ. Drugi ključ ima banka. Pretinci se otvaraju isto-dobnom uporabom obaju ključeva.

Mjenjački poslovi obuhvaćaju poslove mijenjanja jedne vrste novca za drugu vrstu novca, uz naplatu provizije.

Inkaso poslovima banka na zahtjev stranke preuzima utjerivanje različitih tražbina, na osnovi izdanih čekova, mjenica, akreditiva, faktura, uložnih knjižica itd

Kreditna pisma su naputnica za drugu banku u zemlji ili u inozemstvu kojom banka ovlašćuje stranku da u toj drugoj banci može podići novac do iznosa naznačenoga u pismu. Kreditno pismo izdaje banka na zahtjev stranke

Akreditiv je sporazum ili ugovor između banke i njezina komitenta u korist treće osobe, korisnika akreditiva. Za robni ili dokumentarni akreditiv uvjetuje se isplata, tj. traži se predočenje dokumenata da je kupljena roba upućena kupcu (tovarnog lista, teretnice).

Jamstva ili garancije banka izdaje za različite namjene. Napose su prisutne pri velikim investicijskim poslovima u zemlji i u inozemstvu, odnosno u trgovini na veliko, kad banka preuzima obvezu da će namiriti vjerovnika ako dužnik ne ispuni obvezu.

21

Vlastite poslove banka obavlja u svoje ime i za vlastiti račun. Pri obavljanju vlastitih poslova banka nije ni dužnik ni vjerovnik, nego je poduzetnik.

Osnivački poslovi: Banka svojom glavnicom djelomično ili u cijelosti sudjeluje u izgradnji i pokretanju proizvodnje i prometa u različitim područjima gospodarstva.

Emisijski poslovi: Vrijednosne papire koje izdaju različiti izdavači banka može kupiti i dalje preprodavati, ili ih može uzeti u komisijsku prodaju.

Poslovi s efektima: Poslovi kada banka dio svoje glavnice ulaže u vrijednosne papire, kada ih kupuje ili prodaje za svoj račun, u svoju korist ili na svoju štetu. Efektima se nazivaju vrijednosni papiri (obveznice, dionice, mjenice). Kupljene efekte banka preko svojih mešetara (senzala) prodaje na burzi i za tu uslugu plaća proviziju (kurtažu).

Poslovi kreiranja bankarskog novca: Izuzetno su važna djelatnost banaka i drugih novčarskih posrednika (institucije koje od jedne skupine svojih komitenata primaju novac na depozit i pozajmljuju ga drugoj skupini).

BURZE

Burzom se, u najširem smislu riječi, smatraju sastanci trgovaca i mešetara (posrednika) te kupaca u neko stalno vrijeme na određenome mjestu radi zaključivanja trgovačkih poslova.

Danas se pojmom burza označava posebno organizirano tržište na kojemu se, sukladno burzovnim pravilima, trguje novcem, tipiziranim dobrima i uslugama te vrijednosnim papirima. Usto, riječ burza rabi se za oznaku zgrade (mjesta) u kojoj se obavljaju burzovni poslovi.

Sukladno specijalizaciji, burze mogu biti robne ili produktne, novčane i devizne, efektne burze i burze za usluge.

Robne burze: Trguju raznovrsnom robom ili određenim vrstama robe i to na temelju dokumentacije o posjedovanju te robe koja mora odgovarati standardu kvalitete.

Novčane burze: Trguju stranim novcem, stranim valutama i devizama.

Efektne burze: Trguju vrijednosnim papirima, napose dionicama.

Burze za usluge: Trguju različitim uslugama u području prijevoza i zakupa brodskoga i drugog prostora, prijenosa informacija i osiguranja tereta

Roba i vrijednosnice na burzi se prodaju i kupuju prema burzovnom tečaju. Burzovni tečaj nastaje konkurencijom ponude i potražnje robe koja je predmetom burzovne trgovine.

Burzovni se tečaj formira kao prosjek svih pojedinih zaključaka nastalih sporazumom burzovnih sudionika o cijeni predmeta burzovne trgovine. Ako je predmet burzovne

22

trgovine, recimo, vuna ili dionica, burzovni će se tečaj formirati tako da se zbroje pojedinačne kupnje i podijele s brojem kupnja.

O tečajevima koje su određeni predmeti burzovne trgovine postigli na burzi izdaje se tečajnica, i to poslije svakog sastanka burze. Tečajnice se javno objavljuju i siguran su iskaz o kretanju cijena predmeta trgovine na određenoj burzi. Za tečaj koji je zabilježen u tečajnici kaže se daje notiran, a uvrštenje cijena tečajeva u službenu tečajnicu zove se notiranje. Od notiranja treba razlikovati kotiranje. Izrazom kotiranje iskazuje se puštanje vrijednosnog papira na burzu i pravo da se njime trguje. O tome odlučuje burzovno vijeće, odnosno državna tijela (ako je tako određeno zakonom).

Na burzi se poslovi redovito obavljaju preko burzovnih posrednika - mešetara. Česti nazivi za njih su još brokeri (na američkim i britanskim burzama), makleri (na njemačkim burzama), senzali (na austrijskim burzama) i courtieri (na francuskim burzama). Brokeri su posebno osposobljeni stručnjaci koji u ime i za račun trećih osoba posreduju u zaključiva-nju burzovnih poslova. Brokeri ne smiju zaključivati poslove za svoj račun. Za svoje usluge naplaćuju proviziju ili ugovaraju naknadu (burzovna mešetarina, kurtaža).

Pristup na burzu i pravo sklapanja poslova imaju članovi burze, čiji se broj utvrđuje statutom burze. Glede članstva, neke su burze izuzetno zatvorene, poput londonske burze. Teško se postaje članom burze zatvorenog tipa, a na burzi otvorenog tipa članstvo se može otkupiti, iako je broj članova ograničen.

Članom burze postaje se: kupnjom dionica burze u osnivanju; otkupom mjesta (članstva) na burzi; odlukom burzovnog vijeća.

U poslovima s efektima predmet su burzovne trgovine vrijednosni papiri, valute i devize. Burze za takvu trgovinu zovu se efektne burze. Na burzama mješovitog tipa trguje se i robom i efektima, ali ne istodobno. U svijetu ima mnogo burza efekata. Najpoznatije su u New Yorku, Londonu, Tokyju i Frankfurtu.

Poslovi na burzama efekata dijele se na poslove za gotovinu i na poslove na rok (ročni ili terminski poslovi).

Poslovi za gotovinu, najčešći su oblik burzovne trgovine efektima. Dobava efekata i isplata izvršavaju se odmah ili najkasnije sljedećeg dana. O svakom se poslu izdaje zaključnica, a stranke predaju efekte i kupovninu plaćaju neposredno, odnosno, ako je ugovoreno, preko posebnih zavoda za obračun. Poslovi za gotovinu stvarni su poslovi, jer prodavač prodaje efekte zato što mu treba gotovina, a kupac želi gotovinu korisno uložiti.

U ročnim se poslovima (terminskim poslovima) pogodba sklopljena na burzi ima izvršiti posljednjega dana utvrđenog roka. Rokove za ispunjenje pogodbe ugovaraju stranke, poštujući pri tome uzance te burze. Uobičajeni su rokovi iz uzanca na „sredinu mjeseca", odnosno „potkraj mjeseca" (npr. media ožujak, ultimo ožujak).

Arbitražni su poslovi prisutni u burzovnoj trgovini. Na burzama robe temelje se na razlikama cijena iste robe na različitim burzama, a na burzama efekata na razlikama tečaja istih vrijednosnica na različitim burzama.

23

TRGOVANJE NOVCEM

Trgovanje novcem gospodarska je djelatnost pri kojoj poduzetnici kupuju i prodaju novčana sredstva na tržištu novca. Tržište novca je organizirano tržište (mjesto i vrijeme) na kojemu se traže i nude novčana sredstva i, ovisno o ponudi i potražnji formira cijena novca. Cijena novca na tržištu novca formira se kamatnjakom. Pri većoj ponudi novca kamatnjak je niži, a pri ponudi manjoj od potražnje on je viši.

Poslovi su na tržištu novca raznovrsni. Bez obzira na posebnosti, za transakcije na tržištu novca karakteristično je da mogu biti promptne (poslovi se obavljaju odmah, odnosno najkasnije dva do pet dana od zaključenja posla) i terminske transakcije (poslovi se obavljaju kako je dogovoreno).

Sudionici su na tržištu novca poslovne banke, specijalizirani i posebno ovlašteni novčarski posrednici i središnja banka. Drugi gospodarski subjekti koriste se uslugama tržišta novca preko ovlaštenih sudionika. Država i njezine institucije to čine preko središnje banke, a poduzetnici preko poslovne banke ili posebno ovlaštenih novčarskih posrednika.

Na tržištu novca trguje se novcem i vrijednosnim papirima. To je žiralni novac, odnosno viškovi žiralnog novca ili su to vrijednosni papiri koje emitira središnja banka, tj. vrijednosni papiri koje ona proglasi pogodnima.

Vlasnici prodaju viškove žiralnog novca, a kupuju ih sudionici koji imaju manjkove, odnosno vlasnici svoje vrijednosne papire prodaju za novčana sredstva, a kupuju ih oni koji imaju višak žiralnog novca.

Na tržištu novca novac se kupuje kao: dnevni novac (kupuje se na rok od jednog dana (24 sata, do sutradan) za potrebe dnevne likvidnosti) i terminski novac (kupuje se na rok od jednog mjeseca do godine dana, radi osiguranja likvidnosti u duljem roku).

Međunarodnim tržištem novca smatra se tržište novca u međunarodnom prostoru, na koje nacionalne novčarske vlasti nemaju utjecaja. Ono se često zove međunarodno tržište deviza, a mjesta gdje se trguje novcem zovu se devizne burze. Sudionici su na međunarodnom tržištu novca gospodarski čimbenici koji svoja potraživanja drže na računima u bankama i kod drugih novčarskih posrednika izvan granica svoje države. Po pravilu, to su poslovne banke i druge novčarske institucije kojima je središnja banka dala odobrenje da mogu imati poseban račun u drugim bankama u inozemstvu, odnosno da mogu obavljati transakcije s imovinom koja je u inozemstvu.

JAVNE USTANOVE HRVATSKOG NOVČANOG SUSTAVA

Javne ustanove hrvatskoga novčanog sustava možemo podijeliti u tri skupine. To su središnje ustanove, nadzorne ustanove i uslužne ustanove.

Središnje ustanove hrvatskoga novčanog sustava su:

Hrvatska narodna banka

Hrvatska banka za obnovu i razvitak

Ministarstvo financija u cjelini i sa svojim zasebnim ustanovama: Hrvatskom državnom riznicom, Poreznom upravom i Carinskom upravom.

24

Hrvatska narodna banka središnja je banka Republike Hrvatske. Osnovana je zakonom i odgovorna je Hrvatskom saboru. Ona je središnja po tome što je od države dobila ovlasti da organizira hrvatski novčani sustav, kontrolira njegovo funkcioniranje te kontrolira druge novčarske subjekte. Ona utvrđuje količinu novca u prometu, opću likvidnost banaka i njihovo poslovanje, izdaje novčanice i kovanice, brine se o održavanju opće likvidnosti i plaćanjima prema inozemstvu, propisuje i organizira informacijski sustav nužan za obavljanje svojih funkcija i obavlja određene poslove za državu. Tijela su upravljanja Savjet i guverner, koji je istodobno predsjednik Savjeta. Savjet čine guverner, zamjenici guvernera i dva viceguvernera te najviše osam članova, koje Sabor imenuje iz redova nezavisnih stručnjaka, na rok od šest godina. Guvernera imenuje i razrješava Sabor, a na dužnosti je šest godina. Guverner predstavlja i zastupa Hrvatsku narodnu banku, organizira njezin rad i vodi poslovanje Banke. Hrvatska narodna banka ostvaruje prihode i ima rashode. Prihode ostvaruje od kamata na kredite koje Banka daje drugim bankama, od naknada za obavljene usluge, od kupnje i prodaje vrijednosnih papira, od kamata na kredite iz primarne emisije i iz drugih izvora. Rashodi su banke kamate i drugi troškovi za inozemne kredite, vrijednosne papire i sredstva koja poslovne banke drže na računu Hrvatske narodne banke. Tu su još troškovi za devizno-valutne poslove, troškovi za izradu novčanica, troškovi poslovanja i troškovi za plaće zaposlenika.

Višak prihoda nad rashodima Hrvatske narodne banke jest prihod državnog proračuna. Višak rashoda nad prihodima Banka pokriva iz fonda posebne pričuve, koji je u tu svrhu i utemeljen.

Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) osnovana je 12. lipnja 1992. godine donošenjem Zakona o Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu (HKBO). U prosincu 1995. godine Banka mijenja naziv u Hrvatska banka za obnovu i razvitak. U hrvatskome bankarskom sustavu HBOR ima ulogu razvojne i izvozne banke osnovane radi kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Osnivač i 100%-tni vlasnik je Republika Hrvatska.

Ministarstvo financija je tijelo državne uprave. Njegova je zadaća provođenje zakona u svezi s državnim prihodima i kontrola državnih izdataka. Ministarstvo financija izrađuje prijedlog državnog proračuna, a posebne službe Ministarstva bave se prikupljanjem prihoda i njihovom razdiobom na korisnike. Vlada Republike Hrvatske utvrđuje prijedlog proračuna, a Hrvatski sabor ga prihvaća ili odbacuje, odnosno traži doradu ponuđenog proračuna.

Porezna uprava je jedinstvena i samostalna upravna organizacija u sastavu Ministarstva financija, a djeluje pod nazivom Ministarstvo financija - Porezna uprava. Zadaće Porezne uprave su: utvrđivanje poreznih obveznika i porezne osnovice te naplate poreza u skladu s poreznim stopama za pojedine gospodarske transakcije; poslovi u svezi s raznim „poreznim evidencijama" i poslovi nadzora nad poreznim obveznicima radi utvrđivanja pravilnosti i pravodobnosti uplate obračunatog poreza.

Carinska uprava je posebna služba u sastavu Ministarstva financija. Zadaća je Carinske uprave i njezinih jedinica (organizirane na državnim graničnim prijelazima i važnim gospodarskim mjestima unutar države) obavljanje carinskog nadzora nad kretanjem materijalnih vrijednosti (robe i novca) i njihovih vlasnika pri prijelazu carinske granice te naplata carine i drugih pristojbi, odnosno poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri ulazu materijalnih vrijednosti na carinsko područje Hrvatske, po unaprijed poznatoj carinskoj tarifi.

25

Pod izrazom Hrvatska državna riznica misli se na sustav prikupljanja i trošenja „državnog" novca, a izraz upravljanje Državnom riznicom označuje skup pravila i postupaka kojima je svrha uspješno prikupljanje i djelotvorno trošenje novčanih sredstava države. Sustav Hrvatske državne riznice uspostavljen je potkraj 1995. godine.

Nadzorne ustanove su:

Državni ured za reviziju

Ured za spriječavanje pranja novca

Financijska policija

Uslužne ustanove su:

Financijska agencija (FINA)

Državna agencija za osiguranje stednih uloga i sanaciju banaka

Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG)

Hrvatski novčarski zavod