O Hegelovoj Nauci Logike i Fenomenologiji Duha

8/9/2019 O Hegelovoj Nauci Logike i Fenomenologiji Duha

1/27

23

Arhe, III, 5-6/2006.UDK 130.121 : 16Oiginalni nauni rad

MILENKO A. PEROVIFilozofski fakultet, Novi Sad

ODNOS FENOMENOLOGIJE DUHA I NAUKE LOGIKEKOD HEGELA

Apstrakt: Od vremena kada je Hegel objavio djelo Nauka logike i dovrio svoj lozojskisistem odvijaju se diskusije meu njegovim interpretatorima i kritiarima o problemu statuiranjaFenomenologije duha i same ideje fenomenologije duha u odnosu na nauku logike i enciklo-pedijski sistem lozoje. Autor je u tekstu izloio kljune momente te diskusije, nastojei da ihimplicitno kritiki osvijetli vlastitim tematskim ispitivanjem postavljenog problema. Na samojlektiri Hegelovih djela i njihovog imanentnog smisla autor nastoji dokazati tezu da iza spoljanjeinkonzistentnosti ideja fenomenologije i logike nauke postoji njihova duboka unutranja konzi-stentnost. Njome se dokazuje stav da Fenomenologija duha ima svoje specino, ali i pouzda-

no mjesto u cjelini sistema Hegelove lozoje.Kljune rijei: Hegel, fenomenologija duha, nauka logike.

Problem statuiranja ideje fenomenologije duha u cjelini Hegelovog misaonog siste-ma otvoren je ve u godinama pripremanja i pojavljivanja samoga djela Fenomeno-logija duha, to posvjedouje i sama Hegelova prepiska sa elingom1. Pojava Naukelogike i Enciklopedije lozojskih znanosti donijela je visoku problemsku napetostu miljenje odnosa izmeu ideje fenomenologije i logike ideje, te ideje fenomenologi-je i ideje enciklopedijskog sistema znanosti.

Rana Hegelova najava sistema lozoje ili ponajmanje prvog dijela sistema (iz1802. godine) rezultirala je voluminoznim poetkom s Fenomenologijom duha kaoprvim dijelom sistema ili uvodom u sistem. Utemeljenje logike ideje i ideje enciklope-

dijskog sistema lozoje iznova je zahtijevalo odreivanje prema ideji fenomenologi-je. Hegel se ni u Hajdelbergu, ni u Berlinu nije odrekao Fenomenologije duha. Ipak,nije joj dao ni neko oekivano mjesto u sistemu. Naprotiv, postavio je samo u jednomodjeljku o subjektivnom duhu u Filozoji duha, izmeu antropologije i psihologije,kao razvojnu stanicu postizanja istine subjektivnog duha.

1 Briefe von und an Hegel. Hrsg. J. Hoffmeister, Hamburg, Bd. 1., 1952-54.


2/27

24

Meu Hegelovim tumaima i kritiarima ta je injenica pokrenula brojna pitanja:Da li je Fenomenologija duha najprije postavljeni, pa onda opozvani prvi dio lozo-jskog sistema? U kakvom odnosu stoji Fenomenologija duha prema Nauci logikei Enciklopediji? Da li je ideja fenomenologije duha izgubila svoje pravo mjesto usistemu? Zato se zreli Hegel nije jasnije odredio prema vlastitoj ideji fenomenologi-je duha? Da li je Hegel bio prisiljen, voen razlogom izgradnje konzistentnog lozof-skog sistema, da relativizira sistemsku vrijednost Fenomenologije duha i ideje feno-menologije duha?

Diskusija o ovim pitanjima pokrenuta je nedugo poslije Hegelove smrti i traje dodanas. Ponudila je najrazliitije odgovore koji zadiru u razumijevanje same biti Hege-love lozoje uopte. Jo za Hegelova ivota zametnut je spor o tome da li djelo ini

nekakvu lozofsku propedeutiku ili anticipaciju puta znanja prema znanosti. He-gelov sljedbenik Mihelet (Michelet)2, na osnovu Hegelovog stava o Fenomenologi-ji duha kao vlastitom putu otkrivanja (Entdeckungsreise), smatrao je da djelo inisamo jednu etapu u Hegelovom duhovnom razvitku, koja ne pripada sistemu, niti imabitnu vrijednost. Desni hegelijanac Rozenkranc (Rosenkranz) u djelu Hegelov ivot3(1844) posveuje Fenomenologiji duha odjeljak pod naslovom Fenomenologijskakriza sistema do 1807., otvarajui tako pitanje o krizi Hegelovog sistemskog rada, ve-zanom uz pojavu i status toga djela. Po njegovom sudu, s Fenomenologijom duha si-stem dobiva poetak u subjektu koji lozora, a ne u nauci logike kao stvarnom poet-ku sistema. To se moglo desiti zato to Hegel iupava jedan momenat iz cjeline siste-ma, analizu svijesti, te ga iz pedagokih razloga obrauje na vrlo proiren nain. Znakkrize je u nesrazmjernosti proirene obrade, kojom se Hegelova tematska usmjerenost

na analizu svijesti u uem smislu rijei (svijest, samosvijest i um) proirila u preplita-nje svega to se moe znati. Tako je analiza zahvatila cjelinu mogueg sadraja svije-sti, tj. njezinu samospoznaju u prirodi, obrazovanju, obiajnosti, moralitetu i religiji. PoRozenkranzovom sudu, to je dovelo do mijeanja onoga akcidentalnog i privremenog(lozoja dana) s lozojom povijesti svijeta.

Hegelov uenik i nasljednik na berlinskoj katedri Gabler pokuao je razviti feno-menologiju duha u lozojsku propedeutiku kao uvoenje u nauku4. Njegova izradasistema teorijske lozoje dospjela je samo do kritike svijesti. Vanije od toga je daGabler Fenomenologiju duha shvata kao subjektivni poetak lozoje koji imaznaenje propedeutike. Ona treba miljenje da izvede do stanovita same stvari. Tak-vo izvoenje je bitno razliito od objektivnosti poetka nauke, kao zapoinjanja iz po-jma i od pojma same nauke, u smislu pojma razvijajue stvari miljenja.

2 Michelet, C. L, Geschichte der letzten Systeme der Philosophie in Deutschland von Kant bis Hegel,Berlin, 1837-8., Bd. 2.

3 Rosenkranz, K., Hegels Leben, WBG, Darmstadt, 1988.

4 Gabler, G. A, Die Hegelsche Philosophie. Beitraege zu ihrer richtigen Beurteilung und

Wuerdigung. Berlin, 1843.


3/27

25

Drugi Hegelov uenik Hinrihs (Hinrichs)5 pokuao je preoblikovati Fenomenologi-ju duha u jedan samostalni nain psihologije, kojim bi se predoio psihologijski razvi-tak spoznaje, kao svojevrsna metazika duha. Ideja preoblikovanja fenomenologije u psihologiju pokuava se uiniti temeljem kritike Hegela. Hinrihs je uvjeren daHegelovo oslobaanje psihologije od tzv. snaga i moi nije donijelo i dosljedno razu-mijevanje odreenja duha kao stvarne forme spoznaje, to znai da Hegelova fenom-enologijska i logika analiza spoznaje nije data u formi pravih odreenja duha.

Bahman (Bachmann)6 je smatrao da je Hegel u Enciklopediji, kao svom poton-jem izvoenju sistema lozoje, morao napustiti Fenomenologiju duha kao jednoneodrivo djelo. Bahman misli da razlog naputanja treba traiti u injenici da seideja fenomenologije pokazala kao nesavladiva smetnja izgradnji sistema, zbog ega

je tek njezino naputanje omoguilo postavljanje pretpostavki za sistem. Hegelovuslavnu apsolutnu metodu smatrao je lanom. Za razliku od veine hegelijanaca bio jeuvjeren da se ispunjenje miljenja ne moe postii na samome misaonom putu, u kre-tanju miljenja. Konano, Bachmann otvara i pitanje naslova djela.

Polemika s Hegelovom Fenomenologijom duha, provedena od Hajma (Haym)7u knjizi Hegel i njegovo vrijeme, sintetizirala je prijethodnu kritiku diskusiju. Nje-gova je kritika sinteza imala velikog uticaja na potonje recepcije Hegelovog djela. PoHajmu, Fenomenologija duha nije koncepcijski zaokrueno i jednoznano djelo, vepolovini i zbrkani palimpsest. Ispod vidljive koncepcije, koju navjeuje Uvod,postoji i druga koncepcija koju otkriva zakljuno razmatranje i kasnije napisani Pred-govor. Uvod zahtijeva transcendentalni lozojski dokaz apsolutnog znanja ukome dua treba sebe da objasni prema duhu, posredstvom znanosti iskustva svijes-

ti. Zakljuak Fenomenologije duha, po Hajmovom sudu, trai da se izloi jedan po-vijesni dokaz. Stoga je za njega Fenomenologija duha zapravo jedna psihologija, datau zbrci i povijesnom neredu, odnosno, povijest data u psihologijskom neredu. S dru-ge strane, Hajm shvata osnovnu Hegelovu namjeru kao neuspjeni pokuaj razvijanjaKantove transcendentalne lozoje u jednu povijesnu kritiku. Hegelov je neuspjeh utome to su transcendentalna lozoja i povijest naprosto pomijeane.

Sasvim drugaiji smisao u Fenomenologiji duha nalazi traus (Strauss)8, dreida ona ima centralno znaenje u cjelini Hegelove lozoje. Po njegovom sudu, djelo nagenijalan nain izraava ono to se u kasnijim Hegelovim djelima izraava na slabaannain. Na sliaj je nain Fojerbah (Feuerbach)9 recipirao centralno znaenje djela.On propituje mogunost da stanovite Fenomenologije duha bude uzeto kao osno-va iz koje se moe izvesti cjelina Hegelovog miljenja, jer to slijedi iz imanentnih

5 Hinrichs, H. W. F., Die Genesis des Wissens, Heidelberg, 1835.

6 Bachmann, C. F., Ueber Hegels Systeme und die Notwendigkeit einer nochmaligen Um-gestaItung der Philosophie, Leipzig, 1833.

7 Haym, R., Hegel und seine Zeit. Vorlesungen iiber Entstehung und Entwickelung, Wesen undWert der Hegelschen Philosophie, Berlin, 1857.

8 Strauss, D. F., GesammeIte Schriften, Bd. 10., Bonn, 1878.

9 Feuerbach, L., Saemtliche Werke, Bd. 2., Leipzig, 1846-66.


4/27

26

mogunosti fenomenologijskog principa. Isto tako, logika moe biti razumljena kaojedna fenomenologija, jer tematski misli napetost dogaanja razdora izmeu prividai istine. U tom pogledu, logiki poetak lozoje s istim bitkom moe se shvatiti ikao fenomenologijski poetak. Djelotvornost fenomenologijskog principa za Hegelovomiljenje naglaava i Chalybaeus.10 Na pitanje da li fenomenologija ili logika ini prvidio sistema on odgovara postravkom da Hegel i logici kao zasnivajuem prvom dije-lu sistema daje odreenu fenomenologijsku formu. Logika, tj. metazika treba da budeshvaena kao fenomenologija, jer znai napredovanje prema objektivnoj istini. Svijest osubjektivnom izvoritu te istine mora ostati prezentnom u cijelom logikom izvoenju.Ta misaona mo odranja svijesti o takvoj prezentnosti nije Hegelov nedostatak, negonunost vrste metodologijske povezanosti subjektivne s objektivnom stranom istine,

koja je ujedno i fenomenologijska povezanost.Prema Marksovom sudu11 Fenomenologija duha je pravo rodno mjesto i

tajna Hegelove lozoje. Dijalektika je ono misaono veliko u njezinom lozofs-kom izvoenju i misaonom rezultatu. Misaona veliina Hegelovog fenomenolokogstanovita u tome je to samoproizvodenja ovjeka shvata kao proces, a opredmeenjekao otuenje (Vergegenstaeindlichung als Entgegenstaeindlichung) i ukidanje togaotuenja. Hegel shvata sutinu rada i predmetnog ovjeka istinito, jer razumije samogaovjeka kao rezultat njegovog vlastitog rada. Na Marksovom misaonom tragu Koev12, Luka13 i Bloh14 rekonstruiraju kod Hegela ne samo jedan sistematski pogled na svijet,nego i koncepciju revolucioniranja povijesti. U Fenomenologiji duha oni trae antro-pologijsko utemeljenje dijalektikog i revolucionarnog shvatanja povijesti. Za Koevacentralno znaenje ima ideja o ovjekovom samopostajanju u povijesti, koje je bit-

no odreeno borbom izmeu gospodara i roba. Luka razumije ideju fenomenologi-je kao trostruko prelaenje cjeline povijesnog puta, koje se u Hegela provodi s met-odologijskom nunou. Rije je o trostrukosti subjektivnog, objektivnog i apsolutnogduha, koju Luka razlikuje u osloncu na Hegelovu podjelu Fenomenologije duha izNirnberkog razdoblja.

Jaspers u djelu Psihologija pogleda na svijet15 razumije temeljnu ideju Fenom-enologije duha kao veliki pokuaj da se izradi jedna psihologija pogleda na svijet.U raznolikosti unutranje tematske obrade ona je izraz jednoga pogleda na svijet.Po Hajdegeru16, ideja Fenomenologije donosi mogunost kretanja prema esha-tologiji bitka. Hajdegerov model interpretacije, usmjeren na Uvod kao vodei to-pos za razumijevanje Hegela, iznova je obnovio i do paroksizma zaotrio staro pitanje

10 Chalybaeus, H. M., Phaenomenologische Blaetter, Kiel, 1840.

11 Marks, K, Ekonomsko-1ozofski rukopisi iz 1844., u Rani radovi, Naprijed, Zagreb,1973.

12 Kojeve, A, Kako itati Hegela, V. Maslea,Sarajevo, 1964.

13 Lukacs, G., Mladi Hegel, Kultura, Beograd, 1959.

14 Bloch, E., Subjekt - objekt. Objanjenja uz Hegelovu lozoju, Naprijed, Zagreb, 1959.

15 Jaspers, K, Psychologie der Weltanschauungen, Berlin, 1925.

16 Heidegger, M., HoIzwege, Frankfurt, 1950.


5/27

27

o mogunostima interpretacije Fenomenologije duha. Jedna od vodeih mogunostikree se od Uvoda kao toposa zasnivanja znanosti iskustva svijesti, tj. fenome-nologije svijesti. Druga vodea mogunost kree se prema zakljuku i Predgovorukao toposima zasnivanja fenomenologije duha.

Sloenost Hegelovog lozojskog diskursa, nema sumnje, dala je povoda predoeniminterpretacijskim ambivalencijama. Neki autori pokuali su odoljeti teini interpretaci-jskog zadatka ispitivanjem povijesti nastanka Fenomenologije duha. Voen takvomnamjerom Hering (Haering)17 je doao do zakljuka da djelo nije nastalo po nekombriljivo promiljenom i pripremljenom planu, niti iz prijethodnog organskog razvit-ka Hegelovog miljenja, nego u neoekivanoj odluci pod unutranjim i spoljanjim pri-tiscima. Hering smatra da je Fenomenologija duha prvobitno trebalo da bude samo

uvod u sistem, ali se u neposrednom prireivanju za tampu transformisala u dio siste-ma. Tim stavom on opet oivljava Hajmovu postavku o palimpsestu. Argumentac-iju trai u pretpostavci o izvornoj Hegelovoj najmeri da analizu provede do odjeljkao umu. Rast prireene grae prisiljava Hegela da promijeni namjeru i analizu dovededo obrade apsolutnog znanja. Budui da ta graa pripada lozoji duha, ideja fenome-nologije se neoekivano morala razviti u samostalni dio sistema. Hering je time otvorionovi interpretacijski problem tzv. mjesta prekida, odnosno, traenja onoga mjesta udjelu u kome fenomenologija svijesti prerasta u fenomenologiju duha. Tu problemskunit slijedie Hofmajster (Hoffmeister) i Ipolit (Hyppolite)18, smatraju da djelo sadri iznanost iskustva svijesti i fenomenologiju duha, te da prva nuno mora voditi drugoj,ukoliko se prvi dio, koji izvodi do stanovita uma, moe smatrati besformnim.

U instruktivnom radu o znaenju Fenomenologije duha Pegeler (Poeggeler)19

je rekonstruirao bitne take predoene diskusije. Svoje interpretacijsko stanovitepokuao je izgraditi na samim Hegelovim stavovima o ideji fenomenologije, koji senalaze u prvom i drugom predgovoru Nauci logike, Enciklopediji, Predavanjimaiz lozoje religije, te napokon u redakciji drugog izdanja Fenomenologije duha,koja je prekinuta Hegelovom smru. Pegeler zastupa tezu o lomljenju Hegelovog izvor-nog plana u odjeljku o umu, kojim se znanost iskustva svijesti transformira u fenom-enologiju duha, a tematizacija iskustva svijesti u iskustvo duha. Za njega Fenome-nologija duha kao put znanosti ve je sama znanost, tj. prvi dio znanosti, jer se jo uvi-jek kree u elementu neposredne egzistencije, u elementu svijesti, koji je neposrednostduha. Ta neposrednost je poetak duha, ali ne i njegov povratak u sebe. Svijest u svojojneposrednosti, kao izvorni predmet Fenomenologije duha, mora se uzeti kao apso-lutni poetak, kao to to kae i Hegel u Nauci logike iz 1812. godine. Povijest svijes-ti mora biti uzeta kao fenomenologijsko pokazivanje razvitka pojma, koji nije uzet kao

apsolutni pojam, nego kao lan ili element, odreen izvornim krunim karakterom lo-

17 Haering, Th., Die Entstehungsgeschichte der Phaenomenologie des Geistes, in Verhand-lungen des 3. Hegelkongresses, Hrsg. Wigersma, Tubingen/Haarlem, 1934.

18 Hegel, Phaenomenologie des Geistes, Hrsg. v. J. Hoffmeister. Leipzig, 1937.; XXXIV f.;Hyppolite, J., Genese et structure de la Phenomenologie de IEsprit de Hegel, Paris, 1946.

19 Poeggeler, O., Zur Deutung der Phaenomenologie des Geistes, Hegel-Studien, 1961., Bd1., 255-294.


6/27

28

zoje. Za Poggelera Fenomenologija duha je anticipacija sistema. Fenomenologi-jska metoda u bitnom je anticipacijska. Njezina nunost moe biti razvijena i dokaza-na tek u logici. On smatra da Hegel i 1812. godine uzima Fenomenologiju duha kaopretpostavku Nauci logike, ali da se u preradi prve knjige Nauke logike (1831) onjoj izraava vrlo dvosmisleno. Faktiki je pretpostavlja, ali ujedno i pokazuje njezinunepotrebnost. Pegeler se dri rairenog uvjerenja da Hegel u Enciklopediji nesumn-jivo iskljuuje Fenomenologiju iz cjeline sistema, smatrajui da se u zatvorenosti izaokruenosti sistema ona ne moe pojaviti ni kao uvod. Meutim, Filozoja religi-je, navodno, baca novo svjetlo na cijeli problem, jer u njoj Hegel eksplicitno govori oFenomenologiji duha i Enciklopediji kao o dva puta razvitka apsoluta.

Problem statusa ideje fenomenologije duha u Hegelovom miljenju ostaje otvoren

do danas. Dublji misaoni interes ne moe biti zadovoljen stavom iskljuenja Fenom-enologije duha iz sistema, na temelju ideje o suprotstavljanju mladog i starogHegela, tj. Hegela do 1807. godine i Hegela kao mislioca sistema, jer se teza o radi-kalnosti preokreta u Hegelovom miljenju ne moe argumentovano braniti. Isto tako,ne moe zadovoljiti teza da se Hegelov sistem sastoji od fenomenologije, logike i real-lozoje. Ona implicira potpuno niveliranje i ponitavanje unutranjih napetosti u jed-noj velikoj lozofskoj karijeri. Cjelina predoene diskusije snai potrebu da se iznovapita o smislu i karakteru evolucije ideje fenomenologije duha od Nauke logike pre-ma Enciklopediji i Filozoji religije. U ovom radu istraivaka panja usmjera-va se samo na jedan dio toga sloenog zadatka, na propitivanje problema odnosa idejefenomenologije duha i logike ideje.

I

U prvom predgovoru Nauci logike iz 1812. godine Hegel na dvostruki nain tem-atizira odnos izmeu Fenomenologije duha i Nauke logike. Slijed pojavljivanjatih djela zahtijevao je objanjenje njihovog spoljanjeg odnosa u sklopu najavljivanogi ovim djelima zapoetog graenja Sistema nauke. Koncept Nauke logike Hegelaprisiljava da koriguje dio predvienog plana gradnje sistema. Planom je bilo predvienoda Fenomenologija duha bude prvi dio sistema, a da drugi dio sainjavanju Logika iobje realne nauke lozoje (lozoja prirode i lozoja duha). Meutim, neophod-na obimnost Logike morala je izazvati odlaganje rada na real-lozoji. Time nijeizmijenjen planirani karakter spoljanjeg odnosa izmeu Logike i Fenomenologijeduha. Logika se postavlja kao prvi nastavak Fenomenologije duha. U notici kojuHegel pridodaje u drugom izdanju Logike (1831), koja saima proivljeno iskust-

vo graenja sistema, opoziva se predoena shema sistema, jer je ve u Enciklopedijiopozvan taj spoljanji odnos u procesu graenja sistema.

Pokazuju li ovi opozivi unutranju napetost u temeljnoj ideji Hegelovog siste-ma ili napetost u samome toku gradnje sistema, tj. tekoe konkretnog sistemskograzvijanja ideje? Premda obje napetosti stoje u najneposrednijoj vezi, pa unekoliko prelaze jedna u drugu, ne treba ih mijeati. Prva proistie iz misaonih tekoa ob-likovanja i zaokruivanja sistema nauke s ontologijskom nunou kao unutranjomkoherentnou. Druga je napetost vezana za spoljanju povijest sazrijevanja i izvoenja


7/27


8/27

30

tologijski obrt miljenja) jeste analiza povratnog fenomenologijskog puta lozoje upovijest vlastitog postajanja.

Povratni karakter lozoje kao fenomenologije, shvaen kao anticipacijski uspoljanjoj povijesti nastajanja Hegelovog miljenja, na prvi pogled ini fenomenolog-iju samo spoljanjom pretpostavkom logike i sistema. Meutim, to je privid. Filozo-ja kao fenomenologija odmah mora dokazivati vlastitu nunost. Dokazivanje je poka-zivanje kako se lozoranje uopte moe pojaviti, kako konana svijest moe u vlas-titoj antitetici postati ab-solutna svijest. Po redu vremena, konana svijest na privi-dan nain prijethodi ab-solutnoj svijesti. Fenomenologijska analiza na prividan nainmora potovati tu prividnost, ali stalnim odranjem svijesti o toj prividnosti. Isto tako,fenomenologijska analiza stalno razara tu prividnost, jer sebe samu zna kao fenome-

nologijsku analizu, jer sebe zna kao ab-solutno znanje koje se s fenomenologijskom in-tencijom usmjerava na ono fenomenoloko.

Kada fenomenologijska analiza pokazuje taj prividno prijethodei karaktera konanesvijesti i put njezinog postajanja ab-solutnom svijeu, onda se ona jednako dri i redavremena i reda pojma. Dri se privida fenomenoloke prijethodnosti konane svijes-ti, jer zna da je moe imati i uzeti za svoj misaoni predmet samo zato to je ta svijestfenomenologijska, dakle, lozojska u svojoj najvioj istini. Kada se u samoreeksijiab-solutnog znanja potpuno oslobodi prividnosti fenomenolokog reda vremena, kadaukine privid vlastitog pristajanja na privid, kada rasvijetli povijest vlastitog postajanja,onda se pokazuje da fenomenologija nije samo spoljanja pretpostavka logike i sistema,nego je obrazloena mo lozoje da sebe ontologijski i sistemski razvija.

Gledano s fenomenologijskog stanovita, ab-solutna svijest prijethodi konanoj

svijesti. Ona je njen pojam i njena istina. Kao ista logika priroda svijesti ab-solutnasvijest uvijek je na djelu u svim formama konane svijesti. Ab-solutna svijest je osnovakonane svijesti, njezina mo da bude svijest i da bude konana, jednako kao i njezinamo da ima i mijenja vlastite forme. Ako se logika razumije kao mo svijesti da odrisvoju ab-solutnost u svakom miljenom sadraju, jer se dri onoga ab-solutnog u nje-mu, onda logika prijethodi fenomenologiji. Logiko samoutemeljenje iste sadrineab-solutne svijesti mora prijethoditi fenomenologijskom razvijanju sadrine ab-solutnesvijesti u konanoj svijesti. Zbog toga, fenomenologija moe biti shvaena kao mome-nat samooblikovanja duha, te sistemsko mjesto ima u lozoji duha.

Ideja fenomenologije nije time otklonjena kod Hegela. Uvjeravanja interpretato-ra da njegovi iskazi u Enciklopediji i Filozoji religije o jednostranosti Fenome-nologije duha i fenomenologijskog puta u lozoji ne nude valjane dokaze da Hegelodustaje od ideje fenomenologije. Hegelov iskaz o jednostranosti odnosi se na fenome-

nologijski poetak i put lozoje kao na jednu moguu stranu zapoinjanja i razvijanjalozoje. Njegova jednostranost potie od jednostranosti njegovog predmeta, naime,konane svijesti. U kretanju dopiranja do biti toga predmeta, dakle, do ab-solutnogznanja, jednostranost nestaje, jer se u ab-solutnom znanju lozoja izborila za vlastitubit. U arhitektonici nastajanja sistema mogao se fenomenologijski poetak uzeti rela-tivno izolovano od logikog poetka, tj. poetka u lozoji s onim logikim. Meutim,nije on plod Hegelovih kolebanja u pogledu odreivanja fenomenologijskog karakteralozoje. U protivnom, ni odjeljak o fenomenologiji duha u Enciklopediji onda ne bi


9/27

31

imao smisla. Naprotiv, sami fenomenologijski predmet, ono fenomenoloko, samogasebe iznova zatvara u jednostranost konanosti konane svijesti, kao to se na drugojstrani pokazuje kao jedini put na kome lozoja kao fenomenologija moe pokazatiproces vlastitog postajanja.

Prvi predgovor Nauci logike ne uskrauje odgovor na pitanje o unutranjem odno-su Fenomenologije duha i Nauke logike. U njemu Hegel shvata prirodu njihovogodnosa iz kontinuiteta htijenja da se metoda lozoje postavi kao imanentno lozojs-ka. Taj najodluniji lozojski kredo cijele njegove lozoje formulisan je u Predgov-oru Fenomenologiji, u zahtjevu za nesamovoljnom otvorenou miljenja za govorbiti miljenih predmeta, za metodom lozoje kao formom miljenja koja je vlasti-ta reeksija sadrrine. Odluka o metodi lozoje, koja bi bila imanentna lozojska

metoda, ne pada prije spoznavanja sadrine miljenih predmeta, na temelju intuicije,originernih upada u unutranji ivot predmeta, tzv. oduevljenja ili neke spoljanje or-ganizacije misaonih procedura. Filozofska metoda nije ni ono o emu bi se post hoc po-lagali lozofski rauni, kao to ini Kant u svojim kritikama. Naprotiv, lozofska meto-da, shvaena kao imanentni razvitak pojma, mora se moi odmah pokazivati i kaoimanentna dua same sadrine. U jedinstvenom subjekt-objektivnom ili objekt-sub-jektivnom kretanju miljenja lozoja mora donijeti odluku o vlastitoj metodi i vlas-titom misaonom predmetu, jer jedino tako se moe konstiituirati kao znanost koja jesposobna da bude objektivna.

Gdje se zainje ta odluka? U duhu koji mora moi pokazati pokretnu jednakost sasamim sobom. To je izvorna ideja i stanovite Hegelovog lozojskog sistema. Duhmora posvjedoiti vlastiti ontologijski obrt, da bi mogao spoznati i prisvojiti totalitet

vlastite sadrine. Predmet lozoje je totalna sadrina duha. Njezin medij je duh usvom punom obliku, ali i u svojim aberativnim oblicima. Borba lozoje za vlastitumetodu, koja je ujedno put prireivanja i razumijevanja predmeta lozoje, predstavljaproces samorazumijevanja duha u vlastitim aberativnim oblicima i kretanje iz tih oblikau istu bit duha, u znanje duha o sebi kao o duhu. Sami duh sebe napuuje da sebe ra-zumije u vlastitom subjektiviranju, da bi bio za sebe. To je samorazumijevanje duhau egzistenciji njegovih aberativnih oblika, tj. vodeih naina svijesti u dokuivanjusadrine miljenih predmeta ili, to je isto, vodeih naina predmetnog karaktera svijes-ti. Hegelova kritika Kantove kritike uma, njegovo razumijevanje dijalektikog umijeaPlatonovih dijaloga Sost, Parmenid i Fileb, te kongenijalno razumijevanje spe-kulativne snage Aristotelovog empirizma, omoguili su istinski novum Hegelovihpojmova dijalektike i spekulacije20. U njima je prezentan cijeli program mogunosti ra-zlikovanja naina postupanja svijesti, projekatskih ideja spoznavanja, te naina na koji

ljudski duh sebe die iz subjektivnog dranja pred predmetima i sebe prireuje kaolozofsku metodu koja je primjerena biti lozoje. To je program razumijevanja je-dinstva i diferencije razumskog, negativno-umskog (dijalektikog) i pozitivno-umskog(spekulativnog) postupanja duha kao svijesti.

Ne zadobiva se taj program iz lematskog preuzimanja tradicije lozoje, niti jeHegel u toj tradiciji naao kao ve raspoloivu ideju da se metoda lozoje trai u poz-

20 Gadamer, H. G., Hegel und die antike Dialektik, Hegel-Studien, 1961., Bd. 1., 173-200.


10/27

32

itivno-umskom postupanju ljudske svijesti. Naprotiv, lozofska metoda formulisana jekao apsolutna metoda u Hegelovom kritikom sudaru s tradicijom lozoje, za kojuje problem miljenja pojma protivrjenosti mahom bio nesavladiv. Topos toga prob-lema Hegel je premjestio iz rasprave o kategorijalitetu tradicionalne logike i metazikeu raspravu o samom logicitetu ljudske svijesti. Novum toga premjetanja mogao jeraunati s prijethodnim lozofskim uzorima samo kao s pred-radnjama na putu tra-ganja lozoje za vlastitom metodom. Uputstva tradicije dijalektikog i spekulativnogmiljenja, pa i onoga najboljega u njoj, morala su iznevjeriti ve na osnovnom temats-kom pitanju o nunosti apsolutne metode kao spekulativne metode. Uistinu, pred-hegelijanska tradicija nije tematski ni postavila problem organskog odnosa razliitihnaina na koje ljudska svijest dokuuje zbiljnost. Jednako tako, nije tematski ni post-

avila problem jedinstva i razlike tih naina, nego se drala helenske ideje o govoru bit-ka u dui, kartezijanskog cogitatio ili ideje o spoznajnim moima svijesti.

Kapitalni novum Hegelove Fenomenologije duha sastojao se u postignuutematske lozofske svijesti o organskom jedinstvu svih ljudskih naina spoznavanja.Ta je tematska svijest pred lozoju kao fenomenologiju stavila zadatak da pokaenjihov sintetiki karakter, faktore i razloge njihove diferencije, te naine i smisao nji-hovih transformacija, tj. mehanizme narastanja kvaliteta duha u njima (ono dialeges-thai svijesti kao duha) koji su voeni svrhom duha da sebe zna kao duh! U tom novu-mu je Hegelova odluka o spekulativnoj metodi lozoje odmah znaila i prebijanjetapa preko lea svih vodeih tradicionalnih naina na koje je lozoja sebi tematskiprireivala predmetna polja miljenja. Spekulativna metoda, tematski postavljena i pro-vedena u Fenomenologiji duha, razorila je temelje tradicionalne metazike, logike i

tzv. spoznajne teorije, istodobno pokazujui kako su se ti temelji morali nuno pojav-ljivati kao prolazni likovi unutranje povijesti svijesti na njezinom putu do vlastite biti,do samorazumijevanja duhovne biti svijesti. Veliki kritiki dijalog Hegela s cijelomtradicijom lozoje dogodio se u Fenomenologiji duha. Njegova potonja djela eksp-likacija su toga dijaloga. Temelj te kritike sadran je u injenici da je Hegel Fenome-nologiju duha razvio kao fenomenologijski poetak lozoje, tj. kao ontologijsko ra-zumijevanje bitnih oblika iskustva svijesti. Filozoja kao ontologija u svom se fenom-enologijsko elementu rasvjetljava kao najvie iskustvo svijesti. U prvom predgovoruNauci logike Hegel to kae vrlo odreeno: U Fenomenologiji duha pokuao sam daprikaem svijest na taj nain. Svijest je duh kao konkretno znanje, i to je znanje koje jezapleteno u spoljanjosti; ali napredovanje ovog predmeta poiva, kao i razvitak svegaprirodnog i duhovnog ivota, jedino na prirodi onih istih biti koje sainjavaju sadrinuLogike. Svijest kao pojavni duh, koji se na svom putu oslobaa svoje neposrednosti

i svoje spoljanje konkretnosti, pretvara sa u isto znanje koje za predmet uzima sameone iste biti kakve su one po sebi i za sebe. Te iste biti su iste misli, duh koji mislisvoju bit. Njihovo samokretanje je njihov duhovni ivot i predstavlja ono ime se nau-ka konstituira, i ije prikazivanje ona jeste21.

Hegel je pred smrt preradio prvi tom Nauke logike. Ta je injenica posluila ne-kim interpretatorima da poure s zakljukom da je prerada proistekla iz zaotravanja

21 Hegel, Wissenschaft der Logik, Bd. 1., Vorrede zur ersten Ausgabe, S. 17.; isto, str. 32 ; Nauka logi-ke, I dio, BIGZ, Beograd, (Predgovar prvom izdanju)


11/27

33

unutranjih napetosti u njegovom miljenju, osobito s obzirom na potonji status ide-je fenomenologije prema logici i sistemu.22 Takav zakljuak nema osnova, ako se up-orede ideje predgovora prvom i drugom izdanju Nauke logike. Naprotiv, Hegel pot-puno zadrava osnovnu ideju o odnosu Fenomenologije duha i Logike, dodatno jeelaborirajui u Predgovoru drugom izdanju, vjerovatno voen spoljanjim razlozima.Predgovor je pisan iz iskustva izgraenog lozofskog sistema. Hegel od publike viene trai blagonaklonost za prihvatanje predstojee gradnje sistema, kao u vrijeme prvepojave Nauke logike, nego se trudi da dodatnim objanjenjima pomogne publici uboljem razumijevanju onoga to je u potpunosti dovreno, posebno u atmosferi izostan-ka recepcija dostojnih misaone snage njegovog sistema.

II

Rasprava o spoljanjem odnosu izmeu Fenomenologije duha i Nauke logike,o kome je Hegel poloio raun u predgovorima Nauci logike, ne daje dovoljno osno-va za ocjenu o imanentnim tekoama Hegelovog sistema, niti o naruavanju jedinstvaideje fenomenologije i logike ideje. Ako je mogue govoriti o tekoama usklaivanjaideje fenomenologije duha i logike ideje, one se tiu samo procesa graenja siste-ma, ali ne i same biti sistema. Argumentacija za ovu tezu moe se nai ispitivanjemunutranje povezanosti ideje fenomenologije i logike ideje, na koju je Hegel eksplic-itno ukazao u Uvodu Nauci logike. Rasprava o Optoj podjeli logike, posebnoUvod, uz Predgovor Fenomenologiji i Uvod u Enciklopediju, izlae bitni pro-

gram Hegelove lozoje. U njemu centralno mjesto ima eksplikacija novog zasnivan-ja ideje logike kao ontologije i lozojske metode. U njemu je povratno prireeno i ra-zumijevanje smisla ideje fenomenologije, koja nee biti opozvana u ideji lozojskogsistema.

Prirodu odnosa ideje fenomenologije i logike ideje ovdje je Hegel izloio na najek-splicitniji nain: U Fenomenologiji duha izloio sam svijest u njenom napredovanjuod prve neposredne suprotnosti izmeu nje i predmeta sve do apsolutnog znanja. Tajput prolazi kroz sve forme odnosa svijesti prema objektu, a njegov rezultat je pojamnauke. Prema tome, nije potrebno da se ovdje taj pojam opravdava (apstrahirajui odtoga to on proizlazi unutar same logike), poto je to uinjeno tamo; i taj pojam nijesposoban ni za kakvo drugo opravdavanje do jedino putem toga njegovog proizvodenjaod strane svijesti, za koju se svi njeni vlastiti oblici razreavaju u njega kao u istinu23.

22 Pegeler smatra da skidanja oznake Prvi dio sistema s Fenomenologije duha, kao i Hegelova preradaprve knjige Nauke logike (1831) za potonji statusFenomenologije moe znaiti da sam Hegel pokazujenjezinu nepotrebnost, iako se i dalje ona faktiki pretpostavlja.

23 Hegel, Wissenschaft der Logik, Bd.1., Einleitung, S. 42.; isto, str. 51. (Uvod)


12/27


13/27

35

nim fenomenologijskim izvoenjem. U njemu se ona vezuje s logicitetom same ljudskesvijesti, prati njegovu imanentnu skepsis (koja razbija svaki oblik petrikacije njezinihsuprotnosti s predmetom), slijedi logiki puls samootkrivanja dubljih oblika svijestikao proces mirenja istine i izvjesnosti svijesti, te s njom stie do samootkrivanja moisvijesti da se postavi kao lozojska svijest, odnosno, kao apsolutno znanje. U njemue se ona tek otvoriti za izvorno jedinstvo sebe kao svijesti i predmeta, odnosno, kaoista logika svijest. Za Hegela, svijest postaje istom logikom svijeu tek kada izasebe ostavi svaki oblik suprotnosti istine i izvjesnosti.

SEDMO. Prirodni fenomenoloki put svijesti je dugi niz zametnutih vorovaodnosa suprotnosti svijesti i predmeta, na kome se svaki od njih hoe osamostaliti ipetricirati kao potonja istina, najvia mo ili sama bit svijesti (u vodeim nainima

ulne izvjesnosti, opaanja i razuma). Nemiljena je pretpostavka tradicionalne for-malne logike izvedena iz ideje razumskih funkcija svijesti, s njezinom pretenzijom naapsolutnost spoznaje. Idejom fenomenologijskog razmatranja fenomenologokog putasvijesti Hegel je razorio tu nemiljenu pretpostavku, pokazujui kako je opoziva samalogiko-spekulativna priroda svijesti. Ta pretpostavka izrasta na jednom od moguihoblika odnosa svijesti i predmeta. Kao i svaki od tih moguih odnosa, ona se pojavlju-je u pretenziji na istinitost spoznaje, tj. u ideji da je ona najmjerodavniji nain spoznajejedinstva svijesti i predmeta. Fenomenologijska kritika te pretenzije, kao kritika temel-ja formalne logike, ne poiva na nekom originarnom otkriu, kojim bi se kao novimstanovitem posvjedoilo protiv tradicionalne logike. Naprotiv, imanentni logicitetsame svijesti opoziva i ograniava tu pretenziju. Hegelova fenomenologijska kritikasamo pokazuje kako skeptiko-antitetiko kretanje logiciteta svijesti razara pretenz-

iju razuma, a time i pretenziju formalne logike na aposlutnu istinu. tavie, imanentnalogika mo svijesti slama sve pretenzije svijesti da u bilo kom svom obliku postignepomirenje istine i izvjesnosti. Ona slama i samu svijest, rtvujui je ivom jedinstvusame svijesti i predmeta. Sve dok svijest kao svijest jeste na djelu, u bilo kom oblikuvlastitog djelatnog odnosa prema predmetu, odravajui se kao svijest producira ovajili onaj oblik suprotnosti sebe i predmeta. Nastojei da se odri kao svijest, ona iznovaproducira oblike suprotnosti s predmetom, a istodobno nastoji da ukine sve suprotnos-ti sebe i predmeta, nastoji da spozna istinu (istost) sebe i predmeta. Svijest se moeosloboditi od vlastitih suprotnosti samo ako ukine sebe kao svijest, ako napusti uskostanovite subjektivnosti i prepusti se dogaanju izvornog identiteta sebe i predmeta,miljenja i bitka! Utoliko je fenomenologija duha pokazivanje rtvenog puta svijesti!

OsmO. Nosee pretpostavke tradicionalne logike, ali i Kantove kritike lozoje doivljele su bitnu relativizaciju ve u Fenomenologiji duha. Za to nije treba-

lo ekati pojavu Nauke logike. Otvaranje problema zapoinjanja lozojskog siste-ma s logikom i postavljanje novog pojma logike nauke, koja je priinila velike inter-pretacijske tekoe prvim Hegelovim kritiarima24, u bitnom je pripremljeno i prove-deno u Fenomenologiji duha. Meutim, nije ona ni pripremna radnja, ni prolegom-ena, niti propedeutika za novu logiku nauku, nego je logika nauka na djelu ispiti-

24 vidi: Trendelenburg, Friedrich, Logische Untersuchungen (1840.), te Die logische Frage in HegelsSystem (1843.)


14/27

36

vanja fenomenolokog puta svijesti, tj. slijeenja ivog logiciteta ljudske svijesti. Onologiko svijesti ne bi bilo mogue razumjeti i slijediti u mijenama njegovih likova akofenomenologija duha ve ne bi bila provedena sa stanovita nove spekulativne logike.

DEVETO. Ontologijski obrt miljenja, kao uspostavljanje miljenja izvornog jedin-stva miljenja i bitka, mora biti opravdan i dokazan u samom miljenju. Ne uspostav-lja se on iz neposrednog bljeska lozojskog genija, nego ini posredovanu neposred-nost miljenja na nain fenomenologije. U vlastitom zapoinjanju lozoja mora do-kazati nunost vlastitog pojma. Lematsko zapoinjanje nije traeni dokaz. Nije to nipozivanje na intuiciju, ni matematiko postavljanje denicija, ni poetno preuzimanjeideje apsoluta, ni postavljanje apsolutnog prvog stava. Prije Hegela u lozoji nije pre-duzimano tematsko ispitivanje poetka u lozoji kao lozofskog problema, kojim bi

se dokazala misaona nunost same lozoje. Hegel otvara taj problem iz dubljeg lo-zofskog uvjerenja da pojam lozojske nauke i njegovo deduktivno razvijanje u to-talitet misaonih odreenja svoju lozojsku pretpostavku mora imati u jednoj fenom-enologiji duha, koja rasvjetljava i dokazuje nunost puta postajanja lozofske svijes-ti. Za Hegela Fenomenologija duha nije nita drugo do dedukcija toga pojma. Doka-zivanje ontologijskog obrta miljenja, u kome svijest naputa vlastito stanovite i post-aje lozojskom svijeu, to je pravi logiki poetak lozoje, mora se moi razvi-ti tematskim istraivanjem povratnog puta miljenja u proces dogaanja ontologijskogobrta. Taj proces dogaanja je fenomenoloka povijest svijesti, koja u svom najviemrezultatu dovodi do lozofske svijesti. Ona je opredmeena kao ab-solutno znanje, tj.znanje odvezano od svih suprotnosti svijesti, znanje u kome su pomireni istina i izvjes-nost, znanje istine identiteta miljenja i bitka. Filozofska svijest je istina svih naina

svijesti, te je kao takva formalni pojam iste logike (ontologijske) nauke. Fenom-enologija duha se, sagledana na ovaj nain, u Hegela javlja kao proces borbe logikenauke za vlastiti pojam.

U Drugom predgovor Nauci logike Hegel istie da je stvarni ontologijski pri-us miljenja, koji ini utemeljivim svaku ideju spoznavanja, izvorno jedinstvo zbiljsk-oga i misaonoga uma. Prema tradiciji helenske lozoje Hegel ga imenuje pojmomlogosa kao uma onoga to jeste25. Logos je isti pojam, ono najdublje kod predme-ta ili njegov jednostavni ivotni impuls, ali i subjektivno miljenje o njemu. Za-datak je lozoje istai u svijesti ovu logiku prirodu, koja oivotvoruje duh, u njemuivi i stvara26. Moi prikazati izvorno dogaanje odnosa miljenja i bitka kao duhov-no kretanje, kao slobodu duha koja konstituira prirodu i duhovno-povijesni svijet, - toje zadatak izgradnje sistema duha, koji se mora moi objektivirati i kao posmatranjelogosa (kao boga) prije stvaranja prirode i konanog duha. To je izvorni logiki (on-

tologijski) zadatak lozoje. Ujedno, to je nuni put subjektivnog, konanog i poja-vnog duha da ispuni svoj logiki zadatak kao fenomenologijski zadatak lozoje. Utome je sadran cijeli program Hegelove lozoje.

Ideja isticanja u svijesti logike prirode duha sutinski je element programaHegelove lozoje, kojom se do kraja legitimira status fenomenologije duha, kako u

25 Hegel, Wissenschaft der Logik, Bd. 1., Vorrede zur zweiter Ausgabe, S. 29-30.; ista, str. 42.

26 isto, S. 27; isto, str. 40.


15/27

37

nauci logike, tako i u enciklopedijskom projektu sistema lozoje. Tu kapitalnu ideju,kao cijeli program istraivanja medijacija duha u nainima svijesti, Hegel je nagovijes-tio jo u jenskom periodu u formulaciji istupanja svijesti iz totaliteta27. U Fenom-enologiji duha dao joj je tematski oblik za mogunost fenomenologijskog ispitivan-ja naina na koji svijest postaje svijeu u istupanju iz jedinstva s zbiljnou. U tom seistupanju zainje fenomenoloka povijest svijesti. Njezin je subjekt svijest u traganjuza ponovnim spoznajnim postizanjem jedinstva s zbiljnou, ali ne vie kao neposred-nog, nego kao znanog i pojmljenog jedinstva. Fenomenoloka povijest svijesti je put izizvjesnosti (certitudo) u istinu (die Wahrheit).

Cjelina toga procesa je dogaanje fenomenoloke povijesti svijesti. Unutranjusadrinu te povijesti Hegel metaforino odreuje kao mreu vorova ili likova svijes-

ti: U toj mrei vezuju se tu i tamo vri vorovi, koji predstavljaju postaje i putokazeduha i njegove svijesti; oni imaju da zahvale za svoju vrstinu i snagu upravo tome to,izneseni pred svijest, predstavljaju po sebi i za sebe bivstvujue pojmove njegove bit-nosti28. Zbiljnost je duha kao svijesti u njegovoj moi da o sebi, kao svijest, uspostaviznanje koje je satkano od kategorijalnih odreenja same biti duha. Ta se odreenjamoraju fenomenologijskim uvidom, kao uzvienim logikim poslom, izvui iz besk-rajne fenomenoloke zbiljnosti svijesti. To izvlaenje je put samoutemeljenja logikenauke kao povratna fenomenologijska rekonstrukcija temeljnih kategorijalnihodreenja duha kao fenomenolokih postaja i putokaza duha u mrei vorova svijes-ti. Ti vorovi su vodei naini spoznajnog aktiviteta svijesti i poivaju na izvornojpredmetnoj djelatnosti svijesti. Proces postajanja svijesti svjesnom vlastitog predme-tog karaktera dugotrajni je fenomenoloki proces. U njemu svijest kao svijest postaje

svjesna vlastite granice. Naime, u svom predmetnom karakteru svijest postavlja vlastitipredmet kao ono sebi naspramno i suprotno. Istodobno ona hoe da se sjedini sa svo-jim predmetom. U tom htijenju prekorauje vlastiti konkretni spoznajni oblik, ali u sva-kom viem vlastitom obliku, voena svojom predmetnou, opet hoe da se odri kaosvijest, ali i da sebe kao svijest ukine u spoznajnom jedinstvu s predmetom. Takva suprotivurjeja imanentna svijesti kao svijesti!

Naine njihovog uspostavljanja i razrjeavanja mogue je pratiti u njihovojfenomenolokoj dinamici samo sa stanovita fenomenologije, izgraenog na ideji in-diferencije svijesti i predmeta. Ona se postie u ontologijskom obrtu miljenja, ko-jim se stupa u isti pojam logike nauke. Taj se pojam ve na neki nain u ontologijs-kom smislu mora imati da bi se fenomenologija povratno zasnovala kao radikalna kri-tika svijesti. Meutim, u ontikom smislu stvar stoji obrnuto: isti pojam logike naukezadobiva se u fenomenolokoj povijesti svijesti, na ijom najvioj stanici svijest ukida

sebe kao svijest u indiferenciji sebe i predmeta. Predoeni kruni odnos pokazuje dase ideja fenomenologije duha i ideja logike nauke uzajamno uslovljavaju. Po redu po-jma logika ideja prijethodi fenomenologijskoj ideji. Po redu vremena fenomenologi-

27 Tema istupanja svijesti iz totaliteta najavljena je u ranom Hegelovom spisu Razlika izmedu Fihteovogi elingovog sistema lozoje (Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie), in:Jenski spisi, V. Maslea, Sarajevo, 1983.

28 Hegel, Wissenschaft der Logik, Bd. 1, S. 27; isto, str. 40.


16/27

38

jska ideja prijethodi logikoj ideji. Njihov kruni temporalno-logiki odnos Hegel jas-no odreuje: ista nauka pretpostavlja osloboenje od suprotnosti svijesti. Ona sadrimisao, ukoliko je misao isto tako sama stvar po sebi, ili samu stvar po sebi ukoliko jeona isto tako ista misao. Kao nauka istine ona je ista samosvijest koja se razvija i imaoblik vlastitosti (Selbst), tako da ono to bivstvuje po sebi i za sebe jeste spoznati po-jam, a pojam kao takav jeste ono to bivstvuje po sebi i za sebe29.

Generalni smisao Hegelovog pozivanja na opti tok i rezultat Fenomenologijeduha u Uvodu Nauci logike oslonjen je na kruni karakter njihovog odnosa. Tajse karakter dodatno moe objasniti iz konteksta Hegelovog preispitivanja temelja nakojima poiva tradicionalna logika. Fenomenologija duha je pokazala da se tradi-cionalna logika temelji na deskripciji djelatnosti obine razumske svijesti s ontologi-

jskom pretenzijom, dakle, na jednom od moguih fenomenolokih karaktera svijesti.Sama antitetika priroda svijesti, njena mo da se javlja u razliitim nainima spoznajezbiljnosti, predstavlja imanentnu autokritiku svijesti. Sama antitetika svijesti lomi iz-vornu pretpostavku tradicionalne logike. Fenomenologija duha toj autokritici dajetematski karakter, sjedinjavajui u sebi imenentnu autokritiku svijesti s fenomenologi-jskom kritikom svijesti.

Iz toga sjedinjavanja proistie utemeljenje iste logike nauke i kritika tradicio-nalne logike s njenog novog logikog stanovita. Kritika u bitnim momentima saimai ponavlja rezultate fenomenologijske kritike tradicionalne logike. ta ini bitne mo-mente te kritike?

PRVO. Tradicionalna logika poiva na odricanju od realne istine. Njezin pro-gramatski karakter ispitivanja formaliteta istog miljenja implicira apstrakciju od

svakog sadraja. Odluka za medij istog miljenja, tj. upuenost na formalne uslovaprave spoznaje, znai da miljenje svoju sadrinu mora traiti izvan sebe, u drugommediju. Tako se u izvornoj pretpostavci logikog miljenja razdvajaju miljenje i onoo emu se misli. Meutim, takav formalitet miljenja nije mogue zamisliti. Nijemogua bespredmetna logika, budui da uvijek za svoj predmet mora imati miljenjei njegova pravila. Tradicionalna logika nije formalna, ako se pod tim misli na apstra-hovanje od svakog sadraja miljenja, budui da logiko miljenje ima samo sebe zasvoj predmet.

DRUGO. Ako se pod formalitetom tradicionalne logike razumije odvajanje formeod sadrine miljenja, miljenja od miljenog, takva neimenovana i skrivena pret-postavka upuuje na odricanje od tenje za postizanjem realne istine. U pretpostav-ci je skrivena teza o razdvojenosti istine i izvjesnosti, svijesti i predmeta, miljenja imiljenog. Ta pretpostavka nije pogreka u samoutemeljenju logike, nego je nain post-

ajanja svijesti kao svijesti. Svijest mora istupiti iz totaliteta, da bi uopte bila svijest.Ona se raa tek kao svijest o... onome to nije ona sama. Njezino je rodno mjesto uraanju znanja o suprotnosti sebe i predmeta kao izvjesnosti o sebi samoj. Izvjesnost osebi kao svijesti je bit svijesti! Meutim, kada se tradicionalna logika dri biti svijes-ti kao obine razumske svijesti, onda odustaje od istine, jer sebe nastoji odrati u su-protnosti sebe i predmeta. Ona istodobno mora ostati na stanovitu suprotnosti forme i

29 isto, S. 43.; isto, str. 52.


17/27

39

sadrine miljenja, ali i uvijek isticati vlastito htijenje njihovog sjedinjavanja. Njihovosjedinjavanje, meutim, pretpostavlja lomljenje oba apstraktuma: svijesti i predmeta,predmetnog karaktera svijesti i predmeta, miljenja i bitka, forme i sadrine miljenja.

ta to znai? Svijest postaje i odrava se u izvjesnosti o sebi samoj. Njezin izvorniuzus je da se odri u dualizmu sebe i predmeta. Svojim predmetnim karakterom, tj. iz-vornom djelatnom usmjerenou na spoznaju predmeta svijest hoe da prevlada dual-izam sebe i predmeta. Ona hoe da spozna predmet, da postigne realnu istinu o pred-metu kakav je on po sebi. Da bi ostvarila to htijenje ona mora napustiti izvjesnost o sebikao svijesti. Mora napustiti sebe kao svijest, tj. apstraktum svijesti i apstraktum njojnaspramnog predmeta. Tradicionalna logika to ne ini, jer tvrdokorno ostaje na stavu iz-vjesnosti svijesti o sebi, zbog ega u sebi trajno odrava suprotnosti izvjesnosti i istine.

TREE. Hegel pokazuje da logika postavlja pred sebe protivurjean zahtjevda na pretpostavci izvjesnosti svijesti o sebi samoj dokui realnu istinu! U svomfenomenolokom polazitu svijest, podignuta na nivo formalno-logike nauke, ne pita seda li doista moe spoznati realnu istina s takvog ogranienog polazita, jer ne osvjeujestrukturnu protivurjenost izmeu sebe kao samoizvjesne i sebe kao predmetne. Napro-tiv, petricirajui ideju samoizvjesnosti i gradei na njoj sve uvide u logiku prirodusvijesti, tradicionalna logika je prisiljena da dinamiki predmetni karakter svijesti ot-kloni iz vlastitih pretpostavki o logicitetu svijesti. Time samoj sebi uskrauje misaonumo da misli suprotstavljene i protivurjene pulsacije zbiljnosti. Drei se stanovitaizvjesnosti svijesti logika se legitimirala kao logika razumskog miljenja. inei stal-ni otklon od stanovita predmetnosti svijesti, te neugodnih zahtjeva spekulativnogmiljenja protivurjeja, logika se etablirala kao sterilna kolska disciplina.

ETVRTO. Predoeno izvorno protivurjeje tradicionalne logike pokazuje se i unjenom pojmu istine kao podudaranja miljenja s predmetom (Adaequatio rei et in-tellectus). Eugen Fink je smatrao da i Hegel stoji na stanovitu takvog pojma istine30.Takvim uvjerenjem potpuno je previdio kompleksnost Hegelovog rjeenja problemaodnosa izmeu pojmova Wahrheit, Gewissheit i Richtigkeit! U svom tradicionalnomodreenju, dovedenom do tematske svijesti kod Dekarta, pojam istine gradi se iz pret-postavke o izvjesnosti svijesti o sebi samoj i suprotnosti svijesti i predmeta. Svijestu svojoj izvjesnosti postulira podudarnost s predmetom, jer zna da podudarnost nepostoji po sebi i za sebe, nego se tek ima proizvesti. U znanju vlastitog zahtjeva zapodudarnou ona samu sebe zna kao svijest. Podudarnost trai na pretpostavci da jei predmet spoznaje s one strane svijesti kao gotova datost. U zahtjevu za spoznajnomistinom svijest nastoji sebe uiniti podudarnom vlastitoj pretpostavci o spoljanjoj isamostalnoj egzistenciji predmeta. Ona tei tanosti (Richtigkeit) odraavanja prave

slike predmeta!Tako se tradicionalni pojam istine temelji na pojmovima izvjesnost i tanosti (Gewis-

sheit i Richtigkeit), jer poiva na pretpostavci statikog naina postojanja i subjektai objekta spoznaje. Jedini spoznajni aktivitet pretpostavljen je u ideji prilagoavanja(traenja adekvacije) subjekta objektu. Hegel cijeli kompleks ovakvog pojma istine i

30 Fink , Eugen, Hegel. Phaenomenologisce Interpretationen der Phaenomenologie des Geistes,V.Klostermann, Frankfurt/M.., 1977., S.12


18/27

40

spoznavanja dovodi u pitanje idejom pokretnog dinamikog subjekta (svijesti) i istotakvog objekta (predmeta). Predoeni predmetni karakter svijesti ukazuje da je prob-lem spoznajnog aktiviteta subjekta (svijesti) mnogo sloeniji nego to je to pretpostav-ljala tradicionalna logika. Ona nije pretpostavila da svijest moe biti neadekvatna sebi,svojoj biti, jednako kao to to moe i predmet. Svijest svijesti o neadekvatnosti svojihoblika vlastitoj biti bila je u Fenomenologiji duha tematizovana kao osnovni pokretasvijesti u traganju za onim svojim oblikom u kome e ona moi dokuiti istinu. To tra-ganje je pokazalo da svaka transformacija oblika svijesti nuno vodi transformaciji uv-ida u predmete, u promjenu slike predmeta kao promjenu samih predmeta. Traganje zapojmom istine najprije mora da se suoi s problemom prirode i karaktera podudaranjasvijesti sa samom sobom i podudaranja predmeta sa samim sobom! Zahtjevom za osv-

jetljivanjem smisla saglasnosti svijesti sa samom sobom (Uebereinstimmung mit sichselbst!) Hegel je razorio temelj tradicionalne logike, ali i metazike, pokazujui daobje poivaju na predstavi o statikim apstraktnim strukturama miljenja i bitka!

Ta predstava u sebi odrava dva meusobno nepomirljiva zahtjeva: s jednestrane, za postizanjem adekvacije miljenja i bitka, te s druge strane, za odranjemperenirajue suprotnou miljenja i bitka! Izmeu njih nije mogue posredovanje, jerse u pretpostavci iskljuuje posredovanje predmetnog i naspramnog karaktera svijes-ti. Iskljuuje se proces posredovanja izmeu istine i izvjesnosti. Za Hegela, naprotiv,bit svijesti sadrana je u njenoj moi da vlastitim predmetnim karakterom, vlastitimdubljim logicitetom, transcendira sve svoje mogue predmetne karaktere, sve svojedjelatne oblike, da bi postigla istinonosno jedinstvo s bitkom. Fenomenologija duhaje dokument sueljavanja i posredovanja predmetnosti i naspramnosti svijesti.

PETO. Hegelova ideja utemeljenja logike nauke nadilazi tradicionalnu idejuizgradnje logike sa stanovita razumske svijesti. Tradicionalna razumska logika imasvoju legitimnost kao razumijevanje logiciteta razumskog miljenja. Meutim, dreise svojih noseih principa (lex identitatis, lex contradictionis i lex exclusi tertii sivemedii inter duo contradictoria) i postavljajui ih kao najviu formu logiciteta ljudskesvijesti, ta logika ne moe dokuiti umsku prirodu svijesti, niti umsku prirodu zbiljnos-ti. Ne moe misliti ono protivurjeno (negativno) u samoj svijesti i u zbiljnosti. Napodruju miljenja protivurjeja ona gubi logiku i lozofsku legitimnost, jer ne moedokuiti istinu. Umjesto dokuivanja istine ona verikaciju trai u formalnoj saglasnos-ti misaonih formi sa samima sobom. Traena via legitimnost pripada umskoj speku-lativnoj logici, jer ne bjei od negativuma u miljenju i zbiljnosti. Nju Hegel utemelju-je kao novu nauku logike (ontologiku). Kriteriji vrijednosti i legitimnosti ideje logikene proistiu iz samovoljne odluke ovoga ili onoga lozofa. Naprotiv, fenomenologijs-

ka analiza fenomenaliteta svijesti pokazuje da sama svijest u svom antitetikom kre-tanju odluuje o tim kriterijima. Ona sama utvruje da razuma koji reektira, kao je-dan nain djelatnosti svijesti, nije njezina najvia mogunost. Priroda je njegove re-eksivnosti da poiva na izvjesnosti svijesti o sebi samoj. Iz te prirode moe proisteiuvjerenje da se istina sastoji u postizanju adekvacije svijesti i predmeta, koja poiva naulnoj realnosti. Po Hegelu, razumska mo svijesti mora ostati na pukoj misli, kojanaspram sebe dri predmet, a tek ulnim opaanjem pribavlja sebi sadrinu i realitet.


19/27

41

Pojam istine koji proistie iz takvog dranja moe biti samo pojam subjektivne istine,dok se proces spoznavanja moe protegnuti samo na svijet pojava.

ESTO. Kritika tradicionalnog pojma logike i pojma istine kod Hegela se razvija iu kritiku izvorne kritike intencije Kantove lozoje. Hegelov kljuni prigovor Kan-tu odnosi se na njegovo nekritiko prenoenje u um one antitetike na kojoj opstoji po-javna svijest (antitetika svijesti i predmeta, subjekta i objekta), koja zavrava u sub-jektivnom stanovitu. Naspram Kanta Hegel istie stanovite starije metazike kaomisaono izvornije i uzvienije, jer se ona nije ograniavala samo na spoznaju poja-vnog, nego je graena na uvjerenju da miljenja moe spoznati istinu stvari po sebi.Helenskoj metazici potpuno je strana ideja svijesti u njezinom naspramnom karak-teru odnosa prema predmetu, kao to joj je strana i ideja samostalne i apstraktne eg-

zistencije predmeta. Jedno i drugo joj je strano, jer nije uzimala obini ljudski razumza vlastito stanovite i princip. U tom pogledu, ona je bllia izvornoj Hegelovoj lo-zofskoj namjeri, jer miljenje i odredbe miljenja (svijest i predmet, miljenje ibitak) nije pretpostavljala kao suprotstavljene apstraktume. Helenska je metazika sh-vatila misao kao sutinu predmeta, kao samopokazivanje bitka u miljenju (logos ono-ga logikoga). Generalno stanovite gradila je na ideji ontolokog podudaranje bitka imiljenja, svijesti i predmeta, zbiljskoga i misaonog uma, uzimajui tu ideju kao vlas-titu neizreenu ontologijsku pretpostavku.

Njezino izvorno lozofsko ogranienje, po Hegelu, sadrano je u nerazvijenos-ti tematike subjektivnosti subjekta, koje je uslovilo da se predoeni ontoloki identitetu ontologijskim uvidima postavlja samo lematski. Time se vrijednost izvornog postu-panja helenske metazike, naime, da za svoje stanovite i princip ne uzima razum,

nego um, do odreenog stupnja sniava. Miljenje u njoj vlastiti prius odmah nala-zi u priusu svega to jeste. U lematskom nainu te odluke krije se dalekosena lozof-ska posljedica. Helenska metazika ostavlja izvan svoga uvida problem razumijevan-ja antitetikog karaktera djelatnosti svijesti, uopte, cjelinu uvida u antitetiku naspram-nosti i predmetnosti svijesti. Iz tih razloga ostaje lozofski nerazvijenim tematsko ispi-tivanje aktivnog, subjektivnog, djelatnog, predmetnog karaktera svijesti.

Da je istina ono to tek ima da se proizvede djelatnou svijesti, miljenja, duhauopte (jer sebi se on najprije mora manifestovati kao ulna izvjesnost, mnijenje, predstava etc.) kao stav i rezultat pripada tek novovjekovnoj metazici. Generalnaupuenost metazike na izvorni identitet miljenja i bitka, kao izvorno stanovite lo-zoje koje odreuje njezin stalni parmenidovski karakter, po Hegelovom sudu mora semoi predstaviti i kao subjektivno kretanje, kao izvorna djelatnost svijesti. U Predgov-oru Fenomenologiji duha tu veliku ideju, kojom se istie lozofska granica starije

i istie vrijednost novije metazike, Hegel je izrazio poznatim stavom: Sve stoji dotoga da se ono istinito shvati i izrazi ne kao supstancija, nego isto tako kao subjekt31.Stara metazika nije sebi postavljala zahtjev da se izvorni identitet miljenja i bitkanuno mora predstaviti kao imanentno duhovno kretanje, kao samopokazivanje proc-esa subjektiviranja supstancije. U ispunjenju tog zahtjeva Hegel vidi najtemeljniji za-

31 Hegel, Phanomenologie des Geistes, S. 22-23.; Fenomenologija duha, Naprijed Zagreb, 1987, str.12-13.


20/27


21/27

43

III

Kakav znaaj predoeno Hegelovo stanovite ima za analizu odnosa ideje fenome-nologije i ideje logine nauke? Kako nauke logike povratno utemeljuje ideju fenom-enologije duha?

Kantova kritika uma pokazala je nunost sukoba odredaba razuma sa samima so-bom. Za Hegela je ona znaila podsticaj za fenomenologijsko pokazivanje autokri-tike same svijesti. Autokritika se nuno pokazala i kao kritika tradicionalne metazike,tj. naina djelatnosti svijesti iz koje izviru nosee metazike ideje i pojmovi tradicije.Kritika vodeih naina spoznavanja svijesti nuno je morala biti i kritika ideja svijes-ti o objektivitetu. Taj kritiki proces zapoeo je Kant. Zbog toga Hegel visoko vred-

nuje Kantovu namjeru preinaku metazike u logiku, koja jednako pogaa lematskopostupanje antike i novovjekovne metazike. Osnova mogunosti ostvarenja te nam-jere nalazila se u ideji jedinstva transcendentalne apercepcije. Meutim, ta se Kantovanamjera u biti izjalovila pred strahom od objekta, koji je opredmeen u misaonoj g-uri tzv. stvari po sebi. Kantova aberacija od objektivnog miljenja, od objektivnih mis-aonih logikih formi, u kojima bi se mogla prevladati perenirajua antitetika, uslovilaje da on logike forme lematski uzima iz subjektivne logike (zapravo, iz devastiranognasljea Aristotelove logike). Mrtvi kostur te logike nije oivljen ni kod Kanta, zbogega je njegova ideja preinake metazike u logiku ostala samo neozbiljena ideja.

Idejom o transcendentalnom jedinstvu svijesti Kant je doveo u pitanje kartezijanskipojam svijesti, otvarajui put za fenomenologijsko ispitivanje svijesti. Na tom putu nje-mu se odmah nesavladivo isprijeila ideja stvari po sebi. Fihteov pokuaj s otklanjan-

jem sablasti stvari po sebi vlastitu je granicu naao u dranju pri subjektivnom pos-tulatu elingov veliki otklon od tog postulata ujedno je proizveo otklon od pokuajaizgradnje iste logike nauke, koji se nadoknaivao razliitim pokuajima lozofskograzvijanja ideje apstraktnog identiteta subjektivnog i objektivnog u apsolutu. Predgov-orom Fenomenologiji duha Hegel je taj put kritiki otklonio kao stranputicu. U Kan-tovom i Fihteovom sluaju ona se sastoji u ostajanju na tradicionalnom pojmu svijesti,tj. na stanovitu subjektivnosti subjekta. U elingovom sluaju ona se sastoji u nesav-ladivim tekoama da se izvorni identitet miljenja i bitka u apsolutu izloi i pokaekao ivi i gibljivi svijest logikih (ontologikih) formi, a onda i fenomenolokih for-mi svijesti.

Hegelovo podsjeanje na Anaksagorin princip nusa i Platonovu ideju u Uvodu Nau-ci logike izvire iz istog kritikog duha koji je na djelu u Fenomenologiji duha. Onapokazala kako se imanentnom autokritikom svijesti jednako slamaju apstraktum svijes-

ti i apstraktum predmeta, te kako se iznova mora zasnovati problem odnosa izmeudva oblika samoproizvoenja svijesti (proizvoenje vlastitog predmetnog karaktera iproizvoenje svijesti o suprotnosti s predmetom). Helenska lozoja nije zapoinjalatakvim apstraktumima svijesti i predmeta, jer nije poivala na subjektivistikoj, nitina objektivistikoj intenciji lozoje. Stari lozo odnos izmeu miljenja i onogato se misli nijesu pretpostavljali kao odnos uzajamno tuih i naspramnih elemena-ta. Emancipacija stanovita subjektivnosti subjekta, kao temelj kartezijanske lozo-je, ali i lozoje njemakog idealizma, dovela je do lozofske hipostaza ogranienog


22/27

44

stanovita svijesti, a time i do nesavladive ambivalencije temeljnog lozofskog zadat-ka da se stanovite svijesti hoe ukinuti, ali istodobno i ouvati kao stanovite svijesti!Hegelovo upuivanje na Anaksagoru i Platona ima duboki kritiki smisao. Naime, akose u Anaksagorinoj odredbi miljenje uzima kao princip svijeta, tj misao kao osno-va i bit svega, a Platon objektivitet razumije prema ideji koja u njemu opstoji, tj. pre-ma pojmu u sebi, onda to pokazuje kako su stari lozo izvornu povezanost izmeumiljenja i miljenog shvatali mnogo dublje nego novija metazika, ali i sama tradici-ja njemakog idealizma. Budui da odredbu miljenja nijesu pripisivali samo svijesti,odnosno, jednom ogranienom obliku svijesti, kod starih lozofa metazika se nije nimogla graditi na ogranienom stanovitu svijesti. U njoj se nije mogla postaviti idejastvari po sebi, koja je imanentna subjektivnom idealizmu, nego se ono to jeste otkriva

u svojoj neskrivenosti (aletheia).Odbijanje stranputice subjektivnog idealizma Hegela je vodilo od kritike uma u

fenomenologiju svijesti, kao totalnu kritiku svih spoznajnih oblika svijesti. Ta kritikanije mogla biti zasnovana sa stanovita svijesti, nego samo sa stanovita uma kao duha,zbog ega se fenomenologija svijesti nuno razvija u fenomenologiju duha, imajui jeistodobno za vlastitu logiku pretpostavku. Smisao ideje fenomenologije duha bio jeupravo u htijenju da se temeljna ogranienja idealizma Hegelovih njemakih prijethod-nika prevladaju fenomenologijskim prodiranjem u bit subjektivnosti subjekta, kojim selomi sama ideja subjektivnosti subjekta, da bi se i za metaziku i za logiku nala novastajna taka u miljenju izvornog odnosa miljenja i bitka. Imanentnu ogranienost ide-alizma mogue je prevladati njegovim dovoenjem do vlastitih krajnjih mogunosti, ukojima se idealitet ljudske svijesti ujedno pokazuje i kao idealitet zbiljnosti. Meutim,

za Hegela to vie ne znai ponavljanje stanovita utemeljenja Platonovog idealizma ukome se bit u svijesti pokazuje kao bit svijesti, nego zasnivanje svega iz ideje duha,tj. razumijevanje apsoluta kao duha!

Fenomenologija duha fundamentalni pokreta autokritike svijesti otkriva uduhovnom karakteru svih njezinih oblika, koji e je voditi do njezinog najvieg oblikau samospoznaji duha. Zbog toga se fenomenoloka povijest svijesti, koju je fenom-enologijski bilo mogue otkriti i pratiti u njezinom zamrenom radu postavljanja isamoprevazilaenja vorova svijesti, pokazuje kao put rtvovanja svijesti, na komese ona oslobaa svakog svog oblika da bi sebe pojmila u svojoj duhovnoj biti. Na tomse putu i fenomenoloki i fenomenologijski zadobivaju novi horizonti razumijevanjazbiljnosti, koji su lematski ve bili postignuti u staroj metazici i zatamnjeni potonjomlozojom subjektivnosti. U njima vie nije bilo mjesta za sablast stvari po sebi, kojaje otklonjena idejom pokretne misaonosti svijesti i zbiljnosti.

Fenomenologija duha je time trasirala ideju nauke logike kao ontologike. U njoj jenajprije morao biti tematizovan problem protivurjeja, koji u tradiciji logike od poetkadran kao nesavladiv. Sva tri svoja principa miljenja ta logika je postavila iz priznan-ja nesavladivosti problema protivurjeja. Na Kantovom tragu, Hegel je fenomenologijski pokazao nunost sukoba odredaba razuma sa samima sobom, dakle, nunostda se lozofski misli logicitet pojma protivurjeja. Na tragu stare metazike Hegel jeu temelje vlastite logike preuzeo ideju nunosti sukoba unutranjih odredaba samihstvari, tj. ideju protivurjeja u samim stvarima. Sintezom ta dva stanovita Hegel je os-


23/27

45

porio projekatske ideje tradicionalne logike i tradicionalne metazike, stavljajui sebi uzadatak da do kraja provede Kantovu ideju preinake metazike u logiku.

Preinaku nije bilo mogue provesti konzekventnim dovrenjem Kantove ideje.Naprotiv, lozoja mora zapoeti izvornim identitetom miljenja i bitka, koji se moramoi razviti i pokazati kao duhovno kretanje u ontologikoj ideji lozoje. Ako sesadrina te ideje predstavi kao carstvo iste misli, kao istina, kakva je ona po sebi iza sebe bez omota, ako se sama logika nauka deklarie kao izlaganje boga kakav jeon u svojoj vjenoj biti prije stvaranja prirode i jednog konanog duha32, onda samopo sebi ne moe biti jasnim u emu bi se sastojao novum Hegelove logike nauke.Meutim, smisao novuma Hegel je tematizovao u Fenomenologiji duha, u stavu dase supstancija mora moi predstaviti i kao subjekt. Drugim rijeima, stanovite sup-

stancije i stanovite subjekta dvije su strane istog ogranienog lozofskog stanovita.Fenomenologija duha je pokazala njegovu osnovnu ogranienost, koja se nadilazi ide-jom apsolutnog znanja, kao onim horizontom svijesti kao duha u kome je prevladananjihova opreka, koja u lozoji uvijek bijae postavljana hipostaziranjem stanovitakonanog duha.

Iz iskustva fenomenologije duha Hegelu je mogue da postavi izvorno logiko(ontologiko) pitanje: Kako je mogue istinu kakva je ona po sebi i za sebe statuira-ti kao stanovite logikog poetka lozoje, te izgradnje logike nauke kao izlaganjaboga? Ne pojavljuje li se ta istina uvijek u omotu okolnosti duhovnog i prirodnogsvijeta, u beskraju povijesnih formi u kojima je duh sebe izloio (kao razum, samos-vijest, um, moral, obiajnost, religija, umjetnost etc.)? Kako je mogu logiki poetaklozoje iz ideje identiteta miljenja i bitka? Mogu je, po Hegelu, ako ista logika

nauka plauzibilnost vlastitog pojma najprije pokae u nainu i smislu oslobaanja odomota prirode i konanog duha. Potonji in oslobaanja je ontologijski obrt miljenjakao nuni uslov svake lozoje. Meutim, u lozoji se prije Hegela nije pojavljivalatematska nunost razumijevanja toga nunog uslova. Idejom fenomenologije duha onje tematizovao to pitanje na nain fenomenologijskog razumijevanja fenomenoloke povijesti svijesti u kome se otkriva proces oslobaanja svijesti od omota onogafenomenolokog. Supstancija se mora moi prikazati i kao subjekt, kao ivot i pro-ces duha, koji iz reeksije sebe kao konanog dospijeva do samoreeksije vlastitebeskonanosti. U njoj on sebe, kao apsolutno znanje, zna u dogaanju ontologijskogobrta kao poetka lozoje. Znanje duha o sebi kao duhu, osloboeno svih drugih ob-lika znanja, znanje je svog istog logikog jezgra.

Fenomenologija duha je dedukcija istoga pojma logike nauke iz samog pojma logike nauke, koja se kao dedukcija javlja u karakteru fenomenologijske pret-

postavke logike nauke, a koja se povratno utemeljuje iz ontologijskog obrta miljenjakao naina logikog zapoinjanja u lozoji. Mnogi Hegelovi kritiari i interpreta-tori nijesu shvatili paradoksiju uzajamnog uslovljavanja Fenomenologije duha iNauke logike. Nijesu shvatili da je tu na djelu kruni spekulativni proces odnosaporetka pojma i poretka vremena (ontoloke i fenomenoloke sukcesije), kao procesodnosa izmeu ideje fenomenologije i ideje logike. Mjerilima formalne logike taj pro-

32 Hegel, Wissenschaft der Logik, Bd. 1, S. 44.; isto, str. 53.


24/27

46

ces odnosa nije ni mogue shvatiti, jednako kao to nije mogue shvatiti ni sloenostlozofskog problema poetka u lozoji, koji je kod Hegela po prvi put u tradiciji lo-zoje tematski postavljen i miljen.

Ideja krunog karaktera odnosa fenomenologije i logike ne daje za pravo onim in-terpretatorima koji tvrde da je nauka logike kod Hegela opet jedna fenomenologija. Nauka logike nije fenomenologija, nego se fenomenologija moe pojaviti samokao pretpostavka nauke logike. Naime, imanentno kretanje misli u logici predstavlja dijalektiko-spekulativno unutranje razvijanje pojma. Svoje mjerilo to razvijanjene moe traiti u empirijskom opaanju ili u obinom ljudskom razumu. Mjerilo raz-vijanja pojma u logikoj nauci je sami pojam, odreenost njegove unutranje logikeprirode. Sud je unutranje razvijanja pojma. Unutranja podjela logike je imanentni sud

pojma. isti pojam logike nauke je rezultat fenomenologijskog izvoenja. Meutim,u samorazvijanju toga pojma kao suenja i zakljuivanja, dakle, u izvedbenom proce-su logike nauke, ne moe se vie postupati fenomenologijski, iako se ona susree smisaonom graom koja je bila predmet fenomenologijske reeksije. Za Hegela bit jelogike nauke isto miljenje koje ima za svoj princip isto znanje, ne apstraktno,nego konkretno ivo jedinstvo, uslijed toga to se u njemu suprotnost svijesti izmeujednog subjektivnog za sebe bivstvujueg i neeg drugog takvog bivstvujueg, neegobjektivnog, zna kao prevaziena, a bitak zna kao isti pojam sam po sebi i isti pojamkao istinski bitak33. Pojam logike poiva na znanju o prevladanosti razlike subjekta iobjekta, dok pojam fenomenologije poiva na procesu uspostavljanja toga znanja. Pred-met je logike nauke imanentni ivot pojma, a predmet fenomenologije je put do pred-meta logike. Stanovite poetka fenomenologije i logike isto je stanovite zapoinjanja

u lozoji, ali ono omoguava kretanje u dva pravca: logiko kretanje razvijanja logic-iteta konkretnog ivog jedinstva supstancije i subjekta, te fenomenologijsko kretan-je kao razvijanje stanovita subjekta do toga jedinstva. Fenomenologijsko kretanje jejednostrano, jer mora proi cijelu povijest nastajanja toga jedinstva iz razliitih moda-liteta suprotnosti miljenja i bitka, svijesti i predmeta, kao povijest samonadilaenjasubjektivnosti.

Fenomenologija duha nije na zadatku izgradnje bilo kakve ontologije znanja,kako je pokuava razumjeti Eugen Fink34. Naprotiv, Hegel osporava mogunosti ute-meljenja bilo kakve fenomenologijske ontologije, jer razara temelj za svaku takvu on-tologiju. Razliite forme znanja, koje se pokazuju u fenomenologijskoj analizi djelat-nosti svijesti, predstavljaju znanje svijesti u vlastitoj predmetnosti i o vlastitoj predmet-nosti, koje se u dokuivanju predmeta pokazuje kao konano, jednostrano i uslovlje-no znanje, kao konzervacija ovoga ili onoga lika suprotnosti svijesti i predmeta. Sama

imanentna skepsis svijesti natjerije svijest preko svakog njezinog djelatnog oblika, te jeprisiljava da napusti svaki svoj postavljeni oblik znanja, da sebe samu zametne u viimvorovima kao svojim oblicima znanja, te da tako iznutra slomije svaku pretenzi-ju svijesti da svaki svoj oblik znanja ontologizuje. Tek u najviem voru svijesti, ukome ona sebe ve zna kao lozofsku svijest, kada sve oblike znanja razrijei i ukine u

33 isto, S. 57.; isto, str. 63.

34 Fink, E., Hegel. Phaenomenologische Interpretationen der Phaenomenologie des Geistes, isto


25/27

47

apsolutnom znanju, postaje moguom ontologijska pretenzija svijesti kao duha, dakle,na samom kraju fenomenoloke povijesti svijesti.

U tom se stavu otkriva smisao jednostranosti fenomenologijskog kretanja lozo-je u Fenomenologiji duha. Tematski provedena jednostranost puta dovela je lozo-ju u vlastito logiko jezgro i omoguila nauku logike. Zato su fenomenologija i logi-ka nerazdruive. Pri kraju razmatranja o optoj podjeli logike Hegel to i eksplicitnokae: Za stvarno unapreenje lozoje bilo je nuno da se interes miljenja privuena razmatranje formalne strane naega Ja, svijesti kao takve, to jest na razmatranje ap-straktnog odnosa subjektivnog znanja prema objektu, da bi na taj nain bila pripremlje-na spoznaja beskonane forme, to jest pojma35. Dakako, temeljna ideja Kantove tran-scendentalne logike poticala je iz istog interesa, koji je dalje vodio u zahtjev za pre-

inakom metazike u logiku. Zahtjev je Kanta vodio u pokuaj izgradnje onoga to eHegel imenovati kao objektivnu logiku. Ona je trebalo da bude razmatranje pojmakoji bivstvuje po sebi, tj. pojma kao bitka, te je time kao objektivna logika trebalo daprevlada tradicionalnu metaziku i zauzme njezino mjesto novim nainom ispitivanjebitka uopte (Ens). Kant je namjeravao izgraditi takvu logiku razumijevanjem pojmovau njihovom apriornom odnosu prema predmetima, kojim bi se prevladao formalizamtzv. opte logike i logika usmjerila na razmatranje pravila istog miljenja nekog pred-meta. Izvorna intencija transcendentalne logike bila je u htijenju povezivanja formimiljenja sa sadrinom miljenja, a preko orijentacije na ispitivanje porijekla ljudskespoznaje, ukoliko se ono moe pripisati predmetima. Po Hegelovom sudu, porijekloneuspjeha Kantovog pokuaja izgradnje takve logike nalazilo se u ostajanju na tradicio-nalnom pojmu svijesti, kojim je ostao nerijeenim problem objektiviranja onoga Ja.

Hegel je put rjeenja toga problema traio u tematizaciji iskonskog i nunogdjelovanja svijesti, koje je kao djelovanje izvornije od svake predstave svijesti, odsvijesti uopte. Taj put je on shvatio kao fenomenologiju duha, u kojoj se fenome-nologijskim rasvjetljivanjem fenomenoloke povijesti svijesti slama projekatska ide-ja lozoje subjektivnosti. Za svoj temeljni rezultat fenomenologija duha ima otklan-janje one konane odreenosti u kojoj se forma nalazi kao Ja, kao svijest. Ona ot-klanja optu namjeru lozoje subjektivnosti da se objektiviranje naega Ja trai sastanovita svijesti, jer pokazuje kako sama svijest, zahvaljujui svojoj duhovnoj biti,naputa vlastito ogranieno stanovite, utemeljeno na pretpostavci o suprotnosti svijes-ti i predmeta. Naputa ga u korist duhovnog miljenja kao iskonske djelatnost miljenjaiz dogaanja izvornog jedinstva miljenja i bitka!

Naputanje stanovita konanosti svijesti, kao rtveni put svijesti koji je fenom-enologijski transpariran, djelatnost je beskonanog miljenja. Problem objektivi-

ranja naeg Ja moe se rjeavati razvijanjem istog pojma logike. Takvo je razvijan-je u logikoj nauci mogue dranjem pri iskonskoj i nunoj djelatnost svijesti, kaoduhovnom kretanju jedinstva miljenja i bitka. Predoeni rtveni put u svojoj je trans-parentnosti lozoji podario traenu lozojsku metodu, koja e onda biti na djelu unauci logike i izgradnji sistema. o i Hegel sasvim odreeno kae: U Fenomenologi-ji duha pokazao sam na jednom konkretnom predmetu, na svijesti, jedan primjer ove

35 Hegel, Wissenschaft der Logik, Bd. 1, S. 61.; isto, str. 66.


26/27

48

metode. Tu su dati oblici svijesti, od kojih se svaki u svome realiziranju u isto vrijemesam ukida, imajui za svoj rezultat svoju vlastitu negaciju, - i time je preao u jedanvii oblik36. Eksplikaciju te metode Hegel je dao u Predgovoru Fenomenologiji, nes namjerom da ona kao neka specijalna metoda bude primijenjena samo u Fenome-nologiji, nego da kao univerzalna lozofska metoda bude na djelu u svim dijelovimalozoje. Nije opravdano uvjerenje Hegelovog uenika Bahmana37 da je Hegel svo-jom slavnom metodom grijeio u Fenomenologiji duha da ne bi grijeio kasnije.

Naprotiv, ve sama svijest u svom pojavnom znanju, iz vlastite antitetike i nainakako se ta antitetika u njoj lomi i opet uspostavlja na viim nivoima, u viim antitetikimoblicima, nudi lozojskom miljenju metodsku paradigmu vlastitog razumijevanja.Sama svijest pokazuje vlastitu dijalektiko-spekulativnu metodsku prirodu, koja je ini

slojevitom u njezinim raznovrsnim oblicima i omoguava joj da logiki nadrasta vlas-tite oblike. Ona ivi u jedinstvu svog predmeta i svoje misaone metode. Ideja fenome-nologije duha sastoji se u tematskom preuzimanju izvornog iskustva dijalektiko-spe-kulativne djelatnosti svijesti. Metoda logike ne moe biti nita drugo nego ono to jeosvjedoeno u fenomenologijskom preuzimanju fenomenolokog metodskog iskustvasvijesti. Ne moe biti izvorne razlike izmeu metode logike, metode fenomenologije imetode sistema. Razlika dolazi samo od karaktera djelatnosti jedinstvene metode. Jed-nom se ona oituje kao put otkrivanja logiciteta svega to jeste u konanoj svijesti nanain fenomenologije duha. Drugi put ona se oituje kao put rasvjetljivanja izvornoglogosa na nain logike nauke. Trei put ona dokuuje izvorni logicitet prirode na nainlozoje prirode, a etvrti put logicitet duhovnog svijeta na nain lozoje duha.

Predmetne razlike ne zahtijevaju specine metode, jer se svaka od njih iskazuje

u logicitetu logikog stava da ono negativno jeste isto tako pozitivno, koji je osno-va jedinstva lozojske metode. Fenomenologijsko postupanje jedinstvene lozojskemetode u Fenomenologiji duha moe biti jedan primjer ove metode. Zapravo, onoje mnogo vie od toga, jer se Fenomenologija duha pozicionira u Hegelovom djelukao prvi topos odluke o metodi i smislu lozoranja. Nauka logike i sistem predstavl-jaju potonja osvjedoenja o mogunosti dijalektiko-spekulativne metode. Za nauninapredak u logikoj nauci, a onda i u izgradnji sistema, nije potrebno traiti drugaiji princip od onoga koji je otkriven u fenomenolokoj povijesti svijesti, te tematskipreuzet kao lozojska fenomenologijska metoda. Metoda logike ne zahtijeva drugostanovite od onog koje je utemeljeno u fenomenologijskoj metodi. Meutim, poljenjezine djelatnosti, dakako, nije vie sfera konanog duha, pojavnog znanja, nego im-anentno izvoenje logikih odredbi. Fenomenologijsko je izlaganje oitovalo spoznajumetode kao logiki stav o negativnom, koje je isto tako pozitivno. Logiki stav razvijen

je metodologijski u raskrivanju dijalektiko-spekulativne prirode fenomenoloke po-vijesti svijesti. Ako se fenomenologija shvati kao istina fenomenoloke povijesti svijes-

36 Hegel, isto, S. 48.; isto, str. 56.

37 Hegelov prvi uenik C. F. Bachmann od svoga e poetnog oduevljenja uiteljem dotjerati do izrazitekritike nastrojenosti. Smatrao je Fenomenologiju duha jednim neodrivim djelom, koje je i sam Hegelmorao napustiti, a Hegelova u pojedinanom valjana slavna apsolutna metoda za bahmana je lana.


27/27

49

ti, onda je fenomenologijska metoda istina dijalektiko-spekulativne prirode svijesti,koja se razvija kroz negacije svoje posebne sadrine.

Isto tako, na logikom putu razvijanja metode protivurjenost logikih odredaba,koja se u tradicionalnoj logici postavljala kao nesavladiva granica logikog miljenja,vie se kod Hegela ne uzima kao prosta negacija, nego kao negacija odreenosti odre-daba, kao odreena negacija. Ona je novi pojam, bogatiji od onoga prijethodnogiz koga je proistekao. U njemu se prijethodni pojam sadri kao njegov prosti mome-nat. Svaki novi pojam je jedinstvo prijethodnog pojma i njegove negacije. Cijeli kate-gorijalitet Hegelove nauke logike kao sistema pojmova izveden je po istoj imanentnojtetiko-antitetiko-sintetikoj metodi koja se u analizi fenomenolokog puta svijesti doistoga znanja (beskonanog miljenja) objektivirala kao fenomenologija duha. Kao

to fenomenologijska metoda nije nita drugo od onoga to je fenomenoloka sadrinasvijesti objavila kao svoju istinu, tako ni logika metoda nije drugo do dua predmeta,dijalektika koju on u samome sebi ima. Takvo jedinstvo metode mogue je postavitiako se poe od stava da metodologijski problem lozoje nije nita drugo nego traenjetoka metode miljenja koji e odgovarati toku same stvari. Filozoja se zato moraodrei svake druge anticipacijske odreenosti odluke o metodi, od mrtvog kosturametodologijskih pravila, jer time zamagljuje vlastitu otvorenost za imanentni tok samihstvari, kao i svijesti koja lozora. U tom stavu sadraj je potonji argument za tezu dau Hegelovom miljenju nema fundamentalne napetosti izmeu Fenomenologije duhai Nauke logike, odnosno, izmeu fenomenologijske i logike ideje.

Documents

O Hegelovoj Nauci Logike i Fenomenologiji Duha