Osnove islamske filozofije sv. 2

8/9/2019 Osnove islamske filozofije sv. 2.

1/108


2/108

BibliotekaI

Naslov izvornika

UrednikA I

RecenzentF H

Likovno oblikovanjeS P


3/108

M T M Y

OSNOVEISLAMSKE FILOZOFIJE

SVEZAK 2.

S engleskog preveo

ArminHAdrovi

Fondacija Batina duhovnostiMostar 1434/2013.


4/108


5/108

5. DIO

MATERIJALNO I NEMATERIJALNO


6/108


7/108

41. LEKCIJA

MATERIJALNO I NEMATERIJALNO

Obuhvata:

UvodZnaenje izraza nematerijalno i materijalnoKarakteristike tjelesnih i nematerijalnih stvari


8/108


9/108

9

Uvod

Filozo su predloili primarne diobe za egzistenta apsolutno, to jest, za sveegzistente, u jednoj od kojih se on dijeli na nunu egzistenciju i kontingentnuegzistenciju. S obzirom na injenicu da se ova razlika oslanja na vezu izmeutastva i egzistencije (nunost i kontingentnost se dobijaju iz materije sudau formi prostog pitanja, naprimjer, u formi x postoji), ona vie odgovarafundamentalnosti tastva. Na osnovi fundamentalnosti egzistencije, egzistentapsolutno moe se podijeliti na neovisne i relacione (rbe), ili samodovoljnei siromane. To jest, ako egzistent apsolutno nema potrebu za drugim ili, stru-nim rjenikom kazano, ako je egzistent po sebi (moudd-e ben-nafs), onda jesamodovoljan i neovisan, u suprotnom siromaan je i relacioni.

Jasno je da se ovdje pod samodovoljnou i neovisnou misli na apsolutnusamodovoljnost i apsolutnu neovisnost, u suprotnom, svaki uzrok posjeduje

relativnu samodovoljnost i neovisnost u odnosu na vlastitu posljedicu.Po sebi je oito da postoji siromani i relacioni egzistent, ili kontingentnaegzistencija koja je nerazdruiva od bivanja posljedicom, ali da postoji sa-modovoljan i apsolutno neovisan egzistent, ili Nuni Egzistent po Sebi kojije nerazdruiv od Prvog Uzroka, uspostavljeno je dokazom, dokazom koji jenaveden u raspravi o uzroku i posljedici, a u raspravi o teologiji o ovome e sedati dodatna pojanjenja.

Takoer, lozo su tastava kontingentne egzistencije podijelili u dvijeskupine: supstanca i akcident. tastvo koje nema potrebu za subjektom1, eda bi postalo egzistentom nazvali su supstancom, a ono koje treba subjekt,ili, drugim rijeima, koje je stanje ili atribut drugog egzistenta nazvano jeakcidentom.

Ranije je navedeno da je meu lozoma vrlo dobro poznato da akciden-talna tastva, prema indukciji, imaju devet najviih rodova to, uz dodatak sup-stance, ini deset kategorija.

1 Treba znati da lozo ovdje pod izrazom subjekt (maw) misle na pojam specinijiod pojma uporite (maall= mjesto utjelovljenja), jer se rije uporite upotrebljava zasupstancu u koju se utjelovljuje neka druga supstanca (forma).


10/108

10

Izgleda da su pojmovi supstance i akcidenta sekundarne lozofske inteligi-bilije koje se dobijaju meusobnom uporedbom egzistenata. Naprimjer, kadase uporedi egzistencija duevnih stanja (a ne njihova tastva) s egzistencijom

due (a ne njenim tastvom) primjeuje se da dogaanje pasivnih kvaliteta, kaoto su strah, nada, srea, tuga itd., poiva na egzistenciji due, tako da se, uzpretpostavku odsustva egzistencije due, gubi prostor njihovom egzistiranju.Ovo je suprotno egzistenciji due koja za njima nema potrebe i moe se dogo-diti i bez njih. U svijetlu ove upredbe, egzistenti se dijele u dvije skupine. Prvaskupina je nazvana akcidentom, a druga supstancom.

Ako se pojam supstance izjednai s pojmom ne-akcidenta, onda se egzi-

stent apsolutno mogu podijeliti na supstance i akcidente, tako da se i NuniEgzistent, Svet je i Uzvien On, moe takoer smatrati primjerom supstance,ime su Ga i smatrali neki zapadni lozo. U ovom sluaju navedena diobabila bi primarna dioba egzistencije. Ali, islamski lozo smatraju da ono tose dijeli na supstancu i akcident jeste tastvo kontingentne egzistencije. Iz tograzloga oni primjenu supstance na Nunog Egzistenta po Sebi, ne smatrajuispravnom.

S druge strane, neki zapadni lozo su manje ili vie izrazili stanovite sum-

nje po pitanju egzistencije supstance. Naprimjer, Berkeley je poricao egzisten-ciju tjelesne supstance, a Hume je, takoer, sumnjao i po pitanju postojanjapsihike supstance (douhar-e nafsn). No, oni koji prihvataju egzistencijuobjektivnih akcidenata i poriu egzistenciju njihovih supstanci nesvjesno pri-hvataju egzistenciju mnogo vrsta supstanci umjesto samo jedne njene vrste!Naprimjer, u sluaju da se duevne pojave ne smatraju akcidentima due, oneonda nee trebati nikakav subjekt i u tom sluaju svaka od njih bi bila pojedi-

nanom supstancom. Isto tako, ako se atributi tijela ne smatraju akcidentimapotrebitim za subjektom, neizbjeno oni sami postaju tjelesnim supstancama.Jer ono na to se misli pod supstancom nije nita vie od toga da egzistentkontingentne egzistencije ne treba subjekt.

Uporedo s ovom diobom moe se razmatrati druga univerzalna i primarnadioba za egzistenta apsolutno, a ovo je dioba na nematerijalno i materijalno,to jest, opredmeena egzistencija je ili tijelo i tjelesni atribut, u sluaju ega senaziva materijalnom, ili nije ove vrste i naziva se nematerijalnom.

Ova razmatrana podjela nije svojstvena kontingentnoj egzistenciji, jer je-dan njen lan, to jest nematerijalno, ukljuuje Nunog Egzistenta. Isto tako,nije svojstvena supstanci ili akcidentu jer oboje, i materijalno i nematerijalno,


11/108

11

mogu biti supstancom ili akcidentom. Naprimjer, due i potpuno nematerijalnestvari su nematerijalne supstance, tijela pripadaju materijalnoj supstanci, du-evni kvaliteti su nematerijalni akcidenti, dok su osjetilni kvaliteti materijalni

akcidenti.U ovom dijelu razmatrat emo upravo ovu diobu, a nakon objanjenja nje-

nih pojmova iznijet emo njihove univerzalne osobine, a potom emo objasnitinjihove sekundarne diobe i presudbe o njima. Takoer emo u meuvremenuraspravljati o supstancama i akcidentima.

Znaenje izraza nematerijalno i materijalno

Izraz modarrad(nematerijalno) je glagolski pridjev trpni od tadrdu zna-enju razgoliti. Ovo znaenje u um priziva predodbu neega to ima odjeuili kou i to je nainjeno nagim i oguljeno. Ali, u lozofskom rjeniku ovajizraz se koristi kao suprotan izrazu materijalno i pod njim se misli na egzistentkoji nema osobine materijalnih stvari, bez namjere ukazivanja na to da je neto

prethodno materijalno ogoljeno od ovog stanja ili od bilo ega drugog i da toonda, ustvari, znai nematerijalno (ajr-e mdd). Prema tome, za shvatanjenjegovog tanog znaenja potrebno je prvo razjasniti izraz materijalno. S ob-zirom da se ovaj izraz odnosi na materiju, mora se objasniti znaenje izrazamaterija.

Doslovno znaenje mdde (materija) jeste pomaga (madad konande) ikoji protee (emtedd dahande), a u naunoj terminologiji koristi se u nekoli-ko znaenja:

1. Logiari nazivaju stvarni kvalitet odnosa (to jest, kvalitet odnosa s ob-zirom na zbilju) izmeu subjekta i predikata suda (nunost, kontingent-nost, nemogunost) materijom suda.

2. Takoer, sudovi koji tvore silogizam, bez obzira na njihovu sloenustrukturu i oblik, nazivaju se materijom silogizma.

3. U zici se izraz materija koristi za egzistente koji posjeduju specineatribute kao to su masa, privlanost i odbojnost, trenje, itd. i suprotan

je sili ili energiji.4. U lozoji se izraz materija koristi za egzistenta koji je osnovom za

pojavu drugog egzistenta, kao to je zemlja osnovom za pojavu biljaka i


12/108

12

ivotinja. Prema tome, lozofsko znaenje ovog termina ukljuuje zna-enje relacije i suodnosa i blisko je znaenju izraza mje (gradivo) uperzijskom jeziku.

Filozo prvim gradivom svih tjelesnih egzistenata nazivaju materijom ma-terija (mddet ul-mawd) ili prvotnom tvari(hajl-je l)2, a o njenoj zbilji

postoje razliiti stavovi. Aristotelovci dre da prvotna tvar ne posjeduje vlasti-tu aktuelnost i njena zbilja nije nita vie doli potencijalnost i pripravnost zatjelesne aktuelnosti. Rasprava o ovome uslijedit e kasnije.

U zakljuku, izraz materijalno u terminologiji lozoje koristi se za stvarikoje su u odnosu s materijom kosmosa, a da bi one bile egzistentima potrebna

je ranija materija i gradivo, a ponekad se koristi u openitijem znaenju kojeukljuuje samu materiju. Prema upotrebi ovaj izraz priblino je jednak izrazutjelesno (desmn). Rije nematerijalno (modarrad) znai nematerijalno i ne-tjelesno, to jest, stvar koja nije ni tijelo, ni atribut, ni osobina tijela.

Karakteristike tjelesnih i nematerijalnih stvari

Tijelo se denira na razne naine, a najpoznatiji su sljedei:

1. Tijelo je supstanca koja posjeduje tri dimenzije: duinu, irinu i visinu.Preciznije kazano to je supstanca u kojoj se mogu pretpostaviti tri linijekoje se sijeku na nain da se izmeu njih formiraju pravi uglovi. Izrazpretpostaviti dodan je da bi se ukljuile stvari poput lopte, jer iako ak-tuelno ovakve linije u lopti ne postoje, one se u njoj mogu pretpostaviti,

poto ih moemo dobiti presijecanjem lopte.2. Prenosi se da su teolozi denirali tijelo kao supstancu koja zauzima prostorili, strunim rjenikom kazano, kao zauzimatelja podruja(el-e ajjiz).

3. Pri njegovom deniranju ejh Irak Suhravardi kae: To je supstancakoja moe biti predmetom osjetilnog pokazivanja.

Ove denicije povodom su rasprava oko toga je li ili nije ijedna od njihlogika potpuna denicija, ali te rasprave ovdje nije nuno navoditi.

U svakom sluaju, najjasnija karakteristika tijela je protezanje u tri smje-ra, a ova karakteristika ima razliite implikacije, ukljuujui tu da su tijela

2 U arapskom jeziku rije hajlizvedena je iz grke rijei za materiju, hile. (op. prev. engl.)


13/108

13

razumski beskonano djeljiva u tri smjera. Druga je da tijela posjeduju prostor,ali ne na nain prostranstva neovisnog od tijela koje ona popunjavaju, nego nanain koji e biti objanjen u raspravi o prostoru (mekn). Trea je da se ovi

egzistenti, prirodno, mogu osjetilno pokazati, jer se osjetilno pokazivanje vriobraanjem panje na prostor, tako da sve ono to ima prostor moe biti osje-tilno pokazao. I na koncu, tjelesni egzistenti posjeduju etvrto protezanje kojese zove vrijeme, a rasprava o zbilji vremena vodit e se u narednom tekstu.

Meutim, tjelesnosti ili materijalne stvari u posebnom znaenju, koje ne uk-ljuuje samo tijelo i samu materiju, jesu podreene egzistenciji tijela. Drugim ri-jeima, one su stvari koje se ne dogaaju neovisno o tijelima. Njihova najvanija

karakteristika jeste da su one, kao stvari podreene tijelu, djeljive. U skladu s tim,duh koji pripada tijelu i koji je u jednom smislu ujedinjen s njim, nije tjelesan, jerpodreeno tijelu [to jest, podreeno podjeli tijela] nije djeljiv. Nasuprot atributimai akcidentima tijela, poput boje i oblika, koji su podreeno tijelima [to jest, podre-eno podjeli tijela] djeljivi. Prema tome, oni se smatraju tjelesnim stvarima.

to se tie karakteristika tijela i tjelesnosti, nasuprot njima su karakteristikenematerijalnih stvari, to jest, nematerijalni entiteti ne mogu biti podijeljeni inemaju prostor i vrijeme. Postoji samo jedan lan kod diobe nematerijalnih

stvari s kojim se prostor i vrijeme mogu akcidentalno dovesti u vezu, a to jedua koja pripada tijelu. Drugim rijeima, moe se rei: duh je na mjestu nakojem je i tijelo, i vrijeme u kojem je tijelo postojee je isto vrijeme u kojem jeduh postojei. Ipak, ova prostornost i vremenitost jesu, ustvari, atributi tijela,a kao uinak pripadanja i ujedinjenja duha s tijelom oni se mogu, povrno igurativno govorei, dovesti u vezu i s duhom.

Treba spomenuti da su gnostici i lozo iluminacije takoer dokazali po-

stojanje tree vrste egzistenta koji je posredan i berzahski3

izmeu savrenonematerijalnih entiteta i onih isto materijalnih. Oni se nazivaju imaginalniegzistenti (moudd-e mel)4, a rjenikom Mulla Sadre i njegovih sljedbeni-ka, nazivaju se imaginalne i barzahske nematerijalnosti; takoer im se nekadpripisuje termin imaginalna tijela. Ovo e kasnije biti pojanjeno.

3 U islamskoj eshatologiji berzah, doslovno pregrada, jeste faza izmeu smrti i pro-ivljenja. Rije se, takoer, koristi za imaginalni meusvijet koji stoji kao pregrada

izmeu zikog i transcendentnog podruja. (op. prev. engl.)4 Rije mel takoer se koristi za platonovske prauzore ili forme. Suhravardi koristiistu rije, koja doslovno znai primjer ili slinost, za ono to se vidi u vizijama ilisnovima. (op. prev. engl.)


14/108

14

Saetak

1. Jedna od primarnih dioba egzistenta jeste podjela na nunu egzistenciju i kontingentnuegzistenciju, odnosno na egzistenta po sopstvu i egzistenta po drugom, ili samodovolj-nog i siromanog egzistenta.

2. Druga dioba jeste ta da ukoliko neki egzistent ima potrebu za subjektom, stanjem iatributom drugog egzistenta on je akcident, a u suprotnom je supstanca. Ukoliko jedjeljenik (maqsam) u ovakvoj diobi egzistent apsolutno, rije je o primarnoj diobi,a ukoliko se radi o kontingentnom egzistentu (onako kako to dre islamski lozo),tada se svrstava u sekundarnu diobu.

3. Sljedea primarna dioba egzistenta jeste ona na nematerijalno i materijalno; poto jedjeljenik ovdje egzistent apsolutno, ona nije svojstvena kontingentnoj egzistenciji, a

ni supstanci ili akcidentu.4. Pojam nematerijalno etimoloki znai ogoljeno, a u lozofskoj terminologiji upotre-

bljava se nasuprot pojmu materijalno.5. Materija u logikoj terminologiji ima dva znaenja: jedno jeste materija sudova

(nunost, kontingentnost, nemogunost), a drugo je materija silogizma, odnosnonjihove premise, bez obzira na njihovu sloenu strukturu i oblik. A kao ziki ter-min, ovdje se podrazumijeva egzistent koji posjeduje atribute kao to su masa,

privlanost i odbojnost.

6. U lozofskoj terminologiji materija podrazumijeva supstancu koja je osnova za poja-vu drugog egzistenta, poput zemlje koja je materija biljkama i ivotinjama.

7. Tijelo se denira na tri naina:a) Filozoja ga denira kao supstancu u kojoj se mogu pretpostaviti tri linije koje se

sijeku na nain da se na mjestu njihovog presjeka formiraju pravi uglovi.b) Teolozi deniraju tijelo kao supstancu koja zauzima prostor.c) ejh Irak ga definira kao supstancu koja moe biti predmetom osjetilnog

pokazivanja.

8. Najprostija denicija tijela glasi: to je supstanca koja se protee u tri pravca, a nunapretpostavka za to jeste, kao prvo, da je u sva tri pravca beskonano djeljiva, kaodrugo, da posjeduje prostor, zatim, kao tree, da moe biti osjetilno pokazana te, kaoetvrto, da posjeduje vremensko protezanje.

9. Tjelesan je onaj egzistent koji je podreen egzistenciji tijela i ne moe se ozbiljitineovisno o njima. Njegova najvanija osobina jeste da je, kao podreen tijelu, djeljiv.Stoga se duh ne moe smatrati tjelesnim, jer on niti je tijelo niti je podreen tijeludjeljiv. Osim toga, on opstaje neovisno o tijelu.

10. Gnostici i filozofi iluminacije dokazali su jo jednu vrstu egzistenata koja jeposrednik izmeu savreno nematerijalnih entiteta i onih isto materijalnih.Ponekad ih nazivaju imaginalnim nematerijalnostima, a katkad imaginalnimtijelima.


15/108

15

Pitanja

1. Navedite najvanije primarne podjele egzistenta.2. Objasnite pojmove supstanca i akcident te dokaite njihovo postojanje.3. U kojem sluaju se dioba egzistenata na supstancu i akcident moe ubrojati u pri-

marnu podjelu?4. Objasnite nauni smisao pojma materija.5. Objasnite znaenje pojmova nematerijalno i materijalno.6. Denirajte tijelo.7. Koje su najvanije specinosti tijela?8. Objasnite znaenje rijei tjelesno i osobenosti tjelesnih egzistenata.9. Moe li se duh smatrati tjelesnim?

10. ta je imaginalni egzistent?


16/108


17/108

42. LEKCIJA

TA JE PROSTOR?

Obuhvata:

UvodProblem prostora i vremena

Razliku izmeu prostora i gdje i izmeu vremena i kadaZbilju prostora


18/108


19/108

19

Uvod

Rasprava o vremenu i prostoru, kao jednom od najvanijih lozofskih pro-blema koji je oduvijek bio predmetom panje mislilaca i lozofa, stalno je imalasvoju svjeinu i ivost i nikada nije postala starom i uvehlom a njena datotekajo uvijek nije spremljena u arhivu. Premda su veliki umovi istone i zapadnelozoje veoma mnogo razmiljali i govorili o vremenu i prostoru, a meu nji-ma je veliki istonjaki lozof Ibn Sina potroio dosta tinte piui detaljno oovim pitanjima u poglavlju o zici svog djela ef, ipak je ostalo dosta mjesta zaduboko promiljanje, istraivanje i izuavanje ovih problema iz raznih uglova.

Miljenja lozofa i autoriteta o vremenu i prostoru do te su mjere meusobnorazliita i proturjena i ukljuuju udne ideje da se samo nekolicina problemamoe uporediti s ovim. Naprimjer, s jedne strane, vrijeme i prostor smatranisu nematerijalnim supstancama, dok su, s druge strane, toliko degradirani da

su smatrani uobraenim i umiljenim stvarima. Kant, poznati njemaki lozof,smatrao ih je umskim stvarima ili, njegovim rjenikom, formama osjetilnosti.Veina lozofa ih, meutim, smatra objektivnim akcidentima.

U tom pogledu veliki islamski lozof Mulla Sadra irazi pobijedio je u ovojutrci predstavljajui vrlo vaan i vrst stav, koji se moe smatrati konanom rijejuo ovom problemu. Ovaj stav se moe smatrati i osnovom za uspostavu supstanci-jalnog kretanja, ije je lozofsko objanjenje, na koncu, jedna od glavnih inovacijaovog velikog lozofa, to e biti pojanjeno u narednim poglavljima knjige.

Poto je u prethodnoj lekciji o prostornosti i vremenitosti raspravljano kaoo osobinama materijalnih stvari, smatramo da je ovdje prikladno predstavitiodgovarajue objanjenje prostora i vremena.

Problem prostora i vremena

U svim jezicima postoje ekvivalentni izrazi za prostor i vrijeme i svi ljudivjeruju da su materijalne stvari povezane s prostorom i vremenom, a to izra-avaju na razne naine: Sunce je na nebu, U moru ive ribe, Knjiga je


20/108

20

na stolu, i tako dalje. Takoer, kae se: asni Poslanik islama, mir s njime injegovom porodicom, roen je u estom stoljeu. Za vrijeme njegovog ivotavoeni su ratovi izmeu muslimana i nevjernika, Juer je kola bila zatvo-

rena, i tako dalje.Openito, popularno poimanje je da sva tijela imaju prostor. Takoer je

uobiajeno da veina ljudi poopava ovu presudbu i zamilja da ne postojinijedan egzistent bez prostora, kao to prostoumni zamiljaju da Bog Uzvienitakoer zauzima prostor ili mjesto na nebesima ili iznad njih, to naravno nijeispravno, o emu e biti govora na prikladnom mjestu. Upravo ista raspravaodnosi se na vrijeme i njegovu vezu sa stvarima i pojavama.

Prirodno je da lozo koji spoznaju i obznanjuju zbilje stvari moraju odgo-voriti i na ovo pitanje: ta je zbilja prostora i vremena?, posebno s obziromna injenicu da se s ovim pojmovima susreemo u mnogim lozofskim proble-mima, kao, naprimjer, u prethodnoj lekciji gdje su prostor i vrijeme predstav-ljeni kao osobine materijalnih stvari, ili kada u teolokoj raspravi, kojom emose baviti, prostor i vrijeme zanijeemo Bogu Uzvienom.

Prva potekoa, koja nastupa po pitanju objanjenja zbilje prostora i vre-mena, a koja ga pretvara u teak problem, jeste ta da se prostor i vrijeme ne

mogu iskusiti osjetilima i da nikada ne padaju u zamku osjetilnih organa. Onise ne vide oima, nisu opipljivi ulom dodira, niti se mogu opaziti bilo kojimdrugim osjetilom, a istovremeno mi osjetilne stvari dovodimo u vezu s njimana nain da smatramo kao da one pripadaju osjetilnom materijalnom svijetu.Upravo zbog ovog aspekta Kant ih predstavlja umskim kanalima znanja oopredmeenim pojavama, a ne samim objektivnim i opredmeenim stvarima,a druga skupina mislilaca ih smatra uobraenim i umiljenim. S druge strane,

skupina lozofa koji nisu mogli porei njihovu objektivnu egzistenciju i koji ihnisu mogli smatrati materijalnim egzistentima vjerovali su da su oni nemateri-jalne stvari. Konano, veina lozofa ih smatra materijalnim akcidentima ijase egzistencija uspostavlja zajednikim pregnuem osjetila i razuma. Prirodno,svaka skupina je iznijela razlog ili razloge vlastitog stava, kritizirajui razlo-ge drugih. Mulla Sadra je potvrdio stav o prostoru, koji se pripisuje Platonu,to jest, prostor je nematerijalan, iako postoji dvojba u ispravnost pripisivanjaovoga uenja Platonu, to je potrebno podvrgnuti daljnjem istraivanju.

Jasno je da ova knjiga nije mjesto za pregled svih stavova i kritiku svih nji-ma odgovarajuih razloga. Zato emo se ograniiti na navoenje najpoznatijihstavova i objanjenje stava kojeg mi potvrujemo.


21/108

21

Razlika izmeu prostora i gdje i izmeu vremena i kada

Prije rasprave o zbilji prostora i vremena neophodno je napomenuti da lozoprave razliku izmeu prostora (mekn) i gdje (ajna) i, slino tome, izmeu pojmavrijeme (zamn)i kada (met). Pojmovi gdjestva i kadstva smatraju se relativnimpojmovima (mafhm-e nesb), dobijenim povezivanjem stvari s prostorom i vre-menom. U Aristotelovoj tabeli kategorija oni su smjeteni meu sedam relativnihakcidentalnih kategorija, iako u osnovi izgleda da se ove vrste pojmova ne smijusmatrati tastvenim pojmovima ili kategorijama. Razlog za ovo postaje jasan po-znajui karakteristike ovih vrsta pojmova koje su objanjene u 15. lekciji.

U svakom sluaju, Aristotelovci su vjerovali da su oba pojma gdje i kadaneovisni tastveni pojmovi i specine kategorije i da nemaju veze sa tastvomvremena i prostora. Drugi nisu dvojili da se ove vrste pojmova javljaju iz odnosas vremenom i prostorom i da su oni razliiti od pojmova prostora i vremena. Izovog razloga treba biti oprezan da se ne pomijeaju rasprave o prostoru i vreme-nu s onima o ovim relativnim i suodnosnim pojmovima (nesb wa ef).

Zbilja prostora

O tastvu prostora preneseno je nekoliko stavova koji su prilino slabi ikoji nisu dostojni spomena, a koje nije zastupao nijedan poznatiji lozof.Naprimjer, postoji uenje da se prostor sastoji od tvari tijela, ili njihovih formiili aktueliteta, ili da je to neovisna tjelesna oblast u kojoj je sadran kosmos.

Izmeu stavova dva su najpoznatija: prvi se prenosi od Platona, a potvr-en je od nekih islamskih mudraca, poput Mulla Sadre, dok je drugi pripisanAristotelu, a prihvata ga veina islamskih lozofa, ukljuujui Farabija i IbnSinaa. Stav pripisan Platonu jeste da je prostor nematerijalna supstancijalnadimenzija koja je identina zapremini kosmosa.

Vanjtina ovog stava izgleda udno jer nematerijalni egzistent, ak i akoje imaginalan i berzahski nematerijalan, nema povezanost s materijalnim eg-zistentima i ne moe se smatrati njihovom posudom. Meutim, postoji velika

vjerovatnoa da je nedoumica nastala pri prenoenju ili prevoenju ovog stava,ili da rije nematerijalno ovdje nije uzeta u njenom strunom znaenju. Ovajstav podran je injenicom da je Mir Damad negirao Platonovo zastupanje


22/108

22

ovog stava.1Uz ovu vjerovatnost stav se moe tumaiti na nain da je prostorzapremina kosmosa razmatrana odvojeno od njega i prema ovom znaenju jeapstrahiran iz kosmosa.

Meutim, teorija koja se prenosi od Aristotela glasi da je prostor unutarnja povr-ina tijela kojom se ostvaruje kontakt s vanjskom povrinom drugog tijela, kao unu-tarnja povrina ae kojom se ostvaruje kontakt s vanjskom povrinom vode u njoj.

Postoji potekoa u ovoj teoriji. Ako se pretpostavi da riba miruje u tekuojrijeci, bez sumnje, povrina vode koja je u kontaktu s povrinom njenog tijelakontinuirano se mijenja, tako da se prema iznesenom stavu mora rei da senjen prostor neprestano mijenja, dok je pretpostavljeno da ona miruje na svom

mjestu i da nema promjene u njenom prostoru.Druga precizna napomena na koju se mora obratiti panja jeste da je nave-dena denicija sastavljena od dva osnovna pojma; jedan je unutarnja povrinasadravajueg tijela, a drugi je kontakt s vanjskom povrinom sadranog tijela.Meutim, povrina je vrsta koliine i zato pripada kategoriji kvantiteta, dokkontakt, prema Aristotelovcima, pripada kategoriji relacije / suodnosa, a trease kategorija (to jest, ona kojoj pripada prostor) ne moe dobiti kombinacijomove dvije kategorije. Pored toga, kontakt je akcidentalno stanje navedene po-vrine i iz tog razloga ne moe biti njenom vrsnom razlikom i od njenih bti(to jest, od onog to je sutinski denira), pa se na ovaj nain ne moe smatra-ti posebnom vrstom kategorije neprekidnog kvantiteta (kamm-e mottael). Usvakom sluaju, pitanje kategorije kojoj pripada prostor ostaje nerazjanjeno.

Izgleda da pojam prostor nije samostojan pojam (mafhm-e nafs) kao poj-movi ovjek, ivotinja, boja i oblik, nego da je prije akcidentalni pojam kojiukljuuje smisao suodnosa i relacije sa stvari koja ima prostor. Da bi se ovaj

pojam dobio, dvije stvari moraju biti izmeu sebe uporeene s posebne takegledita, tako da se jedna moe smatrati prostorom druge. Ovo pokazuje daprostor nije vrsta tastvenog pojma koji je ukljuen u kategorije e da bismo po-kuali odrediti njegovu kategoriju, nego da je radije od apstrahiranih pojmova.

Drugo, da bi se neto smatralo prostorom neeg drugog nije neophodno uzetiu obzir njegovo partikularno tastvo ili supstancu. Naprimjer, kada au smatra-mo prostorom neke vode, to nije zato to [to jest, ne iz onog aspekta u kojem] je

njeno tijelo sainjeno od kristala, i kada vodu nazivamo prostorom ribe, to nijezato jer je ona tekuina sainjena od kisika i vodika, nego zato [to jest, ne iz onog

1 Vidi: Mr Dmd, Qabast, str. 164.


23/108

23

aspekta u kojem] to ima kapacitet da sadri stvar koja ima prostor, i ono to sestvarno uzima u obzir jeste njeno bivanje posudom, a ne supstancom.

to se tie ove dvije napomene, moe se rei da kada se neka zapremina

kosmosa razmatra odvojeno i uporedi s tijelom koje je u njoj sadrano, ta za-premina e biti njegov prostor.

Treba napomenuti da se nekad prostor primjenjuje na koliinu zapreminekoja je vea od kapaciteta stvari koja je s njim u vezi, kao kad se kae da jekua ili grad prostor osobe. Filozo su zapazili ovu taku i ovu vrstu prostorasu nazvali nestvarnim prostorom.

Moe se zakljuiti da stvarni prostor svake stvari jeste koliina zapremine

kosmosa koja je jednaka zapremini tijela na koje se prostor odnosi iz onogaspekta u kojem je ono sadrano u njemu.Meu zakljuke ove lozofske analize spada i taj da je prostor podreen

kosmosu i da prostor ne postoji prije pojave ili s unitenjem kosmosa. Zato sezapremina ili povrina stvari ne mogu smatrati neovisnim egzistentima za kojebi se dralo da imaju neovisno stvaranje i dodjeljivanje egzistencije. Radije supojmovi poput zapremine i povrine predstavnici razliitih lica egzistencijetijela koje um smatra odvojenim od tijela. Iz tog razloga se ova vrsta sluajeva,

koji jesu akcidenti, smatra aspektima egzistencije materijalnih supstanci.Preciznim razmatranjem ove teme bit e jasno zato je prostor svojstven ti-jelima i zato se rauna jednom od osobina materijalnih egzistenata, jer izvornjegovog apstrahiranja nije nita drugo doli zapremina tijela.

Saetak

1. Razlog to je tumaiti zbilju prostora i vremena problematino jeste to to, s jednestrane, nijedno od njih nije direktno podlono osjetilnom iskustvu, a, s druge strane,

ubrajaju se meu stvari koje su povezane s osjetilnim materijalnim svijetom. Upravoto je razlog da ih je Kant smatrao umskim stvarima, odnosno, prema njegovoj termi-nologiji, formama osjetilnosti. Neki drugi smatrali su ih uobraziljskim i umiljenim,

jedni su ih smatrali nematerijalnim, a drugi ubrajali meu materijalne stvari.2. Ono to se naziva kategorijama gdje i kada jesu pojmovi koji proizlaze iz odnosa

prema prostoru i vremenu i ne treba zamiljati kako je prostor upravo ta kategorija gdje,a vrijeme upravo ta kategorija kada. Stoga pojmovi gdje, kada i drugi pojmovi kojiukljuuju odnos nisu, ustvari, tastveni pojmovi i ne treba ih ubrajati meu kategorije.

3. Od Platona se prenosi da je prostor nematerijalna supstancijalna dimenzija identinazapremini kosmosa. Takav stav potvrdio je i Mulla Sadra.4. Ovakav stav se naizgled ini udnim, jer se nematerijalni egzistent ne moe sma-

trati posudom materijalnog egzistenta. Moda je dolo do greke pri prenoenju ili


24/108

24

prevoenju ovog stava i moglo bi ga se tumaiti u smislu da je prostor upravo zapre-mina kosmosa koju ljudski um apstrahira iz tijela, to jest uzima ga u obzir odvojeno.

5. Od Aristotela se prenosi da je prostor unutarnja povrina obuhvatajueg tijela koja

ostvaruje kontakt s vanjskom povrinom sadranog tijela i takav stav prihvatili suFarabi i Ibn Sina.6. Ovom stavu prigovara se da, shodno takvom vienju, tijelo u mirovanju koje se nalazi

unutar tekueg tijela i tijela u kretanju mora iz jednog ugla imati nepromjenjiv pro-stor, budui da pretpostavljamo da je u mirovanju, dok, iz drugog ugla, njegov prostormora biti promjenjiv jer je dodirna povrina s tijelom stalno u stanju promjene.

7. S obzirom da je pojam povrina kategorija kvantiteta a pojam kontakt kategorija relacije,njihova kombinacija ne moe se smatrati treom kategorijom. Takoer, budui da je kontaktakcidentalno stanje navedene povrine, ne moe ga se smatrati njenom vrsnom razlikom na

kojoj poiva vrsta kvantiteta. Naposljetku preostaje pitanje kakva kategorija prostor jeste.8. Izgleda da pojam prostor nije samostojan niti tastveni, nego uporedan i apstrahiran po-

jam koji proizlazi iz poredbe dvije stvari s osobitog gledita, a to gledite podrazumijevada je jedna stvar sadrana u drugoj. Ustvari, kapacitet da sadri i zapremina jedne od njih

je ono to se poredi s drugom i ba ta zapremina je izvor apstrahiranja pojma prostor.9. S obzirom na ove napomene, prostor se moe ovako denirati: stvarni prostor svake

stvari jeste koliina zapremine kosmosa jednaka zapremini tijela koje ima prostor izonog aspekta u kojem je ono sadrano u njemu.

10. Pojmovi poput povrine i zapremine, koji pripadaju akcidentima tijela i ustvari su aspektiegzistencije i lica njihove stvarnosti, u ovom smislu se mogu smatrati akcidentima koji suaspekti supstance. Zbog toga im ne pripada neovisno nainjavanje i dodjela egzistencije.

11. Prostor, koji se apstrahira iz zapremine tijela, prirodno ima podreenu egzistenciju ine moe se zamisliti njegova egzistencija prije ili nakon egzistencije kosmosa.

12. Takoer, jasno je da je prostor svojstvo tijela i nematerijalna stvar nee imati prostor-nih relacija.

Pitanja

1. ta je zajedniki problem kad je rije o pitanju prostora i pitanju vremena?2. Objasnite razliku izmeu pojma prostor i pojma gdje te razliku izmeu pojma vrijeme

i pojma kada.3. Mogu li se relativni pojmovi ubrojati u stvarne kategorije? Zato?4. Objasnite i kritizirajte Platonov stav o prostoru.5. Objasnite i kritizirajte Aristotelov stav o prostoru.6. Koje tumaenje prostora se moe potvrditi?7. Kako se akcidentalne egzistencije, poput zapremine i povrine, mogu smatrati aspek-

tima egzistencije supstance?8. U emu je razlika izmeu stvarnog i nestvarnog prostora?9. Moe li se za prostor pretpostaviti egzistencija neovisna o kosmosu? Zato?

10. Zato je prostor specinost tijela?


25/108

43. LEKCIJA

TA JE VRIJEME?

Obuhvata:

Raspravu o zbilji vremenaTeoriju Mulla Sadre

Objanjenje nekih taaka


26/108


27/108

27

Rasprava o zbilji vremena

udni stavovi takoer su preneseni o zbilji vremena, a na koje se Ibn Sinaosvrnuo u poglavlju o zici svoga djela ef. Iako izgleda da je rjeenje ovogaproblema za muslimanske lozofe bilo lake od problema prostora, jer se oniskoro u potpunosti slau da je vrijeme vrsta neprekidnog kvantiteta ili koliineokarakterizirane nestabilnou koja posredstvom kretanja postaje akcidentomtijela. Na ovaj nain pozicija vremena u Aristotelovoj tabeli kategorija postajepotpuno odreenom. Mulla Sadra je na mnogim mjestima takoer predstavioovo objanjenje, ali u konanoj studiji problema kretanja on izrie novi stavkoji je neobino vaan.

Bez obzira koliko jasno lozo objanjavaju vrijeme, elimo li biti precizni,u ovom problemu naii emo na nejasne i upitne stvari koje zahtijevaju dubokopromiljanje. Vjerovatno je ovo privuklo pronjenu i pronicljivu panju Mulla

Sadre i navelo ga da iznese novu teoriju o vremenu.Da bi se navedene take objasnile, moramo se osvrnuti na neka naela lo-

zofa u vezi s ovim problemom, iako ovo nije mjesto za raspravu i istraivanjeo njima.

Prvo naelo je da lozo obino predstavljaju kretanje kao akcident, aliza ovo ne daju nikakva daljnja objanjenja. Samo su ga neki od njih smatralikategorijom onog to djeluje, ili onog na to se djeluje. ejh Irak ga smatra

neovisnom kategorijom uz supstancu, kvantitet, kvalitet i relaciju. Na ovaj na-in on je sveo broj kategorija na pet, a ostale relativne kategorije smatrao jevrstom suodnosa. Iz rijei drugih lozofa moe se zakljuiti da, vjerovatno, onikretanje nisu svrstavali u kategorije.

Drugo naelo jeste da su oni smatrali kako se kretanje iskljuivo svodina etiri kategorije (kvantitet, kvalitet, poloaj i gdje), gdje se translatornokretanje (arakat-e enteql) smatra kretanjem u kategoriji gdje. Ovi lo-zo zamiljali su da je kretanje u drugim kategorijama, ukljuujui sup-

stancu, nemogue. Zato je kretanje, koje je smatrano posrednikom izmeutijela i vremena, neizbjeno uzeto kao kretanje u jednoj od etiri akciden-talne kategorije.


28/108

28

S druge strane, svi oni prihvatali su teoriju devetoslojnih nebeskih sferakao pozitivno naelo, a pojavu vremena pripisali su krunom rotiranju najvi-eg nebeskog svoda. Ovu stvar je na nekoliko mjesta predstavio i Mulla Sadra.

S obzirom na ova naela i take, mogu se postaviti neka pitanja o poznatimdenicijama vremena, od kojih su najznaajnija sljedea:

1. Nema sumnje da je vrijeme protegnuta (mumtadd) i djeljiva stvar i zatose smatra vrstom kvantiteta, ili da je stvar koja posjeduje vrstu kvantiteta. Ali,zato bi se vrijeme smatralo kvantitetom / koliinom kretanja?

Prost odgovor, koji je dat na ovo pitanje, jeste da je vrijeme tekua i nesta-bilna stvar, na nain da ak ni dva trenutka nisu zdruena, i nuno je da jedannjegov dio proe kako bi sljedei dio doao u postojanje. Ova vrsta kvantitetamoe se pripisati jedino neemu to je po sebi tekue i nestabilno, a to nijenita drugo do kretanje.

Kao to je ve reeno, ovaj odgovor ovisi o injenici da su postepenost,protjecanje i nestabilnost osobeni kretanju, kretanju za koje su preci pretpo-stavljali da je specino za etiri akcidentalne kategorije, i iz tog su razlogaoni poricali mogunost da je vrijeme kvantitet tjelesnih supstanci. Ali, je li

ovo uenje ispravno? Ako se pretpostavi da u svijetu ne postoji akcidentalnokretanje, zar onda ne bi bilo mjesta ni za pojam vremena?

2. Kretanje je posrednik izmeu tijela i vremena, ali kakva je to vrsta po-srednika? Je li to posrednik u uspostavljanju1, iz kojeg se moe zakljuiti dasama tijela zaista pomou kretanja posjeduju vrijeme, ili je to posrednik u ak-cidentiranju, takav da sama tijela nikada zaista ne posjeduju vrijeme? Ili, dru-gim rijeima, prihvata li tjelesna supstanca atribuciju vremena akcidentalnim

prihvatanjem atribucije?Vjerovatno je odgovor na ovo pitanje, koji se mora dati na osnovi dvaspomenuta naela, takav da se prihvati druga mogunost. Ali, je li ispravnoprihvatiti da sama tijela nisu nositeljima atributa vremenitosti, bez obzira na

1 Posrednik u uspostavljanju (wsee-je dar ubt) je onaj koji se uspostavlja ili pri-mjenjuje direktno / izravno na objekt, to je opreno posredniku u akcidentiranju(wsee-je dar ur) koji se indirektno / neizravno primjenjuje na objekt zbog nekih

akcidentalnih osobina ili udruivanja objekta s neim drugim. Kretanje je posrednik uuspostavljanju izmeu vremena i tijela ako je tijelo u kretanju u direktnoj vezi s vre-menom, u suprotnom, kretanje je posrednik u akcidentiranju i veza tijela i vremena jeindirektna i akcidentalna. (op. prev. engl.)


29/108

29

njihove kontinuirane i postepene transformacije? Ako pretpostavimo da su svetransformacije nagle i trenutane, no uzastopne, zar meu njima nee biti vre-menske prioritetnosti i posteriornosti?

Sada pretpostavimo da su oni smatrali kretanje posrednikom u uspo-stavljanju i da su smatrali da prihvatanje atribucije vremenitosti od stranetijela, nakon dogaanja kretanja, jeste stvarno prihvatanje atribucije. Ovapretpostavka nuno implicira da tijela po sebi imaju sposobnost da prihvateatribuciju ovog kvantiteta, koji proistjee iz kretanja, iako tijela prije doga-anja kretanja aktuelno nemaju sposobnost da prihvate ovaj atribut. Prijenego poprimi oblik lopte ili kocke, vosak ima ovu sposobnost jer posjedu-

je protezanje i zapreminu. Ako stari lozo nisu primijetili nikakav nainprodiranja protjecanja i kretanja u bt tijela, kako su onda mogli pristati daovakvi egzistenti prihvate atribuciju atributa koji je samo protjecanje i nesta-bilnost? To je isti sluaj kao kada bismo htjeli dovesti u vezu liniju, povrinui zapreminu, ak i kada bi to bilo putem uzroka, s nematerijalnim egzistenti-ma kojima nedostaje protegnutost, na nain da oni stvarno budu nositeljimaatributa tih kvaliteta!

3. Sljedee pitanje bi bilo kakva vrsta relacije postoji izmeu kretanja i vre-

mena? Je li kretanje uzrok pojavljivanja vremena, to se razumije iz vanjtinemnogih njihovih stavova, ili je ono samo nositelj tog akcidenta? U svakom slu-aju, u koju kategoriju bi se samo kretanje moglo ukljuiti? Kako se njegovoprihvatanje atribucije vremena moe objasniti?

Ranije je nagovijeteno da su neki lozo, poput ejh Iraka, smatralikretanje neovisnom akcidentalnom kategorijom, a neki drugi su kretanjesmatrali dvostranim: smatrali su da je strana koja je u vezi s initeljem, to

jest, pokretaem u kategoriji onog to djeluje, a za stranu onog na to sedjeluje i kreueg smatrali su da je u kategoriji onog na koga se djeluje.Meutim, kod ostalih lozofa nismo pronali nikakvo objanjenje ovoga. Usvakom sluaju, odgovor na ovaj dio pitanja zahtijeva veu preciznost. Ipak,primjena uzroka i posljedice na kretanje i vrijeme moe se smatrati vrstomproirenja znaenja termina kauzaliteta, slino onome to je ve reeno u37. lekciji.

4. Drugo pitanje koje se moe postaviti jeste: ako je norma za vezivanje

vremena za kretanje njegova btska nestabilnost, a ovo se znaenje moenai u svim kretanjima, zato onda lozo pripisuju vrijeme rotirajuem kre-tanju (arakat-e wa) sfere Atlasa (najviih nebeskih sfera tradicionalne


30/108

30

kosmologije)? No, ako ne postoji sfera Atlasa, ili ako ona ne posjeduje kre-tanje, zar onda ni druge pojave u kosmosu ne bi posjedovale vremensku pri-oritetnost i posteriornost? I u osnovi, kako se moe akcident koji poiva na

vlastitom subjektu smatrati okriljem / posudom drugih stvari i pojava?Na ovo pitanje se moe odgovoriti na sljedei nain. Vrijeme ije se pojav-

ljivanje, prema lozoma, pripisuje najvioj sferi jeste kontinuirao i vjeno,ili, drugim rijeima, jeste apsolutno vrijeme. Ovo nije nespojivo tvrdnji da sva-ka specina pojava ima svoje vlastito ogranieno i specino vrijeme. Onona to se mislilo kada je reeno da vrijeme, pridrueno nebeskoj sferi, jesteposudom za pojavljivanje ostalih dogaaja nije nita drugo doli da vremensko

protezanje svakog dogaaja odgovara dijelu vremenskog protezanja kretanjanebeske sfere.Ali mi znamo da je ova kua sruena do samih temelja, jer je hipoteza o

nebeskim sferama opovrgnuta i izgubila je svoju pravovaljanost.to se tie ovih pitanja i pokuaja da se na njih odgovori, postalo je jasno

da se problem vremena ne moe rijeiti tako lahko kao to se to na poetkuzamiljalo i da teorija poznata meu lozoma nije uvjerljiva.

Sada je dolo vrijeme da se objasni otkrie Mulla Sadre po ovom pitanju.

Teorija Mulla Sadre

Mulla Sadraa je prihvatio pozitivne take koje su o vremenu iznijeli pret-hodnici i oslanjajui se na njih poeo odstranjivati slabe take i nadomjeta-ti nedostatke i mahane koje su postojale u njihovim teorijama. U zakljuku

je predstavio novi pogled koji zajedno rjeava problem vremena i problemsupstancijalnog kretanja. I zaista se ovo moe smatrati njegovim najvrednijimdoprinosom u lozoji.

Pozitivne take koje je prihvatio od starih lozofa su sljedee:

1. Vrijeme je protegnuta i djeljiva stvar i u jednom smislu je kvantitet.2. Vrijeme i kretanje imaju blisku i neodvojivu vezu i nijedno se kretanje

ne dogaa bez vremena, kao to je dogaanje vremena bez postojanja

neke vrste kontinuiranog i postepenog kretanja i transformacije nemo-gue. Ovo je stoga to je protok uzastopnih dijelova vremena sam posebi vrstom postepene promjene (kretanja) vremenskih stvari.


31/108

31

Slabe take koje je pronaao u stavovima starih lozofa, a koje je pokuaonadomjestiti, jesu sljedee:

1. Stari lozo su vrijeme i kretanje smatrali objektivnim akcidentima(awre-e ridijje) stvari, dok je stav Mulla Sadre da su oni ana-litiki akcidenti (awre-e tallijje); sluaj nije takav da se mogusmatrati kako posjeduju egzistenciju odvojenu od egzistencije svo-jih subjekata, nego su radije, jedino u okrilju umske analize, atri-but i nositelj atributa, akcident i nositelj akcidenta, odvojivi jedanod drugoga. Inae, u objektivnom okrilju ne postoji vie od jedneegzistencije.

2. Filozo su kretanje ograniili na akcidente i iz tog su razloga poreklipostojanje izravne veze vremena s tijelima, dok se najosnovnije kreta-nje mora smatrati kretanjem u supstanci, jer neto ija je bt bez prola-zne protegnutosti ne moe biti preko neeg drugog nositeljem atributaprolaznog kvantiteta, to e biti objanjeno u raspravi o kretanju. Iztoga slijedi da se vrijeme mora direktno pripisati samim stvarima, toe se ubrojati kao njihova etvrta dimenzija.2

Slijedi da je, prema teoriji Mulla Sadre, vrijeme prolazna protegnutost idimenzija svakog tjelesnog egzistenta koja se treba dodati neprolaznim pro-stornim dimenzijama (duini, irini, i visini).

Njegov odgovor na prvo i etvrto pitanje koje je postavljeno u prethodnomtekstu jeste da je vrijeme spregnuto sa supstancijalnim kretanjem, koje je samaegzistencija tijela, i nije ogranieno na akcidentalna kretanja.

Njegov odgovor na drugo pitanje bio bi da vrijeme i kretanje nemaju dvo-

struku egzistenciju, tako da se jedno moe smatrati uzrokom nastupanja dru-gog, e da bi se zamiljalo kako su tijela povezana s vremenom preko kretanjakoje je izvanjsko njihovim btima, kako bi se moglo dati prostora pitanju okvalitetu ovog posredovanja. Meutim, u njihovoj bti i supstanci tijela imajuoboje stvarno prihvatanje atribucije kretanja i transformacije i stvarno prihva-tanje atribucije vremena i prolaznosti. Upravo kao to je i prostorno protezanjelicem njihove egzistencije, vremensko protezanje jeste, takoer, drugim licem

njihove egzistencije.2 Ovdje se mora primijetiti da etvrta dimenzija u lozofskom rjeniku jeste drukijom

od znaenja koje ima u zici Einsteinove teorije.


32/108

32

Njegov odgovor na pitanje o kategoriji kojoj pripada kretanje jeste da kreta-nje nije tastveni pojam i kategorija, nego je razumski pojam koji se apstrahiraiz naina egzistencije materijalnih stvari, kao to se i pojam nepromjenjivost

apstrahira iz naina egzistencije nematerijalnih stvari. Isto kao to ni nepro-mjenjivost nije stvar koja postaje akcidentom u vanjskom svijetu za nemateri-jalnog i nepromjenjivog egzistenta, ni kretanje nije objektivni akcident materi-jalnog egzistenta. Ljudski um je taj koji ralanjuje egzistenciju na bt i atributi na akcident i njegovog nositelja.

Isto tako njegov odgovor na pitanje o kvalitetu vremena kao okrilja do-gaaja jeste jasan jer vrijeme nije neovisno okrilje za stvari i pojave kako bi

imalo odvojenu egzistenciju u kojoj su sadrane vremenske stvari. Ono je, ra-dije, poput zapremine tijela, btska i unutarnja karakteristika tijela i, prirodno,svaka pojava e za sebe posjedovati specino vrijeme koje se smatra aspek-tom njene egzistencije. Najzad, da bi se odredila prioritetnost i posteriornoststvari u meusobnom odnosu, mora se razmatrati dulje vremensko protezanjea vremenski poloaj svake od njih treba se odrediti pomou uporedbe s drugimvremenima. Ako postoji nebeska sfera, ije je vremensko protezanje vee odbilo kojeg drugog egzistenta, ona bi mogla imati ovu ulogu. Ako ona ne postoji(a injenica je da nije), upravo e prolazno protezanje cijelog tjelesnog svije-ta biti normom za odreivanje vremenskih poloaja pojedinanih pojava, kaoto je zapremina cijeloga svijeta normom za odreivanje prostornog poloajapojedinanih pojava.

Ovim objanjenjem slinost i harmonija vremena i prostora postaje jasnija,a i dubina tumaenja koje smo dali o prostoru postaje oitijom.

Objanjenje nekih taaka

1. Izraz trenutak, koji se primjenjuje u svakodnevnom jeziku za kratakdio vremena, u filozofskom rjeniku znai ekstremni odlomak vremena ipoput take je u odnosu na liniju. Kao to se taka nikad ne dosee po-djelom linije, to jest, linija je beskonano djeljiva i svaki njen dio takoer

ima protezanje, ak i ako nai umovi ne mogu zamisliti ekstremno kratkaprotezanja, isto tako svaki dio vremena, bez obzira koliko se kratkim pret-postavi, ima protegnutost i trenutakse nikada nee dosegnuti dijeljenjem


33/108

33

vremena. Zato kompozicija vremena od uzastopnih trenutaka nije nita douobrazilje.

2. Izraz vjenost(dahr)3, koji u uobiajenom jeziku ima znaenje dugog

vremena, u lozoji znai neto poput posude za nematerijalne stvari, su-protno vremenu (zemn) s obzirom na materijalne stvari za koje se dri da jeposuda materijalnih stvari. Ustvari, vjenost upuuje na nedostatak vremen-skog protezanja nematerijalnih stvari. Isto tako izraz predvjenost(sarmad)svojstven je Boijoj postaji, a upuuje na transcendentnost najsvetije Boanskeegzistencije nad atributima svih stvorenja.

Isto tako ova dva izraza dahr i sarmadponekad se koriste u suprotno-

sti s relativnom kategorijom kada(met) i iz tog razloga se kae da je od-nos nematerijalnih s materijalnim stvarima vjenost, a odnos Boije postajesa stvorenim stvarima predvjenost. Takoer se kae da Bog Uzvieni imapredvjeni prioritet(taqaddom-e sarmad) nad svim stvorenjima, a da nema-terijalne stvari imaju vjeni prioritet (taqaddom-e dahr) nad materijalnimdogaajima.

3. Stari lozo, koji su vrijeme smatrali implikacijom kretanja u akci-dentima, uzimali su da su supstance tijela, ili, radije, da je supstanca ne-

beske sfere, iznad opsega vremena, iako su vjerovali u njenu vjenu ko-egzistentnosti (maijjat-e dahr) s vremenom. Meutim, uzevi u obzirsupstancijalno kretanje i prodiranje vremena i njegovog protjecanja u btmaterijalnih egzistenata, oni tj. materijalni egzistenti se moraju smatratibez izuzetka vremenskim.

4. Vremenska prioritetnost i posteriornost svojstvena je dogaajimakoji egzistiraju u vremenu. Oni sami e, takoer, imati vremensko prote-zanje. Meutim, egzistent koji je ponad opsega vremena i koji posjedujeontoloku nepromjenjivost netransformabilan je i neprolazan te nee imativremensku prioritetnost ili posteriornost u odnosu na vremenske stvari.Ustvari, njihova egzistencija obujmljuje vremenske stvari; i prolost, i sa-danjost, i budunost u jednakom su odnosu spram njih. Iz istog razlogase kae da su dogaaji koji su rasuti po povrini vremena zdrueni / saku-pljeni u posudi vjenosti: Zasebne stvari u posudi vremena sakupljene suu posudi vjenosti.4

3 Vjeno trajanje u kojem je vjenost u prolost (azal= pravjenost) u konstantnoj sje-dinjenosti s vjenosti u budunost (abad= postvjenost). (op. prev. bos.)

4


34/108

34

Saetak

1. Poznata denicija vremena jeste da je vrijeme neprekidni kvantitet karakteriziran ne-

stabilnou koji posredstvom kretanja postaje akcidentom tijela.2. Neki raniji lozo smatrali su kretanje neovisnom kategorijom, neki su ga smatralionim to djelujeili onim na to se djeluje, dok ostali nisu imali jasno objanjenje uvezi s njim.

3. Takoer, oni su kretanje svodili na etiri akcidentalne kategorije, a rotirajue kretanjenajvieg nebeskog svoda predstavljali su ishoditem vremena.

4. Razlog zato su vrijeme smatrali koliinom kretanja jeste taj to je vrijeme prolaznai nestabilna stvar te neposredni nositelj takvog akcidenta mora biti neto to je posvojoj bti takoer nestabilno.

5. Ako se kretanje smatra posrednikom u akcidentiranju vremena u odnosu na tijela,onda je nuno da tijela, ustvari, nisu nositelji atributa vremena, a ukoliko ga smatra-mo posrednikom u uspostavljanju, bit e nuno da tijela u svojoj bti budu transfor-mabilna kako bi imala sposobnost prihvatiti atribut nestabilnog kvantiteta.

6. Mogue je kako je ono to su podrazumijevali pod vremenom koje se deava kreta-njem nebeskih sfera apsolutno vrijeme i da nisu poricali postojanje specinih vre-mena proisteklih iz kretanja svakog tijela. Takoer, mogue je da su pod apsolutnimvremenom kao posudom partikularnih pojava podrazumijevali podudarnost njegovih

partikularnih vremena s dijelovima apsolutnog vremena.7. Mulla Sadra je prihvatio rezime dvije osobine vremena koje su navodili njegovi pret-

hodnici, a to su:a) vrijeme je djeljiva stvar i svrstava se u kvantitete;

b) vrijeme je u tijesnoj vezi s kretanjem.8. On se po pitanju vremena s prethodnicima razilazio u pogledu dvije temeljne stvari:

a) Oni su vrijeme i kretanje smatrali objektivnim akcidentima, dok ih je on smatraoanalitikim akcidentima materijalne egzistencije koji su odvojivi jedino u okrilju

umske analize.b) Kretanje koje je blizanac vremenu a koje su oni smatrali kretanjem u akci-dentalnim kategorijama, posebno kruno kretanje nebeskih sfera smatrao jekretanjem u supstanci tijela i time vrijeme predstavio kao jedan od aspekatanjihove bti.

9. Prema njegovom miljenju zbilja vremena jeste prolazno protezanje i dimenzija kojaje u samoj bti svakog tijela, koja se treba dodati njegovim neprolaznim protezanjima(duini, irini i visini).

10. On egzistenciju vremena i kretanja ne smatra dvostrukom, tako da jedno bude uzrokdrugom i da kretanje bude posrednik uspostave odnosa izmeu tijela i vremena, priemu se onda javlja pitanje o kvalitetu tog posrednitva, odnosno je li ono posrednitvou akcidentiranju ili u uspostavljanju.


35/108

35

11. Mulla Sadra ne smatra kretanje tastvom i kategorijom, pa da bi se postavilo pitanjeo kojoj kategoriji se radi, nego ga smatra razumskim pojmom koji se apstrahira iz na-ina egzistencije materijalnih stvari, kao to je i pojam nepromjenjivosti apstrahiran

iz naina egzistencije nematerijalnih stvari.12. On dri da svaka pojava ima sebi specino vrijeme koje je etvrta dimenzija

njene egzistencije. Pod time da je apsolutno vrijeme posuda on podrazumijevapodudarnost pojedinanih vremenskih protezanja s vremenskom protegnutoucijelog kosmosa, odnosno najvie sfere (pod pretpostavkom da je takvo to us-

postavljeno), koja se sva apstrahiraju iz njihovih supstancijalnih kretanja i btsketransformabilnosti i prolaznosti.

13. Izraz trenutaku lozofskoj terminologiji jeste ekstremni odlomak vremena i poput

take je u odnosu na liniju te nema nikakvog protezanja, pa je stoga sastavljanjevremena od trenutaka nemogue. Naime, nikad se sastavljanjem stvari koje nemajuprotezanje ne moe dobiti protegnuta stvar.

14. Izraz vjenostu lozofskoj terminologiji podrazumijeva neku vrstu posude za ne-materijalne stvari, nasuprot vremenu koje je posuda za materijalne stvari, a za BogaSvevinjeg se koristi izraz vjenost. Ova dva izraza katkad se koriste opreno ka-tegoriji kadai imaju smisao odnosa, te se stoga kae da je odnos nepromjenjivih i

promjenjivih stvari vjenosti.

15. Shodno uspostavi supstancijalnog kretanja, egzistencija svih tijela jeste prolazna ivremenita te nijedno tjelesno bie nee biti vjeno.16. Vremenska prioritetnost ili posteriornost svojstvena je vremenitim stvarima, pa bie

koje je ponad opsega vremena nee imati vremenskog odnosa prema bilo kojoj pojavite su prolost, sadanjost i budunost za njega jednaki, a egzistenti koji su rasuti u

posudi vremena za njega e biti zdrueni. Stoga je kazano: Zasebne stvari u posudivremena sakupljene su u posudi vjenosti.

Pitanja

1. Kako je prije Mulla Sadre rjeavano pitanje vremena?2. Zato su lozo vrijeme predstavljali kao koliinu kretanja?3. Kojom kategorijom su smatrali samo kretanje?4. Kakav je pojam kretanje s gledita Mulla Sadre?5. Koje kretanje su lozo smatrali posrednikom da tijela prihvate atribuciju vremena?6. Jesu li pritom mislili na posrednitvo u uspostavljanju ili posrednitvo u akcidentiranju?7. Prema miljenju Mulla Sadre je li akcidentiranje vremena u odnosu tijela neposredno

ili posredno?8. U kojem smislu se kretanje moe smatrati uzrokom pojave vremena?9. Kakva veza izmeu vremena i kretanja postoji prema vienju Mulla Sadre?


36/108

36

10. ta je apsolutno vrijeme? Kako se ono smatra nekom vrstom posude za pojedinanepojave?

11. ta je zajedniki sadrilac teorije Mulla Sadre i teorije njegovih prethodnika?

12. Koje su osnovne take razilaenja meu njima?13. ta bi bila ispravna denicija vremena?14. ta je trenutak i u kakvom je odnosu spram vremena?15. Objasnite lozofski termin vjenost.16. ta podrazumijeva lozofski termin predvenost?17. Moe li se meu materijalnim stvarima nai egzistent kojem je vjenost posuda

egzistencije?18. ta znai sakupljenost vremenitih stvari u posudi vjenosti?


37/108

44. LEKCIJA

VRSTE SUPSTANCI

Obuhvata:

Teorije o vrstama supstanciTjelesnu supstancuPsihiku supstancu

Dva dokaza nematerijalnosti due


38/108


39/108

39

Teorije o vrstama supstanci

Meu lozoma postoje razlike u miljenjima o vrstama materijalnih i ne-materijalnih supstanci. Peripatetici supstance dijele u etiri vrste:

1. Intelektualna supstanca (douhar-e aqln) potpuno je nematerijalna,a pored toga to po sebi nema prostorne i vremenske dimenzije, ona ne

pripada nijednom materijalnom i tjelesnom egzistentu. Mora se primi-jetiti da pripisivanje intelekta ovom egzistentu nema veze s intelektom /razumom u smislu moi koja percipira univerzalne pojmove, a primje-na izraza intelektna njih jeste vrstom vieznanosti, kao to i uiteljietike ovaj izraz koriste opet u treem znaenju.

2. Psihika supstanca (douhar-e nafsn) po sebi je nematerijalna, ali pri-pada tijelu (tjelesnom egzistentu) i bez tijela ona ne moe nastati, iakoje mogue da nakon nastanka njena pripadnost tijelu moe biti prekinuta

i nakon smrti tijela ona moe opstati.3. Tjelesna supstanca (douhar-e desmn) ima prostornu i vremensku

dimenziju i njenu pojavnost osjeamo u formi akcidenata poput boja ioblik, dok njeno postojanje dokazujemo razumom. Peripatetici su sva-ku tjelesnu supstancu smatrali sastavljenom od dvije druge supstancepo imenu materijaiforma.

4. Materija ili tvar (mdde ilihajl), prema vjerovanju peripatetika, tako-

er je nejasna supstanca bez aktuelnosti. Ona egzistira u svim tijelima,ukljuujui nebeske sfere i elemente. Meutim, materija svake nebeskesfere uzima vlastitu specinu formu i zato, prema njihovom razmilja-nju, nastajanje i propadanje (kawn ifesd), kao i cijepanje i srastanje(arq ieltijm), za njih nisu mogui. Meutim, elementarna materijauzima razne vrste formi (osim one nebeske sfere) i zato je svijet eleme-nata svijet preobrazbi i pretvorbi, nastajanja i propadanja.

5. Forma je aspekt aktuelnosti svakog tjelesnog egzistenta i izvorom je poje-

dinanih uinaka svake materijalne vrste. Postoje razne vrste formi, a meunjima je i tjelesna forma, koja egzistira u svim tjelesnim supstancama ineodvojiva je od tvari. Postoje druge forme koje se, takoer, sukcesivno


40/108

40

skupa dogaaju s tjelesnom formom u razliitim vrstama tjelesnih stvari ipodlone su promjeni, pretvorbi, nastajanju i propadanju, poput elementar-nih formi, mineralnih formi, biljnih i ivotinjskih formi.

S druge strane, ejh Irak porekao je postojanje tvari kao supstance bez aktuel-nosti kao dijela tjelesne supstance. On dri da je tjelesna forma sama tjelesna sup-stanca, a prihvata ostale elementarnu, mineralnu i biljnu formu kao akcidentetjelesne supstance. Od pet vrsta supstanci, uspostavljenih od strane peripatetika,prihvatio je samo tri (intelektualnu, psihiku i tjelesnu supstancu), ali je, takoer,uspostavio jo jednu vrstu egzistenata, posrednika izmeu potpuno nematerijalnihi isto materijalnih egzistenata po imenu nematerijalni obrisi(ab-e modarrad)

ili lebdee forme(r-e muallaqe), koji su kasnije, u terminologiji skoranjih -lozofa, postale poznate kao imaginalnei berzahske(mel ibarza) supstance.

Ranije je spomenuto da je Berkeley poricao postojanje tjelesnih supstanci,pa, prema tome, i materiju i materijalne forme. On je vjerovao da ono to perci-piramo kao materijalne stvari jesu, ustvari, forme koje je Uzvieni Bog doveou postojanje u naem psihikom svijetu i da su njihove zbilje upravo psihikezbilje te da izvan due ne postoji svijet zvani materijalni svijet.

Takoer je spomenuto da je Hume sumnjivom smatrao psihiku supstancu,te je obznanio da se denitivno mogu dokazati jedino psihike pojave (akci-denti), jer su one jedine stvari koje se mogu direktno iskusiti.

Tjelesna supstanca

U 23. lekciji dokazano je postojanje materijalne zbilje i objanjeno je da nijeispravno zamiljati postojanje materijalnog svijeta jedino u psihikom svijetu uokrilju ovjekove percepcije, jer pomou prisustvenog znanja ovjek pronalazida on sam u postojanje ne dovodi osjetilne forme. Iz ovoga slijedi da je neizbjenoprihvatiti da su one nastale uzrokom izvan njega (to jest, izvan ovjeka), koji naneki nain ima svoj utjecaj na pojavu njegovih osjetilnih percepcija.

Hipoteza da je Bog Uzvieni uinio pojavljivanje ovih perceptivnih formiu naoj dui bez posrednika kao to je drao Berkeley nije ispravna, jer su

odnosi izmeu nematerijalnog initelja i svih dua i svih vremena i prostora jednaki.Prema tome, zbivanje specinih pojava u odreenom vremenu bez posredstvapripremnih initelja i stjecanja specinih vremenskih i prostornih uvjeta ne


41/108

41

moe se ni dogoditi, iako je cijeli svijet postojanja kreacija Boga Uzvienog, iiako je On Jedini Koji daje bivanje egzistentima, to e biti objanjeno na pri-kladnom mjestu. Osim toga, poricanjem postojanja materije ne ostaje prostora ni

dui kao supstanci koja pripada materiji i tada bi se ona trebala smatrati intelek-tualnom supstancom i potpuno nematerijalnom stvari, dok potpuno nematerijalnestvari ne mogu biti nositeljima akcidenata ili trpjeti transformacije.

Moe se zakljuiti da je vjerovanje u materijalni svijet, pored toga to jespontano i u jednom smislu priroeno, takoer zahtjev racionalnog dokaza.

O ovome su neki zapadni mislioci izjavili da ono to je od materijalnogsvijeta dokazivo jesu jedino oni akcidenti koji mogu biti objektima osjetilnog

iskustva, a da tjelesna supstanca nije dokaziva. Naprimjer, kada je jabukaobjektom osjetilne percepcije, pomou oiju mi vidimo njenu boju i oblik,nosom miriemo njen miris, dodirom percipiramo njenu glatkou i vakanjemkuamo njen okus, ali ne postoji osjetilo pomou kojeg percipiramo postojanjeneega nazvanog supstancom jabuke, to je uporitem njenih akcidenata i toje dodatak boji, obliku, mirisu, okusu i drugim stvarima poput njih.

U odgovoru na ovo mora se rei da, iako nemamo osjetila za percepciju sup-stance, samim razumom shvatamo da su objektivni egzistenti ili stanja i atributiza neto drugo i trebaju subjekt koji e biti nositeljem atributa pa se onda zovuakcidentima, ili oni ne trebaju objektivnog subjekta i nositelja atributa i u tomsluaju se zovu supstancom. Otuda, ako je ono na to se osjetilna percepcijaodnosi akcident, onda e on neizbjeno trebati supstancijalni subjekt, a ako netreba subjekt, onda e biti supstanca. U svakom sluaju, ne postoji racionalnaalternativa prihvatanju tjelesne supstance. Meutim, druga stvar je odreivanjeobjektivne supstance i akcidenata, to ovdje nemamo namjeru istraivati.

Psihika supstanca

U 13. lekciji naveli smo da prisustveno znanje o dui jeste identino egzistenci-ji same due i da svaki ovjek posjeduje ovakvo znanje u veoj ili manjoj mjeri. Aliovo znanje ima razine i u samom poetku dogaa se njegova slabija razina, koja je

srazmjerna slabosti egzistencije due, te zato nije sluajem svjesnosti. Postepenose o njoj pojavljuje slabija svjesnost, ali ne do mjere da on o njoj moe imati jasnuumsku interpretaciju. Iz tog razloga on je brka sa svojim tijelom. to je egzistencija


42/108

42

due savrenija i to je razina njene nematerijalnosti via, razina njegove svijestio njemu samom raste, dok ne pronae s potpunom jasnoom da je ona supstancakoja je nematerijalna i neovisna o tijelu. Meutim, ovakvo znanje nee priskrbiti

niko osim onih koji napreduju kroz etape duhovnog usavravanja. Zato veinaljudi treba dokaz kako bi stekla svjesno znanje o nematerijalnosti due.

Postoje razni naini za dokazivanje nematerijalnosti due, za ije bi ispi-tivanje trebala zasebna knjiga. Meu njima postoje razlozi dobijeni iz snova,prizivanja duhova, hipnoze, kao i iz radova jogija, kerameta Boijih prijatelja islinih stvari. Neke od njihovih premisa ustanovljene su predajama za one kojinemaju direktnih informacija o ovim stvarima. Ustvari, ovakve vrste izvjea

ponad su granice vjerodostojnosti.Druga skupina razloga koristi premise koje se moraju dokazati u empirij-skim naukama, naroito u empirijskoj psihologiji i biologiji, kao to su premi-se da se svi organi i elije tijela postepeno zamjenjuju, pa ak se i elije mozgamijenjaju pod utjecajem postepenog iezavanja i prehrane novim materijali-ma, dok dua ima nepromjenjivu individualnu egzistenciju koja opstaje krozniz godina, a svaki ovjek je svjestan svog individualnog jedinstva.

isto lozofski dokazi o nematerijalnosti due takoer se dijele u dvije

skupine: prva skupina dokaza jesu oni koji se dobijaju analizom obinog prisu-stvenog znanja; druga skupina dokaza prvo uspostavlja nematerijalnost psihikihpojava poput percepcija, volje i ljubavi, a onda dokazuje nematerijalnost njihovogsubjekta, to jest, due. Poto emo kasnije govoriti o nematerijalnosti duevnihkvaliteta, posebno o nematerijalnosti znanja i percepcija, ovdje emo se zado-voljiti nekim dokazima, koji direktno uspostavljaju nematerijalnost due, tojest, dokazima iz prve skupine lozofskih dokaza.

Dva dokaza nematerijalnosti due

1. Ibn Sina u svojoj knjiziIrtdonosi dokaz za nematerijalnost due kojise moe ukratko predstaviti na sljedei nain. Ako se neko nalazi u okruenjuu kojem njegova panja nije usmjerena na vanjske stvari, a poloaj njegovogtijela je takav da ga on ne primjeuje, to jest, da ne osjea glad, e, hladnou,vruinu, bol niti bilo kakve druge nelagodnosti, pa ak je i vrijeme potpunomirno tako da puhanje vjetra ne privlai njegovu panju, u ovakvim okolnosti-ma ako pojedinac usmjeri svoju panju na sebe, to jest, na ono percipirajue


43/108

43

ja, tako da nema panju prema bilo emu tjelesnom, on e nai svoju duu, anee nai nijedan svoj tjelesni organ. Ono to pronae razlikuje se od onoga tonije naao, pa odatle slijedi da je dua razliita od materijalnog tijela.

Ovaj dokaz, na nain na koji je razmatran, omoguava umu da na ispravannain protumai prisustveno znanje o dui. Uvjeti koje je Ibn Sina naveo ustva-ri su uputa obinom ovjeku kako bi mogao usredsrijediti svoju panju takoda mu materijalni faktori ne odvlae panju na tijelo i stvari koje su povezanes njim. Ranije je nagovijeteno da su oni na naprednim postajama duhovnogusavravanja potpuno u stanju usmjeriti svoju panju prema dui i motriti nje-nu zbilju, dok se obian ovjek mora pridravati ovakvih uvjeta kako bi svoju

panju do neke mjere odvratio od materijalnih stvari.2. Drugi dokaz za nematerijalnost due je da kada usmjerimo naroitu panjuna vlastitu egzistenciju, to jest upravo napercipirajue ja, vidimo da egzistencijaovogjajeste prosta i nedjeljiva stvar. Naprimjer, ne moe se podijeliti na dvijepolovice ja, dok je najosnovnija osobina tijela djeljivost, to je objanjeno u 41.lekciji. Meutim, ovakva karakteristika ne moe se nai u dui, iako podreenotijelu (to jest, podreeno podjeli tijela) ne moe biti podijeljena. Prema tome,njena nematerijalnost je neizbjena. Najvie to se moe kazati jeste da dua

pripada tijelu i da prema njemu ima posebnu ontoloku vezu, tako da utjee natijelo, poto se tijelo pokree prema elji due, i da tijelo utjee na duu, potoona osjea glad i e, te da je dua pod utjecajem tijela i utjee na tijelo na mnogedruge naine o kojima se mora raspravljati u problemu odnosa dua-tijelo.

Saetak

1. Peripatetici supstance dijele u pet vrsta: intelektualna supstanca, psihika supstanca,

tjelesna supstanca, materija i forma.2. Od nabrojanih vrsta iluminacionisti su prihvatili samo tri, ali su dokazali i drugu vrstusupstance koja je, i pored toga to ne pripada materiji, posrednik izmeu potpunonematerijalnih i isto materijalnih supstanci, a koja je u rjeniku kasnijih lozofa

poznata kao imaginalna supstanca.3. Berkeley je poricao tjelesnu supstancu, a Hume je bio skeptian prema psihikoj supstanci.4. Uvjerenje u postojanje materijalne supstance jeste spontano i, u izvjesnom smislu,

priroeno, ali se njen dokaz moe uspostaviti na sljedei nain: u ljudskoj dui do-gaaju se pojave koje se spoznaju nepogreivim prisustvenim znanjem te, shodnozakonu uzronosti, moraju imati uzrok. Meutim, sama dua nije njihov uzrok buduida katkad nastaju suprotno njenoj tenji i volji. Potpuno nematerijalni egzistent tako-er ne moe biti njihov neposredni uzrok jer je odnos takvog egzistenta prema svim


44/108


45/108

45. LEKCIJA

NASTAVAK RASPRAVEO VRSTAMA SUPSTANCE

Obuhvata:

Intelektualnu supstancuPravilo plemenitije kontingentnosti

Imaginalnu supstancu


46/108


47/108

47

Intelektualna supstanca

Prethodni lozo prilino vijugavim putevima uspostavljali su egzistencijuintelektualne supstance. Naprimjer, pribjegli supravilu jednog(qade al-wid),to jest, jedinstvu posljedice, ako je dato jedinstvo njenog direktnog uzroka, dabi dokazali egzistenciju prvog intelekta, koji je najjednostavniji i najsavrenijikontingentni egzistent. S druge strane, aktivni intelekt predstavili su bliskim i-

niteljem elementarnog svijeta, to jest, ovog svijeta, a takoer su ga predstavilikao izvor koji ovjeku emanira razumske pojmove i kao njegovu riznicu inteli-gibilija, a naveli su mnogo razliitih naina za dokazivanje njegove egzistencije.Takoer, da bi dokazali desetoslojne vertikalne intelekte (uql-e lijje), oni supribjegli hipotezi devet nebeskih sfera. Zamiljali su da se devet intelekta trebadobiti kao bliski initelji za devet nebeskih sfera, a takoer su zamiljali da suovi intelekti krajevi voljnih kretanja dua sfera. Ovih devet intelekta, zajedno saktivnim intelektom, uzeto je da ini deset intelekta. Isto tako, lozo za uspo-stavljanje egzistencije svijeta intelekta (lam-e aql), a posebno iluminacionistiza uspostavljanje horizontalnih intelekta (uql-e arijje= platonovskih prau-zora, muul-e anjje), oslanjali su se na praviloplemenitije kontingentnosti(emkn-e araf), a formulirali su razne razloge za njegovu valjanost. Ali ovo nijeprilika za pregled i kritiku njihovih objanjenja i argumentacija.

No, usredsreujui se na fundamentalnost egzistencije, stupnjevite razineegzistencije i zbilju uzrone veze, to je uspostavio Mulla Sadra, pojavljuje

se jednostavniji i istovremeno pouzdaniji nain dokazivanja postojanja svijetaintelekta, to se moe smatrati novim objanjenjem pravila plemenitije kon-tingentnosti. Zato e, u prvom redu, biti objanjeno ovo pravilo, a onda e bitiobjanjeni zakljuci koji se mogu izvesti iz trenutne rasprave.

Pravilo plemenitije kontingentnosti

Sadraj ovog pravila je da ako razmatramo dva kontingentna egzistenta, odkojih je jedan plemenitiji od drugog, plemenitiji se mora dogoditi na prethode-oj razini od onog manje plemenitog i plemenitiji mora imati oblik uzronosti


48/108

48

u odnosu na manje plemenitog. Stoga, dok se egzistencija plemenitijeg ne do-kae, mi njegovu egzistenciju moemo otkriti pomou egzistencije manje ple-menitog. Nain na koji se ovo pravilo koristi u trenutnoj raspravi je sljedei:

intelektualna supstanca plemenitija je od ostalih supstanci, pa se prema ovompravilu ona mora dogoditi na ranijoj razini spram ostalih, tako da e ona bitiposrednik za njihove egzistencije. Prema tome, egzistencija drugih supstanciotkriva egzistenciju onoga to je na ranijoj razini spram njih.

Ovo pravilo posebno je omiljeno od vremena ejh Iraka, a koriten jesljedei dokaz kako bi se uspostavilo.

Ako plemenitiji egzistent ne egzistira na ranijoj razini od manje plemenitog,

onda mora biti na istoj razini, kasnijoj razini ili da nikako ne egzistira. No, akoegzistira na istoj razini ako je, naprimjer, intelektualna supstanca zajedno stjelesnom supstancom proizvedena od strane prvog uzroka onda e se prekritipravilo jednog. Ako je plemenitiji egzistent na kasnijoj razini ako, naprimjer,intelektualna supstanca dolazi u postojanje nakon tjelesne supstance, i tjelesnasupstanca je posrednik za proizvodnju intelektualne supstance ovo nuno za-htijeva da je egzistencija uzroka nia od egzistencije njegove posljedice. Akonikad nije doao u postojanje, ovo bi znailo kako neto to je u stanju biti nje-

govom uzronou (to jest, uzrokovati plemenitiji egzistent) nema egzistenciju,to jest, da prvi uzrok takoer nije u stanju dodijeliti mu egzistenciju! Tako da jejedina ispravna pretpostavka postojanje plemenitijeg egzistenta na ranijoj raziniod manje plemenitog i da je on posrednik za njegovu proizvodnju.

Kasnije su neki ovaj argument, zasnovan na pravilu jednog, osporavali ikritizirali, dok su ga drugi branili, poput Mir Damada koji ga je branio i koji jetakoer ponudio druge argumente za njegovo dokazivanje, ali ovo nije mjesto

njihovog navoenja.Meutim, nagovijeteno je da se ovo pravilo moe vre objasniti na osnovinaela lozoje Mulla Sadre i to na sljedei nain.

Uzrona veza izmeu uzroka i njegove posljedice jeste btskom i nepro-mjenjivom vezom; to jest, egzistencija posljedice je btski ovisna o egzistencijidjelotvornog uzroka i nije mogue da uzrok i posljedica zamjene pozicije kakobi egzistencija uzroka bila ovisna o egzistenciji posljedice. Takoer je nemo-gue da posljedica bude proizvedena od neega spram ega ona nema nikakvu

ontoloku ovisnost. Uzrona veza je takoer nuna veza i nije mogue da onto-loka ovisnost posljedice o uzroku nestane kako bi se posljedica mogla dogo-diti bez uzroka. Prema tome, mogunost, kod bivanja posljedicom, jednaka je


49/108

49

njenoj nunosti. Drugim rijeima, uzrona veza izmeu dva egzistenta nikadane moe biti u formi specine kontingentnosti / mogunosti1, kako bi oboje,bivanje i nebivanje posljedicom jednog egzistenta u odnosu na drugi, bilo mo-

gue a da nijedno od toga ne bude nuno. Zato, ako nije nemogue da jednastvar bude posljedicom druge, onda e za nju biti nuno da bude posljedicomdruge i bez druge nee doi u postojanje.

S druge strane, u raspravi o uzroku i posljedici uspostavljeno je da kriterij biva-nja posljedicom jeste ontoloka slabost. Zato e ova pretpostavka biti nunom kadgod se savreniji i snaniji egzistent moe pretpostaviti, tako da se slabiji egzistentmoe smatrati ozrajem njegove egzistencije koji nije neovisan o njemu.

Uz prisustvo ovih dviju premisa ranije navedeno pravilo moe se dobiti nasljedei nain: ako pretpostavimo da postoji vie egzistenata od kojih je svakisnaniji od drugog, tako da se prethodni moe smatrati uzrokom egzistencije

1 Specina kontingentnost (emkn-e ) stoji naspram odnosa nunosti i nemogunosti(arrat wa emten). Mogunost znai da izmeu dvije strane (subjekta i predikata)vlada odnos koji nije ni nuno armirajui ni nuno negirajui (to jest, ni nuno nuan ninuno nemogu). U sluaju kada se obje nunosti nijeu, izmeu dvije strane moe vlada-

ti bilo koji drugi odnos. Strunim jezikom preciznije reeno, specina mogunost pred-stavlja negiranje obiju nunosti. Iz ovoga postaje jasno da mogunost nema egzistirajueznaenje, ve neegzistirajue koje stoji naspram dvije nunosti. Specina mogunostnaziva se, takoer, i stvarna mogunost (emkn-e aqq), a u odnosu na opu mogunostima manji opseg. Opa mogunost (emkn-e mm) uvijek stoji naspram jedne od dvijununosti, ili naspram nunog armiranja, ili naspram nunog negiranja. Prema tome, opai specina mogunost jednake su iz jednog aspekta, a iz drugog se razlikuju. Jednakesu po tome to obje negiraju nunost, a razlikuju se u tome to, za razliku od specinemogunosti koja negira obje nunosti, opa negira nunost samo jedne strane suda, dok

za drugu stranu ostavlja mogunost nunosti, naprimjer: Bog je mogueg postojanja,ili: ovjek je mogueg postojanja. U drugom primjeru sud je taan za bilo koju opu ilispecinu mogunosti. Ako se uzme u znaenju specine mogunosti, onda ni armira-nje ni negiranje ovjekova postojanja nisu nuni, to jest ovjek nije ni nunog ni nemo-gueg postojanja. Meutim, u prvom primjeru moe se negirati samo to da je Bog nunonemogueg postojanja, dok se istovremeno ne izjanjavamo o drugoj, to jest armirajuojnunosti, odnosno da je Bog nuno armirajueg postojanja, to jest nunog postojanja.Dakle, u ovom sluaju mogunost se ne moe uzeti u njenom specinom znaenju (ne-

giranje obiju nunosti), ve u opem znaenju (negiranja jedne od dviju nunosti). Prematome, opa mogunost nije oprena ni jednom od triju oblika odnosa subjekta i predikata;nunosti, nemogunosti i mogunosti. Drugim rijeima, ona moe biti bilo koji od ovihtriju odnosa i ne moe se smatrati zasebnim odnosom. (op. prev. bos.)


50/108

50

potonjeg, drugim rijeima, ako se meu njima ustanoviposebna stupnjevitost,onda e svaki snaniji egzistent biti na ranijoj razini od slabijih egzistenata inuno e biti uzrokom u odnosu na njih, dok se ne doe do egzistenta za koji

je nemogue pretpostaviti savreniji i za koji nije mogue da bude posljedicomniti jednog egzistenta.

Prema ovom pravilu egzistencija intelektualne supstance, koja je savre-nija od ostalih supstanci i koja moe biti uzrokom njihove egzistencije, jesteuspostavljena. Ona e biti posrednikom izmeu razine beskonanog intenzitetaegzistencije (Boga Uzvienog) i niih razina egzistencije.

Na ovoj osnovi takoer se moe uspostaviti egzistencija horizontalnih in-

telekta, to jest, moe se pretpostaviti vie intelektualnih supstanci od kojihnijedna nije uzrokom druge, ali je svaka uzrokom neke vrste niih egzistenata iposjeduje savrenstva ba te vrste u savrenijoj i jednostavnijoj formi.

Nekoliko taaka se da zamijetiti: prva je da e horizontalni intelekti bitiposljedicama jednog ili vie intelekta koji su savreniji od njih, jer se moepretpostaviti intelekt koji posjeduje savrenstvo svih njih i koji boravi u lancunjihovih uzroka. Ranije je napomenuto da je mogunost bivanja uzrokom jed-naka njegovoj nunosti.

Druga taka jeste da nijedan horizontalni intelektnee imati jedno, to jest,zajedniko tastvo s vrstom egzistenata iz kojih je proizveden, jer apstrahiranjejednog vrsnog tastva iz razliitih razina egzistencije nije mogue. ak ni dvijeintelektualne supstance, za koje se uzima da su vertikalno povezane tako da jejedna uzrokom druge, nee imati jedno tastvo.

Trea taka jeste da ovo pravilo ne moe uspostaviti broj intelekta i nepostoji nain za dokazivanje koliko intelekta egzistira izmeu prvog intelekta ihorizontalnih intelekta. Poto je hipoteza o postojanju deset intelekta zasnovanana hipotezi postojanja devet nebeskih sfera, neispravnou potonje prethodna,takoer, biva opovrgnuta.

Imaginalna supstanca

Kao to je u prethodnoj lekciji spomenuto, iluminacionisti su dokazali po-

stojanje drugog svijeta, svijeta nematerijalnih obrisa ili lebdeih formi, kojije posrednik izmeu svijeta intelekta i tjelesnog svijeta, a skoranji lozo ganazivaju meusvijetom ili imaginalnim svijetom.


51/108

51

Vjerovatno su iluminacioniste na koritenje ovog izraza nadahnuli gnostici,ili su ovaj svijet oni sami pronali vlastitim gnostikim otkrovenjima. U vjerskimtekstovima mogu se pronai neka pitanja, posebno o svijetu Berzaha i ispitivanju

Munkira i Nekira2i slinoga, to se moe objasniti pomou imaginalnog svijeta.Neophodno je primijetiti da ejh Irak za imaginalni svijet formi ne koristi

rije berzah, nego ovaj izraz koristi za materijalni svijet. Takoer, treba spome-nuti da se za ovaj svijet koristi izraz mel(likovi, forme) u drukijem smisluod platonovskih prauzora, jer su potonje potpuno nematerijalne i vrstom su in-telektualne supstance, dok su imaginalne supstance (douhar-e mel) drugavrsta egzistenta, ne poput intelektualnih supstanci, kojima u potpunosti nedo-

staju tjelesni atributi i granice, i ne poput tjelesnih supstanci, koje su djeljive iposjeduju prostor. One su radije vrsta imaginalnih formi (uwar-e ijl) kojese iscrtavaju u umovima ljudi. Naprimjer, da bi ih se pri zamiljanju prepolo-vilo, u postojanje se u umu moraju dovesti dvije manje forme, a ne da se veaforma podjeli na dvije polovine.

Mora se, isto tako, imati na umu da se izrazi poput obrisiza taj svijet nekoriste u smislu da su entiteti tog svijeta slabane forme tjelesnih egzistenata,niti da su oni u razini egzistencije slabiji od tijela. Radije, ovi izrazi pokazujupostojanje postojanih i nepromjenjivih formi u tom svijetu, koje ne samo danisu slabije od materijalnih entiteta nego se smatraju snanijim od njih.

ejh Irak je forme koje se vide u ogledalu smatrao vrstom nematerijalnihobrisa, a takoer je povezao dinne i forme koje se vide u snovima s ovim svi-jetom. Nadalje je drao da je osjetilna percepcija takoer promatranje imagi-nalnih formi koje egzistiraju u ovom svijetu. Meutim, Mulla Sadra je smatraoda je osjetilna percepcija povezana s imaginalnom razinom due, to e biti

objanjeno na prikladnom mjestu. to se tie formi koje se vide u ogledalu, onesu dovedene u postojanje odbijanjem svjetlosti i nemaju veze s imaginalnimsvijetom. Isto tako, prema egzoterinom znaenju Kurana i tradiciji, dinn jesuptilni tjelesni egzistent, koji je, prema rijeima Kurana asnog, stvoren odvatre i ima tjelesne karakteristike i ak poput ovjeka ima dunosti, nagrade ikazne, iako ga, radi njegove suptilnosti, obini ljudi ne mogu osjetiti.

U svakom sluaju, egzistencija nematerijalnih obrisa je neporeciva, a u

svetim predajama mogu se susresti izrazi poput obrisiisjene(abh wa ell)2 Munkir i Nekir su imena dva meleka koji osobu neposredno nakon smrti i ukopa ispituju

o njenim vjerskim uvjerenjima. (op. prev. engl.)


52/108

52

koji odgovaraju nematerijalnim obrisima. Malo ko od onih koji su krenuli sta-zom duhovnog proputovanja nije promatrao ovu vrstu egzistenata. Meutim,nimalo nije lahko potvrditi njihovo postojanje racionalnim dokazom.

Neki su lozo pokuali dokazati egzistenciju ovoga svijeta koritenjempravila plemenitije kontingentnosti, dok se Mulla Sadra koristio prednoudrugog pravila, koje je sam utemeljio, a koje se naziva pravilo nie kontingen-tnosti(emkn-e aass). Meutim, potekoa je ta da se ovdje ne moe deni-tivno dokazati postojanje posebne stupnjevitosti, od intelektualne supstancepreko imaginalne supstance do tjelesne supstance, kako bi se uspostavilo datjelesni svijet isijava iz imaginalnog svijeta i da je potonji posrednik za stvara-

nje tjelesnog svijeta. Najvie se moe rei da se nematerijalna supstanca moesmatrati izvorom osjetilnih i imaginalnih formi koje se dogaaju u ovjeko-voj dui, to jest, nematerijalna supstanca moe emanirati ovim formama, dokistovremeno ona nema intelektualnu razinu. Na ovaj nain, na temelju pravilaplemenitije kontingentnosti, njihova je egzistencija uspostavljena.

Moe se zakljuiti da najvjerodostojniji nain uspostave egzistencije ima-ginalne supstance jeste putem gnostikih otkrovenja i preko rijei Imama Ehli--bejta, mir Boiji s njima.

Na kraju ovih rasprava treba napomenuti da je dioba egzistencije na materi-jalnu i nematerijalnu racionalna dioba, koja je smjetena iskljuivo izmeu nije-kanja i potvrivanja, to jest, sveobuhvatna je i iskljuujua; meutim, ogranie-nje nematerijalnih svjetova na intelektualni, psihiki i imaginalni nije racionalnadioba i nije dioba koja je iskljuivo smjetena izmeu nijekanja i potvrivanja, tojest, nije sveobuhvatna i iskljuujua. Dodavanjem imaginalnog svijeta ilumina-cionista drugim svjetovima vjerovatnoa postojanja jednog ili vie svjetova ijih

karakteristika nismo svjesni nije iracionalna vjerovatnoa.

Saetak

1. Raniji lozo su za dokazivanje vrsta intelektualne supstance pribjegavali pravilimapoputpravila jednogipravila plemenitije kontingentnosti, te su deset intelekta doka-zivali na osnovi hipoteze o devet nebeskih sfera.

2. Sadraj pravila plemenitije kontingentnosti jeste da se plemenitiji egzistent moraozbiljiti prije nieg egzistenta. Dakle, nia egzistencija razotkrivatelj je dogaanja

plemenitije na prethodnoj razini.3. Poznati argument ovog pravila kae da zajednika proizvodnja plemenitog i manje

plemenitog egzistenta kri pravilo jednog. Implikacija posteriornosti plemenitijeg


53/108

53

bila bi da je uzrok nii od posljedice, a neproizvodnja plemenitijeg znaila bi daga Bog nije u stanju stvoriti! Dakle, plemenitiji egzistent mora biti proizveden prijenieg i biti posrednik pri njegovoj proizvodnji.

4. Na temelju pravila Mulla Sadrine lozoje navedeno pravilo moe se iznijeti u slje-deem obliku: meu egzistentima izmeu kojih postoji odnos posebne stupnjevitostimora postojati snaniji egzistent koji je uzrok slabom i koji mu prethodi.

5. Dokaz ovog pravila na osnovi spomenutog naela jeste da, ukoliko na ranijoj razinine bi postojao snaniji egzistent, ovo bi impliciralo da posljedica u postojanje doe

bez bliskog uzroka i da ono to ima mogunost uzronosti u odnosu na nju praktinonije imalo utjecaja na njen nastanak, premda je uzrona veza btska i nuna stvar.

6. Iz ovog pravila moe se zakljuiti da, budui da intelektualna supstanca ima mogunost

uzronosti u odnosu na materijalni svijet, ona mora nastati na prijanjoj razini u od-nosu na njega.7. Takoer, moe se zakljuiti da, budui da se naspram svake vrste materijalnog egzi-

stenta u obzir moe uzeti intelektualna supstanca koja posjeduje jedino savrenstvaba te vrste i ima ulogu posrednika u dodjeli njegove egzistencije, onda, takoer,moraju postojati i horizontalni intelekti (platonovskih prauzora).

8. Na razini koja prethodi razini egzistencije horizontalnih intelekta, shodno praviluplemenitije kontingentnostimora postojati jedan ili vie savrenijih intelekta.

9. Nijedan od horizontalnih intelekta nee imati zajedniko tastvo sa svojim posljedicama.

10. Broj intelekta koji su posrednik izmeu prvog intelekta i horizontalnih intelekta nijeodrediv i pretpostavka o deset intelekta oborena je opovrgavanjem teorije o devetsfera.

11. Imaginalna supstanca se s gledita razine egzistencije nalazi iza intelektualne sup-stance i prije materijalne supstance, pa je stoga nazvana meusvijet, no, ejh Irak tajtermin koristi za materijalni egzistent.

12. Imaginalna supstanca ili lebdei lik nije isto to i platonovski prauzori.13. ejh Irak je forme u ogledalu i forme koje se viaju u snu, kao i dinne, smatrao

nematerijalnim obrisimau vezi s imaginalnim svijetom, pa ak i osjetilno vienjetumai kao dokaz njihova promatranja.14. Meutim, forme u ogledalu nastaju kao uinak reeksije svjetlosti i njihova percepci-

ja, kao i kod drugih osjetilnih i imaginalnih formi koje se viaju na javi ili u snu, imaveze s imaginalnom razinom due. Dinn je, meutim, suptilni tjelesni egzistent kojinije dostupan osjetilima obinih ljudi.

15. U vjerskim tekstovima nalazimo izraze poput obrisi,sjenei likovikoji mogu odgova-rati imaginalnoj supstanci.

16. Najbolji dokaz postojanja imaginalnog svijeta jesu gnostika otkrovenja potvrenaasnim predajama.17. Neki lozo pokuali su dokazati imaginalni svijet primjenjujui pravilo plemenitije

kontingentnosti.


54/108

54

18. Primjena ovog pravila podrazumijevala bi da se materijalni svijet smatra onim toisijava iz imaginalnog svijeta, a takvo to nije lahko dokazati.

19. Moda bi se spomenuto pravilo moglo iskoristiti na nain da se naspram svake od

vrsta perceptivnih formi, koje u postojanje dolaze u ljudskoj dui, moe pretpostavitiimaginalna supstanca koja je posrednik u dodjeli njene egzistencije.20. Ograniiti nematerijalne svjetove na intelektualni i imaginalni svijet nije dokazivo te

se stoga ne moe nijekati postojanje drugih vrsta nematerijalnih svjetova.

Pitanja

1. Kako lozoja dokazuje intelektualnu supstancu?2. Objasnite sadraj pravila plemenitije kontingentnosti i njegov poznati argument.3. Izloite i dokaite ovo pravilo na temelju Mulla Sadrinih naela.4. Kakav zakljuak proizlazi iz ovog pravila?5. Moe li se utvrditi brojnost horizontalnih i vertikalnih intelekta? Zato?6. ta je imaginalna supstanca? Kakva razlika postoji izmeu lebdeih likova i plato-

novskih prauzora?7. Moe li se tastvo horizontalnih intelekta smatrati istim kao i tastvo egzistenata pro-

izvedenih iz njih? Zato?8. ta je argument postojanju imaginalnih supstanci?

9. Moe li se za uspostavu imaginalnog svijeta koristiti pravilo plemenitije kontin-gentnosti? Zato?

10. Moe li se nematerijalne faktore svesti na intelektualni i imaginalni svijet? Zato?


55/108

46. LEKCIJA

MATERIJA I FORMA

Obuhvata:

Gledita lozofa o materiji i formiArgument aristotelovske teorije

Kritiku


56/108


57/108

57

Gledita lozofa o materiji i formi

Do sada smo vodili raspravu o tri vrste nematerijalne supstance i o jednojvrsti materijalne supstance te je dokazano njihovo postojanje. Meutim, ranijesmo prenijeli da su sljedbenici peripatetika tjelesnu supstancu drali sastavlje-nom od dvije druge supstance, materije i forme, gdje prethodna biva aspektompotencijalnosti tijela, a potonja aspektom aktuelnosti tijela. U nastavku e ovateorija biti razmotrena.

Prije svega, treba napomenuti da je materija, u smislu podloge za pojavunovog egzistenta i onog to poprima aktuelnost, prihvaena od priblino svihlozofa, kao, naprimjer, kada se za vodu kae da je materijom pare, za zemlju daje materijom biljaka i ivotinja, a za zrnevlje i kotice da su ma

Documents

Osnove islamske filozofije sv. 2