PLIVAČ - JOAKIM ZANDER

JOAKIM ZANDER, rođen je 1975. u Stockholmu. Nakon vojne službe u švedskoj mornarici, studirao je pravo na Sveučilištu u Uppsali. Radio je u Europskom parlamentu u Europskoj komisiji u Bruxellesu. Trenutačno živi u Helsinkiju gdje danju radi kao odvjetnik a noću kao spisatelj. Plivač mu je prvi roman.

J O A K I M Z A N D E R

PLIVAC

DAMASK, početak osamdesetih godina prošloga stoljeća: dijete u njegovim rukama imalo je visoku temperaturu i jedva je disalo. U sljedećem trenutku odjeknula je užasna eksplozija u kojoj pogiba žena koju voli. Kako bi spasio dijete, prisiljen je ostaviti ga u švedskom veleposlanstvu.

Bruxelles, trideset godina poslije: Klara Walldeen, pomoćnica poznate europske parlamentarke, slučajno doznaje, preko svojega bivšega dečka Mahmouda, vrlo osjetljive i tajne informacije, što ih oboje dovodi u smrtnu opasnost.

George Loow, mlad i beskrupulozan lobist, upoznaje vrlo čudne i sumnjive klijente, koji od njega traže informacije o Klari i njezinu poslu. Američki agent jedini je koji bi mogao spasiti Klaru. Čovjek je to koji pokušava zaboraviti svoju prošlost, krivnju koja ga izjeda, svoje dijete koje je napustio. Jedino mjesto gdje može naći smirenje i mir je u vodi. Pa tako stalno, uporno pliva. I pliva… Svi će se oni uplesti u tajnovitu špijunsku mrežu događaja koja će ih natjerati u bijeg po cijeloj Europi u pokušaju da spase vlastiti život.

PLIVAČ nije samo vrlo napeti triler kojega nećete moći ispu-stiti iz ruku, nego i odličan portret ljudi koje proganja prošlost i krivnja, prikaz pohlepnih političara i pokvarene politike i, po-najviše, to je priča o Klari, o njezinoj hrabrosti da se suoči sa sobom i svojom prošlošću. ISBN 978-953-1608-5

w w w.moz aik-knj iga.hr

129,00 kn

JO

AK

IM Z

AN

DE

RPLIVA

C

'Krivnja, pokajanje i osveta... PLIVAČ je impresivan i zanimljiv triler.'

– Borås Tidning.

'Složen triler, pun napetosti, akcije i drame – odličan debitantski roman.'

– Göteborgs-Posten.

'Odlično napisan i vrlo napet... u potpunosti lišen predvidljivosti žanra.

– Skånska Dagbladet.

'Odličan roman, prepun obrata, sukoba i uvjerljivo opisane urote.'

– Chris Pavone, autor bestselera New York Timesa The Expats.

plivac_OMOT.indd 1 14.5.2014. 14:45:05

Joakim Zander

PLIVAČ

PLIVAC_zabavna_bib.indd 1 6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

PLIVAČ


MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stosedamdesettreća

Naslov izvornika

Simmaren

Copyright © Joakim Zander 2013

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednik Marko Katičić

Fotografija na naslovniciSofia Runarsdotter

Dizajn naslovniceHummingbirds

Fotografija Love Lannér

Tisak Denona, Zagreb, svibanj 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1608-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 876887.


Joakim Zander

PlivačS engleskoga prevela

ZRINKA BUDAK



Za Lisu, Millu i Lukasa

Oko nas, ludilo carstva traje i dalje.Jane Hirshfield



7

SRPANJ 1980.

Damask, Sirija

Svaki put kad te grlim, zadnji put te grlim. To sam oduvijek znao. I kad si se vratila i kad sam držao naše dijete u svojim

snenim rukama, sve o čemu sam razmišljao bilo je da je to zadnji put.

Pogledala si me, očiju čistih kao najavljena kiša, i znao sam da znaš. Da si znala otkad sam i ja znao. Moja izdaja. Noćas smo toliko bliski da osjećamo njezin smrdljivi dah, lupanje srca u ne-pravilnom ritmu.

Beba plače u kolijevci. Ustaješ, ali ja prvi prilazim djetetu i po-dižem ga na ruke. Držim ga privijenog na grudi. Osjećam kako diše, osjećam kako mu srce udara preko tankog svijetloplavog pokrivača koji je isplela tvoja majka. To srce je moje srce i nema uvjerljivog načina kako bi se opravdalo napuštanje vlastitog sr-ca. To je tek pretpostavka pod krinkom. Samo različite razine laži koje treba izgovoriti. A ako itko to može uspješno svladati, to sam ja.

U gradu je strahovito vruće. Nakon dva mjeseca nemilosrd-ne suše, užaren je poput lave. Kad se konačno spusti večer, grad prestane biti siv ili bež, postaje providan, ispijen, otrcan, drhtu-rav poput hladetine. Nitko ovdje jasno ne razmišlja. Sve smrdi po smeću. Smeću, ispušnim plinovima, češnjaku i kuminu. Ali ja mirišem samo svoje dijete. Zatvaram oči i duboko udišem, nosa pritisnuta na vrh njegove glave koja je gotovo bez kose. I beba je još uvijek vruća. Znatno prevruća. Vrućica nikako da spadne.


Joakim Zander

8

Kažeš mi da je sada treći dan. Čujem kako prekopavaš po ladi-cama tražeći aspirin ili bilo što drugo. Ova vrućina. Ona nas tje-ra u ludilo. Oboje znamo da nemam ničeg takvog ovdje, u mom stanu, u mojoj fatamorgani. Zašto smo uopće ovdje?

– Daj mi ključeve od auta – kažeš.Mahneš rukom, poput trgovca na bazaru koji čeka da mu daš

novac. Ja oklijevam pa ti ponoviš: – Daj mi jebene ključeve.Glas ti je za oktavu viši, nijansu očajniji.– Ne, čekaj… zar ne bi bilo bolje da ja… – pokušavam reći.Beba mi se sasvim umirila na ruci. Diše tako slabo, skoro ju

se ne može čuti.– A kako uopće planiraš doći do veleposlanstva? Da čujem. Zar

ti nije jasno da trebamo nekako spustiti temperaturu?Nevoljko vadim iz džepa ključeve od auta. Pridržavam dijete

stisnuvši ga o grudi, a ključevi mi ispadnu iz ruke i slete uz pot-muli zveket na mramorni pod hodnika. Vrućina čak zatomljuje i zvukove, pomislim. Odgađa ih, nekako ih usporava. Oboje se saginjemo po njih. Na trenutak se jedno o drugog očešamo pr-stima, zatim pogledom. Ti zgrabiš ključeve i ustaneš, nestaješ na stubištu koje odzvanja od koraka. Ostavljaš za sobom samo pri-gušeni zvuk vrata koja se zatvaraju uz udarac.

Stojim s djetetom u srebrnoj sjeni balkona koji gleda na ulicu. Sjećanje na povjetarac miluje mi lice. Teško je disati od vrućine. U zraku: ispušni plinovi, kumin. Gdje je nestao jasmin? Nekada je ovaj grad mirisao na jasmin.

Medaljon koji si mi dala, prije nego što se sve pretvorilo u vru-ćinu, vrućicu i bijeg, pali mi grudi. To je onaj koji je nekoć pri-padao tvojoj baki, tvojoj majci. Razmišljam da ga ostavim ov-dje. Razmišljam da ga ostavim na komodi u predvorju. Onoj sa sedefastim ukrasima od ružinog drveta koju smo zajedno kupili u bazaru kad je ova naša veza bila mlađa od tjedan dana. Mislim


Plivač

9

da nemam pravo ponijeti medaljon sa sobom. On meni više ne pripada. Ako mi je uopće ikada pripadao.

Znam sve što treba znati o preživljavanju. Znam svaku ulicu u ovom gradu, svaki kafić. Znam sve brkate vlasnike staretinarnica s podmuklim poslovnim partnerima, svakog lajavog trgovca sa-govima i onog dečka koji prodaje čaj iz divovskog samovara koji nosi na leđima. Pijuckao sam uvozni viski s predsjednikom u za-dimljenim prostorijama, zajedno s čelnicima organizacija za koje on u javnosti tvrdi da ih ne poznaje. Predsjednik zna kako se ja zovem. Zna jedno od mojih imena. Ja sam vodio računa o novcu. Pazio da završi u rukama onih koji pridonose interesima koje su me poslali štititi. Upoznate li me, govorit ću vaš jezik bolje od vas.

Istovremeno: pošaljite me na neko drugo mjesto. Ostavite me usred džungle, u stepi, u predvorju hotela Savoy. Dajte mi ma-lo vremena. Pretvorit ću se u guštera, u požutjele vlati trave i mladog bankara u prugastom odijelu s malo predugom kosom i šarolikom prošlošću ispunjenom povlasticama. Znam vaše pri-jatelje s fakulteta, površno, preko drugih. Oni se mene u pravi-lu ne sjećaju.

Vi to ne znate, ali ja sam toliko bolji od vas. Brže se mijenjam. Lakše se uklapam. Imam nejasniji okvir i čvršću jezgru. Održa-vam veze labavima. Postanu li čvršće, prekidam ih. A sada? Iz-gubio sam koncentraciju i pustio da narastu izvan moje kontrole, pustio sam ih da se učvrste. Krvne veze.

Igri nema kraja, ali ova runda je završena. Privijam dijete čvršće o grudi, nestrpljivo cupkam po betonu. Kad mi slike smrti pro-jure sinapsama, čvrsto zatvaram oči i odmahujem glavom. Šap-ćem nesvjesno sam sebi. – Ne, ne, ne…

Natečeno lice u rupi kanalizacije na autocesti koja vodi u zrač-nu luku. Te oči koje zure. Muhe na vrućini. Te muhe.


Joakim Zander

10

– Ne, ne, ne…Zašto ga jednostavno nisam pustio da živi svoj život? Tada

sam već sve znao. Zašto sam uvjerio Firasa da se još jednom sa-stanemo kad je trag već bio crven od usijanja? Ali to je bilo pre-više nedosljedno, previše nevjerojatno. Morao sam to ponovno čuti. Pogledati još jednom u Firasove nervozne oči da provjerim skriva li on nešto. Vidjeti hoće li mu sjena prekriti lice kada bude nevoljko ponavljao pojedinosti taj zadnji put. Vidjeti jesu li mu nervozni tikovi postali učestaliji ili su potpuno iščezli. Sve te zna-kove. Sve te sitne nijanse. Sve te stvari koje tvore gotovo nepre-poznatljivu liniju između istine i laži, života i smrti. Zatvaram oči i odmahujem glavom dok me preplavljuju tjeskoba i krivnja. Trebao sam biti pametniji.

A sada više nema vremena za gubljenje. Jedan od mojih konta-kata je unajmio auto koji je parkiran iza ugla. Naprtnjača s odje-ćom, novcem i novom putovnicom čeka me u prtljažniku. Plan bijega je aktiviran, napisan nevidljivom tintom na unutrašnjosti mojih vjeđa. To je sada jedini izlaz. Pretvoriti se u maglu, a zatim u zrak. Postati dio kumina, češnjaka, smeća, ispušnih plinova. A možda, u boljim danima, jasmina.

Držim bebu pred sobom. Laknulo mi je što ima tvoje oči. Tako će biti lakše. Kakav to moraš biti čovjek da ostaviš vlastito dije-te? Čak i ako ga ostavljaš da bi ga zaštitio. Izdaja za izdajom. Laž za laži. Koliko dugo relativnost može spašavati čovjekovu dušu?

Zvuci ulice. Sporiji, nemarniji na vrućini. Tragovi umornih glasova koji jedva da dopiru do mene na trećem katu. Automobili koji puze naprijed – dehidrirani, izmučeni – preko vrelog betona.

A zatim, automobil dašće dok se pokušava upaliti. Ključ se okreće u bravici, ali svjećice ne reagiraju. Jednom:

– Vrumvruuuumvruuumvruuuumvruuuum.


Plivač

11

Pomaknem se na sunce, do ograde balkona, štiteći dijete. Osje-ćam se kao da sam uronio u prevruću kupku. Znoj mi curi niz obraze i pazuha; leđa i prsa su mi već potpuno mokra. Naginjem se nad ogradu, pogledom pronalazim zahrđali stari zeleni renault. Na suprotnoj strani ulice. Misli mi jurcaju glavom. Kako li sam samo imao sreće što sam pronašao baš to mjesto za parking. Ka-ko sam samo mislio da ću ostati ovdje parkiran tjednima, mjese-cima. Kako ću možda jednog dana pronaći ključeve i pokrenuti ga. Ali zašto bi me uopće bilo briga za auto?

Odsjaj sunca odbija se o suvozačev prozor. Ali kad zaškiljim, vidim te. Tvoju prelijepu, plavu kosu, ravnu i masnu od nepros-pavanih noći, nestašica vode. Nagnuto naprijed lice ti je izobli-čeno od ljutnje, glavobolja, svih tvojih briga, svih tih misli koje te muče. Pomislim da si ti nešto najljepše što sam vidio u životu, a to je posljednji put da te vidim. Nož mi se ponovno i ponov-no zariva u srce.

Ponovno okrećeš ključ u bravici.– Vrumvruuuumvruuumvruuuumvruuuum.To je znak. Jedan od znakova. Jedan od tisuća znakova koje

sam naučio prepoznavati da bih preživio. I znam da je prekasno, jako prekasno. U trenu mi postaje jasno. Strah od smrti, bezna-đe, krivnja, krivnja, krivnja. Sve to u vremenskom rasponu po-trebnom da bi živac reagirao na bol.

U trenutku kad mi eksplozija kida bubnjiće u komade, ja već ležim na podu balkona. Eksplozija nije prigušena, nije ju utišala vrućina. Užasna je, veličanstvena. To je cijela bitka sažeta u jed-nom trenutku. Osjećam tisuće malih, vrlo laganih i vrlo oštrih čestica kako me prekrivaju poput pepela. Staklo i ono što bi mo-gli biti djelići betonske fasade, komadići metala.

Nakon eksplozije zavlada potpuna tišina. Čini mi se da ležim ispod pokrivača od stakla, pokrivača od jeftinog betona, hrđavog


Joakim Zander

12

čelika. Mislim da krvarim. Pomislim da ako mislim, mora da sam živ. Pomislim da mi ruke moraju biti ovdje negdje, osjećam ih pod betonom. Mislim o tome što to držim, na čemu to ležim? Uspijevam se otkotrljati na stranu. Beton i staklo krckaju, zvec-kaju oko mene. Počinjem se pažljivo podizati u sjedeći položaj, naslanjam se na laktove koji izgleda odgovaraju na živčane po-dražaje.

Dijete leži poda mnom, a moji su mu dlanovi čvrsto pritisnuli uši. Dijete trepće dok me gleda i udiše plitko, grozničavo. Nije ga dotakao niti jedan jedini trun stakla.


13

8. PROSINCA 2013.

Uppsala, Švedska

Mahmoud Shammosh nije bio osoba koju biste nazvali paranoičnom. Upravo suprotno. Kad bi se njega pitalo,

opisao bi se kao suštu suprotnost. Racionalan. Akademski obra-zovan. I iznad svega: pouzdan.

Mahmoud nikada nije vjerovao u tvrdnje o sustavnom otuđe-nju, o zavjerama. To je za tinejdžere, džihadiste i one sa šeširi-ma od alu-folije. Nije si on tražeći izgovore probio put iz beton-skog predgrađa i beznađa do doktorskog studija na sveučilištu u Uppsali. Ako je u jednu stvar bio siguran, to je bila ta da je u devet od deset slučajeva najjednostavnije rješenje, pravo rješenje. Paranoja je za gubitnike.

Lagano trznuvši, povukao je svoj hrđavi gradski bicikl s parki-rališta za bicikle ispred knjižnice Carolina Rediviva. Taj je bicikl nekad davno bio svjetloplavi. Ali samo brucoši u Uppsali imaju lijepe bicikle. Oni stariji dobro znaju da bi im ih ukrali već prvog tjedna. Mahmoudov je bicikl balansirao na tankoj liniji između savršene zamaskiranosti i posvemašnje neupravljivosti.

Nagazio je nekoliko puta pedalu i tada se pustio niz padinu da ga ona odveze do grada. Nakon skoro sedam godina u Uppsali, još uvijek je uživao juriti niz Drottninggatan dok mu vjetar šiba lice. Ledeno hladni zrak bridi mu po prstima. Pogledao je nevolj-ko preko ramena. U tami ranog prosinca električna su svjetla na brijegu koji je vodio do knjižnice svjetlucala usamljeno i melan-količno. Nitko ga ne prati.


Joakim Zander

14

Recepcija na Pravnom fakultetu na trgu Gamla Torget blje-štala je od božićnih ukrasa. Čak su i nedjeljom držali upaljene lampice na božićnom drvcu i adventskom vijencu, ali predvorje na trećem katu bilo je mračno i tiho. Otključao je vrata svog ma-log pretrpanog ureda, ušao, upalio stolnu svjetiljku i računalo.

Okrenut leđima prozoru, sjeo je u svoj stolac, odmaknuvši od sebe dvije knjige o privatizaciji državnih funkcija i ljudskim pra-vima. Uskoro, ako sve prođe po planu, on će biti ponosan autor knjige na tu temu. Privatizacija rata. To je bio naslov njegove di-sertacije. Napisao je otprilike polovicu knjige.

Ono što je dosad napisao bilo je zapravo prilično tradicional-no. Vjerojatno je sadržavalo više rada na terenu od uobičajenih doktorskih teza iz područja pravnih znanosti. Ali to je i bila za-misao: nešto suvremeno, multidisciplinarno. Intervjuirao je pe-deset zaposlenika raznih američkih i britanskih kompanija u Ira-ku i Afganistanu. Kompanija koje su obavljale djelatnosti koje su obično obavljale vojske, sve od prijevoza i opskrbe do različitih oblika stražarskih dužnosti pa čak i borbenih djelatnosti.

Isprva se nadao da će otkriti nešto veliko poput Abu Ghrai-ba ili My Laia. Da će on biti znanstvenik koji će razotkriti veli-ke, užasne zločine. A podrijetlo i pozadina su mu bili prednost, toga je bio svjestan. Ali nije otkrio ništa spektakularno. Samo je pošteno odradio posao proučavanja i katalogiziranja kompani-ja i pravila da bi objavio znanstveni članak u časopisu European Journal of International Law* i sažetak u Dagens Nyheteru, naj-tiražnijem švedskom dnevnom listu. Nakon toga došao je neo-čekivani intervju za CNN u Kabulu koji mu je donio pozivnicu na međunarodne konferencije i simpozije. Nije to bilo veliko ot-kriće, ali bilo je dovoljno da okusi slatkoću neizbježnog uspjeha.

Ali tako je bilo samo do trenutka kad je stigla poruka.

* Europski časopis za međunarodno pravo


Plivač

15

Mahmoud podigne debelu hrpu papira od pedeset stranica sa svo-ga stola i uzdahne: posljednje poglavlje njegove disertacije. Već je i prva stranica bila išarana komentarima ispisanima u crvenoj boji. Pričuvni vojni časnik koji je postao njegovim znanstvenim savjetnikom prozreo je Mahmoudov pokušaj da završi materi-jal prečicama. Osjeti kako ga obuzima razočaranje i odloži hrpu papira. Prvo elektronska pošta.

Staro je računalo zagunđalo kad je pokušao upaliti program za čitanje elektronske pošte, kao da se želi pobuniti jer ga tjeraju da radi nedjeljom. Računala na odjelu bila su daleko od novih. Ali to je bio statusni simbol. Nije se na odjel dolazilo radi želje za radom u suvremeno opremljenim prostorijama. Dolazilo se radi sasvim suprotne stvari: petsto godina tradicije.

Mahmoud baci pogled kroz prozor prema prosinačkoj tami. Ured mu je možda bio malen, ali imao je jedan od najljepših po-gleda u Uppsali. U prvom je planu bila rijeka Fyris i kuća u ko-joj je Ingmar Bergman snimao Fanny i Alexander. Kako se ono zvala? Akademski mlin? Iza nje, katedrala i dvorac bili su tako osvijetljeni da su djelovali gotovo sablasno u svojom besprije-kornom akademskom okruženju visoke buržoazije. Mahmoud o tome više skoro nikada nije razmišljao, ali to je bilo nešto sa-svim drugo od pogleda na malo igralište i oštećeni beton na ko-jem je odrastao.

Konačno, računalo popusti i dopusti Mahmoudu pristup po-rukama. Tek jedna nova poruka, bez predmeta. To nije bilo ni-kakvo iznenađenje s obzirom na to da je prije samo petnaest mi-nuta provjerio svoju elektronsku poštu u knjižnici. Spremao se obrisati ju kao neželjenu poštu, ali tada je zapazio adresu s koje je poslana. [email protected].

Osjetio je kako mu srce počinje lupati. Ovo je bila druga po-ruka koju je dobio s te adrese. Prva je stigla neposredno nakon


Joakim Zander

16

njegovog posljednjeg puta u Afganistan, i bila je posljednjih tje-dana uzrokom neželjene paranoje.

Poruka je bila kratka, na švedskom, i bilo je očito da ju je po-slao netko s terena u Afganistanu.

Shammosh,Gledao sam te prije nekoliko dana na CNN-u. Izgleda da si u posljednje vrijeme uistinu ozbiljan. Možemo li se sastati u Kabulu? Imam informacije koje su važne obojici. Budi opre-zan, prate te.Odlučnost, hrabrost i izdržljivost.

Taj intimni ton. „Odlučnost, hrabrost i izdržljivost.“ Poznate ri-ječi iz nekog drugog vremena. Očito se radi o nekome tko ga poznaje.

I taj kraj. „Prate te.“ Mahmoud to zanemari. Nasmije se na to. To mora da je napisao neki njegov prijatelj. Netko tko se želi našaliti. Uskoro će mu stići nova poruka: „LOL! Jesam te!“ Ne-ke činjenice o njegovom podrijetlu bile su neuobičajene u druš-tvenim krugovima u kojima se sada kretao i to je ponekad bilo izvor šala na njegov račun koje su zbijali njegovi novi prijatelji. Ali ništa drugo nije stiglo. Polako je postao svjesniji svoje okoli-ne. Za svaki slučaj. Zato što, pa, a zašto ne?

I baš te iste večeri, ugledao ga je. Obični Volvo V70. Birokrat-ski sive boje. Parkiran ispod neupaljene ulične svjetiljke ispred njegove garsonijere u četvrti Luthagen. A kasnije tog tjedna, po-novno ga je ugledao kad se vraćao iz dvorane na kampusu nakon svoje uobičajene tjedne košarkaške utakmice. Zapamtio je regi-straciju. A zatim ju je vidio svugdje. Mahmoud se strese. Možda je to bila samo slučajnost. A možda i nije.


Plivač

17

Okrenuo se prema računalu i otvorio novu poruku. Hoće li se šala sada otkriti? Nikada neće priznati šaljivdžiji da ga je na bilo koji način pogodila.

Poruka je bila na švedskom.

Shammosh,Kontaktirat ću te u Bruxellesu. Moramo se sastati.Odlučnost, hrabrost i izdržljivost.

Mahmoud osjeti da mu srce počinje još snažnije udarati. Kako je moguće da ta osoba zna da on putuje u Bruxelles kasnije to-ga tjedna? Sigurno je samo njegov savjetnik znao da je prihvatio poziv da održi govor na konferenciji koju u četvrtak organizira Međunarodna krizna skupina. Mahmoud osjeti kako se naježio, žmarci su mu krenuli uz kralježnicu. Možda je to ipak samo šala? Možda je volvo postojao samo u njegovoj mašti? Ipak… Negdje u sebi osjeti uzbuđenje, nalet adrenalina.

Odmahne glavnom. Možda bi trebalo samo pričekati i vidjeti hoće li mu netko u Bruxellesu prići. Ali morao je još jednu stvar učiniti prije no što izađe iz ureda, morao je napisati još jednu po-ruku. Nekome tko je dugo čekao da se čuju.

Klara Walldéen se pojavila u njegovu životu iznenada, stigavši iz sasvim neočekivanog smjera. Jednog dana je jednostavno bila ondje s rukama ovijenim oko njega, s glavom na njegovom rame-nu, s dlanovima u njegovoj uvijek predugoj kosi. Bilo je to tako burno razdoblje njegova života. Bio je prazan i zbunjen, iscrpljen i neispavan. I sasvim, sasvim sam. A tada, odjednom, ona je bila tamo na vratima njegova sumorna, nenamještena stana.

– Vidjela sam te na predavanjima – bila je rekla. – Ti si jedini koji djeluje još usamljenije no što se ja osjećam. Zato sam te pra-tila. Ludo, zar ne?


Joakim Zander

18

A zatim, ne izgovorivši više ni riječ, prešla je preko njegova praga i spustila svoju samoću kraj njegove. A Mahmoud je ostavio svoju samoću ondje, dok se njihove samoće nisu počele stapati, dok nisu počele rasti zajedno. Veliko je olakšanje bilo to što nisu uopće morali razgovarati. Mogli su samo ležati tamo na njego-vom spartanskom madracu ili na Klarinom uskom, tvrdom kre-vetu u Rackarbergetu i slušati njezin istrošeni prijenosni gramo-fon kako svira jednu od onih pucketavih singlica sa soul glazbom koje je kupila na buvljacima.

Nije prošao dan da se nije sjetio toga. Kako su običavali disa-ti što tiše da ne bi ozlijedili krhku membranu koja ih je obujmi-la, kako bi im se otkucaji srca uskladili s ritmom pjesme Princea Philipa Michella I‘m So Happy.

Ipak, od samog je početka znao da nemaju šanse. Bilo je nešto u njemu što nije bilo dovoljno, nešto u neskladu s onim što su on i Klara stvarali. Nešto što je držao za sebe, u dubini najskrive-nijeg zakutka svoga srca. Kad su Klaru primili na magisterij na London School of Economics krajem studija prava, svečano su se zakleli da će putovati jedno k drugom, da će se potruditi održati vezu, da je udaljenost nebitna za vezu koja je jaka poput njiho-ve. Ali Mahmoud je odmah znao da je to kraj. U njemu je svje-tlost koju se dugo mučio ugasiti zasjala novim, odlučnim sjajem.

Nikad neće zaboraviti Klarine oči kad su stajali u zračnoj luci dok je on mucao govor koji je unaprijed pripremio. Kako misli da bi bilo dobro da naprave stanku. Da bi u suprotnom bili jed-no drugom na teret. Da na to ne trebaju gledati kao na kraj, već kao na novu priliku. Ona nije rekla ništa. Ni jednu jedinu riječ. I nijednom nije skrenula pogled. Kad je završio, kad je konačno ostao bez riječi, sva je ljubav, sva nježnost, nestala iz njezina po-gleda. Gledala ga je s takvim nemilosrdnim prijezirom da su mu suze krenule niz obraze. Pokupila je svoje putne torbe i krenula


Plivač

19

prema šalteru za registraciju ne osvrćući se nijednom. To je bilo prije tri godine. Otad nisu nijednom razgovarali.

Mahmoud se nagnuo nad računalo i otvorio novu poruku. Počeo je udarati po tipkovnici. To je bila jedina stvar o kojoj je razmi-šljao otkad su ga pozvali na konferenciju u Bruxelles: da se mora javiti Klari. Ali nije. Nije se uspio natjerati da joj napiše pismo.

– Daj, čovječe! – rekao si je naglas. – Hajde!Trebalo mu je skoro pola sata da napiše poruku od samo pet

redaka. Trebalo mu je još petnaest minuta da izbriše sve što bi se moglo protumačiti kao dvosmisleno, očaj ili sve što bi upućivalo na povijest kojoj više nije imao pristup. Konačno, duboko udah-ne i pritisne: „pošalji“.

Prvo što je ugledao kad je dvadeset minuta kasnije izašao iz zgra-de bio je sivi volvo, parkiran u mračnom parkiralištu dolje niz rijeku. Kad je otključao bicikl, čuo je kako se pali motor, vidio kako se pale svjetla, a sablasni stožac svjetla obasjao je staru me-talnu ogradu duž rijeke Fyris. Prvi put nakon dugo vremena ui-stinu se uplašio.


JOAKIM ZANDER, rođen je 1975. u Stockholmu. Nakon vojne službe u švedskoj mornarici, studirao je pravo na Sveučilištu u Uppsali. Radio je u Europskom parlamentu u Europskoj komisiji u Bruxellesu. Trenutačno živi u Helsinkiju gdje danju radi kao odvjetnik a noću kao spisatelj. Plivač mu je prvi roman.

J O A K I M Z A N D E R

PLIVAC

DAMASK, početak osamdesetih godina prošloga stoljeća: dijete u njegovim rukama imalo je visoku temperaturu i jedva je disalo. U sljedećem trenutku odjeknula je užasna eksplozija u kojoj pogiba žena koju voli. Kako bi spasio dijete, prisiljen je ostaviti ga u švedskom veleposlanstvu.

Bruxelles, trideset godina poslije: Klara Walldeen, pomoćnica poznate europske parlamentarke, slučajno doznaje, preko svojega bivšega dečka Mahmouda, vrlo osjetljive i tajne informacije, što ih oboje dovodi u smrtnu opasnost.

George Loow, mlad i beskrupulozan lobist, upoznaje vrlo čudne i sumnjive klijente, koji od njega traže informacije o Klari i njezinu poslu. Američki agent jedini je koji bi mogao spasiti Klaru. Čovjek je to koji pokušava zaboraviti svoju prošlost, krivnju koja ga izjeda, svoje dijete koje je napustio. Jedino mjesto gdje može naći smirenje i mir je u vodi. Pa tako stalno, uporno pliva. I pliva… Svi će se oni uplesti u tajnovitu špijunsku mrežu događaja koja će ih natjerati u bijeg po cijeloj Europi u pokušaju da spase vlastiti život.

PLIVAČ nije samo vrlo napeti triler kojega nećete moći ispu-stiti iz ruku, nego i odličan portret ljudi koje proganja prošlost i krivnja, prikaz pohlepnih političara i pokvarene politike i, po-najviše, to je priča o Klari, o njezinoj hrabrosti da se suoči sa sobom i svojom prošlošću. ISBN 978-953-1608-5

w w w.moz aik-knj iga.hr

129,00 kn

JO

AK

IM Z

AN

DE

RPLIVA

C

'Krivnja, pokajanje i osveta... PLIVAČ je impresivan i zanimljiv triler.'

– Borås Tidning.

'Složen triler, pun napetosti, akcije i drame – odličan debitantski roman.'

– Göteborgs-Posten.

'Odlično napisan i vrlo napet... u potpunosti lišen predvidljivosti žanra.

– Skånska Dagbladet.

'Odličan roman, prepun obrata, sukoba i uvjerljivo opisane urote.'

– Chris Pavone, autor bestselera New York Timesa The Expats.

plivac_OMOT.indd 1 14.5.2014. 14:45:05

Documents

PLIVAČ - JOAKIM ZANDER