KNJIEVNOST nisu samo knjige, koje za svoje zadovoljstvo ili iz nekog drugog svog interesa ekaju pojedinci u slobodnom vremenu. Knjievnost je znaajna drutvena pojava, kojoj se posveuje velika panja, zbog ega je ona i predmet posebnog izuavanja. Za nju interes pokazuju razliite znanosti: psihologija, sociologija, lingvistika, teorija komunikacija itd. A njoj je u potpunosti posveena i posebna ZNANOST (ili NAUKA) O KNJEVNOSTI izuavanje i tumaenje knjievnosti ima razline vidove, a tri se smatraju osnovnim. To su teorija knjievnosti, historija knjievnosti i knjievna kritika. TEORIJA KNJIEVNOSTI razmatra opu prirodu knjievnog stvaranja i ope osobine knjievnog djela kao proizvoda tog stvaranja. Ona se bavi vrstama i oblicima knjievnih tekstova, kao i svim posebnim postupcima kojim se strukturira knjievno-umjetniki tekst. Ponekad se naziva i poetika, tj. teorija poezije, pri emu rije "poezija" obuhvata i tzv. "lijepu knjievnost" ili beletristiku. HISTORIJA (ILI POVIJEST) KNJIEVNOSTI predstavlja osnovni dio knjievne znanosti. Poto je knjievnost stvarana kroz stoljea i pri tome se stalno mijenjala, da bismo je razumjeli, neophodno nam je znanje o kontekstu u kojem se stvarala i razvijala, kao i o promjenama kroz koje je u historiji prolazila. Povijest knjievnosti izuava sve ono to moe baciti svjetlo na knjievno stvaranje u jednom vremenu i to moe objasniti ne samo prilike u kojim su pisci stvarali ve i naela po kojima su stvarali. Ona ispituje u kojoj mjeri su na knjievna djela djelovali opi drutveno-historijski uvjeti, duhovna klima vremena, kulturna tradicija, ope stvaralake tenje epohe, dodiri s drugim djelima itd. Ona vri ta izuavanja da bi dola do to pouzdanije slike o knjievnosti jednog vremena, jednog naroda, ili jednog kulturnog kruga. KNJIEVNA KRITIKA je najuobiajeniji nain na koji pristupamo knjievnosti: ona se, uglavnom, bavi pojedinim knjievnim djelima, ita ih, ocjenjuje i tumai. U tom smislu ona slui kao spona izmeu knjievnog djela i njegovih itatelja. Grka rije kritika znai ocjenjivanje, prosuivanje pa tako i knjievna kritika, u osnovi, znai procjenu knjievnog djela kao teksta odreene vrste. Ta procjena moe biti estetska (koja daje ocjenu umjetnike vrijednosti djela), idejna (koja sudi o idejnim znaenjima djela), etika (koja sudi o moralnom stavu djela), didaktika (koja procjenjuje upotrebljivost djela u odgoju i obrazovanju mladih). Meutim, samoj prirodi knjievnog djela najprimjerenija je ona kritika koja svoj pristup prilagoava unutarnjim svojstvima samog djela (tzv. imanentna kritika, ili "unutranji pristup"). Takva kritika ne insistira toliko na ocjeni djela koliko na njegovom tumaenju (tzv. metod interpretacije). A to tumaenje tei otkrivanju dubljih znaenja djela i prepoznavanju naina na koji su ta znaenja umjetniki "proizvedena". Ako se bavi knjievnim djelima iz prolosti, ona nastoji uspostaviti onaj smisao djela koji je relevantan za suvremenog itatelja. Drugim rijeima, ona nastoji prepoznati ive vrijednosti knjievnog djela, tj. onaj njegov smisao po kojem ono traje kao iva ovjekova svijest o svijetu u kojem i mi danas ivimo. INTERTEKSTUALNOST1 oznaava odnos izmeu dva teksta, ili izmeu vie tekstova, odnos koji utie na nain na koji se oblikuje, doivljava i tumai onaj tekst unutar kojeg se "uje" prisustvo drugog teksta. Ti tekstovi koji su prisutni u drugim tekstovima (kao to su natpisi sa steaka prisutni u Dizdarevim pjesmama) nazivaju se intertekst. A tekst koji se zasniva na podsjeanju na druge, ranije nastale tekstove naziva se metatekst. Intertekstualnost; definirana kao odnos dva teksta, ili izmeu vie tekstova, odnos koji utjee na nain na koji se ita onaj tekst unutar kojeg se uje prisustvo drugih tekstova, od strane Milivoja Solara, ili1

Prema: Zdenko Lei, itanka za prvi razred gimnazije, Sarajevo 2004.; MEUSOBNA POVEZANOST TEKSTOVA (INTERTEKSTUALNOST)

jednostavno, kao veza jednog teksta sa jednim ili vie drugih tekstova. U ovome romanu prisutna je intertekstualnost u vidu citatnosti, kada jedan od likova navodi poeziju pjesnika Frantieka Halasa, koji su u konkretnoj vezi sa stanjem lika. INTERTEKST2 oznaava skupinu tekstova prema kojoj je jedan tekst u nekom odnosu; on predstavlja ili neku vrstu modela prema kojem se drugi, novi tekst oblikuje, tj. koji na neki nain inspirira novi tekst, ili neku vrstu podsticaja za vlastito razmiljanje, ili predmet kritikog preispitivanja. Za neke moderne kritiare taj pojam je veoma znaajan jer istie njihovu tezu da jedan tekst vie duguje drugim tekstovima nego samoj stvarnosti koju opisuje ili prikazuje. METATEKST3 je svaki tekst koji nastaje kao replika, odgovor, reakcija ili komentar na neki drugi tekst. To je tekst koji na neki nain govori o drugim tekstovima, A to podvlai ideju da knjievnost nije samo skup pojedinih knjievnih djela, koja predstavljaju monologe pojedinih autora, ve je sistem tekstova koji su u viestrukoj meusobnoj vezi i koji uvijek razgovaraju jedan s drugim. Drugim rijeima, knjievnost je dijalog koji preko tekstova ljudi vode kroz vrijeme i prostor. TEKST I KONTEKST4 Svaki tekst se pojavljuje u nekom svom okruenju i mi ga esto ne moemo dobro ni razumjeti samog za sebe, izvan tog okruenja, koje ga u veoj ili manjoj mjeri objanjava. To 'okruenje teksta' se naziva kontekst. On moe biti razliite vrste: povijesna situacija u kojoj je tekst nastao i u kojoj on igra odreenu ulogu (drutveni kontekst) razliiti faktori koji ine ukupan kulturni ivot jednog doba i koji utiu na prirodu teksta, ali i prema kojim on zauzima vlastiti, pozitivni ili negativni odnos {kontekst kulture); sistem knjievnih vrsta (anrova) koji je na snazi u datom vremenu, u koji se tekst uklapa ili koji on svojom novinom dovodi u pitanje {knjievni kontekst). S obzirom na njegovu nunu povezanost s kontekstom, za knjievni tekst se moe rei da nikad nije potpuno autonoman, ni u samog sebe zatvoren, ni samom sebi dovoljan. On je uvijek dio neke ire cjeline: najprije same knjievnosti i njenog sistema knjievnih vrsta i formi, zatim, ire, kulture, kao ukupnog duhovnog ivota jednog vremena ili jednog naroda, te, jo ire, drutva, kao prostora u kojem se odvija ivot ovjeka i u kojem i knjievno-umjetniki tekstovi igraju vanu ulogu. Hipertekst (engl. hypertext) je jedna od temeljnih tehnologija multimedije. Zamisao je hiperteksta mogunost povezivanja uzajamno vezanih tekstualnih podataka u ukupnom skupu tekstualnih podataka, i to tako da je jednostavnom radnjom mogue s pomou te veze doi od jednog do drugog (s njime vezanog) podatka. Dijelovi teksta na koje je mogue kliknuti miem i tako pozvati prikaz drugoga dokumenta oznaeni su kako bi se razlikovali od ostalog teksta. Obino su to podvueni ili razliito obojeni dijelovi teksta. Takvo mjesto u dokumentu naziva se veza.5

Transtekstualnost (pojam mree koja oznaava svojstvo teksta da se suoava sa drugim tekstovima, ponavlja ili u razliuje u njima)

Apokrif2 3

Postmoderna svojim tehnikama pisanja teksta preispiruje faktografske injenice,podatke i historiju uope,smjetajui je u vizuru histoija-storia.Jedan od elemenataIsto Isto 4 Isto 5 Srpska knjievna zadruga, Narodna knjiga 1990. godina

preispitivanja Istine,Historije za postmoderne pisce je i apokrif.Dovodei u pitanje cjelovitost,puozdanost i legitimnost tradicionalnih,ali i modernistikih tehnika,postmoderni pisci pribegavaju fiktivnom,literarnom citatu (prepravljenom ili izmiljenom) dokumentu, ali i itavim lancima fiktivne, dakle apokrifne istorije (arhive,arheologije). Magijski realizam se pojavljuje u knjievnosti i slikarstvu u drugoj polovici 20. vijeka i smatra se podkategorijom postmoderne kulture. Magijski realizam je mjeavina mitova, legendi, bajki, usmenih predaja, magije, astrologije, duhovnosti i naravno, religije, a ljudski elementi su naglaeni kroz snove, matu, osjeaje i podsvijest. Sluajnosti, posljedinost i proroanstva su isto dio onog neobjanjivog, a este teme su historija odreene porodice, veze i obiteljski ivot, smrt i ivot poslije smrti, socijalne katastrofe i sl.U magijskom realizmu nalazimo transformaciju normalnog i svakodnevnog u udesno i nestvarno, pa ga moemo nazvati umjetnosti iznenaenja. Ne stvaraju se imaginarna bia ili svjetovi, nego se istrauje misteriozna veza izmeu ovjeka i njegovih okolnosti. Magijski realizam je vrsta moderne fikcije u kojoj su udesni i fantastini dogaaji ukljueni u naraciju koja inae zadrava ton objektivnog realistinog kazivanja. Tendencija modernog romana jeste da dosee preko granica realizma i crpi energiju narodnih pria i mitova, a da zadri snane drutvene vanosti dananjice. Fantastine karakteristike koje su date likovima u ovim romanima ( telepatija, telekineza) jesu sredstva magijskog realizma koja se odnose na politiku scenu 20. vijeka koja se konstantno mijenja. CYBERPUNK-naziv za podanr u kojem postoji globalan kompjuterskokomunikacijsakmrea,tehnoloka ili bioloka usvrenja ovjeka,virtualna stvarnost i holografske simulacije,razvoj naprednih raunara i umjetne inteligencije te okruenja izmeu ovjeka i raunara. TRANSHUMANIZAM-transhumanustiki motivi obuhvaaju zamisli koritenja naunih doetignua tehnologije u svrhu poboljanja i daljnje evolucije ovjeka ili razvoja umjetne inteligencije.Transhumanistiki motivi nazoni su u naunoj fantastici u novije vrijeme,naroito u romanima Vatra nad Dubinom vernora vingeja serijalu o Kulturi Iaina M. Banksa. Tvrda NF (en. hard SF) je vrsta naune fantastike koja opisuje svijet koenzistentan s poznatim prirodnim zakonima. To znsi da se u takvoj vrsti NF-a radnja dogaa u okruenju gdje postoje razne pojave,ak i kontraverzne ali iji opis moe biti u skladu sa poznatim fizikalnim zakonima. Drugim rijeima, tvrda NF obuhvaa pojave i tehnologije koje ne postoje, ali spadaju u granice mogueg. Moe se rei dai tvrda NF opisuje svijet u kojem postoje i pojave i tehnologije koje nisu dokazano nemogua.Pred tvrdu NF postavlja se i zahtjev realnog i koenzistentnog oslikavanja zamiljenog srutva,pojedinca ili stvorenja. ALTERNATIVANA HISTORIJA-opisuje kako bi scijet izgledao da su se historijski dogaaji drukije odvijali.Keith Roberts u romanu Pavane obreuje alternativnu historiju u kojoj je panska Velika Armada 1588.vratila Englesku katolianstvu. Philip K. Dick u romanu ovjek u visokom dvorcu pie o svijetu u kojem su u Drugom svjetskom ratu pobijedile sile osovine.6

6

Ibd;

STEAMPUNK-podanr s elementima historije i cyberpunka.Radnja se odvija u prolosti,esto u poecima industrijske revolucije,gdje postoje neke tehnologije ili izumi koji su u stvarnosti otkriveni kasnije.7 POSTSTRUKTURALIZAM-Naziv poststrukturalizam podsjea na naziv postmodernizam, jer kao to se posljednje razdoblje u povijesti knjievnosti jo uvijek ne moe odrediti drugaije no da se naglasi jedino kako se radi o neemu to dolazi nakon modernizma, tako je i za jednu od novijih orijentacija u znanosti o knjievnosti teko bilo to rei ako se ne posluimo neodreenom oznakom poslije strukturalizma. Podjednako tako, naime, kao to postmodernizam ukljuuje istovremeno i nastavljanje ali i suprotstavljanje modernizmu, poststrukturalizam u nekoj mjeri nastavlja onaj nain shvaanja knjievnosti i analize knjievnih djela koji bijae oblikovan i razvijen u strukturalizmu, ali takoer on i dovodi u sumnju temeljna strukturalistika naela, osporava strukturalistiku metodu i tako se i suprotstavlja strukturalizmu. Poststrukturalizam, valja prije svega naglasiti, obuhvaa meusobno dosta razliite radove mnogih autora od kojih su neki, kao Roland Barthes ili Julija Kristeva, recimo, u nekim drugim svojim radovima izraziti strukturalisti, neki opet, kao Jacques Lacan, pripadaju zapravo psihoanalizi, a neki su opet, kao Michel Faucault ili Jean-Francois Lyotard, posve samosvojni mislioci. Tako je uobiajeno da se predstavnicima poststrukturalizma u knjievnoj kritici u uem smislu smatraju zapravo samo pristae kole tzv. dekonstrukcije, koju je utemeljio Jacques Derrida. Osim Derride najglasovitiji predstavnik te kole je Paul de Mann. U samom postupku analize i tumaenja poststrukturalisti polaze redovito od sitnih detalja pojedinog djela, nastojei upravo njihovom analizom doi do uvida koji imaju bitne posljedice za shvaanje cjelokupne knjievnosti, pa ak i cjelokupne europske kulture i povijesti. Polazna je pri tome zamisao o jeziku, koji po njihovu miljenju obuhvaa i utemeljuje cjelinu ljudskog iskustva, ali koji vie nije miljen samo kao znakovni sustav odreen pravilima zakonitostima koje se mogu u naelu spoznati i objasniti. Jezik jr u njihovim radovima shvaen kao beskrajno kretanje i svojevrsna stalna igra, u kojoj se odnosi oznaitelja i oznaenog stalno mijenjaju, stvarajui pri tome samo privide vrstih znaenja. Nita u jeziku nije konano utvreno, niti se moe konano utvrditi, jer jezini znakovi dobivaju znaenja tek u cjelini, svaki znak ovisi o znaenju svih ostalih znakova, pa se cjelina samo prividno moe oslanjati na neke toboe temeljne pojmove, kao to su istina, sloboda, bitak ili ljepota. Sami ti pojmovi, meutim, takoer nisu nikada dokraja utvreni i objanjeni, jer se znaenja i njih samih konstituiraju jedino u stalnom procesu i mijeni, pa se nikada ne moe utvrditi neki sustav koji bi se zasnovao pravilima njihova povezivanja. U takvim okvirima shvaanja jezika temeljni postupak dekonstrukcije upravo predstavlja to beskonano kretanje i promjenu znakova, kretanje u kojem se ne moe nikada dokraja i jednoznano shvatiti pravo znaenje, a ba se to moe pokazati na primjeru knjievnog djela. Jezik u knjievnosti naime smatra Derrida upravo je primjer naina na koji jezik uope djeluje i omoguuje iskustvo, pa se ba na knjievnom tekstu moe pokazati kako su sklad, loginost, jednoznanost i sustavnost uvijek samo prividni. Prati li se pomno kako se u bilo kojem knjievnom tekstu jezik upotrebljava da bi prikazao neku zbilju i istinu, uvijek se moe zapaziti da postoje mjesta u kojima se javljaju neki prekidi toboe nunog slijeda, neka protuslovlja i prebacivanje s jedne razine na drugu, pa se ba analizom tih mjesta moe razotkriti kako ni u jednom jezinom djelu zapravo nema sklada ni cjelovitosti, niti smisla koji bi bio nadreen drugom, viem i dubljem smislu. Svaki se tekst tako moe razotkriti jedino u onome to ga ini rezultatom djelatnosti koja je u naelu nedovrena, nesustavna i necjelovita. Postupak takvog razotkrivanja i nije nita drugo do razgradnja, dekonstrukcija,7

Ibd;

koja se tako moe shvatiti kao najvii stupanj misone interpretacije, jer se upravo tako dolazi do onog posljednjeg smisla do kojeg se uope moe doi, a to je konano iskustvo nesustavnog jezika u stalnom kretanju, to je ujedno i konano iskustvo svijeta i ivota.8

8

Milivoj Solar, Teorija knjievnosti, Zagreb, 2001.