Popularna kultura ili svirepost srednjeg puta... Nermin Sarajlić

8/20/2019 Popularna kultura ili svirepost srednjeg puta... Nermin Sarajlić

1/14

Zeničke sveske

57

Nermin Sarajlić

Samo usijana glava, gotovo deceniju i pol nakon objavljivanjaogleda iz 1998. godine Stuarta Halla, začetnika kulturalnih studija,odveć skromno krštenog "Bilješke za dekonstrukciju popularnog”,može ignorirati i priuštiti sebi luksuz neuvažavanja pronicljive obaz-rivosti, koju je autor vrlo argumentirano iskazao spram pop-kulture,i to na dvostrukom planu: apropos njene periodizacije, ali i, što je jošvažnije, spram terminološke skliskosti, ćudljivosti, neuhvatljivostisintagme popularna kultura. Sumnje i zebnje, koje bi analitični dis-

kurs valjalo da otkloni, su u međuvremenu narasle dotle da zamućujusvaki pogled. No, prisjetimo se Hallove jetke opomene: ”Prije no štoprosto ‘iziđu iz upotrebe’ tokom Dugog marša ka modernizaciji,stvari se aktivno guraju u stranu kako bi nešto drugo moglo zauzetinjihovo mjesto… Transformacija je ključna riječ za dugotrajni proces‘moralizacije’ radničkih klasa i demoralizacije siromašnih, te re-edu-kacija naroda. Popularna kultura nije, u ‘čistom smislu’, niti tradicijanarodnog otpora ovim procesima, niti forme koje su joj nametnute

POPULARNA KULTURA ILISVIREPOST SREDNJEG PUTA

IZMEĐU ELITNOG I VULGARNOG

Kada je javnost dospjela do stanja u kojem misao neumitno postaje

roba, a jezik nuđenjem te robe, svaki pokušaj da se uđe u trag takvojdeprivaciji mora napustiti važeće jezičke i misoane prohtjeve, jer bi ga njihove svjetsko-historijske konzekvencije do kraja osujetile.

T. W. Adorno/M. Horkheimer, Dialektik der Alärung


2/14

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

58

odozgor. Ona je tlo na kojem transformacije djeluju.” Međutim i te‘obećavajuće’ transformacije su pervertirale svoju ionako upitnu za-lihu bunta. Bolje reći mutirale do neprepoznavanja ili neupotreblji-vosti. Da se poslužimo Brechtom, ali u drugom smjeru od ironičnogdramatičara, opljačkane su za svoj subverzivni potencijal tako što sudo gola "lišene patnji upotrebljivosti”. Zašto?

Hall će pozvati za ‘krunskog svjedoka’ ruskog lologa Valenti-na Nikolajeviča Vološinova koji reljefnom dijagnostikom svog uvi-da zavrijeđuje da se navede: "Klasa nije isto što i zajednica znaka…odnosno što i totalitet korisnika iste skupine znakova za ideološkukomunikaciju. Pa će se tako različite klase koristiti jednim te istim

jezikom. Kao rezultat, različito orijentirani naglasci prožimaju svakiideološki znak. Znak postaje poprište klasne borbe…” Ali Vološinovaće zavesti ta unutarnja napeta dijalektičnost da se ponada: ”Ug-lavnom, zahvaljujući ovom prožimanju akcenata znak i održava svojuvitalnost, dinamizam i sposobnost daljeg razvoja. Znak koji se udaljiod pritiska društvene borbe – koji takoreći pređe granicu društvene

borbe – neizbježno gubi moć, degenerira u alegoriju i postaje objektne živog društvenog razumijevanja, nego lozofskog promišljanja.”

A koji je to, na rastegljivim odrednicama danas i ovdje više znak sasvojim zalogom, svojom bremenitom simboličnošću imun na kapital-konzumerističko interniranje u svijet spektakla? Vološinov jakodobro zna da imućni slojevi, klasama je odzvonilo, nastoje znak is-prazniti od smisla, učiniti nenaglašenim, anestetizirati, a srećom nijedoživio da vidi i dokle je uspjela ta đavolja rabota plastične kirurgijes Janusovim licem znaka.

Barthes je korisnije bio rezigniran i ciničan s istim nalazompretresajući mitove zdesna i slijeva. A malo što je tako temeljito"uneređeno” mitologizacijom i misticiranjem kao popularna kul-tura. Vratimo se stoga još jedanput Hallu koji nam proslijeđuje tekretoričku zapitanost: ”šta može biti eklektičnije i nasumičnije negoasemblaž mrtvih simbola i stinica iščeprkanih iz jučerašnje kutije sasvečanim ruhom iz koje, upravo sada, mnogi mladi biraju uljepšatise? Ti simboli, dijelovi i komadići duboko su dvosmisleni. Tisuće kul-


3/14

Zeničke sveske

59

turalnih uzroka može se preko njih prizvati. Svako malo, među dru-gim koještarijama, među svim drugim znakovima nalazimo taj znakkoji treba pribiti – učvrstiti – u njegovu kulturalnom značenju i kono-tacijama jednom za svagda: svastiku. A ipak eto je, mami djelimice…”

Uistinu, da mladi huligani namjesto glave na ramenima nose trulelubenice ili gnjecave bundeve bili bi manje polakomljeni i bolesnoznatiželjni da se identitetno manifestno skrase iza jezivog simbola. Otoj izopačenoj privlačnosti naci-insignije, kompleksima i frustracijamakako socijalnim tako i privatnim preduvjetima uskrsnuća svastikenapravljeno je mnoštvo analitičnih studija i umjetničkih djela. Tu su,među inim, izvrsni lmovi Tony Kaye-a American History X kao i

‘domaći’, srpski Šišanje Stevana Filipovića. No jedno je sigurno, i tu je Mirko Ilić, s nizom svojih predavanja, nazvanih "Simboli mržnje”,koje je održao po kvazimetropolama bivše države, nepobitno u pravu:danas više nema niti može biti alibija ili izgovora, neznanjem pogoto-vo, o čemu se tu zapravo radi, odnosno o tobožnjoj nepromišljenosti

bestidne koketerije u koju se nedužna dječurlija upuštaju. Članovilumpen-populacije, mlade hulje i nasilne i opasne budale, bilo dapotječu iz Dortmunda, Rima, s Baltika ili pak to bile Horde zla iz Sa-

rajeva, Delije iz Beograda ili zagrebački Bad Blue Boysi, sa šaljivomlakoćom pobrkaće hipi znak s merecedesovim, Che Guevaru s pro-vincijalnom barabom ala Šijanov antijunak "sistematski uništen odidiota”, međutim, svastiku nikad neće, njen sablažnjivi potencijal

jako dobro po/znaju i za njega se smišljeno zaklanjanju.

Suštinu socijalne patologije, intimne moralne imbecilnosti, pa itrenda sveopće degenerativnosti mladih, koje sociologe i psihologe

ne samo da zbunjuju nego bacaju u očaj dok ih odgonetaju, lucidno je pogodio njemački sociolog Falko Blask otkrivši da na civilizacij-sku prezasićenost odgovaraju rutinskom bešćutnosću usvojenogcreda: pošto je život tek glupa šala, onda mu se barem moramo smi-

jati. A na njega se poziva i Umberto Galimberti, italijanski lozof,u fenomenalnoj studiji Neugodni gost: Nihilizam i mladi , gdje upravoneuvijeno progovara o narkoticima, o famoznim generacijama x i q,skvoterima, nasljeđu mizantropije, maloljetnim monstrumima koji s


4/14


60

nadvožnjaka kamenjem gađaju automobile, ne da bi izazvali nesreće inekog usmrtili, nego zato što im je dosadno, ritualima okrutnosti, an-tisemitizmu, skinheadsima, kraljevanju dekadentnog apsurda, kse-nofobiji, emocionalnoj nepismenosti etc. Navodi s punim pokrićemNieschea iz Genealogije morala kao moto: "Ovdje se izražava temelj-na činjenica ljudske volje, njen horror vacui. Njoj je potreban cilj – i

još će radije htjeti ništa nego ne htjeti.” I eto nas, skupa s tvorcemZarathustre , na samom izvoru svih zala. O tom Ništa dušebriži pop-kultura. U potpunosti je na sebe preuzela tu ‘odgovornu’ zadaću danajčešće posreduje. Dizajnira i kolorira uglavnom njegovu magnetnuraskoš. Otvara i sugerira neodoljive prečice do njega. Katkad ga i dokraja pustolovnom neizvjesnošću artikulira.

No okanimo se lumpen-populacije, stadionske i ulične bagre podokriljem svastike. Pokušajmo horror-simbolu prići neočekivano, sdruge strane.

Mokri do kože i na mrtvo promrzli po rovovima, osakaćeni i iz-ranjavani po poljskim bolnicama, u zarobljeništvu, na rijetkim dopus-tima po okupiranim gradovima, po stražarskim mjestima, nasađeni u

zasjedama, po kasarnama i bunkerima, na marševima i po deleima,ali uvijek na gotovs, spremni da izvrše bespogovorno i najnečovječnijezapovjedi, vojnici Wermachta, kad bi do njih doprli prvi zvuci i sti-hovi Lilli Marlene , zapadali bi u neku vrstu autizma, transa, hipnoze.Djelomice i to je, između ostalog, uhvatio Fasbinder. Pomogla mu je iautobiograja zanimljiva naslova "Nebo ima mnoštvo boja” Lale An-dersen, prve proslavljene pjevačice Hans Leipova šlagera napisanog

još davne 1915., druge godine prve svjetske klanice. Prije nekoliko

godina opisujući svoju t-formu pred nastupajuću sezonu, odnosnonakon osvojene trke u Kranjskoj Gori, hrvatski skijaš Ivica Kostelićlupiće kako se osjećao spremnim i sigurnim u pobjedu kao vojnikWermachta pred napad na Sovjetski Savez. Ishitreno bi bilo natezatikako bi ovaj nesuđeni gitarista, zaljubljenik bluesa, možda bio spre-man i obraditi Lilli Marlene u aranžmanu i ruhu onog što je po in-tervjuima inače zastupao, naime, kako je nacionalsocijalizam u stvari"zdrav sustav za ambicioznu osobu”. Međutim, jedno je izvjesno, Lilli


5/14

Zeničke sveske

61

Marlene je naposljetku slomila i Goebbelsovu rezervu i otpor. Također,s obje strane, v. visoke i niske kulture, hrvatski slalomaš nije usam-ljen, stižu svako malo , kako veli Stuart Hall, opredjeljenja i naklonostiza simbol koji nemilice sumanuto iz sramno razjapljene povijesti vabi.Nasuprot i u inat zdravom razumu. A koliko doista pop-kultura čistiprostor tom suludom manevru, olakšava ga ili miropomazuje, činičovjeka svojim sadržajnim začinima raspoloživijim i podatnijim dakroči i upusti se, turistički komotno, u manijakalnu avanturu, ostaćevjerojatno, deridijanski kazano, vrlo neodlučivo.

Neodlučivo dakako, neodlučivo itekako, ukoliko oklijevamo ipodozrijevamo pred Barthesovim "otkrićem”: "Izazivanje kolektivne

uobrazilje uvijek je neljudski poduhvat, ne samo stoga što esencijali-zuje život u sudbinu, već stoga što je san siromašan i što je on zalogodsustva.” Pop-kultura nesumnjivo estradno indiskretno homolo-gizira svoje poklonike i zagovornike iz veoma prostog razloga jer senameće kao najmoćniji Sorgenbrecher – "razbijač briga”. Time se, kad

joj se preda, i predstavlja kao štit od svih životnih nedaća i prijetnji,i k tomu još kao bezuvjetno "obećanje sreće”, također nudi, i tobožvelikodušno poklanja, doduše plitko, ali zajamčeno zadovoljstvo.

Marcuse je te procese prepoznao i označavao kao "represivnu toleran-ciju”, možda jednu od najdomišljatijih i najzaraznijih ideologiziranihprevara kasnog, zrelog kapitalizma. Rasprostranjenost proizvoda,manira i epi/fenomena koje nudi pop-kultura neprimjetno se miješa suniverzalnim vrijednostima.

Njen usudni robni karakter neiscrpno izvire, teče i preplavljujesvijet podređen i podveden Molohu kapitala. A to je provedeno i

provodi se još uvijek, u tolikoj mjeri temeljito, da će Adorno i Hork-heimer, u poglavlju o kulturnoj industriji Dijalektike prosvjetiteljstva ,nezacjeljivo sjetno zaključiti slijedeće: "Kultura je paradoksalna roba.Ona je tako potpuno podvrgnuta zakonu razmjene da se uopće višene razmjenjuje; ona se tako potpuno troši u upotrebi da se više uopćene može rabiti.” Rodonačelnici kritičke teorije još prošlog stoljećaprodrli su u suštinu mješine pop-kulture razbivši njen kriptogramnisavez s kapital-ideologijom i propagandom. Ono što su oni dokučili


6/14


62

mi danas osjećamo na tkivu i koži: što monopolna, dominirajućakultura izgleda besmislenija, trivijalnija, frivolnija to je svemoćnija,pogubnijih utjecaja i opscenije zavodljivosti.

Ne bez krupnih razloga, dalo bi se reći kako je stopljena s post-modernom, naročito u njenoj vulgarnoj varijanti, na koju se s pra-vom okomio Welsch, iako ova posljednja ima još više problema speriodiziranjem. Moglo bi se ustvrditi da tu leže, otud izbijaju naj-duhovitiji momenti postmoderne. Tim duhovitiji što su neintendira-ni. Neintendirani, pa dotle i u/toliko komični, da Charles Jencksovo( Jezik post-moderne arhitekture) precizno smještanje preuzimanja vlasti,izdisaja moderne i početak postmodernog mandata u 1972. godinu,

preciznije 15. jula popodne, u 15 časova i 32 minute u St. Louis, Mis-souri, nalikuje opet smrtno ozbiljnom James Usherovom datiranjunastanka svijeta u četiri hiljade četvrtu godinu prije Krista, 23. oktobrau 9 sati. Čak je i tačnije, jer irski biskup u odnosu na američkog arhi-tekta nije bio tako decidan kad se to odigralo, prijepodne ili popodne.Stoga, Lothar Beierov sarkazam upućen postmodernarijatu kako je,eto očito, um abdicirao da bi na prijestolje zasjeo Idi Amin Dada , vrijedii za pop-kulturu, bez obzira pod kojim lozofskim određenjem ona

tavorila ili blistala, kao masovna kultura ili kulturna industrija, dobapraznine ili doba homo festivusa , društvo spektakla ili carstvo pro-laznosti. U njoj, toj epohi mahnitanja bez utjehe odista odjekuju sva-kojaki glasovi, veseli i prestravljeni, ushićeni i razočarani, uglavnomartikulirani ljudskom beznačajnošću.

Također i Edgar Morinova kaptaža oborina duha vremena jošuvijek drži vodu, uprkos teškim i radikalnim preobražajima koje su

doživjele nasušne padavine masovne kulture. U međuvremenu supostale kiselije. No intencije i nalazi Morinova ogleda iz 1962. godineproteklog turbulentno traumatičnog stoljeća nisu kalirali bog znakako. Pop-kulturu i dalje krasi sinkretizam. Morin je onomad de-tektira, a niti dan danas se nije odrekla misije ovozemaljskog spasa.Isto razmetljivo cilja na luksuz. Smiješi se ili cereka dolce vita širokonijansiranom spektru recepcijske solventnosti. Morin je razaznaoni lukavi napredak eklektičke raskoši pop-kulture. Upecao je in a-


7/14

Zeničke sveske

63

granti njene hic et nunc namjere, bolje kazati zatekao spuštenih gaća, jer kad se hoće jebati one same spadaju: "Ovdje nije porušeno, ono jerelativizirano. Sada postaje jedno novo, kosmopolitizirano sada , sadaomiljeno, u modi, brzog uspjeha, vječitog sadašnjeg.” I tada, da, joštada, autor je na pedalj do zaključka kako "u povijesti čovječanstvanije nikada postojalo tako masovno, tako snažno, a u isto vrijeme takonaivno i slijepo, pozivanje ka sreći…leitmotivu civilizacije, takođerleitmotivu masovne kulture…”

To pop-kulturno promesse de bonhour dlaku mijenja, ćud nipošto,nikada. Zato poneko od protagonista sluti, drugi pipa, treći strepi a sviplaćaju ceh tom trendu duginih boja, trendu "ponižavanja zajedničkih

u kulturna dobra”. Adorno u predavanju iz 1963. godine, "Rezimeuo kulturnoj industriji”, slika i demontira tu svejednako scensku i za-kulisnu racionalnu iracionalnost koja kormilari kulturnom industri-

jom koja opet "prisiljava v. visoku i nisku kulturu na jedinstvo, naobostranu štetu”, gdje je prva time prokockala svoju autentičnost,dok druga biva civilizacijski ukroćena, zapravo lišena svog početnognesputanog otpora dok "društveni nadzor nije bio totalan”. Ne zabo-ravimo, mi privilegirani zamorci, vrijeme izrečenog suda. Prije pola

vijeka!Zašto? Zato što pop-kultura, uglavnom prokrvljena kapitalom, ne

preza ni pred čim. Jer je na vlas nalik prepredenom, prezrelom duhuolimpizma koji u proslavljenoj kampanji Dierent za Paraolimpijadusosticirano likujući mobilizira nedužnog fudbalera s Downovimsindromom Barry-a Cairnsa da (za) nas potresno u/pita što bi i misami (sebe) mogli u/pitati: People look at you. They stare. They all stare.

They point at you. They shout at you. They make you feel dierent. It’s fantastic. Možda, vjerovatno, Barry u šarmantnoj odvažnosti svoje iz-ravne rubne ironije odolijeva i plijeni, pa i prenosi poruku, a što nas, to-talno zbrinute fetuse u trbuhu masovne kulture, izgovara i opravdava,pokriva i štiti? Opunomoćuje? U čemu bi se ogledala ta zbrinutost?Podmirenost? U konstantnom redeniranju potreba i zadovoljstava?U nasrtljivom opsadnom stanju svih čula? U lavirintu čije savršenstvoleži u tome da se iz njega ne traži izlaz, izlaz je izlišan, postaje čak


8/14


64

deplasiran? Adorno apropos tog famoznog enlightment de/efekta je ne-dvosmislen: " personality jedva da im znači nešto drugo do sjajne bijelezube, suzbijen znoj ispoda pazuha i lišenost emocija, otpala je i zadnjaodbrana pred trijumrajućim spektaklom i ništa više ne stoji na putunjihovom ponižavanju u kulturna dobra.” Privid slobode, sadržanu komuniciranju sa svijetom društva spektakla, uznapredovao je donečuvene slikovitosti. Istodobno se stvari daju prozreti i opozvati.Civiliziranost kamuira i minimalizira razlike između barbarskogi kulturnog. Posvuda su klopke golog privida, ili, kako Starobinskidemonstrira čak i sam kritički odnos, ne samo prema književnosti,hara i vlada nezaustavljivo "skrnaveća indiskretnost spoznaje”, per-cepcije1 posebno. Odveć se lako svladava udaljenost koja dijeli aris-tokrate duha od bezočnih merkantilista njime.

Okanimo li se nepodnošljivo grotesknog egzbicionizma kojiotpuštaju reality show-i gdje su čula odronjena u svoje suprotnosti,vid2 i sluh izručeni besramnom uhođenju, virenju i prisluškivanju,dok je živahni trio, dodir, miris, okus, upravo preko tih netompreobraćenih uljeza, također, srozan u bestijalno njuškanje kod savre-menog minimal rational-a , ishodimo na teren onog na što je Starobin-

ski, suptilno ukroćenim tumačenjem mita, tako alarmantno upozorio.Uistinu provlači se, ispreda neka suverena plijeneća neodlučnost kodkritičara McWorlda. Pogledajmo kako, kod nespornog intelektualnog

1 Francuski književni teoretičar će neuvijenim pitanjem prekoračiti našu sramežljivost prednapašću da se previše zna, pogotovo vidi zabranjeno: "Nema li u psihoanalizi i u kritici

jedna racionalistička uobraženost, štetna po istinske interese duha?” Odmah će i odgovoritiposegavši za viškom simbolička smisla koji nam pritječe iz mita. Prvo će nam podastrijeti

onaj koji je, uprkos "svirepim” peripetijama, okončan happy endom , dramu Erosa i Psihe ,zatim drugi, očito manje poučno podatan, noir-mit o Akteonu. Slijedi upozorenje: "Critiques,analystes, gardez allumée la lampe de Psyché, mais songez au destin d’Actéon!”(Kritičari,analitičari držite upaljenu svjetiljku Psihe, no ne smetnite Akteonovu sudbinu!) Lovcaće, naime, pretvorena u jelena po Artemidinoj kazni poderati njegovi psi jer je boginju,nabasavši na nju u šumi, nedopušteno gledao golu. Svejedno po komu mit do nas dopro,Kalimahovoj himni ili Ovidijevim metamorfozama.2 Tvorac koncepta societe du spectacle i njegovih gura Guy Debord više no decidan jepo pitanju kontroverzi koje prate to dominantno čulo: "Čim se stvarni svijet rastvoriu proste slike, proste slike postaju stvarna bića i efektna stimulacija za hipnotičkoponašanje…spektakl prirodno uzima vid kao privilegirano ljudsko čulo, najapstraktnije,

najmisticiranije koje korespondira opštoj apstakciji savremenog društva.”


9/14

Zeničke sveske

65

autoriteta: "Znači li, dakle, da je hiperpotrošačko društvo "Dionizovpovratak”? Je li model društvenosti koji se najavljuje "orgijske” biti?Obilježava li našu kulturu snažan hedonizam u koji vode deindividu-alizacija, ekstatična usijanja i stapanja u zajednicu? Moje je uvjerenjeda je takvo tumačenje pogrešno u perspektivi, slijepo za društvenumoć privatizacije običaja.” I odmah Lipovetsky poentira uidnimparadoksom, na koji smo izgleda svi osuđeni, i to tek što je oprečnuinterpretaciju neoliberalnog edena oslijepio, pa veli: "Nedvojbeno jeda komunitarizmi cvjetaju, ali istodobno individualistički stavovi itežnje dobivaju oblik neustavljiva vala. Što više prostora zauzimajuludičko-svečani referencijali, društvo se više prikazuje u radikalnoantidionizijskom svjetlu.”

No znatno, znatno prije istom navadom vodili su se i drugi autori,kao Herbert Marcuse u Jednodimenzionalnom čovjeku. Samo što će se vrlooštro obrušiti na negativno mišljenje i poraženu logiku protesta , i to četirigodine prije studentskog pokreta, da bi, kad izbije, u njemu razaznaožuđenu lozofsku promjenu svijeta, podaleko od pukih jalovih inter-pretacija. A prve na udaru su one oprečne: "... ono što jest, ne može

biti istinito" pa potom "... što je zbiljsko, to je umno". Obje su označene

karikaturalnim, s overdose količinom sarkazma. Jedna je Adornova,druga Hegelova. I obje su proglašene krajnje neozbiljnim također, ito stoga, kako veli njemački mislilac, "u skraćeno provokativnoj for-muliranosti” pokazuju in agranti zapadnjačku ideju uma i njenulogiku dok obje nastoje proniknuti svijet u kome se zatičemo. Svijetu kojem smo zaglavljeni, kiselom za ljubav, bolje reći, neprobavljeniu njegovu želucu dok ne krenemo ka izlazu i osiguramo ni protoki kruženje ideja i stvari. Samo tako se možemo složiti s Marcuseom,

da svijet posredno, a neposredno pogotovo, mora biti zahvaćen,"shvaćen, transformiran i, štaviše, oboren da bio bio to što jest”. Noko je uistinu na koljenima, oboružan lamentom, nije teško dokučiti izzaključka pristupno-uvjetne studije čovjeku jedne dimenzije. Evo teterapeutske mantre: "Hotimična igra s fantastičnim mogućnostima,sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra naturam, da se eksperi-mentira s ljudima i stvarima, da se iluzija pretvori u zbilju i kcijau istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instru-


10/14


66

ment progresa. To je instrument koji je, poput drugih instrumenatau postojećem društvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajući tempo istil politike, moć imaginacije u manipuliranju riječima, preokretanjusmisla u apsurd i apsurda u smisao, daleko premašuje Alisu u Zemljičuda.”

Po svemu sudeći, i izvan uobičajenih tokova, medijski promovi-ranih hajki i slavljenja razdraženih potrošača, oni, skupa sa svojimsve uvrnutijim navadama, kao predmet ozbiljne kritike, delirajućiosiono i bahato, uzvraćaju udarac i to svojom neuhvatljivošću igrajućis njom teatar sjena. Ili, da idemo niz dlaku klaun-ekstravaganciji:Empty spaces - what are we living for /Abandoned places - I guess we know

the score/On and on, does anybody know what we are looking for... Behindthe curtain, in the pantomime/Hold the line, does anybody want to take itanymore/Show must go on…

Valja metaforičnost naziva poglavlja lica i naličja kulture , naročitonjena rukavca pop, prevesti u doslovnost, odnosno personalizira-ti je da bi njen krajnji konzument ugledao i sasvim razotkrio njenepogubne učinke. A eksperimentalnom personiciranju kulture na

raspolaganju stoji mnoštvo slavnih estradnih imena i, nesumnjivo,čak i nasumično odabrano, s lakoćom će obaviti zadatak. Dovoljno je toj faci samo dodijeliti nevješta i nespretna šminkera. Grimaseiznenađenja koje obično izostaju ovdje će učiniti svoje. Paradoksalno,ali je tako, kad personalizirana kultura zadobije pravo lice, upravodok se krinka spada joj maska. Isti analoški efekat s kulturom proiz-vest će i stari vic u kojem su glavni protagonisti jedna mlada Bavarka,s karakteristično naizmjenično frekventnom pohotom i radoznalošću

i bosanski, također po navadi mitski ovjenčani, satir. Naime, Njemica je za turističkog boravka načula kako negdje u bosanskoj planinskojzabiti ima djedica koji tuca cijelu noć, iako je navršio devedesetu. Mo-gli bismo mu dati ime, Akif, Jovo ili Ivo, no niti na jedno se ne odaziva,pa poštujmo njegovu želju za anonimnošću. Ta ionako vrijedi ThereCan Be Only One! Odlučna da zasiti znatiželju i nasiti požudu pronađega uz malu pomoć vodiča. Kad je stigla, uđe u sobičak i, ima šta i vi-djeti, sjedi dido za jelovom sofrom i kurcem tuca orahe, njoj se u prvi


11/14

Zeničke sveske

67

mah učinilo čak bojčare. Ona odriješi kesu, provede burnu divlju noći ode sva sretna i namirena. Danke Deutschland! okrenulo je zahvalnoredoslijed riječi u čuvenoj zdravici. No nezaboravni susret će za dese-tak godina biti ponovljen. Highlander je već zašao u Gadamerove go-dine, a Njemica sazrela svoju slatkohranost u nu neuravnoteženost.Popne se opet do njega, bane u istu primaću i ponovo ima što vidjet’.Gorštak je za sofrom, pred njim kokosovi orasi i o šesn’es’ mlati ihkurcem. Šokirana ždrebica upita: Šta je sad pa to?, a dido će, nimalosmeten: E, moja curo, obnevidilo se, bogme, šta ćeš…

Pa zar proizvođač i korisnik kulturnih dobara nisu u istom takvomljubavnom zanosu gdje se tačno zna ko koga jebe? Ko plaća dok uživa! I

zar u voajersko zadovoljstvo nije ranirano umiješana radoznalost? U jednom taboru su režiseri, scenaristi, pisci, muzičari, u drugom gleda-oci, čitaoci, slušaoci…Oduvijek je tome tako, nije čak nužno, za kontoogorčeno lakome i smiješne kritike, revolveraško-ziheraški potegnutineki reality show. Jer ne bi daleko odmakla od zloglasne reakcije:Wenn ich Kultur höre ... entsichere ich meinen Browning! Zar isto tako, ukoitusu jednako proslavljenih producenta i recipijenta, kao u šašavojskaski, pustolovno ovisnički ne raste sadržajna koštunjavost ponude

i tražnje i gdje bilo koja poduzeta apstinencija samo jača hipnotičkuporočnost, neutoljivu glad za sočnom ispunjavajućom jezgrom? Gdjei marktvenovska građanska neposlušnost kao možda jedini preostalioblik ljudske slobode sunovraćena u strogo postavljene olovne okviredobrovoljna pristanka na mahnitu igru. Malo ko, ili niko više, da nije,što direktno, što neizravno, upleten u fantastično pogođen svijet kojikrije naslov posljednjeg Kunderina romana: praznik beznačajnosti. Nijeli famozna subverzivnost dopala onih koji najslabije vide - krtica koje,

kad tad da promole glavice, vjerno i budno čeka šiljak pijuka, u na- jboljem slučaju tupa lopata gađenja, prezrenosti, odbacivanja, jer su,skupa sa svojim vremenom baš kao i njihovi kontrahenti, u konačnici,hamletovski osamljeno i donkihotski tužno out of joint.

Pa kapitalizam je mnogo stariji od našeg vickastog starčića. Za-vodljiviji i potentniji također. A nikad nije nedostajalo mladalačkinepromišljene srljajuće koketnosti. Onako je kako privlačnost kapi-


12/14


68

talizma hladno analizira francuski mislilac Yves Charles Zarkaoznačavajuči kao jedan od njegovih temelja homogenizaciju objekatažudnje: "Taj karakter žudnje objašnjava jednu od glavnih dimenzijakapitalizma, koji se ne može održati drukčije do ekspanzijom i obnav-ljanjem predmeta potrošnje. Homogenizacija ne znači da nema razno-likosti, naprotiv, raznolikost je sve veća i veća, ali u istoj kategoriji.”Imamo posla, po Zarku, s nedeniranom i akumulativnom žudnjom za

predmetima materijalne satisfakcije , a što je, Zarka priziva Pascala, stanjepo čovjekovu padu i izbezumljenoj potrazi i potjeri za nepovratnoizgubljenim blaženstvom. To blagoslovljeno stanje, u svijetu gdje suljudi odavna postvareni, jedni drugima srozani od svrha na sredstva,revno sjemeni kapital-odnos, podatne individuume likujući teferičipredatorski kapitalizam baš kao anegdotski djedica jedru Švabicu.Budalasto utješno je pri svemu tome sanjati jedan drugačiji konceptdinamike žudnje koja više ne bi bila žigosana egoizmom, konkurencijomi rivalitetom, nego slogom, velikodušnoću i zajedništvom kako nas sjetnonagovara francuski lozof.

U svim svojim domenama, obrazovanja, zabave, odijevanja,ishrane, nacionalnog, komuniciranja, kultura se izljeva, također svim

svojim ograncima, sub , inter , pop , trash , kontra , a na svemu, materijal-nom i duhovnom proizvodu, neizbježno se perforira kapital. I pogađazahvatajući sve razuđeno miješane socijalne slojeve. Istim riječima po-novimo: kad se hoće jebat’ gaće same spadaju. Pa ko bi onda, do vra-ga, imao srca za bizaran izbor uživanja pakosno moralistički osuditipiljara, medicinskog tehničara, pružnog radnika, seosku učiteljicu,dimnjačara, portira, šalter-radnicu, konobara, pekara što na kakvomestradnom hapeningu, da vratne i petne žile nabreknu kao da će

iskočiti i popucati, relaksirajuće opjevavaju svoj fatum, egstencijalnuukletost, p. e., u razornim dert-refrenima: Prolazi ovaj život kao reka ina kraju šta te čeka, odlaziš/ prolazi ova noć i moja tuga…šta je život, parkoraka/malo tuge i meraka/malo brate, malo, malo je…A ja, neću više datugujem, neću/neću više da bolujem, neću/meni treba sto jarana/vina, ženai kafana/šta će meni više od toga… A nasumice je odabrano tek jedno odnepreglednih posvećenja malih sreća , kako ih krsti Gilles Lipovetsky.


13/14

Zeničke sveske

69

Ne čudi stoga, da što bolnije peku, da ne pretjerujemo, neugodnijepeckaju, žaoke kritike to su naposljetku zdravije po ‘nedužne’ kon-zumente kulture. Što su okrutnije precizne, time zaludnije, jalovije,ili barem sve zbunjujuće paradoksalnijih nalaza jer, kako opservirai opominje nas ujedno francuski romanopisac Philippe Muray, kul-turno kolebanje između Da i Ne, poprima "za današnjeg pripitom-ljenog pojedinca koji je ponosan što to jest, za homo festivusa , snagukategoričkog imperativa, dakle, idiotskog.” Tom se, po jednima, si-renskom zovu hiperkonzumerističkog na svim razinama, bezdušnomnalogu, po drugima, uglavnom pomirljivo odaziva ili, kako je toBroch označio, poletno, apokaliptičnom razdraganošću predaje i povje-rava. Kako god, malo je vjerovatno, koliko god da bio neoprezan,da će se plitki hedonista nabosti na rog obilja. Ako pak, tu i tamo,za vatreno prevrtljivog i dirljivo nevjernog fana, i bljesne sepukomkoji na za nj nedosežnoj sceni glamoura, brže potone u zaborav nošto je isplivao, zaprepastio ili koga ozbiljnije zabrinuo. Svakako, dau grčevitoj slijepljenosti obožavanog i obožavatelja zvijezde itekakoznaju grozno nagrabusiti, ali nipošto ne što bi svojim zagonetno ineobično zarađenim liberalnim kredibilitetom3 prelile čašu svom ne-zasito razmaženom ljubitelju.

U kulturi slavnih , unutar ili preko Andy Warholovih petnaestminuta, odakle god poznata imena pritjecala, žrtve su ‘normalne’,

jedino su bolesno budalasti motivi. A interpretacije još morbidnije,naknadno proročke. Za Lennonova ubicu4 tako je tobož šesnaest go-dina kasnije presudila jer je bila neoprostivo i nepodnošljivo slavnauvreda "We’re more popular than Jesus now; I don’t know which willgo rst - rock ‘n’ roll or Christianity”, pa će mu budala, t for fun , u

3 A dotle, naime, neobičnog puta, prečice do Olimpa, se dotjeralo u momentu kad su autori,umjetnici iz svih sfera, kako pronicljivo uviđa i raskriva Leo Braudy u svojoj knjizi TheFrenzy of Renown: Fame and Its History , kroz povijest prvo od služenja vlasti u starom Rimupreko veličanja Boga u monoteizmu potom lojalnosti svojim mecenama u osamnaestomvijeku do sujetno odanog služenja samima sebi.4 Joseph Epstein, američki esejist, oštro i rubno ironično, i ne slučajno, baš od anonimnogtvorca preuzima nepogrešiv kriterij slave i kaže: "Slavan si, doista si poznat kada neki luđakumišlja da je ti.” A kako su manijaci sve brojniji, i pošto su obično "smrtonosno neustrašiva

kombinacija ludila, neznanja i nasilja” čemu im još i poturati ogledala.


14/14


70

grudi, imagine all the peoples , da popravi stvari, sprašiti četiri metka.Inače, svako malo, negdje, bilo gdje, neka kopija charles mansona,ne manje monstruozna od orginala, s upornošću beketovskih čekačaGodota, iza rešetaka, s manje zaludnosti i više izgleda izviruje svogtruman capotea. A taj i slični, onog trena kad bane, do grla smo u rea-lity show-u.

Documents

Popularna kultura ili svirepost srednjeg puta... Nermin Sarajlić