Poredak diskursa Volio bih da se u izlaganje koje danas moram odrati, i u ona koja u ovdje moda godinama drati, mogu uuljati kriomice. Umjesto da uzimam rije, volio bih da me ona obuzme i ponese mnogo dalje od svakog poetka. U trenutku dok govorim volio bih osjetiti da mi ve odavno prethodi jedan bezimeni glas: tada bi mi bilo dostatno da suvislo oblikujem i slijedim izriaj, da se bez osobita obzira postavim u njegove meuprostore, kao da mi on daje znak ostajui za trenutak u neizvjesnosti. Poetka, dakle, ne bi ni bilo; i umjesto da budem onaj od koga dolazi diskurs, prije bih bio nasumini uinak njegova odvijanja, sitna pukotina, toka njegova mogueg ieznua. Volio bih da iza mene (kako ve dugo imam rije, udvostruujui unaprijed sve ono to elim rei) postoji glas koji bi ovako govorio: Valja nastaviti, ne mogu nastaviti, valja nastaviti, valja izricati rijei sve dok ih ima, valja ih izricati sve dok me one pronalaze, dokle god mi govoreneobian trud, udna greka, valja nastaviti, to je moda ve uinjeno, moda su mi one ve priopene, moda su me dovele do praga moje povijesti, pred otvorena vrata moje povijesti, zaudilo bi me da se ona otvore. Mnogima je, drim, svojstvena ta elja da ne moraju zapoinjati, elja da se od poetka nau s druge strane diskursa a da pri tome ne trebaju izvana razmatrati njegovu moguu osebujnost, pogibeljnost, moda i zlokobnost. Na tu toliko zajedniku elju institucija odgovara na ironijski nain, jer ona poetke obiljeava sveano, obavija ih pozornou i tiinom, jer im da bi bili to bolje oznaeni namee ritualizirane oblike. elja kae: Htjela bih da ne moram sama ulaziti u taj opasni poredak diskursa; htjela bih da nemam posla s njegovom otrinom i odlunou; eljela bih da je on posvuda oko mene kao tiha, duboka, beskrajno otvorena prozirnost gdje bi drugi odgovarali na moje oekivanje i odakle bi, jedna za drugom, proizlazile istine; preostalo (115) bi mi jedino da mu se prepustim, da me on nosi kao sretnu lutalicu. A institucija odgovara: Ne mora se bojati poetka; mi smo tu da ti pokaemo da je diskurs u poretku zakona, da se ve odavno bdije nad njegovim oitovanjem; da mu je udijeljeno mjesto koje ga potuje ali i razoruava; i da mo, koju katkad moe stei, dobija upravo od nas i samo od nas. No moda institucija i elja nisu nita drugo do dvije suprotstavljene replike na isti nemir: nemir spram onoga to jest diskurs u svojoj materijalnoj zbilji izgovorene ili napisane stvari; nemir spram te prolazne egzistencije nesumnjivo sklone da nestane, ali o ijem trajanju mi ne odluujemo; nemir zbog osjeaja da su u tom svakodnevnom i jednolinom djelovanju sadrane moi i opasnosti koje je teko zamisliti; nemir zbog sumnje da se kroz toliko izgovorenih i dugom upotrebom izlizanih rijei naziru borbe, pobjede, rane, vladavine, ropstva. No, to je dakle toliko opasno u injenici da ljudi govore i da se njihovi dikursi beskonano umnoavaju? Gdje je, dakle, opasnost? * * *

1

UserHighlight

UserHighlight

Evo hipoteze koju bih veeras htio iznijeti da bih utvrdio poprite ili moda vrlo privremenu pozornicu rada koji obavljam: pretpostavljam da proizvodnju diskursa u svakom drutvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira stanoviti broj procedura ija se uloga sastoji u tome da umanje njegove moi i opasnosti, da gospodare njegovim sluajnim zgodama, da izbjegnu njegovu tegobnu, zastraujuu materijalnost. U drutvu kao to je nae zacijelo su poznate procedure iskljuivanja. Najoiglednija i najobinija jest zabrana. Dobro znamo da nemamo pravo sve rei, da ne moemo govoriti o svemu u svakoj prigodi, da napokon bilo tko ne moe govoriti o bilo emu. Predmetni tabu, prigodni ritual, povlateno ili iznimno pravo subjekta koji govori: tu je posrijedi igra triju tipova zabrane koji se isprepliu, meusobno pojaavaju ili kompenziraju tvorei sloenu mreu koja se stalno mijenja. Samo u napomenuti da meu podruja gdje je mrea najzgusnutija, gdje su tamna polja sve brojnija danas spada podruje seksualnosti te podruje politike: umjesto da bude prozirnim i neutralnim elementom u kojemu se seksualnost razoruava a politika pacificira, diskurs je izgleda jedno od poprita gdje oni, na povlaten nain, iskazuju neke od svojih najpogubnijih moi. Iako (116) diskurs naizgled znai vrlo malo, zabrane to ga pogaaju otkrivaju vrlo rano, vrlo brzo njegovu vezanost za elju i mo. A to nipoto nije iznenaujue; jer diskurs kao to je pokazala psihoanaliza nije tek ono to oituje (ili skriva) elju: on je i predmet elje. Jer diskurs - kao to nas povijest neprestano pouava nije tek ono to izraava borbe i sisteme vladavine, ve ono zbog ega i pomou ega se vodi borba, mo koje se valja doepati. U naem drutvu postoji i drugi princip iskljuivanja: ne vie zabrana, ve podjela i odbacivanje. Mislim na protuslovlje razuma i ludila. Od poetka srednjeg vijeka luak je onaj iji diskurs ne moe biti u opticaju kao diskurs ostalih; njegov se govor smatra nitavnim i bezvrijednim, on ne nosi ni istinu ni znaenje, ne ulijeva povjerenje u ispravnost, ne moe ozakoniti in niti ugovor, u molitvenoj rtvi ne moe omoguiti transsupstancijaciju i kruh pretvoriti u tijelo. No dogaa se i to da mu se, nasuprot svemu drugome, pripisuju nadnaravne moi, mo da izrie skrivenu istinu, mo da iskazuje budunost, mo da posve naivno uvia ono to mudrost ostalih ne moe zapaziti. Zanimljivo je ustvrditi da govor luaka u Europi nije bio sluan stoljeima, a ako pak jeste, tada ga se ulo kao govor istine. Ili je padao u nitavilo odbaen im bi bio izgovoren ili se pak u njemu odgonetavao naivni ili lukavi razum, razum razumniji od onoga razumnih ljudi. U svakom sluaju, iskljuen ili tajno obdaren razumom u strogom smislu, on nije postojao. Ludilo luaka prepoznavalo se preko njegovih rijei; upravo su one bile mjesto na kojemu se vrila podjela; no one nikada nisu bile sabrane i posluane. Prije svretka 17. stoljea nijedan lijenik nije doao na pomisao o tome da sazna to kazuje (kako i zato kazuje) taj govor koji ipak predstavlja razliku. Cijeli taj golemi diskurs luaka svodio se na graju; rije mu se davala tek simboliki, na sceni gdje se prikazivao, razoruan i pomiren, jer tu je igrao ulogu preruene istine. Moglo bi se primijetiti da je sve to danas gotovo ili da se zavrava; da govor luaka nije vie s druge strane razdjelnice; da nije vie nitavan i bezvrijedan; da nam

2

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserUnderline

UserUnderline

UserUnderline

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

naprotiv postavlja zamke; da u njemu traimo smisao ili obrise, odnosno ruevine, nekoga djela; i da smo taj govor luaka zatekli u onome to sami artikuliramo, u toj siunoj mrlji preko koje nam izmie ono to izriemo. Ali tolika pozornost ne dokazuje da je stara podjela izgubila ulogu; dostatno je imati na umu cijelu armaturu znanja pomou koje deifriramo taj govor; dostatno je imati na umu cijelu mreu institucija koja nekome (117) lijeniku, psihoanalitiaru doputa da saslua taj govor i koja pacijentu istovremeno omoguuje da prinese, ili oajniki uskrati, svoje jadne rijei; sve je to dostatno imati na umu da bi se posumnjalo kako podjela nije nestala, ve djeluje na druge naine, u raznovrsnim pravcima, preko novih institucija i s uincima koji nipoto nisu isti. To je sluanje jednog diskursa koji je nabijen eljom i koji se zbog svog prevelikog zanosa ili svoje prevelike tjeskobe smatra optereenim zastraujuim moima. Ako je zaista potrebno mirovanje razuma da bi se izlijeila udovita, dostatno je da mirovanje bude uzbuna pa da podjela opet ostaje. Moda je protuslovlje istinitog i lanog opasno promatrati kao trei sistem iskljuivanja, uz one o kojima sam upravo govorio. Kako bi se snaga istine mogla razloito usporeivati s navedenim podjelama, podjelama koje su od poetka proizvoljne ili koje se barem organiziraju oko povijesnih kontingencija, koje se oslanjaju na cijeli jedan sistem institucija koje ih nameu i vode, koje se, naposlijetku, ne oituju bez prisile i barem djelomine sile! Zacijelo, ostanemo li na razini stava, unutar diskursa, podjela izmeu istinitog i lanog nije ni proizvoljna, ni promjenljiva. Ni institucionalna, ni nasilna. No, postavimo li se na drugu razinu, postavimo li pitanje koja je to volja, stalno i stoljeima, preko naeg diskursa, proimala nau volju za istinom, ili koji najopenitiji tip podjele upravlja naom voljom za znanjem, tada je to neto to se ocrtava kao sistem iskljuivanja (povijesni, promjenljivi, institucionalno obvezujui sistem). Ta je podjela zasigurno povijesno stvorena. Jer jo kod grkih pjesnika iz 6. stoljea istiniti diskurs u pravom i valjanom smislu rijei istiniti diskurs koji je pobuivao potovanje i strah, diskurs kojem se valja pokoriti jer on vlada, bio je diskurs to ga je, prema utanaenom ritualu, izgovarao netko tko je na to imao pravo; bio je to diskurs koji je priopavao pravednost i svakome udjeljivao njegovo mjesto; bio je to diskurs koji je, proriui budunost, ne samo najavljivao to e se dogoditi ve pridonosio da se to dogodi, nosio sa sobom privolu ljudi, te se tako ispreplitao sa sudbinom. A jedno stoljee kasnije najuzvienija istina vie ne prebiva u onome to diskurs jest ili u onome to on ini, ve u onome to on govori: doao je dan kada se istina od ritualiziranog, djelotvornog i ispravnog ina izraavanja promie prema inu samom: prema njegovu smislu, njegovu obliku, njegovu predmetu, njegovu odnosu spram vlastitog (118) uporita. Izmeu Hesioda i Platona uspostavljena je podjela koja razdvaja istiniti od lanog diskursa; nova podjela, jer otada istiniti diskurs nije vie dragocjen i poeljan, jer to vie nije diskurs povezan s vrenjem moi. Sofist je protjeran.

3

UserHighlight

UserHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

Ta je povijesna podjela nesumjivo dala opi oblik naoj volji za znanjem. No ona se ipak stalno premjeta: velike se znanstvene mijene katkad moda mogu otitavati kao posljedice nekog otkria, ali se one mogu otitavati i kao pojava novih oblika u volji za znanjem. U 19. stoljeu nesumnjivo postoji volja za znanjem koja se ni po oblicima to ih koristi, ni po predmetnim oblastima kojima se obraa, ni po tehnikama na koje se oslanja ne podudara s voljom za znanjem koja karakterizira klasinu kulturu. Vratimo se malo unatrag: na prekretnici izmeu 16. i 17. stoljea (pogotovu u Engleskoj) pojavila se volja za znanjem koja je, anticipirajui svoje aktualne sadraje, naznaila planove moguih, promotrivih, mjerljivih, klasifikabilnih predmeta; volja za znanjem koja spoznajnom subjektu (gotovo prije svakog iskustva) namee stanovitu poziciju, stanoviti pogled i stanovitu funkciju (vie gledati nego itati, vie provjeravati nego komentirati); volju za znanjem koja propisuje (openitije od bilo kojeg odreenog instrumenta) tehniku razinu do koje bi spoznaje morale dospjeti da bi bile provjerljive i korisne. Tako je izgleda od velike platonistike podjele volja za znanjem imala svoju vlastitu povijest koja nije isto to i povijest obvezujuih istina: povijest predmetnih planova koje treba spoznati, povijest funkcija i pozicija spoznajnog subjekta, povijest materijalnih, tehnikih, instrumentalnih sastojaka spoznaje. No ta se volja za znanjem, kao i drugi sistemi iskljuivanja, oslanja na institucionalnu podlogu: nju istodobno pojaava, prati cijeli niz praktikih oblika kao to je, dakako, pedagogija, kao to je sistem knjiga, izdavatva, biblioteka, kao to su negdanja znanstvena drutva i dananji laboratoriji. No, jo je temeljnije prati nain upotreba znanja u odreenom drutvu, nain kako se ono vrednuje, rasporeuje, raspodjeljuje i dodjeljuje. Podsjetimo se ovdje, tek simboliki, starog grkog naela; da aritmetika moe biti stvar demokratskih zajednica jer pouava odnosima jednakosti, a da u oligarhijama treba pouavati samo geometriju jer ona pokazuje nejednakosti. Drim napokon da ta, na institucionalnoj podlozi i distribuciji zasnovana, volja za istinom tei tome da na druge diskurse (119) govorim uvijek o naem drutvu vri svojevrsni pritisak i odreenu mo prisile. Imam na umu nain na koji je zapadna knjievnost morala stoljeima traiti oslonac u prirodi, istinitosti, u iskrenosti, takoer i u znanosti ukratko u istinitom diskursu. Imam podjednako na umu nain na koji se ekonomska praksa, kodificirana kao zbir propisa i uputa, eventualno kao moral, u 16. stoljeu nastojala utemeljiti, racionalizirati i opravdati na podlozi teorije bogatstva i proizvodnje; imam na umu i nain na koji je jedan toliko preskriptivni sklop kao to je kazneni sustav traio svoja uporita ili svoje opravdanje ponajprije dakako u pravnoj teoriji, zatim od 19. stoljea u sociolokom, psiholokom, medicinskom, psihijatrijskom znanju: kao da i rije zakona u naem drutvu moe biti pravovaljana samo pomou diskursa istine. Od triju velikih sistema iskljuivanja koji pogaaju diskurs zabranjenog govora, odvajanja ludila i volje za istinom najdue sam govorio o treem. To je zbog toga to do njega stoljeima nastoje dospjeti i prva dva; zbog toga to ih on sve vie i vie pokuava prisvojiti da bi ih istodobno izmijenio i utemeljio. Dok su dva prva sistema

4

UserUnderline

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserUnderline

UserUnderline

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

sve krhkiji i nesigurniji utoliko to ih sada proima volja za istinom, ova naprotiv neprestano uveava svoju snagu, dubinu i nezaobilaznost. Pa ipak, o njoj se najmanje govori. Kao da nam se volja za istinom i njezine stranputice ukazuju prekrivene istinom samom i njenim nunim odvijanjem. Razlog je tome moda ovaj: ako od Grka naovamo istiniti diskurs doista vie nije onaj koji odgovara na elju ili onaj koji vri mo, to je onda posrijedi u volji za istinom, u volji da se izrie taj istiniti diskurs, nego elja i mo? Istiniti diskurs, kojeg nunost forme rastereuje od elje i oslobaa od moi, ne moe priznati volju za istinom koja ga proima; a volja za istinom, koja nam je ve dugo nametnuta, takva je da istina koju ona hoe ne moe a da je ne maskira. Tako se u naim oima pojavljuje samo jedna istina koja bi trebala znaiti bogatstvo, plodnost, blagotvornu i lukavo univerzalnu snagu. A mi pak ostajemo u neznanju spram te volje za istinom kao udotvorne mainerije kojoj je svrha da iskljuuje. Svi oni koji su, pokatkad u naoj povijesti, volju za istinom pokuavali preobliiti i dovesti je u pitanje protiv istine, upravo tamo gdje je istina upregnuta u opravdavanje zabrane i definiranje ludila, svi nam oni, od Nietzsechea (120) do Artauda i Bataillea, sada moraju posluiti kao nesumnjivo uznosita znamenja za svakodnevni rad. * * * Zacijelo postoje i brojne druge procedure kontrole ograniavanja diskursa. One o kojima sam dosad govorio djeluju na neki nain izvana; one funkcioniraju kao sistemi iskljuivanja; one se nesumnjivo odnose na dio diskursa koji iskazuje mo i elju. Mislim da se moe izluiti i druga grupa procedura. To su unutranje procedure, budui da sami diskursi vre svoju vlastitu kontrolu. To su procedure koje se uglavnom javljaju u svojstvu principa klasifikacije, sreivanja, distribucije, pri emu se radi o tome da se zagospodari dimenzijom diskursa: dimenzijom dogaaja i sluaja. Ponimo s komentarom. Pretpostavljam, a da u to nisam posve siguran da nema drutva u kojem ne postoje znaajne prie to se prepriavaju, ponavljaju, variraju; formule, tekstovi, ritualizirani sklopovi diskursa koji se deklamiraju u sasvim odreenim prigodama; jednom izgovorene stvari koje se uvaju jer se u njima nasluuje neto tajnovito i osebujno. Ukratko, moe se ustvrditi da u drutvima redovito postoji svojevrsno raslojavanje meu diskursima: diskursima koji se izriu u svakodnevnoj i razmjenskoj zbilji i koji nestaju samim inom svoga izraza i diskursima iz kojih nastaje stanovit broj novih govornih inova to ih produuju, preoblikuju ili o njima govore, ukratko, diskursima koji se, s onu stranu svoje formulacije, beskrajno izriu, ostaju izreknuti i opet ih valja izricati. Mi ih poznajemo u naem sistemu kulture: to su religijski ili pravni tekstovi to su i oni, po svome statusu neobini tekstovi koje nazivamo literarnima; to su u stanovitoj mjeri i znanstveni tekstovi. Razumije se da ta podvojenost nije ni postojana, ni trajna, ni apsolutna. Ne postoji, s jedne strane, jednom za svagda dana kategorija, temeljni ili stvaralaki diskurs; a potom, s druge, masa onih koji ponavljaju, tumae i komentiraju. Brojni se najznaajniji tekstovi mijeaju i nestaju, a komentari pokatkad zauzimaju prvo

5

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserPencil

UserLine

UserUnderline

UserUnderline

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserUnderline

UserUnderline

UserUnderline

mjesto. No iako su se toke njezine primjene izmijenile, funkcija ostaje; princip stanovitog podvajanja neprestano je u igri. Korjenito uklanjanje tog raslojavanja nikada ne moe biti drugo do igra, utopija ili tjeskoba. Igra komentara a la Borges koja nije drugo do ponavljanje od rijei, do rijei (ali sada sveano i namjerno) onoga to se komentira; igra (121) kritiara koji bi beskonano govorio o nepostojeem djelu. Lirski san o diskursu koji se svakom svom trenu pojavljuje kao apsolutno nov i nevin i koji se neprestano, u punoj svjeini, obnavlja iz stvari, osjeaja ili misli. Tjeskoba onog Janetova bolesnika za kojeg je i najbeznaajniji iskaz ravan evaneoskoj rijei kao da skriva neiscrpna blaga smisla, te zavreuje da ga se beskonano istie, ponavlja i komentira: Kad pomislim, kae on im neto proita ili uje, kad pomislim na tu reenicu koja e opet otii u vjenost i koju moda jo nisam posve shvatio. Ali tko ne uvia da se tu uvijek radi o tome da se poniti jedan od lanova odnosa a ne da se ukine odnos sam? Odnos koji se tokom vremena stalno mijenja; odnos koji u danoj epohi zadobija brojne i raznolike forme; pravnika je egzegeza posve razliita (i to ve odavno) od religijskog komentara; jedno te isto knjievno djelo moe istovremeno potaknuti vrlo razliite tipove diskursa: Odiseja, je, kao izvorni tekst, u istoj epohi ponovljena u Berardovu prijevodu, u beskonanim tumaenjima tekstova, u Joyceovu Uliksu. Za trenutak bih se htio ograniiti na napomenu da u onome to se openito naziva komentarom raskorak izmeu prvotnog teksta i sekundarnog teksta igra dvije uzajamno povezane uloge. On, s jedne strane, omoguuje da se (beskonano) stvaraju novi diskursi: pritisak prvotnog teksta, njegova postojanost, njegov status uvijek obnovljivog diskursa, mnotven ili skriveni smisao to ga on sadri, tajnovitost i bogatstvo koje mu se pridaje, sve to utemeljuje otvorenu mogunost da se govori. No, s druge strane, uloga se komentara, bez obzira na upotrijebljene tehnike, sastoji samo u tome da napokon kae ono to je tamo preutno ve artikulirano. On mora, prema paradoksu koji stalno odlae, ali mu nikad ne izmie, po prvi put rei ono to je bilo ve reeno i neumorno ponavljati ono to ipak nikad nije bilo reeno. Beskrajno gibanje komentara iznutra je noeno snom o preruenom ponavljanju: u njegovu vidokrugu nema nieg drugog osim onoga to je bio u njegovu poetku, puko recitiranje. Komentar uklanja sluajnost diskursa obavjetavajui ga o tome: on omoguuje da se kae neto drugo nego to je sam tekst, ali pod uvjetom da je sam taj tekst iskazan na neki nain gotov. U otvorenoj mnotvenosti princip komentara baca kocku, utvruje to bi se moglo rei o broju, obliku, maski, prigodi ponavljanja. Novo nije u onome to je reeno ve u dogaaju njegova povratka. (122) Mislim da postoji i drugi princip razvodnjavanja diskursa. On je donekle komplementaran prvome. Rije je o autoru. Autoru shvaenom, dakako, ne kao govornom pojedincu koji je izrekao ili napisao neki tekst ve autoru kao principu grupiranja diskursa, kao jedinstvu i izvoru njegovih znaenja, kao aritu njegove koherentnosti. Taj princip ne djeluje posvuda niti na postojan nain: posvuda oko nas krue brojni diskursi, a da njihov smisao i djelotvornost ne pripadaju autoru kojemu se pripisuju: svakodnevni, asovito djelotvorni iskazi, dekreti ili ugovori kojima su

6

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserPencil

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

potrebni potpisnici a ne autor, tehnike upute koje se prenose anonimno. No u podrujima gdje je potivanje autorstva pravilo knjievnost, filozofija, znanost ono oigledno ne igra uvijek istu ulogu; u poretku znanstvenog diskursa, u srednjem vijeku, potivanje je autorstva bilo neophodno jer je to bio indeks istine. Smatralo se da neki iskaz sadri znanstvenu vrijednost samog svog autora. Od 17. stoljea ta se funkcija u znanstvenom diskursu neprestano gubi: on vie ne funkcionira da bi dao ime nekom teoremu, posljedici, primjeru, sindromu. S druge strane, i poevi od istog razdoblja, u poretku knjievnog diskursa funkcija se autora neprestano pojaava: sve pripovijesti, sve poeme, sve drame ili komedije u srednjem su vijeku kruile u barem relativnoj anonimnosti, a danas se propituje (i od njih se trai da kau) odakle dolaze, tko ih je napisao; zahtijeva se da autor vodi rauna o jedinstvu teksta koji se nalazi pod njegovim imenom; trai se da on otkrije, ili da barem njime naznai, skriveni smisao koji ih proima; zahtijeva se da ih on artikulira prema svom osobnom ivotu i prema svojim ivotnim iskustvima, prema zbiljskoj povijesti u kojoj su nastali. Autor je onaj koji uznemirujuem jeziku fikcije daje njegovo jedinstvo, njegovu uklopljenost u zbilju. Dobro znam da mi se moe rei: Pa vi tu govorite o autoru kakvim ga kritika naknadno otkriva, nakon to se dogodila smrt, te ne ostaje nita do zamrena masa rkarija; stoga u sve to valja unijeti malo reda; smisliti odreeni projekt, stanovitu koherentnost, neku tematiku za kojom se traga u svijesti ili ivotu autora, koji je moda pomalo fiktivan. No, to ipak ne porie zbiljsko postojanje autora, tog ovjeka koji izbija iz svih upotrijebljenih rijei, saimajui u njima svoj genij ili svoj nered. Bilo bi zacijelo besmisleno poricati postojanje spisateljskog i inventivnog individuuma. Mislim, meutim, da barem odnedavno pojedinac koji pie neki tekst u ijem se vidokrugu nazire mogue (123) djelo preuzima na svoj raun funkciju autora: ono to on pie i to ne pie, ak u svojstvu privremene skice, kao nacrt djela, i to ostavlja kao svakodnevne napomene, sva je ta igra razlika zadana funkcijom autora, koju on usvaja od svoga vremena ili je sa svoje strane preoblikuje. Jer on doista moe sruiti postojeu tradicionalnu sliku o autoru; polazei od nove pozicije autora on e, u svemu to bi mogao rei, u svemu to svakodnevno, u svakom trenutku kazuje, iskrojiti jo nesigurni profil svoga djela. Igrom identiteta koja ima oblik ponavljanja i istosti komentar je ograniavao sluajnost diskursa. Princip autora ograniuje tu istu sluajnost igrom identiteta koja ima oblik individualnosti i jastva. Drugaiji princip ograniavanja trebalo bi raspoznati i u onome to se naziva "disciplinama" a ne znanostima. I taj je princip relativan i nepostojan. Princip koji omoguuje gradnju, ali na osnovi suene igre. Organizacija disciplina suprotstavlja se kako principu komentara tako i principu autora. Principu autora stoga to se jedna disciplina definira predmetnim podrujem, skupom metoda, korpusom istinitih propozicija, igrom pravila i definicija, tehnika i instrumenata: sve to tvori svojevrsni anonimni sistem na raspolaganju onome tko se njime eli i moe sluiti, a da se njegov smisao i njegova valjanost ne povezuju s onim tko ga je izumio. No princip discipline suprotstavlja se i principu komentara: ono to

7

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserPencil

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

je u nekoj disciplini, za razliku od komentara, od poetka pretpostavljeno nije smisao koji mora biti otkriven ni identitet koji mora biti ponovljen; to je ono to je propisano za izvoenje novih iskaza. Da bi postojala disciplina, mora, dakle, postojati mogunost da se formuliraju, i to beskonano, nove propozicije. Ali postoji jo neto; neto vie da bi bilo manje: jedna disciplina nije zbir svega istinitog to se moe rei o neemu; to nije ni skup svega onoga to se o nekoj danosti moe prihvatiti zahvaljujui principu koherentnosti ili sistematinosti. Medicina se ne sastoji od ukupnosti istine koja se moe rei o bolesti: botanika se ne moe definirati zbirom svih istina koje se odnose na biljke. Tome su dva razloga: ponajprije botanika ili medicina, kao i svaka druga disciplina, sastoje se od pogreaka i istina, pogreaka koje nisu rezidue ili strana tijela ve imaju pozitivne funkcije, povijesni uinak, ulogu koja je esto neodvojiva od uloge istina. No, pored toga, da bi jedna propozicija pripadala botanici ili patologiji, ona mora odgovarati (124) uvjetima koji su u stanovitom smislu stroiji i sloeniji nego ista i jednostavna istina: u svakom sluaju drugaijim uvjetima. Ona se mora obraati odreenom predmetnom planu: primjerice, da bi neka propozicija bila botanika, ona se od kraja 17. stoljea mora odnositi na vidljivu strukturu biljke, sistem njezinih bliskih ili daljih srodnosti, ili mehaniku njenih fluida (i ona vie nije mogla, kao to je to bilo u 16. stoljeu, zadrati svoje simbolike vrijednosti ili skup svojstava, odnosno znaajki, koje su joj priznavane u antici). No, ako i ne pripada nekoj disciplini, propozicija se mora koristiti konceptualnim i tehnikim instrumentima posve odreenog tipa; od 19. stoljea medicinska je propozicija nemogua, ona dapae dospijeva izvan medicine i zadobija vrijednost individualne fantazme i narodskog domiljanja ako upotrebljava istodobno metaforike, kvalitativne i supstancijalne pojmove (kao to su pojmovi guenja, toplih tekuina ili suhih tvrdih tvari); ona se ipak moe, ona se mora obratiti jednako metaforikim, ali na drukijem funkcionalnom i fiziolokom modelu zasnovanim pojmovima (kao to su nadraaj, upala ili degeneracija tkiva). Jo neto. Da bi pripadala nekoj disciplini, propozicija se mora uklopiti u odreen tip teorijskog vidokruga. Napominjem da je istraivanje primitivnog jezika, koje je do 18. stoljea bilo savreno priznatom temom, u drugoj polovini 19. stoljea bilo dostatno pa da se bilo koji diskurs svrsta ako ne u greku, ono svakako u obmanu, sanjariju i najobiniju lingvistiku nakazu. Svaka disciplina priznaje unutar svojih granica istinite i pogrene propozicije; no ona preko svojih granica odbacuje svaku teratologiju1 znanja. Okruje jedne znanosti napueno je vie i manje nego to se misli: tu je, dakako, neposredno iskustvo, tu su imaginarne teme koje nose i neprestano prate vjerovanja bez pamenja; no tu su i moda greke u strogom smislu rijei, jer se greka moe pojaviti i biti rijeena samo unutar odreene prakse; pa ipak, nakaze opet tumaraju i mijenjaju svoj oblik zajedno s povijeu znanja. Ukratko, da bi pripadala cjelini jedne discipline, propozicija mora udovoljiti sloenim i tekim zahtjevima, prije nego ju je mogue proglasiti istinitom ili lanom ona, kao to bi rekao Canguilhem, mora biti u istini.

1 Medicinska nauka o prirodnim nakazama; nauka o udovitima ivotinjskog i biljnog svijeta; uenje o (biblijskim) udesima. (Klai, 1989., 1342.)

8

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

UserLine

esto se postavljalo pitanje kako su botaniari i biolozi 19. stoljea mogli raditi a da ne uvide istinitost onoga to je govorio Mendel. No to je zbog toga to su predmeti o kojima je Mendel govorio, metode kojima se sluio, teorijski vidokrug u kojem je stajao bili strani biologiji njegova vremena. Bez sumnje, Naudin je, (125) prije njega, postavio tezu da su nasljedna svojstva potisnuta; meutim, koliko god bio nov i neobian, taj je princip makar kao zagonetka mogao biti dijelom biolokog diskursa. No, Mendel ustanovljuje nasljedno svojstvo kao apsolutno nov bioloki predmet, i to zahvaljujui filtriranju koje nikad do tada nije koriteno: on ga odvaja od vrste, odvaja ga od spola koji ga prenosi; podruje u kojem ga promatra jest beskrajno otvoreni niz generacija gdje se on javlja i nestaje statistikom pravilnou. To je nov predmet koji iziskuje nove pojmovne instrumente i nove teorijske temelje. Mendel je govorio istinu ali nije bio "u istini" biolokog diskursa svoga vremena: prema takvim se pravilima nisu oblikovali bioloki predmeti i koncepti. Da bi Mendel dospio do istine i da bi propozicije tako postale (dobrim dijelom) tone, bila je potrebna cijela jedna ljestvica, razvoj posve novog predmetnog plana. Mendel je bio pravo udovite, i stoga se u znanosti o njemu nije moglo govoriti; dok je Schleiden, primjerice, tridesetak godina prije, poriui usred 19. stoljea spolno razmnoavanje biljaka, ali prema pravilima biolokog diskursa, formulirao tek discipliniranu greku. Uvijek postoji mogunost da se istina izrie u prostoru divljeg okruenja; ali u istinu se dospijeva samo pokoravanjem pravilima diskurzivne policije koju valja reaktivirati u svakom od njezinih diskursa. Disciplina je princip kontrole proizvodnje diskursa. Igrom identiteta, koja ima oblik stalne reaktualizacije pravila, ona utvruje njegove granice. Obino se plodnost nekog autora, mnotvenost komentara, razvoj jedne discipline promatraju kao neiscrpni izvori stvaranja diskursa. Moda je tako, ali oni su i principi prinude; sigurno je da ne moemo pojmiti njihovu pozitivnu i umnoavajuu ulogu ako ne uzimamo u obzir njihovu ograniavajuu i prinudnu funkciju. * * * Drim da postoji i trea skupina procedura koje omoguuju kontrolu diskursa. Tu nipoto nije rije o gospodarenju moima to ih oni sadre ni o kroenju sluajnosti njihova oitovanja; rije je o odreenju uvjeta njihove upotrebe, o tome da se pojedincima koji ih i iznose nametne stanovit broj pravila, te da se tako dostupnost diskursa ne dopusti ba svakome. Ovdje se radi o prorjeivanju govornih subjekata; nitko nee dospjeti u poredak ako ne udovoljava stanovitim (126) zahtjevima ili ako otpoetka nije kvalificiran za to. Tonije: sva podruja diskursa nisu jednako otvorena i prohodna; neka su izrazito zatiena (diferencirajua), dok se druga ine otvorenima za gotovo sve vjetrove i bez prethodnog ogranienja na raspolaganju svakom govornom subjektu. Volio bih, u vezi s tim, spomenuti jednu anegdotu koja je toliko lijepa da se pribojavam je li istinita. Ona svodi na samo jedan lik sve prinude diskursa: one to ograniavaju njegovu mo, one to gospodare njegovim neizvjesnim oitovanjima, one koje vre selekciju meu govornim subjektima. Poetkom 17. stoljea ogun je douo da nadmonost Europljana u plovidbi, trgovini, politici, vojnikom umijeu

9

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserLine

UserLine

UserUnderline

UserUnderline

proizlazi iz njihova poznavanja matematike. Poelio je da se doepa tako dragocjenog znanja. Kako su mu govorili o nekom engleskom mornaru koji posjeduje tajnu tog udnovatog diskursa on ga pozove u svoju palau i tu ga zadri. Nasamo s njim upustio se u uenje. Nauio je matematiku. Sauvao je vlast i doivio duboku starost. Tako je u 19. stoljeu u Japanu bilo matematiara. Ali anegdota se tu ne prekida: ona ima i svoju europsku stranu. Povijest je, naime, htjela da taj engleski mornar, Will Adams, bude samouk: tesar koji je, radei u brodogradilitu, nauio geometriju. Treba li tu pripovijest smatrati izrazom jednog od velikih mitova europske kulture? Monopoliziranom i tajnom znanju orijentalne tiranije Europa navodno suprotstavlja univerzalno saobraanje spoznaja, neogranienu i slobodnu razmjenu diskursa. To pitanje, dakako, ne odolijeva ispitivanju. Razmjena i saobraanje su pozitivni likovi koji djeluju unutar sloenih sistema ograniavanja i nezavisno od njih bez sumnje ne bi moglo funkcionirati. Najpovrniji i najvidljiviji oblik tih sistema ograniavanja tvori ono to se moe svrstati pod ime rituala; ritualno definira sposobnost to je moraju imati pojedinci koji govore (i koji, u igri dijaloga, propitivanja, deklamiranja moraju zauzimati odreeno mjesto i formulirati odreen tip izriaja); ono definira geste, ponaanja, okolnosti i cijeli skup znakova koji moraju pratiti diskurs; ono napokon utvruje pretpostavljenu ili nametnutu djelotvornost rijei, njihov uinak na one kojima se obraaju, granice njihova obvezujueg vaenja. Religijski, sudski, terapeutski, a djelomino i politiki diskursi nipoto se ne mogli odvojiti od tog koritenja ritualnosti koja istovremeno odreuje zasebna svojstva i odgovarajue uloge govornih subjekata. (127) Donekle je drugaije funkcioniranje drutava diskursa koja imaju funkciju da odravaju i proizvode diskurse, ali njihov opticaj zadravaju u ogranienom prostoru; raspodjeljuju ih iskljuivo prema strogim pravilima, a da sama ta raspodjela ne razvlauje posjednike. Jedan od arhajskih modela takva odnosa jesu grupe rapsoda koji su bili oboruani umijeem da recitiraju, ire i preinauju poeziju; no iako je imalo za cilj uglavnom ritualno recitiranje, to je umijee, pomou esto vrlo sloenih vjebi pamenja, bilo zatieno, branjeno i uvamo unutar jedne odreene grupe; naukovanje je omoguavalo u isti mah pristup nekoj grupi i dopiranje do tajne koju je recitacija oitovala ali je nije prenosila; uloga govora i sluanja nisu se mogle zamijeniti. Naravno, nita vie nije ostalo od takvih drutava diskursa, s tom dvoznanom igrom tajne i prenoenja. No ne treba se zavaravati; ak i u poretku istinitog diskursa, ak i u poretku objavljenog i od svakog rituala slobodnog diskursa, jo se dogaaju oblici prisvajanja tajne i nezamjenjivosti. ak je mogue da se in pisanja kakav je danas institucionaliziran u knjizi, sistemu izdavatva i osobi pisca dogodi u moda difuznom ali zasigurno prinuujuem drutvu diskursa. Razliitost pisca, koju on sam neprestano suprotstavlja djelovanju svakog drugog govornog ili piueg subjekta, neprelazno znaenje to ga on pridaje svome diskursu, temeljna iznimnost to je on odavno pripisuje pisanju, potvrena nesukladnost izmeu stvaranja i bilo kakve upotrebe lingvistikog sistema, sve to u iskazu (a popratno i u igri prakse) izraava

10

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaPencil

NebojsaPencil

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

postojanje odreenog drutva diskursa. Ali postoje i mnoga druga, koja funkcioniraju na posve drugaiji nain, prema reimu iznimnosti i prenoenja: imam i na umu tehniku i znanstvenu tajnu, oblike irenja i opticaja medicinskog diskursa; imam na umu one koji su prisvojili ekonomski i politiki diskurs. Na prvi pogled to je obrnuto od drutva diskursa to ga sainjavaju uenja (religijska, politika, filozofska): tu broj govornih pojedinaca iako neutvren, tei da bude ogranien; i upravo se izmeu njih moe zbivati opticaj i prenoenje diskursa. Uenje, naprotiv, tei irenju; zajednitvom jednog te istog diskursa pojedinci, bez obzira na svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripadnost. Jedini je obvezni uvjet, naizgled, priznavanje istih istina i prihvaanje stanovitog vie ili manje gipkog pravila sukladnosti s vaeim diskursima, kad toga ne bi bilo, uenja nipoto ne bi bila (128) toliko razliita od znanstvenih disciplina i diskurzivna bi se kontrola odnosila samo na oblik ili sadraj iskaza, a ne na govorni subjekt. No, pripadnost uenju zahvaa istodobno iskaz i govorni subjekt, i to jedan preko drugoga. Ona zahvaa govorni subjekt preko i na osnovi iskaza, to dokazuju procedure iskljuivanja i mehanizmi odbacivanja koji djeluju kad govorni subjekt formulira jedan ili vie nespojivih iskaza; hereza i pravovjerje nipoto ne proizlaze iz fanatikog pretjerivanja doktrinarnih mehanizama, oni im bitno pripadaju. No uenje, s druge strane, polazei od govornih subjekata, dovodi u pitanje iskaze, i to jednostavno zbog toga to uenje uvijek vai kao znak, oitovanje i instrument prethodne pripadnosti klasne pripadnosti, socijalnog ili rasnog statusa, nacionalnosti ili interesa, borbe, pobune, otpora ili prihvaanja. Uenje povezuje pojedince s odreenim tipovima iskaza te im, prema tome, zabranjuje sve ostale; no ono se, s druge strane, slui odreenim tipovima iskaza da bi pojedince meusobno povezalo i time ih razlikovalo od svih ostalih. Doktrina obavlja dvostruko podreivanje: govornih subjekata nad diskursima i diskursa nad grupom, makar virtualnom, govornih pojedinaca. Napokon, i u mnogo irim razmjerima, valja upozoriti na velike rascjepe u onome to bismo mogli nazvati drutvenim prisvajanjem diskursa. S pravom se istie da je obrazovanje, u drutvu poput naeg, sredstvo zahvaljujui kojem svaki pojedinac moe imati pristup bilo kojem tipu diskursa, no ipak je svakom poznato da ona u svojoj distribuciji, u onome to doputa i u onome to spreava, slijedi pravce koji su oznaeni socijalnim distancama, suprotnostima i borbama. Cijeli je sistem obrazovanja politiki nain da se zadri ili promijeni prisvajanje diskursa, zajedno sa znanjima i moima to ih oni sa sobom nose. Posve sam svjestan da je odvie apstraktno odvajati, kao to ja to inim rituale od govora, drutva od diskursa, doktrinarne grupe od drutvenog prisvajanja. Najveim dijelom vremena oni su meusobno povezani i tvore svojevrsne velike graevine koje osiguravaju razdiobu govornih subjekata u razliite tipove diskursa, te prisvajanja diskursa od odreenih kategorija subjekta. Recimo najkrae da su to velike procedure podreivanja diskursa. to je, na kraju krajeva, sistem obrazovanja nego ritualizacija govora, kvalifikacija i utvrivanje uloga govornih subjekata, uspostavljanje makar i difuzne doktrinarne grupe, raspodjela i prisvajanje diskursa s njegovim moima i njegovim

11

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserUnderline

UserUnderline

UserUnderline

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaHighlight

NebojsaPencil

NebojsaPencil

NebojsaHighlight

znanjima? to je "pisanje"(pisanje "pisaca") nego (129) slian sistem podreivanja koji ima donekle drugaije oblike, ali iji su veliki naglasci analogni? Ne bi li se moglo rei da sudski sistem, institucionalni sistem medicine u nekim od svojih aspekata predstavljaju sline sisteme podreivanja diskursa? *** Pitam se nije li stanoviti broj filozofskih tema pripomogao tim igrama iskljuivanja i ograniavanja, a moda ih i pojaao. Pripomogao im tako to zagovara idealnu istinu kao zakon diskursa i imanentnu racionalnost kao princip njegova dogaanja, ime je takoer ustanovio odreenu etiku spoznaje koja istinu doputa jedino samoj elji za istinom i moi da se ona misli. Pojaao ih poricanjem koja se u ovom sluaju odnosi na specifinu realnost diskursa uope. Nakon to su iskljuene igre i trgovanje sofista, nakon to su, vie ili manje pouzdano, uutkani njihovi paradoksi, ini se da je zapadna misao bdjela nad tim da diskursu pripadne to manje mjesta izmeu miljenja i govora; ini se da je ona nastojala na tome da se diskurs oituje samo kao stanoviti umetak izmeu miljenja i govorenja; to bi bilo miljenje zaogrnuto svojim simbolima i vidljivo pomou rijei ili, obrnuto, to bi trebale biti same strukture jezika koje se stavljaju u pokret i proizvode neki smisleni uinak. To vrlo staro potiranje realnosti diskursa u filozofskom je miljenju kroz povijest poprimalo razne oblike. Odnedavno smo ga susreli u brojnim nama bliskim temama.

Mogue je da problem utemeljujueg subjekta doputa potiranje realnosti diskursa. Utemeljujui subjekt, naime, ima zadau da svojim nakanama izravno oivotvori prazne oblike jezika; probijajui se kroz gustinu i inertnost praznih stvari, on intuitivno zahvaa smisao to je u njima pohranjen; on takoer, s onu stranu vremena, utemeljuje vidokruge znaenja koja e povijest samo trebati razjasniti i gdje e propozicije, znanosti, deduktivne cjeline najzad pronai svoj temelj. U svom odnosu spram smisla utemeljujui subjekt raspolae znakovima, obiljejima, tragovima, slovima. No da bi ih oitovao, nije mu potrebno prolaziti kroz zasebnu instancu diskursa. Suelice njemu stoji problem izvornog iskustva koji igra analognu ulogu. On pretpostavlja da na razini iskustva, prije nego ono dospije do forme cogita, prethodna, ve na neki nain iskazana znaenja krue svijetom, udeavaju ga posvuda oko nas i od poetka otvaraju (130) svojevrsnom prvotnom prepoznavanju. To bi znailo da prvotna sukrivnja sa svijetom utemeljuje nau mogunost da govorimo o njemu, u njemu, da ga oznaavamo i imenujemo, da ga prosuujemo i na koncu spoznajemo u formi istine. Ako diskurs postoji, to on tada legitimno moe biti nego diskretno itanje? Stvari apuu stanoviti smisao, te naem jeziku ostaje samo da ga polui; i taj nam jezik, od svog najrudimentarnijeg nauma, ve govori o biu kojemu pripada poput njegovih rebara.

12

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

Mislim da je i problem univerzalnog posredovanja jedan od naina da se izvri potiranje realnosti diskursa. I to usprkos prividu. Jer da bi se posvuda zahvatilo kretanje logosa koje posebnosti izdie do pojma i koje neposrednoj svijesti omoguuje da konano objelodani svu racionalnost svijeta, na prvi se pogled ini da sam diskurs dolazi u sredite spekulacije. No logos je, ustvari, samo ve odrani diskurs, ili su pak same stvari i dogaaji oni koji neosjetno stvaraju svoj diskurs objelodanjujui tajnu vlastite biti. Diskurs vie nije i drugo do odsjaj istine koja nastaje pred njegovim vlastitim oima; i sve napokon moe poprimiti oblik diskursa, sve se moe iskazati, i diskurs se moe kazivati o svemu upravo stoga to se sve stvari, oitovavi i izmijenivi svoj smisao, mogu vratiti u tihu unutranjost samosvijesti. Dakle, bez obzira na to je li rije o filozofiji utemeljujueg subjekta, o filozofiji izvornog iskustva ili o filozofiji univerzalnog posredovanja diskurs nije nita drugo do igra, igra pisanja u prvom, sluaju, itanja u drugom, razmjene u treem, i ta razmjena, to itanje, to pisanje slue se uvijek samo znakovima. Koja ja civilizacija vie od nae naizgled potivala diskurs? Gdje mu se bolje i vie ukazivala ast? Gdje je on naizgled radikalnije osloboen od svojih prisila i toliko univerzaliziran? No ini mi se da se pod tim prividnim oboavanjem diskursa, pod tom prividnom logofilijom krije svojevrsni strah. Sve se dogaa tako kao da su zabrane, zapreke, pragovi i granice podeeni na nain da barem djelomino ukrote njegovu proliferaciju diskursa na nain da se njegov nered organizira u likove koji izmiu onome to je najmanje podlono kontroli. Sve se dogaa tako kao da su se htjela prebrisati ak i znamenja njegova udjela u igrama miljenja i jezika. U naem drutvu bez sumnje postoji, a mislim da postoji i u svima drugima, samo u drugaijem obliju i s razliitim naglascima, duboka logofobija, svojevrsni mukli strah od dogaaja. Od te mase iskazanih stvari, (131) od pojave svih tih iskaza, od svega to je tu moda nasilno, diskontinuirano, svadljivo, to ukljuuje nered i opasnost, od tog neprestanog i razuzdanog brujanja diskursa. I elimo li taj strah, ne kaem ukloniti, ve analizirati, analizirati njegove uvjete" njegovu igru i njegove uinke, moramo se odvaiti na tri odluke kojima se naa dananja misao pomalo odupire i koje su sukladne trima grupama funkcija to smo ih upravo naveli: staviti u pitanje nau volju za istinom, vratiti diskursu njegov karakter dogaaja i uspostaviti napokon suverenitet oznaitelja. To su zadae ili, radije, neke od tema koje odreuju rad to bih ga elio ovdje obaviti narednih godina. Mogue je odmah naglasiti stanovite zahtjeve metode to ih iziskuju te zadae. Tu je ponajprije princip obrata: tamo gdje se tradicionalno smatra da se raspoznaje izvor diskursa, njegovo bujanje i kontinuitet, u likovima koji naizgled igraju pozitivnu ulogu, kao to je lik autora, discipline, volje za istinom valja radije raspoznati negativnu igru sjee i razvodnjavanja diskursa. No nakon to su ti principi prorjeivanja naznaeni, nakon to smo ih prestali smatrati temeljnom i tvorakom instancom, to ispod njih otkrivamo? Treba li dopustiti virtualnu punou jednog svijeta neprekidnih diskursa? Tu treba uvesti u igru druge principe metode.

13

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

Princip diskontinuiteta: to da postoje sistemi razrjeivanja ne znai da bi pod njima, ili s onu stranu njih, trebao vladati neki neogranieno velik, trajan i tih diskurs kojeg bi oni guili ili suzbijali, te bi se naa zadaa sastojala u tome da ga uspravimo i vratimo mu napokon njegov govor. Kroei svijetom i isprepliui se sa svim njegovim oblicima i svim njegovim dogaajima, ne treba zamiljati neto nekazano ili nemiljeno koje bi valjalo artikulirati ili napokon promisliti. Diskursi se moraju promatrati kao diskontinuirane prakse koje se ukrtaju, ponekad idu zajedno, ali se meusobno ne poznaju ili se pak iskljuuju. Princip specifinosti: diskurs ne treba razlagati u igri prethodnih znaenja; ne valja zamiljati da svijet prema nama okree itljivo lice koje bismo samo trebali odgonetnuti; on nije sukrivac nae spoznaje; nema preddiskurzivne providnosti koja ga udeava po naoj elji. Diskurs valja pojmiti kao nae nasilje nad stvarima, u svakom sluaju (132) kao praksu koju im nameemo; i upravo u toj praksi dogaanja diskursa nalazi princip svoje pravilnosti. etvrto pravilo, pravilo eksteriornosti: ne treba ii od diskursa prema njegovoj unutranjoj i skrivenoj jezgri, prema sreditu misli ili znaenja koji bi se u njemu oitovala; no polazei od diskursa samog, od njegove pojavnosti i njegove pravilnosti, valja doprijeti do njegovih izvanjskih uvjeta mogunosti, do onoga to daje mogunost neizvjesnom nizu tih dogaanja i to mu utvruje granice.

etiri pojma moraju dakle posluiti kao regulativno naelo analize: pojam dogaanja, pojam niza, pojam pravilnosti, pojam uvjeta mogunosti. Oni se, kao to vidimo, pojedinano suprotstavljaju: dogaaj stvaranju, niz jedinstvu, pravilnost izvornosti i uvjet mogunosti znaenju. etiri su potonja pojma (znaenje, izvornost, jedinstvo, stvaranje), openito uzevi, dominirala u tradicionalnoj povijesti ideje gdje se, uz ope suglasje, tragalo za stvaralakom tokom, jedinstvom djela, epohe ili teme, znamenom individualne originalnosti i neiscrpnom riznicom skrivenih znaenja.

Dodat u tek dvije napomene. Jedna se tie povijesti. Suvremenoj se povijesti esto propisuje zasluga da je ukinula povlastice to ih je nekad imao pojedinani dogaaj, te iznijela na vidjelo strukture dugog trajanja. Svakako. Nisam meutim siguran da se rad povjesniara odvijao ba u tom pravcu. Odnosno ne mislim da izmeu utvrivanja dogaaja i analize dugog trajanja postoji neto kao obrnuta razloitost. Izgleda, naprotiv, da se zrno dogaaja mora gnjeiti do krajnosti, da se razluna mo povijesne analize mora spustiti do trnih izvjetaja, do biljenikih akata, do upnih zapisa, do lukih arhiva voenih iz godine u godinu, iz tjedna u tjedan kako bi se iza bitaka, ukaza, dinastija ili skuptina ocrtale velike pojave stoljetnog i viestoljetnog domaaja. Povijest, kakvu danas prakticiramo, ne zaobilazi dogaaje; ona, naprotiv, neprestano proiruje njihovo polje; neprestano otkriva njihove nove, povrinske ili dubinske slojeve; neprestano iz njih izdvaja nove skupove, gdje su oni katkad brojni, nabijeni i zamjenljivi, katkad rijetki i izriiti: od gotovo svakodnevnih promjena cijena ide se do stoljetnih inflacija. No vano je to da povijest ne promatra dogaaj a da ne definira niz iji je on dio, a da ne utanai nain analize iz koje niz proizlazi, a da ne uznastoji spoznati pravilnost pojava i granice

14

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

vjerojatnosti njihova oitovanja, a da se ne zapita o varijacijama, skretanjima i hodu krivulje, a da ne ushtjedne odrediti uvjete o kojima oni ovise. (133) Naravno, povijest ve odavno vie ne nastoji shvatiti dogaaje pomou igre uzroka i posljedica u bezlinom jedinstvu velikog, maglovito homogenog i kruto hijerarhiziranog zbivanja; no razlog tome nije da bi se pronale prethodne, strane, dogaaju neprijateljske strukture. Razlog se sastoji u tome da se ustanove razliiti, meusobno isprepleteni, esto divergentni ali ne i autonomni nizovi koji omoguuju da se omei mjesto dogaaja, rubovi njegove neizvjesnosti, uvjeti njegova pojavljivanja. Temeljni pojmovi to se sada nameu nisu vie pojmovi svijesti i kontinuiteta (zajedno s njima sukladnim problemima slobode i uzronosti); to nisu ni pojmovi znaka i strukture. To su pojmovi dogaaja i niza, s igrom uz njih vezanih pojmova; pravilnosti, neizvjesnosti diskontinuiteta, zavisnosti, preobrazbe; upravo se uz pomo takvog skupa analiza na koju pomiljam nipoto ne artikulira na tradicionalnoj tematici koju negdanji filozofi jo smatraju ivom povijeu, nego na zbiljskom radu povjesniara. No time takoer ta analiza postavlja zaista teke i filozofske ili teorijske probleme. Ako se diskursi moraju promatrati ponajprije kao skupovi diskurzivnih dogaaja, koji status valja dati tom pojmu dogaaja koji su filozofi tako rijetko uzimali u obzir? Dakako, dogaaj nije ni supstancija ni akcidencija, ni svojstvo, ni proces; dogaaj ne pripada poretku tijela. Pa ipak, on nikako nije nematerijalan; on proizvodi uinak, on jest uinak, uvijek na razini materijalnosti; on ima svoje mjesto i sainjen je od relacije, koegzistencije, disperzije, provjere, akumulacije, selekcije materijalnih elemenata. On nipoto nije in ni svojstvo nekog tijela; on proizlazi kao posljedica iz i unutar neke materijalne disperzije. Recimo da bi se filozofija dogaaja morala zaputiti u pravcu materijalizma bestjelesnosti, na prvi pogled paradoksalnom.

S druge strane, ako se diskurzivni dogaaji moraju promatrati prema homogenim ali meusobno diskontinuiranim nizovima, koji status dati tom diskontinuitetu? Naravno, ne radi se ni o slijedu vremenskih trenutaka, ni o mnotvu razliitih misleih subjekata; rije je o cezurama koje ponitavaju trenutak i subjekt raspruju u mnotvo moguih pozicija i funkcija. Takav diskontinuitet pogaa i dokida tradicionalno najmanje priznate ili najtee osporive jedinice: trenutak i subjekt. I ispod njih, neovisno o njima, meu tim diskontinuiranim nizovima valja pojmiti relacije koje nemaju znaenje slijeda (ili istovremenosti) u jednoj (ili vie) svijesti, izvan filozofija subjekta i vremena valja razraditi teoriju diskontinuiranih sistematinosti. Napokon, ako je istina da svi ti diskurzivni i diskontinuirani nizovi imaju, u odreenim granicama, svoju pravilnost, tada vie nije mogue meu elementima koji ih sainjavaju uspostaviti veze mehanike uzronosti ili idealne nunosti. Valja prihvatiti da se u proizvodnju dogaaja uvede neizvjesnost kao kategorija. A tu se osjea nedostatak teorije koja bi omogula promiljanje odnosa sluaja i miljenja. Koliko god bio neznatan taj pomak to ga zagovaram u povijesti ideja, a koji se sastoji u tome da se razmatraju ne predodbe to moda postoje iza diskursa, nego diskursi

15

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

kao pravilni i razliiti nizovi dogaaja, bojim se da u njemu razabirem neto poput male (moda i mrske) mainerije koja omoguuje da se u samo izvorite miljenja uvedu sluaj, diskontinuitet i materijalnost. Trojaka opasnost koju stanovita forma povijesti nastoji otkloniti pripovijedajui o neprekidnom odvijanju idealne nunosti. Tri pojma koji bi morali omoguiti da se praksa povjesniara povee sa sistemima miljenja. Tri pravca to e ih morati slijediti rad na teorijskoj elaboraciji. * * * Slijedei te principe i oslanjajui se na taj vidokrug, analize to ih kanim provesti razvrstane su u dvije skupine. S jedne je strane "kritika" skupina koja se koristi principom obrata: pokuati naznaiti oblike iskljuivanja, ograniavanja, prisvajanja o kojima sam upravo govorio; pokazati kako su se oni oblikovali, kojim su potrebama morali udovoljiti, kako su se mijenjali i premjetali, koju su prisilu zbiljski vrili, u kojoj su mjeri bili izokrenuti. S druge je strane genealoka skupina koja se koristi drugim trima principima: kako su se kroz, usprkos i uz podrku tih sistema prisile oblikovali nizovi diskursa; koja je bila njihova specifina pojedinana norma i koji su bili njihovi uvjeti pojavljivanja, rasta, promjene. Ponajprije kritika skupina. Prva bi se grupa analiza mogla odnositi na ono to sam oznaio kao funkcije iskljuivanja. Dogodilo se da sam svojevremeno prouavao jednu od njih, i to za odreeno razdoblje: radilo se o podjeli izmeu ludila i razuma u klasino doba. Kasnije bi se bilo mogue okuati u analizi sistema jezike zabrane: zabrane koja se odnosi na seksualnost od 16. do 19. stoljea; radilo bi se o tome da se ustanovi ne kako je ta zabrana sve vie i nasreu nestajala, ve kako se ona premjetala i reartikulirala od ispovjedne (135) prakse, gdje su zabranjena ponaanja posve eksplicitno imenovana, razvrstana, hijerarhizirana, do pojave, u poetku dosta bojaljive i uzdrane, seksualne tematike u medicini i psihijatriji 19. st.

To su, dakako, tek polazne, donekle simbolike naznake, ali ve se moemo kladiti da ti naglasci nisu vie ono to mislimo, te da zabrane nisu uvijek imale ono mjesto koje zamiljamo.

Sada bih se elio posvetiti treem sistemu iskljuivanja. Pristupit u mu na dva naina. S jedne bih strane pokuao naznaiti kako je uinjen, ali i kako je ponavljan, otpravljen, premjeten taj izbor istine u kojem smo zatoeni no koji stalno obnavljamo; najprije u se prebaciti u doba sofistike i njena poetka sa Sokratom, ili barem s platonikom filozofijom, da bih izvidio kako se djelotvorni diskurs, ritualni diskurs, diskurs nabijen moima i opasnostima malo po malo prireivao za podjelu izmeu istinitog diskursa i lanog diskursa. Potom u se zadrati na prijelazu iz 16. u 17. stoljee, na epohi kada se, poglavito u Engleskoj, javlja znanost promatranja, opaanja, utvrivanja injenica, odreena prirodna filozofija bez sumnje neodvojiva od uspostavljanja novih politikih struktura, neodvojiva i od religijske ideologije: zasigurno novi oblik volje za znanjem. Napokon, trea e uporina toka biti poetak 19. stoljea, s velikim utemeljiteljskim djelima moderne znanosti, oblikovanjem industrijskog drutva i pozitivistike ideologije koja ga prati. Tri odsjeka u morfologiji nae volje za znanjem; tri etape filistarstva.

16

UserHighlight

UserHighlight

UserHighlight

Volio bih se zadrati na tom pitanju, ali iz posve drugog ugla: procijeniti uinak diskursa sa znanstvenom pretenzijom medicinskog, psihijatrijskog, pa i sociolokog diskursa na onaj skup preskriptivnih praksi i diskursa to ga tvori kazneni sistem. Prouavanje psihijatrijskih ekspertiza i njihove uloge u kanjavanju posluit e kao polazite i kao osnovni materijal za tu analizu.

U toj bi kritikoj perspektivi, ali na drugoj razini, valjalo napraviti i analizu procedura ograniavanja diskursa, onih meu koje sam netom svrstao princip autora, princip komentara, princip discipline. U toj se perspektivi moe zamisliti stanovit broj studija. Mislim, primjerice, na analizu koja bi se odnosila na povijest medicine od 16. do 19. stoljea, radilo bi se ne toliko o tome da se istaknu dostignuta otkria ili koriteni pojmovi, ve o tome da se dokui kako su u izgradnji medicinskog diskursa, ali i u svakoj instituciji koja ga podupire, prenosi, ojaava, upotrebljavani princip autora, princip komentara, princip discipline; radilo bi se o tome da istrai i sazna (136) kako je djelovao princip velikog autora: Hipokrata, naravno Galena, ali i Paracelsusa, Syudenhama ili Boerhaavea; kako je, jo i u kasnom 19. stoljeu, djelovala praksa aforizma i komentara, kako je ona malo po malo zamijenjena praksom sluaja, skupa sluajeva, klinike pouke na nekom konkretnom sluaju; prema kojem se modelu napokon medicina nastojala oblikovati kao disciplina oslanjajui se najprije na prirodnu povijest, a potom na anatomiju i biologiju.

Mogao bi se razmotriti i nain na koji su knjievna kritika i povijest u 18. i 19. stoljeu, upotrebljavajui, preinaujui i premjetajui postupke religijske egzegeze, biblijske kritike, hagiografije, historijskih ili legendarnih ivota, autobiografije i memoara, ustrojile linost autora i lik djela. Jednog e se dana morati prouiti i uloga to je igra Freud u psihoanalitikom znanju, uloga zasigurno drugaija od uloge Newtona (i svih utemeljitelja discipline) u fizici, znatno drugaija i od uloge to je moe igrati autor u podruju filozofskog diskursa (pa bio on, poput Kanta, zaetnikom drukijeg naina filozofiranja).

To su, dakle, neke zamisli za kritiki aspekt zadae, za analizu instanci diskurzivne kontrole. to se tie genealokog aspekta, on se odnosi na zbiljsko oblikovanje diskursa bilo unutar granica kontrole, bilo izvana, bilo pak najee s obje strane granice. Kritika analizira procese razrjeivanja, ali i pregrupiranja i ujedinjavanja diskursa; genealogija prouava njihovo istodobno raspreno, diskontinuirano i ispravno oblikovanje. Zapravo, te dvije zadae nikad nisu posve razdvojene; ne postoje, s jedne strane, oblici odbacivanja, iskljuivanja, pregrupiranja ili pripisivanja, a potom, s druge strane, na dubljoj razini, spontano pojavljivanje diskursa koji, prije ili poslije svoga oitovanja, odmah podlijeu selekciji ili kontroli. Pravilno oblikovanje diskursa moe, u stanovitim uvjetima i do odreene mjere, integrirati procedure kontrole (to se, primjerice, dogaa kad neka disciplina dobije oblik i status znanstvenog diskursa); i obrnuto, likovi kontrole mogu se ozbiljiti unutar jedne diskurzivne formacije (mislim, primjerice, na knjievnu kritiku kao konstitutivni diskurs autora): tako da svaka kritika zadaa, stavljajui u pitanje instance kontrole, istovremeno mora analizirati diskurzivne pravilnosti kroz koje se one oblikuju, a svaka genealoka deskripcija mora voditi rauna o granicama koje

17

odreuju zbiljske formacije. Razlika izmeu kritikog i genealokog pothvata nije toliko u predmetu ili podruju koliko u udarnom stajalitu, perspektivi i ogranienju. (137) Maloprije sam spomenuo jednu od moguih studija: studiju o zabranama koje pogaaju diskurs seksualnosti. Tu bi studiju, u svakom sluaju, bilo teko i apstraktno izvoditi a da se istodobno ne analiziraju skupovi diskursa, knjievnih, religijskih ili etikih, biolokih i medicinskih, dakako i pravnih, u kojima se govori o seksualnosti i gdje je ona imenovana, opisana, preobraena, objanjena, presuena. Mi smo jo vrlo daleko od konstituiranja jedinstvenog i pravilnog diskursa o seksualnosti; moda u tome nikad neemo ni uspjeti, a moda se i ne kreemo u tom pravcu. Svejedno. Zabrane nemaju isti oblik i ne djeluju na isti nain u knjievnom diskursu i u diskursu medicine, u diskursu psihijatrije ili u onome kojim se rukovodi svijest. I obrnuto, te razliite diskurzivne pravilnosti ne pojaavaju, ne zaobilaze, ne premjetaju zabrane na isti nain. Studiju je, dakle, mogue izvesti samo vodei rauna o mnotvima nizova gdje djeluju zabrane koje su, barem djelomino, u svakom od njih razliite. Bilo bi takoer mogue razmotriti nizove diskursa koji se, u 16. i 17. stoljeu, odnose na bogatstvo i siromatvo, novac, proizvodnju, trgovinu. Tu se susreemo sa skupovima vrlo heterogenih iskaza to su ih formulirali bogati i siromani, ueni i neuki, protestanti ili katolici, kraljevski asnici, trgovci ili moralisti. Svaki ima svoj oblik pravilnosti kao i svoje sisteme prinude. Nijedan od njih ne nagovjetava tono onaj drugi oblik diskurzivne pravilnosti koji e poprimiti izgled discipline i koji e se nazvati analizom bogatstva, a potom politikom ekonomijom. Pa ipak, polazei od njih oblikovala se nova pravilnost i to tako to je preuzimala ili iskljuivala, opravdavala ili uklanjala neki od njihovih iskaza. Moemo pomiljati i na studiju koja bi se odnosila na diskurse o naslijeu, kakve znamo susresti do poetka 20. stoljea: podijeljene i rasprene po disciplinama, zapaanjima, tehnikama i razliitim naputcima; tu bi bilo neophodno pokazati kojom su se igrom artikulacije ti nizovi najzad preinaili u epistemoloki koherentan i institucionalno priznat i genetiki lik. To je posao to ga je obavio Francois Jacob tako sjajno i znalaki da mu nema premca. Tako se mogu izmjenjivati, meusobno podupirati i nadopunjavati kritike i genealoke deskripcije. Kritiki se dio analize posveuje sistemima zaokruivanja diskursa; on nastoji naznaiti, obiljeiti principe uredbenosti, iskljuivanja, razvodnjenosti diskursa. Kaimo, igrajui se rijeima, da on prakticira marljivu nehajnojst. Genealoki (138) se dio analize pak posveuje nizovima zbiljskog oblikovanja diskursa: on nastoji shvatiti njegovu potvrdnu mo, pri emu tu ne mislim na mo koja bi bila oprena moi poricanja, ve mo ustanovljivanja predmetnih podruja o kojima se mogu iznositi potvrdni ili nijeni stavovi istinitim ili lanim iskazima. Nazovimo ta predmetna podruja sferom pozitiviteta i recimo, igrajui se rijeima po drugi put: ako kritiki stil odreujemo kao stil marljive nehajnosti, tada se genealoko nagnue moe odrediti kao nagnue sretnog (veselog) pozitivizma.

18

U svakom sluaju, valja podvui barem jednu stvar: tako shvaena analiza diskursa ne razotkriva univerzalnost smisla, ona objelodanjuje igru nametnute rijetkosti, zajedno s temeljnom snagom potvrdnog iskaza. Rijetkosti i potvrdnog iskaza, najzad i rijetkosti potvrdnog iskaza, a nipoto trajnu velikodunost smisla, nipoto monarhiju oznaitelja. I oni koji imaju pukotine u rjeniku neka kau ako im to bolje zvui nego to im govori da je tu posrijedi strukturalizam.

* * * Posve mi je jasno da ta istraivanja, iju sam zamisao pokuao prikazati, ne bi bilo mogue poduzeti bez pomoi modela i oslonaca. Mislim da mnogo dugujem G. Dumezilu jer me on potakao na rad u vrijeme kada sam smatrao da je pisanje uitak. No, dugujem mnogo i njegovu djelu; neka mi oprosti ako sam njegove tekstove, koji nas i danas obvezuju, udaljio od njihova smisla i odvratio od njihove strogosti; on me nauio da unutranju ekonomiju diskursa analiziram posve razliito od metoda tradiconalne egzegeze ili pak metoda lingvistikog formalizma, on me nauio da od diskursa do diskursa, igrom usporedbi, iznalazim sistem funkcionalnih korelacija; on me nauio kako se opisuju preobrazbe nekog diskursa i odnosi spram institucije. Zamisao da takvu metodu primijenim na posve drugaije diskurse nego to su legenda i mitovi proizala je nesumnjivo iz toga to sam pred oima imao radove povjesniara znanosti, a ponajvie M. Canguilhema. Zahvaljujui njemu shvatio sam da se povijest znanosti ne svodi na prisilnu alternativu: kroniku otkria ili opise ideja i miljenja koji omeuju znanost s obzirom na njezinu nejasnu genezu i njezine izvanjske padove, ve da se povijest znanosti moe i mora promatrati kao povijest istodobno koherentnog i promjenljivog skupa teorijskih modela i konceptualnih instrumenata. (139)

Mislim, meutim, da mnogo toga dugujem i Jeanu Hyppoliteu. Znam da njegovo djelo mnogi stavljaju pod vladavinu Hegela i da cijela naa epoha, bilo preko logike ili epistemologije, bilo preko Marxa i Nietzschea, nastoji pobjei od Hegela: i ono to sam upravo pokuao kazati u pogledu diskursa iznevjeruje hegelovski logos. No da bi se zaista pobjeglo od Hegela, prethodno valja tono prosuditi cijenu tog odvajanja: valja prethodno znati koliko nam je Hegel, moda i podmuklo, blizak; valja prethodno znati to je jo uvijek hegelovsko u onome to nam omoguuje da mislimo protiv Hegela; i treba procjeniti koliko je naa usmjerenost protiv njega moda opet svojevrsno lukavstvo to nam ga on suprotstavlja i na kraju kojeg nas saekuje, postojano i drugdje. injenica da J. Hyppolite ima brojne dunike proizlazi iz toga to je on za nas i prije nas neumorno slijedio put koji nas odvaja i udaljuje od Hegela i koji nas ponovo, ali drugaije, njemu vraa, te nas sili da ga iznova napustimo. J. Hyppolite se ponajprije potrudio da objelodani tu veliku, pomalo sablasnu Hegelovu sjenku, koja luta od 19. stoljea i s kojom se vodi nedoreena borba. On je Hegela uprisutnio svojim prijevodom Fenomenologije duha; a da je sam Hegel zaista bjelodan u tom francuskom tekstu, o tome svjedoi injenica da su ga i Nijemci konzultirali kako bi, barem za trenutak, bolje shvatili njegovu njemaku verziju.

19

A od tog je teksta Hyppolite traio i oprobao sve ishode, kao da su ga uznemiravala pitanja: moe li se jo filozofirati tamo gdje Hegel vie nije mogu? Moe li jo postojati filozofija koja ne bi bila hegelovska? Nije li nuno nefilozofsko ono to je u naem miljenju nehegelovsko? I nije li neizbjeno nehegelovsko ono to je antifilozofsko? Svoje objelodanjivanje Hegelove prisutnosti on nije nastojao izvoditi samo iz povijesne i sitniave deskripcije: elio ju je oblikovati kao shemu iskustva modernosti (je li mogue na hegelovski nain misliti znanosti, povijest, politiku i svakodnevnu patnju?) i obrnuto, iz nae je modernosti elio iskuati hegelizam, a time i filozofiju. Za njega je odnos spram Hegela poprite iskustva, sueljavanje u kojemu nikada nije bio siguran da e filozofija izii kao pobjednica. Hegelovim se sistemom nipoto nije sluio kao spokojnim svijetom; vidio je u njemu krajnji rizik to ga nosi filozofija. Drim da odatle proizlaze i preinake to ih je izveo, ne dakako unutar hegelovske filozofije, ve spram te filozofije i spram filozofije (140) kako ju je Hegel poimao; odatle i cijeli jedan tematski obrat. Umjesto da je shvati kao totalitet koji napokon dospijeva dotle da sebe misli i osvjeuje u kretanju pojma, Hyppolite filozofiju temelji na beskonanom horizontu, ona je za njega beskrajna zadaa: uvijek u naponu, njegova filozofija nikada nije spremna da se zauvijek zavri. Beskrajna zadaa, dakle zadaa koja uvijek iznova zapoinje, privrena obliku i paradoksu ponavljanja: kao nedostina misao totaliteta, filozofija je za J. Hyppolitea ono ponovljivo u golemoj nepravilnosti iskustva; to je ono to se nadaje i prikriva kao neprestano pitanje ivota, smrti, pamenja; tako on hegelovsko pitanje dovretka u samosvijesti preobraava u temu ponovnog propitivanja. No, budui da je ponavljanje, filozofija ne slijedi nakon pojma; nije na njoj da slijedi graevinu apstrakcije; ona uvijek mora ostati u pozadini, raskidati sa svojim dosegnutim openitostima i stupati u doticaj s nefilozofijom. Ona se, to je mogue vie, mora pribliavati ne onome sto je dovrava, ve onome to joj prethodi, onome to jo nije probueno pred njezinim nemirom. Ona se iznova mora pozabaviti promiljanjem a ne reduciranjem pojedinanosti povijesti, podrunih racionalnosti znanosti, dubine pamenja u svijesti. Tako se pojavljuje tematika jedne prisutne, nemirne filozofije, koja se kree du cijele linije svog doticaja s nefilozofijom; po nefilozofiji ona uostalom i postoji, otkrivajui nam njezin smisao. No, ako je ona u stalnom doticaju s nefilozofijom, to je onda poetak filozofije? Je li ona ve tu, potajno prisutna u neemu to nije ona, poinjui se poluglasno oblikovati u umu stvari? No, ako je tako, moda filozofski diskurs vie i nema svoj raison d'etre', ne zainje li se ona tada na istodobno proizvoljnom i apsolutnom temelju? Uoavamo, dakle, da je hegelovsko pitanje samokretanja neposrednosti zamijenjeno pitanjem temelja filozofskog diskursa i njegove formalne strukture. Evo, napokon, posljednje Hyppoliteove preinake spram hegelovske filozofije: ako filozofija doista mora otpoeti kao apsolutni diskurs, to je s povijeu i to je onaj poetak koji otpoinje s pojedinanim individuumom, u odreenom drutvu, u odreenoj drutvenoj klasi, i to usred borbi?

20

UserHighlight

21

Dospijevajui do ruba hegelovske filozofije, navodei je bez sumnje da premosti svoje granice, tih pet pomaka redom sabiru najvee linosti moderne filozofije koje J. Hyppolite stalno sueljuje Hegelu: Marxa s pitanjima povijesti, Fichtea s problemom apsolutnog poetka filozofije, Bergsona s problemom doticaja s nefilozofijom (141), Kierkggaarda s problemom ponavljanja i istine, Husserla s temom filozofije kao beskonane zadae povezane s historijom nae racionalnosti. A preko tih filozofskih linosti uoavamo sve oblasti znanja na koja se J. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima; psihoanalizu s neobinom logikom elje, matematiku i formalizaciju dis-kursa, teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi ivog, ukratko sve oblasti na osnovi kojih se moe postavljati pitanje o logici i egzistenciji koje neprestano stvaraju i razvrgavaju svoje veze. Smatram da je to djelo, artikulirano u nekoliko glavnih knjiga, ali jo vie zastupljeno u istraivanjima, u nastavi, u neprekidnoj pozornosti, u svakodnevnoj budnosti i velikodunosti, u naizgled administrativnoj i pedagokoj (to u biti znai dvostruko politikoj), odgovornosti zahvatilo i formuliralo najhitnije probleme naega vremena. Mnogi od nas beskrajno su nam zahvalni. Upravo zbog toga to sam od njega preuzeo smisao i mogunost onoga to inim, upravo zbog toga to me on vrlo esto prosvjetljivao kada sam se naslijepo trudio, elio sam svoj rad staviti pod njegov znamen i pozivajui se na njega zavriti prikaz svojih zamisli. Budui da mu toliko dugujem, posve mi je jasno da izbor to ste ga uinili pozivajui me da ovdje pouavam dobrim dijelom znai pohvalu koju njemu upuujete. Duboko sam vam zahvalan za ast koju ste mi ukazali, no nisam vam manje zahvalan za ono to u tom izboru pripada njemu. Iako se ne osjeam doraslim zadai njegova sljedbenika, ipak znam da bih bio sretan kad bi me veeras ohrabrivao njegov oprost. I sada bolje razumijem zato mi je maloprije bilo tako teko otpoeti. Sada znam koji je to glas to sam ga prieljkivao da mi prethodi, da me nosi, da me poziva na govor i da se ukotvi u mom vlastitom diskursu. Znam to mi je sainjavalo toliku tegobu da uzmem rije uzimam je na ovom mjestu gdje sam je sluao, a gdje vie nema njega da me uje.

S francuskoga preveo Rade Kalanj