TISKANICAPoštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb

www.novi-informator.net ZAGREB, 18. 1. 2012.

©

instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja

ISSN 0537 6645

BROJ 6038

Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović

Nastavak na 2. stranici

Prijedlozi i mišljenja

na stranicama

2. DEVIZNO TRŽIŠTE 3. NOVI PROPISI 4. SUDSKA PRAKSA 5. UPRAVNO PRAVO: Zaštita poslovne tajne i povjerljivih podataka (2. dio) mr. sc. Dragan Zlatović, viši predavač Veleučilišta u Šibeniku 7. RADNO PRAVO: Ispunjenje zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu i zahtjev za produljenje radnog odnosa, Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske

8. MEDICINSKO PRAVO: Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na samoopredjeljenje pacijenata, mr. sc. Zvonimir Bošković, Rijeka

11. DEVIZNO POSLOVANJE: Aktualnosti u deviznom poslovanju mr. sc. Marcela Kir, Zagreb

13. FINANCIJE: Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegović, viša znanstvena suradnica, Ekonomski institut, Zagreb

15. VI PITATE - MI ODGOVARAMO

1. Uvodne napomeneVlada RH donijela je 2009. godine

Uredbu o uvjetima za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određe-nu robu (u nastavku teksta: Uredba - Nar. nov., br. 58/09, 27/10 i 37/11), kojom je ure-dila uvjete za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za naftne derivate i biogoriva. Uredba u članku 2. propisuje da trgovci koji obavljaju trgovinu na veliko i trgovinu s inozemstvom gorivima navede-nima u članku 1. Uredbe, moraju raspola-gati odgovarajućim skladištima posebno uređenima i opremljenima za skladištenje goriva. Na temelju članka 5. Uredbe, takva skladišta:

»… moraju biti u vlasništvu trgovca ili trgovac može imati pravo korištenja skladišta temeljem ugovora o zakupu ili drugog ugovora s vlasnikom skladišta sklopljenim za razdoblje ne kraće od 24 mjeseca.«

Uredba je izmijenjena dva puta (Nar. nov., br. 27/10 i 37/11). Motivacija za izmje-nu izvorne Uredbe je nejasna, a dostupno je tek obrazloženje predlagača vezano uz iz-mjene iz 2010.1 Tako je na prijedlog Hrvat-ske udruge poslodavaca iz obveze skladištenja izuzet mazut, budući da ga nije moguće skladištiti, jer se mora isporučivati u vrućem stanju.2 Isto tako, Uredba je izmijenjena na način da se minimalna zapremnina skladišta smanjuje s 500m3 na 300m3 zbog toga što

prof. dr. sc. SINIŠA RODIN, predstojnik Katedre za europsko javno pravo i doc. dr. sc. TAMARA PERIŠIN, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Primjena članka 8. Zakona o trgovinii ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici HrvatskojU ovom članku autori se bave jednim specifičnim pitanjem, pitanjem primjene članka 8. Zakona o trgovini i ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici Hrvatskoj. Autori iznose svoje mišljenje i analiziraju Uredbu o uvjetima za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određenu robu (Nar. nov., br. 58/09, 27/10 i 37/11) u odnosu na načela postavljena u odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije, na praksu Europskog suda te u odnosu na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i na Ustav Republike Hrvatske. Autori zaključuju da se pravo EU temelji na ekonomskim razlozima i drugim utjecajima te da nije vidljivo da ova Uredba štiti legitiman javni interes, već isključivo partikularan interes, o čemu je riječ u ovom članku.

zahtjev za prevelikim skladištem »... pogo-duje i stavlja u privilegirani položaj velike trgovce naftnim derivatima, čime se manji trgovci stavljaju u neravnopravan položaj.«3

Tim člankom autori ukazuju na činjeni-cu da je Uredba suprotna ponajprije pravu Europske unije – slobodama kretanja roba, pružanja usluga, poslovnog nastana; drugo Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, i konačno samom Zakonu o trgovini koji bi trebala provoditi.

2. Sloboda kretanja robe i obveza skladištenja u pravu EUNavedene odredbe Uredbe protivne su

ponajprije članku 34 Ugovora o funkcio-niranju Europske unije (UFEU), koji za-branjuje količinska ograničenja uvoza roba i mjere s istovrsnim učinkom između država članica. Naime, riječ je o nacionalnoj mjeri koja je neizravno diskriminatorna, a ujedno i znatno ograničava pristup tržištu te koja, stoga, predstavlja »mjeru s istovrsnim učin-kom kao količinsko ograničenje u smislu čl. 34. UFEU-a.

Europski sud definira mjere s istovrsnim učinkom količinskim ograničenjima kao: »…[s]va trgovinska pravila što su ih doni-jele države članice, a koja mogu, izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometati trgovinu unutar Zajednice...«.4 Ova defi-nicija u svakom slučaju obuhvaća sve na-cionalne diskriminatorne mjere, ali i one nacionalne mjere koje nisu diskriminator-ne, ali znatno ometaju pristup tržištu robi

iz drugih država članica.5 Da bi se odredilo je li neki nacionalni propis u dosegu članka 34. UFEU-a, bitno je utvrditi ograničava li neka mjera u znatnoj mjeri pristup tržištu.6 Ako neka nacionalna mjera ulazi u doseg članka 34. UFEU-a, odnosno ako se može smatrati mjerom s istovrsnim učinkom kao ko-ličinsko ograničenje, tada je ta mjera suprot-na pravu EU, osim ako je država ne uspije opravdati nekim od osobito važnih razloga javnog interesa.

U svojoj dosadašnjoj praksi Europski je sud zauzimao shvaćanje da su nacionalni propisi koji od trgovaca traže da usposta-ve posebna skladišta, u dosegu članka 34. UFEU-a, odnosno da je riječ o mjerama s istovrsnim učinkom. Primjerice, u pred-metu Alfa Vita Vassilopoulos interpretirano je da grčka pravila o skladištima za trgovce nekim pekarskim proizvodima predstavlja mjeru u dosegu čl. 34. UFEU-a. 7 Do istog je zaključka Europski sud došao u predmetu

1 Vidi obrazloženje u nacrtu Uredbe http://www.vlada.hr/hr/content/download/120653/1733800/file/42-06.pdf u materijalu Vlade s 42. sjednice od 19. veljače 2010. http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2010/42_sjednica_vlade_republi-ke_hrvatske.

2 Ibid.

3 Ibid. 4 8/74 Dassonville, (1974) ECR 837.

5 C-267-8/91 Criminal proceedings against Keck and Mithouard (1993) ECR I-6097; C-34-36/95 KO v De Agostini (Svenska) Forlag AB & TV-Shop i Sverige AB (1997) ECR I-3843; C-405/98 Konsumentombudsmannen (KO) v Gourmet International Products AB (GIP) (2001) ECR I-01795; C-239/02 Douwe Egberts [2004] ECR I-7007; C-142/05 Åklagaren v Percy Mickelsson and Joakim Roos (2009) ECR I-04273.

6 Prema praksi Europskog suda koja je započela s od-lukom u predmetu Keck, bitno je utvrditi odnosi li se mjera na sam proizvod ili na način njegove prodaje. U pravilu, mjere koje uređuju pristup tržištu ne ogra-ničavaju pristup tržištu ako ispunjavaju dodatne uvjete koje je postavio Europski sud. Keck (bilj. 5).

7 C-158/04 & C-159/04 Alfa Vita Vassilopoulos AE and Carrefour Marinopoulos AE v Elliniko Dimosio and Nomarchiaki Aftodioikisi Ioanninon (2006) ECR I-08135.

� 18. 1. 2012.br. 6038

Nastavak sa 1. stranice

Srednji tečajevi valuta u KUNAMA (kn) prema tečajnim listama Hrvatske narodne bankeHRVATSKO DEVIZNO TRŽIŠTE

INOZEMNA DEVIZNA TRŽIŠTA

*Tečajevi CZK,HUF i SKK od 31. 12. 1996., tečaj PLN od 12. 6. 2000. IZVOR: Tečajne liste HNB-a

Tečaj US dolara prema važnijim valutama

Datum CAD CHF GBP* AUD SEK JPY EUR**

31. 12. 2010. 1,0239 0,9440 1,5402 0,9928 6,9056 77,83 1,2905

2. 12. 2011. 1,0156 0,9491 1,5346 0,9662 6,9266 76,89 1,2759

*USD za 1 GBP, **USD za 1 EUR

Kamatne stope na tržištu eurodeviza na dan 13. 1. 2011. (LIBOR)

Rok USD EUR CHF GBP JPY

7 dana 0,20 0,44 0,03 0,63 0,12

1 mj. 0,29 0,81 0,03 0,78 0,14

3 mj. 0,58 1,20 0,06 1,09 0,20

6 mj. 0,81 1,58 0,10 1,39 0,36

12 mj. 1,13 1,83 0,33 1,88 0,55

devizno tržište

Europske poslovne banke još uvijek drže kapital kod Eu-ropske središnje banke (ECB)

iako tako prihoduju manje nego da ga plasiraju gospodarstvu. To dovolj-

no govori koliko su one oprezne i koliko ne vjeruju da je recesija i definitivno završena, a ni situacija s eurom nije posve obećavajuća. Istina, na deviznim su tržištima

donekle odahnuli na riječi tali-janskoga premijera Montija, kako njegova zemlja više nije problem za euro zonu, odnosno da će mje-re štednje koje je talijanska vlada

usvojila biti dovoljne za saniranje dospjelih dugova. Mnogima do-duše nije jasno kako sadašnji ta-lijanski državni dug, koji dostiže 120,0% bruto domaćega proizvo-da dovesti u okvire koje propisuje Maastrichtski sporazum, prema kojemu državni dug ne može biti veći od 60,0% BDP-a. To se ne može postići preko noći, već će biti potrebno možda i desetljeće, kroz koje se vrijeme može mno-go toga i pogoršati i tako otežani ili posve onemogućiti provođenje plana. Unatoč tome, tržište zasad talijanski problem stavlja u drugi plan a okreće se ponovo Grčkoj koja, čini se, još nema rješenja za svoje nagomilane dugove.

Potkraj prošloga tjedna zasje-dala je ECB, koja je trebala odlu-čiti hoće li ili ne će dodatno sniziti kamatnu stopu. Iako je većina vje-rovala da sniženja ne će biti, tržište je s velikim zanimanjem očekivalo konferenciju za tisak predsjedni-ka ECB-a Marija Draghija, koji je nakon zasjedanja obrazložio odluku da se kamatna stopa ne mijenja. Iz njegovih se riječi nastojalo saznati kakve su daljnje nakane ECB-a, od-nosno hoće li kasnije, tijekom 2012. biti kakvih zahvata na kamatnoj stopi. Draghi, međutim, nije o tome otvoreno govorio ali je naglasio da će se pomno pratiti gospodarstvo i kretanje cijena, od čega će zavisiti kakvi će se potezi vući.

U zadnjem se izvještajnom razdoblju prosječni tečaj eura nije promijenio u odnosu na prosječni tečaj iz prethodnoga razdoblja. No, kako je na ino-zemnim tržištima euro dodatno oslabio, tečajevi ostalih valuta u nas su porasli a najviše, 1,59%, tečaj australskog dolara. Više od 1,0% još su porasli i tečajevi jena i američkoga dolara a tečajevi ostalih valuta porasli su nešto manje. Od važnijih valuta neznatno je prema kuni snižen tečaj danske krune, za razliku od ostalih skandinavskih valuta, čiji su tečajevi porasli.

Tomislav Crnogorac

Zemlja Šifravalute

Oznakavalute Jedinica Tečaj

30.5.94.

PRIMJENA NA DANE Prosjekizvj.razd.

Prosj.pred.izvj.razd.

%

Prosj.izv.raz.Teč.

30.5.94.7.1.2012.

do9.1.2012.

10.1.2012. 11.1.2012. 12.1.2012. 13.1.2012.

Canada 124 CAD 1 4,4146 5,763885 5,730421 5,775066 5,814660 5,814551 1,00 30,82

Češka Rep. 203 CZK* 1 0,2023 0,290561 0,291292 0,291707 0,291973 0,294155 -0,39 44,11

Danska 208 DKK 1 0,9490 1,013873 1,011704 1,012528 1,011959 1,013028 -0,03 6,74

Mađarska 348 HUF* 100 3,6926 2,338276 2,397935 2,396229 2,424335 2,447854 -0,36 -35,46

Japan 392 JPY 100 5,8443 7,642130 7,673491 7,656822 7,666448 7,680423 1,38 31,03

Norveška 578 NOK 1 0,8583 0,980543 0,981450 0,982956 0,984956 0,981693 0,96 14,39

Švedska 752 SEK 1 0,7918 0,851101 0,850922 0,852878 0,856021 0,852540 0,76 7,63

Švicarska 756 CHF 1 4,3522 6,188369 6,190193 6,207910 6,208761 6,221713 0,12 42,44

Vel. Britanija 826 GBP 1 9,2378 9,129643 9,102833 9,102833 9,109587 9,062419 0,97 -1,39

SAD 840 USD 1 6,1192 5,872562 5,893390 5,883833 5,900780 5,905239 1,18 -3,81

EMU 978 EUR 1 7,1561 7,537433 7,522323 7,528953 7,529985 7,534495 0,00 5,26

Poljska 985 PLN* 1 1,8282 1,667205 1,676620 1,679558 1,687467 1,696538 -0,63 -8,25

Poljska 985 PLN* 1 1,8282 1,658633 1,658195 1,664836 1,649783 1,665995 -1,46 -9,24

Eggers,8 gdje je odlučio da je norma njemač-kog zakona o vinu i vinskim destilatima, koja propisuje da se završna destilacija i dozrije-vanje vinskih destilata u hrastovim bačvama tijekom šest mjeseci mora provoditi u istoj tvornici (pogonu), kako bi se zaštitila kva-liteta žestokih pića, suprotna pravu EU. U oba slučaja Europski sud zaključio je da su nacionalne mjere u dosegu članka 34. UFEU-a, te da nisu opravdane javnim in-teresom.

3. Uredba ograničava slobodu kretanja robePropisujući obvezu skadištenja nafte u ve-

leprodajnim skladištima, Uredba uređuje na-čin prodaje u smislu presude Europskog suda u predmetu Keck. Nacionalne mjere koje ure-đuju način prodaje, prema praksi Europskog suda, moraju zadovoljavati dva uvjeta kako ne bi bile protivne čl. 34. UFEU-a.9

Prvo, mjera se mora primjenjivati na sve relevantne trgovce koji su prisutni na naci-onalnom teritoriju te

drugo, ne smije različito tretirati, prav-no niti činjenično, prodaju domaćih proi-zvoda i onih iz drugih država članica.10

U konkretnom slučaju, Uredba ispunja-va prvi, ali ne i drugi uvjet. Naime, ispu-

njava prvi uvjet jer članak 2. Uredbe govori o pravnim i fizičkim osobama koje obavljaju trgovinu na veliko i trgovinu s inozemstvom gorivima, što je čini jednako primjenjivom na naftu proizvedenu u Republici Hrvatskoj i onu proizvedenu u drugim državama članica-ma, kao i na sve relevantne trgovce. Međutim, prema našem mišljenju, Uredba ne ispunja-va drugi uvjet, jer, iako formalno gledano uređuje trgovinu naftnim derivatima na pravno jednak način, u stvarnosti dolazi do nejednakog postupanja prema uvozni-cima derivata i uvezenim derivatima.

Nejednakost postaje jasnom kada se razmotri tehnologija proizvodnje i prodaje naftnih derivata. Nakon obrade sirove nafte u rafineriji, derivati se nužno moraju po-hraniti u spremnike. Ti spremnici mogu se nalaziti u Republici Hrvatskoj ili u nekoj od drugih država članica EU. Međutim, veletrgovci derivatima iz Republike Hr-vatske već imaju osigurane spremnike koje i onako koriste u rafinerijama, dok ih oni iz drugih država članica tek trebaju osigu-rati, izgradnjom ili uzimanjem u dugoročni najam od 24 mjeseca, kako propisuje članak 6. Uredbe. Oni će to morati učiniti iako već imaju osigurane spremnike u nekoj drugoj državi članici. Drugim riječima, Uredba tr-govcima naftom iz EU nameće dvostruki teret (pravni i ekonomski) te time znatno ograničava pristup tržištu, a to predstavlja mjeru s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje.

Vrijedi istaknuti da se unutar Europske unije čak i obvezne državne rezerve nafte i naftnih derivata mogu skladištiti bilo gdje unutar EU odnosno da se ne prave razli-

ke između skladišta u različitim državama članicama.11 Činjenica da se ne diskriminira između skladišta u različitim državama čak niti kod tih obveznih rezervi kod kojih postoji poseban interes sigurnosti da države u sluča-ju nužde budu dobro opskrbljene naftom, ide u prilog tvrdnji da se od komercijalnih trgovaca naftom tim manje može tražiti da imaju skla-dište točno na teritoriju određene države.

4. Uredba ograničava slobodu pružanja uslugaOsim što ograničavaju slobodu kretanja

robe, sporne odredbe Uredbe također znat-no ograničavaju slobodu poslovnog nastana te slobodu pružanja usluga koje su zajam-čene čl. 43. i 56. UFEU-a. Prema praksi Europskog suda, prima facie zabranjene su sve mjere koje bi znatno ograničavale slobodu poslovnog nastana fizičkih ili pravnih osoba iz drugih država članica12 odnosno koje bi im znatno ograničavale pružanje usluga.13 Pri tome nije potreb-no da nastupi konkretno ograničenje neke od tržišnih sloboda. Kako ističe nezavisna odvjetnica Sharpston,14 dovoljno je da nacionalna mjera ima odvraćajući učinak (»chilling effect«) na korištenje nekom od tržišnih sloboda. Riječima Europskog suda, takve zabranjene mjere su one koje »ote-

žavaju ili čine manje privlačnim« primjenu neke od tržišnih sloboda.15

Pravilo prema kojem se ne uzima u obzir činjenica da određeni poduzetnik već ima skladište u drugoj državi (koje bi možda ispunjavalo i stroža pravila o skladištima te možebitno bilo i bliže potrošačima) zapra-vo predstavlja znatan teret svakom trgovcu koji bi država teško mogla opravdati, jer se ne vidi nikakav legitiman cilj takvog pravi-la. Uredba takvim pravilima, zapravo, do-vodi do apsurdne situacije koja ide na štetu i samim potrošačima, jer ne mogu koristi-ti prednosti slobode trgovine. Primjerice, građanin RH iz Čakovca, koji želi kupiti određenu količinu nafte za centralno gri-janje, morat će tu naftu kupiti od trgovca koji ima osigurane skladišne kapacitete npr. u Zadru, iako bi bilo znatno racionalnije kupiti je izravno od npr. slovenskog distri-butera koji ima skladišne kapacitete u ne-koliko kilometara udaljenoj Lendavi.

Restriktivnost Uredbe posebno dolazi do izražaja kada se promatra u interakciji s Pra-vilnikom o uvjetima za obavljanje energetske djelatnosti16 prema kojem osoba koja traži do-puštenje za obavljanje djelatnosti skladištenja naftnih derivata mora biti registrirana u Re-publici Hrvatskoj.

5. Uredba i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanjuRepublika Hrvatska nije još članica Eu-

ropske unije, ali je stranka Sporazuma o sta-bilizaciji i pridruživanju (u nastavku teksta: SSP), koji je stupio na snagu 2005. godine. SSP-u je prethodio i Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanji-

8 13/78 Eggers (1978) ECR 1935, § 13.9 Ibid., §§ 16, 17.10 C-108/09 Ker-Optika, (2010) ECR još neobjavljeno.

Primjena članka 8. Zakona o trgovini i ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici Hrvatskoj

11 Council Directive 2006/67/EC imposing an obligati-on on Member States to maintain minimum stocks of crude oil and/or petroleum products, OJ 2006 L 217/8. V. alineu 14 Preambule i čl. 14 Direktive.

12 C-55/94 Gebhard v Consiglio dell’Ordine degli Avvocati e Procuratori di Milano [1995] ECR I-4165; C-255/97 Pfeiffer Grosshandel GmbH v Lowa Warenhandel GmbH (1999) ECR I-2835.

13 C-76/90 Säger v Dennemeyer & Co Ltd (1991) ECR I-4221.

14 C-34/09 Gerardo Ruiz Zambrano v Office national de l’emploi (ONEm) (2011) ECR još neobjavljeno, Mišljenje n.o. Sharpston, § 70.

15 Vidi npr. C-19/92 Dieter Kraus v Land Baden-Württemberg (1993) ECR I-1663, §§ 28 i 32.

16 Nar. nov., br. 6/03 i 94/05.

318. 1. 2012.br. 6038

broj 1od 2. siječnja 2012.

 Pravilnik o postupku homologacije traktora za poljoprivredu i šumarstvo s obzirom na sprečavanje elektromagnetskih smetnja (elektromagnetska kompatibilnost) TPV 306 (izdanje 01)

- stupio na snagu 10. siječnja 2012., osim odredaba članka 4. koje stupaju na snagu 1. travnja 2012. Eskontna stopa Hrvatske narodne banke Odluka o objavljivanju kodeksa etike za profesionalne računovođe Pravilnik o izmjenama i dopunama  Pravilnika o vrstama i obilježjima imovine za pokriće tehničkih pričuva, pravilima za disperziju i ograničenje ulaganja imovine za pokriće tehničkih pričuva, njihovom vrednovanju, usklađenosti, pravilima za upotrebu izvedenih financijskih instrumenata te načinu i rokovima izvješćivanja - stupio na snagu 1. siječnja 2012. Pravilnik o izmjenama i dopunama  Pravilnika o stručnom nadzoru nad radom stanica za tehnički pregled vozila - stupio na snagu 10. siječnja 2012. Statut Pokreta za modernu Hrvatsku - stupio na snagu 22. listopada 2011.

 Odluka o prirezu poreza na dohodak Općine Ljubešćica - stupila na snagu 10. siječnja 2012., a primjenjuje se od 1. siječnja 2012. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o gradskim porezima i prirezu poreza na dohodak Grada Vinkovaca - stupila na snagu 2. siječnja 2012. Odluka o izmjeni Odluke o prirezu porezu na dohodak Grada Sv. Ivan Zelina - stupila na snagu 10. siječnja 2012.

broj 2od 4. siječnja 2012.

 Ispravak Tarifnog sustava za transport prirodnog plina, bez visine tarifnih stavki

broj 3od 5. siječnja 2012.

 Uredba o Glavnom tajništvu Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 5. siječnja 2012. Uredba o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom financiranju poslova, funkcija i programa državnih tijela i drugih proračunskih korisnika Državnog proračuna Republike Hrvatske u prvom tromjesečju 2012. godine - stupila na snagu 5. siječnja 2012. Odluka o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava - stupila na snagu 5. siječnja 2012.

Opseg: 206 str.Format: 14x21 cmUvez: tvrdiŠifra: 04790001Cijena: 190,00 kn

Novi informator d.o.o. Kneza Mislava 7, 10000 Zagreb Telefon: 01/4555 454 ;Telefaks: 01/4612 553 • www.novi-informator.net

iz naklade Novog informatora

Opseg: 190 str.Format: 14x21 cmUvez: mekiŠifra: 04750001Cijena: 90,00 kn

novi propisi

ma između Republike Hrvatske i Europske zajednice, koji je stupio na snagu 2001. go-dine.17

Ustavni sud Republike Hrvatske (USRH) zauzeo je shvaćanje da, budući da su međuna-rodni ugovori prema Ustavu nadzakonske sna-ge, suprotnost nekog zakona ili drugog propisa međunarodnom ugovoru čini propis neustavnim. USRH smatra da takav propis krši vladavinu prava, što ga čini neustavnim. 18

SSP, u članku 18. st. 4., sadržava zrcal-nu odredbu19 članku 34. UFEU-a, koja zabranjuje količinska ograničenja i mjere s istovrsnim učinkom, a analognu odredbu sadržavao je i članak 5. st. 4. Privremenog sporazuma. Nadalje, u članku 33. st. 2. SSP-a zabranjuje se uvođenje novih količinskih ograničenja i mjera s istovrsnim učinkom (klauzula mirovanja – »standstill clause«). Iz tih odredaba SSP-a (a čak i prijašnjeg Pri-vremenog sporazuma) o slobodi kretanja robe slijede dvije obveze Republike Hrvatske. Prvo, Republika Hrvatska nije smjela uvoditi nova količinska ograničenja i mjere s istovrsnim učinkom. I, drugo, Republika Hrvatska imala je obavezu ukinuti postojeća količinska ograničenja i mjere s istovrsnim učinkom. Potpuno je jasno da sporna Uredba uvodi nove mjere s istovrsnim učinkom, suprotno klauzuli mirovanja SSP-a.

5.1. Uredba kao mjera s istovrsnim učinkom

Važno je naglasiti da karakterizacija Uredbe kao mjere s istovrsnim učinkom, kao količinsko ograničenje proizlazi iz tumačenja članka 18. st. 4. SSP-a, u skladu s praksom Europskog suda. Ustavom RH propisano je da su međunarodni ugovori dio hrvatskog pravnog poretka i nadzakonske su snage, a čl. 69. SSP-a obvezuje hrvatske institucije da hrvatsko pravo interpretiraju u skladu s pra-vom EU.

5.2. Svrha SSP-a – određeni stupanj liberalizacije trgovine

Imajući na umu praksu Europskog suda o interpretaciji zrcalnih odredaba sličnim spo-razumima, članak 18. st. 4. SSP-a potrebno je interpretirati prema svrsi samog SSP-a.20 Svrha SSP-a je, nedvojbeno, određeni stu-panj liberalizacije trgovine te nediskrimina-cija.21 Stoga bi članak 18. st. 4. SSP-a trebalo interpretirati na način da brani neizravnu dis-kriminaciju kakvu uzrokuju sporne odredbe Uredbe.

5.3. Neustavnost Uredbe?Odredbe SSP-a o poslovnom nastanu

također zabranjuju diskriminaciju trgovačkih društava iz EU (čl. 49. st. 1.) te uvođenje no-vih restrikcija poslovnog nastana (čl. 49. st. 2.), a sporne odredbe Uredbe jesu indirektno dis-kriminatorne prema stranim poduzetnicima i jesu nova restrikcija.

Drugim riječima, sinergetski učinak Ustava RH, SSP-a i UFEU-a, dovodi do zaključka da je Uredba suprotna obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela na te-melju SSP-a, što je u svjetlu prakse Ustav-nog suda RH čini i neustavnom.

6. Uredba i članak 8. Zakona o trgoviniNa kraju, mišljenja smo da je Uredba

suprotna samom Zakona o trgovini budući

da prelazi ovlasti koje Zakon dopušta Vladi za njegovu provedbu. Riječ je o Uredbi za provedbu Zakona o trgovini, pri čemu Vla-da ima ovlast donositi uredbe za izvršenje zakona na temelju čl. 113. Ustava RH. Ustav ne definira podrobnije uvjete za donošenje takvih uredaba, ali, nedvojbeno, Vlada se tom ovlašću smije koristiti samo u svrhu koju je zakon izričito propisao.

Stoga je relevantno da članak 8. st. 1. Za-kona o trgovini (Nar. nov., br. 87/08) pro-pisuje da Vlada na prijedlog ministarstva, može »… propisati uvjete za obavljanje tr-govine na veliko samo u posebno uređenim i opremljenim skladištima.« U stavku 2 pro-pisano je da se:

»Uredbom iz stavka 1. ovoga članka odre-đuju… posebni uvjeti za skladišta iz stavka 1. ovoga članka i uvjeti za skladištenje radi osigu-ravanja zaštite života i zdravlja ljudi i zaštite prirode i okoliša te postupak utvrđivanja pro-pisanih uvjeta.«

U konkretnom slučaju, svrha Uredbe de-finirana je kao »osiguravanje zaštite života i zdravlja ljudi i zaštite prirode i okoliša«, te se Vlada ovlašću iz članka 8. Zakona o trgo-vini ne može koristiti u druge svrhe, npr. za uređenje trgovine. Međutim, iz obrazloženja uz izmjene iz 2010. godine, vidljivo je da je svrha tih izmjena i dopuna uređenja trgovi-ne, a ne jedna od svrha propisanih člankom 8. Zakona o trgovini. Dodatno, nije vidljivo u kojoj su vezi veličina spremnika naftnih derivata, pa i sama obveza skladištenja prije maloprodaje, s nekom od osnova za dono-šenje Uredbe. Iz Uredbe i popratne doku-mentacije nije jasno kako propisane obveze mogu utjecati na zaštitu života i zdravlja ljudi ili na zaštitu prirode i okoliša, a u sva-kom slučaju Uredba se niti ne poziva na te razloge kao osnovu za donošenje. Budući da izvan zakonske osnove Vlada nema sa-mostalnu ovlast uređivati trgovinu, Uredba je ultra vires i kao takva nije utemeljena na zakonu.

7. Umjesto zaključkaPravno gledano, mišljenja smo da je

neosporno da je Uredba o uvjetima za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određenu robu suprotna pravu EU, Sporazumu o stabilizaciji i pri-druživanju i članku 8. Zakona o trgovini. Međutim, važno je naglasiti da se pravo EU temelji na ekonomskim razlozima koji pružaju dodatne argumente zašto je Ured-ba ekonomski možda štetna za Republi-ku Hrvatsku i njezine građane. Obvezom skladištenja u veleprodajnim skladištima koja moraju imati određenu zapreminu, štite se ekonomski interesi trgovaca koji takva skladišta već imaju u Republici Hr-vatskoj, dok se svim ostalim trgovcima koji slična skladišta imaju u nekoj od država članica EU nameće dvostruki ekonomski (i pravni) teret da takva skladišta izgrade ili uzmu u zakup od svojih izravnih kon-kurenata u Republici Hrvatskoj. Pri tome nastaju dodatni nepotrebni troškovi koji se, na kraju, prebacuju na potrošače, koji plaćaju višu cijenu naftnih derivata. Kako smo vidjeli, Uredba uopće nije usmjerena na zaštitu zdravlja i okoliša. Kao jedan od mogućih razloga ističe se fiskalni nadzor i sprječavanje mogućih zloporaba u trgovini derivatima (kontrola kvalitete i suzbijanje krijumčarenja). Međutim, država raspolaže drugim mjerama za suzbijanje nezakonite trgovine, primjerice, kontrolom derivata prilikom ulaska na državno područje, te se može zaključiti da Uredba ograničava tr-govinu s Europskom unijom više od onoga što je nužno za promicanje tih interesa. Iz rečenoga je moguće zaključiti da, u nedo-statku dodatnih informacija, nije vidljivo da Uredba štiti legitiman javni interes, već isključivo partikularan interes trgovaca naf-tnim derivatima koji već imaju organizi-ranu proizvodnju i distribuciju upravo na način kako je reguliran Uredbom.

17 17 Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice (Nar. nov., br. 15/01).

18 18 Odluka USRH od 15. srpnja 1998. godine br. U-I-920/1995 i U-I-950/1996, Nar. nov., br. 98/98 od 20. srpnja 1998. Odlukom se ukida članak 23. t. 4 Zakona o Hrvatskim željeznicama te se određuje da prestaje važiti 15. prosinca 1998. godine.

19 19 Zrcalne odredbe su odredbe SSP-a koje su tekstu-alno identične ili u bitnome slične istovrsnim odred-bama UEU-a ili UFEU-a.

20 20 270/80 Polydor (1982) ECR 329; 104/81 Kupferberg (1982) ECR 3641; 12/86 Demirel (1987) ECR 3719; 192/89 Sevince (1990) ECR I-03461; C-63/99 Gloszczuk (2001) ECR I-6369; C-268/99 Jany (2001) ECR I-08615; C-265/03 Simutenkov (2005) ECR I-02579.

21 21 Preambula; čl. 49. (2), čl. 50. SSP-a itd.

� 18. 1. 2012.br. 6038Uredništvo

Sudska praksaŽalba protiv rješenja o zaštiti prava za suđenje u razumnom roku

Nema pravo na naknadu zbog propuštanja suđenja u razumnom roku predlagatelj koji je znatno pridonio duljini trajanja postupka, budući da su razlozi za odgodu rasprava na strani predlagatelja

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Kžzp 41/2010-3 OD 8. PROSINCA 2010.

Pobijanim drugostupanjskim rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrdio rješenje Županijskog suda u R.

od 28. studenoga 2008. broj Kzp-9/08, kojim je taj sud, kao sud prvog stupnja, odbio zahtjev predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u C. broj K-91/03, protiv predlagatelja kao okrivlje-nika, zbog kaznenog djela iz članka 99. stavak 1. i stavak 4. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98 – ispr., 50/00 - Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03

- Odluka USRH, 105/04, 84/05 - ispr., 71/06, 110/07 i 152/08). Vrhovni sud Republike Hrvatske svoju drugostu-panjsku odluku temelji na ocjeni da je prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev predlagatelja, s obzirom na to da je duljini trajanja pravno relevantnog razdoblja, koje je pra-vilno utvrđeno u duljini od četiri godine, devet mjeseci i 27 dana, znatno pridonio upravo predlagatelj, budući da su ra-zlozi za odgodu 13 glavnih rasprava na strani predlagatelja. Stoga, i prema ocjeni vijeća sudaca Vrhovnog suda Re-publike Hrvatske, unatoč u pobijanom rješenju utvrđenoj dugotrajnosti predmetnog kaznenog postupka te kraćim razdobljima neaktivnosti suda na koja s pravom ukazuje predlagatelj u svojoj žalbi (radi se o razdoblju nešto duljem od jedne godine), činjenica da je kroz razdoblje nešto kra-će od četiri godine upravo predlagatelj svojim ponašanjem opstruirao provođenje glavne rasprave i dokaznog postup-ka, pokazuje da u postupku Općinskog suda u C. broj K-91/03, koji je protiv predlagatelja kao okrivljenika vođen zbog kaznenog djela iz članka 99. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona i koji je dovršen pravomoćnom oslobađajućom pre-sudom, njegovo pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno, o čemu su u pobijanom rješenju dani valjani i jasni razlozi koje prihvaća i ovo vijeće i na koje se, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje predlagatelj.

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

Prouzročenje štete - odgovornost po osnovi krivnje

Viša sila i slučaj različiti su pravni pojmovi, koji se međusobno isključuju

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev 556/2008-2 OD 20. SVIBNJA 2009.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je trpio povećanjem troškova u obavljanju prijevoza putnika u obliku povećane kilometraže u razdoblju

siječanj/ožujak 2001., a zbog potrebe vožnje zaobilaznim smjerom, a nakon urušavanja dijela potpornog zida J. m. kod mjesta I. 26. prosinca 2006.

Odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelj vidi u či-njenici navodnog neodržavanja toga dijela ceste, što je imalo za posljedicu njezino urušavanje, a time i nemogućnost tu-žitelja prometovanja tim dijelom J. m.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je sljedeće:

- da je 26. prosinca 2000. došlo do urušavanja dijela pot-pornog zida J. m. kod mjesta I. izazvanog bujicom nastalom zbog obilne kiše koja je na tom području padala 25. i 26. prosinca, zbog čega

- da je u razdoblju od 26. prosinca 2000. do 6. ožujka 2001. odvijanje prometa na tom dijelu J. m. bilo dopušteno samo osobnim vozilima, dok su ostala vozila prometovala obilaznim putem (S., Z. L., O., G., K. i obrnuto),

- da je tuženik jednom godišnje obavljao kontrolni obi-lazak zidova magistrale te da do 26. prosinca 2000. nije bilo sličnih slučajeva urušavanja.

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan, ocijenivši u konkret-nom slučaju da urušavanje dijela ceste predstavlja slučaj, a što je razlog za ekskulpaciju tuženika, sve u smislu odred-be članka 154. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO).

Drugostupanjski sud, potvrđujući prvostupanjsku pre-sudu, prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o slučaju kao pravnoj kvalifikaciji nastalog događaja, no istovremeno iznosi pravno mišljenje da nastali događaj predstavlja višu silu, što je razlogom za ekskulpaciju tuženika.

Viša sila i slučaj međusobno su različiti pravni pojmovi, koji se međusobno isključuju. Dakle, ako je jedan događaj imao obilježje više sile, onda ne može imati i obilježje slučaja.

Prema pravnoj teoriji, viša sila objektivno je nepredvidi-va i neuklonjiva, dok se kod slučaja nepredvidivost i neuklo-njivost ne zahtijevaju.

Dakle, slučaj je događaj, koji da se predvidio, mogao se spriječiti, dok je viša sila događaj koji i da se mogao predvi-djeti, ne bi se mogao spriječiti.

Oborine u obliku jake i dugotrajne kiše tijekom zimskih mjeseci u priobalnom području Republike Hrvatske (S. J., K., D.) jesu prirodna i ne tako rijetka pojava, koja je, dakle, predvidiva, baš kao i mogućnost stvaranja vodenih bujica koje su često posljedica jakih oborina. U takvim okolnosti-ma ne može se prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova da bi se jaka i duga kiša i njome prouzročena vodena bujica mogli smatrati višom silom ili slučajem, što da bi bio razlog za ekskulpaciju tužene od odgovornosti za navodno nastalu štetu tužitelju, a u smislu odredbe članka 154. ZOO-a.

Napomena: Odredbe članka 154. prijašnjeg ZOO-a (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) odgovaraju odredbama članka 1045. sadašnjeg ZOO-a (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11).

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

Parnični postupak - dostava putem oglasne ploče

Kad je sud pismeno stranci dostavio putem oglasne ploče, jer se dostava na adresi iz tužbe vratila s naznakom »obaviješten - nije podigao pošiljku«, a ta je adresa ujedno i adresa iz suds-kog registra, sud ne smije svako daljnje pismeno stranci dostavljati odmah putem oglasne ploče, jer se ne radi o promjeni poslovne adrese

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-123/06 OD 22. SIJEČNJA 2009.

U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud tužbu po-kušao dostaviti tuženiku na adresu iz tužbe, S., S. 3. Dostavnica je sudu vraćena u tri navrata, uz oznaku

»obaviješten - nije podigao pošiljku« (list 15.-18. spisa). Ta-kva oznaka upućuje na zaključak da se stranka nalazi na toj adresi, ali da u vrijeme pokušaja dostave tamo nije zatečena.

Nakon toga, prvostupanjski je sud provjerio podatke iz sudskog registra i utvrdio da je to ujedno i adresa registrira-nog tuženikovog sjedišta, što nije sporno.

Dostava pravnoj osobi na adresu navedenu u tužbi, koja je ujedno i adresa sjedišta te osobe upisana u upisniku, vra-ćena sudu s naznakom »obaviješten nije podigao« ili sličnog sadržaja, dostava je koja nije uspjela, pa se dostava toj pravnoj osobi obavlja stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda.

Pravna osoba, za razliku od fizičke osobe, dužna je orga-nizirati svoj rad na način koji omogućuje predaju pismena u njezinim poslovnim prostorijama tijekom redovitog radnog vremena, odnosno koji omogućuje takvu dostavu na bilo koji drugi način. U protivnom, dužna je snositi pravne posljedice svog propuštanja u takvom načinu poslovanja. Ako u redov-no radno vrijeme u kojemu pošta obavlja dostavu, na adresi sjedišta upisanog u sudski registar osobe kojoj se pismeno treba dostaviti, nije moguće obaviti dostavu, jer se na na-značenoj adresi ne nalazi nitko kome bi se pismeno moglo predati, pa pošta ostavi obavijest adresatu da u određenom roku može pošiljku podići u prostorijama pošte te usprkos tome ta osoba ne preuzme pošiljku, ta je osoba dužna trpjeti pravne posljedice neuspjele dostave, a to je dostava putem oglasne ploče suda.

Međutim, prvostupanjski je sud pogriješio kad je tuženi-ku dostavio presudu zbog ogluhe putem oglasne ploče suda, a prije pokušaja njezine dostave na tuženikovu adresu iz tuž-be odnosno na adresu njegovog registriranog sjedišta.

Naime, odredbom članka 134.a Zakona o parnič-nom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Od-luka USRH i 123/08 – ispr. – u nastavku teksta: ZPP) nije propisano da će se u slučaju neuspjele dostave sve sljedeće dostave stranci obavljati putem oglasne ploče suda. To će biti moguće u slučaju kad je stranka promijenila adresu i o tome nije obavijestila sud, odnosno kad dostava nije uspjela iz tog razloga (čl. 145. st. 5. ZPP-a). To znači da je prvostupanjski sud, nakon pravilne dostave tužbe tuženiku (putem oglasne ploče suda, za što su se stekli uvjeti prema čl. 134.a ZPP-a), trebao presudu dostaviti na način propisan odredbom član-ka 134. stavak 1. i članak 142. ZPP-a, a ne odmah dostavljati mu je putem oglasne ploče suda, samo na temelju činjenice što mu je i tužba na taj način dostavljena.

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

Derivativno stjecanje prava vlasništva na nekretnini

U slučaju predaje nekretnine u posjed daroprimcu, smatra se valjanim i usmeni ugovor o darovanju, u skladu s pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, s time da se u primjeni tih pravnih pravila vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći bez upisa u zemljišne knjige

ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U SPLITU, BR. Gžp 118/2010 OD 18. VELJAČE 2010.

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđe-nje suvlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 418/1 Z.U. 638 k.o. S., sve kao osnova upisa tog prava

u zemljišne knjige suda.Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja

nakon što je u postupku utvrdio da je prednik tužitelja, sada pok. I. M., 70-ih godina predmetnom nekretninom označe-nom kao čest. zem. 418/1 Z.U. 638 k.o. S. raspolagao tako da je predmetni suvlasnički dio iste darovao tužitelju za iz-gradnju kuće, o čemu nije sastavljena pisana isprava, ali je nekretnina odmah nakon što je tužitelj prihvatio darovanje istom predana u suposjed. Nakon toga je tužitelj kuću i iz-gradio te po smrti I. M. nastavio miran i nesmetan suposjed ove nekretnine.

U tako utvrđenom činjeničnom stanju, a koji je u skla-du sa sadržajem dokaza provedenih u postupku i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.

Naime, u slučaju predaje nekretnine u posjed daroprim-cu, smatra se valjanim i usmeni ugovor o darovanju nekret-nine, u skladu s pravnim pravilima bivšeg Općeg građanskog zakonika (u nastavku teksta: OGZ), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odlu-ka USRH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09), budući da se prema navedenoj odredbi stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupa-nja na snagu navedenog Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i pre-stanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Prema pravnom pravilu paragrafa 943. OGZ-a, za ugo-vor o darovanju bez prave predaje darovane stvari bila je pro-pisana pisana isprava, dok je usmeno darovanje bilo valjano samo uz obavljenu predaju stvari.

Nadalje, u primjeni pravnih pravila OGZ-a vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen.

S obzirom na to da su, dakle, u konkretnom slučaju is-punjeni svi uvjeti stjecanja vlasništva koje je sudska praksa izgradila u primjeni pravnih pravila OGZ-a za stjecanje vlasništva nad nekretninom (ostvarena je valjana osnova i valjan način stjecanja vlasništva pravnim poslom), sud prvog stupnja ispravno je primijenio materijalno pravo kada je pri-hvatio zahtjev tužitelja.

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

�18. 1. 2012.br. 6038

2. dio

Nastavak na 6. stranici

upravno pravoUređuje Davorka Foretić, dipl. iur.

2.2. Povjerljive informacijePovjerljive informacije (povjerljivi po-

daci, engl. confidentional information) širi su pojam od pojmova poslovne tajne i know-how-a11, koji često može implicirati ove uže pojmove samostalno ili u kombi-naciji s drugim podacima.

Pravo na povjerljivost informacija (law of confidence, the confidentional infor-mation) svojevrsno je anglosaksonskom pravnom krugu, više nego kontinentalnim pravnim sustavima, uključivo i hrvatsko pravo.12 To je pravo nužno da bi podržalo određene standarde, kako na javnom tako i u privatnom životu.13

Zapravo, pravo povjerljivosti uobi-čajeno se odnosi na zaštitu trgovačke ili poslovne tajne, kao što su popisi kupaca ili industrijski know-how, gdje je uklju-čen ekonomski interes. Ali, pravo po-vjerljivosti može se primijeniti jednako na bilo koju informaciju, pod uvjetom da informacija posjeduje nužnu kvalite-tu povjerljivosti. Povjerljiva informacija mora imati značajnu ekonomsku vri-jednost, ali ne radi se o formi vlasništva, osim u SAD-u.14

Povjerljive informacije uključuju ko-mercijalne tajne, osobne tajne, državne tajne pa čak i nemoralne podatke. Kod komercijalnih informacija, da bi one bile tretirane kao povjerljive informaci-je, moraju biti razmijenjene u kontek-stu poslovnog odnosa, ali to mogu biti i određene privatne informacije, kao što su detalji određenog vjenčanja poznatih glumaca koji se mogu licencirati trećoj osobi radi publiciranja.15

Pravo na povjerljivost informacija proizlazi ili iz ugovora ili iz common law-a. U komercijalnom kontekstu, jedini način prikladan za očuvanje vrijednosti infor-macije, u većini se slučajeva ogleda u za-štiti povjerljivosti preko ugovornih ugla-vaka. Korištenje u prometu povjerljivih informacija i know-how traži otkrivanje informacije do određene mjere.

Obveza povjerljivosti proizlazi iz širokog načela equity, da onaj tko sazna za povjerljivu informaciju ne smije je iskoristiti na nedopušten način. Temelji modernog prava u ovom području nalaze se u rješidbi u slučajevima Coco v Clark i Saltman v Campbell16: »Prvo, sama infor-macija mora sadržavati potrebnu raznu povjerljivosti o njoj samoj. Drugo, ta in-formacija mora biti razmijenjena u okol-nostima koje impliciraju obvezu povjer-

ljivosti. Treće, mora postojati nedopušte-na neautorizirana uporaba informacije koja uporaba dovodi do štete za osobu na koju se odnosi.«

2.2.1. Tipovi povjerljivih informacija

Tipovi povjerljivih informacija mogu se široko kategorizirati na osobne, komercijalne i druge informacije, iako na-čelo kategorizacije nije uopće relevantno. Primjeri povjerljivih informacija uključu-ju, između ostalog, i sljedeće podatke:

- komercijalni zapisi, kao što su liste klijenata, informacije o prodaji i strategiji , informacije o prodajnim planovima i sl.;

- neobjavljena autorska djela;- matematičke formule i prerađivačke

tehnike;- kodni izvori (izvori šifri) i algoritmi;- marketinške tehnike i postupci;- osobne informacije;- cjenici i- planovi, nacrti i dijagrami.Informacije mogu biti povjerljive iz

bilo kojega razloga. Smatra se, primje-rice, da obveza povjerljivosti proizlazi ako ne postoji govorna obveza, ako in-formaciju otkrije za vrijeme pregovora o komercijalnom ugovoru koji nije zaklju-čen. Titular informacija mora vjerovati da mu prepuštanje informacija šteti ili pomaže njegovim rivalima. Također, on mora biti uvjeren da informacija nije jav-no dobro, odnosno da nije prepuštena u public domain.

2.2.2. Zaštita korištenja informacija

Ako posjednik informacije tu infor-maciju plasira u širu javnost (public doma-in) s namjerom da je učini dostupnom širem krugu osoba, obveza povjerljivosti time prestaje. Tamo gdje se informacija stječe nezakonito, primjenjuje se načelo »springboard« koji se primjenjuje radi za-štite korištenja informacije od recipijenta i drugih osoba.17

Za razliku od prava copyrighta, pravo na povjerljivost informacija štiti in-formaciju čak i kad ta informacija nije objavljena u nekom materijalnom obli-ku. Povjerljiva informacija može biti ko-municirana i usmeno.18 Također, za razli-ku od autorskog prava, i sama ideja može biti zaštićena kao povjerljiva informacija, pod uvjetom da je komercijalno atraktivna i podobna za realizaciju. Primjerice, ideja za određeni televizijski program, odnosno za kazališni autorski projekt može biti izražena u opširnom elaboratu. U svakom slučaju, ideja mora biti izvorna ili je prati dokaz o prijavi izuma.19

Najbolji način da se zaštite povjerlji-ve informacije je da nitko drugi za nju ne sazna. To se može postići tako da se ugo-vore posebne klauzule u ugovoru između posjednika informacije i druge osobe ko-joj je informacija otkrivena, da bi se osi-gurala povjerljivost.

Primjerice, to se može ogledati tako:- da se samo limitiranom broju osoba

dopusti dostupnost povjerljivim informa-cijama;

- da svi zaposlenici potpišu tzv. NDA ugovor (Non-Disclosure Agreement), koji omogućava da zadrže za sebe povjerljivu posebnu informaciju za koju su imali sa-znanje;

- da NDA ugovor potpiše svatko tko dolazi u kontakt s tvrtkom, npr. konzul-tanti, trgovački agenti, prodavači ili bilo tko drugi, tko je mogao saznati za kon-kretnu informaciju;

- da se pazi glede objave svih poslovnih poteza koji mogu pokriti bilo koju po-vjerljivu informaciju.

3. Poslovna tajna u kazalištimaKazališna djelatnost je neprijeporno

ponajprije umjetnička djelatnost. Kaza-lišna umjetnost je spoj riječi koji sadržava klicu svih proturječja kazališta, odnosno dvojbe možemo li kazalište smatrati sa-mostalnom umjetnošću s vlastitim zako-nitostima i estetskom posebnošću ili se radi o rezultanti nekoliko različitih po-sebnih umjetnosti (slikarstvo, književnost, arhitektura, glazba, ples, gesta).20

3.1. Odredbe Ustava Republike Hrvatske

U Ustavu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10-proč. tekst – u nastavku teksta: Ustav) su odredbe koje na ustavnoj razini reguliraju temeljna prava i slobode, kako pojedinaca tako i drugih pravnih subjekata. U članku 37. Ustava određena je zaštita tajnosti po-dataka, posebice osobnih podataka, dok se u članku 38. Ustava jamči pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Među kulturnim pravima u okrilju ustavnog kataloga ljudskih prava i sloboda, naglašavamo odredbu članka 67. Ustava, u kojoj se određuje jamstvo slobode umjet-ničkog stvaralaštva, kao i zaštita moral-nih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.

3.2. Zakonske odredbeU Zakonu o ustanovama, koji se kao

lex generalis odnosi na kazališne ustanove u Republici Hrvatskoj, regulirano je po-našanje kazališnih ustanova u odnosu na pravo javnosti glede saznanja o određe-nim činjenicama, vezanim uz djelovanje te ustanove. Tako je u članku 67. ZU-a propisano da je kazališna ustanova dužna u razumnom roku davati sredstvima jav-nog informiranja, na njihov zahtjev, in-formacije o obavljanju svoje djelatnosti i omogućiti im uvid u odgovarajuću doku-mentaciju. To nije samo obveza kazališne ustanove, nego i njezin interes, jer bez su-djelovanja javnosti i brzog protoka infor-macija o kazališnim aktivnostima, nema

s posebnim osvrtom na kazališne djelatnosti

mr. sc. DRAGAN ZLATOVIĆ, viši predavač Veleučilišta u Šibeniku

Zaštita poslovne tajne i povjerljivih podataka

U Informatoru, u broju 6037 od 14. 1. 2012. objavili smo prvi dio članka o zaštiti poslovne tajne i povjerljivih podataka, u kojemu smo ukazali na odredbe Zakona o tajnosti podataka (Nar. nov., br. 79/07), i odredbe glave 8. i 9. Zakona o zaštiti tajnosti podataka (Nar. nov., br. 108/96), Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98 - ispr., 50/00

- Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka USRH, 105/04, 84/05 - ispr., 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 77/11 - Odluka USRH - ukinut čl. 78. st. 4. Zakona i 125/11) , te Zakona o ustanovama (Nar. nov., br. 76/93, 29/97, 47/99 – ispr. i 35/08) i Zakona o kazalištima (Nar. nov., br. 71/06).U ovom broju nastavljamo s obradom te teme, pišući o značenju i zaštiti povjerljivih informacija na temelju tih propisa.

11 Distinkcija između povjerljive informacije i know-how-a nije uvijek tako lako moguća. U stranoj sudskoj praksi ta je razlika predočena u sporu FSS Travel and Leisure Systems Ltd. v Johnson (1998) IRLR 382. Tužitelj je specijalist u proizvodnji kompjutorskih programa za prometnu industriju. Tuženik je bio zaposlenik kod tužitelja kao kom-pjutorski programer.

12 Cf. Davis, J., op.cit., str. 89. 13 Vidjeti poznati slučaj Coco v. AN Clark (Engineers)

Ltd. (1968) FSR 415 (1969) RPC 41.14 U slučaju Douglas v Hello! Ltd. (2001) QB 967, koji se

odnosio na publikaciju od strane neautorizirane tre-će strane fotografija s vjenčanja Michaela Douglasa i Chaterine Zeta Jones, Apelacijski sud (the Court of Appeal) je zaključio da nema vlasničkog interesa u informaciji sadržanoj u fotografijama.

15 Davis, J., op.cit., str. 98.16 Saltman Engineering Co Ltd. v Campbell Engineerng

Co Ltd. (1948) (1963) 3 All ER 413.

17 Davis, J., op.cit., str. 96.18 Vidjeti slučaj Seager v Copydex Ltd. (No2) (1969) 1

WLR 809.19 Vidjeti slučaj Fraser v Thames Television Ltd. (1983) 2

WLR 917.

20 Cit. Pavis, P., Pojmovnik teatra, Akademija dramskih umjetnosti Zagreb & Centar za dramsku umjetnost Zagreb & Izdanja Antibarbarus Zagreb, Zagreb, 2004., str. 170.

6 18. 1. 2012.br. 6038

Nastavak sa 5. stranice

upravno pravo

ni kazališnog marketinga, odnosno ni obaviještenosti kazališne publike, pa time ni ostvarenja kulturnog tržišta.21

Kazališna ustanova može uskratiti davanje informacija, odnosno uvid u do-kumentaciju ako je ona zakonom, aktom o osnivanju ustanove ili statutom usta-nove određena kao službena, poslovna, znanstvena ili umjetnička tajna, te kad se odnosi na osobne podatke fizičkih osoba (čl. 67. st. 2. ZU-a). Iz ovoga proizlazi mogućnost da kazališna ustanova u svo-jim temeljnim aktima regulira problema-tiku poslovne i druge tajne.

Pregledom dostupnih akata hrvatskih kazališnih ustanova možemo zaključiti da su ona u pretežnom broju iskoristila tu zakonsku mogućnost i u svoje temeljne opće akte ugradila, doduše samo na općoj razini bez podrobne razrade, odredbe o poslovnoj tajni u svom djelovanju.

3.3. Statutarne odredbeTako se obično u kazališnim statutima

u RH poslovnom tajnom smatraju:- podaci koje kazališno vijeće,, kao ka-

zališno tijelo, proglasi poslovnom tajnom;- podaci koje nadležno tijelo, kao po-

vjerljive priopći kazalištu;- mjere i način postupanja u slučaju

nastanka izvanrednih okolnosti;- plan fizičko-tehničkog osiguranja

fundusa i imovine kazališta;- dokumenti koji se odnose na obranu;- drugi podaci koji bi se priopćavali

neovlaštenoj osobi, a bilo bi protivno in-teresima kazališta i njegovog osnivača.

Statutarne odredbe tako predviđaju da su podatke koji se smatraju poslov-nom tajnom dužni čuvati svi djelatni-ci kazališta, bez obzira na to na koji su način za njih saznali. Obveza čuvanja poslovne tajne traje i nakon prestanka radnog odnosa u kazalištu. Ovdje može-mo dati i ekstenzivnije tumačenje, prema kojem se ta obveza ne odnosi samo na zaposlenike kazališta, nego i na angaži-rane umjetnike i suradnike koji ne skla-paju s kazalištem radni odnos nego izvo-đački, odnosno autorski ugovor. Povreda čuvanja poslovne i profesionalne tajne predstavlja težu povredu radne obveze, sukladno Zakonu o radu (Nar. nov., br. 149/09 – u nastavku teksta: ZOR) Po-daci koji se smatraju poslovnom tajnom mogu se priopćiti tijelima koje je za to ovlastio zakon, odnosno tijelima i oso-bama kojima ovlast proizlazi iz dužnosti koju obavljaju.22

3.4. Druga rješenja iz prakseI dok se na teorijskoj i općoj norma-

tivnoj razini ne nailazi na različitosti u polazištima i rješenjima, u samoj praksi može se postaviti pitanje koji se to po-daci mogu proglasiti poslovnom, odno-sno umjetničkom tajnom. Štoviše, nije li tajnost potpuno protivna slobodi umjet-ničkog stajališta, izražavanja, stvaralaštva. Naime, umjetnička kreativnost usmjerena je na komunikaciju s javnošću, gledatelj-stvom, širokim krugom konzumenata

umjetničkog čina, djela i akcije. Tajiti nešto u umjetnosti znači stvarati nepre-mostivi procijep prema samome sebi kao autoru i prema publici. »Umjetnička taj-na« kao sastavnica dviju, u svom izvorištu, suprostavljenih riječi predstavlja svojevr-sni »contradictio in nomen« odnosno »con-tradictio in adiecto«.

Ni u svjetskoj normativi ne nalazimo na precizne odgovore. Tamošnja kazali-šta prije upotrebljavaju pojam »povjer-ljivih podataka« nego »poslovne tajne«. Tako povjerljivi podaci u kazalištu mogu uključivati:

- tehničke informacije (npr. o predstavi, kazališnoj zgradi i sl.);

- poslovni plan i proračun;- financijsku arhivu, izvješća, konta i

bilance te ponude;- ponude cijena i ponude izvedbi;- popise posjetitelja (npr. pretplatnika)

i dobavljača.Nitko ne može bez odobrenja nad-

ležnih kazališnih organa i tijela izvršiti priopćavanje, odnosno razotkrivanje povjerljivih podataka, neovlašteno upo-trebljavati takve podatke, tj. preslikavati arhivu povjerljivih podataka izvan onoga što proizlazi u okviru nečije radne obve-ze u kazalištu.23

U stalnom propitkivanju što bi to moglo predstavljati poslovnu tajnu u ka-zalištu a da ne ugrozi temeljne postulate kazališne umjetnosti i kazališnog djelova-nja koje je, prije svega, javno djelovanje, ni domaći teatrolozi ne pronalaze širi fond podataka koji bi se mogli označiti kao poslovna tajna ili imati određeni stupanj povjerljivosti. Tako se među mogućim takvim podacima novode honorari poje-dinačnih autora, uključenih u kazališne projekte, pregovori o opciji za nova djela i to ponajprije pregovori s agencijom za otkup prava na strani tekst, pregovori o gostovanjima i nastupima na festivalima i drugim manifestacijama, do potpisa ugo-vora o sudjelovanju, te dugoročni kazališ-ni repertoarni plan.24

Iz prakse možemo navesti i neke dru-ge moguće primjere koji se mogu uključiti u poimanje poslovne tajne u suvremenom kazalištu. Kod toga napominjemo da bi to bilo potrebno precizno regulirati u temeljnim aktima kazališta (akt o osni-vanju, statut), odnosno u posebnom auto-nomnom kazališnom općem aktu koji bi tretirao i taksativno naveo sve potencijal-ne slučajeve.

Suvremena kazališta u Republici Hrvatskoj pretežno su organizirana kao javne ustanove, a manjim dijelom kao umjetničke organizacije, odnosno privatna trgovačka društva i obrti. U sa-dašnjem sustavu financiranja javnih (i ne samo javnih – op. aut.) kazališta, neizo-stavno je financiranje javnim sredstvima, bilo od strane države, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samou-prave, kroz tzv. javne potrebe u kulturi. Taj oblik financiranja uključuje transpa-rentnost u korištenju, odnosno trošenju odobrenih sredstava za točno ugovorene kazališne programe, što podrazumijeva i potrebu evalucije odobrenih projekata, odnosno pravdanja kroz programska i

financijska izviješća o ostvarenim pro-gramima, koja neizostavno uključuju i prilaganje svih ugovora, računa i druge financijske dokumentacije koja se odnosi na odobreni program. Pa, iako se odre-đeni ugovori o umjetničkom angažmanu umjetnika često smatraju poslovnom taj-nom, posebice podaci o honorarima au-tora i umjetnika, osobito onih vanjskih koji nisu u radnom odnosu u kazalištu, ti podaci ne mogu biti izuzeti od obve-ze prikazivanja u izvješću o ostvarenom programu koji se dostavlja osnivaču, od-nosno financijeru. Ipak, obveza dostave tih podataka nadležnim tijelima (npr. Ministarstvu kulture, gradskim i općin-skim tijelima i fondacijama) ne podra-zumijeva da se ti podaci javno iznose i objavljuju. Stoga bi kazališta, kad do-stavljaju financijerima izvješća o progra-mima, uključujući i podatke o ugovori-ma i honorarima, morala uz te podatke staviti napomenu da se radi o povjerlji-vim podacima, odnosno poslovnoj tajni, čija dostava je interna, odnosno samo za korištenje na relaciji kazalište-financijer programa javnih potreba u kulturi.

3.5. Posebnost ugovaranjaNaime, trebalo bi uvažiti posebnosti

ugovaranja u ovoj djelatnosti, posebice s priznatim autorima i umjetnicima, jer često takvi ugovori sadržavaju i podat-ke koji su strogo poslovni između toč-no preciziranih ugovornih strana, te ne mogu biti obrazac za moguće sljedeće ugovore tih autora ili umjetnika s dru-gim kazalištima. To se posebice odnosi na podatke o umjetničkom honoraru, koji u određenoj prilici i pod posebnim okolnostima može biti umanjen, odno-sno uvećan u odnosu na redovitu situa-ciju, odnosno može uključivati besplat-ni nastup umjetnika ili gratis ustupanje autorskog djela ili dramskog predloška samo za taj konkretni program.

Poslovnom tajnom mogu se odre-diti i određeni podaci iz ugovora o umjetničkom nastupu umjetnika koji je zaposlen u jednoj kazališnoj ustanovi, ali autorski, odnosno izvođački, sudje-luje u projektu druge kazališne usta-nove, drugom umjetničkom projektu (npr. film) ili u televizijskom ili drugom javnom projektu (npr. radio-drama, sin-kronizacija filma, voditeljski poslovi i sl.)25. Naime, sukladno čl. 48. ZOK-a kazališni umjetnici i drugi kazališni radnici, zaposleni u javnom kazalištu ili javnoj kazališnoj družini, mogu obav-ljati umjetničke poslove izvan kazali-šta, odnosno kazališne družine samo uz prethodnu pisanu suglasnost intendanta, odnosno ravnatelja. Suglasnost mora sa-državati uvjete obavljanja odobrenih po-slova. Dakle, radi se o posebnom obliku sprječavanja natjecanja kazališnog rad-nika s kazalištem.26 Da bi intendant od-nosno ravnatelj javnog kazališta, svom kućnom kazališnom umjetniku odobrio nastup u drugom kazalištu, nužno je da sâm umjetnik to dopuštenje zatraži i da ga potkrijepi ugovorom s drugim kaza-lištem. Matično kazalište ne bi smjelo, poštujući odredbe o povjerljivosti poda-taka, iznositi na uvid javnosti i trećima, podatke o uvjetima nastupa umjetnika za drugu kazališnu kuću, posebice ako

to ugovor izrijekom sadržava, da se ho-norar smatra povjerljivim podatkom.

Nadalje, među podatke koji mogu imati određenu kvalifikaciju tajnosti mogu se ubrojiti i knjiga režije koju redatelj vodi tijekom pripreme kaza-lišne predstave, odnosno dramaturška obrada određenog kazališnog djela, učinjena baš za potrebe i po narudžbi određenog kazališta. Iznošenje tih po-dataka prije same realizacije projekta (premijerna izvedba), moglo bi dovesti do štetnih posljedica za kazalište koje je nositelj tog projekta. Naime, razot-krivanje određenih dramaturških i reda-teljskih rješenja prije premijerne izvedbe i njihova dostupnost javnost mogu lišiti kazališni scenski projekt one umjetnič-ke zatajnosti i iščekivanosti predstave koja je imanentna svakom novom kaza-lišnom projektu.

Također i određena umjetnička rje-šenja, kreativni know-how i posebna ka-zališna tehnologija (npr. izrada lutaka u lutkarskom kazalištu) mogu imati atri-buciju poslovne tajne, koja se često, po-sebice u obiteljskim i/ili privatnim scen-skim projektima, prenosi iz generacije u generaciju umjetnika.

Javna kazališta nužno moraju dono-siti posebne mjere i planove zaštite ka-zališnih objekata koje koriste, od kojih su neka uvrštena među kulturnu i spo-meničku baštinu. Ti dokumenti, uklju-čujući planove zaštite na radu i protu-požarne planove, mogu biti određeni kao poslovna tajna odlukom nadležnih organa kazališta.

Oni podaci koji nikako ne bi smjeli biti označeni poslovnom tajnom u jav-nim kazalištima, svakako su podaci o radnim mjestima koja su predviđena u određenoj ustanovi, koeficijenti plaća za ta radna mjesta, postupci javne nabave, potreba zapošljavanja novih umjetnika i djelatnika te rezultati financijskog po-slovanja ustanove.27

Ovdje ne možemo govoriti o aspek-tima profesionalne tajne, kao što je to moguće u nekim drugim djelatnostima za koje postoje i posebni podzakonski propisi (obrana, iz djelokruga Ministar-stva pravosuđa, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva zdravstva i soci-jalne skrbi, Državne uprave za zaštitu i spašavanje i sl.).28

Uz izložena zakonska rješenja koja se odnose na ovu problematiku, a koja su na-čelna i nedovoljno regulirana, ostaje da se pitanja poslovne tajne u kazališnoj djelat-nosti urede u samoregulacijskim pravnim izvorima, odnosno u osnivačkim i temelj-nim aktima kazališnih ustanova, odnosno u konkretnim ugovorima koje kazališta sklapaju u svezi s realizacijom određenog kazališnog projekta.29

Zaštita poslovne tajne i povjerljivih podataka

21 O tome šire Lukić, D., Kazalište u svom okruženju, knjiga 1., Kazališni identiteti, Leykam International, Zagreb, 2010., str. 281.

22 Vidjeti, primjerice, čl. 69.-71. Statuta Zagrebačkog gradskog kazališta »Komedija«, Zagreb, od 30. 3. 2007., odnosno čl. 52.-54. Statuta Hrvatskog narod-nog kazališta u Šibeniku, od 15. 10. 2010.

23 Vidjeti Perth Theatre Company: Copyright and Confidentionality Guide, na internet stranici http://eventful.com/perth/.../perth-theatre-company-/V0-001-002037212-6 .

24 Tako Lukić, D., Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI UNESCO, Zagreb, 2006., str. 79.

25 O tome detaljnije Lončar, V., Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011., str. 216.

26 Uz ove posebne odredbe treba uvažavati i odred-be iz Glave XII. Zakona o radu (Nar. nov., br. 149/09

– u nastavku teksta: ZOR) koje se odnose na zabra-nu natjecanja radnika s poslodavcem (čl. 93. - 98. ZOR-a).

27 U inozemnoj sudskoj praksi možemo naći slučaje-ve gdje su sudovi zauzeli stajalište da kompilacija javnih informacija može tvoriti trgovinsku tajnu ako se radi o izvornoj, odnosno jedinstvenoj origi-nalnoj kompilaciji (Imax Coporation v. Cinemark USA, Inc., NY Sup.Ct., NY Co., Ind. No 09603441), odnosno da poslovne metode nisu patentibilne (»business method patent« case - Bliski v. Kappos, USA Sup.Ct).

28 Vidjeti, primjerice, Pravilnik o tajnosti podataka obrane (Nar. nov., br. 39/08). Podrobnije o profe-sionalnoj tajni kod Miladin, P., Poslovna i profe-sionalna tajna kao prava osobnosti, u Zborniku radova: Pravo na pristup informacijama, Pravni fakultet u Splitu i Grad Novalja, 2008., str. 110. i Čizmić, J., Perdić, A., Neka zapažanja o profesio-nalnoj tajni, u Zbornik radova: Pravo na tajnost podataka, Pravni fakultet u Splitu i Grad Novalja, 2008., str. 60.

29 Usp. Zlatović, D., Temeljni opći akti ustanove, I. i II., Informator, br. 5483, od 23. 9. 2006., str.10-11. i br. 5485, od 30. 9. 2006., str. 8-9.

�18. 1. 2012.br. 6038Uredila Desanka Đikandić, dipl. oec.Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur. radno pravo

1. UvodnoOdlukom, broj U-III-2862/2010

od 17. studenoga 2011a. Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku tek-sta: Ustavni sud) odbio je ustavnu tuž-bu, podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Vrhovni sud), broj: Revr-803/09-2 od 3. ožujka 2010., kojom je odbije-na podnositeljeva (tužiteljeva) revizija, izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu (u nastavku teksta: Župa-nijski sud), broj: Gž-3602/08 od 13. ve-ljače 2009. Navedenom presudom Župa-nijskog suda preinačeni su presuda i rje-šenje Općinskog suda u Splitu (u nastav-ku teksta: Općinski sud), broj: P-831/07 od 21. travnja 2008., te je podnositeljev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Općinski sud utvrdio je da je odluka o prekidu ugovora o radu, br. 45-13-2002, sklopljenog 1. srpnja 2002. između tuži-telja i tuženika, a koja odluka je donese-na 11. 9. 2007., te odluka tuženika, br: 102-05/07-1/6 od 24. listopada 2007., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava

- nedopuštena i nezakonita, te da radni odnos tužitelju nije prestao, pa je nalo-žio tuženiku da vrati tužitelja na poslove redovitog profesora i to u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Značaj predmetaU ovom predmetu istaknuto je neko-

liko značajnih pitanja. Prije svega pod-nositelj je u ustavnoj tužbi naveo da je člankom 110. stavak 3. Zakona o radu (u nastavku teksta: ZR)2 određeno da ugo-vor o radu prestaje kad radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osigura-nja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore. Podnositelj je smatrao da mu je, stoga, radni odnos po sili zakona trebao prestati s danom 9. siječnja 2007. kada je navršio 65 godina života. Sma-trao je budući da je, nakon što je navr-šio 65 godina života, nastavio i nadalje nesmetano raditi kod tuženika, a tuženik nije donio bilo kakvu odluku o prestan-ku njegovog radnog odnosa - da je očito da su se, imajući na umu netom navede-nu odredbu ZR-a, upravo podnositelj i tuženik drukčije dogovorili.

Podnositelj je naveo da se obratio Fa-kultetskom vijeću sa zahtjevom za pro-duljenje radnog odnosa, te da je priložio i pisanu potvrdu o potrebi za nastavkom njegovog rada od strane nastavnog ko-legija. Međutim, istaknuo je da njegov zahtjev nije došao do nadležnog tijela tuženika (E. f. u S.), već da je o njemu samovoljno odlučio dekan Fakulteta, unatoč činjenici da je na Katedri za turi-zam, na kojoj je podnositelj kao profesor radio, postojala potreba rada, što doka-zuje navod da je na tim poslovima potom angažiran »jedan drugi redoviti profesor, također u mirovini«.

U ustavnoj tužbi podnositelj je naveo i pogrešno tumačenje odredaba Statuta tuženika, smatrajući da je tuženik spor-ne odluke donio postupajući suprotno odredbama Statuta.

Podnositelj je smatrao da su mu os-porenim presudama Vrhovnog i Župa-nijskog suda povrijeđena ustavna prava, zajamčena člancima 14., 26., 35., 54., 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske3, te odred-be članaka 1., 3., 5. i 16. Ustava.

3. Razlozi iz osporenih odlukaPredmet parničnog spora u konkret-

nom slučaju bio je, dakle, zahtjev da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom od-luka tuženika o prekidu ugovora o radu zbog odlaska u mirovinu od 11. rujna 2007., kao i odluka tuženika, broj: 102-05/07-1/6 od 24. listopada 2007., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava te da radni odnos tužitelju nije prestao, uz na-laganje tuženiku da podnositelja vrati na poslove redovitog profesora.

Općinski sud ocijenio je da je dekan tuženika postupio suprotno članku 23. stavak 1. Statuta tuženika, odlučivši o statusu podnositelja ne tražeći mišljenje i suglasnost Fakultetskog vijeća. Prema

mišljenju prvostupanjskog suda, za obav-ljanje poslova koje je podnositelj obavljao kod tuženika i dalje je postojala potreba.

Županijski sud preinačio je navede-nu prvostupanjsku presudu, utvrdivši da su odluke tuženika zakonite. Naime, da prvostupanjska odluka tuženika od 11. rujna 2007. ima značenje odluke o pre-stanku radnog odnosa podnositelju 30. rujna 2007. zbog ispunjenja zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu. Županijski sud je u presudi naveo da je podnositelj, koji je kod tuženika bio redoviti profesor u trajnom zvanju, u akademskoj godini 2006./2007., 9. siječnja 2007. navršio 65 godina života, te da je odluka tuženika donesena na osnovi primjene članka 102. stavak 6. Zakona o znanstvenoj djelat-nosti i visokom obrazovanju (u nastavku teksta: ZoZDiVO)4, prema kojem članku osobi zaposlenoj na znanstveno-nastav-nom, umjetničko-nastavnom i nastavnom radnom mjestu na visokom učilištu, iste-kom akademske godine u kojoj je navršio 65 godina života, prestaje ugovor radi od-laska u mirovinu. Županijski sud ocijenio je da u konkretnom slučaju radni odnos ne prestaje otkazom ugovora o radu i da, stoga, nije potrebna suglasnost Fakultet-skog vijeća, kako je to podnositelj navodio jer da se radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona.

Vrhovni sud prihvatio je stajalište Županijskog suda, ocijenivši ako podno-sitelj i ispunjava uvjete za nastavak rada u smislu članka 102. stavka 7. ZoZDi-VO-a, s obzirom na to da je bio u statu-su redovitog profesora u trajnom zvanju, tuženik mu nije bio dužan produljiti rad-ni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina. To stoga što ta zakonska odredba omogućuje tuženiku da produlji radni odnos ako smatra da je to potrebno i svrhovito, no istovreme-no ta zakonska odredba, prema stajalištu Vrhovnog suda, ne propisuje obvezu fa-kulteta da to i učini.

Vrhovni sud naveo je da takvo zakon-sko uređenje nije nepovoljnije od uređenja načina prestanka ugovora o radu iz članka 103. točka 3. Zakona o radu, kao općeg zakona radnog prava koji je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, te da se upravo i oslanja na to zakonsko uređenje. Vrhovni sud ocijenio je da je tuženik pravilno pri-mijenio članak 102. stavak 6. ZoZDiVO-a kao odredbu posebnog zakona.5

4. Ocjena Ustavnog sudaPodnositelj je u ustavnoj tužbi ista-

knuo, uz ostale, i povredu ustavnog pra-va, zajamčenog člankom 54. stavkom 1. Ustava, kojim se svakom jamči pravo na rad i slobodu rada.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 54. stavak 1. Usta-va, Ustavni sud utvrdio je da osporenim presudama podnositelju nije povrije-đeno navedeno ustavno pravo. Naime, u svezi s navodima podnositelja glede postojanja povrede ustavnog prava iz članka 54. Ustava, Ustavni je sud na-glasio da je Ustav navedenim člankom, prihvaćajući standarde jamstva ljudskih prava utvrđenih međunarodnim doku-mentima, odredio da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Sadržajno, pravo na rad i slobodu rada ne znači ujedno i pravo na zaposlenje na određenim po-slovima i određenom radnom mjestu. Temeljem navedenog, Ustavni je sud utvrdio da osporavanim presudama nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 54. stavak 1. Ustava.

Ustavni sud pošao je od članka 1. Zakona o radu, koji je opći zakon rad-nog prava, a kojim je određeno da se on primjenjuje na radne odnose koji nisu uređeni nekim drugim zakonom ili me-đunarodnim ugovorom koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom te objavljen. To znači da prvenstvo u primjeni imaju odredbe posebnog zakona koje određu-jući pojedinu djelatnost, određuju i dije-love koji se odnose na radni odnos.

Ustavni sud ocijenio je da su pravilno Županijski sud i Vrhovni sud, u konkret-nom parničnom sporu, primijenili članak 102. stavak 6. ZoZDiVO-a, te su u ospo-renim presudama argumentirano odgo-vorili na podnositeljeve navode, koje je on ponovio i u ustavnoj tužbi. Vrhovni i Županijski sud su, prema ocjeni Ustav-nog suda, pravilno primijenili mjerodav-no materijalno pravo, te odbili podnosi-teljev tužbeni zahtjev.

5. Umjesto zaključkaStajalište koje su zauzeli Županijski

i Vrhovni sud u ovom predmetu, značaj-no je ponoviti, a to je da ako podnositelj i ispunjava uvjete za nastavak rada, u smislu članka 102. stavak 7. ZoZDiVO-a, s obzirom na to da je bio u statusu re-dovitog profesora u trajnom zvanju, tu-ženik mu nije bio dužan produljiti rad-ni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina. Dakle, ova zakonska odredba, prema izraženom stajalištu sudova omogućuje tuženiku da produlji radni odnos ako smatra da je to potrebno i svrhovito, no istovre-meno ta zakonska odredba ne propisuje obvezu fakulteta da to i učini.

SANDRA MARKOVIĆ, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Ispunjenje zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu i zahtjev za produljenje radnog odnosa

Vezano uz prestanak radnog odnosa zbog navršenja propisanog broja godina života i staža osiguranja u sudskoj praksi bilo je, a ima i danas određenih prijepora. Jedna od prijepornih situacija razmatrana je nedavno i u jednom ustavnosudskom postupku, u povodu čega je donesena Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2862/2010 od 17. studenoga 2011.

– u povodu Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2862/2010 od 17. studenoga 2011. –

1 Objava odluke u Narodnim novinama i na www.usud.hr

2 Zakon o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 68/05 – Odluka USRH).

3 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10 i 85/10 – proč. tekst).

4 Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazo-vanju (Nar. nov., br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09 i 63/11).

5 Vrhovni sud je u osporenoj presudi naveo: »Ta odredba u smislu čl. 7.a ZR-a nije nepovoljnija

od čl. 103. t. 3. ZR-a zato jer dok prema općem ure-đenju iz čl. 103. st. 3. ZR-a ugovor o radu prestaje već kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, prema odredbi čl. 102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju rad-ni odnos tužitelju koji je 9. siječnja 2007. navršio 65 godina života prestao je tek 30. rujna 2007. istekom akademske godine, a očigledno između stranaka nije postojala suglasnost za produljenjem radnog odnosa u smislu čl. 102. st. 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.«

8 18. 1. 2012.br. 6038medicinsko pravo

1. UvodZakonom o kvaliteti zdravstvene

zaštite1 utemeljena su zajednička načela, postupci i sustav mjera za osiguranje i unapređenje postulirane kvalitete zdrav-stvene zaštite, a njime je u hrvatski prav-ni poredak ugrađena pravna stečevina Europske unije (acquis communautaire). Sukladno definiciji Svjetske zdravstve-ne organizacije (SZO/WHO), kvaliteta zdravstvene zaštite jest zadovoljstvo bo-lesnika ishodom liječenja. Ratio koncep-ta kvalitete zdravstvene zaštite jest anti-cipirana orijentiranost prema pacijentu (sva podvlačenja su autorova).

Za vanjski model unapređenja kva-litete, koji obuhvaća i zaštitu prava pa-cijenata, sukladno Zakonu odabrana je akreditacija kao formalan proces ocje-njivanja koju obavlja vanjsko, stručno neovisno tijelo – Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu koja:

- provodi postupak akreditacije,- predlaže plan i program mjera za

osiguranje, unapređenje, promicanje i praćenje kvalitete zdravstvene zaštite,

- predlaže standarde kvalitete zdrav-stvene zaštite i akreditacijske standarde,

- provodi postupak procjene zdrav-stvenih tehnologija,

- obavlja edukaciju na području kva-litete zdravstvene zaštite,

- nadzire standarde zdravstvenih osi-guranja.

Iz sustava mjera za ostvarivanje i unapređenje kvalitete zdravstvene za-štite proizlaze i najvažnija načela pa Zakon stavlja poseban naglasak na po-stojanu primjenu onih načela koja su condicio sine qua non za postizanje naj-više moguće zaštite postulirane kvalitete zdravstvene zaštite. Načela se svode na osnovne smjernice za provođenje sveo-buhvatne zaštite; načela su, prema tome, implicirana u zakonskom tekstu.

Načelo orijentiranosti prema paci-jentu – podrazumijeva da je dobrobit pacijenta temeljno polazište za odluku o zdravstvenim postupcima, što uključu-je njegovo pravo na suodlučivanje u ci-lju unapređenja kvalitete njegova života.

Načelo sigurnosti pacijenta – ostva-ruje se provedbom mjera kojima se spr-ječavaju štetni neželjeni događaji čija bi posljedica mogla biti smrt ili oštećenje zdravlja pacijenta.

Provedba tih načela treba svakom pacijentu osigurati pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu sukladno njegovom zdravstvenom stanju i općeprihvaćenim stručnim standardima.

To je mnogo lakše reći nego u praksi provesti kada se u njoj aktualiziraju slo-ženi problemi:

- isključivo jedan izvor financiranja - 15% na bruto plaću - najveći u Europi

- tri milijuna osiguranika ne plaća do-prinos za zdravstvo

- percepcija korumpiranosti- pad popularnosti struke – manjak

liječnika

- generiranje duga za dvije mlrd kuna na godišnjoj razini

- dostupnost- odnos PZZ-SKZZ- itd.U članku se nastoji uspostaviti ko-

relacija (suodnos, međuzavisnost) kva-litete zdravstvene zaštite i informiranog ili obaviještenog pristanka pacijenta ili suglasnosti (informed consent). Omogu-ćava li institut informiranog pristanka instrumente pravne zaštite u postupci-ma korištenja zdravstvenih usluga? In-formirani pristanak ima nezaobilaznu ulogu u ostvarivanju, osiguranju i zaštiti prava pacijenata. Analiza je obavljena, u pravilu, analizom pravnih propisa. Ta-kav metodologijski pristup opravdava se činjenicom da su pravni propisi glavni pravni izvori. Informacije i obavještenja o pravnim pravilima uopće nalazimo u tzv. pravnim izvorima.2

2. Definicija i elementi informiranog pristanka Pri razmatranju informiranog pri-

stanka polazi se od temeljnog koncepcij-skog opredjeljenja da je u demokratskom društvu koje jamči pravo osobnosti pri-jeko potrebno osigurati autonomiju pa-cijenta koja se očituje u slobodi odlučivanja pacijenta o tome hoće li, pod kojim uvjetima i kada prihvatiti liječnički tretman.

Zakon o obveznim odnosima (ZOO)3 izričito je u pravni sustav RH uveo pravni institut prava osobnosti.4 Prema članku 19. toga Zakona, pravo osobnosti priznaje se fizičkim i pravnim osobama. Pod pravima osobnosti fizičke osobe u smislu tog članka ZOO-a, ra-zumiju se pravo na: 1. život, 2. tjelesno zdravlje, 3. duševno zdravlje, 4. ugled, čast, dostojanstvo i ime, 5. privatnost osobnog i obiteljskog života, 6. slobodu i 7. druga prava.

Sva nabrojena prava osobnosti samo su primjerice navedena (otvorena lista). Zakon, naime, i za fizičke, ali i za pravne osobe navodi da one imaju i druga prava osobnosti koja nije izričito nabrojio, što omogućuje oštećenicima da zahtijevaju zaštitu svojih prava osobnosti, i to onih koje Zakon nije izričito imenovao.5

U pravnoj se literaturi navodi da je koncept informiranog pristanka vrlo jednostavan: liječnik ne može liječiti pa-cijenta dok mu ne da osnovne podatke o tretmanu koji predlaže i alternativnim tretmanima i dok pacijent ne odluči koji tretman želi da se na njega primijeni od-nosno želi li uopće primjenu bilo kakvog tretmana.6

Prema tomu, informirani pristanak je proces kroz koji potpuno informirani

pacijent sudjeluje u odlučivanju hoće li izabrati tretman, operaciju ili dijagno-stički postupak. Ta zakonski obvezujuća suglasnost, koja je također pravovaljana s moralnog gledišta, ne može biti dobi-vena ako pacijent nije najprije potpuno i pošteno obaviješten o svim činjenicama koje se na to odnose: o vrsti oboljenja ili ozljede, vrsti i svrsi postupka, rizicima, posljedicama, uspješnosti, drugim mo-gućnostima te prognozi ako se postupak ne učini. Tek tada pacijent daje kompe-tentnu suglasnost.7

Jedna od najznačajnijih definicija informiranog pristanka je iz 1972. go-dine, a iznijela ju je dis. Ruth Faden: »to je izjava pacijenta ili ispitanika koja opunomoćuje liječnika ili medicinskog istraživača da provede određenu terapiju ili eksperiment, odnosno da je informed consent jedna vrsta punomoći.«8

Navedeno potiče na zaključak da je u praktičnom smislu riječ o promjeni paternalističke uloge liječnika i tradi-cionalne pozicije pacijenta. Glavna je karakteristika te promjene u tome što liječnik ne donosi sam odluku »o« i »za« pacijenta te u tome što pacijent prestaje biti bespogovorni slušatelj i izvršitelj li-ječnikovih naloga. Liječnik postaje »opu-nomoćenik pacijenta, a pacijent subjekt odlučivanja o svom zdravlju i životu.9 U tom slučaju valja smatrati, jer to slijedi iz određenja informed consenta, kako od-govornost za takav odnos snosi liječnik ili drugi zdravstveni radnik. Svi oni zahtje-ve informed consenta započinju realizirati u dijalogu s pacijentom. Nepoštovanje pra-va pacijenta na informirani pristanak jest liječnička greška. Tijekom vremena uviđa se važnost razumijevanja informacije i prava da se medicinska informacija pri-hvati ili odbije.

Liječnik treba objasniti pacijentu njegovu stvarnu situaciju, koje su mo-gućnosti raspoložive terapije, možebitno kurativne te granice terapije. Na osnovi tih razjašnjenja liječnik i pacijent zajed-nički donose potrebne odluke. Tako se po-štuje autonomija liječnika te dostojanstvo i autonomija pacijenta.

3. Kritički osvrt i granice informiranog pristankaIz prakse se javljaju kritike o održi-

vosti informiranog pristanka. Striktno pridržavanje informiranog pristanka je u duhu i revidirane Helsinške deklaracije. Ponekad to dovodi do teškoća, osobito u epidemiološkim studijama. Najčešći prigovori odnose se na to da informirani pristanak oduzima previše vremena. To je točno, ali, s druge strane, ne može se sve svesti samo na potpis, jer to tada nije informirani pristanak. Nadalje, prigovor je da previše košta, da usporava važna istraživanja, čak da ih i onemogućuje itd.10 S druge, pak, strane, kliničari, a

Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na samoopredjeljenje pacijentamr. sc. ZVONIMIR BOŠKOVIĆ, Rijeka

U tekstu prikazujemo jedno od najvažnijih prava pacijenata u hrvatskom zdravstvenom pravu

– pravo na samoopredjeljenje i autonomiju u postupku liječenja, uređenih i zajamčenih Zakonom o zaštiti prava pacijenata, propisima o profesijama i provedbenim propisima te međunarodnim konvencijama iz zdravstvenog područja.Najprije prikazujemo elemente informiranog pristanka i njegovo određenje. Zatim iznosimo kritički osvrt i granice informiranog pristanka. Posebice razrađujemo pravni okvir obaviještenog pristanka pacijenta. Odgovarajuća pozornost usmjerena je na obveze pacijenata i samoodlučivanje liječnika. U zaključku sažimamo iznesena razmatranja o informiranom pristanku pacijenta te dostojanstvu i autonomiji pacijenta.

1 Nar. nov., br. 107/07 (u nastavku teksta: Zakon).

2 Klarić, Petar – Vedriš, Martin, Građansko pravo, izda-nje Narodnih novina d.d., Zagreb, 2008., str. 16.

3 Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11.4 O pravu osobnosti vidjeti: Crnić, Ivica, Neimovinska

šteta, izdanje Organizatora, Zagreb, 2006., str. 80-170.

5 Crnić, Ivica, Odgovornost liječnika za štetu, izdanje Organizatora, Zagreb, 2009., str. 124.

6 Turković, Ksenija, Pravo pacijenta na suodlučivanje prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata: Bakran, I., Ivanišević, G. (ur.). Bolesnik: prava i obveze, Interprint, Zagreb, 2005., str. 22.

7 Frković, Aleksandra, Bioetika u kliničkoj praksi, na-klada Pergamena, Zagreb, 2006., str. 61.

8 Šegota, Ivan, Nova medicinska etika (bioetika), izda-nje Medicinskog fakulteta u Rijeci, 1994., str. 91.

9 Gosić, Nada, Bioetika in vivo, izdanje Pergamena, Zagreb, 2005., str. 135.

10 Frković, op. c., str. 88.

�18. 1. 2012.br. 6038

Nastavak na 10. stranici

Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur. Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur.

osobito istraživači, ako žele objaviti re-zultate svojih istraživanja u nekim pre-stižnim časopisima, to mogu ostvariti samo ako imaju razrađen i dobro prove-den informirani pristanak.

Za informirani pristanak očekuje se da je izričit (express) ili jasan (explicit), jer tada ne izaziva nikakve sumnje. Da bi se postigao izričit pristanak, pitanje tre-ba biti jasno postavljeno tako da postoji mogućnost dobivanja relevantnih infor-macija s druge strane.

Važno je razumjeti koje su granice in-formiranog pristanka odnosno što se tim procesom može postići, a što ne može. Smatra se da informirani pristanak može pomoći u tretmanu, ali on sam ne liječi bolest.

Pojam informiranog pristanka je razumljiv u kliničkim ispitivanjima, ali gledajući sa stajališta zakonskog (legal consent) i pravovaljanog pristanka (valid consent) dolazi do problema. Zakonski pristanak je potpisivanje obrasca11 in-formiranog pristanka. Pravovaljani pri-stanak podrazumijeva da je sudionik u kliničkom ispitivanju svjestan rizika ko-jem se izlaže radi ispitivanja novog lijeka, uključujući i rizike radi mogućih štetnih reakcija lijeka.

4. Pravni okvir informiranog ili obaviještenog pristanka Obveza obavješćivanja, ali i poduke,

zakonska je obveza uvedena u Republi-ci Hrvatskoj 1997. godine u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti12 kao pravo građana na točno obavješćivanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegova zdravlja (čl. 26. toč. 6. ZZZ-a). Kao bioetička doktrina i pravna obveza informiranje i pouka moraju pacijentu omogućiti da u osnovnim crtama sazna da ima slobodan izbor između više mogućih oblika medicin-ske intervencije odnosno pravo na odbija-nje intervencije. Pacijenta treba poučiti i o metodi izvođenja intervencije, rizicima, neugodama i posljedicama.13

Važno pitanje odnosi se na pitanje opsega potrebne informiranosti. To nije teško shvatiti ako se informirani pri-stanak provodi kao bioetički proces, pri čemu dolazi do izražaja partnerski odnos između liječnika i pacijenta, a ne da pri-stanak predstavlja samo potpis suglasno-sti. Opseg informacije i pouke treba biti dostatan da pacijent donese pravovaljanu odluku u obliku pristanka ili odbijanja medicinske intervencije. To nije samo u interesu pacijenta već i liječnika, da se ne izlaže nepotrebno riziku odgovor-nosti zbog samovoljnog liječenja. Kako je najčešći oblik informiranja pacijenta usmeni, on pridonosi stvaranju odnosa povjerenja između liječnika i pacijenta i izgradnji njihova partnerskog odnosa.

U našem medicinskom pravu opseg obavijesti ovisi i o mjeri u kojoj pacijent

želi koristiti svoje zakonom zajamčeno subjektivno pravo na točnu obavijest o svim pitanjima njegova zdravlja.14

Zakon o liječništvu,15 u čl. 19. st. 1. propisuje da pacijent ima posebno pravo na informiranost i samostalno odluči-vanje. O pouci pacijenta posebno se ne govori.

U stavku 2. navedenog članka Zako-na izrijekom je određeno da je liječnik dužan u odnosu prema pacijentima po-stupati primjenjujući i poštujući odredbe posebnih zakona koji reguliraju prava pacijenata te odredbe Kodeksa Hrvatske liječničke komore.16

Zakonom o zaštiti prava pacijena-ta (u nastavku teksta: ZZPP)17 koji je donesen krajem 2004. godine, u hrvat-sko zdravstveno pravo uvode se načela prava pacijenata kojima se poboljšava kvaliteta zdravstvene skrbi kao poslje-dica zaštite ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u glede primjene medicine. U ZZPP-u ne govori se o informiranom pristanku već o pravu na suodlučivanje (čl. 6. ZZPP-a). Pravo na suodlučivanje obuhvaća pravo pacijenta na obavije-štenost i pravo na prihvaćanje odnosno odbijanje pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog postupka. To i jest bit pojma informiranog pristanka, a znači da izme-đu ta dva pojma ne postoji neka bitna ra-zlika.18 Kroz pojam suodlučivanja stavlja se veći naglasak na partnerski odnos li-ječnika i pacijenta, na njihovu suradnju, uz uvažavanje pacijentove autonomije.

Osnovna prava pacijenata koja regu-lira ZZPP, jesu:

1. Pravo na obaviještenost (čl. 8.)2. Pravo na drugo stručno mišljenje

(čl. 10.)3. Pravo na prihvaćanje ili odbijanje

pojedinog dijagnostičkog odnosno tera-pijskog postupka (čl. 16.)

4. Pravo na zaštitu u slučaju provedbe znanstvenog istraživanja nad pacijentom (čl. 19.)

5. Pravo na pristup medicinskoj do-kumentaciji (čl. 23.)

6. Pravo na povjerljivost (čl. 25.)7. Pravo na održavanje osobnih kon-

takata (čl. 26.)8. Pravo na samovoljno napuštanje

zdr. ustanove (čl. 27.)9. Pravo na privatnost (čl. 28.)10. Pravo na naknadu štete (čl. 29.).Prostor, a ni namjena ovog rada

ne daje priliku da se rekapituliraju sva osnovna prava pacijenata koja regulira ZZPP.

Koliko je bitna informiranost paci-jenta, govori se i u Luksemburškoj de-klaraciji o sigurnosti pacijenata,19 u ko-joj se preporučuje nacionalnim vlastima da se pobrinu za potpuni i slobodan pri-

stup pacijenata njihovim zdravstvenim informacijama uz osiguravanje pouzda-nosti podataka i potpuno razumijevanje liječenja, jer je »informirani pacijent« u povoljnom položaju za osiguranje vlasti-tog zdravlja.

Iako je edukacija pacijenata pove-zana s procesom informiranog pristanka, brojna su saznanja da pacijenti nisu bili uvijek dostatno informirani odnosno da nisu razumjeli, a da su dali pristanak za neke terapijske i dijagnostičke pretrage ili da sudjeluju u nekim znanstvenim istraživanjima. U biti, ne postoji izričito pravilo odnosno nema standarda koliko informacije trebaju biti detaljne odno-sno koliko pacijenti trebaju razumjeti da bi informirani pristanak bio pravovaljan. U tumačenju članka 5. st. 2. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene bi-ologije i medicine: Konvencija o ljud-skim pravima i biomedicini,20 koju je Hrvatska ratificirala i čije odredbe, stoga, imaju u našem pravnom sustavu nad-zakonsku snagu i izravno su primjenji-ve, stoji da se prije pristanka na zahvat osobi daju »odgovarajuće« informacije o svrsi i prirodi zahvata, kao i njegovim posljedicama i rizicima. Pojam »odgo-varajući« u našem pravnom sustavu tu-mačio bi se primjenom profesionalnog standarda a to znači da bi trebalo pru-žiti količinu informacija koju bi pružio prosječan liječnik iste specijalizacije u danom slučaju.21

5. Obveze pacijenata Među važnim razlozima bioetičke

edukacije pacijenata je i edukacija paci-jenata o njihovim obvezama.

Prema članku 23. st. 1. i 2. Zako-na o zaštiti zdravlja (u nastavku teksta: ZZZ/08)22, svaka osoba dužna je svoja prava na zdravstvenu zaštitu koristi-ti u skladu s odredbama tog Zakona i uputama o liječenju doktora medicine i doktora stomatologije i osobno je od-govorna zbog nepridržavanja tih uputa. Svaka poslovno sposobna osoba dužna je poduzimati aktivnosti u cilju očuvanja i unapređenja svog zdravlja i izbjegava-ti sve rizične čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje (uporaba opojnih droga, alkohola, duhanskih proizvoda, rizično spolno ponašanje i drugi medicinski pri-znati rizični čimbenici).23

Sukladno tome, zbog korelacije iz-među prava i obveza u korištenju zdrav-stvene zaštite, što proizlazi iz dikcije odredbe, korisnici zdravstvene zaštite ne mogu preuzeti ulogu pasivnog pri-matelja zdravstvene zaštite, već moraju aktivno, ne samo prihvaćati stručnu me-dicinsku pomoć, nego i takvim svojim ponašanjem, načinom življenja i surad-njom preuzeti ulogu obnašatelja samo-zaštite odnosno snositi odgovornost za svoje zdravlje. To je jedno od polazišnih načela ZZZ/08-a. U protivnom, mogu postojati ili pacijentova vlastita (isklju-čiva) odgovornost za nastanak štete ili njegov doprinos nastanku štete koji u određenom omjeru smanjuje liječnikovu odgovornost (čl. 1092. ZOO-a, prije čl. 192. ZOO/91).24

Nadalje, zdravlje čovjeka izrazito ovisi o cjelokupnosti njegove fizičke,

biološke i socijalne sredine, pa stoga u zaštiti zdravlja moraju ravnopravno biti zastupljeni i drugi činitelji (»Non-Health Sector«), a ne samo zdravstvena služba.25

6. Samoodređenje u liječenju Pružanje zdravstvene usluge u ve-

likom broju slučajeva pretpostavlja za-hvaćanje u nečiji tjelesni integritet. U tom je smislu danas općeprihvaćeno načelo dobrovoljnosti26 u »podvrgavanju« zdravstvenoj usluzi – voluntas aegroti suprema lex, jer je zdravstveni djelatnik dužan voditi računa ne samo o zdrav-lju pacijenta, već i o njegovoj ličnosti odnosno o njegovom pravu na tjelesni integritet.27

Ovakvo shvaćanje odnosa zdrav-stveni djelatnik – pacijent posljedica je dugogodišnjeg razvoja ne samo pravnih propisa vezanih uz zdravstvenu djelat-nost već i medicinske etike (bioetike) koja se u svom razvoju kretala od teorije paternalizma liječnika (salus aegroti) do teorije autonomije – prava na samo-određenje pacijenta. Međutim, u po-sljednje vrijeme postoje i gledišta da bi oprečnost ovih teorija bilo opravdanije sagledati kroz četiri modela odnosa li-ječnik – pacijent.28

U pravnoj teoriji i praksi izražava se zabrinutost nad činjenicom što neke nedorečene odredbe ZZPP-a unose određenu krizu u tretiranju temeljnog načela zdravstvenog prava – načela autonomije i pristanka na liječničku intervenciju – po kojemu isključivo o volji pacijenta ovisi odluka o liječenju pa liječnik, u pravilu, ne može ići izvan granica pacijentovog zahtjeva. Prista-nak na liječničku intervenciju pravni je institut namijenjen ustanovljava-nju interpersonalnog odnosa liječnik

– pacijent, u kojemu se „sraz“ prava na samoodlučivanje liječnika i prava na samoodređenje pacijenta »pretvara« u jedinstveni aspekt autentične ravno-teže njihovih interesa.29

Pri tomu, da bi pristanak pacijenta bio pravno valjan, nužno je da se ispune pretpostavke koje se po općim pravili-ma građanskog prava traže za valjanost pravnih poslova,30 gdje očitovanje volje mora biti učinjeno slobodno, ozbiljno, decidirano i razumljivo. Prema hrvat-skom medicinskom pravu, za sposob-nost pacijenta zahtijeva se punoljetnost, poslovna sposoban za rasuđivanje te da je pacijent u trenutku davanja izjave bio pri svijesti. To proizlazi iz odredaba ZZPP-a (čl. 17. i 19.).31

Valja podsjetiti na to da posebnu sku-pinu prijepornica čini delikatno pitanje ocjene utjecaja liječnika i medicinskoga osoblja na odluku pacijenta, napose zbog iznimno velikog autoriteta liječnika i ranjive pozicije pacijenta, gdje su samo

Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na samoopredjeljenje pacijenta

11 Vidjeti Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odno-sno terapijskog postupka (Nar. nov., br. 10/08).

12 Nar. nov., br. 1/97 (u nastavku teksta: ZZZ).13 Frković, Aleksandra – Bošković, Zvonko, Bioetički i

pravni aspekti edukacije pacijenata, Acta Medica Croatica, 62, Zagreb, 2008., str. 477.

14 Klarić, Petar, Odštetno pravo, 4. izd., Narodne novine, Zagreb, 2003., str. 407.

15 Nar. nov., br. 121/03 i 117/08.16 Kodeks medicinske etike i deontologije objavljen je u

Nar. nov., br. 55/08.17 Nar. nov., br. 169/04 i 37/08.18 Turković, supra, 6, str. 23.19 Luksemburška deklaracija o sigurnosti pacijenata.

Liječničke novine, 2005; 39: 21.

20 Nar. nov. – Međunarodni ugovori, br. 13/03.21 Turković, supra, 6, str. 25.22 Nar. nov., br. 150/08.23 Tu pravnu materiju uređivao je prije čl. 22. ZZZ/03.24 Crnić, supra, 5, str. 7.

25 Frković-Bošković, supra, 12, str. 479.26 Gavella, Nikola, Osobna prava, prvi dio, izdanje

Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2000., str. 87.27 Matijević, Berislav, Pravo na tjelesni integritet i ob-

veza pružanja zdravstvene usluge, HPR, Zagreb, br. 9/2008., str. 31.

28 O tome vidjeti: Matijević, op. c., str. 31.29 Farnetti A. i dr., „Problemi di responsabilita’, Giuffre’

Ed., Milano, 2007., str. 51. (Navedeno po Matijević, op. c., str. 31.)

30 Gavella, op. c., str. 88.31 Klarić, Petar, Povreda prava na tjelesni integritet u

medicini, u zborniku radova Odgovornost za neimo-vinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 192.

10 18. 1. 2012.br. 6038medicinsko pravo

preporuke dobrodošle, jer se ne očekuje da ih jedna razumna osoba odbije.32

Što se, pak, tiče prava na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, treba napomenuti da je to pravo kategorija koja u osnovi svog značenja omogućuje pacijentu da u ostvarivanju zdravstvene zaštite ima pravo prihvatiti ili odbiti po-jedini dijagnostički odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepodu-zimanje ugrozilo život i zdravlje pacijen-ta ili izazvalo trajna oštećenja njegova zdravlja (čl. 16. st. 1. ZZPP-a).33

Pristanak na zdravstvenu uslugu ne izvodi se iz samog ugovora o zdravstve-noj usluzi, nego pretpostavlja zasebnu izjavu volje.34 Očitovanje o pristan-ku načelno se može dati u bilo kojem obliku, pa i konkludentnim činima iz čijeg se sadržaja izvodi zaključak o pravno relevantnoj volji pacijenta. Tako se, primjerice, iz prepuštanja pacijenta određenom medicinskom tretmanu i sudjelovanju u njemu (npr. vađenje krvi, mjerenje tlaka i sl.) izvodi zaključak o njegovom pristajanju na medicinski tre-tman. Međutim, valja istaknuti da prema odredbi čl. 16. st. 2. ZZPP-a prihvaćanje odnosno odbijanje pojedinog dijagno-stičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti na obrascu suglasnosti, a propisuje ga mini-star zdravstva. Slijepa osoba, gluha oso-ba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba izjavu daje u obliku javnobilježničkog akta ili izjavom pred dva svjedoka o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u nje-zino ime prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak (st. 4. ZZPP-a).

Odredbom članka 17. st. 1. ZZPP-a propisano je da za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta suglasnost potpisuje zakonski zastupnik odnosno skrbnik pacijenta. Međutim, to pravilo ne vrijedi u slučaju neodgodive medicinske intervencije.

Ne može se smatrati da suglasnost samo po sebi znači ujedno i oslobađa-nje od odgovornosti za liječničku greš-ku. Tako: »Okolnost da je pacijent dao suglasnost za poduzimanje operativ-nog zahvata u svrhu liječenja, samo po sebi ne oslobađa bolnicu od odgo-vornosti za propuste prilikom opera-tivnog zahvata.«35

6.1. Granice pristanka i razuman razlog

Liječenje se mora obavljati uz paci-jentov pristanak. U pravnoj teoriji po-stavlja se pitanje je li potreban pacijentov opći ili poseban pristanak.

Pravnici drže da opći pristanak, neka vrsta bjanko ovlaštenja za liječenje,

nije dovoljan, nego da ga valja konkre-tizirati. Naime, suglasnost se ne odnosi na liječenje i rizike o kojima bolesnik nije znao ništa, jer na njih niti je mislio niti je mogao misliti. Drugim riječima, pristanak se mora ticati određenih mje-ra što ih je liječnik predložio. Primjer: ozlijeđeni koji sa slomljenom nogom dođe u ortopedsku kliniku i prepusti se liječenju, nije samim tim pristao i na amputaciju noge. Umjesto opće potreb-na je, prema tome, posebna ili speci-jalna suglasnost, tj. suglasnost s određe-nom medicinskom mjerom i određenim rizikom koji je prati.

Pritom raspolaganje tijelom mora ostati u granicama razumnog. Ako pa-cijent traži od liječnika da obavi zahvat koji je u danim okolnostima nerazuman, liječnik mu ne treba izaći u susret. Ta-kav je, primjerice, slučaj kad bolesnik traži zahvat koji nije medicinski indici-ran. Liječnik koji ga je obavio čini me-dicinsku grešku, iako je pacijent na to pristao. To pravilo važi za znatne, ali ne vrijedi i za neznatne medicinske intervencije.36

6.2. Pretpostavljeni pristanak Ponekad se u tijeku operacije utvrdi

da je zahvat potrebno izmijeniti ili znat-no proširiti. Primjer: cilj operacije bio je vađenje kamenca iz bubrega, pa se u ti-jeku rada pokaže da je potrebno odstra-niti ne samo kamenac nego cijeli bubreg. Radi li se u takvim situacijama o interesu pacijenta, smatra se da bi se neodgodivo potreban kirurški zahvat na njemu mo-gao poduzeti »na osnovu konzilijarnog pregleda« i bez njegova pristanka, odno-sno pristanka njegovih zakonskih zastu-pnika. Budući da je zahvat objektivno u interesu pacijenta, takav zahvat u stanju je opravdati tzv. hipotetički ili pretpo-stavljeni pristanak.37

Pretpostavlja se, dakle, onaj prista-nak koji bi pacijent, kao razuman čo-vjek, uistinu dao, kad bi znao za okol-nosti koje postoje u kritičnom trenutku i kad bi bio u stanju formirati i iska-zati svoju volju. Valja smatrati da takva suglasnost dolazi u obzir samo ako je kirurški zahvat neodgodivo potreban i vitalno indiciran.38 U protivnom tre-ba pričekati da pacijent ponovno dođe svijesti ili, pak, dok brigu o njemu ne preuzme njegov zakonski zastupnik; pretpostavljeni pristanak ima supsi-dijaran karakter. Teret prosudbe što se ne smatra bezrizičnim po zdravlje pacijenta, a što neodložnom potrebom

– vitalno indiciranom, ovisi o svim okol-nostima konkretnog slučaja, dakle leži na liječniku koji je postupao sukladno s prvoizjavljenim pristankom.39

6.3. Opoziv izjave o pristanku Ne bi smjelo biti sporno da se izja-

va o pristanku može opozvati u svako vrijeme, pa i nakon što je otpočeo me-dicinski zahvat; to je logična posljedica

pacijentova prava na samoodređenje. Pritom, opozivom pristanka u bilo koje vrijeme, dakle ako je medicin-ska intervencija već otpočela, pacijent bi morao biti svjestan rizika kojemu se izlaže zbog prekida intervencije.40 Pravo na opoziv pristanka u bilo koje vrijeme zajamčeno je odredbom čl. 5. st. 3. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, a za zastupnike i skrbnike osoba koje nisu sposobne dati valjano očitovanje o pristanku odredbom čl. 6. st. 5. navedene Konvencije te odredbom čl. 17. st. 2. ZZPP-a (potpisivanjem izjave o povlačenju suglasnosti). Usput budi rečeno, ZZPP nema opće odredbe o pravu na povlačenje dane suglasnosti u bilo koje vrijeme (osim ako se radi o osobama nesposobnim za davanje pristanka – čl. 17. st. 2.). To, međutim, ne znači da se jednom dana suglasnost na zahvat ne može opozvati, jer pravo opoziva pristanka jamči Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 140. Ustava RH).41

Iz do sada navedenoga može se za-ključiti da pristanak nije valjan ako se odnosi na radnju koja je protupravna (čl. 1054. st. 2. ZOO-a), kao što je npr. nedo-pušteni pobačaj. Smatra se da je nevaljan i pristanak na zahvat koji je nerazuman, jer nije medicinski opravdan (indiciran), a znatnijeg je obima.42

Ovdje valja podsjetiti na to da je jedna od osnovnih obveza pružatelja zdravstvene usluge prema pacijentu potpuna obaviještenost o njegovom zdravstvenom stanju i postupku lije-čenja, uređenih i zajamčenih odredba-ma ZZPP-a, propisima o profesijama i provedbenim propisima te međunarod-nim konvencijama i deklaracijama iz zdravstvenog područja.43

7. Samoodlučivanje liječnika Valja podsjetiti na to da se često u

praksi zapostavlja da pravo na odbijanje konkretne medicinske mjere odnosno li-ječenja nema samo pacijent, već to pravo (iznimno) ima i liječnik.

ZZZ/08, kao stožerni zakon, u član-ku 128. sadrži upućujuću normu prema kojoj se na prava i dužnosti zdravstvenih radnika koja nisu uređena tim Zakonom primjenjuju odredbe posebnih zakona o profesijama u zdravstvu.

Tako pravni karakter zaštite priziva savjesti liječnika iskazuje Zakon o li-ječništvu, u čl. 20. st. 1., gdje propisuje: »Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik ima pravo pozvati se na priziv savjesti te od-biti sprovođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pra-vodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.«

Priziv bi savjesti trebao biti osobno opravdanje (osnova opravdanja) liječ-niku u nepostupanju, nesudjelovanju, neprihvaćanju mogućih raznih profe-sionalnih zahvata, poslova, načina dje-lovanja itd. Pritom, trebala bi liječniku, pod određenim uvjetima (isticanja V.

M.) biti dopuštena mogućnost priziva savjesti.44

S druge strane, dopuštajući priziv savjesti liječnika, on treba biti izuze-tak, krajnje restriktivan i nedvojbeno opravdan odnosno krajnje suženo ko-rišten, i nedvojbeno opravdano (sva su isticanja V. M.).45

Zbog strogih zakonskih kautela, pretpostavke (uvjeti) za ostvarenje pra-va na priziv savjesti su: da proizlazi iz moralnih, etičkih ili vjerskih razloga li-ječnika, da se ne kosi s pravilima struke, da se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta, da se o toj odluci pravodobno izvijesti pacijenta te ga uputi drugom liječniku iste struke, konačno da je nedvojbeno opravdan.46

Važnost priziva savjesti najčešće se tiče ginekologije i neobavljanja poba-čaja, ali je njegova važnost istaknuta i u postupku eutanazije, potpomognutog suicida, umjetne oplodnje, sterilizacije, transplantacije organa, genetskog inže-njeringa, preimplantacijske faze embri-ja i sl.47

8. Zaključak U ovom smo radu pokušali iznijeti

naše viđenje važnih teorijskih i pozitiv-nopravnih pitanja koja se javljaju u sve-zi s informiranim pristankom odnosno pravom na samoopredjeljenje pacijenta te samoodlučivanja liječnika.

Sažimanjem izloženih razmatranja o pitanjima kojima smo se bavili dovodi nas do sljedećeg zaključka:

1. Kroz proces informiranog pristan-ka u potpunosti dolazi do izražaja au-tonomija pacijenta i partnerski odnos s liječnikom. Pritom je pacijent obvezan da aktivno sudjeluje s liječnikom. Edu-kacijom pacijenta liječnik može na jed-nostavniji način ostvariti svoje profesi-onalne ciljeve u interesu pacijenta i ne izlaže se odgovornosti zbog samovolj-nog liječenja.

2. Stoga je u praksi nužna edukacija bolesnika i njihovo uključivanje u mul-tidisciplinarni tim u kojem će oni biti ravnopravan aktivni partner ostalim su-dionicima tima i u fokusu interesa osta-lih u timu. Danas se u medicini prelazi na tzv. integriranu skrb u kojoj sudjelu-ju svi potrebni stručnjaci u zdravstvu, a pacijent bi također trebao biti aktivan partner, a ne objekt terapije, dakle on je autonoman.

3. Iako se u suvremenim pravnim su-stavima paternalizam napušta u praksi je žilav i petrificiran, pa čak i u nekim odredbama ZZPP-a (čl. 16. st. 1. i čl. 27.). Strog i neopravdan paternalizam ograničava i ugrožava autonomnost kompetentnog i svjesnog pacijenta da izabere i prihvati dijagnostičke postupke i načine liječenja.

4. Na kraju može se reći da posto-janje paternalizma u medicini u sjenu baca razvoj i postignuća medicine. On ostaje pojam i izraz nepromjenjivosti medicine i neuvažavanja suvremenog doba koje se upravo po postignućima u medicini prepoznaje.

32 Klarić, supra, 24, str. 194.33 Literatura: Bošković, Zvonko, Medicina i pravo, izda-

nje Pergamene d.o.o., Zagreb, 2007., str. 158. i dr.34 Radišić, Jakov, Medicinsko pravo, Nomos, Beograd,

2004., str. 79.35 VSRH, Rev-3374/93-2 od 11. svibnja 1995., VSRH IO

1/96

Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na samoopredjeljenje pacijentaNastavak sa 9. stranice

36 Radišić, Jakov, Profesionalna odgovornost medicin-skih zaposlenika, Institut društvenih nauka, Beograd, 1986., str. 180.

37 Radišić, supra, 34, str. 77.38 Ibid, str. 78.39 Matijević, supra, 20, str. 32.

40 Radišić, supra, 34, str. 79.41 Klarić, supra, 24, str. 195.42 Ibid.43 O tome vidjeti: Zvonimir Bošković, Neka pravna pita-

nja obavješćivanja pacijenata u hrvatskoj legislativi i praksi, Informator, br. 5858 od 28. travnja 2010. i Informator, br. 5859 (2. dio) od 1. svibnja 2010.

44 Miličić, Vjekoslav, Deontologija profesije liječnik, Zagreb, izdanje Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1996., str. 38.

45 Ibid, str. 39.46 Bošković, supra, 26, str. 182.47 Matijević, supra, 20, str. 33.

1118. 1. 2012.br. 6038Uredio Dražen Kozulić, dipl. oec. devizno poslovanje

I. Plaćanje i naplata između rezidenta i nerezidenta u stranoj gotovini, gotovini u kunama te devizna blagajnaPlaćanje i naplatu u stranoj gotovini i

gotovini u kunama između rezidenta i ne-rezidenta, reguliraju dva zakona i to: Zakon o deviznom poslovanju2 (u nastavku teksta: Zakon) i njegovi podzakonski akti, te Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma3 (u nastavku teksta: ZSPNFT).

Zakon, člankom 34., daje ovlast Hr-vatskoj narodnoj banci (u nastavku teksta: HNB) da propiše način na koji rezidenti pravne osobe, podružnice stranih trgovačkih društava, trgovci pojedinci, obrtnici i druge rezidentne fizičke osobe koje samostalnim radom obavljaju gospodarsku djelatnost, za koju su registrirane podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u ban-ci, rok u kojem su dužni naplaćenu stranu gotovinu i čekove položiti na račun otvoren u banci te uvjete pod kojima mogu držati stranu gotovinu i čekove u blagajni. Odgo-varajuća Odluka o načinu na koji rezidenti podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u banci4 (u nastavku teksta: Odluka), propisuje način za podizanje i po-laganje strane gotovine kao uvjeta ili poslje-dice za plaćanje i naplatu u stranoj gotovini koja je dopuštena propisima koji uređuju devizno poslovanje, ZSPNFT-om te pore-znim propisima.

Druga je Odluka o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji5 koja navodi dopuštena devizna bezgotovinska plaćanja između dva rezidenta, kao poslje-dice primarnog odnosa između rezidenta i nerezidenta.

I.1. Plaćanja i naplate u stranoj gotovini i čekovima

S obzirom na to da više nije propisano nikakvo ograničenje u iznosu gotovine kod naplate ili plaćanja između rezidenta i ne-rezidenta u deviznim propisima, takva se naplata s tog aspekta smatra slobodnom. Međutim, treba imati na umu ograničenja iz članka 39. ZSPNFT-a koji propisuje da se slobodno može naplatiti u poslovima s nere-zidentima pojedinačna transakcija ili više po-vezanih transakcija do vrijednosti od 15.000 eura. Ako je naplata u kunama, tada je iznos 105.000 kuna ograničenje za gotovinsku na-platu, a sve iznad toga mora se provesti bez-gotovinski, preko računa u banci.

Navedeno ograničenje odnosi se na:- prodaju robe i pružanje usluga;- prodaju nekretnina;- primanje zajmova; te- prodaju prenosivih vrijednosnih papira

ili udjela.Dopuštena plaćanja u stranoj gotovinu

između rezidenata propisana su Odlukom

o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji i primjenjuju se:

1. pri kupoprodaji robe s carinskog skla-dišta tipa »D«;

2. za isplatu i povrat troškova službenog puta i drugih troškova povezanih s tim u inozemstvu, uključujući terenski dodatak; te

3. pri posredničkim poslovima u me-đunarodnom prijevozu i turističko-agencij-skim uslugama, između posrednika i drugog rezidenta fizičke osobe, za uslugu koju je pružio nerezident.

Dakle, rezident koji je posrednik između nerezidenta i drugog rezidenta fizičke oso-be, može od tog drugog rezidenta fizičke osobe naplatiti uvoz usluge, koju je pružio nerezident, i u stranoj gotovini.

S druge strane kod izvoza robe ili uslu-ga, rezident posrednik može od nerezidenta naplatiti izvezenu robu ili uslugu, do iznosa propisanog prije navedenim ZSPNFT-om. Daljnji prijenos deviznih sredstava na račun krajnjeg korisnika naplate po izvozu mora biti proveden bezgotovinskim putem.

I.2. Polaganje i podizanje strane gotovine i čekova

Odlukom je propisano da su rezidenti dužni kod polaganja na račun i podizanja strane gotovine i čekova sa svog računa u banci, dostaviti ugovor, račun ili predračun. Iz te dokumentacije i/ili dokumentacije koju banka posjeduje, poznavajući opseg djelatnosti svog klijenta, treba biti vidljivo da je roba prodana ili usluga pružena ne-rezidentu, odnosno da je naplata od rezi-denta u skladu s deviznim propisima. Ako se polaganje strane gotovine i čekova na račun obavlja na osnovi predračuna, banci se naknadno treba dostaviti ugovor ili račun u roku u kojem je ugovorena isporuka robe ili usluga, odnosno drugo ispunjenje obveze. Također, ako se podizanje strane gotovine i čekova s računa radi plaćanja obavlja na osnovi predračuna, tada je rezident dužan u roku 60 dana od dana podizanja strane gotovine i čekova podnijeti banci dokaze da je tu gotovinu i/ili čekove iskoristio za pla-ćanje ili ih vratili na svoj račun u banci. U oba slučaja banka je dužna voditi posebnu evidenciju o isplaćenoj, odnosno naplaćenoj stranoj gotovini i čekovima, a predračune čuvati za potrebe nadzornih tijela.

Odlukom je zadržana obveza rezidenta da naplaćenu stranu gotovinu i čekove po svim tekućim i kapitalnim poslovima mora položiti na svoj račun u banci u roku od tri radna dana od dana naplate, neovisno o tome je li naplaćena od rezidenta ili nerezidenta.

I.3. Strana gotovina i čekovi u blagajni

Rezident može imati stranu gotovinu i čekove u blagajni za izdatke za službena putovanja u inozemstvo, a onaj koji pruža usluge u međunarodnom robnom i putnič-kom prometu, i koji pruža hitnu medicinsku pomoć, može ta sredstva koristiti i za plaća-nje troškova u vezi s prijevoznim sredstvima i robom na službenom putu u inozemstvu. Prosječno dnevno stanje strane gotovine i čekova u blagajni u tromjesečju može biti u vrijednosti do 1.500,00 eura.

Osim toga, rezident koji je registriran ili je posrednik:

• za pružanje ugostiteljsko-turističkih usluga (usluga noćenja, pansiona, polupan-siona i usluga prijevoza);

• za pružanje usluga zračnih luka, mor-skih luka, marina, pristaništa i autocesta te za opskrbu stranih zrakoplova i brodova gorivom i mazivom i drugom potrošnom robom;

• za prodaju robe s carinskog skladišta tipa »D« i

• za prodaju putničkih i robnih voznih isprava, neposredno ili preko putničkih tu-rističkih agencija, za račun nerezidenata,

može imati više strane gotovine i čekove u blagajni radi vraćanja ostatka novca kup-cu. Prosječno dnevno stanje tih sredstava u blagajni u jednom tromjesečju može biti u vrijednosti do 3.000,00 eura.

Iznimno, kod tih utvrđenih limita za sta-nje strane gotovine i čekova u blagajni, HNB može izdati odobrenje rezidentu za držanje većeg iznosa sredstava u blagajni nego što je prethodno navedeno. Odobrenje se izdaje na rok do godine dana. Obrazloženom zahtjevu za izdavanje odobrenja treba priložiti:

• izvadak iz registra trgovačkog suda;• podatak o potrebnom prosječnom

dnevnom stanju strane gotovine i čekova u blagajni; te

• pristojbu prema Zakonu o upravim pristojbama, koja iznosi 70 kuna.

Dakako, u rješavanju zahtjeva Hrvatska narodna banka može, prema potrebi, zatra-žiti i drugu dokumentaciju.

I.4. Prijenos gotovine preko graniceČlankom 40. Zakona regulirano je da

rezidenti i nerezidenti moraju prilikom pre-laska državne granice cariniku prijaviti uno-šenje, odnosno iznošenje gotovine u kunama te strane gotovine i čekova u vrijednosti pro-pisanoj zakonom koji uređuje sprječavanje pranja novca. To je iznos u protuvrijednosti većoj od 10.000 eura. Obveza prijavljivanja gotovine koja se iznosi ili unosi u zemlju od-nosi se na fizičke osobe u putničkom prome-tu s inozemstvom, bilo da su rezidenti ili ne-rezidenti, no isto tako i na predstavnika, od-govornu osobu ili opunomoćenika koji preko državne granice za pravnu osobu prenosi gotovinu u kunama, stranu gotovinu i čeko-ve. Pod uvjetom da se cariniku pokaže novac, čekovi ili vrijednosni papiri koji se unose u Republiku Hrvatsku, unos je slobodan.

Ovdje je bitno napomenuti što se sve smatra gotovinom prema ZSPNFT-u. Tako se u članku 3. navodi da gotovi-na iz članka 74. ima isto značenje kao u Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća, br.1889/2005 od 26. listopada 2005. o kon-troli ulaska i izlaska gotovine iz Europske unije. Naime, članak 74. propisuje obveze tijela Carinske uprave Republike Hrvatske kod prijenosa gotovine preko državne gra-nice, a stavkom 4. daje se ovlast ministru financija da pravilnikom propiše što se smatra gotovinom te koje će podatke i na koji način tijela Carinske uprave dostavlja-ti Uredu za sprječavanje pranja novca.

Dakle, Pravilnikom o kontroli unošenja i iznošenja gotovine u domaćoj ili stranoj valuti preko državne granice6, u članku 2. propisano je da se gotovinom smatraju:

- novčanice i kovani novac koji je u op-tjecaju kao zakonsko sredstvo plaćanja u ze-mlji ili inozemstvu; te

- instrumenti plaćanja na donositelja kao što su putnički čekovi, prenosivi vrijednosni papiri (uključujući čekove, mjenice, bjanko zadužnice i novčane uputnice i drugo) koji

su izdani ili na donositelja, prenosivi bez ograničenja, ispostavljeni na fiktivnog pri-matelja ili u takvom obliku da vlasništvo nad njima prelazi na drugoga prilikom predaje, te nepotpuni instrumenti (uključujući čekove, mjenice i novčane uputnice i drugo) koji su potpisani, ali je izostavljeno ime primatelja.

U poslovanju s gotovinom uopće, a po-sebice sa stranom gotovinom, treba pozna-vati njezina zaštitna obilježja, da se umjesto kvalitetnog novca ne bi za prodanu robu ili pruženu uslugu zaprimila bezvrijedna krivo-tvorina. Osim neugodnosti s policijom, trpi se i materijalna šteta. Stoga je preporučljivo upoznati se sa zaštitnim obilježjima stranih novčanica koje se najčešće primaju (npr. va-lute eura) putem internetskih stranica stra-nih centralnih banaka. Isto tako preporučuje se od nerezidenta koji plaća stranom goto-vinom zatražiti njegove osobne podatke, u slučaju vještačenja podrijetla novčanice koja može biti krivotvorina. Ako se posumnja na autentičnost strane novčanice ili kovanice treba postupati u skladu s Odlukom o postu-panja sa stranom gotovinom za koju postoji sumnja da je krivotvorina.7 Na adresi www.hnb.hr – Novac i numizmatika / Novac /

- može se pronaći praktičan obrazac za tu svrhu - Zahtjev za vještačenje.

HNB je donio i Odluku o medaljama i žetonima koji nalikuju kovanicama eura,8 što je u skladu s relevantnom uredbom koja je na snazi u Europskoj uniji.

II. Plaćanja među rezidentima u stranim sredstvima plaćanjaDopuštena su plaćanja između rezi-

denata u stranim sredstvima plaćanja (što obuhvaća devize i stranu gotovinu) za po-sebne vanjskotrgovinske poslove, a obavlja-ju se preko posebnih deviznih računa. U tim poslovima može sudjelovati više rezidenata, tako da postoji obveza i potreba prijenosa deviznih sredstava između njih.

Plaćanja i naplate u devizama, dakle bezgotovinskim putem, dopuštena su u slje-dećim slučajevima:

• pri kupoprodaji na primarnom tržištu blagajničkih zapisa HNB-a i vrijednosnih papira, izdanih od Republike Hrvatske koji glase na stranu valutu;

• pri kupoprodaji vrijednosnih papi-ra koji kotiraju ili su izdani u inozemstvu, između investitora i ovlaštenog društva te između ovlaštenih društava, osim vrijedno-snih papira koji su izdani u inozemstvu, a kotiraju u Republici Hrvatskoj;

• za isplatu plaća radnicima rezidenata koji su privremeno na radu u inozemstvu (radnici na radilištima u inozemstvu, u predstavništvima, pomorci, konzuli, diplo-mati i slično);

• pri kupoprodaji robe i usluga između korisnika slobodne zone te pri kupoproda-ji robe i usluge između korisnika slobodne zone i rezidenta izvan zone, ako je riječ o domaćoj robi ili usluzi koja je namijenjena izvozu ili ako je riječ o stranoj robi ili usluzi;

• pri izvođenju investicijskih radova u ino-zemstvu, između nositelja posla i drugih sudi-onika u poslu za iznos naplaćenih radova;

• pri posredničkim poslovima u među-narodnom prijevozu i turističko-agencij-skim uslugama, između posrednika i drugog rezidenta, za uslugu koju je pružio ili primio nerezident;

• kod tekućih poslova u trgovini s ino-zemstvom, između posrednika i drugog

Aktualnosti u deviznom poslovanju mr. sc. MARCELA KIR, Zagreb1

Autorica je u članku napravila presjek svih financijskih aktivnosti koju rezidenti mogu obavljati u deviznom poslovanju, s posebnim osvrtom na trgovinu zlatom. O svemu tome opširnije u nastavku.

Nastavak na 12. stranici

1 Stajalištaiznesenauovomčlankuosobnasuinepredstavlja-justajalištainstitucijeukojojjeautoricatekstazaposlena.

2 Nar.nov.,br.96/03,140/05,132/06,150/08-Uredba,92/09-Uredba,153/09-Uredbai145/10.

3 Nar.nov.,br.87/08.4 Nar.nov.,br.45/10.5 Nar.nov.,br.111/05. 6 Nar.nov.,br.1/09.

7 Nar.nov.,br.21/07i34/10.8 Nar.nov.,br.132/07i34/10.

trgovina zlatom

1� 18. 1. 2012.br. 6038

Nastavak sa 12. stranice

devizno poslovanje

rezidenta za plaćanje uvoza robe i usluga, odnosno za naplaćeni izvoz robe i usluga;

• u postupku unutarnje proizvodnje za uslugu dorade, obrade i prerade uključujući i utrošeni materijal, koju je rezident pružio nositelju unutarnje proizvodnje;

• pri obračunu po platnim karticama za iznos plaćanja ili podizanja gotovine plat-nom karticom domaćeg izdanja, kojom se rezident koristio u inozemstvu, odnosno za iznos naplate ili podizanja gotovine plat-nom karticom stranog izdanja, kojom se nerezident koristio u Republici Hrvatskoj;

• između podružnice stranog osnivača i drugog rezidenta ako plaćanje i naplata predstavljaju ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenog između tog drugog rezidenta i stranog osnivača te podružnice.

Za razliku od toga, plaćanje bezgoto-vinskim putem kao i u stranoj gotovini iz-među rezidenata, dopušteno je u sljedećim slučajevima:

• pri kupoprodaji robe s carinskog skla-dišta tipa »D«;

• za isplatu i povrat troškova službenog puta i drugih troškova povezanih s time u inozemstvu uključujući terenski dodatak; i

• pri posredničkim poslovima u među-narodnom prijevozu i turističko-agencij-skim uslugama, između posrednika i dru-gog rezidenta fizičke osobe, za uslugu koju je pružio nerezident.

Ovdje je bitno uočiti da se odnosi izme-đu rezidenata u stranoj gotovini predviđaju samo ako je jedan od njih fizička osoba koja slobodno raspolaže stranom gotovinom.

Akontaciju za službeni put dopušteno je i bezgotovinskim putem prenijeti s devi-znog računa pravne osobe na osobni račun djelatnika koji putuje u inozemstvo. Banci se u tu svrhu podnosi preslik putnog nalo-ga s iskazanim iznosom akontacije. Povrat neutrošenih sredstava može se, također, bezgotovinskim putem prenijeti na račun pravne osobe, uz prilaganje obračuna po službenom putu.

Kao u domaćem platnom prometu tako se i u platnom prometu s inozemstvom do-pušta uporaba obračunskog načina izmiri-vanja obveza tj. cesije, asignacije, preuzima-nja duga ili izmirenja obveza i potraživanja prijebojem. U tim je slučajevima plaćanje u devizama između rezidenata dopušteno, ako je barem jedan od sudionika nerezident, pod uvjetom da takve transakcije nemaju učinak nedopuštenog deviznog kreditiranja između rezidenata ili da se time ne plaća-ju obveze po kapitalnim poslovima između rezidenata i nerezidenata, koje bi se morale izvršavati u kunama.

III. Kupoprodaja nekretnina u poslovima s nerezidentima i druga kapitalna ulaganjaNaplate i plaćanja u poslovanju s inozem-

stvom mogu se izvršiti i u kunama ako je tako ugovoreno između rezidenta i nerezidenta. Za tu svrhu mogu se koristiti i nereziden-tni kunski računi koje nerezidenti slobodno otvaraju u bankama u Republici Hrvatskoj. Za kunska plaćanja s inozemstvom koriste se isti obrasci kao i za devizna plaćanja.

Međutim, prema Odluci o plaćanju i na-plati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji, odredbama je propisano koji se sljedeći kapi-talni poslovi između rezidenata i nerezidena-ta trebaju obavezno izvršavati u kunama:

• kupoprodaja nekretnine u Republici Hrvatskoj i udjela u trgovačkim društvima sa sjedištem u Republici Hrvatskoj;

• kupoprodaja udjela u investicijskim fondovima, osnovanim prema propisima Republike Hrvatske;

• kupoprodaja vrijednosnih papira koji kotiraju ili su izdani u Republici Hrvatskoj bez obzira na to glase li na stranu valutu ili kune, osim vrijednosnih papira koji su izdani u Republici Hrvatskoj, a kotiraju u inozemstvu. Ova odredba ne odnosi se na kupoprodaju na primarnom tržištu vrijed-nosnih papira izdanih od Republike Hrvat-ske koji glase na stranu valutu.

Slobodni su također prijeboji dugovanja i potraživanja u poslovima s inozemstvom, neovisno o tome jesu li poslovni odnosi na-stali iz tekućih ili kapitalnih poslova.

U stranoj valuti može se plaćati ili napla-ćivati kupoprodaja u inozemstvu svih tekućih poslova te kapitalnih poslova kao što su:

- nekretnine u inozemstvu, ako su pod-mirene zakonom propisane obveze u zemlji (čl. 21. Zakona);

- dužnički vrijednosni papiri (npr. obve-znice);

- zlato i drugi plemeniti metali;- dionice i udjeli u trgovačkim druš-

tvima, udjeli u investicijskim fondovima i tome slično.

U zadnje vrijeme, kao i inače u kriznim vremenima, često se reklamira trgovina zlatom. Na jednoj strani investitori ulažu u zlato kojemu cijena raste i takva investi-cija daje veće prinose nego druga ulaganja, a s druge strane oni koji nemaju dovoljno sredstava za život iz tekućih prihoda, pro-daju opet svoje najvrjednije (zlatni nakit i slično) kao lom zlato. Zlato jest roba kao i svaka druga, čija cijena ovisi o ponudi i po-tražnji. Uz bok zlatu stoje srebro i/ili platina, ali potražnja za njima nije u tolikoj mjeri popularna kao za zlatom. Međutim, to ne znači da je investiranje u te plemenite kovi-ne manje isplativo.

Dakle, zlato se kupuje da se sačuva ili uveća vrijednost novčane imovine. Kako je cijena promjenjiva, treba dobro odvagnu-ti kada kupovati, a kad prodavati i hoće li i dalje rasti, kao što je bilo u proteklom razdoblju. Zlato se kupuje kod tvrtki ovla-štenih i registriranih za trgovinu zlatom, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Ako se kupuje u inozemstvu, plaća se nalozima platnog prometa s inozemstvom (Nalog 14 ili neki drugi odgovarajući nalog), dakle bezgotovinski kao i svaka druga roba. Može se čuvati u inozemstvu kao i druga imovina koja se u inozemstvu stječe, ili se uvozi u fizičkom obliku u zemlju te se čuva kao i druge vrijednosti i dragocjenosti. Za mone-tarno, investicijsko zlato nije potrebna po-sebna dozvola za uvoz, dok je za neke druge oblike zlata potrebna dozvola Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, suklad-no Uredbi o određivanju robe koja se izvozi i uvozi na temelju dozvola9. S obzirom na aktualne cijene zlata, na veliku potražnju za nekim oblicima proizvoda od zlata (npr. zlatnicima određenog izdanja i slično), upo-zoravaju se kupci na pojavu krivotvorina kovanica od zlata i srebra. Stoga u tim po-slovima treba biti dodatno oprezan.

Tko obavlja nedopuštenu trgovinu zla-tom čini kazneno djelo koje je sankcionira-no člankom 290. važećeg Kaznenog zakona, koji glasi:

Nedozvoljena trgovina zlatom: 1) Tko protivno propisima proda ili kupi

zlato ili zlatni novac koji imaju znatnu imo-vinsku vrijednost kaznit će se novčanom ka-znom ili kaznom zatvora do jedne godine.

2) Tko organizira mrežu posrednika ili preprodavača radi počinjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

3) Zlato i zlatni novac koji su bili pred-metom kaznenog djela iz stavka1. i 2. ovog članka oduzet će se.

Napominjemo da je donesen novi Kazneni zakon10 koji stupa na snagu 1. siječnja 2013.

Nadalje, kao što je već navedeno, svi tekući i kapitalni poslovi s inozemstvom izvršavaju se plaćanjem i naplatom, u ogra-ničenim iznosima gotovinskim ili u neogra-ničenim iznosima bezgotovinskim putem. Ovdje napominjemo da su Zakonom o iz-mjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (Nar. nov. br. 145/2010.), član-kom 16. od 1. siječnja. 2011. prestali važiti sljedeći članci:

Platni promet s inozemstvomČlanak 32.

(1) Platni promet s inozemstvom obavljaju banke koje imaju odobrenje Hrvatske narodne banke i Hrvatska banka za obnovu i razvitak.

(2) Rezidenti obavljaju platni promet s inozemstvom preko banaka.

(3) Za Republiku Hrvatsku platni pro-met s inozemstvom može obavljati i Hrvatska narodna banka.

(4) Hrvatska narodna banka propisuje uvjete i način obavljanja platnog prometa s inozemstvom.

(5) Plaćanja i prijenosi navedeni u član-ku 8. ovoga Zakona su slobodni, osim u slučaju primjene zaštitnih mjera sukladno članku 47. ovoga Zakona.

Rokovi za izvršenje naloga u platnom pro-metu s inozemstvom

Članak 33.(1) Banka je dužna ispravan nalog za

plaćanje u inozemstvo, ako nalogodavac ima dovoljno sredstva na računu, izvršiti s valu-tom izvršenja plaćanja u inozemstvu najka-snije tri radna dana od dana primitka naloga, osim ako nalogodavac nije odredio kasniju va-lutu izvršenja plaćanja u inozemstvu.

(2) Banka je dužna najkasnije sljedećega radnog dana od dana obavijesti o primitku sredstava na računu u inozemstvu ili u dru-goj banci u zemlji obavijestiti svoga klijenta, korisnika naplate, o priljevu iz inozemstva ili prenijeti sredstva drugoj banci u zemlji u kojoj korisnik naplate ima otvoren račun.

(3) Banka je dužna najkasnije sljedećeg radnog dana od dana primitka ispravnog na-loga korisnika naplate rasporediti sredstva u skladu s nalogom.

Isto tako prestali su važiti i sljedeći pro-vedbeni propisi, doneseni na temelju tih članaka Zakona, a to su:

- Odluka o uvjetima i načinu obavljanja platnog prometa s inozemstvom11 i

- Uputa o upotrebi šifara osnove naplate i plaćanja u platnom prometu s inozemstvom.12

Platni promet s inozemstvom obavlja se danas u skladu sa Zakonom o platnom prometu13 (u nastavku teksta: ZPP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011.

U naloge za plaćanje se tako više ne unose šifre osnove naplate i plaćanja, niti se podaci iz tih naloga uspoređuju s podaci-ma iz JCD-a. Naime, ponekad su potrebni ispravci podataka o uvozu ili izvozu. To se događa kod, primjerice, pošiljaka bez na-plate protuvrijednosti, a koje su vezane uz prethodne isporuke robe. Primjer za to je brodogradnja kod koje se nabavljaju opreme velikih vrijednosti i obujma koje se ugrađu-ju u brod. Često se kod ugradnje utvrdi da neki dijelovi opreme nisu isporučeni ili su isporučeni neispravni dijelovi pa dobavljač isporučuje zamjensku ili nedostajuću robu bez naplate. Takvi ispravci provode se samo zabilješkom u Nadzornoj knjizi.

Što se tiče naloga za plaćanje prema ino-zemstvu, njihovo korištenje ovisi o poslov-nim mogućnostima banke koja nalog pro-vodi. Budući da su prije spomenuti propisi uz Zakon ukinuti, a definirali su oblik nalo-ga, danas je na snazi Odluka o nalozima za plaćanje14, donesena uz ZPP. Tom odlukom

propisani su bitni elementi koje nalog mora sadržavati da bi se plaćanje moglo provesti, a ne i sam oblik naloga. Stoga je, još uvijek, sasvim prihvatljiv i u uporabi stari Nalog 14

– Nalog za plaćanje u inozemstvo. Rubrike koje su suvišne kao, primjerice, šifra osnove plaćanja, jednostavno se ne popunjavaju, a obavezatno trebaju biti minimalno popu-njeni podaci prema Odluci o nalozima za plaćanje. Banka može za svoje potrebe tra-žiti da se popunjavaju i neki drugi podaci.

U pripremi su novi, jednostavniji nalozi i to:

- HUB-3 – Univerzalni nalog za pla-ćanje – za bezgotovinski prijenos sredstava, kao i za isplatu i uplatu gotovine te

- HUB-3A – Nalog za nacionalna pla-ćanja – namijenjen računalnom ispunjava-nju podataka.

IV. Depozitni poslovi s inozemstvomDepozitni poslovi su poslovi nastali na

temelju ugovora o depozitu između nerezi-denta i banke te između rezidenta i nerezi-dentne financijske institucije. Depozitnim poslom smatra se i ugovor o transakcijskom računu. Depozitni poslovi rezidenata su zadnji poslovi koji su liberalizirani u kapi-talnom računu. To znači da sve kategori-je rezidenata (pravne osobe, fizičke osobe, obrtnici i drugi) mogu od 1. siječnja 2011. slobodno otvarati račune u inozemnim fi-nancijskim institucijama i držati novčana sredstva na tim računima, a posljedično tome mogu obavljati i platni promet s ino-zemstvom, koristeći te račune.

Ako je račun rezidenta – poslovnog su-bjekta u blokadi, zabranjeno je:

- obračunsko plaćanje – kompenzacija, cesija, asignacija, preuzimanje duga i drugi oblici namire bez uporabe novčanih sred-stava (čl. 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima);

- plaćanje gotovim novcem (čl. 15. Za-kona...);

- plaćanje preko institucije za platni promet (čl.16. Zakona...).

Razmišljajući o računima otvorenim u inozemstvu treba imati na umu čl. 281. Ka-znenog zakona15 koji bi, u situaciji blokade računa poslovnog subjekta, plaćanje putem toga računa mogao okarakterizirati kao po-godovanje vjerovnika.

O depozitnim poslovima rezidenti su dužni izvješćivati HNB – Direkciju za statistiku, sukladno Odluci o prikupljanju podataka za potrebe sastavljanja platne bi-lance, stanja inozemnog duga i stanja me-đunarodnih ulaganja.16 Za lakše snalaženje u izvještajnim obvezama dani su izvještajni obrasci i upute za njihovo popunjavanje, koje se nalaze na internetskoj stranici HNB-a, na adresi www.hnb.hr / statistika / obrasci - sta-tistika platne bilance.

Ukratko, izvješća o depozitnim poslo-vima obuhvaćaju stanja na računu depozita po viđenju, na oročenom depozitu ili na te-kućem/transakcijskom računu.

U kontekstu poslovanja s inozemstvom i depozitnih poslova, navodimo slučaj kad su u grupaciji pravne osobe rezidenti i jedna ili više nerezidentnih pravnih osoba. Zbog je-dinstvenog upravljanja likvidnošću, grupacija koristi instrument cash pooling. Taj financij-ski instrument omogućuje da se pojedinač-na stanja na različitim bankovnim računima promatraju kao zbirno stanje. Ako rezident slobodno i neovisno raspolaže sredstvima na svom računu u inozemstvu i nema stvarnog prijenosa sredstava između računa društava u grupi, smatramo to, u svrhu izvješćivanja, depozitnim poslom. Međutim, ako se viško-vi sredstava prenose između računa reziden-ta i nerezidentnih članica grupe, transakcije treba pratiti kao potraživanje ili dug prema inozemstvu te izvješćivati u sklopu kreditnih poslova s inozemstvom.

Aktualnosti u deviznom poslovanju

9 Nar. nov., br. 77/10

10 Nar. nov.br. 125/11.11 Nar. nov., br. 88/05., 18/06. i 132/07.12 Nar. nov., br. 136/05. i 24/06.13 Nar. nov., br. 133/09.14 Nar. nov. br. 3/11.

15 Nar. nov., br. 110/97.16 Nar. nov., br. 33/11.

1318. 1. 2012.br. 6038

Nastavak na 14. stranici

Uredio Desanka Đikandić, dipl. iur. financije

(Ne)samostalnost lokalnih jedinica u utvrđivanju prihoda

Prije konkretnog odgovora na pitanje iz naslova, valja podsjetiti na to da su pore-zni prihodi najvažniji izvori prihoda lokal-nih jedinica, a među poreznim prihodima najznačajniji je prihod od poreza i prireza na dohodak (županije nemaju zakonsku mogućnost uvođenja prireza). Sve odluke o visini poreznih stopa, o osnovicama, olak-šicama i izuzećima glede poreza na doho-dak donosi središnja država (Ministarstvo financija). To znači da lokalne jedinice ne-maju nikakvu mogućnost utjecaja na pro-mjenu stope ili osnovice kao instrumenta koji sudjeluje sa 60,4% u ukupnim prihodi-ma svih lokalnih proračuna (vidi tablicu 1.). U strukturi prihoda županijskih, grdskih i općinskih proračuna ti prihodi imaju ra-zličitu, ali vrlo visoku zastupljenost. Svaka promjena stope, osnovice, olakšica, neopo-rezivog dijela poreza na dohodak utječe na ukupne prihode lokalne samouprave. Kraj-nji rezultat promjene poreznih razreda i poreznih stopa u 2010. (ali i porasta broj nezaposlenih i onih kojima se ne isplaćuju plaće) jesu 7,2% manji prihodi od poreza i prireza na dohodak u lokalnim proračuni-ma u 2010. u usporedbi s 2009.

Jedina vrsta poreza gdje općine i grado-vi mogu samostalno donositi odluku o sto-pi i osnovici, jest porez na korištenje javnih površina. Uz taj instrument financiranja postoji i dio neporeznih prihoda koje po posebnim propisima, kao namjenske prihode, propisuju lokalne jedinice. Pri-mjer tih prihoda su komunalne naknade i komunalni doprinosi. Zakon o komu-nalnom gospodarstvu uređuje financiranje komunalnog gospodarstva i obavljanje ko-munalnih djelatnosti, a osobito pružanje komunalnih usluga te financiranje građe-nja i održavanja objekata i uređaja komu-nalne infrastrukture na području lokalnih jedinica (vidi tablicu 2.). Zakon utvrđuje namjenske izvore prihoda za obavljanje komunalnih djelatnosti (cijenu za obav-ljene komunalne usluge i komunalnu na-knadu) kao i izvore prihoda za financiranje građenja i korištenja objekata i uređaja ko-munalne infrastrukture (komunalni dopri-nos). Općinsko ili gradsko vijeće samostal-no donosi odluku o komunalnoj naknadi i doprinosu.

Koliko su »samoodržive« općine i gradovi?

Teško je precizno izreći sud o tome ko-liko općina i gradova u Republici Hrvatskoj može samostalno financirati ne samo svoje tekuće rashode, nego i svoj razvoj, a koje općine i gradovi to ne mogu. Još je teže dati odgovor na pitanje u kojoj će mjeri najavljene promjene fiskalne politike na to utjecati budući da su najavljene mjere koje će rezultirati promjenama na prihodnoj, ali

dr. sc. DUBRAVKA JURLINA ALIBEGOVIĆ, viša znanstvena suradnica, Ekonomski institut, Zagreb

Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici

Tekst pod naslovom »Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici« nastao je kao osvrt dr. sc. Dubravke Jurlina Alibegović na najavljene promjene fiskalne politike i njihov potencijalni utjecaj na financiranje općina, gradova i županija, a koje je Vlada Republike Hrvatske najavila usvajanjem Programa Vlade Republike Hrvatske za mandat 2011.-2015. te informiranjem javnosti o planiranim pojedinim mjerama fiskalne politike. Stajališta izrečena u tekstu temelje se na autoričinom dugogodišnjem istraživanju problematike lokalnog financiranja u Republici Hrvatskoj i na javno dostupnim podacima o ostvarenju lokalnih proračuna.

isto tako i na rashodnoj strani proračuna općina i gradova.

Dio odgovora na prvo pitanje sadrža-no je i u tome da je poštovanje postojećih zakonskih propisa rezultiralo visinom i

strukturom ukupnih prihoda i rashoda u proračunima općina, gradova i županija. U tablici 1. može se iščitati da lokalne jedince ovise i o pomoćima središnje dr-žave za financiranje svojih poslova. Pri tome je najveća ovisnost općina. U 53 od 429 općina u Republici Hrvatskoj preko 50% ukupnih proračunskih prihoda dolazi upravo od pomoći središnje države. S dru-ge strane, u pola od ukupnog broja općina i gradova u strukturi ukupnih rashoda preko 50% rashoda odnosi se na tekuće rashode (materijalni rashodi i rashodi za zaposlene). U Republici Hrvatskoj samo su tri grada (Imotski, Komiža i Kutjevo) koji priho-dima od pomoći ostvaruju preko polovi-ne proračunskih prihoda. Udjel pomoći u proračunskim prihodima ostalih gradova znatno je niži. Za financiranje razvojnih odnosno kapitalnih rashoda u lokalnim se proračunima troši tek oko šestine ukupnih rashoda (vidi tablicu 3.).

Fiskalna je snaga općina i gradova u Republici Hrvatskoj različita te postoje izrazito velike razlike u razini ukupno os-tvarenih prihoda pa i pojedinih kategorija prihoda po stanovniku. Razina prihoda koju ostvaruju županije znatno je niža od one koju ostvaruju gradovi, ali i većina općina. Takav pokazatelj upućuje na slabe

fiskalne mogućnosti županija za pružanje kvalitetnih javnih usluga. Fiskalni kapa-citet gradova u Republici Hrvatskoj iz-razito je različit, jer dvije trećine gradova ostvaruje ispodprosječne ukupne prihode po stanovniku. Što se tiče općina, njihova fiskalna sposobnost financiranja vlas-titih potreba izrazito je različita te oko tri četvrtine općina ostvaruje prihode (bez pomoći) niže od prosječnih. Međutim, ra-zina prihoda općinskih proračuna nije ni u kakvoj korelaciji s visinom primljenih pomoći iz državnog proračuna, što ne znači da općine koje ostvaruju veće uku-pne prihode (bez pomoći) ostvaruju manje pomoći iz državnog proračuna.

Uz sve rečeno, valja navesti da je velik broj općina i gradova u posebnom statu-su financiranja (područja posebne državne skrbi, brdsko-planinska područja, otoci, Grad Vukovar, kao i lokalne jedinice koje financiraju decentralizirane funkcije). Po-seban status financiranja znači različite oblike olakšica, povlastica, potpora i po-moći za stanovništvo, gospodarske subjek-te i lokalne proračune, koji na različit način utječu na smanjenje (neubrani prihodi od olakšica i povlastica) i/ili povećanje (pri-hodi od pomoći) prihodne strane lokalnih proračuna.

Cijela se problematika financiranja lo-kalnih jedinica može dodatno zakompli-cirati kada se zna da je u listopadu 2010. godine donesena Uredba o razvrstavanju lokalnih jedinica prema indeksu razvijeno-sti, prema kojem se općine i gradovi razvr-stani u prvu i drugu kategoriju ubrajaju u

potpomognuta područja. Međutim, indeks razvijenosti ne primjenjuje se pri dono-šenju odluka o dodjeli sredstava pomoći općinama i gradovima, već Ministarstvo financija dodjeljuje pomoći prema kriteri-jima podložnim godišnjim promjenama.

Prihod Lokalne jedinice Županije Gradovi Općine

Porezni prihodi 60,4 86,1 59,3 40,5- Porez i prirez na dohodak 54,6 81,0 53,5 33,7

Pomoći 8,5 6,1 5,6 22,6Prihodi od administrativnih pristojbi 19,3 3,8 22,3 21,8

- Komunalni doprinosi i naknade 14,1 - 17,2 14,9Izvor: Ministarstvo financija.

Tablica 1. Struktura dijela ukupnih prihoda lokalnih jedinica, ostavarenje proračuna 2010., %

Vrsta prihoda Komunalne djelatnosti Obveznik plaćanjaCijena komunalne usluge (posebno iskazan iznos za financiranje gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, a namjenski je prihod proračuna lokalnih jedinica)

- opskrba pitkom vodom- odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda- prijevoz putnika u javnom prijevozu- skupljanje i odvoz komunalnog otpada- odlaganje komunalnog otpada- tržnice na malo- prijevoz pokojnika- dimnjačarski poslovi

Vlasnik nekretnine ili korisnik

Komunalne naknadeLokalna jedinica donosi godišnjiProgram održavanja komunalne infrastrukture lokalne jedinice za komunalne djelatnosti

- odvodnja atmosferskih voda- čišćenje javnih površina- održavanje javnih površina- održavanje nerazvrstanih cesta- održavanje groblja i krematorija- javna rasvjeta

Vlasnici ili korisnici - stambenog prostora- poslovnog prostora- garažnog prostora- građevinskog zemljišta za obavljanje

djelatnosti- neizgrađenog građevinskog zemljišta

Komunalni doprinosiLokalna jedinica na temelju Programa mjera za unapređenje stanja u prostoru i potrebe uređenja zemljišta u skladu s prostornim planom i Planom razvojnih programa donosi godišnji Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture

Financiranje građenja i korištenja objekata i uređaja komunalne infrastrukture za:

- javne površine- nerazvrstane ceste- groblja i krematorije- javnu rasvjetu

Vlasnik građevinske čestice ili investitor

Izvor: Zakon o komunalnom gospodrstvu

Tablica 2. Komunalne djelatnosti i njihovo financiranje

Rashodi Lokalne jedinice Županije Gradovi OpćineZa zaposlene 21,2 15,9 24,1 14,3Materijalni 32,0 41,7 30,3 29,9Kapitalni 17,2 16,8 15,9 23,2

Izvor: Ministarstvo financija.

Tablica 3. Struktura dijela rashoda lokalnih poračuna, ostvarenje proračuna 2010., %

14 18. 1. 2012.br. 6038financije

Nastavak sa 17. stranice

Općina, grad i županija trebali bi imati toliku razinu ukupnih prihoda koja bi omogućila pokrivanje javnih rashoda propisanih zakonom. U ukupne prihode ulaze vlastiti prihodi, pomoći od središnje države te primici od zaduživanja. Potrebna se razina prihoda ne može iska-zati u odnosu prema rashodima, budući da proračun jedinice lokalne samouprave, kao i središnje države, mora biti uravnote-žen. To znači da saldo prihoda i rashoda mora biti nula. Ako prihodi nisu dovolj-ni za pokriće rashoda, općina i grad se, u skladu s propisanim uvjetima i uz dozvolu Ministarstva financija, može zadužiti.

Pitanje je omogućuje li struktura pri-hoda i, još više, struktura rashoda, kao i pokazatelji fiskalne snage općina, gradova i županija povećanje stupnja odgovorno-sti općina, gradova i županija za pružanje javnih usluga svojim stanovnicima, kao i jačanje svijesti općina, gradova i župani-ja o potrebi oslanjanja na vlastite fiskalne kapacitete u provedbi javnih zadaća. Do-datna važna pitanja su: omogućuje li po-stojeća razina fiskalnog kapaciteta razvoj na lokalnoj i regionalnoj razini (pa i na razini ukupne države), koliko jednoj op-ćini ili gradu treba sredstava za realizaciju razvojnih ciljeva definiranih u lokalnom strateškom dokumentu razvoja, iz kojih su izvora planirana sredstva za pokriće strateških i prioritetnih ciljeva, koliki dio vlastitog proračuna općina, grad ili župa-nija troši za pokriće rashoda za zaposlene, koliko za financiranje tekućih, a koliki dio proračuna ostaje za pokriće razvojnih potreba lokalne sredine. Važno je pitanje kolika je ovisnost općine, grada i županije o pomoćima središnje države. Ostvaruje li općina i grad, na temelju zakonom pro-pisanih mogućnosti, maksimalan iznos vlastitih poreznih (primjerice, je li općina ili grad uvela maksimalno moguću stopu prireza porezu na dohodak) i neporeznih prihoda, te promiče li općina ili grad vla-stitu financijsku neovisnost i samostalnost u financiranju lokalnih javnih funkcija.

Najavljene promjene fiskalne politike i fiskalni kapaciteti općina i gradova

Kako smo i očekivali, nova je Vlada na temelju Plana 21 donijela i svoj Program za mandat 2011.-2015. Iako je, očekivano, stručna javnost više ili manje detaljno pro-čitala Program Vlade, ne može se reći da su svi odgovori iščitani. Stoga se do dijela odgovora nužno dolazi prateći, iz dana u dan, medije preko kojih je najšira javnost informirana o najavljenim promjenama fiskalne politike. Dobar se dio najavljenih mjera promjene fiskalne politike tiče lo-kalne i regionalne samouprave. Radi se o sljedećim promjenama:

Prva skupina promjena porezne politike - uvođenje više oblika poreza na imovinu (porez na imovinu umjesto komunalne naknade, porez na neiskorišteno građe-vinsko zemljište, porez na prihode od na-jma)

Porezna reforma kojom će se uvesti porez na imovinu, trebala bi biti pripre-mljena do 1. srpnja, najavio je dugo na-javljivanu temu ministar financija koja će u najvećoj mjeri unijeti promjene u pore-znoj politici i financiranju općina i grado-va u Republici Hrvatskoj.

Komunalnu naknadu, koja je važan izvor za financiranje lokalne samouprave, zamijenit će porez na imovinu, koji će biti ponajprije vezan uz vrijednost i upotrebu nekretnina, a cilj mu je, između ostalog, »uvođenje reda« na tržištu nekretnina.

Javnost se s pravom pita što ne valja s komunalnom naknadom kada se uvodi porez na imovinu i što je to »dobro« kod poreza na imovinu. Najvažnije, komunal-na naknada je isključivo namjenski pri-hod (vidi tablicu 2.) i može se trošiti is-ključivo na namjene koje propisuje Zakon o komunalnom gospodrstvu, dok je porez na imovinu prihod proračuna kojim se mogu financirati svi javni poslovi i ra-zvojne potrebe lokalne jedinice. Komu-nalne naknade mogu se sagledati kao vrsta korisničke naknade čija se visina određuje na osnovi prosječne cijene i prihodi od na-knade trebali bi biti u izravnoj vezi s troš-kovima pružanja javnih usluga. Međutim, u praksi je teško prepoznati ikakvu vezu, jer je naknada često određena na temelju veličine imovine i na temelju određene lokacije gdje je smještena unutar lokalnog područja, a ne na temelju troška pružanja javne usluge/dobra.

Porez na imovinu je najvažniji porezni prihod u lokalnim proračunima većine ra-zvijenih, ali i tranzicijskih država.

Porez na imovinu – primjer oda-branih država

Praksa lokalnih poreza je različita u ra-zličitim državama, pa tako i kada se radi o porezima na imovinu. Neke države porez na imovinu uopće ne razrezuju, u nekima je to prihod središnje države, a u nekima središnja država određuje granice poreznih stopa, dok konkretne porezne stope propi-suju lokalne jedinice. U nastavku prikazu-jemo nekoliko primjera u kojima jedinice lokalne samouprave odlučuju o porezima na imovinu te oni predstavljaju prihod je-dinica lokalne samouprave.

Bugarski porez na imovinu određuju jedinice lokalne vlasti (općine). Postoje dva porezna oblika. Godišnji iznos poreza koji se razrezuje na nepokretnu imovinu u iznosu od 0,05 do 0,2%, pri čemu vri-jednost ovisi o lokaciji, a porezna osnovica određuje se na temelju tržišne vrijednosti, porezne vrijednosti ili bruto knjigovodstve-ne vrijednosti. Drugi porezni oblik je porez na promet imovine (koji uključuje i prije-nos vlasništva nad prijevoznim sredstvima), koji se plaća u iznosu od 1,3 do 2,6%. Od plaćanja poreza u oba oblika izuzeto je po-ljoprivredno, odnosno šumsko zemljište.

U Estoniji svaka lokalna jedinica razre-zuje porez na zemljište u iznosu od 0,1 do 2,5%, pri čemu je osnovica određena pro-cijenjenom vrijednošću zemljišta (koja ne uključuje građevine koje se na njoj nalaze).

Lokalne jedinice u Litvi mogu odre-diti porez na nekretnine u visini od 0,3 do 1%, koji se razrezuje samo ako se te nekret-nine koriste u poslovne svrhe. Također, ako poslovni subjekti unajmljuju zemlju u vla-sništvu države radi svojih poslovnih aktiv-nosti, tada lokalne jedinice mogu razrezati porez na vrijednost toga zemljišta u visini od 0,1 do 4%.

U Mađarskoj se također mogu razreza-ti lokalni porezi na imovinu čija visina ovisi o konkretnoj lokaciji. Prosječna vrijednost je 3% tržišne vrijednosti imovine, bez obzi-ra na to radi li se o građevini ili zemljištu.

U Italiji se osnovica poreza na imovi-nu određuje putem katastarske vrijednosti imovine (utvrđenu na razini države), a koja je u praksi često ispod tržišne vrijednosti.

Lokalne vlasti određuju poreznu stopu koja se primjenjuje na tu osnovicu, u visini od 0,4 do 0,7%.

U Njemačkoj je propisana obveza pla-ćanja poreza na imovinu (poljoprivredno, šumsko i građevinsko zemljište, kuća i stan). Porezni obveznik je vlasnik imovine, a visinu porezne stope propisuje općina (u okviru zakona). Prihodi od toga poreza u cijelosti su prihodi proračuna općine/gra-da. Obračun poreza provodi se na način da prvo financijski ured utvrđuje jedinič-nu vrijednost imovine te se zatim računa porezna osnovica na koji se primjenjuje od strane općine propisana porezna stopa. Postoje različite porezne stope za poljo-privredno zemljište (Grundsteuer A) i za ostalu imovinu (Grundsteuer B). Porez se plaća u četiri rate godišnje.

Izvor: Jurlina Alibegović, D. (ur.) (2010.) Analitičke podloge za učinkovi-tu decentralizaciju u Republici Hrvatskoj. Projektna studija, Zagreb: Ekonomski in-stitut, Zagreb.

Porez na imovinu je najšire prihva-ćen lokalni porez u svijetu. Osnovicu poreza na imovinu uglavnom čine nekret-nine pa je njegova osnovica nemobilna. To daje mogućnost lokalnim vlastima da mijenjaju stope u određenim granicama, bez velikog rizika od migracija rezidenata, poslovnog sektora ili kapitala. Prihod od poreza na imovinu je predvidiv i stabilan, iako se trebaju provoditi redovite revalo-rizacije porezne osnovice. Šira upotreba poreza na imovinu pruža dobar potenci-jalni izvor prihoda za lokalnu razinu vlasti. Ograničenje i problem uvođenja poreza na imovinu predstavlja nedostatak kva-litetnih katastara nekretnina, neriješena pitanja vlasništva i upravljanja imovinom i slično. Porezi na imovinu uglavnom nemaju redistribucijske ciljeve. Isti tip imovine oporezuje se istim stopama, ne-ovisno o poreznoj snazi poreznog obve-znika. Neke države dopuštaju izuzeća od poreza na imovinu za neke dohodovne i dobne skupine, kako bi se umanjila regre-sivnost zoga poreza. Glavna je prednost poreza na imovinu u tome da u sebi lako može sadržavati korist koju vlasnik imo-vine ima od usluga koje mu pruža lokalna zajednica i ta se korist može uključiti u visinu poreza na imovinu, i to upravo u onoj mjeri u kojoj usluge lokalne vlasti povećavaju vrijednost imovine. Porez na imovinu je jednostavan za porezne obve-znike. Uobičajena je praksa da se porez naplaćuje jednom godišnje. To može za porezne obveznike predstavljati problem (odjednom treba uplatiti cijeli iznos po-reza), pa je preporuka da se računi šalju tromjesečno ili polugodišnje.

Loše strane poreza na imovinu su što ima relativno visoke administrativne troš-kove, a poseban problem pri uvođenju po-reza na imovinu čini procjena vrijednosti imovine. Posebno treba naglasiti problem što je to porez koji je za stanovništvo izra-zito vidljiv, te ga se zato smatra nepraved-nim. Obično središnja država ograničava autonomiju lokalnih jedinica da upravljaju stopama i osnovicama poreza na imovinu, kao i da procjenjuju oporezovanu imovi-nu. Opisane dobre i loše strane poreza na imovinu vrijedit će i u nas.

Druga promjena porezne politike - promjena oporezivanja plaća

Socijalno ugroženim građanima Vlada namjerava pomoći i kroz rasterećenje naj-nižih plaća, tako što se više ne će opore-zivati plaće do 3.000,00 kuna, a za one s višim plaćama neoporezivi dio plaće ostat će isti (1.800,00 kuna). Rezultat najav-ljene promjene neoporezivog dijela plaća očitovat će se u promjeni visine i strukture prihoda od poreza na dohodak u općina-

ma, gradovima i županijama. Još jednom naglašavamo da će svaka promjena neo-porezivog dijela plaće ili promjena po-reznih stopa ili nekog drugog zadiranja u osnovicu tog instrumenta koji sudjeluje sa 60,4% u ukupnim prihodima svih lo-kalnih proračuna, utjecati na visinu uku-pnih prihoda lokalne samouprave.

Treća promjena fiskalne politike - za pola ili čak dvije trećine smanjiti neporezne prihode (parafiskalne namete)

Ministarstvo financija je 2008. godine izradio Registar neporeznih prihoda, s na-mjerom da se pojednostavi i racionalizira sustav neporeznih prihoda, a s ciljem do-datnog rasterećenja građana i gospodarskih subjekata. Neporezne prihode naplaćuju i lokalne jedinice. U Registru je obuhvaće-no 245 neporeznih prihoda. Prihodi koji se ostvaruju od neporeznih prihoda mije-njali su se tijekom godina i iznosili su od 5,5 milijardi kuna u 2002. do 12,5 milijardi kuna u 2007. godini. U 2007. godini najve-ći udjel u ukupnim neporeznim prihodima imaju jedinice lokalne i područne (regio-nalne) samouprave i one sudjeluju s 42,3% odnosno 5,3 milijarde kuna. U strukturi proračuna lokalnih jedinica svi prihodi od administrativnih pristojbi (čija je većina zabilježena u Registru neporeznih priho-da) čine oko petine proračunskih prihoda (vidi tablicu 1.). Svako smanjivanje visine stopa neporeznih prihoda ili ukidanje po-jedine vrste neporeznih prihoda osjetit će se u smanjivanju visine i strukture lokalnih proračuna. Uz nepromijenjene postojeće ili uvođenje novih obveza za pružanje javnih usluga lokalnim jedinicama doći će u pita-nje njihovo održivo financiranje.

Četvrta promjena – izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi i nove ovlasti

Ministar financija najavio je da će Vlada u sljedećih šest mjeseci pripremiti izmjene Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi koje će uzeti u obzir različit fi-skalni kapacitet pojedinih jedinica lokalne samouprave. Lokalne jedinice bit će podije-ljene na one koje mogu financirati zdravstvo, obrazovanje i komunalne djelatnosti i one koje to ne mogu, a njima će se ograničiti broj zaposlenih dužnosnika i službenika.

Danas su proračunski kapaciteti županija, gradova i općina takvi da 429 općina ostva-ruje 16,2%, 126 gradova 39,3%, Grad Za-greb 28,9% i 20 županija 15,6% ukupnih prihoda lokalnih proračuna u Republici Hrvatskoj. Navedeni pokazatelj upozorava na važnost da se u razmatranju daljnjeg pro-cesa decentralizacije pozornost usmjeri na one jedinice lokalne samouprave koje u veli-koj mjeri pridonose ukupnim proračunskim prihodima nižih razina vlasti odnosno na gradove. To istovremeno znači da promje-na nadležnosti u obavljanju javnih poslova treba ići u smjeru promjene nadležnosti i poslova za općine, jer one imaju najmanje kapacitete za obavljanje javnih funkcija i ujedno u najvećoj mjeri ovise o sredstvima pomoći središnje države. Ako se želi ustra-jati na pristupu da je regionalna samouprava ona razina javne vlasti koja, u koordinaciji sa središnjom državom i lokalnim jedini-cama na svom području te sa svim važnim dionicima, treba biti u najvećoj mjeri odgo-vorna za usmjeravanje regionalnog razvoja na području Republike Hrvatske, onda se mogu očekivati i u tom području temeljiti reformski zahvati. Oni mogu biti samo u smjeru stvaranja nove regionalne vlasti, koja će imati odgovarajuće kapacitete (organiza-cijske, administrativne, ljudske, financijske i druge) za provođenje svih odgovornosti u obavljanju javnih funkcija i za jačanje koor-dinatorske uloge te razine javne vlasti.

Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici

1�18. 1. 2012.br. 6038Telefonski savjeti radnim danom od � do 1� sati

besplatni odgovori na pitanja pretplatnika

vi-mi@novi-informator.net

pitateodgovaramo

vi mi1�

Troškovi parničnog postupkaAko priznanje tužbenog zahtjeva ili odricanje od njega, povlačenje tužbe ili odricanje ili odustanak od pravnog lijeka nisu obavljeni na raspravi, tada se zahtjev za na-knadu troškova može staviti u roku 15 dana od dostave obavijesti ili odluke

vi Odnosi li se izmijenjena odredba članka 164. stavak 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,

84/08, 57/11 – u nastavku teksta: ZPP) i na slučajeve donošenja presude zbog ogluhe

Pita: M. K., Čakovec

mi Prema prijašnjoj odredbi članka 164. stavak 8. ZPP-a, u slučaju povlačenja tužbe (čl. 158. ZPP-a) ili u

slučaju odustanka od pravnog lijeka, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu obavljeni na raspravi, stranka je imala pravo zahtijevati naknadu troškova postup-ka u roku 15 dana od dana primitka obavijesti o odustanku, odnosno povlačenju.

Takvo zakonsko rješenje izazivalo je određene nedou-mice u praksi u slučajevima kad je tuženik priznao tužbeni zahtjev izvan rasprave ili se izvan rasprave tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva. Naime, postavljalo se pitanje ima li u tim slučajevima protivna strana pravo na naknadu troško-va postupka. Ta zakonska praznina sada je razjašnjena, pa u svim slučajevima kad priznanje, odricanje, odustanak od pravnog lijeka ili povlačenje tužbe nisu obavljeni na raspravi, stranka ima pravo zatražiti naknadu troškova postupka u roku 15 dana od dana dostave odluke ili obavijesti.

Međutim, navedeno se ne odnosi na presudu zbog oglu-he, jer kod presude zbog ogluhe tužitelj mora već u tužbi zatražiti troškove postupka, koje će mu sud, u slučaju ako do ogluhe dođe, dosuditi u presudi zbog ogluhe. Stoga se novelirana odredba članka 164. stavak 8. ZPP-a ne odnosi na presudu zbog ogluhe. (3/1-1, D.K./J.S., 12. 1. 2012.)

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

Stručnjak zaštite na radu – suradnik u službi za zaštitu na raduSuradnik u službi za zaštitu na radu može biti osoba s najmanje odgovarajućom srednjom stručnom spremom, ovisno o djelatnosti poslodavca, i godinu dana radnog iskustva u struci, te koja položi opći dio stručnog ispita za stručnjaka zaštite na radu

vi Veliko smo trgovačko društvo u djelatnosti građevinarstva, s više od 250 zaposlenih. Dužnost nam je imati ustrojenu stručnu službu za zaštitu na radu.

Zanima nas može li se osoba, koja je zaposlena dvije godine u našoj službi zaštite na radu, sa srednjom stručnom spremom i položenim općim dijelom stručnog ispita za stručnjaka zaštite na radu, imenovati trećim stručnjakom zaštite na radu u službi, u smislu članka 21. Zakona o zaštiti na radu (bila bi imenovana kao su-radnik u službi, u skladu s čl. 3. Pravilnika o polaganju stručnog ispita stručnjaka zaštite na radu - Nar. nov., br. 114/02, 126/03)?

Pita: Z. B., Varaždin

mi U konkretnom slučaju valja razmotriti odredbe Za-kona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 59/96, 94/96,

114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09) i Pravilnika o po-laganju stručnog ispita stručnjaka zaštite na radu (Nar. nov., br. 114/02 i 126/03). Tako je člankom 21. Zakona o zaštiti na radu propisano da je poslodavac, koji zapošljava više od 250 radnika, dužan ustrojiti samostalnu stručnu službu za zaštitu na radu čija je zadaća praćenje stanja zaštite na radu u pravnoj osobi, te koja, u tu svrhu, objedinjava i usklađuje rad na poslovima provedbe zaštite na radu. Broj zaposlenih unutar službe treba ovisiti o veličini poduzeća, organizaci-ji posla, stanju zaštite na radu te stupnju opasnosti koji je utvrđen procjenom i ne može biti manji od tri stručnjaka zaštite na radu. Nadalje, prema članku 18.a stavak 2. istog Zakona, radnik koji namjerava biti stručnjak zaštite na radu mora posjedovati potrebna znanja i sposobnosti za proved-bu aktivnosti zaštite na radu, vezanih uz zaštitu i prevenciju od opasnosti i štetnosti. Ti su uvjeti podrobnije propisani

Pravilnikom o polaganju stručnog ispita stručnjaka zaštite na radu (u nastavku teksta: Pravilnik).

Konkretnije, člankom 2. Pravilnika propisano je da je stručnjak zaštite na radu osoba koja ispunjava uvjete od-govarajuće stručne spreme i radnog iskustva, i koja položi stručni ispit prema odredbama Pravilnika. Stručnjak za-štite na radu može obavljati poslove zaštite na radu kod poslodavca kao: 1. voditelj službe, 2. samostalni stručnjak, 3. stručnjak u sastavu službe, 4. suradnik u službi (čl. 3. Pravilnika). Za svaki od navedenih položaja u službi, pa tako i za suradnika u službi, o kojemu je u konkretnom slučaju riječ, propisani su uvjeti koje radnik mora ispuniti. Oni se odnose na radno iskustvo, odgovarajuću stručnu spremu i položeni ispit. Odgovarajuća stručna sprema i radno iskustvo, kao uvjeti koje mora ispunjavati osoba da bi mogla polagati ispit za stručnjaka zaštite na radu i obavljati poslove zaštite na radu, utvrđuju se ovisno o dje-latnosti poslodavca. Odgovarajućom stručnom spremom smatra se stručna sprema smjera zaštite na radu, tehničkog, medicinskog ili drugog smjera koji odgovara djelatnosti poslodavca (čl. 4. Pravilnika).

Budući da se društvo koje postavlja upit bavi graditelj-stvom, valja reći da, prema članku 5. Pravilnika, u djelatno-sti građevinarstva polagati ispit za stručnjaka zaštite na radu (koji će raditi na mjestu suradnika u službi) može osoba koja ima najmanje odgovarajuću srednju stručnu spremu i godinu dana radnog iskustva u struci. Već smo naveli što se smatra odgovarajućoj stručnom spremom, u smislu Pravilnika.

Što se, pak, ispita tiče, kojeg budući suradnik u službi za zaštitu na radu mora položiti, valja reći da je člankom 8. stavak 4. Pravilnika propisano da kandidat koji ima naj-manje srednju stručnu spremu odgovarajućeg smjera, od-nosno koji ne ispunjava propisane uvjete smjera stručnog obrazovanja, polaže samo opći dio stručnog ispita koji obuhvaća poznavanje pravnog uređivanja zaštite na radu i načela socijalne sigurnosti, sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i procjene opasnosti, vezano za sigurnost i zdravlje radnika. (10-0/5, B.B., 12. 1. 2012.)

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

Obveza posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvuZa osobu – osiguranika obveznog zdravstvenog osigu-ranja koja radi obavljanja ugovorenog posla boravi na službenom putu u inozemstvu i po toj osnovi ostvaruje drugi dohodak, obveznik doprinosa je isplatitelj prim-itka, odnosno drugog dohotka

vi Tko je obveznik posebnog doprinosa za zdravstveno osiguranje za osobu koja, radi obavljanja ugovorenog posla, boravi na službenom putu u inozemstvu i

po toj osnovi ostvaruje drugi dohodak?

Pita: M. P., Rijeka

mi Obveza plaćanja posebnog doprinosa za korište-nje zdravstvene zaštite u inozemstvu, uređena je

člankom 188. Zakona o doprinosima (Nar. nov., br. 84/08, 152/08, 94/09 i 18/11). Prema članku 3. toga Zakona obvezno osiguranim osobama smatraju se fizičke osobe koje se, ovisno o njihovom radnom ili socijalnom statusu, sukladno propisima o obveznim osiguranjima ili poseb-nim propisima, smatraju obvezno osiguranim. Člankom 9. Zakona o doprinosima, propisani su jedinstveni nazivi osnova obveznih osiguranja prema radnom i socijalnom statusu osiguranika, a točkom 20. članak 9. propisano je da je to i primitak od kojeg se utvrđuje drugi dohodak ob-vezno osigurane osobe, iz članka 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Člankom 188. Zakona o doprinosima propisana je obveza posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u ino-zemstvu te obveznik obračunavanja i plaćanja toga doprinosa. Točkom 6. članka 188. Zakona, propisano je da je obveznik obračunavanja i plaćanja posebnog doprinosa za korištenje

zdravstvene zaštite u inozemstvu, isplatitelj primitka od ko-jeg se utvrđuje drugi dohodak za primatelja koji po osnovi tog primitka boravi na službenom putu u inozemstvu.

Osnovica za plaćanje toga doprinosa, sukladno članku 191. Zakona o doprinosima jest umnožak iznosa prosječ-ne plaće i koeficijenta 0,35. To znači da za 2012. godinu osnovica iznosi 2.714,60 kuna (prosječna plaća = 7.756,00 x 0,35). Doprinos se obračunava po stopi od 20% i dospi-jeva na naplatu do 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec. (8-1/1, D. Đ., 13. 1. 2012.)

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

Državna služba - produljenje probnog rada vježbenikaVježbenici koja je nakon prijma u službu otvorila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, odnosno koja je počela koristiti rodiljni dopust sukladno posebnom zakonu, produljit će se vježbenički staž (probni rad) za onoliko koliko je trajalo bolovanje ili rodiljni dopust

vi Produljuje li se vježbenici, koja je nakon prijma u službu otvorila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, odnosno koja koristi rodiljni dopust sukladno

posebnom zakonu, vježbenički staž za onoliko koliko je trajalo bolovanje ili rodiljni dopust?

Pita: V. R., Vukovar

mi Prema odredbi članka 53. stavak 1. Zakona o dr-žavnim službenicima (Nar. nov., br. 92/05, 142/06

– Uredba, 77/07 – Uredba, 107/07, 27/08, 34/11 - v. Zakon o registru zaposlenih u javnim službama, 49/11 i 150/11), osobe se, u pravilu, primaju u državnu službu na neodre-đeno vrijeme i to uz obvezatni probni rad, a prema stavku 2. istoga članka, za osobe primljene u državnu službu redo-vitim postupkom (vježbenici), probni rad (vježbenički staž) traje 12 mjeseci. Stavkom 4., istog članka Zakona, propisa-no je da će se probni rad produljiti za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, odnosno vrijeme korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, sukladno posebnom zakonu.

Iz članka 54. Zakona o državnim službenicima, razvid-no je da je probni rad (vježbenički staž) u trajanju od 12 mjeseci vrijeme u kojemu se državni službenik (vježbenik) osposobljava za samostalan rad kroz poseban program os-posobljavanja za obavljanje poslova određenog radnog mje-sta, u skladu s njegovom stručnom spremom, te se, sukladno članku 55. stavku 1. podstavku a) i b) istoga Zakona, dr-žavni službenik na kraju probnog rada ocjenjuje ocjenom »zadovoljava« ili »ne zadovoljava« i to prema procjeni može li se na osnovi rada i pokazanog znanja i učinkovitosti služ-benika očekivati da će službenik i dalje uspješno izvršavati poslove radnoga mjesta.

Dakle, budući da je vježbenički staž u trajanju od 12 mjeseci zapravo minimum potrebnog radnog iskustva na odgovarajućim poslovima za obavljanje poslova određenog radnog mjesta, te s obzirom na odredbu članka 53. stavak 4. kojom se izričito propisuje da će se probni rad produljiti za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, odnosno za vri-jeme korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, sukladno posebnom zakonu, vježbenici koja je nakon prijma u službu otvorila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, odnosno koja je počela koristi rodiljni dopust, sukladno posebnom zakonu, produljit će se vježbenički staž (probni rad) za ono-liko koliko je trajalo bolovanje ili rodiljni dopust.

Također se, u skladu s odredbom članka 60. stavkom 3. Zakona o državnim službenicima, državna služba i rok za polaganje državnog stručnog ispita može produljiti (zbog privremene nesposobnosti za rad, korištenja rodilj-nog ili roditeljskog dopusta, odnosno drugog opravdanog razloga) za onoliko vremena koliko je trajala privremena spriječenost za rad, odnosno drugi opravdani razlozi i to tek nakon što državni službenik bude u obvezi polaganja državnog stručnog ispita, odnosno nakon isteka probnog rada. (2-8/6, V.Š.O./D.F., 13. 1. 2012.)

informator, broj 6038 • 18. 1. 2012.

izlazi srijedom i subotom www.novi-informator.net e-mail: info@novi-informator.net GLAVNA UREDNICA: Davorka Foretić UREDNIŠTVO: Biljana Barjaktar, Hrvoslav Bašić, Desanka Đikandić, Davorka Foretić, Dražen Kozulić i Jerko Slovinić GRAFIČKI UREDNIK: Nenad Novak GRAFIČKA PRIPREMA: Jadranka Prišlin i Nada Tokić LEKTURA: Vesna Kisin i Meri Odak TISAK: GZH, Zagreb PRAVNI SAVJETI: 01/4612-551, 01/4612-549 EKONOMSKI SAVJETI: 01/4612-537 DOKUMENTACIJA LISTA I PRAVNI SAVJETI: 01/4612-539 NAKLADNIK: Novi informator d.o.o. Zagreb, Kneza Mislava 7/I MB 3718603 telefon: 01/4555-454, telefaks 01/4612-553 DIREKTORICA: Marina Šurbek Žiro račun: 2340009-1100150348 Privredna banka Zagreb d.d. ODJEL PRETPLATE I PRODAJE: telefon 01 4555-454, telefaks 01/4612 553 e-mail: pretplata@novi-informator.net Pretplata na TISKANO IZDANJE iznosi 1.800,00 kn,

na INTERNET IZDANJE 1.250,00 kn s PDV-om za 2011. godinu CIJENE OGLASA s PDV-om: 1/1 str. 6.100,00 kn, 1/2 str. 3.550,00 kn, 1/3 str. 2.100,00, 1/4 str. 1.550,00 kn, posljednja stranica +30 %. Za dva uzastopna oglašavanja popust od 10%, a za tri i više 20% popusta. Pretplatnici imaju dodatni popust od 10% .

Ako se pretplata na list ne otkaže najkasnije 15 dana prije isteka roka na koji je sklopljena, smatra se produženom na neodređeno vrijeme. Rukopisi se ne vraćaju.

Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave

31. siječnja 2012. (utorak), u 9,30 satiSheraton Zagreb Hotel, Kneza Borne 2, Zagreb

KOTIZACIJA za sudjelovanje na savjetovanju iznosi 980,00 kn (s PDV-om) po sudioniku. Uplaćuje se na žiro-račun Novog informatora

broj: 2340009-1100150348

poziv na broj: 01 310112 - OIB

OBVEZATNA PRIJAVA

Dodatne informacije Tel.: 01/4555 454 Faks: 01/4612 553

e-mail: seminari@novi-informator.net www.novi-informator.net

NAKNADA uKlJučuJE: sudjelovanje na savjetovanju, seminarski materijal (knjiga s radovima autora), radni pribor i napitak za vrijeme stanke.

organizira savjetovanje

PROGRAM SAVJETOVANJA

u primjeni Zakona o upravnim sporovima i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave

prof. dr. sc. DRAGAN MEDVEDOVIĆ, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u m. � POLOŽAJ JEDINICE LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE U UPRAVNIM SPOROVIMA

dr. sc. ALEN RAJKO, sudac Upravnog suda u Rijeci � NOVI UPRAVNI SPOR I JEDINICE LOKALNE SAMOUPRAVE, USTROJSTVENO-KADROVSKE PRIPREME, ZASTUPANJE, ZAKONITOST OPĆIH AKATA

DESA SARVAN dipl. iur., pročelnica Upravnog odjela lokalne i područne (regionalne) samouprave Istarske županije � KOMUNALNE DJELATNOSTI VODA I ODVODNJA - preoblikovanje trgovačkih društava i - pravno uređenje komunalne naknade

mr. sc. MIRJANA MAHOVIĆ KOMLJENOVIĆ, Ministarstvo financija Porezna uprava, voditeljica Ispostave Porezne uprave Samobor � NEDOUMICE U POSTUPKU RAZREZA I NAPLATE LOKALNIH POREZA KOJI SU PRIHOD PRORAČUNA JLS-a I JP(R)S-a - donošenje odluka i rješenja (kuće za odmor, porez na tvrtku i dr.) - uvođenje prireza (problemi boravišta i prebivališta - odgovornost za podatke u Poreznoj kartici)

• upravni sporovi• preoblikovanje trgovačkih društava (voda i odvodnja)• komunalna naknada• lokalni porezi (razrez i naplata)