SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

RIZIK U RAZVOJNOJ POLITICISEMINARSKI RAD

Naziv kolegija: Razvojna politika Studenti: Kristijan MijatovićMentor: Prof. dr.sc. Christian Stipanović 2906/08

Stjepan Babić3030/08

Tomislav Lauš3037/08

Opatija, studeni 2010. godina

Tablica sadržajaUVOD.........................................................................................................................................1

1. TEORIJA RIZIKA..............................................................................................................2

1.1. Odlučivanje u uvjetima rizika......................................................................................3

1.2. Vrste rizika i mogućnosti njegovog umanjenja............................................................4

2. ANALIZA I METODE ANALIZE RIZIKA......................................................................6

2.1 Metode analize rizika...................................................................................................7

2.2 Upravljanje rizikom....................................................................................................10

2.3 Upravljanje financijskim rizikom...............................................................................11

3. RIZIK I UPRAVLJANJE PROIZVODNJOM..................................................................13

3.1 Rizik u procesu projektiranja.....................................................................................14

3.2 Identifikacija rizika...................................................................................................15

3.3 Procjena rizika...........................................................................................................16

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................18

LITERATURA.........................................................................................................................19

UVOD

Svrha ovog istraživanja je prikazati koliko je važan rizik kao svakodnevni čimbenik u procesu odlučivanja u poduzeću. Cilj istraživanja je ukazati na metode analize i smanjenja rizika u poduzeća. Prilikom istraživanja, oblikovanja i prezentiranja spoznaja u funkciji dokazivanja postavljene hipoteze, korišteno je u odgovarajućoj kombinaciji više znanstvenih metoda, osim dostupne literature kao i npr. metoda indukcije i dedukcije, analize i sinteze i komparativna metoda.

Seminarski rad je sistematiziran u tri međusobno povezana tematska dijela. Prvi dio odnosi se na teoriju rizika. U drugom djelu s naslovom analiza i metode analize rizika se objašnjava upravljanje rizikom. Naslov trećeg dijela je rizik i upravljanje proizvodnjom. U zadnjem djelu seminarskog rada navodimo bitne dijelove procjeni rizika.

U realizaciji razvojnog projekta poduzeća uvijek postoji određeni stupanj nesigurnosti bez obzira na metodu procjene efikasnosti. Osnova rizika je u tome što prilikom oblikovanja razvojnog programa nisu poznati svi događaji, činjenice i odnosi koji će se pojavljivati u budućem poslovanju. Rizik je mogućnost nastupa štetnog događaja u budućnosti bez obzira na to da li se očekivao ili je bio neizvjestan i što se tiče veličine i s obzirom na posljedice. Rizik je veći što je veličina sredstva koja se ulaže veća i što je aktivizacijsko razdoblje duže.

Rizik podrazumijeva nešto neočekivano, odnosno nepredviđeno događanja. Koncept upravljanja projektom ima za cilj predvidjeti većinu opasnosti i problema koji se mogu dogoditi, kao i da planira, organizira i kontrolira aktivnosti, kako bi se projekt uspješno završio unatoč svim nepredvidivim okolnostima.

Rizik se može kategorizirati u tri dijela, a to su: financijski, tržišni i rizik tehnološkoh promjena. Financijski rizik je mogućnost smanjenja dohotka ili stupnja likvidnosti. Financijski se rizik u literaturi posebno ističe jer su posljedice njegovog nastajanja goleme. Tržišni rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz nepovoljnih promjenama tržišnih varijabli (cijena, kamatne stope, devizni tečaj). Kako su promjene cijena veoma česte, to tržišni rizik u razvoju postoji gotovo neprekidno. Rizik tehnoloških promjena postoji u realizaciji gotovo svakog razvojnog projekta zbog toga što ugrađena oprema zastarijeva prije nego što se predviđalo, jer se prije vremena pojavljuje nova.

1

1. TEORIJA RIZIKA

Definiranje rizika u svakodnevnom smislu u pravilu znači da pod pojmomrizik podrazumijevamo neki negativan događaj. Drugim riječima, sama mogućnost događanja negativnih događaja za nas predstavlja rizik. Rizik je toliko prisutan u našem životu da gotovo i ne postoji neka aktivnost kod koje ljudi, makar i podsvjesno, ne rade analizu rizik – korist. Svjestan prijelaz preko ceste izvan pješačkog prelaza jednostavan je primjer preuzimanja rizika radi ostvarivanja koristi – uštede u vremenu! Cijepljenje protiv gripe, gdje se ljudima svjesno daje oslabljeni virus, radi stvaranja antitijela i prevencije bolesti može zapravo uzrokovati dobivanje bolesti. Opet, riječ je o odnosu rizik – korist. Ako je osjećaj očekivane koristi od neke akcije veći od mogućeg nepovoljnog rezultata, ljudi će u pravilu preuzeti rizik. Prirodno je da su koristi za različite ljude različite stvari, a moguće je da se taj doživljaj kod ljudi i mijenja.

Danas se uobičajeno prema stavu o riziku ljude može podijeliti u tri grupe.Najveća je grupa onih nesklonih riziku (tzv. risk averse). Kao što i sam naziv pokazuje, ta grupa ne uživa u osjećaju rizika. Ta se činjenica može gledati i iz drugog ugla, a to je da za preuzimanje većeg rizika, ti pojedinci traže veće očekivane koristi. U drugoj su grupu i oni s neutralnim stavom prema riziku (tzv. risk neutral). Za njih donašanje odluke o poduzimanju neke akcije znači jednostavnu procjenu veličine očekivane koristi, i oni pritom zanemaruju rizik. Od dvije moguće akcije oni poduzimaju onu s većom očekivanom koristi. Treću grupu čine pojedinci koji uživaju u osjećaju rizika (tzv. risk takers). Oni zanemaruju očekivane koristi od akcija i atraktivnost pojedinih pothvataangiraju prema visini rizika.1

I dok o riziku u svakodnevnom smislu razmišljamo kao o mogućnosti događanja nekog nepovoljnog događaja, u poslovnom smislu rizik sadrži mogućnost ostvarivanja gubitaka ili promjene vrijednosti. Poslovni se rizik može pojaviti u različitim oblicima, kao na primjer, rizik bankrota, rizik nelikvidnosti, rizik promjene kamatnih stopa, rizik od inflacije, rizik neprihvaćenosti novog proizvoda na tržištu itd. Iako su pojavni oblici poslovnog rizika različiti, njihova je zajednička karakteristika to da uzrokuju variranje povrata investicija. Sada je važno da definiramo još jednu dimenziju rizik – povrata, a to je vrijeme. Ako poduzimanje poslovnih akcija, nazovimo ih investicije, predstavlja žrtvovanje resursa u sadašnjosti, radi ostvarivanja očekivanih budućih koristi, onda je jasno da je ključni naglasak na “očekivanim koristima”. Koristi su očekivane upravo zato što se radi o budućnosti, a ona je po definiciji neizvjesna. To znači da neka investicija može rezultirati većim ili manjim povratima ili većim ili manjim gubicima. Ta neizvjesnost, to variranje mogućih povrata investicije jest rizik u poslovno-financijskom smislu.

1 BENDEKOVIĆ,D: Pristupi procjeni rizika i povrata kod ulaganja u obične dionice;EKONOMSKI PREGLED, 51 (11-12) 1282-1312 (2000)

2

1.1. Odlučivanje u uvjetima rizika

Kod donošenja odluke cilj je izabrati najbolju alternativu, odnosno najviše prihvatljivu za donosioca odluke. Izbor alternative ne znači i to da ce se na taj način apsolutno prihvatiti i rizik koji ide uz nju. Donosilac odluke kad odlučuje onda ne bira jedan od mogućih rizika, nego bira jednu od mogućih alternativa, ali izbor jedne alternative ujedno znaci i prihvaćanje rizika određenog nivoa, uzimajući u obzir ostale posljedice (medu kojima nalazimo i pozitivne, koje pružaju određene prednosti, i negativne koje imaju određene nedostatke). Kod donošenja odluke uzimaju se u obzir i prednosti i nedostaci, a da pri tome kod izabrane alternative rizik ne mora da bude najmanji. Naprotiv, može se izabrati i alternativa sa najvećim rizikom, ako izborom te alternative moguće prednosti pružaju odgovarajuću kompenzaciju. Kod izbora alternative uzimaju se u obzir sve pozitivne i negativneposljedice. Izbor najpovoljnije alternative je veoma složen problem.

Izbor alternative zavisi:

- od mogućih alternativa,- od posljedica,- od vrijednosti,- od činjenica uzetih u obzir za vrijeme donošenja odluke,

- od primjenjenih metoda.

U različitim situacijama mogu biti relevantne različite izborne mogućnosti, različite informacije. Vremenom može se promjeni ocjena neke alternative: može se ispostavi da su prethodne analize bile pogrešne, mogu se pojave neke nove vrijednosti. Ocjena neke alternative, u istom trenutku i pod sličnim okolnostima može biti različita kod različitih donosilaca odluke, koji imaju različite osnove za vrednovanje, imaju različite ciljeve, odnosno na različite načine ocjenjuju iste verzije. To bi značilo da je prihvatljivost odluke također nedefinirana. Krajnju odluku uvijek treba donijeti osoba koja je upoznata sa problemom, i na osnovu donijete odluke da preuzme određene korake. Savjetnik sudjeluje u odgovornosti u onoj mjeri, koliko je bio sposoban da odredi detaljnu i jasnu, točnu sliku o posljedicama pojedinih alternativnih mjera koje su preuzete. On odgovara ne za ispravnost odluke, nego za točnost predviđenih posljedica koje se javljaju kod određenih alternativa. Metodičko rješavanje problema omogućuje da se odluka vrednuje prije faze ostvarivanja (test), tako da je rizik greške unaprijed poznat. Pri ovakvom načinu rješavanja problema u dužem vremenskom periodu, može se računati sa unaprijed određenom mogućnosti greške. Za donosioca odluke je, međutim, svaki prijedlog, predložen od strane savjetnika, jednako neizvjestan.2

2 Sikavica,P;Skoko,H;Tipurić,D;Dalić,M;Poslovno odlučivanje-teorija i praksa donošenja odluka,Informator, Zagreb,1994, str 116

3

1.2. Vrste rizika i mogućnosti njegovog umanjenja

Kategorizaciju rizika je moguće izvesti na više različitih načina. Na makroskopskom nivou, to su projektni rizici, tehnički rizici i poslovni rizici. Rizik u razvoju također može biti izazvan različitim okolnostima i može se pojaviti na različitim područjima. Zbog toga je nužno za vođenje pravilne razvojne politike poznavati vrste rizika. Među najvažnije vrste poslovnog rizika ubrajaju se:

-Financijski rizik je mogućnost smanjenja dohotka ili stupnja likvidnosti. Financijski se rizik u literaturi posebno ističe jer su posljedice njegovog nastajanja goleme. Očituju se u nedostatku obrtnih sredstava i nemogućnosti pravodobnog plaćanja dugova. Gubici zbog slabije rentabilnosti posla mnogo su češći od onih koji nastaju zbog slabe likvidnosti, ali su po opsegu mnogo manji, a posljedice djelovanja su blaže.

-Tržišni rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz nepovoljnih promjenama tržišnih varijabli (cijena, kamatne stope, devizni tečaj). Kako su promjene cijena veoma česte, to tržišni rizik u razvoju postoji gotovo neprekidno.

-Rizik tehnoloških promjena postoji u realizaciji gotovo svakog razvojnog projekta zbog toga što ugrađena oprema zastarijeva prije nego što se predviđalo, jer se prije vremena pojavljuje nova. Stoga radna organizacija ne može ostvariti očekivanu sumu prihoda budući da je razdoblje korištenja sredstava bilo kraće od predviđenog.3

Poslovni rizici mogu upropastiti rezultate čak i najboljih projekata. Najznačajniji poslovni rizici su:

1) razvijanje odličnog proizvoda koji u stvari nikom ne treba (tržišni rizik);2) razvijanje proizvoda koji se više ne uklapa u cjelokupnu strategiju kompanije;3) razvijanje proizvoda koji sektor prodaje ne zna da proda; 4) gubljenje podrške vodstva uslijed promjene orijentacije ili promjena ljudskih resursa (upravljački rizik); 5) gubljenje proračunskih ili kadrovskih obveza (proračunski rizik).

Projektni rizici identificiraju potencijalne probleme kod proračuna, dinamike, kadrova (osoblje i organizacija), materijalnih i financijskih izvora (resursa), mušterija (kupaca) i zahtjeva (uvjeta) i njihov utjecaj na projekt. Složenost projekta, njegova veličina i struktura su također faktori rizika. Tehnički rizici identificiraju potencijalne probleme kod projekta, provođenja, verifikacije i održavanja. Tehnička neizvjesnost, tehnička zastaru također predstavljaju faktore rizika.

3 Novak,Mijo;Popović,Žarko-Razvojna politika; Informator,Zagreb,1980, str 106

4

U najnovije vrijeme poduzima se čitav niz mjera da bi se uklopio ili smanjio rizik. On se može smanjiti disperzijom ulaganja sredstava u različite objekte u okviru iste grane. Gubitak koji eventualno nastane u nekoj grani ili objektu kompezirat će se dobitkom u ostalim granama ili objektima.

Realnost u ostvarivanju razvoja, kao što je već istaknuto, ovisi o tome od kojih se pred postavka prolazi i kakvo je njihovo djelovanje. Svaka pred postavka sadrži veliku mjeru neizvjesnosti – nesigurnosti, što znači da s obzirom na manju ili veću neizvjesnost ulazimo u razvoj s većim ili manjim rizikom. Da bismo tu neizvjesnost sveli na najmanju mjeru, potrebno je veličinu rizika nekako izmjeriti. Dosadašnja sredstva kojima se raspolagalo u procjeni rizika malo su pomogla . Ipak, postoje mogućnosti da se koriste određena mjerila kako bi se odluke donosile s većom sigurnošću i s manjim mogućnostima rizika.

Iz navedenog ne smije se zaključiti kao da i do sada nije bilo pokušaja da se neizvjesnost uzme u obzir. Bilo ih je, ali su bili uspješni samo do nekog stupnja. Svima je još nešto nedostajalo što bi ih učinilo stvarnijim bilo iz ovog ili onog razloga4:

-Točnije prognoze; bez obzira na to koliko je procjena budućeg razvoja utjecala na donošenje odluke, budućnost je na kraju krajeva opet neizvjesna. Koliko god se dobro prognozira, određena mjera nesigurnosti uvijek ostane;

-Empirijsko prilagođavanje; činjenice koje utječu na rezultat potrebno je ispitati da bi se smanjila vjerojatnost „lošeg“ ulaganja. Npr. Predračuni za građevinske projekte često se prekorače. Ako su predračuni građevinskih projekata u 90% slučajeva biti prekoračeni za 15% time se poboljšava točnost procjene;

-Izmjene otpisa; može se uzeti veća stopa amortizacije da bismo se zaštitili od neizvjesnosti. U onim projektima u kojima ima mnogo neizvjesnosti ima i poticaja da se uđe u takav rizik ako se kalkulativnih otpisi ostvare veoma visoko

-Procjena na tri nivoa; u prikazivanju rizika uzimaju se u obzir povoljne, nepovoljne i prosječne vrijednosti procjenjivanih činilaca, pa se vrijednost dobiti odnosno dohotka preračunavaju na osnovi tih triju procjena. Ta situacija, međutim ništa ne govori da se il je pesimistički rezultat vjerojatniji od optimističkog, ili je prosječni vjerojatni od obaju estremnih

-Izabrane vjerovatnosti; primjenjivale su različite metode da bi se uzeo u obzir stupanj vjerovatnosti nastupa određenih činioca koji utječu na dobit odnosno dohodak. Tako su neki izradili prijedloge da vijek trajanja nekog postojenja zavisi o zastarijelosti i istrošenosti

4 „ D.B. Herz, Risisko-analyse bei Kapitalanlagen, Fortschrittliche BetriebsfUh – rung, Darmstadt, 4/1964.

5

2. ANALIZA I METODE ANALIZE RIZIKA

Analiza rizika znači identifikaciju potencijalnih rizika, koji su predviđeni od strane jedinki ili društva, kao i procjenu vjerojatnosti ostvarivanja bilo koje opasnosti i to pomoću podataka, statističkih analiza, sustavnog promatranja, stručnog znanja ili intuicije.

U analizi rizika poznata su četiri pristupa: tehnički ( kvantitativni) pristup, pristup analize odluka (i rizika) pristup političkih znanosti, pristup društvenih znanosti (percepcijski). Razlikuju se u tome što daju različit značaj pojvedinim koracima u analizi rizika.

-Definicija "korisnih" i onih posljedica koje treba "zaobići". Ovaj korak predstavlja subjektivan proces procjene, koji se odnosi na ocjenu posljedica. Mogući problemi su npr..: Velika koncentracija različitih tehnologija koja može imati i pozitivne i negativne posljedice, ili: da li primjena nekih umjetnih gnojiva ima prednosti kojima bi se mogle kompenzirati negativni efekti na okruženje.

-Izbor najznačajnijih faktora po analizu rizika. Pri obavljanju neke aktivnosti treba računati sa velikim brojem mogućih utjecaja, zdravstvenih, ekoloških, ekonomskih, društvenih, eventualno političkih. Treba odrediti i predmet analize.

-Vrednovanje veličine opasnosti. Neophodno je kvantificirati veličinu i jačinu opasnosti i to od točke kada je opasnost izazvana pa do krajnjih utjecaja. U ovome pomažu matematička pa i programska rješenja.

-Određivanje vjerojatnosti mogućih izlaza. U ovom koraku primjenjuje se jedna od četiri poznate metode:

a) prikupljanje statističkih podataka o ponašanju izvora rizika u prethodnom periodu,b) prikupljanje statističkih podataka o kvarovima pojedinih sustava (npr.

tehnoloških), koji predstavljaju rizik; sintetiziranja tih podatka moguće je

procijeniti opasnost kvara čitavog sustava ili podsustava,

c) epidemiološka ispitivanja, koja znače takve oglede koji traže signifikantnu korelaciju između izvora opasnosti i sposobnosti da na odgovarajući način reagiraju oni koji su u opasnosti,d) procjena vjerojatnosti ostvarivanja, i to od strane stručnjaka, laika i donositelja odluke. Znatan nedostatak ovih metoda jeste da sve one samo na temelju stvarnih povijesnih podataka mogu generirati informacije. U stvarnosti, baš nepoznate, unaprijed nepredvidive opasnosti predstavljaju najveći problem.

-Prepoznavanje onih na koje će rizik imati utjecaj. Rizik se odnosi na konkretne osobe. Prema tome nije dovoljno samo statistički odrediti krug onih koje rizik pogađa.5

5 Karić, M., Analiza rizika, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006.

6

2.1 Metode analize rizika

Tehnički pristup naglasak stavlja na tehničke, kvantitativne osobine rizika, daje metode za

procjenu rizika. Najvažnije karakteristike ovog pristupa su sljedeće:

Rizik je proizvod jačine opasnosti (koja se unaprijed može predvidjeti) i vjerojatnosti ostvarivanja date opasnosti.

Najvažnije metode koje se koriste su: statistička analiza, metoda sistemskih analiza, epidemiološka istraživanja.

Barata sa ograničenim brojem posljedica, jer se uzimaju u obzir samo posljedice koje se mogu

kvantificirati.

Ljudski faktor, aspekti ponašanja, interakcije među ljudima se ignoriraju, pošto se ovi pokazatelji ne mogu kvantificirati.

Nije odgovarajući pristup za detaljnu analizu, izvedeni zaključci su uglavnom neprecizni.

Koristi takve tehnike koje prepoznaju, procjenjuju i mjere rizik i ne uzimaju u obzir subjektivne kvalitete.

Analize vrši u obliku: stabla pogrešaka i stabla događaja. U slučaju analize stabla pogrešaka, pretpostavlja se da je greška već nastala, a traži se uzrok pogreške, to jest što je uzrokovalo nastajanje niza događaja. Stablo događaja daje objašnjenje na to koji događaji dovode do nekih pogrešaka. Stablo pogrešaka predstavlja analizu unazad, dok stablo događaja analizu unaprijed. Jedini cilj ovog pristupa je da tehničke informacije kojima raspolaže maksimalno iskoristi i to radi postizanja sigurnosti. Zbog prevelike racionalnosti ne uzima u obzir subjektivne karakteristike. Rezultati ovakvih istraživanja mogu primijeniti s velikom dozom rezerve, ali mogu poslužiti i kao osnova kod analize odluka, kao i pristupa kod procjene rizika.

Pristup analize odluka modelu odlučivanja je omogućio da subjekti koje dotiče problem rizika, tzv. Nositelji problema, pomoću određivanja elemenata vrednovanja kao i njihovih pondera i procjenom vjerojatnosti u eksplicitnoj formi mogu iskazati svoja mišljenja. Karakteristike ovog pristupa su sljedeće:

7

Rizik nije objektivna osobina ili karakteristika nekog objekta ili stanja, nego takva mentalna konstrukcija koja je posljedica nekih događanja ili promjena.

Donositelj odluke sam bira model kojim će analizirati rizik. Samim tim prihvatit će i one "pogreške" koje sa sobom nosi primjena datog modela.

Vjerojatnosti i preferencije - osim statističkih podataka - baziraju se na pretpostavkama, intuiciji, špekulacijama, jednom riječju na subjektivnim procjenama.

Promatrane alternative se vezuju za isti cilj ili problem. Dobitak i troškovi, koje donositelj odluke vezuje za pojedine alternative, ukazuju i na njegov odnos prema riziku.

Može se analizirati onoliko aspekata rizika koliko donositelj odluke želi. Uzima u obzir interakciju ljudi s izvorom rizika.

Metode se mogu mijenjati od problema do problema. Primjenjene tehnike se mogu formirati za konkretan zadatak.

Jedna od najčešće korištenih analiza je cost-benefit analiza. Razvili su je radi analize utjecaja i posljedica vladinih odluka (npr. javni radovi). Metodika ove analize ima za cilj da svaki utjecaj ove odluke (bio posredan ili neposredan) izrazi u novčanim jedinicama.

Utjecaji odluka se mogu grupirati na različite načine:

neposredan utjecaj pojedinih alternativa (neposredno nastali troškovi i dobit), i posredan utjecaj (npr. kod korisnika novih proizvoda),

interni ili unutarnji (djelovanje preko tržišnih procesa) utjecaji i externi ili vanjski (okruženje) utjecaji.

U različitim vremenskim intervalima nastali troškovi i dobit (izraženi u novčanim jedinicama) se agregiraju uzimajući u obzir i neke vrijednosti za diskontiranje. Uzimaju se u obzir i neke neizvjesnosti, npr.. predviđanje rasporeda vjerojatnosti dobiti i troškova, modeliranje pomoću stabla odlučivanja. Najvažniji koraci pri cost-benefit analizi:

1. Postavljanje sustava mjerenja. posrednih i neposrednih, unutarnjih i vanjskih utjecaja alternativa.

2. Predviđanje vrijednosti dobiti i troškova (prognozirajući i njihov vremenski raspored i stupanj neizvjesnosti) pojedinačno.

3. Uspoređivanje i usuglašavanje pojedinačnih mišljenja.

4. Sumiranje diskontnih vrijednosti troškova i dobiti, ponderiranih sa rasporedom vjerojatnost.

8

5. Određivanje redoslijeda alternativa na temelju cost-benefit indeksa.

Prvenstveni cilj cost-benefit analize nije da točno odredi očekivanu vrijednost pojedinih alternativnih odluka (prije svega investicijskih), nego da pomogne donosiocima odluke, da sagledaju i sistematiziraju nesigurnosti, koje imaju u pogledu utjecaja odluka, koje se rasprostiru u vremenu i prostoru. Pošto je utjecaj odluka izražen u novčanim jedinicama, omogućuje uspoređivanje ostvarivanja različitih ciljeva. Vodi računa o broju utjecaja i omogućuje baratanje s neizvjesnošću koja je vezana za buduća kretanja. Neke od prednosti ove metode su:

1. Troškove i dobit mjeri u novčanim jedinicama.

2. Moguće je koristiti i za vrednovanje jedne alternative. Npr.. ako je očekivani ekonomski rezultat niži nego potreban ulog, takvu alternativu ne treba podržavati.

3. Uzima u obzir vrijeme kao faktor koji utiče na ocekivani rizik.

4. Ukazuje na subjektivnost kod predviđanja i vrednovanja, sa čime se smanjuje njegov negativan utjecaj na objektivnu procjenu.

Neki od nedostataka ove metode su:

1. Vrednovanje posrednih (npr. potrošača) i vanjskih (npr. okruženja, infrastrukture) utjecaja je vrlo teško.

2. Kod različitih društvenih struktura razlikuje se i funkcija preferencije, pa je teško odrediti jednoznačno pondere, kod različitih osoba, za vrednovanje troškova i dobiti.

4. Različiti subjekti imaju različite vremenske preferencije, pa je teško njihovo jednoznačno diskontiranje.

Obzirom na svoje obilježje i informacije koje pruža cost-benefit analiza se može upotrijebiti za:

pripremu projektnog zadatka da pronađe najekonomičnija rješenja,

da pomogne donositelju odluke u izboru konačne odluke,

da se iniciraju nove alternative ili projektna rješenja ako se za to pokaže potreba,

i da se istraživanje proširi na nova nedovoljno proučena područja kako bi se time povećale uštede ili smanjio rizik.

Politički pristup analize rizika naglasak stavlja na proces donošenja odluke u svezi s rizikom, a ne na posljedice. Kod ovog pristupa cilj je predviđanje procesa, a ne rješavanje problema. Koncentrira se na društvene i političke procese, uzimaju se u obzir pojedinačni i

9

društveni interesi, ograničenja institucija, komunikacijske interakcije, kao i promjenjiv odnos snaga sudionika. Rizik modelira kao konfliktnu situaciju, u kojoj je neprijatelj ili sama priroda ili druga grupa sudionika. Politički pristup analize rizika koristi metode teorije igara. Najveći problem pri tome predstavlja izračunavanje i vrednovanje političke i društvene dobiti i troškova.

Simuliranim metodama nazivamo metode koje predstavljaju eksperimentiranje nad matematičkim metodama. Cilj im je da riješe takav problem na modelu u kojem ne možemo naći analitičko rješenje, ili bi to bilo suviše teško. Simulirane metode se razvijaju kao alternative analitičkim metodama, odnosno kao njihovi konkurenti. Svaka od njih ima svoje mjesto i zadatak, a u pogledu njihovih zadataka nadopunjuju se. Neki simulacijski modeli, prije svega metoda Monte Carlo, kod nekih numeričkih metoda upotpunjuje ispravljanje grešaka pomoću analitičkih metoda, dok se kod formiranja mnogih problema gospodarstva, poput modeliranje proizvodnje, primjenjuje bez analitičkih metoda.

Simulacija, odnosno eksperimentiranje, predstavlja formiranje mogućih rješenja, odnosno, dozvoljenih alternativa. Broj mogućih rješenja, odnosno dozvoljenih alternativa u praksi je veoma veliki. Simulirane tehnike trebaju sadržavati jedan takav propis, po kojem treba izabrati onoliko koliko alternativa će osigurati reprezentativno rješenje. Za izbor mogućih alternativa primjenjuju se tri simulacije:

1. Kombinirana simulacija, koja se sastoji iz određivanja svih mogućih alternativa;

2. Statistička simulacija (metoda Monte Carlo), gdje se alternative biraju pomoću statističkog mehanizma slučajnog izbora; Teorija rizika

3. Heuristička simulacija, kod koje se izbor vrši na osnovu racionalnog izbora ljudskog uma (heurističko programiranje).:

2.2 Upravljanje rizikom

Prisustvo rizika ne može se neutralizirati, pa pojedinci i poduzeća traže puteve njegovog rješavanja. Posljedice ostvarenja rizika rješavaju se na nekoliko načina, od kojih su najvažniji sljedeći:

-Upravljanje rizikom izbjegavanjem - Rizik se izbjegava kada pojedinac neželi da prihvati rizik. Ovo se postiže neangažiranjem u akciji koja može dovesti do rizika. Po svojoj filozofiji ovo je negativan pristup. Napredak pojedinca i napredak privrede je situacija rizika.

-Upravljanje rizikom zadržavanjem - Pojedinac je suočen sa gotovo neograničenim nizom rizika, u većini slučajeva se ništa ne preuzima u vezi njih. Zadržavanje rizika

10

može biti svjesno i nesvjesno. Ako se rizik ne procijeni, on je nesvjesno zadržan. Po pravilu, rizici koji se zadržavaju su oni koji rezultiraju relativno malim gubicima.

-Upravljanje rizikom prijenosom - Rizik se može prenijeti sa jednog pojedinca na drugog koji je više spreman da snosi rizik.

-Upravljanje rizikom podjelom - Rizici se dijele u velikom broju slučajeva.Primjer podjele rizika je organizacija akcionarskog društva.

-Upravljanje rizikom umanjenjem - Rizik se može umanjiti na dva načina, i to: sprečavanjem i kontrolom. Većina gubitaka se može nekim naporima spriječiti. Sigurnosni programi i mjere za sprečavanje nastanka gubitaka najpoželjnije su sredstvo za Upravljanje rizikom. Praktično je nemoguće spriječiti sve gubitke.6

2.3 Upravljanje financijskim rizikom

Upravljanje financijskim rizikom je proces kojim se organizacija priprema da na najbolji mogući način preuzme rizik. Kada se biznis dobro vodi, kada se rizikom dobro upravlja, može se zaključiti da je biznis-uključujući tu i neprofitne organizacije, zapravo preuzimanje rizika. Sve organizacije akumuliraju resurse i investiraju ih u nesigurne poduhvate.

Uspješna organizacija preuzima rizike koji su neophodni za postizanje njenih ciljeva, a ostale izbjegava. Dakle, upravljanje financijskim rizikom ne predstavlja traženje ili izbjegavanje rizika, već se ono odnosi na njegovu optimizaciju. Sve organizacije se bave ulaganjem kapitala u rizične poslove da bi iz tih poslova ostvarile korist za sebe. Ovo se odnosi i na financijske institucije, vladine organizacije, korporacije i neprofitne organizacije. Sveo ne imaju ciljeve, i sve raspoređuju resurse da bi težile tim ciljevima. Zbog činjenice da se sve organizacije suočavaju sa nesigurnošću, pri postizanju ciljeva, sve se suočavaju i sa rizikom. Poduzetničko upravljanje rizikom je zapravo preuzimanje rizika na najbolji način. Od 1990-tih ovo je postalo ključno pitanje zato što su organizacije počele da trpe velike gubitke -vrlo često zbog rizičnih situacija koje uopće nisu trebale da se dese i na koje nitko nije računao.

U prošlosti kompanije su mogle pretrpjeti gubitke ili bankrotirati, ali ono što ih je dovodilo u tu situaciju su makroekonomski faktori - konkurencija,pogrešno vođenje, ili negativne ekonomske prilike. Danas pojedinac može uzeti telefon i staviti milijarde dolara u

6 Latković,M; Upravljanje rizicima; Identifikacija,mjerenje i kontrola; Financijska teorija i praksa 25(2) str 463-477, 2002

11

rizičan poduhvat. To je ono što je novo i upravo zbog toga, proučavanju rizika i upravljanju rizikom posvećuje se sve veća pažnja.

Problem nisu financijski alati već ljudi koji ih koriste. Za razliku od mnogih financijskih alata, koji su novijeg datuma problem ljudi koji se ponašaju naivno ili neodgovorno oduvijek je postojao. U prošlosti rizici su bili mali, tako da su mogući gubici bili ograničeni, i pojedinci su mogli izgubiti posao. Danas ljudi preuzimaju rizik istog tipa, all gubici su porasli. Ne jača samo tržišni rizik. Sklapanjem pogrešnog ugovora povećavaju se i kreditni rizik, rizik likvidnosti, poslovni rizik i pravni rizik. Organizacije su fokusirane na sve ovo. Kroz poduzetničko upravljanje rizikom one traže razumna riješenja - ne zato što je ovo nov problem, već zato što su posljedice neuspjeha postale enormne. Osobe koje se bave upravljanjem i reguliranjem financija postižu tržišnu razmjenu. Svjesni snage rizika oni teže:da otkriju listu mogućih vrsta rizika, da promoviraju upravljanje korporativnim rizikom, da osiguraju osiguranje, odnosno, da organizacije imaju dovoljno kapitala za rizik koji preuzimaju, i, da smanje sistemski rizik (odnosno rizične događaje koji mogu ugrozitiposlovanje poduzeća kao organizacionog sistema).

Konačno, organizacije upravljaju rizikom zato što je to činilac dobrog poslovnog osjećaja. Danas se aktivno donose odluke kojima se mijenjaju načini preuzimanja rizika. Implementiraju se inovativne procedure, instaliraju nove tehnologije, aktivno se restrukturira korporativna kultura, da bi se na što bolji način prihvatio rizik. Izvršavanje aktivne strategije poduzetničkog upravljanja rizikom nije lako i različito je za svaku organizaciju.7

7 Latković,M; Upravljanje rizicima; Identifikacija,mjerenje i kontrola; Financijska teorija i praksa 25(2) str 463-477, 2002

12

3. RIZIK I UPRAVLJANJE PROIZVODNJOM

Za realan poslovni sistem je karakteristično da ima složene odnose između elemenata i da na njega neprekidno djeluje dinamičko okruženje. Da bi se u potpunosti sagledalo funkcioniranje ovakvog sistema i time obuhvatile sve neizvjesnosti, odnosno rizici njegovog poslovanja, neophodno je da se izvrši analiza rizika. Prvo se identificiraju svi elementi rizika, uključe se u planiranje realizacije projekta, vrši se simulacija, statistička obrada i analiza dobivenih rezultata.

Funkcioniranje poslovnog sistema, a unutar njega i poduzeća, neprekidno je izloženo raznim rizicima, koji mogu dovesti u pitanje uspješno funkcioniranje, pa i opstanak, kako poslovnog sistema tako i poduzeća. Zbog toga je neophodno da se utvrde i prate određeni događaji koji utječu na poslovanje sistema, poduzeća, kao i vjerojatnosti njihovih nastupanja. Faktori koji mogu prouzrokovati neželjene događaje zavise od promatranog sistema, poduzeća, i mogu biti eksterni i interni.

Analiza rizika ide u dva pravca: analiza utjecaja eksternih i internih faktora na izbor kapaciteta, odnosno na količinu uloženih sredstava u poduzeće. Cilj analize se može predstaviti minimiziranjem uloženih sredstava u poduzeće, a ograničenja su predstavljena u vidu zadovoljnih klijenata. Cilj i ograničenja nije moguće ili je veoma komplicirano analitički odrediti. Uglavnom su oni dati opisno i u vidu statističkih podataka dobivenih na osnovu analize tržišta. Samim tim što predstavljaju tržište, oni su nesigurni. Do rješenja se najčešće dolazi simulacijskim metodama. Simulacijom se vrši analiza rada sistema, a statističkom obradom podataka dobivaju se najpovoljnije vrijednosti za dane eksperimentalne uslove internih faktora.

Kod izrade simulacijskog modela poželjno je da model bude univerzalan, za određenu oblast primjene. Model se pravi za primjenu u određenim aktivnostima, a parametri se upisuju prema konkretnom slučaju. Dio modela treba imati samo opće parametre, koji se iniciraju sa konkretnim parametrima na početku simulacije. Na taj način se Teorija rizika omogućava simulacija rada različitih poduzeća iz iste oblasti, s tim što je potrebno opisati konkretne vrijednosti eksternih i internih faktora za analizirano poduzeće.

13

3.1 Rizik u procesu projektiranja

Pod pojmom projekt podrazumijeva se veliki broj različitih tehnoloških, organizacijskih, financijskih i drugih pothvata, poslova i zadataka koji se poduzimaju u različitim sferama gospodarskih i van privrednih djelatnosti. Ovisno o oblasti u kojoj se projekt realizira, njegove namjene, tehničke strukture i drugih karakteristika, razlikujemo mnogobrojne vrste projekata. Svaka vrsta projekta posjeduje određene specifičnosti koje ih karakteriziraju i odvajaju od ostalih, definirajući pri tome i način upravljanja njihovom realizacijom. Projekti se analiziraju i pripremaju u sadašnjosti, odluke o njihovoj realizaciji se također donose danas, ali se konkretna realizacija obavlja u budućnosti, u kojoj se očekuju rezultati od projekta. Svaka buduća aktivnost i budući događaji obavijeni neizvjesnošću, odnosno da se za buduće aktivnosti i događaje ne raspolaže s odgovarajućim informacijama kada ce se, kako i sa kojim rezultatom, odnosno ishodom ostvariti.

Rizik podrazumijeva nešto neočekivano, odnosno nepredviđeno događanja. Koncept upravljanja projektom ima za cilj predvidjeti većinu opasnosti i problema koji se mogu dogoditi, kao i da planira, organizira i kontrolira aktivnosti, kako bi se projekt uspješno završio unatoč svim nepredvidivim okolnostima.

Opasnost proistječe iz mogućnosti ostvarenja nepovoljnih događaja i neželjenih posljedica, odnosno rezultata. Proces upravljanja projektom počinje angažiranjem prvih resursa i traje sve dok se ne završe svi poslovi na projektu. Rezultat koncepta upravljanja projektom predstavlja ispunjenje postavljenih ciljeva projekta u planiranom vremenu i sa predviđenim troškovima i kvalitetom. Tijekom projektiranja važno je identificirati svaki rizik, koji je prisutan i kod donošenja odluke i kod izvršavanja projekta.

Izuzetno je važno imati na umu da je neke rizike jednostavno nemoguće unaprijed predvidjeti. Upravljanje rizikom obuhvaća skup upravljačkih metoda i tehnika koje se koriste da bi se smanjila mogućnost ostvarenja neželjenih i štetnih događaja i posljedica i time povećale mogućnosti ostvarenja planiranih rezultata. To je znaci skup metoda koje omogućavaju minimiziranje gubitaka i dovode u sklad smanjenje vjerojatnosti ostvarenja gubitaka, s troškovima koje zahtijeva ovo smanjenje. Upravljanje rizikom predstavlja formalan i veoma složen proces koji je moguće razmatrati na različite načine, ovisno od rabljenog prilaza pod procesa upravljanja rizikom.

Kada se govori o riziku u projektu i o upravljanju rizikom u projektu, nezaobilazno je i spominjanje faktora koji nastaju tijekom projekta i doprinose postojanju rizika tijekom realizacije projekta. Rizik u projektu se karakterizira s tri ključna faktora rizika. To su: rizični događaj, vjerojatnost rizika, veličina uloga.

Rizični događaj predstavlja pojavu, aktivnost ili događaj koji mogu donijeti štetan utjecaj na projekt i nepovoljne i neželjene posljedice. Vjerojatnost rizika predstavlja vjerojatnoću pojavljivanja rizičnog događaja, dok veličina uloga predstavlja veličinu gubitka koji može nastati ako se ostvari događaj i on donese štetni utjecaj na projekt. Upravljanje rizikom predstavlja formalni proces koji obuhvaća stalnu i sustavnu identifikaciju, predviđanje i procjenjivanje faktora rizika, zatim pripremu i planiranje obrambenih akcija i reakcija koje mogu doprinijeti smanjenju rizika u projektu. Upravljanje rizikom projekta

14

obuhvaća pronalaženje preventivnih mjera radi smanjenja rizika koji mogu nastati u projektu. Pri tome se obvezno razmatraju i analiziraju troškovi vezani za ove preventivne mjere i akcije i vrši procjena da li je opravdano učiniti tolike troškove radi smanjenja, ali ne i eliminiranja, rizika, koji nastaju u projektu.

3.2 Identifikacija rizika

Identifikacija rizika obuhvaća popis specifičnih projektnih rizika u okviru gore navedenih širih kategorija. Jedan od najboljih metoda za razumijevanje svakog od rizika je korištenje kompleta pitanja koji ce pomoći planeru projekta da razumije rizik u projektnim ili tehničkim izrazima. Boehm predlaže uporabu „popisa za provjeru stavki rizika“ - komplet pitanja koja su važna za svaki od faktora rizika. Primjerice, planer može steći dojam o riziku kadrova odgovarajući na sljedeća pitanja:

a) Da li je moguće osigurati najbolje kadrove?b) Da li ljudi imaju odgovarajuću kombinaciju sposobnosti? c) Da li je moguće osigurati dovoljno ljudi? d) Da li se osoblje obvezuje za cjelokupno trajanje projekta? e) Da li ce neki od članova projektnog tima raditi samo polovicu radnog vremena (ili

honorarno) na ovom projektu? f) Da li osoblje zna što očekuje od poslova koje treba obaviti? g) Da li osoblje ima potrebne kvalifikacije (da li je prošlo potrebnu obuku)? h) Da li ce fluktuacija članova biti dovoljno mala da bi se osigurao kontinuitet rada?

Relativna izvjesnost odgovora na ova pitanja omogućava planeru procijeniti koliki je utjecaj rizika. Identifikacija rizičnih događaja predstavlja početnu fazu u upravljanju rizikom projekta u okviru koje se vrši utvrđivanje, klasificiranje i rangiranje svih rizičnih događaja koji mogu imati određen utjecaj na projekt. Rizični događaji se klasificiraju prema izvoru ili uzroku nastajanja, a najčešće se rangiraju prema mogućnostima uspješnog upravljanja reakcijama. Svi rizični događaji neće utjecati na projekt, već samo neki od njih, koji su povezani s ostvarenjem projektnih rezultata. Međutim pored utjecaja pojedinih značajnih rizičnih događaja, posebno treba uzeti u obzir kombinaciju više rizičnih događaja koja može imati izuzetno ozbiljan utjecaj na rezultate projekta. Rizični događaji u projektu mogu biti mnogobrojni i sa različitim mogućnostima, odnosno opasnostima za stvaranje gubitaka. Međutim značajnija je činjenica da su rizični događaji međusobno povezani i da se na taj način ostvaruju veoma složeni i jaki utjecaji na projekt. Zato je neophodno u identifikaciji i vrednovanju rizičnih događaja da se, korištenjem sistemskog pristupa, odaberu najvažniji događaji i uzmu u obzir njihove veze i odnosi. Interaktivno djelovanje rizičnih događaja se procjenjuje u odnosu na mogući gubitak, odnosno na iznos uloga koji je izložen riziku.

15

3.3 Procjena rizika

Prema projekciji rizika, koja se još naziva procjena rizika, svaki rizik se promatra na dva načina - vjerojatnost da je rizik realan (stvaran) i posljedice problema vezanih za rizik, ukoliko se rizik javi. Planer projekta, zajedno sa upravljačkim i tehničkim osobljem vrši četiri projekcije rizika:

1. utvrđivanje skale koja odražava uočen vjerojatnost rizika, 2. opisivanje posljedica rizika, 3. procjena utjecaja rizika na projekt i proizvod, 4. evidentiranje cjelokupne točnosti projekcije rizika, da ne bi došlo do nesporazuma.

U cilju efikasne realizacije projekta neophodno je u okviru uspostave sustava

upravljanja projektom definirati i podsustav koji će se odnositi na upravljanje rizikom projekta. Upravljanje rizikom projekta je danas nezaobilazan dio općeg koncepta upravljanja projektom, pomoću koga se teži postići što veća vjerojatnost realizacije željenih ciljeva projekta. Cilj upravljanja rizikom projekta je da se, što je moguće više, smanje negativni utjecaji koji mogu remetiti tijek projekta te da se iskoriste sve mogućnosti za uspješnije i racionalnije izvođenje projekta. U tom smislu, upravljanje rizikom projekta podrazumijeva identifikaciju rizika, kvantifikaciju i analizu rizika, definiranje i primjenu strategije upravljanja rizikom i kontrolu provođenja odgovora na rizik. Sa ciljem da se rizik razumije, da se odredi mogući cilj i prihvate realne obveze, paralelno s ostalim aktivnostima na projektu obavlja se i analiza upravljanje rizicima projekta. Sa analizom rizika treba započeti što prije. Najpogodnije je da se analiza obavi u ranoj fazi planiranja projekta, kako bi se na vrijeme mogao stvoriti plan postupanja sa rizikom i izvršiti razgraničenje odgovornosti za pojedine rizike. Tri izraza (opis rizika, vjerojatnost i utjecaj), povezana sa svakim rizikom, koriste se kao osnova iz koje se poduzimaju koraci upravljanja rizikom (ili sprečavanje rizika). Važno je imati na umu da koraci koji se poduzimaju u upravljanju rizikom, iziskuju dodatne troškove za projekt.

Zadatak upravljanja rizikom je jednim dijelom i to da se procijeni kada korist od poduzetih koraka premašuje troškove koji su vezani za njihovo provođenje.Kada se jednom razradi i projekt otpočne, počinje i praćenje rizika. Praćenje (kontroliranje) rizika je aktivnost praćenja projekta, koji ima tri primarna cilja:

1. da se procijeni da li se predviđeni rizik, u stvari, javlja, 2. da se osigura pravilna primjena definiranih koraka za sprečavanje rizika i 3. da se sakupe informacije koje se mogu koristiti za buduće analize rizika.

U mnogim slučajevima problemi koji se javljaju tijekom projekta vode do različitih rizika. Još jedan zadatak praćenja rizika je nastojanje da se raspodjeli "krivica" (koji rizici su uzrokovali koje probleme) tijekom cijelog projekta. Analiza rizika može zahtijevati značajan napor u okviru planiranja projekta. Za identifikaciju, projekciju, procjenu, upravljanje i praćenje, potrebno je vrijeme. Identifikacija rizika obuhvaća prikupljanje i sređivanje značajnih informacija u vezi sa projektom, tako da se stvori potpuna slika svih bitnih aspekata projekta u vezi s upravljanjem rizicima. Prepoznajte se sve neizvjesnosti, kako rizici u užem smislu, tako i potencijalne mogućnosti. Utvrđuju se moguće reakcije i posljedice, kako bi se potpuno razumio odnos između rizika, reakcija i planskih aktivnosti. Procjena rizika uključuje razradu scenarija i numeričkih pokazatelja kojima će se ocijeniti posljedice pojedinih rizika, i validnost učinjenih pretpostavki. Rezultati procjene cine osnovu za utvrđivanje vrste rizika,

16

koji su posebno značajni, i za formiranje liste ključnih rizika. Metode za procjenu rizika možemo svrstati u dvije skupine:

-Kvalitativne - koje se u osnovi temelje na upitniku kojim se utvrđuju faktori rizika u vezi sa konkretnim projektom i temeljem toga se dodjeljuje određeni broj bodova, kao mjera ukupnog rizika projekta;-Kvantitativne - koje vrednuju vjerojatnost i utjecaj rizika kroz uobičajene parametre planiranja, kao što su vrijeme i novac.

Procjena rizika obuhvaća i analizu mogućih reakcija na ključne rizike - npr.. uspoređivanje osnovnog plana i plana za slučaj drugačijih okolnosti, mogućih poteškoća u provedbi i revizije planova. Područja u projektima, koje zahtijevaju najviše pažnje u pogledu rizika su: određivanje cijene i preuzimanje obveza za rokove završetka. Određivanje cijene prilikom davanja ponude cesto se radi u žurbi, pod okolnostima u kojima troškovi nisu potpuno poznati, obim posla može biti nepotpuno jasan, a odnosi sa podugovaračem se rijetko definiraju prije nego što se sklopi ugovor. Pritisak da se sklopi posao, a istovremeno da se ne ude u gubitke otežavaju objektivnu procjenu neizvjesnosti i rizika koju ponuda nosi sa sobom. Svi elementi neizvjesnosti koji su prisutni kod određivanja cijene odnose se i na preuzimanje obveza u pogledu rokova. Raniji rokovi učinit će ponudu atraktivnijom. Rokove je još teže pouzdano utvrditi, jer pored neizvjesnosti u pogledu trajanja aktivnosti, postoji i logička ovisnost između odvijanja pojedinih aktivnosti. Istovremeno, prebijanje cijene može se financirati iz drugih projekata, dok nepoštovanje rokova dovodi do nezadovoljstva kupca i gubitka reputacije i ugleda. Zato je potreban postupak za analizu rizika u slučaju rokova. Kvantitativne metode daju potpuniju sliku rizika za projekt kao cjelinu i predstavljaju mnogo bolju podršku za odlučivanje o aktivnostima na projektu u odnosu na kvalitativne metode.

Kao alternativa postupku simulacije može se koristiti i fuzzy logika. Za to najčešće je potrebno ustanoviti čitav raspon u kome se neizvjesnost kreče. U slučaju utvrđivanja rizika rokova postupak se sastoji iz sljedećih koraka:

1. kreiranje mreže aktivnosti 2. specifikacija neizvjesnosti rokova za pojedine aktivnosti 3. modeliranje i simulacija 4. dobivanje sumarnih rezultata analiza.

Stvaranje mreže aktivnosti u mnogome odgovara standardnim postupcima mrežnog programiranja. Postojeći mrežni plan projekta, ako postoji, dobra je osnova za modeliranje mreže aktivnosti za analizu rizika. Model treba biti pregledan, pa se modeli, koji sadrže više stotinjak aktivnosti hijerarhijski organiziraju. Pored uobičajenih veza između aktivnosti koje se koriste kod planiranja projekta: završetak-početak, zajednički početak i zajednički završetak u mreži aktivnosti za analizu rizika treba prikazati i grananja kojima predstavljaju alternativni tokovi projekta. Svakom alternativnom toku se pridružuje vjerojatnost nastupanja, a zbroj vjerojatnosti svih alternativa u jednom čvoru je 1.

Specifikacija neizvjesnosti rokova za pojedine aktivnosti javlja se kao nadopuna mreži aktivnosti. Potrebno je da raspolažemo podacima o mogućim ishodima trajanja pojedinih aktivnosti. Neizvjesnost, uobičajeno, opisujemo funkcijom rasporeda. Držeći se principa jednostavnosti u modeliranju trokutna funkcija izgleda veoma je pogodan način da se predstavi trajanje pojedinih aktivnosti. Moguće je koristiti i neke druge funkcije raspodjele, kao npr.. beta funkcija koje su bliže realnosti. Međutim, bitno složenije, one ništa važnije nisu bliže našoj predstavi o neizvjesnosti trajanja događaja.

17

ZAKLJUČAK

Projektni rizici identificiraju potencijalne probleme kod proračuna, dinamike, kadrova (osoblje i organizacija), materijalnih i financijskih izvora (resursa), mušterija (kupaca) i zahtjeva (uvjeta) i njihov utjecaj na projekt. Složenost projekta, njegova veličina i struktura su također faktori rizika. Tehnički rizici identificiraju potencijalne probleme kod projekta, provođenja, verifikacije i održavanja. Tehnička neizvjesnost, tehnička zastaru također predstavljaju faktore rizika.

U najnovije vrijeme poduzima se čitav niz mjera da bi se uklopio ili smanjio rizik. On se može smanjiti disperzijom ulaganja sredstava u različite objekte u okviru iste grane. Gubitak koji eventualno nastane u nekoj grani ili objektu kompezirat će se dobitkom u ostalim granama ili objektima.

Analiza rizika znači identifikaciju potencijalnih rizika, koji su predviđeni od strane jedinki ili društva, kao i procjenu vjerojatnosti ostvarivanja bilo koje opasnosti i to pomoću podataka, statističkih analiza, sustavnog promatranja, stručnog znanja ili intuicije.

U analizi rizika poznata su četiri pristupa: tehnički ( kvantitativni) pristup, pristup analize odluka (i rizika) pristup političkih znanosti, pristup društvenih znanosti (percepcijski). Razlikuju se u tome što daju različit značaj pojedinim koracima u analizi rizika.

Danas se uobičajeno prema stavu o riziku ljude može podijeliti u tri grupe. Najveća je grupa onih nesklonih riziku (tzv. risk averse). Kao što i sam naziv pokazuje, ta grupa ne uživa u osjećaju rizika. Ta se činjenica može gledati i iz drugog ugla, a to je da za preuzimanje većeg rizika, ti pojedinci traže veće očekivane koristi. U drugoj su grupu i oni s neutralnim stavom prema riziku (tzv. risk neutral). Za njih donašanje odluke o poduzimanju neke akcije znači jednostavnu procjenu veličine očekivane koristi.

18

LITERATURA

Bendeković,D: Pristupi procjeni rizika i povrata kod ulaganja u obične dionice;EKONOMSKI PREGLED, 51 (11-12) 1282-1312 (2000)

D.B. Herz, Risisko-analyse bei Kapitalanlagen, Fortschrittliche BetriebsfUh – rung, Darmstadt, 4/1964

Novak,Mijo;Popović,Žarko-Razvojna politika; Informator,Zagreb,1980, str 106

Latković,M; Upravljanje rizicima; Identifikacija,mjerenje i kontrola; Financijska teorija i praksa 25(2) str 463-477, 2002

Stipanović,C.,Koncepcija i strategija razvoja u turizmu, Sveučilište u Rijeci, 2006

Sikavica,P;Skoko,H;Tipurić,D;Dalić,M;Poslovno odlučivanje-teorija i praksa donošenja odluka,Informator, Zagreb,1994, str 116

19