MJESEČNA NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU «SANDŽAK» | BR. 174 | 1. DECEMBAR 2013.CIJENA 100 RSD | CG 1€ | BIH 2 KM | EU 3 EUR | USD 5 $ | CH 4 CHF | GB 4 GBP | TR 4 TL

T E M A B R O J A :

70 GODINA ZAVNO SANDŽAKA

RUKOPISI I FOTOGRAFIJE SE

NE VRAĆAJU

NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU “SANDŽAK”IZDAVAČ: ZAJEDNICA SANDŽAČKE DIJASPORE (ZSD)

DIREKTORMITHAT EF. MUJOVIĆ (mmidhat@gmail.com)

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK SALAHUDIN FETIĆ (sfetic@gmail.com)

POMOĆNIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA MUHAMED ĆEMAN (muhamed.ceman@gmail.com)

TEHNIČKI UREDNIKSENAD REDŽEPOVIĆ (senko_x@hotmail.com)

LEKTORSAMIR ŠKRIJELJ (samirs.np@hotmail.com)

REDAKCIJA HAZBIJA KALAČ (hazkal@live.com)

JAHJA FEHRATOVIĆ (korektor_sveznadar@hotmail.com) ADMIR MURATOVIĆ (muratovic.admir8@gmail.com)

SUAD BEĆIROVIĆ (s.becirovic@uninp.edu.rs) HAJRUDIN BALIĆ (balic_hajrudin@yahoo.com)

ZAIM REDŽEPOVIĆ (zaimredzepovic@yahoo.com)ADNAN ČAUŠEVIĆ (adnan.causevic@gmail.com)

EDIN TURKOVIĆ (edinetko.t@gmail.com)ALEN DURAKOVIĆ (durakovicalen@gmail.com)

ZEHNIJA BULIĆ (zehnija.bulic@gmail.com)FERID BULIĆ (ferid.bulic@gmail.com)

SARADNICIHAKO DULJEVIĆ, ŠEFKET KRCIĆ, MARJAN HAJNAL, SULEJMAN ALIČKOVIĆ,

FERKO ŠANTIĆ, MIHAIL SPEVAK, MUGDIM GALIJAŠEVIĆ, ADNAN HASANOVIĆ, ATIFA ŠALJIĆ, EDIN GRIŠEVIĆ, USAME ZUKORLIĆ, MEKA DEČKOVIĆ,

ARMIN ŠABOTIĆ, EDIN ČEBIRIĆ, IRMA HAŠIMBEGOVIĆ

DIZAJNIFET ALIČKOVIĆ

ADRESAGRADSKA 1, 36 300 NOVI PAZARTEL: 020/ 322-181, FAX: 322-181

E-MAIL: revijasandzak@gmail.com

6 - ALIJA DŽOGOVIĆ: KUDA IDE SANDŽAČKA KNJIŽEVNA MISAO

8 - ŠEFKET KRCIĆ: ODLUKE BERLINSKOG KONGRESA I ZAVNOSA

12 - ADMIR MURATOVIĆ: AUTONOMIJA SANDŽAKA I NJEN ZNAČAJ ZA KRAJ EPOHE ZLOČINA

14 - MUSTAFA FETIĆ: SRETEN VUKOSAVLJEVIĆ PRVI PREDSJEDNIK ZAVNOSA

16 - ZEJTO RASTODER: PREKOGRANIČNA REGIJA PREDUSLOV MIRA I STABILNOSTI

18 - INTERVJU SA MUFTIJOM SANDŽAČKIM MUAMER-ef. ZUKORLIĆEM: “ISTINA RAĐA MRŽNJU, KO GOVORI ISTINU ČESTO SE ZAMJERA DRUGIMA”

28 - VELIJA MURIĆ: NEKI ASPEKTI UBISTVA MULA JAKUPA

25 - BESIM AGIĆ: GAZIJA I ŠEHID MULA JAKUP KARDOVIĆ

30 - REPORTAŽA: 70 GODINA OD POBUNE BOŠNJAKA U VILFRANŠU

El-Kelimeh, izdavačka kuća Mešihata Islamske zajednice

u SrbijiTel: 00381/20-334-020;

00381/64-16-222-84e-mail:

kelimeh@gmail.com;

www.kelimeh.com5 € 5 €

N O V Oiz izdavačke kuće

EL-KELIMEH

RIJEČ UREDNIKA

Salahudin FETIĆ

3

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

KRIMINALOM POROBLJENA ZEMLJA

U namjeri da čitaocu ovog broja Revije široko i iskreno otvorim vrata, nikako ne mogu zao-bići komentar na temu kriminala koji nas je poput kakve elementarne nepogode prosto

zatrpao. Kriminal, onaj otvoreni, učogorni, čelopeče-ni, prljavi, ali i krvavi, ušetao je i pomiješao se među obični svijet i postao njegova surova svakodnevnica. Kriminalcima je sve postalo dozvoljeno, pa i kada im prahne da slobodno upucaju ponekog građanina i da se poslije toga ništa ne desi. Oni i dalje ostaju na slo-bodi, kao da se podrazumijeva da se već nalaze u jed-nom dobro kontroliranom zatvoru.

Ova fatalna slika kriminaliteta u Sandžaku itekako ima vezu sa bošnjačkim nacionalnim pitanjem koje, čak i kada bi ga sami Bošnjaci ovakvim kakvim jeste smatrali zatvorenim, očigledno da to ipak nije. Izgle-da da je broj ovog naroda u Bosni, ali i u Sandžaku, i nakon brojnih genocida izvršenih nad njim, ostao prevelik, pa sve dok se ne svede na neku „razumnu“ mjeru, ovo pitanje ostaje otvoreno. A kako tu „razu-mnu“ mjeru ostvariti u miru kada se nije uspjelo u jednom od najkrvavijih i za ovaj narod najtragičnijih ratnih pohoda kojeg su „osvetnici“ izveli nad „Turci-ma“ potkraj dvadesetog vijeka?

Lako. „Vlah“ se ipak dosjetio. Sjetio se da od mirnog, čestitog i radnog naroda napravi besposličare, raza-gnane iz fabrika, da napravi socijalce, kahvopije i do-kondžije, jezičare, ogovarače i slušnouposlenike, da im u zamjenu za otetu ili namjerno uništenu fabriku, odnosno uništeni privatni biznis, osmisli i ponudi kri-minal kao izvor egzistencije i da im u tome pomogne „zaštitom“ od tužilačkih i pravosudnih organa, da onaj većinski obični svijet, onako osiromašen, preplaši i veže ga socijalom, da ga od izbora do izbora lažnim obećanjima drži za vlast, za dugo čekani boljitak koji „samo što nije stigao“. Koliko god pojednostavljivali, shema porobljavanja naroda u Sandžaku u praksi je mnogo kompliciranija. Za Sandžak je rezervirano vi-šedecenijsko uglavnom kosovsko iskustvo, unaprije-đeno i prilagođeno novim „naučnim“ saznanjima, ali i proevropskim uslovima. Cilj je očigledno bio napra-viti kriminalnu nacionalnu strukturu, i to od portira do ministra; čitavu kriminalnu ljestvicu koja se zbog takve kriminogene suštine nikada ne može osamosta-liti od poslodavca, a koja će odraditi onaj prljavi posao od koga će stvarni nalogodavac imati koristi i na kraju lako oprati ruke. Organizira se potpuna sopstvena od-govornost za projektirani potpuni kolaps toga naro-da. Da ne žališ na druge, jer ustvari: „Sam pao – sam se ubio.“

Sa svim time što već imamo, konačan cilj je jasan: et-ničko čišćenje sandžačke teritorije od nepoželjnog na-roda do „razumne“ mjere. Devedesete su ga kao ta-kvog potpuno ogoljele i potvrdile, a danas ga ne vide samo oni koji su kod očiju slijepi i od pameti mazlumi. No, za svaki slučaj da se i takvi ne bi mnogo mučili i

da im ko ne prokaže kakvo spasonosno rješenje, ra-zvijena je brojna i dobro razuđena mreža došaptača. Zadatak im je da narod drže u stalnom uvjerenju kako nije moguće oformiti, izgraditi i održati niti jednu na-cionalnu organizaciju, partiju ili instituciju koja neće biti pod kontrolom države. „Uzalud se mučite, to vam je tako. Država je to, pa ne da ona ništa što nije pod njenom kontrolom.“ Ova „usluga“ šaptača-tumača šta je moguće, a šta nije, šta se da ostvariti, a šta je uzaludno, ustvari je onaj projektirani politički okvir u kome će se prevaranti i kriminalci lako ili bar znatno lakše upakovati u nacionalne čuvare, kako bi tako pre-rušeni preuzeli zadatak sigurnog upravljanja otvore-nim ili potencijalno otvorenim nacionalnim pitanjima.

U Novom Pazaru se u posljednjih nekoliko mjeseci do-godilo više ubistava i jedno ubistvo u pokušaju. Zbog činjenice da država uporno šuti, ali i zbog drugih broj-nih indicija, da se zaključiti da je upravo ona, odnosno njen „resorni“ ministar podstrekivač ovih zločina. Na širem prostoru Sandžaka, sa obje strane državne gra-nice koja ga dijeli, skoro u kontinuitetu traje proces kriminalizacije, naročito omladine koja u potrazi za poslom potpuno nezaštićena upada u zamke krimina-la podržanog od strane države. U rožajskoj općini, to već i ptice cvrkuću, razrađena je maršruta šverca ciga-reta iz Crne Gore prema Kosovu. Naravno, radna sna-ga je rožajska omladina koja je zbog uništene privrede prosto prisiljena da „radi“ za šefove iz Podgorice. Ne-davno je jedan Rožajac ponudio državnim organima dokaze za ovaj kriminal, da bi ga nakon toga snašla prava golgota kada ga je crnogorska kriminalna struk-tura iza koje, očigledno je, stoji država, isporučila „ko-legama“ na Kosovu da ga malo prevaspitaju, odakle se vratio sa ožiljcima od mučenja, ali i sa stravičnom porukom da su isti kriminalci i sa druge strane Kule i da nakon toga treba zaključiti da je cijeli region pod kontrolom.

Kao direktna reakcija na brutalni teror koji se spro-vodi nad građanima Novog Pazara i Sandžaka, orga-nizirana su nedavno dva protestna skupa u Novom Pazaru. Jedan pred novopazarskom policijom, a po-sljednji pred zgradom lokalne uprave. U oba slučaja protestanti su jasno adresirali krivicu za kriminal sa kojim se suočavaju građani, a to su lokalna uprava Novog Pazara, policija, kao i ministar u Vladi Srbije, Rasim Ljaić.

Sandžak ovim protestima pokazuje da se ne miri sa ropstvom, sa koje god strane da dolazi, da je ideološ-ka pozadina opće kriminalizacije društva, kao i njeni ciljevi, jasno identificirani. U njegovom sjevernom di-jelu postoje organizacije i brojni pojedinci koji se bore za slobodu i građanska prava definirana Ustavom i zakonima države. Južni Sandžak za sada trpi i šuti.

4

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

OKRUGLI STO “70 GODINA ZAVNO SANDŽAKA” U PLJEVLJIMA

AUTONOMIJA SANDŽAKA ŽIVI U PLJEVLJIMA

U povodu 20. novembra – Dan San-džaka, u Pljevljima održan okrugli sto „70 godina ZAVNO Sandžaka“Nacionalni kalendar Bošnjaka bilježi 20. novembar – Dan Sandžaka, kao poseban blagdan u povijesti Bošnjaka Sandžaka i ostalih naroda ovog pro-stora. Ovaj datum vezan je za jedan važan događaj u povijesti za sve San-džaklije.Dana 20. novembra 1943. godine u pljevaljskoj gimnaziji održana je Osni-vačka skupština Zemaljskog antifaši-stičkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS).Tačno 70 godina poslije, 20.11.2013. godine u Pljevljima, u istoj zgradi gdje je održana Osnivačka skupština ZAVNOS-a, u svečanoj sali gimna-zije „Tanasije Pejatović“, upriličen je okrugli sto na temu: „70 godina ZA-VNO Sandžaka“ kojeg je organizirala Bošnjačka kulturna zajednica u Crnoj Gori u saradnji sa Narodnim vijećem Sandžaka.Na posebnu radost Pljevljaka skupu je prisustvovao i obratio se muftija san-džački Muamer-ef. Zukorlić.Izlagači na okruglom stolu bili su: dr. Mustafa Fetić, dr. Admir Muratović, dr. Šefket Krcić i Zejto Rastoder te moderator Hazbija Kalač, čije radove ćemo objavljivati u nastavcima u Re-viji Sandžak.Uvodnim izlaganjem obratio se predsjednik Izvršnog vijeća Sandža-ka Sead Šaćirović. On je svim građa-nima Sandžaka čestitao 20. novembar – Dan Sandžaka, poručivši da je auto-nomija Sandžaka neminovnost koja će se desiti.Moderator Hazbija Kalač se je nakon izlaganja radova zahvalio učesnicima koji su bili na visini zadatka, koji su kroz svoja izlaganja kazali da Sandžak živi u Sandžaku, da Sandžak živi u Pljevljima, u svakom Sandžakliji.„Građani Sandžaka nedvosmisleno žele autonomiju Sandžaka. Nadamo se da će države Srbija i Crna Gora imati snage i umjeti da pronađu ključ uspjeha u evropskim integracijama i procesima na pravi način, da prevazi-đu sve prepreke koje su se nagomilale svih ovih stotinjak godina. Vjerujem da će umjeti i znati kako to rade ostali evropski narodi“ – zaključio je Kalač.Nakon toga Kalač je najavio obraćanje muftije sandžačkog Muamer-ef. Zu-korlića, za kojeg je u najavi kazao da je

„nosilac slobode Bošnjaka Sandžaka i šireg prostora“.

MUFTIJA: “AUTONOMIJA IZVIRE I SLOBODE”

Muftija je na početku Pljevljanima če-stitao Dan grada i svim Sandžaklija-ma Dan Sandžaka.„Zahvaljujem se Bogu koji nas je po-častio da se ovdje u Pljevljima, Taslid-ži, u ovoj historijskoj školi prisustvu-jemo susretu koji odiše slobodom, dostojanstvom i ambijentom slobode izlagača da kažu ono što misle.“Muftija se fokusirao na termin „auto-nomija“ u širem smislu, koji je od po-jedinih političkih grupacija i pojedinih medija sataniziran kako bi bošnjački političari bježali od njega.„Uzvišeni Gospodar je u Kur’ani Kerimu kazao, iznoseći informaciju melekima da će stvoriti čovjeka kao Svog namjesnika na Zemlji: ‘I poučio ga je imenima svih stvari.’ Imao sam dilemu tokom studija zašto je prva informacija o znanju bila fokusirana na znanju o imenima. Zapravo, imena su srž svake nauke. Imena su formu-le i formulacije svega, bilo sadržine, strukture ili identiteta. Zato su vrlo važna sva imena, pa i vlastita ime-na. Tako po imenu i prezimenu mo-žete saznati strukturu čovjeka, odakle dolazi, nivo njegove produhovljenosti itd.“ – kazao je Muftija govoreći u na-stavku o autonomiji kao fenomenu koji proističe iz slobode svakog čovje-ka, te da je treba posmatrati onakvom

kakva jeste.Muftija sandžački Muamer-ef. Zu-korlić je kazao da se pored borbe za autonomiju Islamske zajednice prema Sarajevu i Ankari podjednako bori za autonomiju Sandžaka prema Beogra-du i Podgorici.„Proteklih godina kada sam govorio o autonomiji Sandžaka u raznim in-tervjuima, prvo šta sam u tim razgo-vorima morao pojašnjavati jeste da autonomija nije secesija te da ne zadi-re u temelje niti jedne države. Kao da sam preko puta sebe imao nepismene ljude. Međutim, kasnije sam shvatio da se nije radilo o nepismenosti već o tendencioznosti, jer je tu riječ trebalo satanizirati, a one koji je koriste targe-tirati kako bi se ona sve manje koristi-la“ – kazao je Muftija.U svom četrdesetominutnom inspi-rativnom izlaganju, koje su prisutni u sali pomno pratili, Muftija je ukazao da postoje razne vrste autonomije te da ona polazi od autonomije ličnosti, preko autonomije porodice, zajednice, općine itd., poslavši poruku predstav-nicima vlasti Srbije i Crne Gore da je krajnje vrijeme da prestanu Sandžak tretirati između čekića i nakovnja te da je vrijeme za rješavanje sandžač-kog pitanja dijalogom.„Ja očekujem da ću ubrzo dobiti sago-vornike za rješavanje pitanja Sandža-ka i iz Beograda i iz Podgorice koji će imati kapacitet Sretena Vukosavljevi-ća“ – završio je svoje izlaganje Muftija.Na samom kraju moderator Hazbija Kalač se zahvalio direktoru gimnazije Draganu Zukoviću na ustupljenoj sali radi održavanja okruglog stola „70 godina ZAVNO Sandžaka“ u organi-zaciji Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori.

SALAHUDIN FETIĆ

HRONIKA

OBRAĆANJE MUFTIJE SANDŽAČKOG

5

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

HRONIKA

IZBORNA I PROMOTIVNA SKUPŠTINA BOŠNJAČKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE U CRNOJ GORI

MUBAREK OLSUN VAM BEDEM ZAJEDNICE BOŠNJAKA

Najmlađa politička stranka u Crnoj Gori, Bošnjačka demokratska zajed-nica, izabrala rukovodstvo stranke na Skupštini održanoj Rožajama 30. novembra 2013. godine. Za pred-sjednika stranke, jednoglasno je izabran Hazbija Kalač, a za potpred-sjednike Adnan Ademović iz Roža-ja, Demir Hodžić iz Podgorice i mr Damir Softić iz Pljevalja. Generalni sekretar stranke je Amer Hodžić, a predsjednik Izvršnog odbora stran-ke Almir Muratović.U svom prvom obraćanju kao pred-sjednik stranke, Kalač je kazao da je Crna Gora država i bošnjačkog naro-da, da BDZ čvrsto podržava ulazak Crne Gore u EU i da če se njegova stranka zalagati da bošnjački narod u tom procesu ne bude na repu de-šavanja. Kazao je da će se stranka boriti za prava Bošnjaka, posebno u Crnoj Gori ali i u Sandžaku, pro-storu kojeg u budućnosti vide kao evropsku prekograničnu regiju.Skupu su prisustvovali brojni gosti, među kojima su: Hafiz Abdurahman Kujević – pomoćnik muftije san-džačkog za Južni Sandžak i da’vu, dr. Mevlud Dudić – rektor IUNP-a, Hako Duljević – predsjednik Boš-njačke nacionalne fondacije, dr. Ad-mir Muratović – direktor Instituta za istraživanje zločina i genocida, dr. Jahja Fehratović – preddsjed-nik BDZ Sandžaka, Sead Šaćirović – predsjednik Izvršnog vijeća San-džaka, dr. Izet Bralić i Šefkija Murić – narodni poslanici u Parlamentu Crne Gore, Kemal Purišić – potpred-sjednik Bošnjačke stranke, Sabro Kalač – generalni sekretar BS-a, Ali Daca – predstavnik Demokratskog saveza Albanaca u CG, Gozde Kilić Jašin – novinarka iz Turske, Ahmet

Ahmatović – potpredsjednik ZSD-a, Zejto Rastoder – predsjednik NVU „Sandžak EU Regija“, Admin Čele-bić – predsjednik kluba džematlija „Taslidža“ iz Pljevalja, Nurudina Agović – publicista iz Tuzle, Ljutvo Balkan – privrednik iz Njemačke i brojni drugi.Čestitke povodom osnivanja partije uputili su Bošnjaci iz dijaspore koji zbog obaveza i udaljenosti nisu mo-gli prisustvovati svečanosti, među kojima su Esad Krcić i Nevzad Kur-tagić iz Nju Jorka, Šefadil Ličina iz Pariza, Ibrahim Čikić iz Sarajeva i dr.Program su obogatile učenice rožaj-ske gimnazije „30. septembar“ koje su recitirale stihove pjesama „Teube i Nesih“ od Muse Ćazima Ćatića i „Šta je Bošnjak“ od Safet bega Baša-gića.

IZBORNA SKUPŠTINAIstoga dana u 14:30 časova, u Maloj Sali Doma kulture, održana je Izbor-na skupština Bošnjačke demokrat-ske zajednice u Crnoj Gori.Skupštini je prisustvovalo 60 dele-gata koji su izabrali rukovodstvo u sljedećem sastavu.• Hazbija Kalač – predsjednik• Adnan Ademović – potpred-

sjednik• Demir Hodžić – potpredsjednik• Damir Softić – potpredsjednik• Amer Hodžić – generalni sekre-

tarStalni sastav glavnog odbora čine:• Erdžan Fetahović• Seid Hadžić• Arben Jakupi

• Izet Dacić• Salahudin Fetić• Emir Ferizović• Musa Kurbardović• Sadik Klimenta• Rejhan Mujković• Mumin Halilović• Refad Kolić• Almir Muratović• Sead Muratović• Samir Redžić• Aida Zoronjić i• Nusret BalićAlmir Muratović je izabran za pred-sjednika Izvršnog odbora kojeg čine• Arben Jakupi – zadužen za resor

ekonomije• Edib Šaljić – zaužen za resor me-

đunarodne saradnje• Nusret Balić – zadužen za resor

nauke• Fikret Zoronjić – na čelu resora

za kulturu• Semir Redžić – zadužen za resor

InformisanjaZejto Rastoder je predsjednik Nad-zornog odbora u čiji sastav su iza-brani članovi:• Senad Kozica• Senad Kurbardović• Enes Međedović• Enko KoraćAhmed Ahmatović je izabran za predsjednika Suda časti kojeg čine:• Šefadil Ličina• Erdžan Fetahović• Mujo Murić• Avdija Muratović• Emir Tahirović• Enes Falja• Edin Talić• Đulbo BabićPolitičkim savjetom predsjedava Erdžan Fetahović a čine ga sljedeći članovi:• Dr Šefket Krcić• Ahmet Ahmatović• Smajo Avdić• Avdo Fetahović• Zejto Rastoder

SANDZAKPRESS.NET

IZBORNA SKUPŠTINA

Cilj ovoga saopćenja je da ukaže na tokove savreme-ne bošnjačke književnosti u Sandžaku i njenoj daljoj

autonomnoj perspektivi. Činjenica je da danas u Sandžaku ima dobar broj pisaca svih književ-nih i neknjiževnih rodova i vrsta, ali je takođe činjenica da taj kultu-rološki materijal još nije na onoj vi-sini koja odgovara potrebama Boš-njaka u Sandžaku i koja treba da promoviše i čuva onu bogatu tra-diciju koju su nam ostavili narodni pjevači i narodni pripovjedači koji su u nauci poređeni sa Homerom, kao što je onaj bard sa bjelopoljskog Olimpa zvanog Obrov. Zadivljuje veliki broj začinjavaca, onih mladih entuzijasta koji će jed-nog dana biti ravni Ćamilu Sijari-ću, Muhamedu Abdagiću, Zaimu Azemoviću, Husu Bašiću, Mevlu-di Melajac, pjesnikinjama Hanki Hamzagić i Biseri Suljević, dječjim pjesnicima Omeru Turkoviću i Beli Isović. Postoje književno-estetski razlo-zi da ovim bardima potvrdimo umjetničko-historijsku vrijednost njihovog stvaralaštva, te vaspitno-obrazovnu funkciju njihovih djela i bosanskog jezika najviše dijalekat-ske vrijednosti i autentičnosti.Ne može se Bošnjacima oduzeti pravo na njihov jezik, koji je kodifi-kovan u njegovoj govornoj kulturi i posebno u djelima dobrih pisaca Sandžaklija. Zato je uvođenje bo-sanskog jezika u nastavne procese svih profila u Sandžaku historijski događaj započet još prije desetak godina u osnovnoj školi na Pešteri, u selu Ljeskova. Treba za sve ove inicijative odati priznanje entuzija-stima, a osobito onoj hrabroj Fikreti Tutić koja je na tabli ispisala onu historijsku rečenicu: „Bosanski je moj maternji jezik“ i koju su prvaci čitali glasovima cvrčaka. Sve je ovo lijepo, da se u nekim sredinama ne čuju nacionalističke oponencije, jer navodno zašto bo-sanski jezik kada je ovo tzv. Stara Raška i kada već imamo tzv. „dr-žavni“ jezik. A jasno je danas, u doba evropeizacije kulture i druš-tva, da više nema „državnih“ jezi-ka niti državnih kanona, već da se afirmišu jezici svake etničke zajed-nice. A eto, nema ni manjina, jer su

svi narodi jednaki u svim pravima, pa i u upotrebi svojega jezika. U ovom diskursu treba podsjetiti sve one koji oponiraju na prava na-roda na afirmaciju svojih kultura. I treba im otvoreno reći, ako su Boš-njaci mogli učiti o Svetom Savi i sve one hagigrafije i biografije svetaca, i ako su mogli učiti sve o Dositeju i Vuku, i muku mučiti sa glomaznim romanima Dobrice Ćosića kojem su Bošnjaci nepostojeći narod, i ako su Bošnjaci mogli recitovati Brankovo „Kolo, kolo, naokolo“, te onaj ana-hroni „Gorski vijenac“, onda i dru-gi u „zajedničkoj nam domovini“ mogu čitati romane Husa Bašića, „Darove“ Zaima Azemovića, pro-zu i poeziju Muhameda Abdagića, epove Avda Međedovića, „Mami-no dvorište“ Bele Isović. I sve to na lijepom bosanskom jeziku koji je jedan od najstarijih na južnoslo-venskoj jezičkoj mapi. Treba reći da je lakše riješiti problem dvadesetak nastavnika tzv. „državnog“ jezika nego anulirati jedan veliki i autoh-toni jezik i zakinuti pravo na mater-nji jezik djeci u školskom sistemu Autonomne oblasti Sandžak. Nažalost, u taboru onih koji se oko-mljuju na uvođenje bosanskog je-zika u nastavne procese i njegovu kulturološku primjenu u praksi ima i bošnjačkih protagonista i zago-varača. Oni sa svojeg poltronskog trona i poltronističkog autoriteta vele da u Sandžaku nema bosan-skog jezika, da Bošnjaci ne postoje kao narod, da su narodne čobanske igre na Pešteri srpske, da su zapad-nobosanski govori hrvatski i da su istočnobosanski govori srpski itd. Za ta svoja „naravoučenija“ neki su dobijali i nagrade. I još jednom, nažalost, mnogi boš-njački „zvaničnici“‘ su indiferen-tni prema svojoj kulturi i tradiciji, prema onima koji su svoje životno djelo ugradili u temelje vidikova-ca i bošnjačkog identiteta. Naime, rijetka su obilježja stvaraocima i znamenitim ljudima iz bošnjačke etničke zajednice. Visoko poštova-nje i Dositeju i Vuku, ali oni nisu o Bošnjacima, prvenstveno o san-džačkim Bošnjacima, napisali ništa pozitivno, već naprotiv... Zaista je nelogično da se jedna osnovna ško-lica u selu Hisar kod Prijepolja zove „Sveti Sava“, a u njoj je svega dva-naest đaka i svi su Bošnjaci.

I Bošnjaci imaju svoje prosvjetitelje. I svoje pisce. Zato neka se biblio-teka u Novom Pazaru nazove po nekom Bošnjaku ili samo Narodna biblioteka. A ovdje je i onaj park – novopazarski Helikon, gdje je me-ditirajući na jednoj klupi na Ahiret preselio slavni Muhamed Abdagić, bošnjački Marsel Prust. Ovo mje-sto treba obilježiti makar jednim tarihom, a dobro bi bilo i na ovom mjestu ispisati imena bošnjačkih pisaca Sandžaka da ono bude boš-njački Olimp i svetilište bošnjačke kulture.

POLTRONIZAM KAO KNJIŽEVNI METOD

Ovaj uvodni pasaž je podsjećanje na situaciju u bošnjačkoj književ-no-lingvističkoj kulturi, koja ima svoje pozitivno nasljeđe, ali i svoje nebošnjačke komponente koje ruše književni standard i autoritet najvi-ših vrijednosti i prava na sopstvenu kulturu. Naime, u mnogim djelima bošnjačkih pisaca prisutan je laten-tni, ali i otvoreni poltronizam i ku-kavičluk, postiđivanje od onih vri-jednosti koje su bošnjački kulturni fenomen. Tako, kod jednog pisca nalazimo totalni etički galimatijas u fabuli, tematskim labavim nadovezama, a osobito u jezičkim traumama netipičnim za sandžačku dijalek-tologiju, neuređenim i neizdiferen-ciranim na govor ličnosti i govor pisca. Ima jedan čudan roman, ili bolje reći priča šatrovačke opcije, u kojoj se „pripovijeda“ najgrubljim naturalističkim frazemima o jednoj nebošnjačkoj rustikalnoj arkadiji u kraju „ni tamo ni ovamo“. Sve što je ovdje ispričano netipično je za eti-ku i život Bošnjaka u cijelom San-džaku. U ovom „djelu“ pripovijeda se, odmah na početku, u nekoliko „slika“, volovodnica za nekakvom šaruljom, i to na nepristojan način, da bi se zatim prešlo, komparativ-no, na „volovodnicu“ za nekakvom seoskom azginušom i prohojgo-rom, i to po metodu zastrašujućeg silovanja, koje je strano Bošnjacima i njihovoj etičkoj kulturi. Za to se ubija, a u ovoj pripovijesti se pro-moviše kao junaštvo, običaj i nor-malna ljubavna potreba, jer dru-gačije, one omermerimine ljubavi nema. Kako je može imati kada je ovo zaostala i necivilizovana, još i

KUDA IDE SANDŽAČKA KNJIŽEVNA MISAO

Akademik Ali

ja DŽ

OGOV

IĆ

6

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

AKADEMSKA NOTA

7

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

bošnjačka, društvena sredina. Istina, piscima je dozvoljena i upotreba ma-šte i preinačavanja nekih književnih faktura, ali nije dobro da pisac ruži svoj narod umjesto da u njemu nađe makar jedno zrno čovječnosti i soci-jalne istine. Ono što je u tom romanu ispisano lažno je i vrijeđa dostojan-stvo Bošnjaka. Za bošnjački etički i etnički imidž nisu uzor niti Vukov „Crveni petao“ niti Aragonov puč u poetici „20.000 buzdovana“. Bošnjacima je potreban realizam utemeljen na etici i tradiciji.Jedan drugi pisac iz bošnjačke sredi-ne koji se postiđivao svojega porije-kla ispisivao je „novoraške“ frazeme i mitove sa najvišim nadahnućem i poltronstvom prema „sjevernim“ književnim uzorima, da je za svoje književne uspjehe smatrao zapisiva-nje kako Bošnjaci sakupljaju vaške u ćibrite i prodaju ih na pijacama kao lijek protiv žutice, grickajući ih kao sjemenke bundeva. To je zaista pre-sedan, čiji je cilj dodvoravanje onima „gore“ i pokazivanje „tamonjima“ koliko su Bošnjaci zaostali, čak i per-fidni. Izmišljeno je i ono lupanje zvo-na po Bihoru i onaj vladika Visarion.Ovu mikronaturalističku temu stav-ljao je u svoje stihove i još jedan bošnjački pjesnik smatrajući to kao osobiti pjesnički ekspresivni kvalitet i doprinos duhovnoj kulturi svoga zavičaja.Ove literarne laži preuzimali su iz nekih zatamnjenih aluzija koje su pronalazili i kod bošnjačkih književ-nih autoriteta kojima je to služilo kao potvrda vjernosti režimu i realistič-nosti u umjetničkom materijalu svo-jega djela.Ima pisaca koji su ostavljali amenete da ih ne unose u bošnjačke mezari-stane, već ostavljaju pod neki hrast ili smrču. Neka ovo ostane bez ko-mentara. U jednom romanu-reportaži čak je i jedan uvaženi pisac, po mode-lu „bratskog globalizma“, smjestio jednu stambolsku huriju u krevet sa Zoranom, ali mu to nije pomoglo da u Domanovićevoj „Stradiji“ bude persona non grata i da se preseli u Nje-mačku. Rastrzanje izmišljenih „ros-pija“ konjima „na repove“ epska je struktura i netipična je za bošnjačko društvo uopće. Preseljenje u neku slobodnu zemlju na Zapadu mnogi smatraju patri-otizmom. Odu tamo da bi pisali o onome ovamo. Tamo pišu patriotske poeme, historijske romane, sakuplja-ju bošnjačke riječi i prave rječnike, preko Interneta blate sve što je ostalo u Sandžaku, liju suze za zavičajem ne odričući se one socijale na kašiči-cu. Još vele da su oni bolji od ovih koji ostadoše sa narodom da se bore

koliko mogu da istrpe. Žale se čitaoci na neke pisce koji se bave socijalnim temama iz drugih etničkih korpusa, a ne vide koliko je zala i nedaća bilo u njegovom naro-du. Čak oslikavaju svoje sunarodni-ke kao zločince, a one koji su uskaka-li u sokake i kuće Bošnjaka prikazuju kao dobročinitelje i nevinašca. Takve pričice ušle su i u čitanke, da ih uče i bošnjačka djeca i da gledaju u podni-ce stideći se. Tema njihovih romana je daleki refleks iz historijske dija-hronije koja nema značaja za Bošnja-ke već samo za autora i njegovu pol-tronističku poziciju. Ide se i u posjetu mentorima i nose im se knjige na dar. Mnogi sandžački bošnjački pisci ne umiju da pronađu veliku romanes-knu temu, ali iako se desi da je na-slute i literarno razmatraju, oni je rastoče na niz bizarnih epizoda i bli-jedih slika. Nema ni pravog literar-nog junaka, nema tipa, niti tipičnosti likova, niti literarne sredine i literar-nog objekta. Naravno, izuzetak su stariji bošnjač-ki pisci Ćamil Sijarić, Muhamed Ab-dagić, Huso Bašić, ali generacija koja je danas u književnom trendu još se nije snašla u svojem literarnom zana-tu. Ipak, mogu se izdvojiti dvije spi-sateljice – Selva Ramčilović Šabotić i Mevluda Melajac, koje su uspjele da dosegnu polje savremenog bošnjač-kog romana. Aktuelna savremena društvena zbivanja afirmisana su u dva romana Selve Ramčilović koja odražavaju socijalnu sandžačku pro-blematiku i sa deskriptivnog i sa psi-hološkog aspekta. Mevluda Melajac se prva i jedina uhvatila u koštac sa historijskom materijom i u tom kon-tekstu začela formu historijskog san-džačkog romana, trudeći se da se i stilski približi ovoj vrsti kreacije. Najliterarnija je, u stilskom i žanrov-skom kodu, briljantna proza „Da-rovi“ Zaima Azemovića. Ovaj estet-ski atribut mogao bi se upotrijebiti i u definisanju književnog fenomena inovativne umjetničke forme djela „Pešter“ Bisere Suljović.

LIRSKI SENTIMENT PO UGLEDU NA... Lirski sentiment u bošnjačkoj pjesmi motivisan je uzorima u poetskoj teh-nici, zato su daleko od narodne duše i vizije života. Ipak, ima i nešto dobro iako ponovljeno, a to su dvije knjige Safeta Hadrovića Vrbičkog: „Žrtva“ („Kurban“) i „Zoja“. Prva poema nadmašuje svoj izazovni uzor, druga je kanconijer petrarkističke motivisa-nosti ljepotom – a to je Beatriče zvana Zoja. U jednom susjednom jeziku an-troponimski apelativ zoja ima znače-nje gospođa, kao ona Čubranovićeva „Jegupka“ – Egipćanka čija je ljepota ravna Nefertetinoj. A ona je: „Zeleno, zeleno, volim te Zeleno.“ (Lorka)

JEZIK I STILSKI UZORI Povod za ovaj diskurs je motivisan jezičkim galimatijasom u romanima nekih pisaca, ali i stilskom nemjerom u pjesmama pisaca koji smatraju da se lirski sentiment može izraziti i lek-sičko-semantičkim neredom, da to može postati haiku-slika ili filozofe-ma vrijedna gnomske mudrosti. Postoje lokalni govori, postoje indi-vidualni govori ličnosti, ali je u lite-raturi obavezna stilska distinkcija iz-među govora pisca i govora ličnosti njegovoga djela. Kod mnogih pisaca toga nema, ne razumiju dijalekatske leksičke i sintaksičke norme, niti ih usklađuju sa umjetničkim standar-dom i pokušavaju da raznim lingvi-stičkim simbolima obilježe čak i fono-loški lik dijalektema, ali time kvare i fonetsku i morfološku strukturu lek-sema i njihove semantičke sadržaje. Ovo je izrazito u jednom „romanu“ naturalističke jezičke zbrke. Isti postupak je zahvatio i lirsko stvaralaštvo. Riječ je ovdje usamlje-na, jednoznačna, tamna i semantič-ki se ne usklađuje sa misaonošću ili sa osjećanjem koje je potrebno lirici. Ona je svedena na govornu formu, ili je samo stihovana parada riječi koja je daleko od inspirativnog treptaja i unutrašnjih kazivanja leksičkim sa-držajem i zvukom. Lirska pjesma je lični neprebol, u njoj nema narodne duše niti narodnog ži-vota. Subjektivna je i minorna, uda-ljena od smisla za lijepo u umjetnosti, od funkcije umjetnosti. Ipak jedna knjiga klasične poetske strukture ima sve kvalitete od jezika do versifikacije. To je Rebronjino „Si-nje more“, čiji kvaliteti prevazilaze njegove „ranije“ mitoneme neboš-njačke opcije. Bošnjačkoj lirici treba preporod i ori-ginalnost.Naš (bosanski) poetski jezik kodi-rao je Mak Dizdar svojom leksičkom zgusnutošću i semantičkom širinom, slikovitošću i metaforičnošću. To na-lazimo i kod Muhameda Abdagića i kod Ćamila Sijarića u oba književna roda (osobito u pričama-pjesmama), kod Husa Bašića takođe (roman „Crni dukati“). Umjetničku ljepotu bosanskog jezika imamo u poemi „Hasanaginica“, a njegovu epsku širinu u epovima Avda Međedovića i Muratage Kurtagića (pjesma o mit-skom liku junaka Alije Đerzeleza).

APENDIXBošnjački časopisi i listovi mogu da urade mnogo na njegovanju našega lijepoga bosanskoga jezika svojim sadržajima i zahtjevima da autori na startu svojeg stvaralaštva budu kri-tični u određivanju jezičke norme i jezičke čistote.

AKADEMSKA NOTA

Dame i gospodo, poštovani prisutni, lijep selam i po-zdrav za sve vas. Tema mog izlaganja glasi “Po-

vijesna utemeljenost autonomije Sandžaka sa posebnim osvrtom na odluke Berlinskog kongresa i osni-vanja ZAVNOS-a”. Bezbeli, riječ je o veoma kompleksnoj i razgrana-toj temi kojom sam se bavio više od dvije decenije u okviru projekta “Sandžačko pitanje – etičko-kul-turološki aspekt”. Istraživao sam problem u brojnim domaćim i stra-nim arhivima, dolazio sam do inte-resantnih dokumenta i publikacija, sve u cilju da bi naš naslov postao logički pokaz znanstvene istine i argumentacije i kao takav da bi bio otvoren za relevantnu multiznan-stvenu diskusiju. Naprije, želim svima da čestitam od srca Dan Sandžaka, kao i Dan gra-da Pljevlja - rukovodstvu Grada i svim građanima ovog kraja. Dakle, ovaj naš praznik je zajednički. Grad Pljevlja zaslužuje pohvalu kao pr-vobitna prijestolnica Sandžaka u kojem su bila brojna konzularna odjeljenja i predstavništva raznih zamalja. Mnogi konzuli, posebno Mađari, ostavili su značajan pi-sani trag o Pljevljima i Sandžaku. Zatim, čelnici ovog kraja, uprkos višedecenijskoj diktaturi, sačuvali su ovaj veliki historijski dan od za-borava, što je za svaku pohvalu. Te činjenice nas značajno približavaju, sjećajući se velikih datuma. U tom smislu, želim se najljepše zahvaliti gradonačelniku dr Miloju Pupovi-ću i posebno direktoru Gimnazije prof. Draganu Zukoviću, na uru-čenim knjigama hedije iz povijesti školstva ovog kraja. U ovoj Gimna-ziji, gdje vodimo razgovor o San-džaku i njegovoj povijesti, radio je jedan istaknuti crnogorski filozof, Lazo Popović (1870-1928), koji je u vremnu 1912-1915. bio i direktor ove ustanove, o kome sam napisao i objavio obimnu studiju prije više od tri decenije. Meni je ovaj kraj posebno drag jer sam svoju afirmaciju kao pisac za-počeo ne samo kao student Beo-gradskog univerziteta, već i kao stvaralac sa prostora Međurepu-bličke zajednice za kulturno-pro-svjetnu djelatnost, čije je sjedište bilo pune četiri decenije u Pljevljima. U

ovom kraju sam 1980. god. objavio jedno od svojih ranih pjesničko-filo-zofskih djela. Doista sam duhovno vezan za brojne stvaraoce sa ovog prostora – Tromeđe, kako smo ga popularno zvali – Tromeđa bez međa, čiju misiju su posebno širili brojni protagonisti Međurepublič-ke zajednice kulture (Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, što je simboliziralo na jedan način regiju Sandžak, kako je bila zamišljena i prije i poslije Berlinskog kongresa, kao i za vijeme NOR-a 1941-1945). Kulturnu dimenziju zajedništva pisaca i umjetnika sa ovih prostora dali su rukovodioci: legendarni Ke-mal Šećerkadić (koji je pod sumnji-vim okolnostima početkom ‘80-ih godina prošlog stoljeća završio svoj život u Herceg Novom za vrijeme godišnjeg odmora) te neumorni i agilni kulturolog Huzeir Bećović, a zatim čuveni pisci, pjesnici i kultur-ni poslenici: Hamdija Šahinpašić, Vuko Bezarević, Isak Kalpačina, Milenko Jović, Drago Bojović, Ismet Šljuka i drugi, koji su dali veliki do-prinos razvoju multietičke i multi-kulturne slike Sandžaka. Dok govorim u ovoj prepunoj sali, gdje je prije sedam decenija održan historijski skup ZAVNOS-a (sudje-lovalo preko 250 delagata iz svih gradova Sandžaka), utemeljena je vizija i strategija daljeg razvoja Vlade i Skupštine autonomije San-džaka. Što se desilo kasnije, kao usud i paradoks, neophodno je da se javnosti saopći - tko je izdao i ubijao Sandžak!? To je povijesna istina i niko nema prava da je spori. Kada sam ulazio u ovo historijsko zdanije odmah sam na ulazu s li-jeve strane zapazio spomen ploču na kojoj su ispisana imena članova Izvršnog odbora vijeća ZAVNOS-a: 1. akademik dr. Sreten Vukosavlje-vić, predsjednik, 2. Murad-ef. Še-ćeragić, podpredsjednik, 3. Dušan Ivović, član, 4. Mirko Ćuković, član, 5. Janša Bogdanović, član, 6. prof. Miloje Dobrašinović, član, 7. Mišo Pavićević, član, 8. historičar Edib Hasanagić, član, 9. prota Jevostije Karamatijević, član (ova ploča je postavljena 20.11.1961.). Sada i ovdje želim reći da sam lično poznavao dvojicu vijećnika ZAV-NOS-a: narodnog heroja Miša Pa-vićevića i historičara Ediba Hasana-

gića. Ovaj drugi je blisko sarađivao sa sandžačkim institucijama sve do svoje smrti, prije nekoliko go-dina, i brojnim svojim istupanjima saopćavao je istinu o ZAVNOS-u, od osnivanja do ukidanja sa svim kontroverzijama i tendecijama, koje su nastale nakon uspostave nove socijalističke vlasti u Jugoslaviji. Posebno se sjećam glasovite disku-sije revolucionara Miša Pavićevića na velikom skupu o Rodoljublju u Ivangradu (današnje Berane, u ve-likoj sportskoj sali ispod Jasikovca), septembra mjeseca 1983. i 1984. god. kada je iznio niz činjenica o velikoj nepravdi revoluciji koja je napravljena prema građanima San-džaka, kada je politička partija na vlasti zloupotrijebila svoj položaj i “ukinula bez pravih osnova auto-nomiju Sandžaka”, čiji građani su dali veliki doprinos Narodno-oslo-bodilačkoj revoluciji i oslobođenju od okupatora i domaćih izdajnika. Njegovu besjedu o Sandžaku niko nije sporio. Međutim, da podsjetim, tada je glasoviti slovenački pisac akademik Matej Bor iznio brojnu argumentaciju da Slovenija, čiji ži-telji potiču od Veneta (p.a. misli se na zapadne Slovene), zaslužuje drukčiji tretman i status. Takva aso-cijacija je nazirala novu platformu orijentacije Republike Slovenije da će uskoro doći i kraj druge Jugosla-vije. No, to je druga priča koja izi-skuje šire istraživanje kako je došlo do raspada zajednice jugosloven-skih naroda. Jasno, sam pojam Sandžak nije bio sporan sve do 1989. godine kada je zahuktao diktatorski miloševićev-ski režim, koji je godinu dana pri-je toga likvidirao u Bosni vedećeg bošnjačkog prvaka Hamdiju Poz-derca povodom afere, kao što zna-te, “Agro-komerc”. Od tada, pa sve do danas, beogradski i podgorički mediji su vrlo kontroverzno pisali o Sandžaku i Bošnjacima, ugrožava-jući njihova prava i slobode. Drago mi je što je ovu raspravu o Sandžaku i ZAVNOS-u inicirala BKZ u sadašnjoj mirnoj atomsfe-ri, koja će biti podsticaj za vođenje demokratskog dijaloga o riješava-nju otvorenih pitanja, koja su na-metnuta permanentnom izolacijom ove regije od srpskog i crnogorskog estabilišmenta.

OKRUGLI STO «70 GODINA ZAVO SANDŽAKA», PLJEVLJA, 20.11.2013.

ODLUKE BERLINSKOG KONGRESA I ZAVNOS-adr. Š

efket KR

CIĆ

8

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TEMA BROJA

9

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

AUTONOMIJA SANDŽAKA Čitava povijest Sandžaka, a posebno u posljednja dva stoljeća, protekla je sa otvorenim tragovima geno-cida nad Bošnjacima. Znanstvena istraživanja sagledavaju i svjedoče da je realna autonomija Sandžaka otvoreni proces koji je prisutan na političkoj sceni od Berlinskog kon-gresa (1878.), za vrijeme balkanskih ratova, između dva svjetska rata, zatim u toku NOR-a, a posebno u posljednoj deceniji XX stoljeća. Ovaj proces se demonstrira na kulturnoj, ekonomskoj, socijalnoj i vjerskoj os-novi. Problem Sandžaka se mani-festuje kao osobena prekogranična regija (između Cnre Gore i Srbije). To bi bio temelj jedne samostalne političke pozicije u cilju razvoja do-brosusjedstva i zajedništva sa dru-gim narodima u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori, koji su se u povijesti čak više od Bošnjaka zalagali za autono-miju Sandžaka. To se upravo odnosi na srpsku i crnogorsku inteligenciju između dva rata, čiji je glavni pro-togonist bio akademik prof. Sreten Vukosavljević, koji je ujedno bio i predsjednik ZAVNOS-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslo-bođenja Sandžaka), upravo zbog njegove kulturne i povijesne speci-fičnosti. Na temelju inicijativa KPJ i NOR-a, prije svjega Predsjedništva AVNOJ-a, početkom novembra 1943. godine izvršene su pripreme da se za regiju Sandžak formira ZAVNOS (Zemalj-sko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka), kao najviše političko i predstavničko tijelo NOP-a. Organ ZAVNOS je predstavljao svojevrsnu Narodnu Skupštinu.Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. novembra 1943. godi-ne u Pljavljima na kojoj je bilo pri-sutno 252 delgata, tj. predstavnika iz svih krajeva Sandžaka. Među pred-stavnicima najviše je bilo delegata iz pljevaljskog i bjelopoljskog sreza. Na ovom eminentnom i historijskom skupu za predsjednika Predsjedniš-tva ZAVNOS-a izabran je univer-zitetski profesor, akademik Sreten Vukosavljević, sociolog, porijeklom iz Prijepolja. Zatim, za jednog od tri potpredsjednika imenovan je Mu-rad-ef. Šećerkadić, vrhovni šerijatski sudija iz Pljevalja i Prijepolja. Prema mišljenju poznatog historiča-ra dr. Iva Banca, tada je položaj San-džaka bio izjednačen sa položajem ostalih zemaljiskih vijeća i pokrajna, odnosno sa članicama buduće fede-rativne zajednice Jugoslavije. Isto-vremeno, skupština u Pljevljima je održana uz saglasnost sa najvišim političkim rukovodstvom AVNOJ-a.

Hendikep svega toga jeste bilo što je glavni protogonist autonomije San-džaka, revolucionar, narodni heroj i pjesnik Rifat Burdžović, na mučki način likvidiran u Grujića jami, u Mrkonjić gradu, koncem 1942. godi-ne zajedno sa revolucionarima Vo-lođom Kneževićem, Tomašem Žiži-ćem i drugima. I ova autonomija je bila svojevrsna prevara za bošnjački narod Sandža-ka jer je trajala samo od novembra 1943. do 29. marta 1945. godine, kada je na bezočan način, na prijed-log Moše Pijade, ukinuta. Poznato je da je na zadnjem zasjedanju ZA-VNOS-a, 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru, a na konkretan pri-jedlog Edvarda Kardelja, Moše Pija-de, Milana Peruničića, Radeta Pribi-ćevića, donijeta odluka o likvidaciji autonomije Sandžaka. Prema izjava-ma jednog od potpredsjednika ZA-VNOS-a, historičara Ediba Hasana-gića, predsjednik ZAVNOS-a Sreten Vukosavljević nikada nije potpisao akt, završni dokument sporazuma o likvidaciji tadašnjeg položaja San-džaka, jer je bio duboko ubijeđen da je status pokrajine Sandžak, izme-đu Crne Gore i Srbije, bio realan za dobro svih građana ove regije, kako Srba, tako i Bošnjaka i Crnogoraca.Zatim, u skladu sa savješću pred-sjednika partizanske autonomije Sandžaka, prof. Sretena Vukosavlje-vića, s pojavom višestranačkog reži-ma (1989.) i sa intencijom novog boš-njačkog pokreta inicijativom Stranke Demokratske Akcije Sandžaka 1990. godine, bošnjački narod je pred li-cem nove parlamentarne historije postavio pitanje zahtjeva za autono-miju Sandžaka. U tom kontekstu, 29. jula 1990. godine, na prepunom sta-dionu u Novom Pazaru (pred više 40.000 građana), lansiran je poklič za autonomiju Sandžaka, koji je po-tvrđen na narodnom referendumu, kojeg je organiziralo BNVS od 25. do 27. septembra 1991. godine, na kojem se preko 95% glasača izjasnilo za teritorijalnu i realnu autonomiju Sandžaka. U tom pravcu nastavi-lo je da djeluje više stranaka koje okupljaju Bošnjake na teritoriji San-džaka. Sredinom juna mjeseca 1993. godine BNVS je u Novom Pazaru donijelo platformu – Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka. Dakle, Sandžak bi bila regija - pre-kogranična regija, unutar SRJ, odno-sno, unutar Srbije i Crne Gore, kao kopča ove najsrodnije dvije republi-ke. Takva autonomija je moguća u cilju demokratizacije i regionaliza-cije ove dvije republike. Kao takva, ona je strateški interes svih etnosa koje u njoj žive i nije ni na čiju šte-tu. Sandžački pokret čine političke, kulturne, znanstvene i humanitarne

asocijacije koje se zalažu za autono-miju koje protežiraju kulturne, soci-jalne, ekonomske, nacionalne i po-litičke aspekte. Međutim, famozni referendum 21. maja 2006. godine u Crnoj Gori ponovo je pocijepao San-džak na dva dijela, pretpostavljam po tajnom sporazumu beogradskog i podgoričkog estabilišmenta, u cilju obespravljivanju Bošnjaka i proga-njanja sa ovih prostora. 1) Novopazarski sandžak se kao posebna administrativno-teritorijal-na jedinica prvi put spominje 1578. godine kao jedna od sedam oblasti koje su ulazile u sastav Bosanskog elajeta; 2) U posljednjoj deceniji osa-mnaestog stoljeća Sandžak postaje posebna administrativno-teritorijal-na jedinica u okviru tadašnjeg Bo-sanskog ejaleta; 3) Juna 1876. godine u Veneciji je potpisana konvencija o podjeli Sandžaka na dvije intere-sne sfere između Kneževine Srbije i Crne Gore; 4) Odlukom Porte 2. fe-bruara 1877. godine Novopazarski sandžak se administrativno odvojio od Bosanskog elajeta; 5) tačkom 25 Berlinskog kongresa, donesenom 4. jula 1878. godine, Novopazarski sandžak je ostao u okviru Osman-skog carstva, s tim da u Pljevljima, Prijepolju i Priboju bude stacioni-rano 4000-5000 austro-ugarskih ofi-cira i vojnika; 6) Novopazarski san-džak kao posebna cjelina u okviru Osmanskog carstva spominje se i u Carigradkoj ili Novopazarskoj kon-venciji od 21. aprila 1879. godine; 7) Beogradskim ugovorom iz 1913. godine teritorija Novopazarskog sandžaka je i de iure podijeljena iz-među Kraljevine Srbije i Crne Gore; 8) Dvadesetog novembra 1943. godi-ne u Pljevljima je formirano Zemalj-sko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) po kome je ova teritorija predviđena kao posebna administrativna jedini-ca u okviru buduće jugoslovenske zajednice; 9) U Novom Pazaru je 29. marta 1945. godine donesena odlu-ka o ukidanju ZAVNOS-a kako bi se izbjeglo davanje političke, ekonom-ske i kutlrune autonomije narodu ovog kraja; 10) Od 1945. godine, pa do sada teritorija Novopazarskog sandžaka je podijeljena između Re-publike Srbije i Crne Gore; 11) Na osnovu odluke Bošnjačkog nacio-nalnog vijeća Sandžaka održan je od 25. do 27. oktobra 1991. godine refe-rendum građana Sandžaka. Građani Sandžaka su se na tom referendumu tajnim glasanjem izjašnjavali o poli-tičkoj autonomiji Sandžaka. Ukupno glasačko tijelo činilo je 264.156 gla-sača. Glasanju je pristupilo 185.437 glasača (70,19 odsto od ukupnog bi-račkog tijela). Utvrđeno je da su 153 glasačka listića nevažeća, 185.284

TEMA BROJA

10

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

važećih. Protiv političke autonomi-je Sandžaka glasilo je 1982. glasača (1,069 odsto od ukupnog broja gla-sača koji su pristupili glasanju). Za političku autnomiju Sandžaka gla-silo je 183.302 glasača (98,929 odsto od ukupnog broja glasača koji su pristupili glasanju).

BERLINSKI KONGRES 1878. I SANDŽAK

Da podsjetimo, Kongres velikih sila održan je od 13. juna do 13. jula 1878. radi revizije Sanstefanskog mirovnog ugovora. Iako je Rusija pobijedila Tursku i nametnula joj mir u Sanstefanu (v. Sanstefanski mirovni ugovor), morala je, na pri-tisak Engleske i Austro-Ugarske, da pristane da se mir revidira. Glavne odredbe Berlinskog ugovora su: a) umjesto Velike Bugarske stvorena je Kneževina Bugarska sjeverno od planine Balkan pod vrhovnom sul-tanovom vlašću; b) južna Bugarska, tzv. istočna Rumelija, dobija status u okviru turske autonomije; c) Make-donija i Trakija ostaju Turskoj, s tim da se izvrše nužne reforme; d) Srbi-ja dobija nezavisnost i gradove Niš, Pirot, Vranje, Leskovac i Prokuplje; e) Crna Gora dobija međunarodno priznanje nezavisnosti i više nego udvostručava teritoriju sa izlazom na more; f) Austro-Ugarska dobija pravo da okupira na neodređeno vreme Bosnu i Hercegovinu, koje formalno ostaju pod sultanovim su-vremenitetom.

KONKRETNA ANALIZA Plašeći se ruske dominacije na Bal-kanu, Britanija i Austro-Ugarska su zauzele jedinstven stav o neprizna-vanju odluka Sanstefanskog mirov-nog ugovora. Već 13. marta 1878. godine britansko Ministarstvo spolj-nih poslova saopštilo je da Santste-fanski mirovni sporazum mora biti revidiran u cjelosti. Ovakav stav, kojem su se kasnije pridružile i osta-le evropske sile, bio je jasan znak Rusiji da ona ne može uređivati Bal-kan po svom nahođenju, niti da to može činiti u nekakvom internom sporazumu s Turskom. Krajem maja 1878. Rusija je pristala, na prijedlog Velike Britanije, da se u Berlinu sa-zove kongres na kojem će se izvrši-ti revizija Sanstefanskog mirovnog ugovora. Kongres u Berlinu počeo je 13. juna 1878. godine. Na Kongresu su učestvovali predstavnici Rusije, Turske, Njemačke, Francuske, Au-stro-Ugarske, Velike Britanije i Ita-lije. Kao predstvnici Crne Gore na Kongres su upućeni vojvoda Božo Petrović i vojvoda Stanko Radonjić, ali oni, kao ni ostali predstavnici balkanskih država, nisu mogli uče-stvovali u radu Kongresa. Njemački

kancelar Bizmark, koji je predsjeda-vao Kongresom, nije želio s njima ni da razgovara, već ih je obavijestio da je crnogorska sudbina u rukama austrougarskog ministra spoljnih poslova, grofa Đule Andrašija. Prva sjednica Kongresa u Berlinu, na ko-joj se raspravljalo o Crnoj Gori, odr-žana je 1. jula. Najprije je pročitan prvi član Santstefanskog mirovnog ugovora koji se odnosi na granice Crne Gore. Predsjedavajući je zatim pitao predstavnike Rusije i Austro-Ugarske kako bi trebalo da izgleda nova crnogorska granica? Pred-stavnici Austro-Ugarske su odmah izjavili bi da će ovo pitanje riješiti posebna komisija, dok je ruski dele-gat saopćio da su se o svim stvarima oko razgraničenja oni sporazumjeli s Austro-Ugarskom. Zatim se prešlo na drugi član Sanstefanskog mirov-nog ugovora. Visoka porta konač-no priznaje nezavisnost Knjaževine Crne Gore. O raspravi povodom ovog pitanja u zapisniku se navodi sljedeće: Lord Solsberi izjavljuje da njegova vlada nikada nije priznala ovu nezavisnost i traži izostavljanje riječi konačno. Iz razmjene mišlje-nja po ovom pitanju proističe da je Njemačka u principu priznala neza-visnost Knjaževne i da ju je Austro-Ugarska već formalno priznala. Na pitanje koje je predsjednik postavio, predstavnik Francuske implicite priznaje. Opunomoćeni predstavni-ci Rusije izjavljuju da njihova vlada nije nikada ni prestala da je priznaje, budući da crnogorske knjaževe nije potvrđivao sultan i da nisu plaćali danak. Njihove ekselencije (misli se na predstavnike Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke i Rusije) traže da se zadrži postojeći tekst člana. Tri dana kasnije održana je druga sesi-ja o crnogorskom pitanju na kojoj je austrougarski predstavnik saopćio konkretnije podatke o novoj crno-gorskoj granici. Prema njegovim riječima, crnogorska granica prema Hercegovini mora ići šest kilome-tara istočno od linije Bileća-Korita-Gacko, što znači da Crna Gora ostaje bez Bileća, Trebinja i Gacka, a dobija samo Nikšić. Zatim, Crna Gora dobi-ja Kolašin, Plav i Gusinje, a Turskoj ostaje Berane. Granica dalje ide rije-kom Tarom tako da ništa preko Tare ne pripada Crnoj Gori. Podgorica sa Spužom i Žabljakom Crnojevića pripaja se Crnoj Gori, a na primorju samo Bar s okolinom – od rijeke Že-ljeznice do planine Vsute i od vrha planine Možure do zaljeva Kruči. Ulcinj se vraća Turskoj, a Spič posje-da Austro-Ugarska. Na ovoj sjednici donijeto je i rješenje o ograničavanju crnogorkog suvereniteta nad lukom Bar, tako da Austro-Ugarska dobija pravo sanitarne i pomorske kontro-

le nad dijelom mora koje pripada Crnoj Gori. Rad Kongresa u Berli-nu okončan je 13. jula 1878. godine. Od 64 člana Berlinskog ugovora, na Crnu Goru odnosi se osam člano-va (26-33). Dvadeset šestim članom definiše se međunarodno-pravni položaj Crne Gore: Crnoj Gori pri-znaju nezavisnost Visoka porta i sve one visoke ugovrene strane koje to dosad nisu učinile. Ovim je članom samo potvrđena već odavno posto-jeća crnogorska nezavisnost, s napo-menom da tu nezavisnost od sada priznaje i Turska i one zemlje koje to ranije nisu učinile. Ovim rješenjem Crnoj Gori nije data državna neza-visnost, već je samo konstatovano da tu nezavisnost priznaju i one zemlje koje je do tada nisu prizna-vale. Usvajanjem ovog člana ugo-vora crnogorska nezavisnost prvi put je zvanično priznata. Za razliku od Crne Gore, Srbija i Rumunija su drugačije tretirane. Članom 34 kon-statuje da visoke ugovorne strane priznaju nezavisnost Kneževine Sr-bije, a članom 43 se na isti način pri-znaje nezavisnost Rumunije. Dakle, Srbiji i Rumuniji je priznata nezavi-snost od svih učesnica Kongresa, a Crnoj Gori samo od Turske i Velike Britanije, budući da su njenu neza-visnost sve ostale velike sile ranije neformalno priznale. S teritorijama koje su joj pripale, Crna Gora je do-bila desetak hiljada nepravoslavnih podanika (muslimana i katolika), pa joj je 27. članom Berlinskog ugovora nametnuta obaveza da ravnopravno tretira sve svoje nove podanike, bez obzira na vjerske različitosti. Velike sile obavezuju Crnu Goru da svim svojim državljanima obezbijedi jednaka politička, vjerska i građan-ska prava, kao i ranopravnost i pri prijemu u javnu i državnu službu. Dvadeset osmim članom utvrđuje se nova granica Crne Gore. Odlu-kom velikih sila Crna Gora je dobila dio primorja od rijeke Željeznice od zaljeva Kruči, tj. grad Bar sa širom okolnom plemenskih oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šarana-ca, dio Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, te gradove Podgoricu, Nikšić, Spuž, Žabljak Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje s područ-jima koja im gravitiraju. Nakon ovih dobitaka, teritorija Crne Gore je iznosila 8.666 km2, što je gotovo dva puta više nego što je prije toga imala (4.400 km2). Dvadeset deve-tim članom Ugovora konstatovano je da Bar sa okolinom pripada Crnoj Gori, ali pod određenim uslovima, kojima se obezbjeđuje austrougar-ski nadzor nad njegovima akvato-rijem. Zabranjeno je i da u barsku luku pristaju ratni brodovi stranih država. Sljedećim članom Ugovora

TEMA BROJA

11

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

garantovana su imovinska prava muslimana – kako onih koji ostanu da žive u Crnoj Gori, tako i onih koji odluče da žive izvan granica Knja-ževine. Obaveza Crne Gore da se o ovim pitanjima sporazumije s Por-tom utvrđena je 31. članom Berlin-skog ugovora. Trideset drugim čla-nom Ugovora nametnuta je obaveza Crnoj Gori da u roku od dvadeset dana povuče svoje trupe iz oblasti koje nisu ušle u sastav Knjaževine. Sljedećim, 33. članom utvrđuje se da Crna Gora mora prihvatiti isplatu državnog duga Osmanskog carstva za oblasti koje su joj mirovnim ugo-vorom dodijeljene. Da su na Berlinskom kongresu za Crnu Gori donijeta rješenja koja mogu proizvesti konfliktne situaci-je potvrdilo se i prije nego što su na Cetinju pretpostavljali. Naime, sku-pina bošnjačkih i albanskih prvaka, koja se bila organizovana u okvi-ru tzv. Albanske lige, protestovala je polovinom 1878. protiv predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori. Njihovo protivljenje ne bi bilo toliko značaj-no da iza njega, kao i iza same Al-banske lige, nije stajala Porta. Pod-govoreni od Porte, oni su zahtijevali da se Crnoj Gori ne ustupi ta oblast, jer je, navodno, riječ o njihovoj histo-rijskoj teritoriji. Uz pomoć turskih vlasti dio albanskog stanovništva je vojno organizovan, čime je jasno stavljno do znanja da može doći do oružanog konflikta. Sve je to uzro-kovalo da ustupanje teritorija i gra-dova koji su odlukama Kongresa pripali Crnoj Gori, a koje crnogor-ska vojska nije bila posjela, potraje duže vrijeme. Tragajući za rješenjem kojim bi se okončali nastali sporovi, predstavnici evropskih sila su od-lučili da se izvrši korekcija odluka Kongresa o teritorijalnim dobicima Crne Gore. Iako je bilo nesporno da se radi o teritoriji koja histirijski pri-pada Crnoj Gori, Evropska komisija je, nakon duže diplomatske akcije, aprila 1880. godine donijela odluku da Plav i Gusinje ostanu u sastavu Turske, a da zauzvrat Ulcinj pripad-ne Crnoj Gori. Nakon brojnih diplo-matskih komplikacija i otpora ovoj odluci od strane Turske, crnogorske trupe ušle su u Ulcinj koncem no-vembra 1880. godine. Prije toga, Cr-noj Gori su nakon izvjesnih odlaga-nja, predati Kolašin (oktobra 1878.), Spuž, Žabljak Crnojevića i Podgo-rica (februara 1879.). Proces razgra-ničenja između Crne Gore i Turske započeo je 1880. godine, a defini-tivno je okončan 1887. god. Nakon teritorijalnih kompenzacija koje su poslije Berlinskog kongresa izvrše-ne, površina Crne Gore iznosila je 9.475 km2. Crnoj Gori je pripao dio Hercegovine s Nikšićem i okolnim

plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, Uskoci, Šaranci, Jezera, Duga i Oputna Rudina, zatim Kolašinski kraj i dio Gornjih Vasojevića, Zeta s Podgoricom, Spuž, Žabljak, prio-balje Skadarskog jezera od Godinja do ostrva Topohala, odnosno masiv planine Rumije i primorje od Bojane do rijeke Željeznice.

“BERLIN, 13. JULA 1878. ANDRAŠI, KAROLJI, HAJMARLE”

Konkretno, iz dokumenata Berlin-skog kongresa prezentiramo slijede-će: “Za to vrijeme Karolji je bio ne-utješan misleći na hrđav utisak koji će taj dokumenat proizvesti na javno mnenje u Austiji kada bude objav-ljen. Da bi se ta nezgoda izbjegla Hajmerle je predložio turskim pu-nomoćnicima da izjava ostane tajna. Ali, kako oni nisu mogli uzeti takvu obavezu u ime svoje vlade, riješeno je da ta izjava neće biti puštena u javnost prije javnog sporazuma. Na dan 13. jula Ziči je predao veli-kom veziru prepis telegrama kojim je Andraši javio da je pristao na pret-hodni sporazum s turskom vladom o mjerama koje treba poduzeti za okupaciju i da je voljan da potpiše jednu konvenciju s njom. Sutradan je, po želji Andrašija, veli-ki vezir zamolio je Karateodorija da, po svršetku poslova u Berlinu, ode u Beč i da tamo s austro-ugarskom vladom potpiše potrebni sporazum. Međutim, istoga dana, 13. jula, kada su austro-ugarski punomoćnici uči-nili pomenuti ustupak Turskoj, ru-ski punomoćnici su potpisali jednu važnu izjavu u korist Austro-Ugar-ske. Oni su njom obavezali Rusiju da neće činiti nikakve primjedbe ako, povodom nezgoda koje se mogu po-javiti radi održanja turske uprave u Novopazarskom sandžaku, Austro-Ugarska bude konačno zauzela tu teritoriju, kao i ostatak Bosne i Her-cegovine.”U isto vrijeme austro-ugarska vla-da je izjavila da će ruskoj vladi dati

pomoć na diplomatskom polju za uklanjanje teškoća koje mogu izbiti prilikom izvršenja odluke Kongresa. Berlinski ugovor je, dakle, toliko pi-tanja tako pravično riješio da je kriza koju je Hercegovački ustanak otvo-rio tim rješenjima samo privremeno, formalno zatvorena.”1

Nakon Berilinskog kongresa doš-lo je do čuvene plavsko-gusinjske afere i otvoreno izražavanje otpora žitelja plavsko-gusinjskog kraja pre-ma odlukama Berlinskog kongresa, zbog čega je knjaz Nikola, godinu dana kasnije (3. i 4. novembra 1879.), uputio svu svoju vojsku na čelu sa vojvodom Markom Miljanovim da okupiraju Plav i Gusinje. Tada je došlo do oružanog sukoba, Boj na Nokšiću, i zahvaljujući hrabroj od-brani svog vatana Plav i Gusinje su imali 33 godine svoju autonomiju, o čemu smo pisali u posebnom radu „Procesi kroz povijest Sandžaka“. Dalje, Crna Gora je 15. oktobra 1912. god. okupirala Plav i Gusinje i suro-vim prozetelizmom (p.a. nasilnim pokrštavanjem, preko 25.000 Boš-njaka i Albanaca) i ubijanjem prvaka 5. marta 1913. god. izvršili osvetu na Racini (Plav) za Nokšiće. Poslije ovog genocida, avgusta mje-seca 1917. god. u Sjenici je održana Sjenička konferencija, koja je doni-jela Rezoluciju o objedinjavanju juž-nog i sjevernog Sandžaka, što je bio ponovo povod da se izvrši genocid nad Bošnjacima 1924. godine u Ša-hovićima. Problemi oko opstanka Bošnjaka u Sandžaku su se odvijali sve do izbijanja ustanka u Sandža-ku 13. jula 1941. god. pod rukovod-stvom prvaka Rifata Burdžovića.

Autor teksta je predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka

(KRAJ PRVOG DIJELA)

1 (Vidi knjigu, Grgur Jakšić: “Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu”, Narodna knjiga, Beograd, 1955.)

TEMA BROJA

VIJEĆNICI SANDŽAKA NA ZASIJEDANJU ZAVNOSA 20. NOVEMBRA 1943.

Novopazarski Sandžak ili kako je danas uobičajeno reći samo Sandžak je hi-storijska pokrajina koja

obuhvata jugozapadni dio današnje Republike Srbije i sjeverni dio da-našnje Republike Crne Gore. Ova historijska pokrajina se tokom svog dugog postojanja razvila u posebnu geopolitičku, kulturno-historijsku, etničko-konfesionalnu i admini-strativno-teritorijalnu cjelinu, sa upravnim i kulturnim središtem u Novom Pazaru.Da bi bolje shvatili mnoge savreme-ne događaje, neophodno je vratiti se u duboku i daleku prošlost Sandža-ka. U Raškoj županiji i u Bosni Ku-lina bana, od 12. stoljeća egzistirali su bogumili. Takodjer, arheološka istraživanja potvrdjuju da su Iliri na ovim prostorima dominantno bili prisutni približno 4.000 godina. Od poslednjih decenija XII stoljeća do kraja XIII stoljeća ovo područje je bilo centralni dio srednjovjekov-ne srpske države. Kralj Milutin, koji je stupio na prijestolje na Dežev-skom saboru 1282. godine, izlazeći u susret željama osnažene srpske vlastele, prenio je prijestolnicu iz ovih krajeva u Paune kod Prištine, a zatim u Skoplje. Od 1373. godine u sastav bosanske države ulazi zna-čajan dio kasnijeg Novopazarskog Sandžaka.Samo sedam godina nakon bitke na Kosovu, lokalni organi osman-ske vlasti uspostavili su odredjene forme dogovaranja i medjusobne korespodencije sa Dubrovačkom Republikom, sa područja koje se kasnije formiralo kao Novopazarski sandžak. Maja 1455. godine izvršen je popis sela i imanja cijele oblasti, koja će biti poznata pod nazivom Krajište Isa-bega Ishakovića, u čiji sastav će ući i novopazarska oblast. U sastavu Bosanskog sandžaka Novi Pazar je dobio poseban status. Elemente te posebnosti nalazimo u Kanun-nami Bosanskog sandžaka, odnosno vilajeta iz 1516. godine. 1865. godine donijeta je uredba o organizaciji vilajeta, koja je 24. juna 1867. godine djelimično izmijenje-na, kojom je izmedju ostalog pred-vidjeno da se Taslidža (Pljevlja), Prijepolje, Priboj i Kolašin izdvoje iz Hercegovačkog i udju u sastav No-vopazarskog sandžaka.

Etnogeneza većinskog autohtonog bošnjačkog stanovništva u Sandža-ku u vrijeme Osmanlijske vladavi-ne protekla je u znaku masovnog primanja Islama i islamske kulture i daljnjeg etničkog oblikovanja u duhu islamske baštine i tradicije. To etničko formiranje je teklo i pro-žimalo se uporedo sa etnogenezom bosanskih Bošnjaka, što je bilo olak-šano činjenicom da je Sandžak sto-ljećima bio nerazdvojni dio Bosan-skog pašaluka. Kroz vijekove svoga postojanja Bošnjaci su se borili pro-tiv pokušaja osporavanje njihovoga identiteta od strane istočnog i za-padnog susjeda, koji su, u različitim vremenskim periodima, nerijetko koristili surove metode u nastojanju da od Bošnjaka naprave ono što oni tvrde da su, ono što Bošnjaci svaka-ko nisu, „Turci-poturice“, niti ono što pogotovo nisu, Srbi islamske vjeroispovijesti, odnosno „hrvatsko cvijeće“.

IDEOLOŠKA POZADINA ZLOČINA I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

SANDŽAKAPostoji nepobitan broj dokumento-vanih činjenica koje govore u prilog tezi da su Bošnjaci kroz historiju mnogo puta bili žrtva težnji stvara-nja „Velike Srbije“. Naravno da ne treba zanemariti i velikohrvatske aspiracije prema Bošnjacima, ali je ovaj prvi interesantniji za istraži-vanje jer su njegove posljedice da-lekosežno pogubnije po bošnjački narod.- projekt je genocidnog karaktera, jer, između ostalog, sadrži dva kru-pna međusobno povezana elemen-ta:- teritorijalnu ekspanziju - osvajanje tuđih teritorija (lebensraum), i- istrebljenje narodâ, odnosno geno-cid, zločin nad zločinima, uključu-jući i nad Bošnjacima (radi “konač-nog rješenja muslimanskog pitanja” );- osnovi srpske genocidne politike pothranjuju se kroz mit o Kosovu i Njegošev “Gorski vijenac”, gdje je, po srpskoj nacionalnoj kulturi, istrebljenje muslimana sveti i he-rojski čin, čime je genocid, nažalost, dio porodične tradicije.Ovdje moramo imati na umu još je-dan faktor koji će biti jako prisutan

kod planiranja i izvršenja zločina nad bošnjačko-muslimanskim sta-novništvom u Sandžaku. Postojanje antimuslimanskog i antibošnjačkog raspoloženja kod hrišćanskih naro-da na Balkanu, često je zloupotre-bljavano od strane velikih sila, što je za posljedicu imalo veliko stradanje Bošnjaka u posljednjih skoro 3 sto-ljeća.Spaljivanje Novog Pazara i zloči-ni nad bošnjačkim stanovništvom 1679. godinePrve pojave istrjebljivanja bošnjač-ko-muslimanskog stanovništva ja-vile su se nakon stvaranja poznate „Svete alijanse“, odnosno „Svete lige“ izmedju Austrije, Poljske i Ve-necije 5. marta 1684. godine, kojoj se nešto kasnije pridružila i Rusija.Ta antibošnjačka i antimuslimanska opredjeljenja prihvatila je i na svoj način primjenjivala tada formirana „srpska dobrovoljačka milicija“ i jedan broj plemena u Brdima, pre-težno vlaškog porijekla, te u Staroj Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji. U tom pohodu izvršen je težak zločin nad nenaoružanim narodom i civilnim stanovništvom, među kojima nije bilo osmanske vojske jer se ona prije toga povu-kla. Svo stanovništvo bili su Boš-njaci-muslimani, sem manjeg broja činovnika raznih profila. U svojoj historiji grad sa okolinom nije za-pamtio katastrofu kakvu je doživio 1689. godine. O stradanju Novog Pazara pisalo je i nekoliko puto-pisaca. O tome govore i sačuvana dubrovačka akta iz kojih se vidi stradanje dubrovačkih trgovaca i njihove kolonije u Novom Pazaru, o čemu Lidija Mučio piše: “Ova varoš bila je 1689. godine zauzeta, poharana i razorena od strane Srba, na veliku štetu trgovaca, naročito Dubrovčana“. Nešto slično zapisuje i Dubrovčanin Kaloga.

STRADANJE BOŠNJAKA-MUSLIMANA 1737. GODINE

Svaki novi rat Austrije i Rusije na jednoj, i Osmanske države na dru-goj strani, pratili su proklamacije i ruskog i austrijskog cara. One su upućivane hrišćanskom stanovniš-tvu na Balkanu, a prihvatali su ih pripadnici pravoslavne vjere u Cr-noj Gori, Brdima i Starom Vlahu, a povremeno i Albanci katolici.

OKRUGLI STO «70 GODINA ZAVO SANDŽAKA», PLJEVLJA, 20.11.2013.

AUTONOMIJA SANDŽAKA I NJEN ZNAČAJ ZA KRAJ EPOHE ZLOČINA

Admir MURA

TOVI

Ć

12

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TEMA BROJA

13

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

U manastirskim spisima i drugim izvorima ostala su svjedočenja o po-činjenim zločinima. „Ustanici udariše sami na Bijelo Polje i porobiše i popa-liše sve turske kule i predadoše maču Turke od Brodareva do Prijepolja. I ponovo je spaljen Novi Pazar.“ Stani-ša Marković – Mlatinuša, koji je pred-vodio jedinice Starog Vlaha, u svom pismu patrijarhu Arseniju Čarnoje-viću IV i knezu Atanasiju Raškoviću 10. jula 1737 godine, pisao je: „Digni-te vaše ljude te udrite na Sjenicu kada mi udarimo na Novi Pazar.“

ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA 1787-1791.

Stradanja sandžačkih Bošnjaka će biti i kasnije. U ponovnom austrij-sko-ruskom ratu protiv Osmanskog carstva 1787 -1791. napravljen je plan kako da se stanovništvo Crne Gore i Brda ponovo angažira u imperijalne planove Rusije i Austrije. Iz brojnih dokumenata, kao što je pismo igu-mana manastira Morače Nikodima Dulovića od 15. avgusta 1789. godi-ne, vidljivo je da su ovi pohodi izno-va bili jako krvavi.

SJENICA I NOVI PAZAR 1809.Jedan od najtežih genocida u svojoj historiji Bošnjaci su doživjeli tokom Prvog srpskog ustanka, pod vo-đstvom Karađorđa Petrovića. Tom prilikom je u Sjenici ubijeno preko 2.500 Bošnjaka, što je bilo 2/3 uku-pnog broja stanovništva Sjenice, a Novi Pazar je iznova spaljen, a tom prilikom je ubijeno na stotine Bošnja-ka.Baron Božur koji je prošao kroz Sje-nicu nekoliko godina prije Karađor-đevog pohoda bilježi u svom puto-pisu da je Sjenica varošica sa 3-4.000 stanovnika, koju je branila četvrtasta tvrđava; kuće su bile prikupljene u više grupa (mahala), razdvojene ze-lenilom livada i vodama stajaćicama.

Anri Pukvilj 1807. navodi da je Sje-nica naselje sa 700 kuća i 9 džamija. Drugi francuski putopisac Ami Bue (1836.) naziva Sjenicu selom sa 150 kuća-brvnara, pokrivenih daskama, što očito govori kakav je demograf-ski i urbani pad ovaj sandžački grad doživio poslije pohoda srpskih usta-nika.Opisujući stanje u sjeničkoj tvrđavi u pismu upućenom Antoniju Pro-kiću, Karađorđe kaže: „I Turci su u velikoj muki, niti imaju kaku kuću u gradiću, niti imaju (h)rane, niti imaju vode, ni išta, i blizu smo i(h) dognali da se predaju, koje nadamo se da će se do dva dana ili predati ili pobeći. Ali ako i pobegnu, neće uteći, za što smo i(h) sa svi(h) strana obgradili i na sve drumove busije prometali da im indat ne može doći”.Vuk Karadžić o sjeničkoj tragediji, u Historijskim spisima, piše: „Leopold Ranke u svojoj knjizi: Die serbis che Revolution kazao po mojijem riječi-ma da je Kara-Đorđije Sjenicu onda uzeo na juriš, ali ja sad na svoju i sviju nas sramotu moram kazati da to nije istina, nego da je bilo ovako: „Kad Turci u određeno vrijeme otvo-re šanac i prođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokaka načinila, i dok ih još pola nije bilo izišlo (iz šanca), Srbi prednje stanu ubijati i pljačkati; kad to vide Turci, koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore, I stanu se nanovo braniti i Srbe koriti što tako na vjeri rade. Karađorđije se pravdao da su to učinili ljudi nepokorni, bez njegovog znanja i dopuštenja i tako Turke na-govori „kojekuda” da opet pođu, ali i drugi put bude kako i prvi. Treći put morao je Kara-Đorđije dati Turcima za taoca kneza Đuku iz nahije kra-gujevačke i još nekoliko od znatnijeh poglavica (kojijeh imena ne mogu sad tražiti), tako ostali Turci izađu i otidu s mirom i Srbi uzmu Sjenicu”. „Ovo su meni tako pripovjedali lju-

di koji su ondje bili i očima gledali.” Gaja Pantelić, jedan od Karađorđe-vih saboraca, prenosi Karadžiću Ka-rađorđeve riječi: „Ne bi propali niti bi tako razdražili Turke da nisu ubili pašu, krstili Turke, izimali im žene i djevojke i išli na Sjenicu”.U pismu od 27. maja 1809. godine Antoniju Pljakiću Karađorđe sa iro-nijom javlja: ... „koje danas jesmo po-lak Turaka iz grada sasvim ispratili na ćabu da više ne dođu. A ovo dru-go što je ostalo sutra ću poslati kuda bilo...a ja ću s polak vojske pravo tamo doći i s pola topova na Pazar”.Da se radilo o velikodržavnom pro-jektu, sa jasno izraženim namjerama o uništenju ili u najmanju ruku et-ničkom čišćenju prostora Sandžaka, svjedoči i sljedeći podatak. Pred-sjednik vlade Kneževine Srbije, Ilija Garašanin, u svom kontraverznom «Načartaniju», 1844. godine, piše: „Karađorđe je bio vojeni predvo-ditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao pred-videti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovi-na od Turske odjele i Srbiji prisajedi-ne. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo“.U Sjenici su 1809. godine ubijeni Boš-njaci. Stradale su porodice: Šabano-vić, Ordagić, Ibrović, Vrcić Prašoviš, Ljuca, i mnoge druge, dok je klad-nička džamija, najstarija u sjeničkom srezu, potpuno spaljena. Ovu dža-miju je sagradio Bošnjak iz Kladnice, Juso Ibrović, 150 godine prije nego što je Karađorđe spalio.

Autor teksta je direktor Instituta za

istraživanje zločina i genocida(KRAJ PRVOG DIJELA)

TEMA BROJA

Prije više od pola vijeka umro je jedan od velikana Sandžaka i, bez sumnje, naj-markantnija ličnost nauč-

nog, političkog i kulturnog života toga vremena. Smatra se jednim od rodonačelnika naučno-sociološke misli na našim prostorima te zago-vornikom i agitatorem „sociologije sela“ koja je pokrenula takozvano „seljačko pitanje“. U svojoj osebuj-noj ličnosti objedinjavao je učitelja, ministra, ratnog veterana, narod-nog poslanika, univerzitetskog profesora, akademika, naučnika i napose mudrog, povjerljivog i po-štenog političara, što je prava rijet-kost do dan-danas.

Sreten Vukosavljević rođen je 1881. godine u Prijepolju gdje je i zavr-šio osnovnu školu. Kao talentovan i marljiv učenik sebi otvara vrata daljeg školovanja, i to na pljevalj-skoj, valjevskoj i beogradskoj gi-mnaziji, a kasnije na Učiteljskoj školi u Aleksincu. Od 1901. godine službovao je kao učitelj u nekoliko sela Timočke krajine. Za upravite-lja osnovne škole u Prijepolju po-stavljen je 1905. godine. Školski in-spektor u Crnoj Gori postaje 1909. godine, a upravnik srpskih škola u Skoplju 1911. godine. Bio je sre-ski načelnik u Kavadaru te glavni povjerenik za agrarnu reformu u Skoplju 1919. godine. Biran je za narodnog poslanika u narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1920. do 1924. godine. Dva puta je postavljan za državnog podsekretara i u više navrata ime-novan za ministra u tamošnjoj srp-skoj vladi. Sve pomenute dužnosti na visokim funkcijama obavljao je kao veoma mlad čovjek, pun entu-zijazma i volje za uspjehom. Prvo razdoblje plodonosnog angažma-na i naučne karijere Sretena Vuko-savljevića biva iznenada okončano 1925. godine, i to penzionisanjem u 44-toj godini života, što je, svaka-ko, presedan i do tada neuobiča-jena praksa. Stvarni razlog ranog penzionisanja leži u neprihvatanju i neslaganju sa stavovima i politi-kom vladajućeg režima.

Ovaj ambiciozni Sandžaklija imao je privilegiju ili nesreću da živi pod okriljem tri državna režima.

Rođen je za vrijeme vladavine Tu-raka osmanlija kada je Osmanska imperija držala pod svoju vlast balkanske zemlje te je kao veoma mlad učestvovao u balkanskim ratovima 1912-1913. godine. U Pr-vom svjetskom ratu učestvovao je od 1914. do 1918. godine. Nakon povlačenja iz političkog života, a zbog svojih korektnih i autentič-nih stavova, potpuno se posvetio naučnom radu istražujući i prou-čavajući sociologiju sela. To bi, na neki način, bio početak druge faze u njegovom, sada naučnom, anga-žmanu. Svoje stavove i zapažanja o negativnim trendovima življenja na selu te seoske perspektive i mo-gućnosti iznosio je u javnim glasi-lima kao što su listovi „Sandžak“, „Carigradski glasnik“, „Vardar“, „Cetinjski vjesnik“ i „Politika“. Na-učni radovi i promišljanja Sretena Vukosavljevića, koja je publikovao u tadašnjoj štampi, kandidovali su ga za predavača na Beogradskom univerzitetu.

Nakon penzionisanja akademik Vukosavljević se vraća u rodno Prijepolje gdje mu proriču lošu sudbinu koja prati sve one ideali-ste koji nakon neostvarenih ideala i uzaludnog truda padaju u očaj i beznađe. Ali, Sretena Vukosav-ljevića ova politička apstinencija i siromašna sandžačka kasaba nisu spriječile da se bavi društvenim radom te napreduje i izgrađuje se na naučnom polju. Zanimljiv je i specifičan njegov metod naučnog rada, Naime, on bi svakog pazar-nog dana običavao praviti radne sastanke sa seljacima u gradskoj či-taonici, kako bi čuo njihov glas, nji-hove probleme i dileme sa kojima se suočavaju te zgode i brige koje prate seoski život. Tada je u razgo-voru sa svojim seljacima dobijao odgovore na sva pitanja koja su ga kao naučnika interesovala.

On je prvi, zajedno sa svojim sa-borcima, poput Rifata Burdžovića i Murad-ef. Šećeragića, otvorio i po-krenuo mnoga važna, a neriješena pitanja o statusu i budućnosti San-džaka. U „Sandžaku“ 1932. godine Vukosavljević piše: „Zašto je od devet ukinutih gimnazija u drža-vi četiri iz Sandžaka? U Sandžaku

ih je, inače, malo - manje nego što treba, manje nego prosječno. San-džak je manje nego ikoja pokra-jina dao školovanih ljudi. Ovo je učinjeno samo zato što je Sandžak kraj na koji niko ne obraća pažnju. Ne skreće pažnju države na se i zato je ostao uvijek zapostavljen.“ Vukosavljević je znao na satiričan način znalački ukazati na problem ili pojavu, posebno ismijavajući političke ujdurme i loše društvene pojave, kao i mentalitet svoga na-roda kojeg je dobro poznavao. Te priče su zabilježene u jedinstvenu zbirku pod naslovom „Sandžačke hićaje“ sa podnaslovom „Proklet nek’ si ti nesrećni vilajetu u kome su paščad puštena, a kamenje ve-zano“. Takođe, osim u „Sandža-ku“ profesor Vukosavljević piše i u drugim časopisima i listovima koji su tada izlazili, poput listova „Raš-ka“ i „Novi Sandžak’’. On o san-džačkoj tradiciji i moralnim nitima sandžačkog naroda piše: „Sva rela-tivna prenaseljenost gradova više nego šta drugo čini da sandžački gradovi imaju jednu nesimpatičnu moralnu crtu. Osjeća se da je malo polje za radne zamahe ljudima sposobnim... Zbog toga je velika oštrina i bezobzirnost u utakmici... Velika je količina svake pakosti u privatnim odnosima i javnom ži-votu. Više nego u drugim mjestima ovdje se ne vjeruje nikom da neki javni posao radi s nekom dobrom namjerom i dobrom voljom...“

Bezobzirnost, surovost i zlo Dru-gog svjetskog rata podstakli su ga da se i u ovaj rat uključi, pošavši u partizane zajedno sa svojim si-nom Dušanom, koji mu je ubrzo poginuo. Sreten Vukosavljević je bio prisutan na prvoj sjednici inici-jativnog odbora za izbor Antifaši-stičkog vijeća narodnog oslobođe-nja Sandžaka, a 20.11.1943. godine, kada je održana osnivačka skupšti-na Zemaljskog antifašističkog vije-ća narodnog oslobođenja Sandža-ka, pred 252 delegata biva izabran za prvog predsjednika ZAVNOS-a. Bio je učesnik Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 29.11.1943. gdje je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a. Na prijedlog predsjed-nika Nacionalnog komiteta oslo-bođenja Jugoslavije, maršala Tita,

SRETEN VUKOSAVLJEVIĆ PRVI PREDSJEDNIK ZAVNOS-a

dr. Musta

fa FE

TIĆ

14

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TEMA BROJA

OKRUGLI STO «70 GODINA ZAVO SANDŽAKA», PLJEVLJA, 20.11.2013.

TRGOKEMOt r a d e t r a n s p o r t a n d m o r e

K u ć a z a V a š u K u ć uwww.trgokemo.comDubrovačka bb

phone/fax: + 381 20.360.181email: office@trgokemo.com

Trg Isa-bega IshakovićaNovi Pazar

020/337-870

15

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

uključen je u sastav vlade dr Ivana Subašića kao ministar ishrane i ob-nove šuma i ruda. Nakon formira-nja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije postavljen je za ministra kolonizacije. Kao mi-nistar u narodnoj vladi nije se slagao sa određenim stavovima po pitanju povratka protjeranih sa Kosmeta i Makedonije. Stoga, njegovo mini-starstvo biva ukinuto, a on razriješen dužnosti ministra. Sreten Vukosav-ljević je biran za narodnog poslanika i člana Prezidijuma Narodne skup-štine FNR Jugoslavije 1945. godine. Bio je autor veoma važnog Zakona o agrarnoj reformi, takođe 1945. go-dine. To je period kada se Vukosav-ljević definitivno povlači iz politič-kog života i posvećuje se naučnome radu. Kao univerzitetski profesor uključuje se 1948. godine na Filo-zofski fakultet, a 1951. godine, kao jedan od utemeljivača sociologije u Srbiji, biva postavljen za upravnika Instituta za izučavanje sela pri Srp-skoj akademiji nauka i umjetnosti. Bio je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti.

POIMANJE BOŠNJAKAVeličinu i širokogrudnost Sretena Vukosavljevića možda najbolje od-slikava njegov pravedni i ljudski stav o Bošnjacima kao autonomnom i autohtonom narodu sa svekoli-kom tradicijom i kulturnom bašti-nom. On ih prije svega upozorava i upućuje kada kaže: „Ali Muslimani trebaju da imaju na umu: Niko ne može sva svoja prava očuvati u pot-punosti ako nije svjestan tih prava, ako ne osjeća da ih zaslužuje, da mu nisu darovana. Ako ne može da čuva i brani svoja prava uvijek će se naći neko, makar susjed njegov, da

mu ih nagriza i krnji.“ (Sandžak, br. 14, 1. oktobar1932.)

Na drugom mjestu profesor Vuko-savljević se obraća svom srpskom narodu da se urazumi i pokaže to-leranciju prema drugima, dodajući: „Pokušaj da se Muslimani ‹nacional-no osvijeste›, da postanu ‹Srbi mu-slimanske vjere› nije uspio ni malo. Ne bi uspio i da su to Srbi radili sa više širokogrudosti i dosljednosti, jer je pogrešno bio zasnovan. Nisu Muslimani nešto što nema svojih iz-građenih osobenosti, pa da sada toj nacionalno i kulturno bezličnoj masi Srbi samo dadnu obličje. Ovo mjesto koje u duši Srba zauzima nacional-no osjećanje, nije u duši Muslimana prazno, pa da Srbi treba sada da po-pune tu prazninu. Muslimani imaju svoju posebnu historijsku tradiciju. Ono što je u Srba osjećanje nacional-ne sigurnosti, ima i u Muslimana, ali je to solidarnost sa onima koji su im slični, pa i ne govorili istim jezikom. Muslimani imaju drukčije izgrađen materijalni život i mnoga moralna

shvatanja, drukčije izgrađene ured-be o cijelom ponašanju. To sve čini da se nači Muslimani osjećaju za-jednicom. Ta zajednica je zatvorena i visoko ograđena. Osjećanje da je član te zajednice našem je Muslima-nu dovoljno: ne osjeća neku prazni-nu zbog toga što nema nacionalnog osjećanja onakvog kakvo je to u dru-gih zajednica. Razlika među nama bila bi mnogo manja kada bi naši Muslimani bili samo zaostali iza Srba u nacionalnom razvitku. Nisu zaostali nego su drukčiji, na drugoj osnovi, na sasvim drukčiji način iz-građeni kao zajednica. Srbi treba da se odreknu, iskreno i dosljedno, sva-ke namjere koju su imali raniji reži-mi da se od Muslimana stvori nešto drugo, a ne ono što su, ponajmanje Srbi muslimanske vjere. Ma koliko to željeli, to je apsolutno nemoguće postići.“ (Glas Sandžaka, br. 1, 15. juni 1944.)

Ako bi sumirali sve odlike, zasluge i podvige koje je u svom plodono-snom životu iznjedrio ovaj sandžač-ki sin, onda bi se one mogle formuli-sati ovim redom: bio je, prije svega, dobar i karakteran čovjek; veliki rodoljub, plemeniti naučnik, besko-promisni i principijelni političar; hrabar i otvoren um sa vizionarskim pogledom na budućnost. Bio je Sr-bin, ali to mu nimalo nije smetalo da se istinski bori za Sandžak, njegov status i sandžačke građane. Bio je i ostao svijetli primjer dosljedne bor-be za pravdu, jednakost i istinsku toleranciju među narodima različi-tih nacionalnih, vjerskih i kulturnih opredjeljenja.

Sreten Vukosavljevic je umro 9. av-gusta 1960. godine u Rovinju, a sa-hranjen je na Novom groblju u Be-ogradu.

TEMA BROJA

Poštovani, dozvolite mi da na samom početku posela-mim i pozdravim sve pri-sutne, kao i učesnike ovog

skupa. Pripala mi je čast, a ujed-no i velika odgovornost, da nešto kažem na temu “Prekogranična regija Sandžak - preduslov mira i stabilnosti”.

Sandžak ima dugu i burnu histori-ju u kojoj se njegova sudbina pre-lama kroz različite vremenske pe-riode i događaje. Regija Sandžak se prostire na površini od 8.687 kv. km, ima bogatu historijsku proš-lost o kojoj svjedoče pisani tragovi u svjetskoj literaturi, političke kar-te, kulturno-historijski spomenici i dokumenti. Od mnogobrojnih san-džaka iz Osmanske imperije jedino je Novopazarski sandžak zadržao svoje ime do danas. Sandžak je da-nas podijeljen između Crne Gore i Srbije, ali uprkos tome ostala je me-đusobna povezanost Sandžaklija u historijskom i kulturološkom po-gledu i ta veza kroz naredno vri-jeme nije jenjavala, već je naprosto

jačala. Regija Sandžak je bogata prirodnim resursima, ali bi se mo-glo kazati da je Sandžak danas po-dručje niskog životnog standarda, a razlog tome je, između ostalog, i pogrešna razvojna politika država kojima je podijeljena.

U novijoj historiji ovog područja posebno je značajan period Dru-gog svjetskog rata. Uspostavom nove Jugoslavije Sandžak nije pre-rastao u njenu saveznu jedinicu i otada se vode tihe rasprave o tom presedanu, ali i njegovoj budućno-sti. Od uspostavljanja republičkih granica 1945. godine sandžačka te-ritorija podijeljena je između Crne Gore i Srbije, ali ostala je kohezija jedinstvenog prostora u histirij-skom, kulturološkom, pa i pri-vrednom pogledu. Danas, kada su granice na Balkanu konačno uspo-stavljene, Sandžak svoj razvoj vidi u formi “evropske regije”. To je put i način da se po evropskom mode-lu očuva historijski, teritorijalni i kulturološki identitet Sandžaka i obezbijedi njegova revitalizacija u

punom smislu te riječi.

Dan Sandžaka je bitan datum za Sandžaklije i Bošnjake Sandžaka, kao i Bošnjake u okruženju i široj dijaspori, pa je dobra prilika da če-stitaju i mubareklišu jedan drugo-me, te koristim i ovu priliku da po-želim svim građanima Sandžaka sretan i berićetan Dan Sandžaka sa nadom da nam svaki naredni bude u bagostanju, miru i prosperitetu.

Takođe, Dan Sandžaka je znak u vremenu kada imamo priliku da sagledamo kroz šta smo prošli, gdje smo došli i gdje i kako idemo u budućnost. Možemo sa sigurno-šću konstatovati da se nalazimo na raskršću puteva. Decenijama je bošnjački narod sistematski i institucionalno diskriminiran, obespravljen i maltretiran da je to moralo ostaviti posljedice po kolek-tivnu svijest i identitet našeg naro-da. Želim da podsjetim javnost da je samo prije par mjeseci premijer Crne Gore Milo Đukanović na jed-nom skupu izjavio da je evropski put Crne Gore “njegoševski put”.

PREKOGRANIČNA REGIJA PREDUSLOV MIRA I STABILNOSTI

Zejto RASTODE

R

16

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TEMA BROJA

OKRUGLI STO «70 GODINA ZAVO SANDŽAKA», PLJEVLJA, 20.11.2013.

17

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Želimo ovom prilikom kazati da to nije i put Bošnjaka Sandžaka, pa ako nam je u interesu, a mi duboko vjerujemo da jeste, zajednički put, a to je evropski put - put jednakosti, prava, mira, slobode i dostojanstva uz najviši stepen zagarantovanosti ljudskih prava i sloboda. Mir i bu-dućnost se mogu graditi samo na jednakosti i slobodi svih građana bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Danas se u zemljama regiona pro-nalaze modaliteti koji bi doprini-jeli razvoju nerazvijenih područja. Kao rješenje problema sve češće se spominje prekogranična saradnja. Takva saradnja u Evropskoj uniji je započela još 1990. godine kao izdvo-jena inicijativa Zajednice finansira-ne iz Evropskog fonda za regionalni razvoj. Evropska unija je kroz svoje djelovanje osmislila programe koji-ma pomaže razvoj nerazvijenih re-gija. Prekogranična saradnja država sastavni je dio regionalne razvojne politike Evropske unije. Ova poli-tika osmišljena je upravo s ciljem unapređenja ekonomske, kulturne, socijalne, privredne i druge sarad-nje regija te smanjenja razlika u ste-penu njihovog razvoja. U tom smi-slu, podrazumijeva mnoge tipove saradnje, kao što su: prekogranična saradnja (cross border cooperation), transnacionalna saradnja (transnati-onal cooperation), međuregionalna saradnja (interregional cooperarti-on)… Evropska unija ovakve vido-ve saradnji pomaže novčanim sred-stvima iz planiranih EU fondova. Regija tako unapređuje svoj razvoj projektima sadržanim u programi-ma Evropske unije.

Program prekogranične saradnje koji podrazumijeva uspostavlja-nje neke evropske prekogranične regije mora biti jasno formulisan. On mora imati utvrđenu strategiju regionalnog razvoja koja se progla-šava evropskom prekograničnom regijom. Izrađuju se lokalne šeme za planirana područja. Izrađuju se i jačaju kapaciteti za pripremu i reali-zaciju planiranih razvojnih projeka-ta. U projekte se uključuju jedinice lokalne i regionalne samouprave, institucije za zaštitu kulturne bašti-ne, ustanove zdravstvene zaštite, turističke zajednice, poljoprivredne i druge organizacije regije, angažuju se i regionalni koordinatiri. Projek-ti za razvoj regije uključuju razvoj

privrednih resursa, infrastrukture, izgradnju puteva, razvoj sistema telekomunikacije, zaštitu prirodnih bogatstava itd. U Evropi postoje i prekogranične regije sa većim ste-penom autonomije, kao što je Južni Tirol u sjeveroistočnoj Italiji. Ovu autonomiju čine dva područja: po-dručje Trentina u kojoj stanovnici govore italijanski jezik i područije Južnog Tirola u kojem stanovnici govore njemački jezik. Svoju au-tonomiju Južni Tirol je dobio 1971. godine, a ulaskom Austrije u Evrop-sku uniju 1995. godine još više se poboljšala ova regionalna međugra-nična saradnja.

Kako mi vidimo rješavanje sandžač-kog problema? Kako sada stvari stoje, u realizaciji ideje o Sandžaku kao evropskoj prekograničnoj ideji ne bi trebalo biti prepreka i ona po-staje sve jasnija i realnija. U martu 2006. godine, dva mjeseca uoči refe-renduma za nezavisnost Crne Gore, predsjednik DPS Milo Đukanović i predsjednik Bošnjačke stranke Ra-fet Husović potpisali sporazum koji tretira Sandžak kao prekograničnu regiju. U tom kontekstu, baš zahva-ljujući bošnjačkim glasovima, Crna Gora je i dobila svoju nezavisnost. Bošnjaci, u najmanju ruku, očekuju od aktuelne vlasti u Crnoj Gori da otpočnu pregovore sa najkompeten-tnijim predstavnicima Bošnjaka u Sandžaku, ali ne onih po mišljenju predstavnika vlasti u Crnoj Gori, pa makar to bili predstavnici BS-e u Crnoj Gori ili bilo koje druge partije ili institucije koja nema kredibilitet kod bošnjačkog naroda Sandžaka, bar ne ovog dijela naroda kojeg za-stupa i predstavlja Sandžak EU re-gija.

Uvjereni smo da će vlasti razumjeti važnost historijskog trenutka u ko-jem se nalazimo, kao i spremnost Crnogoraca i Bošnjaka da otpočnu novu stranicu bez predrasuda, dis-kriminacija i nesloboda drugih na-roda. Vjerujem da možemo živjeti u suživotu sa drugim dijeleći za-jednički nam prostor uz obostrano uvažavanje osobenosti kulture, vje-re i tradicije drugih naroda. Samo to je garancija opstanka i uspjeha kao trajne stabilnosti i blagostanja svih koji žive na ovim prostorima. U suprotnom, odlaganje i ignorisa-nje stvarnih potreba za dijalogom i razgovorom dovodi do pogorša-vanja gore navedenih pojava, što u najmanju ruku izaziva depresiju i raseljavanje građana sa ovih prosto-ra, kao i podizanja negativnih ten-zija. Pregovori bi ujedno bili dobar početak, a i signal Bošnjacima da je Crna Gora spremna da otpočne novu stranicu historije ne zaborav-ljajući prošlost kao učiteljicu života, ali sa nadom i vjerom u sigurniju i perspektivniju budućnost za dobro-bit svih građana ma iz kojeg naroda oni poticali. Bošnjaci kao lojalni gra-đani ove države ovako nešto očeku-ju od svojih predstavnika u vlasti i od države u kojoj žive, jer to vodi putu koji nema alternativu, a to je put jednakosti i prava svih naroda, put slobode mira i stabilnosti regi-je, a u skladu sa evropskim povelja-ma o zaštiti i unapređenju ljudskih prava i sloboda, što zasigurno vodi prosperitetu i sigurnijoj budućnosti nas i naše djece. Hvala.

Autor teksta je predsjednik Nevladine organizacije “Sandžak EU Regija”

TEMA BROJA

18

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Kao i svaki novinar koji ima profesional-ne izazove nisam mogao da odolim na ukazanoj prilici, da razgovaram sa čo-vjekom koji već dvije decenije tema dana u regiji. Hvaljen i osporovan, za jedne heroj za druge neprijatelj. Kao duhovni čovjek broj jedan, silom prilika ili prili-ka na silu uvučen je i u politički život regije. Rođen bez dunjalučkog ćeha za strah, poštovan i od strane onih koji ne misle i ne rade kao on. Možda sljedeća misao najbolje opisuje mog sagovorni-ka: “Neću se predati, neka mi se ruke osuše, neka mi duša pusta ostane, neka mi usta zanijeme ako ne uradim ono što čovjek uraditi mora, a Bog neka oduči.“ Moj večerašnji sagovornik glavni muf-tija Islamske zajednice u Srbiji, muftija Sandžački Muamer ef. Zukorlić.

Selam Alejkum. Na početku našeg raz-govora, želio bih da Vas pitam, šta je Islamska zajednica dobila vašim dola-skom 93.godine? bio je to ratni period, u Bosni se ginula, Hrvatska je također bila u ratu, u kakvom je ambijentu sta-nje bilo u Sandžaku tih godine?

Muftija: Konačni sud ovosvjedski može se dobiti isključivo nakon iz-vjesne vremenske distance, historija će dati svoj sud, onaj pravi i onaj bit-ni jeste sud Uzvišenog Allaha dž.š. i on je taj koji će također ocijeniti to najpreciznije. Ono što sada, nastoja-ću se sačuvati od subjektivnosti što u konačnosti nije moguća, ali nakon

dvadeset godina, dvije decenije, mogu kazati da su planovi koje smo postavili predase 93.godine, prema-šeni i to značajno. Pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je 93.godi-na najteža godina za Bošnjake mož-da u povjesti njegova postojanja. Uprkos toj surovoj činjenici, mi smo tada imali ozbiljne planove i ozbilj-ne ambicije. One su doduše tada bile i na nivou snova, vizija, vrlo često želja, ali Allah dž.š. nam se smilovao iz godine u godinu da su se snovi počeli ostvarivati.

Prvih sedam godina smo imali svo-jevrsni nastanak. Jer stanje u kome se Islamska zajednica nalazila 93.go-dine, je bilo jako loše, prije svega što smo imali raspad Islamske zajednice nakon Jugoslavije, i Sandžak je imao samo odbore ili medžlise koji su bili ostaci te zajednice, bez i jedne insti-tucije, organizacije i ustanove koja je povezivala taj prostor. Odbori Islamske zajednice su se bavili onim najelementarnijim vjerskim uslu-gama, kao što je dženaza, mevlud, i ništa skoro preko toga, elentarne usluge u džamiji i to je bilo stanje toga trenutka. Tako da od 93.godine imamo uspostavljanje medrese Gazi Isa-beg, potom dalje formiranje cije-log sistema vjersko-prosvetnih usta-nova od najnižeg dječijeg vrtića pa sve do Univerziteta, preko Fakulteta za Islamske studije, pa uspostava

jednog cijelog mediskog sistema oko Glasa Islama, kasnije internet porta-la i svih pratećih subjekata, do tog dobrotvornog sistema okupljenog oko organizacije „Hajrat“, potom organizacija omladine, subjekata koji su okupljali žensku populaciju, izdavačke djelatnosti koja je postala najrazvijenija na ovom područiju i izvan samog Sandžaka, u Sandžaku ubedljivo najača. Dakle, tih prvih se-dam godina su bile godine nastan-ka, to su bile godine pod zloglasnim režimom Miloševića.

Kada bi pravili presek vašeg rada, naka-ko se same od sebe nameću tri faze, pri-je Đinđića, za vrijeme Đinđića i nakon ubistva Đinđića. Imam osjećaj po onoj narodnoj prije ubistva je da je bilo „du-raj i saburaj“?

Muftija: Skoro da se taj period od dvije decenije, evo smo sada u dva-deset i prvoj godini tog perioda, može podijeliti na jednaka tri dijela. Ovaj prvi dio koji sam označio kao sedam godina nastanka, zapravo se on okončava padom Miloševića 2000.godine. poslije toga, padom Miloševića dolazi jedan period koji možemo označiti kao pile prospe-riteta. Istina, srž, odnosno ključni dio tog perioda jeste, taj period vla-davine Zorana Đinđića i nije se on odmah završio, zato što je tu ostalo nešto pozitivne energije u sistemu

INTERVJU

„ISTINA RAĐA MRŽNJU, KO

GOVORI ISTINU ČESTO SE ZAMJERA

DRUGIMA“

INTERVJU GLAVNOG MUFTIJE I MUFTIJE SANDŽAČKOG MUAMER-EF. ZUKORLIĆA ZA BOSANSKOHERCEGOVAČKI INTERNET PORTAL “ZNAMO.BA”

Razgovarao: Admir F. Beganović

19

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

INTERVJU

20

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

koji je ostao iza njega, i to je trajalo do negde 2007.godine. To je period prosperiteta gdje su ove ustanove koje su nastajale, u predhodnom pe-riodu, kao i druge koje su nastajale početkom drugog perioda doživele svoju ekspanziju, i nažalost taj se pe-riod završava negde 2007. Prije toga već se i vast mijenja nakon ubistva Zorana Đinjđića, nak još nekog pe-rioda vladavine njegove vlade, do-lazi promjena vlasti i dolazi period kada Koštunica stupa na vlast kao predstavnik, najautentičnijih pred-stavnik onoga što su ti najrigidniji faktori vlasti u Beogradu, pogotovo pozadinski faktori, a to su dva ključ-na faktora, to su Srpska pravoslav-na crkva i Srpska akademija nauka i umjetnosti. Oni su stvarni vladari Srbije, ostalo su samo subjekti koji se smjenjuju i koji manje ili više podpadaju pod taj uticaj. Onaj koji je pokušao da im se otrgne, platio je glavom a to je Zoran Đinđić. Svi ostali su bili izvršioci volje ova dva subjekta, ali su eto bili to elegantni-je ili surovije, u svakom slučaju to je ono što je ključna pozadina. I nakon tog perioda počinje treći period, pe-riod odbrane. Znači imali smo peri-od nastanka, prosperiteta i onda je, ono što je bio rezultat te dvije faze sada došlo na udar iskušenja koja su nastupila agresijom na Islamsku zajednicu 2007.godine. I eto taj peri-od je već 6 godina, zakoračili smo u 7. godinu. Ja sam nedavno govore-ći o ovim etapama to čak i povezao sa onim Kur’anskim kazivanjem iz sure Jusuf o sedam mršavih i sedam debelih krava, poznato je to kaziva-nje koji označava period od sedam godina. Radi se o snu Jusufa a.s. od-nosno o snu vladara Egipta koji je pozvao Jusufa a.s. da mu protuma-či san, jer je on sanjao da će sedam mršavih krava pojesti sedam debe-lih krava. Onda mu je Jusuf kazao da se san odnosi na sedam rodnih godina i preporučio da je to poruka kroz san, da je potrebno za tih se-dam rodnih godina skupiti hranu u silose da bi mogli da prežive sedam mršavih, odnosno sedam nerodnih, sušnih godina, koje su kasnije došle. Tako da te broj sedam ima i za nas simboliku, i onda sam ja to povezao sa našim stanjem jer smo imali se-dam, pa sedam, pa evo i sada nadam se sedam. I zato je moja poruka bila da očekujem da 21.godina odnosno kraja trećeg sedmogodišnjice bude zaokruživanje svih ovih vrijednosti odbrane, rezultata i postignuća, e sad videćemo šta bi mogao biti ta če-tvrta faza, možda neka etapa perfek-cije ili stabilnosti. Neće biti problem

da joj damo ime samo neka bude dobro.

Muftija, vrijeme vladavine demokrate Borisa Tadića? Moram biti iskren da se, da je upravo većina očekivala nastavak uspješne saradnje, bar malo slične, bar malo nalik one sa premijerom Đinđi-ćem. Međutim, upravo taj period uveo je narod Sandžaka u lavirinte smutnje, podjela pa čak i mržnje. On je tražio od vas da mu vjerujete, vi mu jeste vjero-vali, vi ste tražili razgovore, međutim on je kratko i jasno rekao d država ne pregovara, da bi pred ove izbore kruna svega toga bila vaša izjava da između licimernog demokrate i iskrenog nacio-naliste birate ovoga drugog. Šta možete reći o tom periodu?

Muftija: Period agresije na Islamsku zajednicu je kao što sam kazao 2007.godine. To je period vremena Koštu-nice, tada je Tadić bio predsjednik a Koštunica premijer jer imao je vlast, i tada sam ja pozvao predsjednika Ta-dića, još mo bili u dobrim odnosima i komunikaciji i rekao, šta se dešava, zašto ovo dopuštaš? On je meni ka-zao da on nema izvršnu vlas, da je on zgrožen sa tim šta radi izvršna vlas, da je to nedopustivo, i da su njemu nažalost vezane ruke, i da onog tre-nutka ukoliko on dobije vlas, izvrš-nu, na parlamentarnim izborima da će on to ispraviti. Nakon par godina su stupili parlamentarni izbori, i on je čak i ovde došao, bio je ovdje u ovom kabinetu i imao je jedan skup ovdje na gratskome trgu gdje je pri-sustvovalo preko 20 000 ljudi, to je bio predizborni skup, gdje je kazao javno da on garantira jedinstvo u Islamskoj zajednici da ako pobijedi njegova partija i dobije vlast da će on to ispoštovati. To je čak ponovio i na jednom skupu u Sava centru, i doslovce je čak govorio o nekim ele-mentarnim principima, on je kazao da kako god Srpska pravoslavna crkva ima pravo da bude nadgra-nično povezana pa su pravoslavci iz Bosne, Hrvatske, Slovenije, i šire di-jaspore, vezani za patrijaršiju u Beo-gradu i centrali Srpske pravoslavne crkve, i kako god Srpska pravoslav-na crkva ima i uživa to pravo, da i muslimani i Islamska zajednica ima to pravo. Na tom obećanju je dobio i našu podršku i neku vrstu institiuci-onalne podrške ali i masovnu podrš-ku birača. Međutim, nakon toga mi imamo potpuni zaokret i nastavak te antibošnjačke i antimuslimanske politike, koja je upočetku bila kroz jednu licimernu retoriku, kroz objaš-njenja da mu treba vremena, da je tu sve otišlo predaleko, itd, do trenut-ka kada je on nastupio otvoreno pro-

tiv, sa porukama da se ne pregovara itd. Pregovara sa uvijek kad se nešto ne može riješiti sigurno, i ko god ne razgovara doćiće vrijeme kada će morat da pregovara. On je odbijao i da razgovara a kasnije je rekao da neće ni pregovarati, sad neće biti u prilici ni da pregovara ni da razgo-vara jer je izgubio vlast, pao je. On je dva puta zahvaljujući Bošnjacima u Sandžaku dobio tu vlast. On je pre-vario, on je bio jedno jako licimerno razdoblje Srbije, čak mislim da je on bio jedno loše ili najlošije rješenje od pada Miloševića, i za Srbiju ne samo za Bošnjake, jer licimjestvo je najizrazitiji oblik laži a laž ne može koristiti ni onome ko je ima ni ono-me protiv koga se koristi. On je mi-slio da će boti dobar političar uko-liko bude permanentno lagao, i on je je uvijek imao različitu priču za sagovornika, jednu priču je govo-rio u Begogradu, drugu u Sarajevu, treću u Briselu, četvrtu u Ankari, petu u Novom Pazaru, i u početku je to izgledalo simpatično, to je bilo „vidi kako ovaj fino govori“, i onda su se tu primili razni lideri okolo, čak i ovi naši Bosanski pa s se ra-dovali susretu sa Borisom Tadićem, međutim, sve je to bila jedna laž jer oni nisu pratili njegove druge izjave da se on ponosi time, što je njegov stric bio četnički vojvoda, četnički komandant u Crnoj Gori, ili razne druge. Dakle, on je prosto jedno vri-jeme profitirao iz tog licimjerstva, onda se sva ta laž na kraju susrela u njemu i on je hvala Bogu izgubio iz-bore. Činjenica je da su ovi sada koji su ranije pripadali jednoj rigidnoj desničarskoj, nacionalističkoj opciji profitirali, i na padu Tadića i na na-šem negativnom odnosu prema Ta-diću. Mi smo rušeći Tadića pomogli njima da dođu na vlast, i tačno je da sam ja to tada kazao i meni je svaka iskrena opcija bolja od lažne, pa ma-kar bila četnička, kakva god jer tada znate na čemu ste. Ali je suština opet u onome što sam predhodno kazao, postavlja se pitanje zašto Boris Tadić nije ispoštovao obećanje? Odgovor je veoma jasan. Zato što, ili nije htio ili nije smio da se suprodstavi stvar-nim vladarima Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.

Beganović: Muftija, često se čuje da su Bošnjaci Sandžaka i uopće zanemareni u političkom smislu u Srbiji, međutim činjenica je da Bošnjaci imaju dva mi-nistra u Vladi Srbije. Šta je to po čemu oni nisu zadovoljili ovu ogromnu veći-nu koja je uz Vas i šta je to što Vama ne odgovara kada su oni upitanju?

INTERVJU

21

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Muftija: U zadnje vreme ćete jako če-sto čuti da imamo inflaciju Bošnjač-kih ministara u Vladi Srbije. A in-flacija je svima poznata, znači imate puno para a za njih ne možete ništa da kupite. Dakle, mi imamo puno ministara u vladi, ali ne možemo za njih ništa da kupimo, i zapravo je ključno pitanje, da li je prirodno da Bošnjaci koji predstavljaju 3% ili 4% stanovništva u Srbiji imaju 12% ministara u vladi, to svakako nije normalno, pogotovo kada se uzme u obzir stvarna politika prema Boš-njacima kroz proteklih stotinu go-dina, koja je bila i ostala represiv-na, diskriminatorska, jer su stvarni vladari Srbije i dalje ostali dosljedni mišljenju „Da sve što je nesrpsko je neprijatelj Srbiji“ i odatle proizilazi genocidna politika koja je kulmini-rala kroz agresiju na Bosnu i Her-cegovinu i nažalost takva politika je još uvijek izuzetno moćna, odnosno takvo gledanje na sve nesrpske fak-tore u Srbiji ili na Balkanu, a pogoto-vo na Bošnjake koji imaju problem ne samo da nisu Srbi, nego su još i nasljednici Turske krivnje. Pa su sada nasljednici fundamentalističke krivnje, pa su terorističke krivnje, pa više nema krivnje koju mi Bošnjaci ne nosimo. I onda u tom ambijentu i ovi historijskih predrasuda, historij-skih hajki, gdje vi imate kroz „veli-ka“ književna djela popud Gorskog vijenca gdje se propagira genocid-nost prema Bošnjacima, gdje se le-galiziraju zločini prema Bošnjacima, gdje se vrijeđaju najsuptilnije vrijed-nosti Islama, Poslanika a.s., ezana, hodže itd. Dakle, to su i dalje djela koja se smatraju genijalnim, na tim djelima nastaje ta mržnja, i zato je prema Bošnjacima tako jednostav-no biti neprijatelj ovdje, da ćeš jako malo naći onih koji će kazati da to nije uredu, koji će se tome suprod-staviti. Zato mi nismo nikada ima-li uticaj Bošnjaka u Beogradu do posljednjih nekoliko godina, i to je direktni produkt naše borbe ovde i nastanka i afirmacije ovog našeg du-hovnog i nacijonalnog pokreta čija je matica Islamska zajednica a oko koje je nastao i niz drugih kulturnih, pro-svetnih, nacionalnih i dr. institucija i organizacija. Onda je primenjen isti onaj recept koji je primijenjen na Kosovu, to je recep kojeg uglavnom sve kolonijalne sile, sve hegemonije, sve okupacije, svi faktori koji žele dominirati jednim narodom, u jed-nom periodu upotrijebe, a to je tra-ženje pete kolone, traženje saradnje sa onima koji će pristati da obave prljavi posao protiv svog naroda, to se ovdje čini kroz ta dva ministra.

Zapravo, odluka beogradske politi-ke je bila „bolje nam je da damo per-sonalno-pojedincima u ovom sluča-ju političarima, puno, a da ne damo narodu ništa“, to je ključ postanka i obstajanja dva ministra., s tim što tu imate jako paradoksa, npr., ministar Ljajić je ministar od, Bog zna od kad, ovdje ga već zovu „ministar sa stal-nim radnim odnosom u Beogradu“, „ministar za sve na svijetu“. Bio je ministar za ljudska prava i nacio-nalne manjine, pa je poslije toga bio ministar za rad i socijalnu politiku, pa je sada ministar za unutrašnju i spoljnu trgovinu i telekomunikaciju, a pored toga je dužio Haški tribunal, pa duži porodice haških osuđeni-ka, on se brine da li Karadžićeva i Mladićeva porodica ima para, da li imaju da plate kartu do Haga, kako im je zimi imaju li drva, itd? Dok njegov narod ovdje nema ni drva, ni struje, ni vode, gaca u toj jednoj sirotinji. On je dužio i Preševsku dolinu, kako oni kažu južnu Srbi-ju, jednostavno skoro da ne postoji resora i pitanja koga on nije dužio. Ovdje čak naš narod doživljava, da su ti ministri, a posebno Ljaić postali kao i inventar jednog objekta, jedne kafane, pa sada kafana mijenja gaz-du, al ne mijenja osoblje i inventar nego se to kupi i dalje se nasljeđu-je. Šta je tu interes države? Interes je snisthodljivost, poltronstvo, i us-luge koje oni pružaju državi, odno-sno državnoj politici, antibošnjačkoj politici, protiv Bošnjaka, to je sušti-na njihovog statusa. Jačanjem ovog našeg nacionalno-duhovnog pokre-ta oni su dobili na važnosti, oni su postali skuplji, oni sada Srbiji kažu „ako mi ne budemo ministri, muftija će zavladati Sandžakom, i onda će to biti povratak vremena Sultan Sulej-mana“. To je otprilike batina kojom oni plaše ovu jadnu napaćenu Srbiju i na tome profitiraju. Svakako, kako vrijeme protiče, aduti su im jako sla-bi jer sve to od čega su oni spašavali Srbiju ispostavilo se da nije opasno po Srbiju, jer mi nismo opasni po Sr-biju, mi nismo opasnost ni za koga, jer mi se ne borimo ni protiv koga, mi se samo borimo za svoja prava i svoju slobodu, a dati pravo, ili ako jedan dio građana nema pravo slo-bode to nije stabilnost Srbije, to je destabilizacija Srbije, jer ne može Srbija imati svoju sreću na našoj ne-sreći. Ne može Srpski narod ostva-riti sreću na našoj nesreći. Prema tome, naš koncept vodi stabilnosti Sandžaka, stabilnosti Srbije, stabil-nosti Crne Gore, stabilnosti regije, kao i što čvrsto vjerujem da činjenica da Bošnjaci imaju manje prava kao

cjeloviti nacionalni korpus u Bosni i u Sandžaki i uopće u regionu, da reducirana prava i sloboda za Boš-njake predstavljaju ključnu opasnost za stabilnos Balkana, jer prosto, sve što je nakrivljeno će morati jednog dana da padne. Činjenica da jedan narod ima 150% prava a drugi 40% ili 60% jednostavno cjelokuptu sta-bilnost drži nakrivljenom i to ne može da opstane. Zato je jako važ-no to razumjeti, ne po relaciji emo-cija, ne po relaciji sebičnosti, ne po relaciji sad eto mi nešto molimo da nam daju prava, prava niti se mo-raju niti se dobijaju, ni na šalteru ni kod bilo koje institucije, prava se ostvaruju, sloboda se osvaja, u ratu puškom mimo rata pameću, olov-kom, institucijom, obrazovanjem, organizacijom, kvalitetom personal-nim, kvalitetom kolektivnim, prema tome to je naš kurs i mi tim putem idemo. Ovo što nam se dešava u po-gledu opstrukcije, i od pete kolone unutar Bošnjačkog naroda i ovdje i u Sarajevu, i od strane protivnika iz drugog naroda ili sa strane državnih vlasti, je cijena koje smo mi potpuno svjesni i to je period kroz koji mora da se prođe, jer sve što vrijedi ima svoju cijenu. Sloboda je najvrednija i mora se pltiti visoka cijena, i mi je evo plaćamo, idemo naprijed korak po korak i sve smo bliže ako Bog da cilju.

Beganović: Inače kada je riječ o Rasimu Ljaiću uslovno rečeno, obično ljude i bune ti silne funkcije, kao da su upita-nju dvije partije a jedan čovjek, jedan na nivou Sandžaka a drugi na nivou Srbije. Mene kao novinara interesuje, vi ste bili jedno vrijeme u korektnim odnosim sa njim, i recimo, ljude u Bosni dovodu u zabludu taj „iznenadni“ raskid. Šta je dovelo do toga?

Muftija: Ja sam bio u dobrim odno-sima sa svima njima, ja sam bio u dobrim odnosima i sa Sulejmanom Ugljaninom, sa njim zajedno sam kao najmlađi član inicijativnog od-bora za osnivanje SDA Sandžaka 90., i sve do trenutka dok on nije objavio rat meni i Islamskoj zajed-nici 96. godine, kada sam odbio da Islamska zajednica bude njegov po-litički servis. On se okrenuo protiv nas, protiv Islamske zajednice, pro-tiv mene konkretno jer je smatrao da sve dok sam ja na čelu Islamske zajednice da on ne može ovu insti-tuciju, ovaj sistem institucije staviti u cilju sobstvenih, političkih i par-tijskih ličnih interesa. Godinama sam ja pokušavao da izbegnem taj sukob, to nije bilo moguće, i onda smo shvatili da je jako važno da u

INTERVJU

22

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Sandžaku zaživi normalna smjena vlasti, jer su shvatili da je na kraju i višepartijski sistem ima smisao uko-liko se vlasti smjenjuju mirno, jedna partija, druga partija, pa građani mogu da uporede ko je radio bolje, pa da kazne lošoga, pa da nagrade dobroga, on je tada bio uspostavio jedan monopol i tu je bilo jako teško. Tada je jedina opozicija bio Rasim Ljaić. Istina, nika ja nism imao neko visoko mišljenje o Rasimu Ljaiću, obzirom da smo i tada bili neka vr-sta pripadnika iste ekipe, jer je i on bio jedan od osnivača SDA 90.go-dine, ali kroz to smo se poznavali. Znam da nije čovjek blizak duhov-nim i moralnim vrijednostima koji-ma ja pripadam, ali smo tada odlu-čili da ga podrživo kao neku vrstu nužnog zla da bi se taj politički mo-nopol Sulejmana Ugljanina na neki način ovdje oborio ili zaustavio. On je iz toga profitirao politički, i nakon što je pobijedio on je počeo isto da se ponaša kao Sulejman Ugljanin. To niije samo problem Ljaića i Ugljani-na, mi sada imamo isti problem i u Sarajevu, dakle, to je jedna navika koja je naslijeđena iz 20-tog stoljeća pogotovo iz komunističkog perioda kada su političari kontrolirali Isla-masku zajednicu. Ostala je prosto ta navika, jer uglavnom je Islamska zajednica bila slaba, ona nije imala ni mehanizme ni autoritete koji će se suprodstaviti političarima. U komu-nizmu je bilo još uočnije jer su polu-ge Islamske zajednice bile zvanične. Sada je to bilo teže u višepartijskom sistemu jer smo imali ustavnu pro-klamaciju, proklamaciju odvojeno-sti vjere od države, autonomsnot Islamske zajednice, Crkava itd. Sad je to bilo jedino moguće ostvariti nekim sredstvina koja nisu previ-še direktna, imati na čelu Islam-ske zajednice nekoga koji će slušati vlast. Nažalost, u većini Islamskih zajednica Balkana je tako, i nemoj-te misliti da se u Sarajevu vodi ta žestoka borba, i nemojte misliti da su sukobi sa prethodnim poglava-rom Islamske zajednice rejsulemom dr. Mustafom Cerićem bili iz nekog drugog razloga. Ključni razlog je bio to. Imate i tada, kada je rejsule-ma Cerić bio u dobrim odnosima sa nekim političarom, onda su oni nje-mu aplaudirali. Onog trenutka kada nije htio da bude na njihovoj strani da tako kažem, onda su se na njega obrušivali mediji njihovi i drugi su-bjekti na koje su oni mogli da utiču. Nemojte misliti da će i sada dola-skom novog Rejsuleme da to bude drugačije, naprotiv. Dešavaju se jako krupne stvari u pozadini i unu-

tar Islamske zajednice, gdje se poli-tičke partije otimaju o tome ko će biti blizak Rejsulemi, ko će kontrolirati Rejsulemu, njegove saradnike, orga-ne itd. još jedan razlog za to jeste ne-odoljiva potreba političara da puno dobiju a da ništa ne daju, a Islamska zajednica je tu idealan resurs, zašto? Zato što ima svoje mehanizme ima-ma, džamija, svoju komunikaciju sa džematom, zato oni računija, podrš-kom Islamske zajednice ne bi morali trošiti silne pare na kampanje, već bi jednostavni imami mogli da sugeri-šu kao što je bilo ovdje u Sandžaku 93.godine kada sam izabran za Muf-tiju, ja sam zatekao neke imame na mimberima koji govore „ko ne glasa za Sulejmana Ugljanina nije musli-man“. Znatve kakva je to pozicija, to je super monopolistička pozicija, i evo gdje se zamerio meni Ugljanin, jer sam ja zaustavio tu praksu, i čak inicirao donošenje zvaničnih odluka koje i dan danas važe, u kojima je vrlo jasno kazano da ni jedan vjer-ski službenik ne može pripadati ni jednoj partijskoj politici, ni učestvo-vati u bilo kakvoj kampanji, da se ni jedna džamija tako ne može koristit. Ja sam tome čak ostao dosljedan i u trenucima kada su mene natjerali na pojedine političke aktivnosti. Ne postoji jedan primjer da je u jednoj džamiji progovoreno u korist moje kampanje, zato što ja vjerujem u taj ideal da se džamija mora zaštititi, pogotovo međupartijskoga trganja. I ono što mi se dešava svo vrijeme između ostaloga je skriveno u tom razlogu. Fanatična ambicija političa-ra da stave Islamsku zajednicu pod svoju kontrolu.

Beganović: I Ugljanin i Ljaić protivnici, ali ujedinjeni u borbi protiv Vas. Da li je to proekat pripajanja Bošnjaka Sandža-ka Beogradu i odvajanja od od Sarajeva?

Muftija: Nije to jedini čudan primjer, vi znate za vaše Sarajevske printe. U Sarajevu koga napada „Dnevni Avaz“ brani ga „Oslobođenje“ ili obratno. Jedina sam tačka njihovog jedinstva, jedino mene napadaju i „Dnevni Avaz“ i „Oslobođenje“. Isti je slučaj i sa Ugljaninom i sa Ljaićom, eto nečeg pozitivnog ima i kod mene, ja sam najveći ujedinitelj neprijatelja, tako da, mogao bi i na međunarodnom planu reći neke pri-mjere, ali ne bi da pominjem države, jer su one sujetne i ne bi to valjalo. Dakle, na međunarodnom planu po-stoji ista pojava, ko je bilizak jednoj politici jedne važne muslimanske zemlje, ona druga ga ne podnosi ili ona treća, jer su to tri neke velike po-litike u muslimanskim zemljama ili

velike zemlje koje su dominirajuće. U mom slučaju mene niti jedna od te tri ne podnosi, sa istim razlogom, i na mikropolitičkom planu Ugljanin-Ljaić, i na medijskom planu Oslo-bođenje-Avaz, i na ovom međuna-rodnom planu koga sam općenito pomenuo. Svi oni žele sluge, a ja ne mogu da budem sluga, ne da neću, ne mogu, probao sam, ne ide! Jedno-stavno, u meni ničeg nema od čega bi mogao napraviti slugu čovjeku, jer to šehade, taj prvi imanski šart, je toliko u meni nabujao, jer je val-jda ta fitra ta priroda čiste vjere koja je udahnuta u dušu svakog čovjeka kad se rodi, ojačana mojim odgojom porodičnim, a i vjerskim kroz mog rahmetli djeda koji je bi 50 godina imam i kod koga sam od 5.godine išao u mekteb, da sve ovo što po-slije dolazi se odbija, ko lopta od duvar i ne može da prodre, jer ja u šehadetu, kada se izgovara, „NEMA DRUGOG BOGA OSIM ALLAHA“ meni je tu gejzer slobode, meni je to eksplozija dostojanstva. Dosto-janstva koje me tjera da se toliko uspravim da me svi tirani, faraoni, moćnici, tajkuni, magnati medijski, političari, oni mi se smanje kad god izgovorim šehadet oni se smanjuju, ko oni vampiri u filmovima kad im sklonite zavjesu, kad Sunce prodre u tamnu prostoriju, i jednostavno to je ono što je u meni nepopravljivo, i to je ono što očito proizvodi konflikte na relaciji mene i ostalih takvih, ili ako hoćemo čak i Islamske zajednice koje vodim i ostalih, koji ne mogu da se pomire sa time da postoji neko koga ne možete ni uplašiti ni kupit. Dvije decenije se prema meni upo-trebljava koncept mrkva-štap, naiz-menično ili zajedno. Ali oni ne shva-taju da to nije do mene, da nije stvar u tome da li su imali dovoljno veliku mrkvu, ili dovoljno veliki štap, da je to nešto što je jače od mene, u meni, jer nisam ja bez straha, kao što nisam ni bez interesa, jer svaki čovjek ima i strah i interes. Allah dž.š. je stvo-rio čovjeka sa tim manjkavostima, ali kada sam se god suočio sa njiho-vim štapom, sa strahom od njih, ja sam se samo sjetio, da li postoji neko koga se ja više bojim, nego što bih se njih uplašio. Ja se sjetim da po-stoji samo neko ko jedini zaslužuje moj strah, to je Apsolutni Gospodar Allah dž.š. i ta svijest istopi strah od njih, jer u prirodi je čovjeka da jača energija potiskuje slabu energiju, jači strah pobjeđuje manji strah, jači bol pobjeđuje manji bol, jača emoci-ja potiskuje manju emiciju, jača po-treba potiskuje manju potrebu i na taj način se to potpuno minimizira.

INTERVJU

23

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Isto tako i sa potrebama, i sa potku-pljivanjima, jer sam prošao tu fazu kad sam imao diplomatski pasoš, pa sam imao privilegije diplomatskog imuniteta, pa dođete na aerodrum a tamo vas čeka službenik ministar-stva vjera, pa vam primi torbu, pa ne čekate u redu, ne viđate šaltere, sjednete u VIP salonu, donose vam espreso kahvu, pa šta još želite, pa vi onako skroz zaboravite da ste rođe-ni u krvi majčinih muka, da ste pili mlijeko sa majčinih grudi, da ste bili slinavi i balavi kao svako dijete, već pomislite da nisam ja od neke druge ragure, vidiš nešto sam drugačiji i tako se olako upuštaš u taj rahatluk, u taj konfor, i tako se počinješ defor-misati i u nekom trenutku kao da si bio sto godina u tom statusu, kao da se to podrazumijeva. To je tako kli-zav teren, jedino ono šehade može da te od tog hambisa zaustavi da kažeš „ čekaj, kuda ovo ide“ ? Pita-nje je kako bi se sve odvijalo da nisu oni pomogli da me zaustavu, da mi nisu prebrzo počeli tražiti usluge, i da me prebrzo nisu suočili sa time da biram između ličnih privilegija i bijede naroda. Shvatio sam gdje su moji bivši prijatelji, moji bivši surad-nici, političari pali, i gdje su pali oni imami koji su okrenuli leđa Stvorite-lji i otili da služe Beogradu i pravili paralelnu zajednicu, pravili izdaju vjere, vrijednosti, naroda, nacije, po-rodice, svega. Gdje padaju oni što ih godišnje otkupljuju od mene iz mojih redova, mojih saradnika, po-litičkih, kulturnih, prosvetnih, itd. E sada biti saradnik moj je postao jako unosan posao jer se možeš unovčiti i prodati. Tako da eto i ti izdajnici i neprijatelji imaju koristi od mene jer im poraste cijena. Prema tome, jako brzo su me suočili sa time, ja sam onda morao baciti taj diplomatski pasoš, i onda sam zakazao konfe-renciju za štampu gdje sam rekao „ Vraćam vam diplomatski pasoš i diplomatski identitet, vraćam se u red pred šalterom i na carini i na ae-rodrumu, i svim drugim relacijama. Mislite da mi je bilo prijatno, pa na-ravno da nije, jer „s konja na magar-ca“ je uvijek neprijatno. Ima ona kle-tva „imao pa nemao“ jako loša i jako nezgodna, jer naviknete na rahatluk jako brzo a na teške uslove se vrlo teško navikavate, ali sam bio pot-puno svjestan i molio Stvoritelja da mi pomogne da ne klonem moralno. Onda sam im kazao ne želim privi-legije na račun krvi, slobode, znoja i dostojanstva mog naroda.

Beganović: Kada je riječ o školstvu, i kada je predloženo pitanje uvođenja bo-

sanskog jezika u škole, jedna Ljaićeva zastupnica je rekla da bi uvođenje bo-sanskog jezika u školstvo izazvalo neo-čekivane efekte. U političkom žargonu lijepo upakovana prijetnja sa ružom.

Muftija: I to je oprobani recept. I u vremenu komunizma i prije i poslije mi smo uvijek imali te koji su kaza-li za rad bradstva i jedinstva, za rad nekih licimernih ideala, šta se de-šavalo? Uvijek su se muslimani ili Bošnjaci odricali svojih vrijednosti. Niko ne kaže da je nametanje Sr-bskog jezika Bošnjacima, nametanje svetosavskih vrijednosti Bošnjaci-ma, ne to je kao normalno, jer je to plan onih faktora o kojima ja govo-rim. To je recept kolonijalizma „ vi budite mirni robovi biće sve uredu“, to je tačni, i robovlastički sistem je nekada funkcionirao ali je tada bio legalni poredak, a sada je ovo ro-bovlasnički sistem zločin, čak i tim nedemokradskim zakonima. Takve izjave su zapravo namjerno izaziva-nje konfuzija, zastrašivanje roditelja, zastrašivanje djece, itd.

Beganović: I to je dokaz za one koji su živjeli u zabludi, što ja imam običaj reći i pogrešan put zna odvjesti na pravom mjestu, tom izjavom, recimo u Sarajevu puno ljudi je vidjelo da je to bio i njen i njenog šefa ozvaničen poljubac u ruku.

Muftija: Ja ne znam samo šta treba da se desi da nakon dvije decenije neko pomisli da Rasim Ljaić ima išta sa Bošnjacima. Dakle, meni je čak i rasprava o tome toliko suvišna, ona kruni, prosto mi kruni dostojanstvo. Ja čak mislim da ne postoji niko ko tako misli, i ti koji u Sarajevu prefe-rira Rasima Ljaića preko medija ili politike, to nema nikakve veze da oni misle da od njega može biti ne-kakve koristi za Bošnjake, to su sa-svim druge konotacije. Nažalost, mi danas imamo izuzetno jaka uporišta Beograda i Podrogice u Sarajevu, odakle su ti savezi? Odakle dolaze savezi gdje vi sada preferirate Lja-ića? Ljaić se ovdje kvalificira kao Sejdo Bajramović i Rahman Morina. To su ona dva političara Kosovska koji su radili za interes Beograda protiv Albanaca 90-tih godina, i to je taj koncept. Osim toga, Ljaić je podvala koja nije samo poltronska, on predstavlja vrh kriminala ovdje u Sandžaku, njegov rođeni brat je prvi organozirano donio drogu kra-jem 80-tih godina ovdje u Sandžaku. To se nastavilo, porodično, klanovi, to je sve povezano sa njim, i zapra-vo je to način kako se on kontrolira iz Beograda. Pustite ga u kriminal on ima dosije, preko tog dosijea on

sluša i radi sve što mu se kaže. San-džak se ne ubija samo politički kroz Beogradizacije političkog interesa u Sandžaku, to je samo jedan aspe-kat, Sandžak se ubija kriminalom još gore. Sandžak je bio npr., tokom 90.godina Novi Pazar je bio eko-nomsko čudo, vi ste imali na stotinu mini-fabrika za projzvodnju konfek-cijskih projzvoda, obuće, namještaja itd. Planski je Novi Pazar ubijen, pri-vreda Pazara je ubijena, kako? Do-pušteno je bujanje kriminala i mnogi privrednicima je upočetku dopušte-no da rade nelegalno da bi ih mogli Ljaićevi ljudi reketirati, i naravno da kriminal ne može da donese pros-peritet. S druge strane, geostrateška pozicija Sandžaka, granica Kosova, granica Crna Gora, učinila je Novi Pazar jednim od ključnih mjesta trgovine drogom i to naveliko. To funkcionira preko ljudi bliskih Rasi-mu Ljaiću i preko pojedinih ljudi u policiji. Šta se time postiže? Ubija se mladost Bošnjaka i Sandžaka s jedne strane, s druge strane ubija se privre-da kroz narko-trgovinu, koja je poje-dine ljude toliko obogatila da su oni sa svojim prljavim kapitalom imli paravane raznih svojih projzvodnji. Onda recimo, trgovac droge ima svoju fabriku, recimo džins odeće, on pantalone koje su na tržištu 20 evra, prodaje za 10 evra, jer je to nje-mu samo paravan za drogu. On time zatvara fabriku onog koji ne radi s drogom, jer je on ne može prodati is-pod 20 evra. S druge strane u pogle-du privatizacije, mi imamo da prlja-vi kapital pobjeđuje pošteni kapital, i uvijek na tim aukcijama pobijedi oni koji imaju mnogo para sa dro-gom, tu pucaju pošteni privrednici. Tako je ubijena privreda u Novom Pazaru, jedan slojeviti sistem ubija-nja Sandžaka, da bi ono što se nije ostvarilo za vrijeme od Balkanskih ratovam, pa Prvog svjetskog rata, pa pohoda između dva rata genocidi sa raznim četničkim hordama, pa Dru-gog svetskog rata, pa Rankovića, pa Miloševića, jer su to bili uglavnom ili genocidni pohodi ili represanije koje su dovodile do curenja Bošnja-kla iz Sandžaka. Sada treba nastaviti dalje kroz ovu sirotinju, bijedu, kroz nametanje atmosfere ekonomske ne-stabilnosti, gdje bi ljudi i dalje curi-li prema Sarajevu, prema Zapadu i prema Turskoj.

(Kraj prvog dijela)

INTERVJU

Rođen je u Rožajama 1869. godine, u bratstvu Kardo-vića, od oca mula Ahmeta i majke Nurke, rođ. Huba-

nić, iz Bijelog Polja. Srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim jagodicama. Gusto njegovana pro-sijeda brada sa izraženim obrvama i ahmedijom na glavi davali su mu strog i zagonetan izraz pun pošto-vanja i povjerenja. U tom vremenu bio je jedan od obrazovanijih lju-di Rožaja i šire. Ppored maternjeg bosanskog govorio je još sedam jezika: arapski, perzijski, turski, albanski, njemački, italijanski i makedonski. Djetinjstvo je proveo u krugu svoje porodice sa sestra-ma Emirom, Džemilom i Esmom, koje se udaju: Emira u Peć za Aći-fa Čavolija, Džemila za Abdulaha Zejnelagića iz Rožaja (odselili u Novi Pazar, gdje im i sada živi po-tomstvo) i Esma u Peć u porodicu Muljhadžu. Otac mu, mula Ahmet (uvakufio je zemljište za Kučansku džamiju), pratio je sva zbivanja u Osmanlijskom carstvu i dešavanja na prostoru Balkana, kao i for-miranje novih država Berlinskim kongresom 1878. godine. Sagledao je propadanje Osmanlijskog car-stva plašeći se šta će novo vrijeme donijeti narodu Sandžaka. Učio je svoga jedinca hikmetu (mudrosti) da se drži vjerskih principa, istine i pravde, da ima vizionarski odnos i sva dešavanja prima sa rezervom. Prvo vjersko obrazovanje savladao je u kući svojih roditelja. Mejtep i ruždiju završio je u Bijelom Polju, a Veliku medresu u Skoplju. Poslije završene medrese radio je kao voj-ni imam u Beranama sve do propa-sti Osmanlija na ovim prostorima 1912. godine. Za vrijeme Balkan-skog rata živio je u Peći i Baranima kod Peći osam godina, radeći kao imam. U tom periodu upoznao je sve viđenije prvake Kosova: Šaba-na Polužu, Isa Boljetinca, Hasana Prištinu, Bajrama Curija i druge. Ženio se tri puta. Prva supruga mu je bila iz Balotića, Hadžićka (umrla je na porođaju sa ćerkom). Zatim se ženi sa Malićom Dazdarević iz Godova, sa kojom je živio u Peći, gdje mu je rodila troje djece: sina

Sulja i dvije ćerke. Prva ćerka mu rano umire, a druga Rabija-Raba (1907-1941) udaje se u Lukocrijevo, vraća se na Vuču, kod oca mula Ja-kupa, gdje umire u 34. godini živo-ta, gdje je i ukopana. I žena Malića mlada umire u Peći gdje je ukopa-na. Tako se treći put oženio Mali-ćinom prvobratučedom, Rukijom. Sa Rukijom je imao osmoro djece - tri sina i pet ćerki. Sinovi: Jusuf, Medo i Bahrija-Beljo, a ćerke: Fati-ma, Aiša, Đulšaha-Taha, Nurka i Esma. U Peći su mu rođeni Suljo, Rabija, Fatima, Aiša i Taha. Formi-ranjem Kraljevine Jugoslavije dola-zi na Vuču, 1920. godine, na imanje svoga oca mula Ahmeta. Biševo je tada imalo status općine gdje mula Jakup, radi kao državni imam.

Crnogorski napad na Šahoviće i Pavino Polje novembra 1924. godi-ne dolio je ulje na vatru prestrav-ljenom i izbezumljenom stanov-ništvu Sandžaka. Iste godine, 12. decembra, Zarija Joksimović, na dužnosti sreskog načelnika i isljed-nika, kreće sa žandarima u krvavi pohod rožajskim selima: Balotići-ma, Negušima, Besniku, Baću, Pri-peču i Bukovici, uzgred ubivši 21 osobu zbog muslimanskog imena. Nakon ovog zločina mula Jakup upućuje žalbu nadležnim organi-ma u Beogradu, ali bez uspjeha. Zato je kod Rožajaca i Biševaca ste-kao veliki autoritet. Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata i nagodbom Nijemaca i Talijana, Rožaje već od maja 1941. godine pripada italijan-skoj okupacionoj zoni u sastavu tzv. „Velike Albanije“ i Pećke pre-fekture. Nosioci „velikoalbanske vlasti“ u Rožajama bili su Sako Hadžialijagić kao predsjednik Općine, Adem Kurtagić na dužno-sti nonprefekta (načelnika sreza), komandir Žandarmerije bio je Će-rim Kurpejović, a vođa Vulnetar-skih jedinica mula Jakup Kardo-vić. One su organizovane avgusta 1941. godine samo na prostorima gdje je uspostavljena „velikoalban-ska vlast“. Zadatak im je bio da brane lokalno stanovništvo od ra-zularenih četničkih formacija, koje su uništavale okolne bošnjačko-muslimanske sredine.

Na poziv Aćif-efendije Hadžia-hmetovića, glavnog organizatora odbrane Novog Pazara, da im pri-tekne u pomoć, mula Jakup je or-ganizovao sastanak sa rožajskim i seoskim prvacima tražeći dobro-voljce da se priključe Vulnetarskim jedinicama u odbrani Novog Paza-ra od napada srbijanskih četnika. Ujedno obavještava prvake Peći i Kosova da i oni priskoče u pomoć. Tokom oktobra 1941. godine u Novi Pazar došlo je preko 3.200 na-oružanih Albanaca iz raznih kraje-va Kosova i oko 1.800 naoružanih Bošnjaka muslimana iz Rožaja, Biševa i Pešteri. Pri samom ulasku u grad, eleminisanjem četničkog mitraljeskog gnijezda, poginuli su bližnji rođak mula Jakupov, Ćamil Hajradinagin, i albanac, pobratim Suljov sa Kosova, dok je Suljo bio ranjen u ruku. U toku novembra mjeseca četnici su organizovali tri napada na Novi Pazar i sva tri su uspješno odbijena. Bilans ovog obračuna je bio porazan. Od sredi-ne jula do kraja decembra 1941. go-dine izginulo je ukupno 507 osoba: 227 Srba, 136 Bošnjaka i 144 Alban-ca sa Kosova. U tom i takvom be-zumlju i najvećoj opasnosti, mula Jakup i ugledni građani Novog Pazara spašavaju 420 lokalnih Srba iz grada. On se još ranije afirmisao kao zaštitnik Srba, kako navodi dr. Ejup Mušović za Mula Jakupa. Srbi su pod oružanom pratnjom Bošnjaka izvedeni iz svojih kuća i sklonjeni u sudske i zatvorske pro-storije pod jakom stražom koja ih je štitila danonoćno. Komanda straže je bila povjerena mula Jakupovom sinu Sulju.

Poslije uspješne odbrane Novog Pazara za gaziju nije bilo odmo-ra. Na poziv sjeničkog branitelja Hasana Zvizdića, mula Jakup sa svojim vulneterima i dobrovoljci-ma priskače u pomoć Sjeničacima, 12. decembra 1941. godine, protiv partizana koji su prekršili dogovor da ne ulaze u Sjenicu. Mula Jakup, iako zagazio u osmu deceniju, mo-rao se boriti protiv aveti zla koja je htjela uništiti i protjerati boš-njačko-muslimansko stanovništvo i sa prostora crnogorskog dijela Sandžaka. Četnički vođa Draža

OKRUGLI STO «MULA JAKUP KARDOVIĆ - GAZIJA SANDŽAKA», ROŽAJE, 2. JUNA 2013. GODINE

GAZIJA I ŠEHID MULA JAKUP-EFENDIJA KARDOVIĆ

Besim AGIĆ

25

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

NACIJA

26

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Mihailović, boraveći u Crnoj Gori pod italijanskom zaštitom, januara 1943. godine naređuje mobilizaciju četnika za četvrtu ofanzivu protiv partizana. Mihailović je htio uzgred uništiti i muslimansko stanovniš-tvo sa prostora Sandžaka. Naredio je crnogorskim četnicima pod vo-đstvom Pavla Đurišića da krenu ka Bosni, preko Sandžaka, i usput „očiste“ sve pred sobom. U Bijelom Polju su 10. januara 1943. godine potpuno uništili 33 muslimanska sela, ubili 400 „boraca“ (dječaka i staraca) i oko 1000 žena i djece. Po-slije neuspjelog pokušaja četnika da poharaju Gornji Bihor, kojeg su branili dobrovoljačke jedinice mula Osmana Rastodera, on obavještava mula Jakupa da četnici kreću pre-ma Rožajama kako bi se povezali sa srbijanskim četnicima. Mula Jakup je odmah pozvao dobrovoljce da se priključe njegovim jedinicama u odbrani Rožaja. Bitka na Kacuberu je počela 12. avgusta 1943. godine u vrijeme Ramazana. Mula Jakup je poslao čovjeka na Kosovo tražeći pomoć u ljudstvu i oružju, našta su se albanska braća odmah odazvala i stigla na Kacuber, dižući moral kod lokalnih branitelja. Front koji je na Kacuberu otvoren uspješno je odo-lijevao i trajao sve do oslobođenja Rožaja od strane partizana.

Da bih saznao što više o mula Ja-kupu kao čovjeku, vjerniku, muali-mu, roditelju, bratstveniku, komšiji, prijatelju, građaninu, nisam mogao naći insana bilo koje vjere ili nacije da je rekao nešto ružno ili pogrdno za njega. Tako smo imali sreće da se čujemo i vidimo sa njegovom ćer-kom, sada rahmetli, Đulšahom-Ta-hom, dvadesetak dana prije njene smrti. Ova čestita hanuma u svo-joj 89. godini života, sa puno bola, topline i ponosa pričala je o svom rahmetli ocu, natapajući suzama maramicu u mršavoj ruci. „Bio je mnogo blage naravi, nikada nam nije viknuo, tepao nam je i davao lijepe nadimke. Često bih ga čula kako govori našoj majci, kada bi se naljutila na nas: ‘Najveća Alahova blagodat su djeca, dunjaluk je nji-ma okićen, budi dobra prema njima koliko možeš.’ Najviše pamtim vri-jeme koje smo proveli na Vučoj. Do-lazilo nam je mnogo svijeta, nikada sami nismo bili, sa Kosova, Pešteri, Rožaja i okolnih sela“ Sjeća se dola-zaka Hasa Rožajca (Zejnelagića), sa braćom Redžom i Ramom, koji su kod njih boravili po nekoliko mjese-ci, kao i za vrijeme rata kada su se krili kao komunisti. Tu su nalazili

sklonište i zaštitu proleteri Hivzija Ćatović i Mustafa Pećanin. „Haso i braća su od babove sestre Džemile, udate za Abdulah-agu Zejnelagića“ - kaza nam. Bila je u kući kada su mula Jakupa odveli otvarajući im vrata, o čemu nije htjela pričati.

Razgovor o mula Jakupu sa Suljo-vim sinovima Rifatom-Rifom i Dže-mom više je bio vezan za njihovog oca Sulja, kako nam rekoše: „Poslije smrti djeda nam mula Jakupa, babo je pobjegao u šumu krijući se sedam mjeseci, strahujući da i njega ne ubi-ju. Čitavu zimu bio je u izbjeglištvu krijući se u selima Bukovici, Crno-krpama, Besniku i na Vučoj kod Dema Košute, da bi se na proljeće, po nagovoru polubrata Jusufa, pre-dao vlastima. Tada smo živjeli na Vučoj“ Džemo nam je pričao: „Tri puta dolazila je OZN-a kod kuće i vršila pretres da bi uhvatili rahme-tli baba. Prvi put su došli iz Tutina, a dva puta iz Rožaja. Kada su došli iz Tutina majku su htjeli da povedu sa sobom, misleći valjda da će na taj način primorati oca da se preda. Baj-ro Dazdarević, majkin rođak iz Go-dova, bio nam je tada u posjeti, na-govarao nas je da plačemo i vrištimo koliko možemo da bi je ostavili, što smo ga i poslušali. To nam je i po-moglo, nisu je poveli za Tutin.“ Rifo se sjeća kao dijete kada su pobjegli u Tutin i stanovali u zgradi Profek-ture: „Poslije smo došli na Vuču, a djed nam, mula Jakup, otišao je za Rožaje.“

Posjetili smo i Esmu, najmlađu ćer-ku mula Jakupovu, udatu za Selima Redžepija u Peći „prije 44 godine“, kako nam kaza u šali. Esma je rođena 1934. godine. Bolesna od šećera, bje-še oslijepila, ali bistra uma, sjeća se gotovo svih detalja njihove porodič-ne tragedije, iako je imala 11 godina kada su joj baba ubili. Pričala nam je kako je čula kada je 1912. godine mula Jakup doselio u Peć, pa onda u Barane, gdje je radio kao imam i starješina sela. „U Peć mu je rođeno troje djece od Maliće, a od Rukije: Fatima, Đulšaha-Taha i Aiša. Kada smo živjeli na Vučoj, Jusuf i Nurka su išli u školu u Godovo, a Fatima i Taha nisu učile školu.“ Esma nam je govorila o mula Jakupovom hap-šenju i ubistvu. „Prije ubistva babo je bio u Peći sa Suljom. Kada je htio krenuti za Rožaje sestra ga je nago-varala da ostane, da je još rano da ide, jer ko zna šta mu se može desiti, ali je on nije slušao. Kada je stigao u Rožaje neko vrijeme nije izlazio iz kuće. Neki su saznali da je došao i dolazili su da ga vide i muhabete.

NACIJA

NAUČNI SKUP I KULTURNO-VJERSKA

MANIFESTACIJABošnjačka kulturna zajednica i Muftij-stvo sandžačko, 02.06.2013. godine, or-ganizirali su Međunarodni naučni skup “Mula Jakup-ef. Kardović – gazija San-džaka”, a nakon njega kulturno-vjersku manifestaciju “Sjećanje na mula Jakup-ef. Kardovića”. Oba skupa upriličena su u Velikoj sali Doma kulture u Rožajama. Naučni skup je održan u prijepodnevnim časovima, a vjersko-kulturna manifestacija u večer-njim satima. Odbor za organiziranje skupa činili su: hfz. Abdurrahman-ef. Kujević, Besim Agić, Selver Kardović, Ali Daci, Hazbija Kalač, Muhamed Bučan, Eldar Lakota, Saud Šabović, Arben Jakupi, te porodica rahmetli mula Jakup-ef. Kardovića.

Dugo je, skoro jedan ljudski vijek, dolina Ibra šaputala o sudbini svoga imama i vođe, kojeg su tadašnje vlasti nevina ubili. Ali, ne. Oni misle da su ga ubili: „Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.“ Ovaj dan i ovo veče morali su se jednom dogoditi. I evo: „Došla je istina, a nestalo je laži;

laž, zaista, nestaje!“

27

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Trajalo je tako oko desetak dana. Jednog dana mu je došao i pred-sjednik suda Rožaja. Dugo su prija-teljski razgovarali i na kraju, kada je krenuo, rekao mu je da bi treba-lo da se preda jer nije nikakvo zlo napravio. ‘Baš zbog toga što se ne osjećam krivim zašto da se predam. Ako im trebam tu sam’ - odgovori mu babo. Naveče istog dana oko 11 sati majka je slučajno pogleda-la kroz prozor, govoreći: ‘Efendija, avlija je puna vojske.’ ‘Neka, doš-li su po mene’ - odgovori babo. U tome se ču kucanje na vratima: ‘Ko je? - upita otac. ‘Narodna odbrana’ - odgovori muški glas. Babo krenu da otvori vrata. Taha ujagmi prva i otvori ih dok se babo nalazio iza nje. ‘Jesi li ti mula Jakup Kardović’ - upita jedan iz grupe gledajući baba. ‘Jesam’ - reče mu on. ‘Ajde, pođi sa nama na saslušanje’ - kaza mu ovaj. Dok je babo tražio nešto topli-je da obuče, među onima koje smo vidjeli prepoznali smo naše prija-telje i komšije koji su vršili vlast u Rožajama. Pošto su ga poveli nije prošlo 10-15 minuta čula se rafalna pucnjava. Majka je vrisnula: ‹Jadnoj meni, ubiše ga.› Bilo je to 11. febru-ara 1945. godine. Te noći u kući bili su majka, ja i sestre: Taha, Nurka, Aiša i brat nam Beljo. Plakali smo koliko smo mogli iz glasa, čitavu noć. Hala Bija (Čelebija Ademović, rođ. Kardović), naša rođaka i prva komšinica, sa rođakom Idriz-agom otišla je da vidi šta je bilo. Kada ga je ugledala mrtvog u lokvi krvi na ulici, plakala je pokušavajući sa Idrz-agom da ga donesu kući. Neki od ubica pokušali su da ga ne daju, ali Abaz-aga Fetahović, tada ko-mandant mjesta, rekao je: ‹Zar vam nije dovoljno što mu glavu uzeste, hoćete i narod na noge da dignete.› Naredio je da ih puste da ga odnesu kući pomažući im. Tada smo živje-li u kući Hamzagića, koju je kasni-je kupio Muharem-Mulje Agović. Dženaza je bila sutradan. Hala Bija je dovela mula Meda Pećanina, koji ga je ogasulio. Laneno krvavo plat-no kojim ga je mula Medo obrisao još se čuva kod potomaka ovoga šehida. Čitavo Rožaje bilo je u op-sadi vojskom dok je trajala džena-za. Plašili su se njegovih saboraca, vulnetarskih dobrovoljaca i prijate-lja da ne bi što pokušali. Dženaza je bila mala, jer je naređeno da niko ne smije iz kuće izaći dok se ne ukopa“ - završava svoju životnu tragediju ova čestita muminka očiju punih suza, ne ispuštajući iz svojih ruku tespih i maramicu.

Tako je stradao, na pravdi Boga, gazija i šehid mula Jakup-efendija Kardović. Nije bilo suđenja, sudije i porote, ni svjedoka, samo dželat i nevina žrtva u tamnoj zimskoj noći, čijoj čestitoj duši nisu mogli ništa sramno staviti na teret. Njegov jedi-ni „,grijeh“ bio je što je štitio sebe i druge od četničke krvave kame i nerazumnog istrebljenja Bošnja-ka sa prostora Sandžaka. Štitio je i svoje krvnike koji su uznapredovali u novoj vlasti zahvaljujući svojim grješnim rukama kojima su oduzeli mnogo života, pritom zaboravlja-jući na savjest, moral i bojazan da će im se nešto desiti od Boga ili po-tomaka njihovih žrtava. Uzeti ihti-jara (starca od 76 godina) iz toplog porodičnog gnijezda u februarskoj hladnoj zimskoj noći, ubiti ga na 150 metara od kuće sa 27 rana dobi-jenih od ruku nekih pojedinaca van svake je pameti. Jedan od njih se kasnije i hvalio kako je pucao u nje-ga, kaza ćerka mu Esma. Najveća sumnja za mula Jakupovo ubistvo pala je na Dragišu Bućkovića, nosi-oca partizanske spomenice i oficira OZN-e, iz Dapsića, koji je kao in-formbiroovac u zatvoru na Golom otoku pričao da ga je on ubio, kao i Zariju Joksimovića u Peći, hadži Se-lima - komandanta Čakora i mnoge viđenije ljude.

Njegov lik, merhamet kojim ga je Bog obdario, moral i djelo, njegov životni put, ostat će vječno upam-ćen i živjet će u svim budućim generacijama Rožaja i Sandžaka, neće se zaboraviti kao što nije za-boravljen do sada. Velikani ne umiru, oni žive sa svojim narodom sve dok taj narod postoji. Tako će vječno živjeti svi gazije i šehidi San-džaka. Mula Jakup je bio poput hra-sta koji je svojom ogromnom kroš-njom štitio dio sandžačkog prostora od mećave zlikovaca, od nerazu-mnih i bijesnih koji su, poput pro-vale oblaka uz grmljavinu i prasak munja, htjeli uništiti gnijezda u nje-govim krošnjama. Poštovani gazijo i šehidu, tvoje krhko tijelo predao si zemlji, sa dobrom će te narod spo-minjati. Neka ti ruh (duša) razgleda rajske vrtove i neka te izabranim Allah nagradi. Neka je rahmet tvo-joj plemenitoj duši, najveći među velikima, cijenjeni, uvažavani i po-štovani branitelju, gazijo i šehidu mula Jakupe Kardoviću.

NACIJA

NAUČNI SKUPNa naučnom skupu učestvovalo je četr-naest naučnih radnika i istraživača:- Besim Agić - publicista i samostalni istraživač iz Rožaja,- Doc. dr. Hivzo Gološ - historičar iz No-vog Pazara,- Prof. dr. Admir Muratović - direktor In-stituta za istraživanje genocida i zločina iz Novog Pazara,- Fatmir Baći - publicista iz Albanije,- Prof. dr. Šefket Krcić - univerzitetski profesor iz Plava,- Velija Murić - advokat iz Rožaja,- Prof. dr. Muhamet Shatri sa Kosova,- Prof. dr. Izber Hoti sa Kosova,- Prof. dr. Haki Kasumi sa Kosova,- Mr. Ćerim Lita iz Makedonije,- Hfz. Abdurrahman-ef. Kujević iz Roža-ja,- Ali Daci - publicista iz Rožaja,- Prof. Fazli Murići sa Kosova,- Prof. Fazli Hajrizi sa Kosova.

Dugo je, skoro jedan ljudski vijek, dolina Ibra šaputala o sudbini svoga imama i vođe, kojeg su tadašnje vlasti nevina ubili. Ali, ne. Oni misle da su ga ubili: „Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.“ Ovaj dan i ovo veče morali su se jednom dogoditi. I evo: „Došla je istina, a nestalo je laži;

laž, zaista, nestaje!“

Pamćenje je najbolja potvr-da o postojanju jednoga naroda, a historijska isti-na, prepričana ili zapisana

prethodnim, sadašnjim i budućim generacijama, valjana je osnova da bi se sudilo o vremenu, o ljudima i događajima koji su značajno obi-lježili naše trajanje, identitet i mo-ralni kod sve dok nas ima na ovim prostorima. Bez svake sumnje, na ovome svijetu čovjek je fizič-ka prolaznost, ali isto tako i jedini sa božanskim darom da njegova duša i dobra djela traju onoliko ko-liko je on u njih utkao sebe. Zbog toga, odsustvo pamćenja i zabo-rav najveći su neprijatelji čovjeku, koji jednom umire kada ga fizički nema, a drugi put kada sve što je stvorio i ostavio iza sebe prekrije tama zaborava.

Najbolja provjera i potvrda ovih riječi upravo je ono što je iza sebe ostavio mula Jakup-ef. Kardović. Svojim časnim i ljudskim djelima obavezao je na pamćenje vremena i njega u svom vremenu. Da bi se o njemu pričalo, onako uobičajeno kao o Rožajcu, Pećancu ili Tutincu i o čovjeku koji je životno probora-vio u još mnogo mjesta, u kojima ga isto tako pamte kao da je u njima bio rođen, nije dovoljno poredati one ustaljene biografske podatke kao što su: ko su mu bili roditelji, kada je rođen, koliko je djece imao, gdje su ona otišla i slično. Pričati o njemu prvenstveno je kazivanje o jednom vremenu, o nama, biti ili ostati, o ljudima kojima je on bio uzor i saborac, o vjeri - dinu i ima-nu, o hrabrosti i ljudskoj moći, o patriotizmu i smjelosti.

Zbog toga i neizostavno, bez strep-nje da ću još jednom i stotine puta već rečeno ponoviti, jer kada je ri-ječ o njemu to tako i treba, samo ću kratko podsjetiti: Prestanak traja-

nja Turske imperije i odlazak Tura-ka sa ovih prostora kao da je ome-đio vrijeme nemjerljivog terora nad bošnjačkim življem. Od počet-ka prošloga vijeka, uglavnom kon-tinuirano, ali skoro uvijek sa istim motivom, prvenstveno iz vjerskih i nacionalističkih razloga, dešavali su se na ovim prostorima, svakako ne slučajno, brojni i nekažnjeni zlo-čini. Reklo bi se u idiličnom vreme-nu trajanja države Kraljevine SHS, u vrijeme kada nije bilo ratova na ovim prostorima, historičari bilježe da su 194 sandžačka sela opljačka-na, a da je bilans zvjerski ubijenih muškaraca dostigao cifru od oko 1.300. U tom vremenu desila su se stravična pokrštavanja na prostoru Plava i Gusinja, a nešto kasnije i or-ganizovan zločin nad nebranjenim Bošnjacima sa prostora Šahovića. Desio se i tzv. rožajski pokolj, kako ga je tada nazvala sarajevska štam-pa, i puno toga što će historičari znatno preciznije i profesionalnije zapisati. U svemu tome neizostav-no se uočava ideološka matrica koja skoro udžbenički, a prvenstveno garašaninovski, domaće Bošnjake vidi kao Turke, sa imperativom da rat sa Turcima još nije završen. Da bi se toj ideologiji dao jasan smjer, njoj je pridodat i atribut vjerskog - “očistiti gubu iz torina”, što se vre-menom pretvorilo u svojevrsni za-majac i suludu logiku tipa „razlozi su jasni, samo sveti nalog treba iz-vršiti“. U tom ideološko-nacionali-stičkom trajanju interesantan je, ali uz to i malo istražen, i jedan tada novi fenomen, tj. fenomen odnosa novoformirane vlasti, prvenstveno one koja se zavala OZNA, prema Bošnjacima tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Argumenata i histo-rijskih potvrda za ovakvu tvrdnju ima napretek, ali ću iz historiogra-fije toga vremena citirati samo je-dan fragment:

„...kada su četnici prestali sa klanjem, započeli su ovi drugi da se obračuna-vaju sa muslimanima. Oni su ubijali samo odrasle, umne, vrijedne ljude, one koji se nisu slagali sa komunistič-kom ideologijom. Njih su ubijali po jednostavnom postupku. Hapsili na brzinu, saslušavali “sudili”, osudili i strijeljali.... Tako je na Hadžetu u No-vom Pazaru ubijen veliki broj brani-telja, ljudi koji su nedužno platili ceh samo zato što su se branili svoj narod... U velikoj mjeri, četnike su hvatali, iz šume dovodili, saslušavali i dobro im prstom priprijetili da se ne šale i ne vraćaju u četnike. Njima je nekako bio oprošten svaki grijeh jer su novembra 1944. godine oni praktično amnestira-ni, ali ne i muslimani.“

Sa ovovremenske distance skoro da nije moguće razumjeti ili obja-sniti otkud je tada u tom suludom vremenu, kada je ubiti Turčina (či-taj: Bošnjaka) bilo isto što i popiti fildžan kahve, kod mula Jakup-ef. Kardovića bila nagomilana tolika kuraž i hrabrost da podigne glavu i državnom vrhu Kraljevine SHS uputi apel i molbu za spas naro-da. Naravno, apel nije uvažen, ali se desilo i nešto drugo. Mula Ja-kup-ef. Karodović, spontano, ali svakako razložno, u svom narodu biva prepoznat kao neko ko brine o njemu, kao neko kome se mora i treba vjerovati, neko ko je rođen da odbrani i narod povede, neko uz koga se moglo poći. Zbog toga, u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, sve više slijedeći njegove upute, hrabre i mudre odluke, narod u izvjesnoj mjeri preživljava kakav-takav mir ili možda prividnu sigurnost. S početka Drugog svetskog rata Boš-njaci koji nisu mogli parirati jačim vojnim unutrašnjim agresorskim formacijama, na sugestiju mula Jakupovu prihvataju primirje na koje su insistirali tadašnji okupa-

NADNASLOV

NEKI ASPEKTI UBISTVA IZVRŠENOG NAD MULA

JAKUP-EF. KARDOVIĆEMVelija

MURIĆ

28

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

NACIJA

29

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

tori. Historijski, a još više strateški, to primirje je prepoznato kao jedina tadašnja opcija opstanka. No, umje-sto nagrade i priznanja zato što je mudrom i strateškom odlukom spa-sio svoj narod, uz to i za brojna do-bročinstva koja je osvjedočeno činio, a koja su se vremenom pretvorila u svojevrsne legende o njegovom čojstvu i junaštvu, iz razloga sa po-četka moje priče, a ponajviše zbog stečenog ugleda u narodu, oznovci i komitetlije mu praktično na kuć-nom pragu, bez suđenja i presude, uzeše glavu, ali isto tako, možda čak i nesvjesno, njegovo trajanje učiniše vječnim i ljudski besmrtnim.

Potvrđene činjenice govore: Nakon rata mula Jakup-ef. Kardović, bez namjere skrivanja, dolazi u Rožaje i dan prije svoje pogibije stupa u kon-takt sa tadašnjim lokalnim sudijom Nokićem. Mada zna da je potpuno nevin i bezgrješan u odnosu na in-sinuacije koje su mu bez dovoljno argumenata pripisivane od nove vlasti, on mirno boravi u svojoj kući, ne skriva se i ničim ne remeti uspo-stavljenu vlast. Ne sluteći naum ko-mitetlija, kada ga je sutradan u zoru preko dvadesetak naoružanih ozno-vaca pozvalo da izađe iz svoje kuće i pođe sa njima, računajući da mu sli-jedi suđenje i da je to šansa o istini, bespogovorno je pošao. No, odmah tu na raskršću, kod rožajskog mo-sta, shvativši da ga ne vode prema sudu već na drugu stranu, kratko je zastao tražeći da ga vode u sud jer mu je obećano suđenje. Njegove ri-ječi prekinuli su rafali, a prema ka-zivanju rodbine i onih koji su se u to uvjerili, na tijelu mu je nađeno preko 25 rana od kuršuma.

Kako historiografski podaci nesum-njivo potvrđuju, mula Jakup-ef. Kardović bio je vjeroučitelj, narodni tribun, branitelj svoga naroda i sva-koga ko je bio ugrožen, bez obzira na vjeru i naciju. Iznad svega, kra-sila ga je urođena mudrost koja mu je pomogla da izraste u vrsnog stra-tega i neprevaziđenog junaka ovoga kraja. Na drugoj strani, polazeći od brojnih historijsko-pravnih izvora i upamćenih kazivanja savremenika, mula Jakup je ubijen nečovječno, na prevaru, na svirep i podmukao način, i to od odnarođene i nein-formisane euforične vlasti. Njegovo vječno trajanje time nije zaustavlje-

no, a oni što mu na neljudski način prekratiše život nemaju drugi epitet osim rulje. Kažem rulja, jer rulji pri-pada svaki onaj koji nasiljem i oruž-jem nije dozvolio da mula Jakup u sudskom postupku dokazuje svoju nevinost i istinu. Rulja je svako onaj ko bez presude ubije nenaoružanog čovjeka, pa ma ko da je on bio. Čet-nici ili oni drugi od kojih se Rožaje branilo za Jakupa bili su jedna te ista mjera, što se konačno nad njim i brojnim prvacima Sandžaka iz tog vremena i obistinilo. Ono što nad njime nisu mogli da učine četnici, to su učinili ovi drugi. U tom vremenu, iako u poodmaklim sedamdesetim, lokalnim komitetlijama, skorojevići-ma i oznovcima, sa snagom, ali i bez dovoljno razuma, zasmetala je nje-gova osvjedočena veličina i stečeni ugled u narodu, što su njegovi ubi-ce možda protumačile kao latentnu opasnost po sebe.

Ovo kazivanje zaključit ću mojim ličnim i profesionalnim stavom. U njegovo vrijeme nad bošnjačkim narodom visio je Demaklov mač kome se junački i hrabro, zajedno sa onima koji su ga podržali, ispriječio mula Jakup-ef. Kardović. Ubistvo mula Jakupa bilo je tada, a i za naša današnja poimanja, ravno ubistvu naroda kojeg je on predvodio i koji ga je volio i cijenio. Kazano jezikom zakona i prava, nad njime je izvršen klasični zločin koji se kao takav kva-lifikuje u svakom vremenu. Kako zločin ne zastarijeva, a zločinci su izbjegli sud pravde, jedino što ostaje jeste da historičari do kraja istraže, izuče i pruže naučno verifikovanu istinu o tom zločinu. Nakon toga, kako to zakoni i ovo vrijeme nalažu, a posebno potrebe naroda, slijedi institucionalni put ispravljanja hi-storijskih grešaka, koje će, kada je o mula Jakup-ef. Kardoviću riječ, sko-ro vjekovno tinjajuće komplekse, što iz ko zna kojih razloga traju u naro-du, zamijeniti svojim i ponosom na njega. Mula Jakupova i naša istina jednako su vrijedne zbog prošlosti, možda još više i zbog budućnosti življenja na ovim prostorima.

Autor teksta je advokat, predsjednik Cr-nogorskog komiteta pravnika za zaštitu

ljudskih prava

„...kada su četnici prestali sa klanjem, započeli su ovi drugi da se obračunavaju

sa muslimanima. Oni su ubijali samo odra-

sle, umne, vrijedne ljude, one koji se nisu

slagali sa komuni-stičkom ideologijom. Njih su ubijali po jed-nostavnom postupku.

Hapsili na brzinu, saslušavali “sudili”, osudili i strijeljali.... Tako je na Hadžetu u Novom Pazaru ubijen veliki broj branitelja, ljudi koji su neduž-no platili ceh samo

zato što su se branili svoj narod... U veli-koj mjeri, četnike su hvatali, iz šume do-vodili, saslušavali i dobro im prstom pri-prijetili da se ne šale i ne vraćaju u četnike. Njima je nekako bio oprošten svaki grijeh jer su novembra 1944. godine oni praktično amnestirani, ali ne i

muslimani.“

NACIJA

30

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

OBILJEŽENO 70 GODINA OD POBUNE BOŠNJAKA U VILFRANŠU

BOŠNJACI I HRVATI SU PODIGLI PRVU

ANTIFAŠISTIČKU POBUDNU U ZAPADNOJ EVROPI

17. septembra 2013. godine u Vil-franšu (Villefranche de Rouergue), Francuskoj, obilježena je sedam-deseta godišnjica (70) prve antifa-šisticke pobune u Francuskoj i za-padnoj Evropi. Grad Vilfranš ovaj događaj smatra početkom svoje antifašističke borbe. Međutim, ovu pobunu nisu podigli Francuzi već Bošnjaci i Hrvati.

17. septembra 1943. godine, tačno u ponoć, pobunio se 13. pionirski bataljon iz sastava 13. SS-oružane planinske divizije. Pripadnici ove divizije su uglavnom bili Bošnjaci, preko 95%. Pobuna se desila u gra-diću u južnoj Francuskoj, Vilfranšu, gdje je divizija bila na obuci, odakle je trebala biti prebačena na front, dok je prvobitno obećanje prilikom regrutovanja bilo da će ostati u Bo-sni i Sandžaku da brane svoj kućni prag. Pobunu su predvodili Bošnjaci Ferid Džanić iz Bihaća i Ljutvija Diz-darević iz Sarajeva i Hrvat Nikola Vukeljić iz Zagreba.

Iako pobuna nije dugo izdržala, sve-ga 8 sahata, ipak je objavljeno da je

oslobođena prva slobodna teritorija u Francuskoj i zapadnoj Evropi. Ovo je bila prva pobuna unutar SS trupa, o kojoj je nacistički vrh već u 04 sata izjutra obaviješten.

Pobuna je u krvi ugušena, pobunje-nici zvjerski mučeni i masakrirani, njih 118, a prema svjedočenjima ne-kih učesnika i očevidaca 156, pa i više, jer su mnogi i ako nisu strijelja-ni u Vilfranšu, za kaznu deportova-ni u nacističke logore gdje su muče-ni i ubijani, ili pak na istočni front sa kojeg se nisu vratili.

KOMEMORACIJA I DŽENAZA

Islamska zajednica Bošnjaka u Fran-cuskoj je ove godine prisustvovala komemoraciji, na memorijalnom centru pobunjenika, na mjestu gdje su strijeljani i ukopani. Prije kome-moracije obavljena je dženaza-na-maz i proučena dova šehidima, po-bunjenim Bošnjacima u Vilfranšu. Dženaza im nikada nije klanjana a po prvi put je nad njihovim neozna-čenim mezarima proučena dova.

Komemoraciji su prisustvovali gra-donačelnik Vilfranša Dr. Serž Rok (Serge Roques), Pomoćnik načelni-ka Erik Suzan (Eric Suzanne), Am-basador Hrvatske u Francuskoj Ivo Goldstein, predstavnici grada Pula, te francuski i hrvatski borci. Zani-mljivo je da već druga godina zare-dom ambasada Bosne i Hercegovine ne prisustvuje komemoraciji, kao ni predstavnici grada Bihaća. Grad Bihać i Pula su pobratimljeni sa Vil-franšom, jer je Ferid Džanić iz Biha-ća, a u Puli je orginalni spomenik pobunjenicima Vilfranša kojeg bivša SFRJ nije dozvolila prebaciti u Vil-franš pa je postavljen u Puli.

Komemeracija je započeta polaga-njem vijenaca, onda himnama Fran-cuske, Bosne i Hercegovine, Hrvat-ske, Evropske Unije i Francuskog pokreta otpora. Poseban događaj je prisustvo Fahrudina Jašarevića, vi-šeg inspektora hrvatske policije, koji je kada su hrvatski borci postavljali vijence proučio Fatihu Šehidima i na spomeniku postavio tespih.

Onda je na ulazu grada predstavljen

REPORTAŽA

31

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

REPORTAŽA

sunčani sahat, djelo Didiera Benoa (Didier Benoit) na kojem je ubilježen datum 17. septembar 1943., odabran od grada kao najvažniji datum koji će uvijek obilježavati Vilfranš i fran-cusku antifašističku borbu.

Na kraju je upriličen prijem u grad-skoj vijećnici gdje su prisutni izrazili zadovoljstvo zbog prisustva Bošnja-ka jer, kako su rekli, žao im je što Bosna i Hercegovina nije zvanično predstavljena na komemoraciji svo-jih mučenika i heroja.

Žan Tuven (Jean Thouvenin) član «Ujedinjenih omladinskih patriot-skih snaga» (F.U.J.P.) je 16. septem-bra 1944. godine, zapisao: « Ima godinu dana, kada je u zoru 17. sep-tembra 1943. godine naš mirni grad probuđen jakom eksplozijom i puc-njavom, koja se u prekidima produ-žavala tog dana do duboko u noć. Vilfranš je doživio svoj prvi užasni ratni dan, gledajući na svojim ulica-ma sumanuta pretrčavanja SS-ovaca sa zasukanim rukavima, koji su sa neskrivenim zadovoljstvom progo-nili i ubijali sirote i nenaouružane ljude. Sutradan građani su saznali da je u njihovom mjestu proglašeno opsadno stanje. Šta se zaparavo do-godilo?

Mi smo bili svjedoci prve krvave drame koja se događala kod nas u toku ovoga rata, ali, također, i naj-uočljivijeg simptoma raspadanja njemačke armije, što je nagovijestilo našu skoru pobjedu. Pobuna Bošnja-ka i Hrvata u Vilfranškom garnizo-nu, brutalnost fašista, složenost i za-pletenost pobune još su nam uvjek ostali misteriozni i nepoznati.

Ti ljudi-vojnici, izgubljeni u ovom malom dijelu Francuske, među lju-dima koji ne govore njihov jezik i koji su ih često poistovjećivali sa njihovim saveznicima Švabama, ti ljudi daleko od svoje zemlje, bud-no praćeni od svojih šefova, tj. od svojih čuvara, imali su hrabrosti da se pobune protiv svojih ugnjetača i progonitelja.

I oni su također imali svoju izdaj-ničku vladu, izdajnici su svugdje isti. Međutim, oni se nisu kolebali, da krenu u tu prvu svoju bitku, za mnoge i u samu smrt.

Bilo ih je oko 500 pobunjenika. Za-hvaljujući pojačanju neprijatelj je djelimično uspio da ih pohvata, ali ne bez vlastitih gubitaka: poslije mučenja sa rafiniranom surovošću, palo ih je, pretpostavlja se, pokoše-no pred streljačkim strojem njih 118,

još uvijek prkoseći svojim mučite-ljima. Neki od njih učinili su legen-darne podvige prije nego će pasti na bojnom polju. Neki su imajući više sreće, poslije ove iznenadne oružane pobune, uspjeli da umaknu, ali mi znamo da su nastavili svoje zapo-četo djelo boreći se hrabro u šuma-ma na stranu sa njihovom braćom u francuskom pokretu otpora.

Slava svim tim borcima iz teških vremena! Slava svim koji su pali za slobodu, i koji su pokopani bez nišana, bez imena i prezimena na njihovim grobovima. Jer njihov pri-mjer povezuje još više patriote svih zemalja ujedinjenih protiv fašizma! I ovaj primjer jos više služi kao lekcija kolebljivcima, plašljivcima i kuka-vicama koji se nisu pridružili ovoj borbi, a to su međutim mogli, jer su se nalazili među svojima i u blizini svojih obitelji.

Učinimo nešto da krv heroja i stra-dalnika za naše ciljeve nije pala uza-ludno !»

Obilježavanje i sjećanju na pobu-nu Bošnjaka u Vilfranšu, dženaza i dove, vjerska, moralna i ljudska je obaveza prema našim Šehidima.

BVKC DŽEMAT PARIZ

Zejd b. Eslem prenosi od svoga oca da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, jednog dana rekao svojim

drugovima: “Šta biste vi voljeli da imate?” Jedan od njih je rekao: “Ja bih volio da imam punu ovu sobu srebrnjaka, pa da ih sve udijelim na Allahovom putu!” Drugi je rekao: “A ja bih volio da imam punu ovu sobu zlatnika, pa da ih sve udije-lim na Allahovom putu!” Treći je rekao: “Ja bih volio da imam punu ovu sobu dragulja, pa da ih sve udi-jelim na Allahovom putu!” Omer, radijallahu anhu, rekao je: “A ja bih volio da imam punu ovu sobu ljudi poput Ubejde b. El-Džerraha, Mua-za b. Džebela, Huzejfe b. El-Jema-na, pa da ih sve upotrijebim u po-kornosti Allahu”, tj. da ih postavim kao namjesnike u raznim mjestima, pa da upućuju ljude na istinu, da ih uče propisima vjere, predvode u namazu, presuđuju u njihovim sporovima po pravdi, pa da budu istinski namjesnici.U duhu ovog događaja i sam se ponekad zapitam šta bih u ovom trenutku najviše volio? Ono što mi preovladava jeste da bih volio je Sandžak pun ljudi poput Halida b. Velida! Iako bi mnogi pomislili da je odabir Halida zbog njegove hra-brosti i umijeća ratovanja, ipak to nisu jedini razlozi.Halid b. Velid je bio vojskovođa u vrijeme života Allahovog Poslani-ka, sallallahu alejhi ve sellem, zatim je bio glavnokomandujući musli-manske vojske za vrijeme vlada-vine Ebu Bekra, radijallahu anhu. Halifa Ebu Bekr je umro. Njegova oporuka je bila da poslije njega ha-lifa bude Omer. Bila je to njegova posljednja želja. I zaista, Omer je postao halifa. Bilo je to 22. avgusta 634. godine (22. džumade-l-ahira 13. godine po Hidžri). Istoga dana je novi halifa izdao naredbe da se Halid smijeni sa mjesta glavnoko-mandujućeg muslimanske vojske u Siriji i da se na njegovo mjesto po-stavi Ebu Ubejde.Historičari spominju da narod nije bio zadovoljan ovom odlukom, a da je Halid po primanju vijesti re-kao: „Neka se Allah smiluje Ebu Bekru. Da je on živ, ovo se ne bi do-godilo.“ Takođe se prenosi da je te noći Halid plakao za Ebu Bekrom. Sljedećeg jutra vojska je sakupljena da bi se objavila promjena halife i promjena komandanta u Siriji. Ako

je i bilo ozlojeđenosti ili gorčine u Halidovom srcu, on to nimalo nije pokazivao. Samo je kratko rekao: „Ebu Bekr je umro, Omer je novi halifa i mi ćemo mu biti pokorni.“ (Vidjeti: El-Ja’kubi u Tarihu i El-Va-kidi u Futuhu-š-Šam).Kada bi glavnokomandujući armije bio smijenjen on obično više ne bi uopće služio, a ako bi i služio onda to više ne bi bilo u istoj jedinici. Me-đutim, u ovom slučaju vidimo ne-zabilježeni fenomen. Najveći gene-ral tog vremena spreman je služiti u nižoj jedinici sa istim žarom kao što je služio kao glavnokomandu-jući. Ova spremnost pokazuje duh tadašnjih muslimana i tajnu zašto su postigli uspjeh i pobjedu. (Vidje-ti: General Agha Ibrahim Akram, Halid ibn Velid, radijallahu anhu, str. 401-406)

KORIST ZAJEDNICE ISPRED LIČNE KORISTI

Navedeni događaj divan je postu-pak i divan primjer koji je ostavljen budućim generacijama kao na-dahnuće da se uvijek da prednost zajedničkoj koristi nad ličnom. Bošnjaci u svojoj historiji imaju svi-jetle primjere onih koji su žrtvovali svoje živote kako bi stali u odbranu svoga naroda. Mnogo je onih koji su djelovali iz pozadine i bili spre-mni da se zaslugama njihovog rada i dostignuća kite drugi samo uko-liko to vodi postizanju zajedničkih ciljeva i koristi. Ne smijemo pribjeći rušenju ili ugrožavanju već posto-jećeg radi svoga egoizma, sujete ili ličnih ambicija.

ZBUNJIVANJE JAVNOSTISvaki javni radnik mora voditi ra-čuna o javnom mnijenju i tome kako će šire mase shvatiti i prihvatiti nje-gove izjave ili postupke. Upravo je to ono što nas je podučio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je objašnjavao razloge tolerisanja pri-sustva munafika koji su rovarili unutar muslimanske zajednice da je to iz razloga kako nevjernici ne bi rekli da Muhammed ubija svoje drugove. Zatim, isti razlog je zbog čega naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vratio Kabu na teme-lje Ibrahima, alejhis-selam, već je ostavio na temeljima na kojima su je renovirale Kurejšije Mekke, pa je rekao da su ljudi taze, skoro ušli u vjeru, pa se boji da neće shvatiti taj postupak. Pobojao se da će ljudi ra-

zumjeti da je to skrnavljenje Kabe.

TRAŽITI HLJEB PREKO POGAČEUkoliko budemo posmatrali našu stvarnost kroz prizmu navedenog, vidjet ćemo da često upadamo u suštu suprotnost. Dok su ranije ge-neracije skrivale probleme i nedo-statke, mi danas javno nastupamo i dajemo izjave u kojima iznosimo optužbe i konstatacije koje nismo u mogućnosti dokazati, a tim izja-vama samo zbunjujemo narod i izazivamo razočarenja kod njega i averziju prema vjerskim službe-nicima i islamskim obilježjima. To se sve događa i pored toga što nam je omogućen rad i pruženi su nam fenomenalni uslovi za širenje i go-vor o vrijednostima islama, što je osnovni zadatak vjerskih službeni-ka. Pored tradicionalnih minbera i ćurseva, otvorene su katedre, elek-tronski i štampani mediji, zatim radio i televizija i sve to bez ikak-ve recenzije dato na raspolaganje onima koji imaju nešto ponuditi široj javnosti. Umjesto posvećeno-sti tome, mi često, zbog nerealnih apetita, ambicija i stremljenja pre-ma pozicijama čijim potrebama teš-ko možemo odgovoriti i udovoljiti, pribjegavamo širenju informacija koje se ne mogu prihvatiti izuzev kroz prizmu hadisa kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu, u ko-jem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi lju-dima bilo davano na osnovu njihovih optužbi, oni bi od drugih ljudi tražili i krv i imovinu, međutim, tužitelj treba dokazati, a optuženi ima pravo na za-kletvu.” (Hadis je dobar/hasen, bi-lježi ga El-Bejheki, 10/252; i drugi u ovom obliku, dok su neki dijelovi zabilježeni u dva Sahiha, kod El-Buharije br. 2514, 2668 i 4552; kod Muslima br. 1711)Trebamo se zapitati da li naše dje-lovanje donosi korist muslimanskoj zajednici ili ne? Trebamo se zapita-ti koliko u našim sporovima postoji ličnih prohtjeva? Koliko su naši po-stupci na temeljima univerzalnih i općeprihvaćenih načela? Da li se vladamo po principu da onaj koji nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu? Koliko u svome životu tražimo hljeb preko pogače?Takvi postupci otkrivaju i pokazuju duh današnjih muslimana, a bojati se je da taj duh neće donijeti ništa dobro ni pojedincima ni zajednici.

VOLIO BIH DA JE SANDŽAK PUN HALIDA IBN VELIDA

Mithad R. Ćem

an

32

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TABIRENJA

MAJČINA SUZAEdib ŠALJIĆ

33

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

- ISTINITA PRIČA -

HIĆAJA

Imala sam ti ja, sine, dvojicu si-nova. Tada smo živjeli na selu. Mene su moja djeca dobro slu-šala. Vala ne bih nikad ništa

uradila, a da me ne bi pitala: „Maj-ko, kako ćemo ovo..., majko, šta ćemo sa ovim...?“ Gore na selu kad sam živjela tada mi je i rahmetli moj čovjek Šaban bio živ. On je od gro-ma umro. E vala i Šaban mi je mlad umro, al› ništa za njega se ne bih sekirala ovoliko, ipak koliko-toliko se naživio. Nego me, sine, pogodi strijela oda-kle se nisam nadala. Htjedosmo da popravimo ono malo kuće na selu i moj Orhan navali da ide u Holandi-ju da radi i da donese malo para za tu kuću. Te godine mu otišli i neki drugovi tamo, on ode, a ja ostah sa ovim mlađim Sinanom. Nego mu te godine pomože Allah, pa je do-bro radio i dođe pred kosidbu, te bi malo tu kod nas i ode, a sa sobom mi odvede i Sinana. A ja ostah sama tu. Bogami me bilo strah po noći, selo je to, a i naša kuća je malo bila udaljena od komšiluka, na jednom brdu, pa kad bi puhnuo vjetar čini ti se hoće da te odnese. Ja sam tad mislila godinu il› dvije i vratit će mi se djeca i opet će bit sa mnom. Neko vrijeme je jedna djevojka iz komši-luka dolazila da spava kod mene, pa joj se poslije izgleda dosadi, te je više ne bi. Nego, moj sine, njima je još dedo od te bolesti mlad umro, a i moj djever je isto tako mlad stradao. To je va-ljda nasljedno. A ja sam se nadala da ta bolest neće na moju djecu jer im je babo preselio od groma, pa sam mislila čim im babo nije bio bolestan od nje neće ni oni, ali je, moj sine, ta pogan od bolesti tamo u Holandiji pogodila mojeg Orha-na. Liječio se on tamo i malo učinio bolje, dao doktorima to sve para što je zaradio i na kraju mu se opet to povratilo, a oni rekli mojem Sinanu da ga dovede ovamo i da ga ovdje liječi. Bogami, izgleda da su oni Si-nanu i kazali šta će sa njim da bude, pa on nije htio da nam priča. Dovede ga Sinan, kad šta da vidiš, sine. Orhana mog ne mogu da pre-poznam. Ada, koliko ima mesa na ovaj hastal toliko ti je imalo i na nje-ga, samo kost i koža oko tih kosti, a demek mi se smijao i sve kao da je dobro. Odvedosmo ga odmah kod

doktora, al› čim oni tamo nisu mo-gli da mu nađu lijeka kako da mu nađu ovi ovdje što prvo traže pare, pa da te uvedu tamo u one njiho-ve sobe što pregledavaju. Vodio ga Sinan vala te zime skoro svaki dan kod tih doktora dok nije potrošio i to malo para što je bio sačuvao. Nije vala žalio za brata, nego je trčao sve dok mu nisu rekli da ne mogu ništa više doktori. Onda ga, bogami, do-vede ovdje. Ležao mi je Orhan vala baš na taj krevet tu gdje si ti sad. I ne prođe dvije hefte on jedno jutro učine bolje i malo ustade da proše-ta. Ja se obradovah, kad on mi to veče umrije. E vala da je mogao ko da pukne ja bih pukla. Nego moj sine iste te go-dine i Sinan mi požute u obraze. Ja sve mislila da se to sekira zbog bra-ta i da je zbog toga takav. Kad ono jok, nego prišnici bolesti malo što mi je uzela jednog sina, nego došla da mi osakati i drugu ruku... Tu je tetka Hajrija prestala sa pri-čom i počela da plače, a i ja nisam imao snage da joj priđem da je utje-šim jer je i mene rasplakala. - Odvede ga jedan komšija kod doktora i to veče se odmah vrati-še i rekoše da trebaju da idu sutra opet. Orhan mi se nije plašio kao Sinan. On se vala bio uplašio, val-jda đe je mlađi. On je tih dana samo mene tješio i pričao mi kao da sam dijete kako će ozdravit, kako to nije ista bolest kod njega, kako će on da dočeka sa mnom da gleda i njegovu svadbu i svadbu njegove djece, a mojih unuka. Ada sine, što bi mi on više pričao i tješio me, meni bi sve bilo teže, sve bi mi ga bilo više žao. Po cijelu noć bih ti ja preplakala i jecala u sebi da me on ne čuje. Ne znam dal› mi je bilo gore što mi ode Orhan, il› što ovoga drugog mora-doh da gledam kako će da mi ode. Sinan mi je bio razmažen. On bi stalno, i kad je porastao, meni stav-ljao glavu na ramena i kad bi mu otvorila vrata od kuće on bi mi puh-nuo u lice demek da me uplaši. A ja bih ga grdila kako mu to ne dosadi. Išao je kod tih doktora i poče da mi brzo propada isto kao Orhan. Vala sam ja znala da neće ni on dugo i samo sam molila Boga da umrem prije njega, a poslije ne smjedoh da molim Boga tako jer rekoh ako ja umrem prije njega, a on mi padne postelje kao ono Orhan što je pred

smrt, ko će mi ga tad vidjet. Bogami sine i bez para ostasmo, nemasmo stoke da prodamo, osim jednu kravicu, a ona nas je hranila. Ono kuće neće niko da kupi i ne-madosmo čime da ga liječimo više. A i on sam reče: „Majko, bit će bo-lje da ne trčim po doktora nego da sjedim ovdje kod kuće. Pomoći će dragi Allah, a i nema smrti bez sud-njeg časa.“ Vidjela sam da se plašio mnogo, a predamnom bi pričao kao da se ne plaši i tobož planirao da ore dolje ispod kuće jednu malu livadu, a meni sve kao da je zabi-jao nož u srce koliko bi mi ga bilo žao. Mislila sam u sebi: „E moj sine, nećeš ti dočekat proljeće, a kamoli oranje.“ Vala sam i ja te godine bila oslabi-la, bila sam još mršavija nego ovo sad. Ode on kod onog komšije što ga vodio po bolnica i planirao je da mu kaže da ga odvede kod tog doktora da se provjeri još jednom, pa kad dođe od njega ja mu otvorih vrata, kad on me opet puhnu u lice, a meni se učini ništa ljepše od njega tu noć. Priča mi kako se bolje osjeća i kako će mu ovaj komšija doć› sutra kolima oko osam sati da ga uzme. I on se to veče okupa i obuče sve či-sto, vala isto kao da je znao, samom sebi je gasal učinio. I opet mi priđe i reče: „Vidjet ćeš kad ti ja ovu kuću sredim, pa unučad kad počneš lju-ljat...“ Ja se to veče zaplaka pred njim. Nisam mogla vala da izdržim nego smo plakali i ja i on tu noć. Iz-grlili se i isto kao da smo se halalili jedno od drugog. Ja mu spremila da legne i sutra da ga razbudim da se sprema za u bolnicu, kad hoćeš - on bijel. Samo mu ruke bjehu opruže-ne ka patosu prema vratima. Valjda je htio ka meni da krene, ka majki da mu pomogne. On bi uvijek tako bježao kod mene i kao dijete. E od tad ti ja, sine, ovako stavljam ove kapi u oči i plačem. Na ovo jedno oko sam skroz oslijepila, a na ovo drugo vidim samo pomalo kao sjenku, jedva mogu da prepoznam kad se primaknem skroz. Ovdje me doveo ovaj Esko komšija da živim u njegovoj kući jer je blizu bolnica, a ja nit› mogu da idem tamo. Uzmem ovih lijekova i sve ove iste pijem. Čekam da dođe red na mene da odem i ja kod svoje djece. Da vidim jesul› mi tamo napravili kuću pošto ovamo ne mogaše ni da je renovi-raju...

34

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

II dioKo ti dobro uradi,

zahvalan mu ti budi, da te svijet ne kudi, tako treba, Avdija.

Sabur35 čini daima36, bolje ništa ne ima, iza muke last ima,

gajret, brate, Avdija.

Nesmišljeno ko radi, sebi zarar37 uradi,

nek ni na kog ne jadi, već sam na se, Avdija.

Ko ne pita drugoga, već se drži sve svoga,

nema mira živoga, varajuć’ se, Avdija.

Nemoj više od vreće, izgubićeš iz vreće,

od vazda se to reče, pamti dobro, Avdija.

Nemoj biti tvrdica, ni nesretni škrtica, da ti puca gubica,

kad što trošiš, Avdija.

Ne zalazi ti u dug, to je, brate, zao drug, snaći će te golem rug kad li tad li, Avdija.

Dužan tužan vazda je, i na bajram brižan je, dok ne plati sužanj je bez tavnice, Avdija.

Što ne treba, ne kupuj, na daleko ti ne snuj,

što ti kažem, dobro čuj, pa upamti, Avdija.

Kao soko slobodan bolje ti je jedan dan,

nego živjet’ sramotan sto godina, Avdija.

Čuvaj zdravlje najbolje, da je tvoje sve polje,

ne bi imo ti volje, kad si nezdrav, Avdija.

S vremenom se ne šali,ko izgubi taj žali, ali njemu ne fali kajati se, Avdija.

Dok je vrijeme u ruci, guji glavu ti stuci, nećeš biti u muci,

već na caru, Avdija.

Nit s’ u zgodi ponesi, nit s’ u muci zanesi,

vazda jednak neka si, mili brate Avdija.

Nemoj, brate, ohol bit’, čast ćeš svoju izgubit’,

prijatelje pogubit’, kud ćeš onda, Avdija?

Ti sebičan nemoj bit’, jer će na te svak mrzit’,

nećeš imat s kim družit’, pa šta onda, Avdija?

Bez ništa se smijati, a bez muke plakati, to je pos’o mahniti, poznato je, Avdija.

Kad se budeš ženiti, gledaj kog ćeš uzeti,

jer se pošlje kajati nije fajde, Avdija.

Skitalicu ne gledaj, kućenicu izbiraj,

pa ćeš znati što je raj ovog sv’jeta, Avdija.

Ko se u zlo uprti, teško njemu do smrti, nema puste ni smrti, da ga spasi, Avdija.

Kad u kući vlada mir, bolje je neg carev pir, pa da jedeš hljeb i sir,

slatko ti je, Avdija.

Kad kupuješ, čuvaj se, kad prodaješ, ne daj se, jera časkom moreš se

prevariti, Avdija.

Musafire38 dočekuj, svoga gosta vazda štuj, što ti velim dobro čuj, neš se kajat, Avdija.

Budi lica vesela, a ne budi kisela,

drž’ se toga načela prema gostu, Avdija.

Što god pamet zanosi, nemoj piti nit nosi, jer to život sve kosi, sebi ruke, Avdija.

Vakufa39 se ne primaj, ne ulazi u belaj,

ko to jede, dobro znaj, zaliz’o je, Avdija.

Vakufi su sveta stvar, veledušni to je dar, ko to krije, čini kvar svojoj duši, Avdija.

Ko izjede vakuf-mal40, brzo dođe mu zaval41, u žalostan pane hal,

sebi ruke, Avdija.

Nemoj šahit42 bivati, besposlen se skitati, po sudovim’ hodati, kraju lađu, Avdija.

Ne bud’ ćefil43 bez muke, i bez teške odluke,

jer ne prođe bez muke nikad ćefil, Avdija.

BAŠTINA

A V D I J AJusuf-beg Čengić (1866)

35

revij

a SA

NDŽA

K |

1. d

ecem

bar 2

013.

| b

r. 17

4 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Nemoj tutor bivati, treba račun davati, mučno se je čuvati

tuđeg haka, Avdija.

Jetimski je težak hak, nek’ od toga bježi svak,

to je, brate, sumnjiv znak tutor biti, Avdija.

Radi dobro dok si mlad, nećeš imat posl’je kad, taj ne znade što je glad

koji radi, Avdija.

Bog je reko: “Poskoči i Ja ću te pomoći!” Ništa neće pridoći

samo, brate Avdija.

Slušaj dobro starijeg, a ne ljuti ni mlađeg, pa se ne boj ničijegrezaleta44, Avdija.

Ovaj svijet proći će i kraj svemu doći će,

naše duše otić’ še kud Bog hoće, Avdija.

Bez abdesta ne hodi, U džamiju prohodi,

Halik45 dragi sve vidi,Hajir46 po te, Avdija.

Sirat tanka ćuprija, od sablje je oštrija,

a od dlake još tanja,vaj haluna47, Avdija.

Sirat valja broditi, težak tovar nositi, a od Boga iskati

selameta, Avdija.

Mahšer48 jedna jalija49,A Bog dragi kadija50,Zebaninska51 dolija52, Biće svašta, Avdija.

Na mahšeru treba stat’, dragom Bogu dževab53 dat’,

ne pomože Vejsil brat, vjeruj mi se, Avdija.

Hesab54 davat za sevab55, a za gr’jehe bit azab56, tako kaže naš ćitab, mora biti, Avdija.

Džehennem je vrlo vruć, u glavu će maljem tuć, u njima će pucat žuč

koji uđu, Avdija.

Allah jedan, resul hak57, al’ je danas mučan halk58,

naopako kren’o svak, Vaj haluna, Avdija.

Ahir zeman59 ulema60,Zajif61 im je mes’ela62,

Osvojila mamela63; Zlo po njiha, Avdija.

Neće pravo da sude, Veće muče sve ljude,

Na sabah64 se ne bude,Gafil65 ti su, Avdija.

Dinu66 nejma ragbeta67,Turskoj vjeri hurmeta68,

Hej žalosti predrta, Što će biti, Avdija.

Grijeha se vazda kaj, šejtanu se ti ne daj,

vješto vara, dobro znaj, čuvaj ga se, Avdija!

Jusuf Čengić ovako pis’o, rek’o i plak’o,

jer je tebi obrek’o kazat’ pravo, Avdija.

BAŠTINA

Pjesmu pod naslovom AVDIJA napisao je Jusuf-beg Čengić, zvani Pašić, iz Foče 1866. godine, s kojom je savjetovao svoga sinovca pod imenom Avdija.

Ta se pjesma ubrzo rasprostranila po cijeloj Bosni i Hercegovini i Sandžaku i traje kroz vrijeme...

35 sabur – strpljenje 36 daima – uvijek 37 zarar – šteta38 musafir – gost 39 vakuf – opća, zajednička

imovina Islamske zajednice 40 vakuf-mal – vakufska imovina 41 zaval - konac, propast 42 šahit – svjedok43 ćefil – jamac 44 rezalet – bruka, blamaža 45 Halik – Stvoritelj 46 hajir – dobrota47 vaj haluna – teško nama!

48 Mahšer – strašni sud, Sudnji dan

49 jalija – prostrana obala 50 kadija – sudac51 Zebani – meleki čuvari pakla,

Džehennema52 dolija – pobjeda53 dževab – odgovor54 hesab – račun 55 sevab – nagrada od Boga za

izvršeno dobro djelo 56 azab – kažnjen 57 resul hak – istinit je Božji

Poslanik

58 halk – stvorenje (ljudi)59 ahir-zeman – posljenji vakat,

vrijeme pred Sudnji dan60 ulema – vjerski učenjaci61 zajif – slab, neutemeljen62 mes’ela – vjerski odgovor,

rješenje pitanja i problema63 mamela – podmitljivost,

korupcija64 sabah – rana, jutarnja molitva65 gafil – nemaran, neodgovoran66 din – vjera, islam67 ragbet – nada, počast68 hurmet – svetost, poštovanje

RJEČNIK

BEDEM ZAJEDNICE

HISTORIJSKI DAN ZA SANDŽAKOSNIVANJE BDZ U CRNOJ GORI

30. NOVEMBAR 2013.