MEDJUNARODNO PRAVO - Diplomatskim pravom, odnosno njegovim odredbama uredjuju se prava I duznosti drzava u pogledu diplomatskih odnosa, te funkcije I privilegije I imuniteti diplomatskih predstavnistava kao I diplomatskih predstavnika svih nivoa. Ono je danas najvecim dijelom kodifikovano Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. Sluzbeni odnosi izmedju drzava, posebno uspostavljanje diplomatskih predstavnistava, uz akreditiranje sefova tih predstavnistava, predstavljaju sustinu diplomatskih odnosa medju drzavama.

MEDJUNARODNI ODNOSIKada je rijec o vanjskom zastupanju I komuniciranju subjekata medjunarodnog prava, pomocu sistema pravnih pravila, nacionalnog I medjunarodnog profila, uredjuju se pitanja nominacije tijela u sistemu drzavne vlasti, u pogledu predstavljanja I zastupanja drzava u medjunarodnim odnosima, kao I njihove nadleznosti I model djelovanja. Predstavljanje I zastupanje drzave u medjunarodnim odnosima svaka drzava uredjuje samostalno, primjereno svom ustavnom I politickom sistemu, tako da unutarnje pravo svake drzave propisuje nadleznosti, prava I obaveze nacionalnog organa vanjskog predstvaljanja I zastupanja, dok je medjunarodno pravo izricito samo u tome da takvo drzavno tijelo postoji, da je poznato I da svoje funkcije izvrsava djelotvorno. ( tijela medj.odnosa)U savremenoj praksi medjunarodnih odnosa, nadleznost predstvljanja I zastupanja drzava imaju prije svega sef drzave, vlada I minister vanjskih poslova, ukljucujuci diplomatske I konzularne predstavnike. Kao jedno od tijela spoljenjeg predstavljanja I zastupanja drzave moze da s epojavi I drzavni parlament.

DIPLOMATIJADiplomatija ili diplomacija je pojam koji ima mnogobrojna značenja, ali svima je zajedničko dodirivanje sfere međunarodnih odnosa i vanjske politike. Riječ "diplomatija" potječe od grčke riječi diploma, koja je prvobitno označavala dvostruko presavijenu ispravu koja je služila kao dokaz završenog studija. Kasnija je riječ poprimila druga, šira značenja, a označavala je službene dokumente (između ostalog sporazume između vladara). Riječ diplomatie skovana je, prema nekim izvorima, u Francuskoj u 18. vijeku, odkud se proširila i u druge evropske jezike. Diplomatija bi se mogla definisati kao specijalizovana državna organizacija koja se bavi planiranjem, organizovanjem i vođenjem spoljnih poslova

dr

SAVREMENA DIPLOMATIJA

Prema Beckoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961.g.primarni zadaci savremene diplomatije su : predstavljanje, zastita, posmatranje I obavjestavanje, pregovaranje, unapredjenje diplomatskih odnosa, te aktivnosti u razvijanju ekonomskih, kulturnih, naucnih I dr. odnosa medju drzavama. Diplomatsko reprezentiranje podrazumjeva da se diplomatski predstavnik pojavljuje kao politicki predstavnik svoje zemlje u drzavi primateljici I vodi bilateralne kontakte I preliminarne pregovore, prati politicka kretanja u toj zemlji, ali obavlja I druge obaveze ceremonijalne naravi.

Diplomatska zastita se odnosi kako na zastitu organizovanih drzavnih interesa, tako I na zastitu interesa kompanija, organizacija, privatnih osoba. Kompetentna I odgovorna diplomatska zastita podrazumjeva brizljivo pracenje pravnih, ekonomskih, politickih, kulturnih I dr. razvoja drzave primateljice, ali I striktnu realizaciju brojnih aranzmana iz svih tih oblasti sa sopstvenom zemljom.

MULTILATERALNA DIPLOMATIJA Multilateralna diplomatija je fenomen 20.vijeka. Puni razvoj I savremene karakteristike multilateralna diplomatija dostize tek nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme nastanka I afirmacije Organizacije ujedinjenih nacija I drugih medjunarodnih organizacija, a potom I zamahom snazenja regionalnih medjuvladinih organizacija. Razvoj multilateralne diplomatije pospjesio je I odrzavanje stalnih I povremenih medjunarodnih konferencija I skupova, tako d aona danas postaje bitan factor u rjesavanju najznacajnijih problema savremenog svijeta, od harmoniziranja glavnih pravaca svjetske politike, do kodifikacije I standardiziranja normi iz niza oblasti covjekovog zivota.

ALIBI DIPLOMATIJA

Podrazumjeva politicke inicijative I pregovore I druge diplomatske aktivnosti koje zamjenjuju stvarnu akciju, ciji je cilj sticanje podrske javnog mnjenja, bilo medjunarodnog ili domaceg, a najcesce oba. U odredjenim slucajevima aktivnosti su pracene velikim publicitetom, sa deklarativnim demonstriranjem odlucnosti da se rijesi neka kriza, otklone nepravde, porkene mirovni proces I sl. To su u biti fingirane akcije I simulirana odlucnost da se realizuje proklamovana namjera, bez stvarne zelje da se predje sa rijeci na djela. Ima takodjer slucajeva alibi diplomatije kad aje odluka o npr oruzanoj intervenciji vec donesena, ali zbog nepopularnosti takvog postupka cini se sve da s estvori predstava das u preduzeti svi koraci da se problem rijesi pregovorima I na diplomatski nacin.

DIPLOMATIJA NA VRHU ODNOSNO SAMIT DIPLOMATIJA

Korjeni diplomatije na vrhu sezu u daleku proslost, cak I u vrijeme koje je prethodilo bilateralnoj diplomatiji u vidu stalnih misija, ali je ipak svoj pravi domet dobila zadnjih decenija, jos preciznije receno – zadnju deceniju, kada se nikada siroko do sada institucionalizuje u vise oblika, kako univerzalnih, tako I regionalnih. Diplomatija na vrhu je u stvari poseban vid multilateralne, ali I bilateralne diplomatije, jer se veoma cesto praktikuje I institucionalizuje I na bilateralnom nivou. Samiti su novi oblik diplomatije na vrhu, o cijoj definiciji nema saglasnosti u literaturi. Vec vise godina Francuska I SR Njemacka, npr uvele su redovne polugodisnje sastanke sefova drzava odnosno vlada, koji se posljednju deceniju, ne racunajuci private I multilateralne susrete, bilateralno susrecu najmanje 4 puta godisnje. Slicni sastanci institucionalizuju se zadnjih godina izmedju predjsednika SAD- a I Ruske federacije I dr drzava,tako da se ne moze reci da je diplomatija na vrhu samo vid multilateralne diplomatije.

SHUTLLE ( SATL ) DIPLOMATIJA

Satl- diplomatija je u stvari posrednicka diplomatija, u kojoj posrednici putuju, obicno izmedju jedne I druge sporne ( ili vise njih ) strane , prenoseci uzajamne poruke, ali I djelujuci samostalno u cilju iznalazenja kompromisa. Ova vrsta diplomatije narocito je upotrebljavana od SAD-a, koje imaju I nekoliko specijalozovanih timova diplomata koji kruze svijetom I pokusavaju da postignu zajednicko rjesenje, koje je rezultat pojedinih prijedloga spornih strana, ali veoma cesto I samih posrednika. Najpoznatije takve misije bile su u okviru rjesavanja pitanja mira u BiH, kao I dugogodisnjeg spora Izraela I Palestinaca, kao I izmedju Grckog I Turskog dijela Kipra.

SPECIJALNE MISIJE ( AD HOC DIPLOMATIJA )

Pored stalnih diplomatskih misija, kao I institucionalizovanog oblika bilateralnih odnosa, drzave cesto na teritoriju drugih drzava salju I tzv.Specijalne misije( ad hoc dipl.) , koje imaju razlizite funkcije I zadatke, ali uvijek su privremenog karaktera ( po pravilu, njihova djelatnost na teritoriji druge drzave obicno traje nekoliko dana, do najduze nekoliko mjeseci). U pitanju su fdelegacije koja jedna drzava salje u drugu drzavu radi razmatranja nekog bilateralnog ili ,multilateralnog pitanja, radi pregovora I zakljucenja medjunarodnog

ugovora, ucesca na nekom medjunarodnom skupu ili konferenciji ili nekim ceremonijalnim povodom ( krunisanje ili inauguracija novog sefa drzave, proslava drzavnog praznika ili nekog slicnog dogadjaja, sahrana drzavnika I sl).

TAJNA DIPLOMATIJA

U diplomatskoj istoriji tajni ugovori su veoma cesto zakljucivani, narocito u 19.vijeku. Poznati tajni ugovor koga su u toku Beckog kongresa sklopili predstavnici Britanije, Austrije I porazene Francuske kojim su dogovorili otpocinjanje rata protiv Rusije I Pruske ako budu insistirale da dobiju Poljsku I Saksoniju. Ruski car Aleksandar saznavsi za taj tajni pakt, odmah je ponudio kompromis. Tajna diplomatija je bitna komponenta upravljanja konfliktom u komplikovanim pregovorima. Francuski diplomata Zil Kumbona rekao je da ce “ Bilo kakvo pregovaranje postati nemoguce onog dana kada s eukine tajnost.”

OTVORENA DIPLOMATIJA

Nasuprot takvoj, otvorena diplomatija bi bila vodjenje pregovora koji nisu sakriveni od javnosti. Americki predsjednik Vudrov Vilson zalozio s eu prvoj od svojih cuvenih 14. Tacaka da se tajni ugovori I tajna diplomatija zamijene otvorenom diplomatijom.

JAVNA DIPLOMATIJA

Javna diplomatija ( public diplom.) kao pojam spominje se od 70.-ih godina 20. vijeka I vezan je za promjene u americkoj vanjskoj politici koje se odnose na ulogu vanjsko politickih organa, propagande, humanitarne razmjene I ideoloskog djelovanja. Javni tip djelovanja postaje bitan dio Karterove doctrine vanjske politike I koncepta ljudskih prava. Pri Bijeloj kuci osnovana je specijalna grupa za javnmu diplomatiju s ciljem pruzanjem informacija I zadatkom da javna diplomatija djeluje javno, otvoreno I glasno. Pored koristenja novih sredstava propaganda od americkih ambasadora se ocekuje da aktivno koriste medije I javnost I budu akteri debata.

DIPLOMATIJA BIH I NJENA REFORMA

Obnovu svoje sopstvene vanjske politike I diplomatske sluzbe BiH ostvaruje restitucijom drzavne nezavisnosti 1992., medjunarodnopravnim priznanjem kao suverene zemlje I prijemom u Organizaciju UN, Vijece Evrope I druge medjunarodne organizacije I asocijacije. Ovo je osnova na kojoj drzavne institucije BiH temelje svoje vanjskopoliticko I diplomatsko djelovanje, te uspostavljaju I sire mrezu diplomatsko-konzularnih predstavnistava, s ciljem pozicioniranja u savremenim uslovima nase zemlje kao punopravnog faktora u medjunarodnim odnosima. Vanjska politika I diplomatija BiH pod primarnim ciljevima svog djelovanja treba da preduzme sve potrebne korake na izgradnji I razvoju svoje zemlje kao demokratske, pravne, privredno prosperitetne I socijalno stabilne drzave, njene medjunarodne afirmacije I pridruzenja evroatlanskim integracijama.

MEKA MOC

Meka moc je akademski pojam koji se preselio na naslovne strane novina I koji koriste najvisi lideri u Kini, Indoneziji, Evropi I dr. Medjutim, siroka upotreba je ponekad znacila pogresno koristenje tog pojma kao sinonima za sve osim vojne sile. Povrh toga, posto je meka moz izgledala kao alternative sirovoj politici moci, nju cesto objerucke prihvataju eticki nastrojeni strucnjaci I tvorci politika. Poput bilo kojeg oblika moci I ona s emoze upotrebljavati za dobre Ili lose ciljeve. Hitler, Staljin I Mao su posjedovali veliku kolicinu meke moci u ocima svojih sljedbenika, ali to je nije ucinilo dobrom. Meka moc neke zemlje uveliko pociva na tri osnovna resursa : njenoj kulturi, njenim politickim vrijednostima I njenim spoljnim politikama.

DIPLOMATSKA SLUZBA

Omogucava redovno odrzavanje kontakata izmedju drzava, bilo da je rijec o komuniciranju sa diplomatskim predstavnicima vlastite zemlje u inostranstvu, bilo pak o komuniciranju izmedju ministarstva vanjskih poslova I stranih diplomatskih predstavnistava akreditovanih u zemlji. Na celu svake diplomatske misije koja djeluje u inostranstvu je sef misije u danasnjim prilikama najcesce ambasador. Njegov zadatak je : reprezentovanje vlastite drzave, pregovaranje, informisanje vlastitog ministarstva vanjskih poslova te zastita interesa I prava vlastittih gradjana.

Nabroj funkcije diplomatske misije.

U skladu sa Članom 3. Bečke konvencije, funkcije diplomatskog predstavništva su:

a. Predstavljanje države slanja u državi prijema – jedna od osnovnih funkcije diplomatskog predstavništva i diplomatskog predstavnika. On zastupa i govori u ime svoje vlade.

b. Zaštita interesa države i njenih državljana – štite se interesi, dobra, integritet i interesi njenih građana i pravnih osoba koje se nalaze u državi prijema. Ta pitanja zaštite vezana su uz konzularne funkcije i uređena su Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima.

c. Pregovaranje i obavještavanje – to je stalni način djelovanja diplomatskog predstavništva.Ono se još u doba klasične diplomatije smatralo kao najvažnija diplomatska djelatnost. Diplomatski predstavnik je često u ulozi pregovarača ako je potrebno. Obavještavanje je također stalni način djelovanja diplomatskih predstavnika. Kvalitetno i analitičko izvještavanje svoje vlade je bitno za vođenje vanjske politike države slanja.

d. Unapređivanje prijateljskih odnosa i razvijanje ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa. Tu posebno dolazi do izražaja inicijativa i efikasnost diplomatskog predstavnika u predstavljanju svoje države, njenih potencijala i interesa.

Koja su to opća pravila uspostave diplomatskih predstavništava?

Uspostavljanje diplomatskih predstavništava obavlja se na temelju uzajamnog pristanka dvije države. Diplomatsko predstavništvo se u pravilu otvara u glavnom gradu države primateljice, odnosno tamo gdje je sjedište vlade te države. Država slanja može otvoriti svoje urede i u drugim gradovima ali samo ako je za to dobila pristanak države prijema.

Uobičajeno je da država slanja pošalje u državu prijema svog diplomatskog predstavnika koji će obaviti pripremne radnje – pronalaženje prostora, opremanja itd. On treba da pripremi diplomatsko predstavništvo za dolazak stalnog šefa diplomatskog predstavnika (ambasadora). Takav diplomatski predstavnik dobiva od svog MIP-a uvodno pismo naslovljeno na MIP-a države prijema, u kome je navedena svrha njegovog dolaska i akreditacije. Do dolaska ambasadora on obavlja poslove privremenog otpravnika poslova.

Koja su to opća pravila uspostave diplomatskih odnosa?

Da bi se uspostavili diplomatski odnosi između država, one se prethodno trebaju uzajamno priznati. Uspostava diplomatskih odnosa je sama po sebi čin priznanja neke države. To priznanje ostaje i u slučaju prekida diplomatskih odnosa. Države koje uspostavljaju diplomatske odnose moraju imati puni međunarodno pravni subjektivitet koji uključuje i akktivno i pasivno pravo poslanstva, odnosno pravo na otvaranje diplomatskih predstavništava i slanja svojih diplomatskih predstavnika te pravo primitka diplomatskih predstavništava i diplomatskih predstavnika.

Države su slobodne same odlučivati o uspostavi i održavanju, a također i o prekidu i obnovi diplomatskih odnosa.

Kakav rang i funkciju ima apostolski nuncij?

Apostolski nuncij je izaslanik Pape u državi prijema, odnosno stalni diplomatski predstavnik Vatikana pri nekoj državi s kojom ima regularne diplomatske odnose. Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima nuncij ima isti rang kao i ambassador/veleposlanik (odnosno nalazi se u razredu zajedno s ambasadorima i pronuncijima).

Diplomatsko predstavništvo na čijem čelu se nalazi nuncij naziva se nuncijatura, a tako se naziva i obavljanje službe nuncija.

Šta je to agreman/privola?

Da bi jedna osoba mogla postati šef diplomatskog predstavništva u stranoj državi potrebno je da predhodno zatraži saglasnost države prijema ili agreman (privola). Agreman je naziv za pristanak države prijema o prihvaćanju osobe koju država slanja namjerava akreditirati za šefa diplomatskog predstavništva. Traženje agremana je povjerljive prirode i traži se i usmeno i neformalno )a može i notom= uz prilaganje biografije te osobe. Pozitivan odgovor se daje na neformalan način, a negativan odgovor ne mora se ni dati. Država prijema nije dužna obrazložiti zašto nije dala agreman.

Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju?

16. juna 2008. godine BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom Unijom. Predsjedništvo BiH ratificila je SSP 6. novembra 2008. Do sada su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU i BiH ratificirale Slovenija, Estonija, Mađarska, Njemačka, Češka, Kipar, Portugal, Irska, Danska, Finska, Litvanija, Slovačka i Bugarska.

Koje su to konzularne funkcije, prema Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima?

Prema Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima, član 5, konzularne funkcije se sastoje u:

a) zaštiti, u državi prijema, interesa države imenovanja i njenih državljana, fizičkih i pravnih lica, u granicama koje dopušta međunarodno pravo;

b) pomaganju razvoja trgovinskih, ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa između države imenovanja i države prijema i unapređenju, na svaki drugi način, prijateljskih odnosa među njima u okviru odredaba ove konvencije;

c) obaveštavanju svim dopuštenim sredstvima, o uslovima i razvoju trgovinskog, privrednog, kulturnog i naučnog života države prijema, podnošenju izveštaja o ovome državi imenovanja i davanju obaveštenja zainteresovanima;

d) izdavanju pasoša i putnih isprava državljanima države imenovanja, kao i viza i drugih odgovarajućih dokumenata licima koja žele da putuju u državu imenovanja;

e) pružanju pomoći i potpore državljanima, fizičkim i pravnim licima, države imenovanja;

f) delanju u svojstvu javnog beležnika i službenika građanskog stanja i vršenju sličnih funkcija, kao i vršenju izvesnih funkcija administrativne prirode, ukoliko se tome ne protive zakoni i propisi države prijema;

g) zaštiti interesa državljana države imenovanja, fizičkih i pravnih lica, u pogledu nasleđivanja na teritoriji države prijema, u skladu sa zakonima i propisima države prijema;

h) zaštiti, u granicama određenim zakonima i propisima države prijema, interesa maloletnih i poslovno nesposobnih lica, državljana države imenovanja, naročito u slučajevima kada se za njih zahteva ustanovljenje starateljstva (tutele i kuratele);

i) pod rezervom prakse i postupka na snazi u državi prijema, zastupanju državljana države imenovanja ili preduzimanju mera za obezbeđenje odgovarajućeg zastupanja pred sudovima ili drugim organima države prijema kako bi se tražilo u skladu sa zakonima i propisima države prijema, usvajanje privremenih mera radi očuvanja prava i interesa tih državljana u slučajevima kada ovi, zbog odsutnosti ili iz drugih razloga, ne mogu blagovremeno braniti svoja prava i interese;

j) dostavljanju sudskih i vansudskih akata ili izvršavanju zamolnica u skladu sa međunarodnim sporazumima na snazi ili, ukoliko takvi sporazumi ne postoje, na svaki drugi način koji je u saglasnosti sa zakonima i propisima države prijema;

k) vršenju prava kontrole i inspekcije, predviđenih zakonima i propisima države imenovanja, nad pomorskim i rečnim brodovima koji imaju nacionalnost države imenovanja, nad avionima upisanim u toj državi, kao i nad njihovom posadom;

l) pružanju pomoći brodovima, lađama i avionima pomenutim u stavu k) ovog člana kao i njihovoj posadi; primanju izjava o putovanju ovih brodova i lađa, ispitivanju i viziranju brodskih papira i ne dirajući u nadležnost organa države prijema u vršenju anketa povodom incidenata nastalih za vreme njihovog puta i rešavanju svih sporova između zapovednika broda, oficira i mornara, ukoliko ih na to ovlašćuju zakoni i propisi države imenovanja;

m) vršenju svih drugih funkcija koje država imenovanja poveri konzulatu, a koje zakoni i propisi države prijema ne zabranjuju, ili kojima se država prijema ne protivi ili koje su pomenute u međunarodnim sporazumima na snazi između države imenovanja i države prijema.

Čime se bavi diplomatski protokol u MVP-u?

Diplomatski protocol je skup pravila ponašanja službenih predstavnika subjekata međunarodnog prava. Ceremonijal je dio protokola koji se najviše ispoljava u poštivanju pravila uobičajenih u svečanim prilikama. Protokolom u MVP se uređuju pitanja kao što su: red prvenstva i ceremonijala pri zvaničnim posjetama međunarodnih zvaničnika, razrađuju se programi diplomatskih posjeta i susreta, statusna i proceduralna pitanja, diplomatska lista, diplomatska komunikacija i prepiska, dodjela odlikovanja itd. Obično pri MVP postoji služba protokola.

Šta je to sukcesija međunarodnih ugovora?

Sukcesija međunarodnih ugovora je preuzimanje međunarodnih ugovora koje je sklopila predhodna država. Pitanja sukcesije su uređena Bečkom konvencijom o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora 1978.

Šta su osnovni vanjskopolitički ciljevi BiH?

• Očuvanje i zaštita nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama;

• Potpuna i dosljedna implementacija Dejtonskog sporazuma;

• Pristupanje Bosne i Hercegovine evroatlantskim integracionim procesima (EU i NATO);

• Učešće Bosne i Hercegovine u multilateralnim aktivnostima, posebno u sklopu sistema Ujedinjenih naroda (UN), Vijeća Evrope, Organizacije za sigurnost i saradnju u Evorpi (OSCE), Organizacije islamske konferencije (OIC), i dr.;

• Promocija Bosne i Hercegovine kao partnera u međunarodnim ekonomskim odnosima i aktivnosti koje će omogućiti prijem Bosne i Hercegovine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i druge međunarodne organizacije i asocijacije.

• Unapređenje saradnje sa susjednim državama.

Šta su to diplomatski odnosi?

Službeni odnosi između država, odnosno odnosi koji uključuju međusobno uspostavljanje diplomatski predstavništava i međusobno akreditiranje šefova diplomatskih predstavništava. Diplomatski odnosi mogu postojati iako između država nisu uspostavljena stalna diplomatska predstavništva.

Nabroj diplomatska zvanja/rangove?

Ambasador/veleposlanik,

Poslanik,

Otpravnik poslova,

Ostali – opunomoćeni minister, minister savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi sekretar, treći sekretar i ataše.

Kako se određuje preseance diplomatskih predstavnika?

Pravo prvenstva, rang ili preseans podrazumijeva pravo na temelju kojeg se neki zvaničnik ili diplomatski predstavnik stavlja ispred drugih prilikom službenih ceremonija ili drugih protokolarnih događaja. Pravo prvenstva obično propisuje njen poglavar ili vlada, a u diplomatskom koru je to pitanje uređeno odredbama međunarodnog prava i običajima.

Ovo pitanje je detaljno određeno Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. i to tako da šefovi predstavništava imaju rang redom prema datumu njihovog preuzimanja dužnosti. Danas vlada načelo pravne jednakosti država pa se smatra da su sve države ravnopravne. To znači da se položaj šefova diplomatskih predstavništava uređuje prema razredu, a unutar svakog razreda prema trenutku kada je preuzeo svoje dužnosti.

Koje godine je BiH pristupila Partnerstvu za mir?

Partnerstvo za mir je političko-vojni program NATO saveza usmeren ka stvaranju poverenja imeđu NATO i drugih zemalja Evrope i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, uspostavljanju međusobne vojne saradnje i regionalne stabilnosti. Osnovan je 1994. godine, nakon pada Istočnog bloka. Obim saradnje pritom zasebno određuje svaka država potpisnica Pojedinačnim partnerskim programom (IPP). Najčešće se radi o zajedničkim manevrima i ispunjavanju NATO standarda pri nabavci nove vojne opreme, ili se oficiri zemalja članica mogu školovati u drugim zemljama.

Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora su programu Partnerstvo za mir pristupile 14. decembra 2006., nakon što ih je NATO na sastanku u Rigi 29. novembra 2006. pozvao da se priključe.

Koji se imuniteti i privilegije odnose na diplomatsko predstavništvo?

Osoba diplomatskog predstavnika kao i njegova imovina je nepovrediva, diplomatski predstavnik ne može biti podvrgnut nikakvom obliku hapšenja ili privođenja. Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim osobama, diplomatski predstavnici uživaju i slijedeće imunitete:

a. Imunitet od sudbenosti (imunitet od kaznene sudbenosti i imunitet od građanske I upravne sudbenosti) – to znači da je diplomatski predstavnik izuzet od zahvata sudskih, upravnih i drugih tijela države prijema. To ne znači da on nije dužan poštivati zakone države prijema. Država slanja ima pravo “skinuti” imunitet povlaštenoj osobi. Nasuprot tome, diplomatski predstavnik se samo ne može odreći imuniteta koji ga štiti.

b. Sloboda kretanja – država prijema dužna je osigurati svim članovima diplomatskog predstavništva slobodu putovanja i kretanja na njenom teritoriju. Od toga su izuzeta posebna područja iz razloga državne sigurnosti.

c. Socijalno osiguranje – diplomatski predstavnik je izuzet od odredaba o socijalnom osiguranju koje sun a snazi u državi prijema. Ovo vrijedi i za članove porodice diplomatskog predstavnika.

d. Izuzeće od poreza, taksi i carina – diplomatski predstavnik oslobođen je svih poreza i taksi države prijema. Ovo vrijedi i za članove njihovih porodica te administrativno i tehničko osoblje diplomatskog predstavništva.

e. Privilegije i imuniteti na području treće države – ako diplomatski predstavnik prolazi područjem treće države da preuzme dužnost ili da se vrati u svoju državu, treća država će mu priznati nepovredivost i druge imunitete koji sum u neophodni za put. To važi i za članove njegove porodice.

Koji se sve nazivi za međunarodne ugovore koriste u praksi?

Prema bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora, Međunarodni ugovor je sporazum zaključen u pismenom obliku između država na koji se primjenjuje međunarodno pravo. Nazim međunarodnog ugovora može biti različit – sporazum (agreement), ugovor (treaty), pakt, konvencija, povelja, protokol, deklaracija.

Mogu biti bilateralni i multilateralni.

UGOVOR – najvažniji međunarodni akt koji određuje prava i dužnosti ugovornih strana na području političkih i ekonomskih odnosa (pr. Mirovni ugovor, ugovor o uzajamnoj pomoći, ugovor o nenapadanju i sl.).

KONVENCIJA – ugovor o pojedinom pitanju prava, ekonomije, administracije (pr. Bečka konvencija).

SPORAZUM – ugovor o pitanjima ograničenog i privremenog karaktera. Sklapa se na određeno vrijeme.

PROTOKOL predstavlja kratki sadržaj postignutog sporazuma ili služi kao objašnjenje pojedinih odredbi sklopljenog ugovora.

RAZMJENA NOTA predstavlja sporazum u obliku nota istog sadržaja kojeg države razmijene u jednom danu (pr. Uspostava diplomatskih odnosa).

DEKLARACIJA rijedak oblik međunarodnog sporazuma kojim se strane potpisnice obavezuju da će se pridržavati postignutog dogovora.

DŽENTLMENSKI SPORAZUM – usmeni ugovor.

MODUS VIVENDI – sporazum sa jasno istaknutom privremenom naravi.

DIPLOMATSKA KORESPODENCIJA – između ministarstava vanjskih poslova i diplomatskih misija jedne države i između diplomatskih misija različitih država

VERBALNA NOTA – nota u trećem licu – najčešći oblik dipl korespodencije, posebno između ministarstava vanjskih poslova i stranih diplomatskih misija, kao i između diplomatskih misija različitih država među spobom. Uvijek je pisana u trećem licu, uvodni i završni dio su okvir, a srednji dio je sadržina koja se razlikuje u zavisnosti od problema. Ona se često koristio za zaključivanje ugovora između država umjesto standardnog oblika ugovora. Na nju se odgovara takođe notom. Postoje još i cirkularne verbalne note – dostavlja se dipl misijama svih država da ih se informiše o stavu vlade države prijema o pojedinim pitanjima i kolektivna nota – kada se veći broj diplomatskih misija obraćaju zajedno ministarstvu vanjskih poslova države prijema

Verbalna nota se ne potpisuje, nego samo parafira i ona je najformalniji oblik diplomatske korespodencije.

DOPIS ILI SLUŽBENO PISMO – je manje primjenjiv vid dipl korespodencije. Obično nosi zaglavlje ministarstva odnosno diplomatske misije i koristi izraze uobičajene za službene dopise. U ovom dopisu mogu se tretirati razna pitanja, davati prijedlozi, pružati ili tražiti informacije.Službeno pismo se obično upućuje drugim organima, ustanovama, odnosno njihovim funkcionerima. Nikad nije u trećem licu.

MEMORANDUM – manje formalan papir i služi kao pomoćno sredstvo za bliže određivanje pitanja koje je pokrenuto usmeno ili u nekom drugom obliku dipl prepiske – notom ili službenim pismom. Služi za detaljnon prezentovanje i obrazloženje problema, što je nemoguće učiniti u noti ili službenom pismu. Memorandum je obično prateći dokument uz zvanični dopis.

AIDE MEMORIE, PROMEMORIA – su takođe manje formalni oblici službene prepiske i obično se uručuju sagovorniku radi dokumentovanja i preciziranja pitanja koje je pokrenuto usmeno. Aide memorie – ponekad kao više formalan dokument o nekom pitanju u mo.

Promemoria – običan neformalni podsjetnik

NON-PAPER – još neformalniji oblik prepiske, služi za neposredno obavještavanje neke strane o prijedlozima i još češće sadrži nacrte tekstova i amandmane na pojedine tekstove. Nije nikakav formalan prijedlog drugoj strani, već inicijativa za razmatranje i eventualno usvajanje. Ko ga dobije nije obavezan da na njega odgovori.

PORUKA – između šefova država i vlada danas vrlo česta forma međusobne komunikacije i predstavlja oblik direktne diplomatije. Obično su pisani dokumenti, ali modu biti i usmeni, obično ih predaje emisar šefa države i u njima se iznose ocjene, upozorenja. Ove poruke zahtijevaju odgovor.

BIJELA KNJIGA – šira dokumentacija o jednom ili više sličnih pitanja, sa iznošenjem istorijata nekog slučaja značajnog za spoljnu politiku jedne države, navođenjem činjenica i dokaza i ponekad naučnim elaboriranjem čitavog problema.

INTERNA DIPL KORESPODENCIJA – isključivo između ministarstava vanjskih poslova i diplomatske misije jedne države i/ili između organa te države i diplomatskih i konzularnih predstavništava

TELEGRAMI (DEPEŠE) – najosnovniji proizvod djelatnosti ministarstva vanskih poslova i diplomatskih misija. U pitanju su šiforvane, kodirane depeše kojima dipl misije izvještvaju centralu o različitim pitanjima iz svoje djelatnosti, uključujući i obavještavanje o dešavanjima u državi prijema, dakle svi sadržaji koji nisu pogodni za javne poruke preko pošte. Potpisuje ih šef predstavništva, odnosno ministar vanskih poslova.

POVJERLJIVI DOPISI – komunikacija o problemima konji ne zahtijevaju hitnu dostavu, ali koji takođe imaju povjerljivi karakter i dostavljaju se kurirskom poštom u određenim intervalima.

BILJEŠKE – kratki zapisi o održanim razgovorima sa stranim predstavnicima, radnim sastancima na kojima se razmatraju operativni problemiu, o inicijativama i prijedlozima za koje se traži saglasnost od matične države. Za njih je veoma bitan datum kada su pisane zbog aktuelnosti pitanja koje se u njima iznosi

MONGORA IJE – vrsta interne dokumentacije od neposrednog operativnog značaja za svako ministarstvo vanjskih poslova. To je dosije najaktuelnijih podataka o državi u koju se šalje dipl misija i koja služi za upoznavanje svih onh koji po nekom dipl poslu odlaze u određenu zemlju.

Pored osniovnih oblika diplomatskog opštenja (dipl misija i konzulata) države koje nemaju dipl odnose ili su te odnose uspostavile a nemaju otvorena dipl predstavništva nalaze načina za dipl komunikaciju.

Prof. Bartoš 10 takvih slučajeva: 1. Šef dipl misije akreditovan u više država a sjedište mu je u jednoj od njih – samo za vrijeme njegovog boravka u datoj državi gdje nema sjedište kanal opštenja je regularan, pa se van sjedišta akreditovanog šefa otvaraju dipl misije sa otpravnikom poslova. 2. Države imaju dipkl odnose, ali nisu otvorile predstavništvo – tada te države opšte preko svojih predstavništava u nekoj rugoj državi... npr, obe zemlje imaju predstavništvo u Švicarskoj. 3. ako npr nakon rata još nisu uspostavljeni odnosi dvije države odnosi se održavaju preko predstavništava koja nisu regularne dipl misije, ali šeto imaju dipl imunitete i privilegije. 4. slučaj kada države uspostave ipl odnose, alii na svojim teritorijeme imaju samo konzulate, tada konzul, uz saglasnost države prijema, vrši dipl funkciju. 5. države se međusobno nisu priznale, a imaju potrebu održavanja dipl odnosa, onda se iznalaze načini komunikacije. 6. u slučaju prekida dipl odnosa jedna država može nekoj drugoj državi sa kojom ima dipl odnose povjeriti zastupanje svojih interesa u državi sa kojom je formalno prekinula odnose.....itd

PARADIPLOMATIJA – Odnosi država koje nemaju uspostavljene dipl odnose i koje se čak međusobno i ne priznaju se mogu rješavati na načine uspostavljanja predstavništva privrednih ili trgovačkih komor, asocijacija koje nemaju vladinm karakter, ali kojima su vlade dale izvjesna ovlaštenja, kao i korištenje niza nevladinih organizacija i ustanova kao što su saobraćajni i turistrički biroi, novinske agencije, kulturne i obrazovne institucije, crkvene organizacije itd. (ovo se nadovezuje i na pitanje broj 23. na neki način)

Kojim je dokumentima kodificirano savremeno diplomatsko i konzularno pravo?

Diplomatsko pravo je skup pravila međunarodnog prava koje se odnosni na prava i dužnosti subjekata međunarnog prava (država, međunarnodnih organizacija i dr.) u vezi sa diplomatskih odnosima, funkcijama, privilegijama i imunitetima diplomatskih predstavništva i osoblja.

Diplomatsko pravo je u najvažnijem dijelu kodificirano Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. i Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima iz 1963. godine.

Kada je BiH postala punopravna članica UN-a?

Građani BiH na referendumu 1.marta 1992. izjasnili za nezavisnost od bivše SFRJ. 22. maja iste godine BiH je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija.

Navesti neke od definicija diplomatije?

Ostvarivanje vanjske politike jedne države ili više država (Janković).

Diplomatija je primjena inteligencije i takta na vođenje zvaničnih odnosa između vlada nezavisnih država (Satow).

Diplomatija je vođenje međunarodnih odnosa više pregovorima nego silom, propagandom ili primjenom prava (Beridge).

Kako i zašto dolazi do prekida diplomatskih odnosa?

Prekid diplomatskih odnosa nastaje voljom jedne ili druge (ili obje) države. Do prekida diplomatskih odnosa dolazi zbog ozbiljne poremećenosti uzajamnih odnosa, a najčešće zbog izbijanja oružanog sukoba između tih država.

Prekid diplomatskih odnosa dovodi i do zatvaranja diplomatskih predstavništava. Prekid diplomatskih odnosa ne znači i automatski prekid konzularnih odnosa. Država slanja može u sporazumu sa državom prijema ostaviti jednog službenika iz redova administrativnog ili tehničkog osoblja u svojstvu čuvara diplomatskog predstavništva, čija je osnovna uloga da se brine o zgradi i arhivi diplomatskog predstavništva.

Prestanak diplomatskog predstavništva može se dogoditi ako je država slanja odlučila zatvoriti svoje predstavništvo (npr. Zbog štednje) ili ako je sporazumno između države primateljice i države šiljateljice dogovorena promjena razreda međusobnih diplomatskih Predstavništava, što rezultira da se zatvara dipl. Predstavništvo jednog, a otvara dipl. Predstavništvo drugog, obično višeg razreda.

Do prestanka dipl. Predstavništva dolazi ako je došlo do međusobnog prekida dipl. Odnosa između države primateljice i države šiljateljice zbog rata ili iz drugog razloga ili ako je jedna ili obje države prestale postojati.

- promjena u stanju šefa misije (opoziv, smrt)

- događajima vezanim za suverena koji ga je akreditirao(smrt, abdikacija)

- političkom promjenom kao kraj nezavisnosti ili promjena režima

- promjenom diplomatskih odnosa izazvano ratom ili drugim razlozima.

Šta je proces stabilizacije i pridruživanja sa EU?

16.juna 2008. BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU.

SSP je ugovor kojim se reguliraju prava i obaveze države koja je pristupila procesu pridruživanja EU. Sam proces pridruživanja EU obuhvata četiri faze. Prva faza je proces stabilizacije i pridruživanja koja u sebi obuhvata pripremnu fazu za potpisivanje SSP-a, zatim studiju izvodljivosti, pregovore o zaključivanju SSP-a i potpisivanje i sprovođenje SSP-a. Kada se ova prva faza završi slijedi kandidatura za članstvo.

Zaključivanjem SSP-a otpočinje proces institucionalizacije odnosa jedne države sa EU. Odnosi sa EU više nisu jednostrani, već postaju ugovorni. To je ugovor o asocijaciji koji, da bi stupio na snagu, mora da bude ratificiran od strane Evropskog parlamenta, parlamenata svih država članica EU kao i parlamenta države budućeg kandidata. Suština SSP-a, odnosno tri osnovna pitanja koja čine stub odnosa EU i države budućeg kandidata su Evropska zajednica, zajednička vanjska i sigurnosna politika i saradnja u pravosuđu i unutrašnjim poslovima. Zaključivanjem SSP-a omogućava se državi, budućem kandidatu, pristup tržištu EU, a čini se i korak ka pretpristupnim fondovima i punopravnom članstvu.

Na koje se načine može riješiti vođenje diplomatskih poslova bez stalnog diplomatskog predstavništva?

Diplomatski odnosi mogu biti uspostavljeni i bez otvaranja diplomatskih predstavništava u državi prijema, pa tako mogu biti i nastavljeni ako se u međuvremenu predstavništvo zatvori. U tom slučaju je moguće akreditiranje diplomatskog predstavnika sa sjedištem u nekoj drugoj državi.

Akreditacija u nekoliko država (nerezidentno pokrivanje).

Jedan ambasador svoju državu može predstavljati u nekoliko država. Za to mu je potrebna saglasnost svake od država prijema.

Razlog ovakvom vođenju diplomatskih poslova bez stalne diplomatske misije proizilazi iz praktičnih poteškoća da sve države imaju stalna predstavništva u svim zemljama sa uspostavljenim diplomatskim odnosima. Nepostojanje stalnih diplomatskih predstavnika može se riješiti:

- na način da se od zemlje prijema traži dopuštenje da država bude predstavljena od strane treće države preko njene diplomatske misije

- akreditacijom svog nerezidentnog stalnog predstavnika sa sjedištem u drugoj državi

- otvaranjem diplomatskog predstavništva koje vodi privremeni otpravnik poslova

- akreditacijom diplomatskog predstavnika kao nerezidentnog sa sjedištem u Ministarstvu vanjskih poslova.

Koji su razredi/kategorije šefova diplomatskih misija?

Prema Bečkoj konvenciji, šefovi diplomatskih predstavništava dijele se na tri razreda:

a. Ambasadori ili veleposlanici (ili apostolski nuncij, pronuncij ili visoki povjerenici iz država Komonvelta);

b. Poslanici, ministra (vanjskih poslova) akreditirani kod šefova država;

c. Otpravnici poslova akreditirani kod ministra vanjskih poslova države prijema;

Ko je zadužen za utvrđivanje i ažuriranje diplomatske liste?

Protokol Ministarstva vanjskih poslova utvrđuje i izdaje početkom svake godine diplomatsku listu koja po abecednom redu sadrži sve nazive država slanja (a često i međunarodnih organizacija) s imenima članova diplomatskih predstavništava koji su u državi prijema akreditirani u diplomatskom statusu (diplomatski kor u širem smislu), članova njihovih porodica, njihove funkcije, a za ambasadore i datume preuzimanja funkcija.

Lista sadrži i datume nacionalnih praznika država čiji su predstavnici akreditirani u državi prijema. Diplomatska lista se najčešće objavljuje na engleskom i francuskom jeziku.

Zašto postoje diplomatski imuniteti i privilegije?

Tokom historijskog razvoja diplomatije pokazalo se nužno da diplomatski predstavnici i diplomatska predstavništva budu potpuno zaštićeni, posebno od vlasti države prijema, kako bi nesmetano i efikasno mogli obavljati svoje dužnosti. Ako diplomatski predstavnici nisu dovoljno zaštićeni, oni nisu u mogućnosti obavljati svoje funkcije a time i njihovo postojanje gubi smisao.

Ko može biti doajen (dekan) diplomatskog kora?

Šefovi diplomatskih predstavništava akreditirani u zemlji prijema čine diplomatski kor. Diplomatski kor predvodi doajen, odnosno onaj šef diplomatskog predstavništva u državi prijema koji je najstariji po rangu (osim u državama koje su uvele da to bude papski nuncij). Doajen istupa pred državom prijema u ime diplomatskog kora, najčešće u prilikama protokolarnog ili ceremonijalnog karaktera.

Kakve vrste viza postoje?

Pod vizom podrazumijeva se pismena klauzula utisnuta u putnu ispravu od nadležne vlasti, kojom se potvrđuje važnost te putne isprave i dopušta njezinom nositelju ulazak na državno područje izdavatelja vize.

Prema Zakonu o strancima u BiH postoje slijedeće vrste viza:

Tranzitna viza (strancu koji putuje iz jedne u drugu državu, a prolazi preko teritorija BiH),

Turistička viza (strancu koji dolazi u turistički posjet BiH može se izdati viza do 3 mjeseca),

Studentska viza (za stranca koji se namjerava školovati na nekoj od visokoškolskih obrazovnih ustanova),

Viza za liječenje (Strancu koji se namjerava liječiti u nekoj od zdravstvenih ustanova ili banjskom lječilištu u BiH, može se izdati viza za liječenje),

Poslovna viza (Poslovna se viza izdaje strancima koji dolaze poslovno u BiH, a na poziv firme registrovane u BiH ili na poziv drugoga bosanskohercegovackoga poslovnog partnera),

Viza na granici (strancu se može izdati viza na graničnom prijelazu. Ovu vizu izdaje organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti BiH nadležna za kontrolu prelaska državne granice na preporuku MVP BiH),

Humanitarna viza (može izdati uz prethodnu saglasnost Ministarstva sigurnosti BiH, ukoliko zainteresirane osobe mogu dokazati opravdani strah od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja ako ostanu u zemlji svog porijekla),

Posebne vize (posebne vize se izdaju nosiocima diplomatskih ili službenih pasoša).

Kurtoazna viza je naziv za vizu koju pojedine zemlje uobičavaju izdavati strancima kojima žele ukazati posebnu počast i uvažavanje.

Kad je osnovano Ministarstvo vanjskih poslova BiH?

1991 – 1993 Haris Silajdžić, prvi minister vanjskih poslova BiH.

Ustavom BiH državi je data nadležnost za vanjsku politiku. Predsjedništvo BiH je nadležno za vođenje vanjske politike BiH.

DOPUNSKA PITANJA:

1. Kako se zove visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku? – Catherine Ašton

2. Kako se zove američka državna sekretarka? – John Kerry

3. Kako se zove novi predsjednik EU? – Herman van Rompuy

4. Kako se zove francuski predsjednik? – Fransoa Oland

5. Kako se zove predsjednik Ruske Federacije? – Vladimir Putin

6. Koja zemlja trenutno predsjedava EU? – Španija (od 1.1. 2010.)

POJAM I NASTANAK UN-a

Organizacija Ujedinjenih nacija (OUN) je međunarodna politička organizacija koja objedinjava najveći broj zemalja sveta.

Zvanično je osnovana 24. oktobra 1945. sa sedištem u Njujorku.

• Osnivačka konferencija otpočela 25. aprila 1945. u San Francisku (50 država),

• Na završetku konferencije u San Francisku 26. juna 1945. usvojena je Povelja UN, a stupila na snagu 24. oktobra iste godine.

Ciljevi UN:

• Održavanje međunarodnog mira i bezbednosti,

• Razvijanje prijateljskih odnosa između naroda na osnovu uvažavanja prava i samoopredeljenja naroda,

• Postizanje međunarodne saradnje u rešavanju međunarodnih problema i unapređivanje i podsticanje poštovanja ljudskih prava i sloboda za sve,

• Funkcionisanje u ulozi centra za usaglašavanje interesa svih naroda

GLAVNI ORGANI UN-a

GENERALNA SKUPSTINA, SAVJET BEZBIJEDNOSTI, EKONOMSKI SOCIJALNI SAVJET, STARATELJSKI SAVJET, MEDJUNARODNI SUD PRAVDE, SEKRETARIJAT

Generalna skupština:

• Je glavni organ UN u kojem su zastupljene sve zemlje članice;

• Njen rad se odvija u plenarnim sednicama, u glavnim komitetima, proceduralnim i stalnim komitetima, , privremenim komitetima i komisijama, stalnim institucijama i brojnim međunarodnim konferencijama UN,

• Nije nadređen organ ostalim glavnim organima,

• Nema supranacionalni karakter; donosi samo rezolucije, deklaracije i preporuke, bez pravne snage izuzev pokretanja mehanizma mirovnih operacija,

Savet bezbednosti UN:

• Sačinjava pet stalnih članova (Francuska, Kina, Rusija, SAD i V. Britanija) sa pravom veta na odluke Saveta i 10 nestalnih članova (Belgija, Brukina Faco, Kosta Rika, hrvatska, Indonezija, Italija, Libija, Panama, Južna Afrika, Vijetnam) koji se biraju na dve godine (svake godine po pet članova);

• Odgovoran je za održavanje mira i bezbednosti;

• Donosi odluke sa devet potvrdnih glasova;

• Jedini glavni organ UN koji donosi pravno obavezujuće odluke.

Starateljski savet UN

• Pomaže Generalnoj skupštini i nadgleda upravu nad tzv. Starateljskim teritorijama

• Funkcije i postojanje tog glavnog organa UN su okončane zato što su skoro sve starateljske teritorije dobile nezavisnost.

Ekonomski i socijalni savet UN:

• Je jedan od glavnih organa UN pod okriljem Generalne skupštine,

• Koordinira i usmerava ekonomsku, socijalnu, kulturnu i humanitarnu aktivnost OUN,

• Razmatra i daje preporuke članicama UN i pokreće i rešava probleme ekonomskog, socijalnog, kulturnog i humanitarnog razvoja i saradnje među narodima i državama.

Medjunarodni sud pravde

• Jedini glavni organ van sedišta UN (u Hagu, Holandija)

• Ima svoj statut koji je sastavni deo Povelje UN,

• Sačinjava ga skup od 15 nezavisnih sudija izabranih po kvalitetu – bez obzira na državljanstvo,

• Rešava sporove između država.

Sekretarijat UN

• Čine ga: Generalni sekretar i administrativno osoblje,

• Obavlja obimne i raznovrsne administrativno-tehničke poslove, priprema materijale, opslužuje sve druge organe Un i upravlja programima i zadacima koji su mu preneti u nadležnost.

U okviru organizacije Sekretarijata nalaze se:

• Kancelarija Generalnog sekretara UN;

• Kancelarija UN za unutrašnje poslove;

• Kancelarija UN za pravna pitanja;

• Odeljenje UN za politička pitanja;

• Odeljenje UN za pitanja razoružanja;

• Odeljenje UN za mirovne operacije;

• Kancelarija UN za saradnju na humanitarnim pitanjima;

• Odeljenje UN za ekonomska i socijalna pitanja;

• Odeljenje UN za organizovanje rada Generalne skupštine i konferencija;

Generalni sekretar

• Je čelna ličnost Sekretarijata, i najuticajnija funkcija UN

• Imenuje ga GS na predlog SB

• Imenuje se na mandat od pet godina i obično služi dva uzastopna mandata, ali ponekad samo jedan.

• Funkcija se rotira prema geografskim regionima,

• Trenutno na funkciji od 1. januara 2007. je Ban Ki-Mun južnokorejski diplomata

Vrste mirovnih operacija UN-a

Operacije za sprečavanje sukoba, su preventivne operacije prvenstveno diplomatskog karaktera, ali je moguće i vojno angažovanje. Obuhvataju različite aktivnosti, a osnovne su: pojačana uloga diplomatije, preventivno razmeštanje snaga, rano upozoravanje, praćenje i osmatranje, obuka i transformacija sektora bezbednosti, sankcije i embargo.

Operacije za uspostavljanje mira, su posebna vrsta operacija koje se organizuju radi brzog prekida sukoba i nametanja mira. Obično obuhvataju pojačane diplomatske aktivnosti posle otpočinjanja sukoba i angažovanje vojnih jedinica radi razdvajanja snaga i kontrole teritorije.

Ponekad se angažuje i generalni sekretar OUN lično kao što je to, na primer, bio slučaj u Avganistanu, Kambodži, Kipru, Mozambiku i Namibiji.

Operacije očuvanja mira su namenjene za implementaciju prekida vatre, primirja, dugoročnih i ostalih sporazuma.

Realizuju ih specijalizovane jedinice radi dostavljanja humanitarne pomoći ugroženom stanovništvu, zdravstvene zaštite i smanjenja ljudskih patnji uopšte.

Osnovne aktivnosti su: pregovori, posredovanje, arbitraža uz istovremeno fizičko razmeštanje snaga na ugroženim područjima radi obuzdavanja, ublažavanja i/ili okončanja neprijateljstva između država ili unutar njih.

Operacije za nametanje (sprovođenje) mira su vrsta operacija u kojim se prvenstveno koriste vojne snage protiv snaga koje su pretnja miru ili koje remete mir i čine akt agresije.

Najčešći zadaci su: (1) restauracija mira; (2) zadržavanje sukoba u postojećim granicama i sprečavanje njegovog širenja; (3) prisilno razdvajanje sukobljenih strana; (4) uspostavljanje ili zaštita „zona bezbednosti“; (5) garantovanje ili uskraćivanje slobode kretanja i (6) zavođenje embarga ili (7) pooštravanje režima zavedenih sankcija.

Operacije za izgradnju mira su vrste operacija koje se preduzimaju posle okončanja sukoba radi sprečavanja ponovnog sukoba i otklanjanja osnovnih uzroka i posledica rata; jačanja i učvršćivanja postignutog političkog rešenja; konsolidacije mira; jačanje osećaja poverenja i blagostanja i podržavanja ekonomske obnove zemalja koje su bile u sukobu.

Osnovni zadaci koje te snage obavljaju su: formiranje tranzicionih administracija, inspekcija naoružanja, obuka stanovništva, sprečavanje raspoređivanja vojnih snaga, prisilna demobilizacija, i otkup, skladištenje i uništavanje oružja.

U osnovna prava i slobode svrstani su:

• Pravo na život;

• Zabrana mučenja, nečovečnog i ponižavajućeg postupanja;

• Zabrana ropstva i prinudnog rada;

• Pravo na slobodu i sigurnost;

• Pravo na pravično suđenje;

• Kažnjavanje samo na osnovu zakona;

• Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života;

• loboda misli, savesti i veroispovesti;

• Sloboda izražavanja;

• Sloboda okupljanja i udruživanja;

• Pravo na sklapanje braka;

• Pravo na delotvorni pravni lek; i

• Zabrana diskriminacije.

• Pravo na mirno uživanje imovine;

• Pravo na obrazovanje;

• Pravo na slobodne izbore.

• Zabrana dužničkog ropstva;

• Sloboda kretanja;

• Zabrana proterivanja sopstvenih državljana;

• Zabrana kolektivnog proterivanja stranaca,

• Zabrana izricanja i izvršavanja smrtne kazne;

• Zaštita u postupku proterivanja stranaca;

• Pravo na žalbu u krivičnim stvarima;

• Pravo na nadoknadu za pogrešnu osudu;

• Pravo ne biti suđen ili kažnjen dva puta u istoj pravnoj stvari;

• Jednakost supružnika;

• Opšta zabrana diskriminacije

EVROPSKA UNIJA

(međuvladina i nadnacionalna zajednica u Evropi)

• EEZ (Rimski ugovor, 25. 3. 1957, dokument – 1.144 strane)

• U holandskom gradu Mastrihtu (1992.) EEZ menja naziv u EU. Ugovor stupio na snagu 1. 11. 1993.

• Izgrađena je institucionalnom principu – zemlje članice delegiraju suverenitet za određena pitanja nezavisnim institucijama koje predstavljaju interese EU.

• 25. 3. 1957. EEZ: Belgija, Francuska, Nemačka, Italija, Luksemburg i Holandija;

• 1973. EZ: V. Britanija, Danska i Irska;

• 1981. EZ: Grčka;

• 1986. EZ: Španija i Portugal;

• 1995. EU: Austrija, Finska, Švedska;

• 2004. EU: Kipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Letonija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija; i

• 2007. EU: Bugarska i Rumunija.

• POVRŠINA: OKO 4 MILIONA KM².

• BROJ STANOVNIKA: 493 MILIONA;

• BROJ DRŽAVA: 27;

• SLUŽBENI JEZICI: 23;

• PISMA: 3 (latinica, ćirilica i grčki alfabet);

• BROJ SLUŽBENIKA: 24.000;

• BROJ PREVODILACA: 2.000 (2006. g. prevedeno 1.5 miliona strana).

• BUDŽET: oko 100 milijardi eura

EU Glavne institucije vlasti – uključuju Savjet ministara, Evropsku komisiju, Evropski parlament i Sud pravde. Glavno upravno tijelo EU – Savjet ministara – čine ministri vlada država članica EU, koji učestvuju u donošenju najvažnijih odluka. Savjet ministara predstavlja vlade zemalja članica EU i on zadržava krajnju vlast na donošenju odluka. Savjet utvrđuje smjernice opće politike Evropskoj komisiji koja se sastoji od 20 komesara. Komesare nominiraju vlade članice EU i mora ih potvrditi Evropski parlament. Sjedište Evropske komisije je u Briselu i ona je stvorena da izgradi, prije svega, zajedničku ekonomsku politiku i da nadgleda ukupan rad Evropske administracije. Bitne funkcije Evropske komisije ogledaju se u tome da ona predlaže nove zakone za EU, nadgleda ugovore EU i izvršava odluke Evropskog savjeta. Komisija predlaže zakonodvstvo, provodi politiku EU i predstavlja ju u međunarodnim političkim, ekonomskim, odnosno trgovinskim pregovorima. Ona, tajkođer, upravlja budžetom EU, čiji se dio formira iz izvora koji nisu eminentno pod kontrolom država članica. U tom smislu, Evropka komisija je izvršni organ koji je administrativno vezan za EU.

Evropski parlament je predstavničko tijelo političkih partija, ali unekoliko i ogledalo javnog mnijenja Evrope. On postoji od početka evropskog puta ka centralizaciji i on se bira na neposrednim izborima građana članica EU. Ima 630 poslanika koji se najmanje četiri puta godišnje sastaju u Strazburu, koji je drugo važno sjedište EU, kako bi raspravljali o pitanjima od programskog i strateškog značaja za EU. Odluke se donose na isti način na koji to čine parlamenti, odnosno demokratska nacionalna zakonodavna tijela. Evropski parlement vlast dijeli sa Savjetom ministara, a poslanici, zajedno sa Savjetom, donose zakone, odobravaju budžet EU, nadgledaju rad Evropske komisije, i mogu oboriti njene odluke. Obaranje (ili odložni veto) na odluke Evropske komisije, Parlamentu dahje veliku snagu i primarnu ulogu.

Evropski sud pravde, koji je smješten u Luksemburgu, također dobija na značaju, posebno poslije proširenja EU. Od početka Evropskom sudu je data odgovornost da rješava sporove među vladama EU, kao i među tim vladama i novim institucijama koje je EU stvorila. Sud se sastoji od 15 sudija, koji tumače prava EU za nacionalne sudove, donosi odluke o pravnim pitanjima koja nastaju unutar institucija EU, kao i u slučajevima koji se odnose na individualne predstavke građana. Njegove odluke su obavezujuće, što Evropski sud razlikuje od većine ostalih međunarodnih sudova.

Za usvajanje uputstava i propisa EU u praksi se koriste dvije procedure donošenja odluka: savjetovanje i saradnja. Koja će se procedura koristiti zavisi od prirode prijedloga koji se razmatra, uz napomenu da Evropski parlament ima veću ulogu u procesu saradnje nego savjetovanja.

Evropska unija je osnovana Ugovorom o evropskoj uniji koji je potpisan u Mastrihtu 10 decembra 1991. godine. Od jedne uglavnom ekonomski integrirane institucije koja počiva na ekonomskoj i političkoj saradnji, u Mastrihtu su udareni temelji Unije koja, osim primarno ekonomskih interesa, ima i druge ambicije: jačanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike, te saradnju u oblasti unutrašnje politike i pravosuđa. Njena tri stuba, dakle predstavljaju područja različitih politika sa različitim sistemima odlučivanja.

Prvi stub (domen Zajednice) čine carinska unija, jedinstveno tržište, zajednička poljoprivredna politika, monetarna unija i politika strukturnih reformi. Drugi stub čine zajednička vanjska i odbrambena politika, a trećim stubom je objedinjena saradnja u sve aktuelnijoj oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova, odnosno saradnja policija i pravosudnih organa u kaznenim pitanjima. Osnovna razlika između prvog i druga dva stuba je u tome što se prvi koristi pravno obavezujućim instrumentima i procedurama utemeljenim evropskim ugovorima, dok su druga dva stuba pretežno u nadležnosti nacionalnih vlada, odnosno spadaju pod proceduru međuvladinog usaglašavanja kroz rad Evropskog vijeća i Vijeća ministara. Samim tim, druga dva stuba nisu u nadležnosti Evropskog suda pravde i ne podliježu postupku donošenja odluka na nivou Unije.

Evroatlantski savjet za partnerstvo – EASP (Euro-Atlantic Partnership Council – EAPC)

je obrazovan 29. maja 1997. na samitu NATO u Madridu, kao institucionalizovani forum za blisku kooperaciju između zemalja članica NATO i država Istočne i Centralne Evrope.

Čine ga 50 zemalja, članica NATO i PzM

Sastaje se:

jednom mjesečno, a po potrebi i češće na ambasadorskom nivou,

dva puta godišnje (po potrebi i češće) na nivou ministara inostranih poslova i ministara odbrane i

na nivou šefova država ili vlada zemalja članica, kada to potrebe zahtevaju.

Program Partnerstvo za mir (PzM)

Je promovisan na samitu Savjeta NATO januara 1994. godine, kojom prilikom su pozvane članice tadašnjeg Savjeta za sjevernoatlantsku saradnju (NACC) i OEBS da se pridruže ovom programu.

Program je bio zamišljen kao pogodan poluinstitucionalizovani okvir prilagođavanja oružanih snaga i vojnih doktrina zemalja standardima NATO i njihovih priprema za postepeno uključivanje u Savez,

ORGANIZACIJA ZA EVROPSKU BEZBIJEDNOST I SARADNJU (OEBS)

• Osnovni instrument za blagovremeno upozoravanje, prevenciju sukoba, rešavanje kriza i post konfliktni oporavak u Evropi,

• KEBS od 1975 do 1994. Od tada OEBS,

• OEBS ima 55 članica,

• Ima Samit šefova država i vlada i druge organe: Visoki savjet, Stalni savjet, Forum za saradnju u oblasti bezbijednosti, zajedničke savetodavne grupe i druge.

• Samit šefova država i vlada;

• Predsedavajući OEBS – rotira, mandat 1 godina;

• Sekretarijatom (Beč) predsjeedava Generalni sekretar – mandat 3 godine;

• Druge institucije i mehanizmi za rješavanje sukoba: Kancelarija za ljudska prava, nacionalne manjine i sl, Sud za pomirenje i arbitražu u Ženevi i drugi.

PRIORITETI:

• Izgradnja efikasnog multipolarizma sa UN,

• Borba protiv terorizma,

• Strategija prema Bliskom istoku,

• Strategija prema Bosni i Hercegovini.

POJAM NEVLADINE ORGANIZACIJE

Međunarodne nevladine organizacije su vrsta subjekata na međunarodnom planu koji se organizuju bez posredovanja države.

• Javljaju se veoma rano, ali se njihov broj udvostručio tek u poslednjoj četvrtini 19. veka,

• Osnivačkoj konferenciji UN (1945) prisustvovalo je oko 1000 NVO,

• Član 71 Povelje: “Ekonomski i socijalni savet (The Economic and Social Council – ECOSOC) može da napravi odgovarajuće aranžmane i da konsultuje NVO koje su zainteresovane za pitanja iz njegove nadležnosti.”

Više od 600 NVO ima konsultativni status sa UN i ECOSOC. Obično se dijele u tri grupe:

1. One koje su široko zastupljene u oblasti privrede i društvenog života (Međunarodna trgovinska komora – International Chamber of Commerce).

2. One koje su poznate po stručnosti u određenoj oblasti (Međunarodno udruženje advokata – International Bar Association)

3. One koje se bave rasturanjem informacija (Svetska organizacija za obrazovanje – Association for World Education)Međunarodna organizacija (ili međudržavna) je organizacija čiji doseg i oblast dejstva obuhvata više država.Raspoznajemo dve osnovne vrste ovih organizacija, a to su:međunarodne međudržavne organizacije, čije članice su suverene države, imeđunarodne nevladine organizacije, koje su formalno privatne organizacije.Formalno-pravno govoreći, međunarodna organizacija mora biti osnovana sporazumom koji joj daje pravosnažnost. Ovako osnovane međunarodne organizacije predmet su međunarodnog prava i mogu da ulaze u sporazume i sporove međusobno ili sa pojedinim državama.Imajući pravni i administrativni status u vidu, međunarodne organizacije možemo svrstati u dve kategorije, i to:-       po članstvu,-       po funkcijiMeđunarodne organizacije možemo da razlikujemo na osnovu država članica i da li je članstvo slobodno (UN (Ujedinjene nacije), njene posebne agencije i STO (Svetsku trgovinsku organizaciju) ili ograničeno (EU, CEFTA, NAFTA, AFRICKA UNIJA).Međunarodna organizacija ima svoj ustav (statut) ili povelju u kojima su navedeni njeni ciljevi, struktura i pravila o proceduri u njenom radu. Svaka međunarodna organizacija ima svoje vrhovno tijelo. To je obično skupština ili savjet – vijeće predstavnika vlada članica. Administrativna tijela čine tajništva ili sekretarijati koji vode administraciju organizacije i za svoj rad su odgovorni vladama zemalja članica. Statutom je predviđen sastav vladinih izaslanstava, kao i forma i rok za notifikaciju sastava izaslanstva

Halilović :

-Multilateralna dipl. - def. i specificnosti

-konferencije, skupovi, sazivanje, odrzavanje i nacin rada

Konferencija ima predsjednika kojem se stvarni interes da konferencija bude uspjesna. Konferencija podrazumjeva i rok, prije svega kad je rijec o ad hoc konferenciji.One zemlje koje bi uspjele da obezbjede poziv na za ucesce u radu tih konferencija bile su nesumnjivo, po samoj definiciji, velike sile. To je ocigledno izuzetno znacajno za prestiz drzave. Stvari su bile jos mnogo povoljnije za onu zemlju koja bi uspjela da obezbjedi ulogu domacina konferencije i koja bi osigurala na taj nacin predstavljanje konferencije.Često pitanje liste učesnika konferencije postane spornije I od mjesta održavanja I od dnevnog reda. Ako već ne postoji određen kriterijum ko bi trebao da učestvuje na konferenciji (konf vezana za određen region ili članstvo u nekoj MO), veoma je teško usaglasiti šta bi bio određen kriterijum za učešće na nekoj konf. Međutim, uspjeh neke konferencije ne zavisi samo od njenih odluka, nego I od broja I kvaliteta učesnika. Izostavljanje država koje su po svom geografskom položaju, uticaju I kompetentnosti nezaobilazni faktor u rješavanju pojedinih pitanja, automatski znači dovođenje u pitanje ozbiljnosti I autoriteta budućih odluka konferencije.Često konferencije, pored punopravnih učesnika imaju I predstavnike država koje ne žele da učestvuju kao punopravni članovi, ali hoće da pokažu svoj interes za određeno pitanje ili neku vrstu solidarnosti prema učesnicima konferencije. Takve države dobijaju status gosta ili posmatrača I dobijaju, eventualno, mogućnost obraćanja na svečanom otvaranju ili generalnoj debati.Kod utvrđivanja kruga učesnika, pored vođenja računa o utvrđenom kriteriju, obično se računa I na stavove pojedinih država pri odlučivenju I na ishod glasanja, pa se proširivanjem kriterija, pozivaju neke države kako bi podržale željeni stav. Konačan stav o krugu učesnika nema samo država domaćica, nego širokog broja učesnica, a na državi domaćinu je da ih argumentma uvjeri das u kriteriji koje predlaže ispravni.Problemi dnevog reda multilateralne konferencije?Problemi koji se javljaju u vezi da dnevnim redom su problemi sa spiskom pitanja koja treba da budu razmotrena, i razlikuj se ovisno o tome da li je riječ o AD HOC konfereciji ili PERMANENTNOJ konferenciji. Ako je džava pozvana da učestvuje na ad hoc konferenciji onda će njeno prihvatanje ili ne prihvatanje poziva uveliko ovisiti od prijedloga tačaka dnevnog reda koje je prije skupa cirkulisala buduća zemlja domaćin. To može da bude vrlo mučno pitanje jer nacrt dnevnog reda može sadržavati neke neprijatne tačke a u drugom slučaju dnevni rd može obuhvatiti take koje su same za sebe bezazlene mada se iz ačina  na koje su formulisae može vijeti da postoje jednostranosti ili da su stavovi o tome već ranije zauzeti. Postoji problem sa dnevnim redom karakterističan za permanentne konferencije. Njihove povelje i statuti predviđaju generali dnevni red pod azivom funkcije ili ciljevi te oni koji nisu zadovoljni ponuđenim dnevnim redom mogu teško odbiti učešće skupu jer su prihvatili stalno članstvo. Donošenje odluka kao problema multilateralne koferecije?Iskustvo pokazuje da završni dokumenti konferencije moraju biti usaglašeni sa učesnicama I prije početka same konferencije, a da se za konferenciju ostavi razmatranje samo otvorenih pitanja. To se čini raspisivanjem nacrta dokumenata na mišljenje državama učesnicama nekoliko mjeseci prije održavanja konferencijekako bi bili u mogućnosti da u međuvremenu usaglase razlike u stavovima. Pravilima postupka konferencije utvrđuju se prava ,učesnika konferencije, ponašanje predstavnika država, način razmatranja pojedinih pitanja I NAČIN ODLUČIVANJA. Naročito značajan dio pravila su odredbe o načinu odlučivanja, da li će se odlučivati glasanjem I kojom većinom(za proceduralna pitanja obično je potrebna prosta većina, dok je za značajna pitanja obično potrebna kvalifikovana većina – dvotrećinska ili tričetvrtinska). Bitno je I na osnovu kog broja se utvrđuje većina: na osnovu broja učesnika konferencije ili onih koji su uččestvovali u glasanju. Takođe, treba da bude jasno da li se u ukupan broj unose I učesnici koji su bili prisutni, a nisu učestvovali u glasanju. Pravilima postupka utvrđuje se I način glasanja: javno, tajno ili aklamacijom (jednoglasno). Većina konf primjenjuje javno glasanje, koje se sprovodi dizanjem ruke ili table na kojoj je ime države ili prozivkom. Ako se na konf odlučuje konsenzusom onda pravila postupka treba da sarže najosnovnije odredbe o postizanju konsenzusa. Stalna sjedišta multilateralne diplomatije?

 Svaka MO ima stalno mjesto održavanja i što je konferencija bitnija to je i veće uzbuđenje vezano za mjesto održavanja jer se to smatra priviljegijom. Dobar primjer za to je mjesto održavanja konferencije UN-a za koje su se borili Evropa i SAD, na kraju je odlučeno u korist SAD-a. -Medjunarodne organizacije, sazivanje, odrzavanje , odnos izmedju clanica i orga. , sjedista, obaveze zemalja clanica, zvanicinici, sluzbenici, njihovi imuniteti i privilegijepretstavljanje drzava u medjunarodnim organizacija, stalne i specijalne misije, funkcije, status diplomata, imuniteti i privilegije

UNHCR (VISOKO POVJERENSTVO UN ZA IZBJEGLICE)

1951. dobiva sadašnji naziv., a njegova osnovna djelatnost je prućanje međunarodne zaštite iu pomoći izbjeglicama u svijetu. Sjedište mu je u Ženevi.

POKRET NESVRSTANIH

Pokret nesvrstavanja – Začeci Pokreta nesvrstavanja sežu u 1955. godinu, kada su se u Bandunu sastali predstavnici 29 azijskih i afričkih zemalja. Glavni cilj te konferencije bio je izrada programa i strategije za borbu protiv kolonijalizma. Na inicijativu predsjednika Socijalističe Jugoslavije Jospia Broza Tita, 1961. godine u Beogradu su se sastale vođe 25 zemalja, uglavnom bivših kolonija. Historijski značaj te Beogradske konferencije ogleda se u tome što je na njoj formiran «trajni politički savez», odnosno Pokret nesvrstanih.

Kao neimari svjetskog Pokreta nesvrstavanja smatraju se, prije svega, Dževaharlal Nehru, Josip Broz Tito, Gamal Abdel Naser, Kvame Nkrumah i Ahmed Sukarno, odnosno predsjednici Indije, Jugoslavije, Egipta, Gane i Indonezije.

Novooslobođene države su prije svega nastojale da izbjegnu opasnosti da padnu u zagrljaj «hladnoratovske logike». Suština Platforme nesvrstanih zemalja, zapravo, uključuje napore za nove demokratkse međunarodne odnose i svestranu saradnju među svim zemljama i narodima.

WHO

Počela je sa djelovanjem 1948, god. s ciljem podizanja zdravstvene zaštite I zdravlja među narodima u svijetu putem međunarodne saradnje I kontakata. Cilj joj je I stimuslisanje mjera za iskorjenjivanje epidemija, rad na ujednačavanju nomenklatura bolesti itd. Sjedište u Ženevi

UNESCO

Organizacija UN-a za prosvjetu, nauku I kulturu osnovana 1945. Sjedište joj je u Parizu. Cilj joj je održavanje mira u svijetu tako što će se razvijati saradnja među državama u oblasti prosvjete, nauke I kulture, razvijanje uzajamnog poštovanja I razumijevanja među narodima putem sredstava javnih komunikacija I predlaganjem međunarodnih sporazuma, širenje znanja I zaštita kulturnog naslijeđa svijeta

BERLINSKI KONGRES – 1878

Za Bizmarka sazivaca Kongresa, glavni cilj je bio sprecavanje novog rata u Evropi, rekonstituisanje balansa snaga I posebno onemogucavanje bilo kakve nove prijetnje Njemackoj. Kongres je trajao tacno mjesec dana 1878.i okupio je sedam delegacija koje su pregovarale : velika cetvorica ( Njemacka, Britanija, Austrougarska I Rusija) plus Francuska, Italija I Turska. Poznate su odluke Berlinskog kongresa : Rusija je morala da odstupi od Sanstefanskog ugovora I da prihvati smanjivanje Sanstefanske Bugarske napola I njeno komadanje u tri zone sa razlicitim stepenima autonomije, ali je zauzvrat dobila juznu Besarbiju.

Austrougarska je dobila ovlascenje od kongresa da okupira BiH I Sandzak. Britanci su dobili Kipar od Turaka. Francuzima je dozvoljeno da se iz Alzira prosier u Tunis. Italijani su dobili smao maglovito obecanje da ce jednog dana moci da udju u Albaniju. Njemacka nije uzela nista, ali je dobila ono sto je zeljela: sprijecila je novi rat u Evropi I utvrdila I obezbijedila svoju dominantnu poziciju.

IMF(MMF)

Međunarodni monetarni fond je osnovan Sporazumom usvojenim na Konferenciji UN-a za monetarna I finansijska pitanja u Breton Vudsu 1944. Godine, Sporazum stupio na snagu 1945.Sjedište je u Vašingtonu. Cilj je unapređenje međunarodne monetarne saradnje putem stalnog konsultovanja, olakšavanje uravnoteženog razvoja mešunarodne trgovine I stabilnosti razmjene, doprinos stvaranju multilateralnog sistema plaćanja I ukidanju represivnih mjera u oblasti trgovine, davanje sredstava na zajam.

GREEN PEACE

Izraz Zeleni pokret ili Pokret Zelenih se koristi za politički pokret koji zagovara ciljeve stranaka Zelenih, što uključuje ekologizam, održivost, nenasilje i društvena pravda. Sljedbenici Zelenog pokreta, ili Zeleni, drže se Zelene ideologije i dijele mnoge od svojih ideja s ekološkim, konzervacijskim, environmentalističkim, feminističkim i mirovni pokretima. Izraz Zeleni se kao pridjev koristio za sljedbenike Zelene ideologije kasnih 1970-ih kada su u raznim zemljama stvroene prve stranke Zelenih. Za taj pokret se ponekad u Evropa i akademskim krugovima koristi izraz politička ekologija.

VERSAJSKA KONFERENCIJA

Versajska mirovna konferencija je mirovna konferencija koja je odžana od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u dvorcu Versailles u Parizu. Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije. Cilj ove konferencije je bio postizanje mira, tj. sklapanje mirovnih sporazuma između sila Antante i Centralnih sila. Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Temeljem toga ugovora Njemačka i ostale članice Centralnih sila morale su pristati na određene ustupke, tj. na određene uvjete koje im je nametnula pobjednička strana iz Prvog svjetskog rata, tj. članice Antante. Taj mirovni ugovor je u povijesti ostao poznat kao Versajski ugovor.

VESTFALSKI MIR 1648.

Vestfalski mir je zakljucen poslije tridesetogodisnjeg rata 1618 – 1648. Taj rat je bio izrazito kompleksan – to bio Njemacki gradjanski rat vodjen zbog katolicko-protestantskog sukoba I nerijesenih ustavnih pitanja, ali I medjunarodni rat izmedju Francuske I Habsburga, izmedju Spanaca I Holandjana, uz ucesce kraljeva Danske I Svedske, koji se odvijao u 4 faze. Mirovni pregovori su poceli 1644.u Vestfaliji, u dva grada : Minsteru I Osnabriku. Poslije 4 god.pregovora sklopljeni su Minsterski I Osnabricki ugovori, zajedno nazvani Vestfalskim mirom. Ovaj mir je zadao odlucujuci udarac protiv reformaciji u Njemackoj I prakticno dezintegrisao Sveto Rimsko Carstvo.

MIROVNE KONFERENCIJE

Najkompleksniji I najvazniji pregovori vode se tokom mirovnih konferencija. Najcesce po zavrsetku ratova, one se zavrsavaju mirovnim ugovorima, koji rezultiraju novim politickim mapama citavih kontinenata ili regiona, sa promijenjenim granicama, likvidacijom jednih I nastajanjem novih suverenih drzava,

uspostavljanjem novih medjunarodnih odnosa itd. Te promjene su rezultat ili dikatata zemalja pobjednica koje kaznjavaju pobjedjene I ubiru plodove pobjede ili dogovora velikih sila o novom regionalnom, kontinentalnom ili globalnom balansu I politickoj konstelaciji. To su pretezno pregovori unutar pobjednicke koalicije, medju pobjednicima se izdvajaju velike sile koje fakticki odlucuju u medjusobnim pregovorima I kotrolisu pregovaracki proces a ostale zemlje su manje vise formalin ucesnici u pregovaranju I potpisnici mirovnog ugovora.

G7/G8/G20

G7 (poznata i pod imenom G-7) je okupljanje ministara finansija iz grupe sedam industrijalizovanih zemalja sveta.. Formirana je 1976. kada je Kanada pristupila Grupi Šestorice: Francuska, Nemačka, Italija, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Sjedinjene Američke Države.[1]

Ekonomska i politička grupa sedam najvećih industrijalizovanih zemalja, moćna grupa zemalja ne uključuje nijednu zemlju u razvoju.

Ministri finansija ovih zemalja susreću se nekoliko puta godišnje da bi razgovarali o ekonomskoj politici. Njihov rad je podržan redovnim, funkcionalnih sastancima zvaničnika, uključujući i zamenike ministara finansija grupe G7.[

G8 je skupina industrijski najrazvijenijih i privredno najmoćnijih zemalja svijeta. Ovu grupu čine dvije zemlje sa sjevernoameričkog kontinenta: SAD i Kanada, četiri europske zemlje: Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija, jedna azijska zemlja Japan te Rusija zbog velike političke važnosti.

Zajedno članice G8 čine 66.5% svjetske privrede. Svake godine se lideri zemalja sastaju na nekom mjestu u jednoj zemlji članici

G-20 ili engl. Group of Twenty (G-20) Finance Ministers and Central Bank Governors (hrv. Skupina od dvadeset ministara financija i guvernera središnjih banaka) je neformalni forum koji okuplja ministre financija i guvernere središnjih banaka 20 ekonomija: 19 (od 25) najrazvijenijih nacionalnih ekonomija i Europsku uniju kao posebnu cjelinu.Mandat G-20 je promidžba otvorene i konstruktivne rasprave među razvijenim zemljama i zemljama čije je tržište u nastajanju (engl. emerging-markets countries) o ključnim temama vezanim za globalnu ekonomsku stabilnost. Doprinoseći jačanju međunarodnih financijskih struktura i pružajući priliku za dijalog nacionalnim politikama, međunarodnoj suradnji i međunarodnim financijski institucijama, G-20 pomaže podržati rast i razvoj u čitavom svijetu.Prvi sastanak G-20 je održan u Berlinu od 15.-16. prosinca 1999.g. Države članice G-20 su (2008.): Argentina, Australija, Brazil, Kanada, Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Indonezija, Italija, Japan, Meksiko, Rusija, Saudijska Arabija, Južnoafrička Republika, Južna Koreja, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD. 20. članica je Europska unija, koju predstavlja predstavnik države koja u vrijeme sastanka predsjeda Vijećem i Europska središnja banka. Uz države članice sastancima G-20 prisustvuju visoki dužnosnici organizacija kao što su: Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska Banka, engl. International Monetary and Financial Committee, engl. Development Committee of the IMF and World Bank

LIGA NARODA

Liga naroda – činile su je države koje su učestvovale u ratu protiv Njemačke. Osnovano je za vrijeme Pariške mirovne konferencije. Liga naroda je bila međunarodna organizacijaosnovana posle Pariske mirovne konferencije 1919. Ciljevi Lige naroda su bili razoružanje; sprečavanje rata preko kolektivne bezbednosti; rešavanjem razmirica između zemalja putem pregovaračke diplomatije; i poboljšanje globalnog blagostanja.   Podsticaj za osnivanje Lige je potekao od predsednika SAD-a Vudrou Vilsona, mada Sjedinjene Države nikada nisu pristupile Ligi naroda zbog zabrane američkog Kongresa da postane član Lige: smatrali su da se Amerika već i previše upliće u evropska pitanja, i nisu želeli više da učestvuju u evropskim međunarodnim razmiricama.

Danas mnogi smatraju da se Društvo naroda pokazalo neefikasnim u očuvanju svjetskog mira, a naročito zbog činjenice da u njemu nisu aktivno učestvovale SAD.

a) V. Britanija, Francuska, Rusija i SAD, a i novonastale Hedžas, Poljska i Čehoslovačkab) Drugu grupu čine države koje su odmah pozvane da uđu u Društvo naroda: Argentina, Venecuela,

Danska, Španija, Kolumbija, Holandija, Norveška, Paragvaj, Persija, Salvador, Čile, Švicarska, Švedska. – u decembru 1920. Godine sve su ušle u Društvo naroda. Ulaskom u Duštvo švicarska se ogradila da će čuvati svoju stalnu neutralnost, te je zbog toga Savjet Društva Švicarskoj priznao „izuzetan položaj“, istakavši da će ona u vojnim intervencijama učestvovati samo pružanjem ekonomske pomoći.

c) U treću grupu dolazile su sve ostale zemlje svijeta. Za njihov prijem u Društvo se tražila 2/3 glasova Skupštine Društva i jednoglasna odluka Savjeta. Razlozi propasti:

1 - Nije uspjela osigurati međ. mir i sigurnost.

2 - Nikad nije postala univerzalna međunarodna organizacija.

3 - Države nisu bile spremne u potpunosti pravno zabraniti rat, niti su preuzele čvrstu obvezu efikasne i zajedničke intervencije protiv agresora.

4 - Vodeće države su vodile politiku popuštanja spram njemačkoj, japanskoj i talijanskoj agresiji.

IAEA

Međunarodna agencija za atomsku energiju osnovana na inicijativu Generalne skupštine UN-a 1956. Sjedište u Beču. Cilj – nastojanje da se ubrza i proširi primjena atomske energije za mir, zdravlje i napredak, te da se ta energija ne koristi u vojne svrhe, tev da se podstiče istraživanje atomske nergije za miroljubivo korištenje, razmjena naučnih informacija i stručnjaka.

VB – Svjetska banka

je međunarodna organizacija, osnovana decembra 1945., koja je odgovorna za obezbjeđivanje finansija i davanje savjeta zemljama kako bi se povećao ekonomski razvoj i smanjilo siromaštvo, ali i očuvale međunarodne investicije. Sjedište se nalazi u Vašingtonu a lokalne kancelarije postoje u 124 zemlje. Omogućava srednjoročno i dugoročno kreditiranje razvoja zemalja članica. Bliska povezanost sa MMF-omBanka objedinjava pet agencija:

Međunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj (International Bank for Reconstruction and Development – IBRD)

Međunarodna asocijacija za razvoj (International Development Association – IDA)

Međunarodna finansijska korporacija (International Finance Corporation – IFC)

Multilateralna agencija za garantovanje investicija (Multilateral Investment Guarantee Agency – MIGA)

IMeđunarodni centar za rješavanje investicionih sporova (International Centre for Settlement of Investment Disputes – ICSID)LISABONSKI UGOVOR

Nakon odbijanja Ustavnog ugovora na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, na međuvladinoj konvenciji održanoj u Lisabonu 2007. godine predložen je novi, jedinstveni institucionalni okvir. Nakon ratifikacije u 25 država članica te nakon ponovljenog referendumu u Irskoj 2009. godine i konačnog potpisivanja od strane Češkog predsjednika, Lisabonski ugovor je stupio na snagu 1. decembra 2009. godine.

Smanjen je broj područja u kojima se odluke donose jednoglasno, a povećan broj područja u kojima se odluke donose kvalificiranom, odnosno dvostrukom većinom. Također, njime je ukinuta tzv. struktura hrama i uvodi se jedinstvena institucionalna struktura što znači da se uvode različiti stupnjevi ograničenja ovlasti Evropske unije. Po prvi put Evropska unija dobiva pravnu osobnost, čime je dobila mogućnost sklapanja međunarodnih ugovora i članstva u međunarodnim organizacijama. Lisabonski ugovor otvorio je i mogućnost za izlazak članica iz Unije. Zbog potreba za jačanjem vanjsko političke uloge djelotvornijim vođenjem Evropske unije, kreirane su dvije nove pozicije (Visoki predstavnik za vanjske odnose i sigurnosnu politiku i predsjednik Evropskog vijeća), dok je Evropsko vijeće službeno postalo jedna od osnovni institucija Evropske unije.

OSCE

Nastala 1994. God na od Konferencije o sigurnosti I saradnji u Evropi. Glavni cilj joj je sprječavanje sukoba na evropskom području, nadzor naoružanja, ljudska prava, uspostava kodeksa ponašanja u vezi sa oružanim snagama, te rješavanje kriznih žarišta. Glavna tijela su sastanak šefova država I vlada, Vijeće ministara vanjskih poslova, Visoko vijeće političkih direktora, te Stalno vijeće predstavnika. Parl skupština ima sekretarijat u Pragu, U Beče u je središte za sprješavanje sukoba, a u Varšavi Kancelarija za ljudska prava I dr.

ARAPSKA LIGA

Ili liga arapskih država je organizacija arapskih država sa ciljem unapređenja međusobne saradnje I interesa zemalja članica, uključujući usaglašavanje njihovog političkog djelovanja I osiguranja nezavisnosti I suverenosti. Članice su dužne usklađivati svoje političke akcije, te služiti se arbitražom I mirenjem u rješavanju svojih međusobnih sporova. Zasnovana je na paktu iz Kaira 1945.

COMMONWELTH

Organizacija država koje su bile sastavni dio britanske imperije ili su bile zaštićene države u ugovornom odnosu sa britanskom krunom, čiji je prvenstveni cilj unapređenje međusobne saradnje država članica, posebno privredne. Na čelu je britanski suveren, a sjedište je u Londonu.

NATO

Organizacija sjevernoatlanskog ugovora stvorena sklapanjem ugovora u Vašingtonu 1949. između zemalja zapadne Evrope I Sjeverne Amerike s ciljem jedinstvenog odbrambenog sistema, te snažnog političkog uticaja. Članice će razvijati svoju pojedinačnu, kao I zajedničku sposobnost za otpor protiv oružanog napada. Nato svoju sigurnosnu politiku ostvaruje održavanjem dovoljnih vojnih kapaciteta radi sprječavanja rata I osiguranje efikasne odbrane od napada, sposobnošću da upravlja krizama koje ugrožavaju sigurnost njegovih članica. Osnovni cilj NATO saveza je osiguravanje slobode, stabilnosti I nezavisnosti svojih članica. Sjedište je u Briselu.

IBRD

Međunarodna banka za obnovu I razvoj osnovana na Konferenciji UN-a za monetarna I finansijska pitanja 1944. U Breton Vudsu. Sjedište joj je u Vašingtonu, a cilj olakšavanje investiranja kapitala u produktivne svrhe I pomaganje razvoju nedovoljno razvijenih zemalja, podsticanje inostranih investicija, davanje zajmova, trebalo je da olakša prelaz sa ratne na mirnodopsku privredu.

INTERPOL

Međunarodna policija – osnovana 1956. Godine sa ciljem međusobnog pružanja pomoći u djelovanju nacionalnih policijskih vlasti. Posebno se bavi saradnjom u oblasti suzbijanja nedopuštene trgovine drogama, krijumčarenja ljudi, finansijskim ui drugim kriminalom. Članice su policijske vlasti država, a sjedište je u Parizu.

VIJEĆE EVROPE

Vijeće Evrope (engleski: Council of Europe, francuski: Conseil de l'Europe, njemački: Europarat) je međunarodna organizacija 46 država članica šire evropske regije, čiji su glavni zadaci i obaveze:

1. Ono je zakonodavno tijelo Unije; za širok domen pitanja, prakticira tu zakonodavnu moć zajedno sa Evropskim Parlamentom;

2. Koordinira ekonomskim smijerovima zemalja članica;

3. Zaključuje, u ime EU, međunarodne dogovore sa jednom ili više država ili međunarodnih organizacija;

4. Zajedno sa Parlamentom, rukovodi budžetom;

5. Donosi odluke potrebne za utvrđivanje i implementiranje zajedničke međunarodne i sigurnosne politike, na osnovu općih regulacija koje je donijelo Vijeće Evrope;

6. Koordinira aktivnostima zemalja članica i usvaja mjerila u policijskoj i pravosudnoj saradnji u pitanjima kriminala.

Ipak najvažniji zadaci su jačanje demokratije, zaštite ljudskih prava i pravne države na evropskom kontinentu. Najveći doseg Vijeća Evrope ogleda se u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, potpisanoj 1950. godine, i koja služi kao osnovni pravni dokument Evropskom sudu za ljudska prava.

Sjedište Vijeća Evrope je u Strasbourgu na francusko-njemačkoj granici. Prvobitno sjedište je bilo u palati strasburškog univeziteta, dok se sad nalazi u Palais de l'Europe (Palata Evrope). Članstvo u Vijeću Evrope otvoreno je svim evropskim demokratskim državama koje su prihvatile načelo valdavine prava i koje jamče temeljna ljudska prava i slobode svojim građanima.

Vijeće Evrope ne treba miješati s Vijećem Evropske unije ili Evropskim vijećem, koji su tijela Evropske unije. Vijeće Evrope je samostalna međunarodna organizacija odvojena od Evropske unije.

ORG. ISLAMSKE KONFERENCIJE

25. septembra 1969. godine, veliki broj vođa islamskih zemalja sastao se u Rabatu u Maroku zbog slučaja paljenja džamije Al Aksa u Jerusalimu, kojeg je 21. avgusta te godine podmetnuo australijski protestantski ekstremista. U martu 1970. godine održana je prva islamska konferencija ministara inostranih poslova u Džedi. Stvorena su prva tijela koja su zadužena za održavanje veza između zemalja članica i koordinacije u njihovim postupcima. U Džedi je od tad smješteno privremeno sjedište organizacije u iščekivanju tzv. oslobođenja Jerusalima. 5. avgusta 1990. godine, na konferenciji ministara inostranih poslova u Kairu prihvaćena je Deklaracija o ljudskim pravima u islamu što je svojevrsno prilagođavanje ljudskih prava šerijatskom zakonu. Ciljevi Organizacije islamske konferencije koji su definirani poveljom stvorenom u Džedi u martu 1972. su:

Učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica;

Ojačavanje saradnje između zemalja članica na privrednim, društvenim, kulturnim, naučnim i drugim važnim poljima i savetovanje među zemljama članicama unutar međunarodnih organizacija;

Raditi na uklanjanju rasne diskriminacije i kolonijalizma u svim oblicima;

Podnošenje odgovarajućih mjera kako bi se učvrsnuo mir i svjetska sigurnost osnovana na pravdi;

Usklađivanje postupaka u svrhu očuvanja svetih mjesta, podrška borbi palestinskom narodu i pomoć u ostvarenju njihovih prava i oslobađanju njihova teritorija;

Podrska svim muslimanima koji se bore za očuvanje svog dostojanstva, nezavisnosti i nacionalnih zakona;

Stvaranje pogodne atmosfere za saradnju i razumjevanje između zemalja članica i drugih zemalja.

ASEAN

Organizacija država Jugoistočne Azije osnovana 1967. Deklaraciojom iz Bankoka, sa ciljem unapređenja privredne, društvene I druge saradnje između zemalja članica. Naglasak je stavljen na političke oblike saradnje.

UNDP

Program UN-a za razvoj. Da bi se uskladilin oblici pomoći stvoren je jedinstven mehanizam pod ovim nazivom. Specijalizovana ustanova UN-a nastala 1986. Sa ciljem pružanja tehničke I stručne pomoći zemljama u razvoju na području poljoprivrede I industrijske produktivnosti, stvaranjem ustanova za obrazovanje I iostraživanje. Sjedište mu je u New Yorku.

OPEC

Organizacija koja ima za cilj usklađivanje nafne politike I zaštitu interesa njenih članica, te osiguravanje stabilnosti opskrbe I cijena nafte. Sjedište organizacije je u Beču, a osnovana je 1966. Godine u Bagdadu.

WTO

Je međunarodna multilateralna organizacija koja je smišljena s ciljem da nadgleda i liberalizuje međunarodnu trgovinu. Osnovana je 1. januara 1995. i nasljednik je Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade, GATT), koji se osnovan 1947. i koji je ostao na snazi skoro pet decenija kao de fakto međunarodna organizacija. STO se bavi uslovima trgovanja među nacijama na globalnom nivou. Za razliku od GATT protokola, koji je pokrivao samo trgovinu dobrima, STO pod svojom nadležnošću ima i trgovinu uslugama. STO je mjesto susreta država gdje se omogućava posredovanje u rešavanju problema u ugovaranju i sprovođenju trgovine. Osnova rada je pregovaranje. Ne postoji razlika između nacija u pregovorima.

KARAKTERISTIKE WTO Cilj ECB je održavanje platne moći i inflacija manja od 2% u evrozoni ECB kontroliše ponudu novca na tržištu kao i statistike cena trgovačkih proizvoda i usluga prema kojima ocenjuje rizike monetarne stabilnosti Poznata je po tome što određuje kamatu u evrozoni. Koncept Evrosistema je da ni ECB niti nacionalne centralne banke u evrozoni ne dozvoljavaju nikakva politička mešanja u monetarnu politiku CENTRALNOEVROPSKA INICIJATIVA

Centralnoevropska inicijativa – CEI je regionalni forum za saradnju i konsultacije između zemalja članica. Ova inicijativa nastala je 1989. godine, prvobitno kao regionalni forum četiri, tada susjedne zemlje: Italije, Austrije, Mađarske i SFR Jugoslavije. Spada u red najstarijih regionalnih inicijativa koja je imala prvobitni cilj da otvori regionalni dijalog i poveže zapadnoevropske razvijene zemlje (Italiju i Austriju) sa istočnoevropskim zemljama (Mađarsku i SFR Jugoslaviju) kako bi se olakšala njihova tranzicija i približavanje zapadnoevropskim strukturama. Forum se brojčano povećavao i teritorijalno proširivao uglavnom na prostor istočne i jugoistočne Evrope da bi 2000. godine ulaskom tadašnje SR Jugoslavije dostigao cifru od 17 zemalja članica. Članice foruma danas su sve zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije, kao i sve članice istočnog bloka, uključujući i Albaniju i tri bivše sovjetske republike: Moldaviju, Ukrajinu i Bjelorusiju. Bosna i Hercegovina je postala članica Centralnoevropske inicijative 1992. godine, zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom.

CRNOMORSKA EKONOMSKA SARADNJA

Organizacija za crnomorsku ekonomsku saradnju je osnovana 25. juna 1992. kada su šefovi država jedanaest zemalja u Istanbulu potpisali Deklaraciju i Bosforski dogovor. Zemlje osnivači su: Azerbejdžan, Albanija, Bugarska, Gruzija, Grčka, Jermenija, Moldavija, Rumunija, Rusija, Turska i Ukrajina. Nakon pristupanja Srbije i Crne Gore aprila 2004. godine, organizacija sada broji 12 zemalja. Način funkcionisanja ove zajednice su povremeni sastanci šefova država, i vlada, i redovni sastanci ministara inostranih poslova jedanput godišnje, odnosno polugodišnje. Tijela su: stalni međunarodni sekretarijat, pomoćni organi radne grupe i eksperti, parlamentarna skupština, poslovni savjet i Crnomorska banka za trgovinu i razvoj.

Najveća dostignuća Crnomorske ekonomske saradnje su u oblasti saobraćaja, telekomunikacija, energije, životne sredine, zdravstva, trgovine, stranih investicija i međunarodnih odnosa.

ZAPADNOEVROPSKA UNIJA

(WESTERN EUROPEAN UNION-WEU/UNION DE L'EUROPE OCCIDENTALE-UEO)

Zapadnoevropska unija uspostavljena je 1948. godine Ugovorom iz Brisela (Treaty of Brussels) kao evropska organizacija za saradnju u oblasti odbrane i sigurnosti. Zapadnoevropsku uniju čini 28 država koje se razlikuju po statusu: države članice, pridružene članice, posmatrači i pridruženi partneri. Države članice

su: Belgija, Francuska, Grčka, Holandija, Italija, Luksemburg, Njemačka, Portugal, Španija i Velika Britanija. Pridružene članice su: Češka, Island, Mađarska, Norveška, Poljska i Turska. Status posmatrača imaju: Austrija, Danska, Finska, Irska i Švedska, a status pridruženih partnera: Bugarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija. Ugovorom iz Amsterdama (1992./1993.) Zapadnoevropska unija definirana je kao integralni dio razvoja Evropske unije. Ona dijeli nadležnost s NATO-om u kolektivnoj odbrani Evrope.

IOM - Međunarodna organizacija za migracije

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je osnovana 1995. godine i vodeća je međunarodnu organizaciju na polju migracija. IOM blisko sarađuje sa državnim vlastima, te međunarodnim vladinim i nevladinim partnerima koji igraju ključnu ulogu po pitanjima migracija. IOM ima 146 zemalja članica, 13 zemalja sa statusom posmatrača, te preko 100 ureda širom svijeta. Međunarodna organizacija za migracije radi u cilju osiguravanja urednog i humanog menadžmenta i iznalaženja praktičnih solucija za riješavanje problema na polju migracija, te kako bi osigurala humanitarnu pomoć migrantima kojima je ona potrebna, uključujući izbjeglicama i interno raseljenim osobama. IOM održava blisku poslovnu saradnju sa UN tijelima i operativnim agencijama, te sa drugim međunarodnim i nevladinim organizacijama.

ZAJEDNICA NEZAVISNIH DRŽAVA (ZND)

Zajednica Nezavisnih Država (ZND) je međunarodna organizacija ili savez, koji se sastoji od 11 bivših sovjetskih republika: Armenije, Azerbejdžana, Bjelorusije, Kazahstana, Kirgizstana, Moldove, Rusije, Tadžikistana, Ukrajine i Uzbekistana. Turkmenistan je izašao iz članstva 26.8. 2005 te je danas samo pridružena članica. Stvaranje ZND je označilo raspad Sovjetskog Saveza i, prema riječima tadašnjeg ruskog vodstva, imalo je svrhu "omogućiti civilizirani razvod" između sovjetskih republika. Međutim, mnogi promatrači ZND vide kao oruđe kojim Rusija čuva svoj utjecaj na post-sovjetske države. Od svog stvaranja države-članice ZND su potpisale niz dokumenata koji se tiču integracije i kooperacije u oblastima ekonomije, obrane i vanjske politike. ZND nije konfederacija. Dvije post-sovjetske države su 1997 stvorile Uniju Rusije i Bjelorusije, koja je danas formalno konfederalne prirode, ali kojoj je svrha u budućnosti prerasti u federaciju (kao nekadašnji SSSR).

MERCOSUR

Mercosur ili Mercosul je kratica za zajedničko tržište Južne Amerike. Kratica na španskom jeziku stoji za común Mercado del Sur (zajedničko tržište) na jugu. Na portugalskom jeziku službeni je naziv kratica za Mercado Comum do Sul. Svrha Mercosura je promicanje slobodne trgovine između zemalja članica u carinska unija. Mercosur je konstituisan potpisivanjem ugovora u Asuncionu 26. marta 1991.. Tržište Mercosura obuhvaća preko 260 miliona ljudi (2006.) što predstavlja oko 72% područja Južne Amerike i 56% Latinske Amerike.

OPCW

Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW) (Engleski jezik: Organisation for the Prohibition of Chemical Weapons) izvršno je tijelo međunarodne Konvencije o kemijskom oružju (tj. Konvencije o zabrani razvijanja, proizvodnje i gomilanja bakteriološkog (biološkog) i oružja otrovnog djelovanja i o njihovu uništenju). Organizacija ima mandat da postigne cilj i namjeru Konvencije, da osigura izvršavanje njenih odredbi i da vrši međunarodnu kontrolu poštivanja odredbi Konvencije. OPCW služi ujedno kao i sastajalište

za savjetovanje i saradnju njenih zemalja članica. 2009. godine Organizacija ima 188 zemalja članica. Hrvatska je članica od 1997. godine. Sjedište OPCW-a nalazi se u Den Haagu u Holandiji.

ECOWAS – REGIONALNI Africki blok ?

SAVREMENA DIPLOMATIJA

1. Nabroj funkcije diplomatske misije.U skladu sa Članom 3. Bečke konvencije, funkcije diplomatskog predstavništva su:

a. Predstavljanje države slanja u državi prijema – jedna od osnovnih funkcije diplomatskog predstavništva i diplomatskog predstavnika. On zastupa i govori u ime svoje vlade.

b. Zaštita interesa države i njenih državljana – štite se interesi, dobra, integritet i interesi njenih građana i pravnih osoba koje se nalaze u državi prijema. Ta pitanja zaštite vezana su uz konzularne funkcije i uređena su Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima.

c. Pregovaranje i obavještavanje – to je stalni način djelovanja diplomatskog predstavništva.Ono se još u doba klasične diplomatije smatralo kao najvažnija diplomatska djelatnost. Diplomatski predstavnik je često u ulozi pregovarača ako je potrebno. Obavještavanje je također stalni način djelovanja diplomatskih predstavnika. Kvalitetno i analitičko izvještavanje svoje vlade je bitno za vođenje vanjske politike države slanja.

d. Unapređivanje prijateljskih odnosa i razvijanje ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa. Tu posebno dolazi do izražaja inicijativa i efikasnost diplomatskog predstavnika u predstavljanju svoje države, njenih potencijala i interesa.

2. Šta je to samit-diplomatija?Diplomatija na vrhu ili samit diplomatija je poseban oblik multilateralne ali i bilateralne diplomatije jer se sve češće prakticira i na bilateralnom nivou. Samiti su novi oblik diplomatije na vrhu koja sve više preuzima raspravu o najvitalnijim pitanjima u svijetu. Npr. debate Generalne skupštine UN-a, samiti o određenim pitanjima itd.

3. Koja su to opća pravila uspostave diplomatskih predstavništava?Uspostavljanje diplomatskih predstavništava obavlja se na temelju uzajamnog pristanka dvije države. Diplomatsko predstavništvo se u pravilu otvara u glavnom gradu države primateljice, odnosno tamo gdje je sjedište vlade te države. Država slanja može otvoriti svoje urede i u drugim gradovima ali samo ako je za to dobila pristanak države prijema.

Uobičajeno je da država slanja pošalje u državu prijema svog diplomatskog predstavnika koji će obaviti pripremne radnje – pronalaženje prostora, opremanja itd. On treba da pripremi diplomatsko predstavništvo za dolazak stalnog šefa diplomatskog predstavnika (ambasadora). Takav diplomatski predstavnik dobiva od svog MIP-a uvodno pismo naslovljeno na MIP-a države prijema, u kome je navedena svrha njegovog dolaska i akreditacije. Do dolaska ambasadora on obavlja poslove privremenog otpravnika poslova.

4. Koja su to opća pravila uspostave diplomatskih odnosa?Da bi se uspostavili diplomatski odnosi između država, one se prethodno trebaju uzajamno priznati. Uspostava diplomatskih odnosa je sama po sebi čin priznanja neke države. To priznanje ostaje i u slučaju prekida diplomatskih odnosa. Države koje uspostavljaju diplomatske odnose moraju imati puni međunarodno pravni subjektivitet koji uključuje i akktivno i pasivno pravo poslanstva, odnosno pravo na otvaranje diplomatskih predstavništava i slanja svojih diplomatskih predstavnika te pravo primitka diplomatskih predstavništava i diplomatskih predstavnika.

Države su slobodne same odlučivati o uspostavi i održavanju, a također i o prekidu i obnovi diplomatskih odnosa.

5. Kakav rang i funkciju ima apostolski nuncij?Apostolski nuncij je izaslanik Pape u državi prijema, odnosno stalni diplomatski predstavnik Vatikana pri nekoj državi s kojom ima regularne diplomatske odnose. Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima nuncij ima isti rang kao i ambassador/veleposlanik (odnosno nalazi se u razredu zajedno s ambasadorima i pronuncijima).

Diplomatsko predstavništvo na čijem čelu se nalazi nuncij naziva se nuncijatura, a tako se naziva i obavljanje službe nuncija.

6. Šta je to agreman/privola?Da bi jedna osoba mogla postati šef diplomatskog predstavništva u stranoj državi potrebno je da predhodno zatraži saglasnost države prijema ili agreman (privola). Agreman je naziv za pristanak države prijema o prihvaćanju osobe koju država slanja namjerava akreditirati za šefa diplomatskog predstavništva. Traženje agremana je povjerljive prirode i traži se i usmeno i neformalno )a može i notom= uz prilaganje biografije te osobe. Pozitivan odgovor se daje na neformalan način, a negativan odgovor ne mora se ni dati. Država prijema nije dužna obrazložiti zašto nije dala agreman.

7. Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju?16. juna 2008. godine BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom Unijom. Predsjedništvo BiH ratificila je SSP 6. novembra 2008. Do sada su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU i BiH ratificirale Slovenija, Estonija, Mađarska, Njemačka, Češka, Kipar, Portugal, Irska, Danska, Finska, Litvanija, Slovačka i Bugarska.

8. Koje su to konzularne funkcije, prema Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima?Prema Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima, član 5, konzularne funkcije se sastoje u:

a) zaštiti, u državi prijema, interesa države imenovanja i njenih državljana, fizičkih i pravnih lica, u granicama koje dopušta međunarodno pravo;

b) pomaganju razvoja trgovinskih, ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa između države imenovanja i države prijema i unapređenju, na svaki drugi način, prijateljskih odnosa među njima u okviru odredaba ove konvencije;

c) obaveštavanju svim dopuštenim sredstvima, o uslovima i razvoju trgovinskog, privrednog, kulturnog i naučnog života države prijema, podnošenju izveštaja o ovome državi imenovanja i davanju obaveštenja zainteresovanima;

d) izdavanju pasoša i putnih isprava državljanima države imenovanja, kao i viza i drugih odgovarajućih dokumenata licima koja žele da putuju u državu imenovanja;

e) pružanju pomoći i potpore državljanima, fizičkim i pravnim licima, države imenovanja;

f) delanju u svojstvu javnog beležnika i službenika građanskog stanja i vršenju sličnih funkcija, kao i vršenju izvesnih funkcija administrativne prirode, ukoliko se tome ne protive zakoni i propisi države prijema;

g) zaštiti interesa državljana države imenovanja, fizičkih i pravnih lica, u pogledu nasleđivanja na teritoriji države prijema, u skladu sa zakonima i propisima države prijema;

h) zaštiti, u granicama određenim zakonima i propisima države prijema, interesa maloletnih i poslovno nesposobnih lica, državljana države imenovanja, naročito u slučajevima kada se za njih zahteva ustanovljenje starateljstva (tutele i kuratele);

i) pod rezervom prakse i postupka na snazi u državi prijema, zastupanju državljana države imenovanja ili preduzimanju mera za obezbeđenje odgovarajućeg zastupanja pred sudovima ili drugim organima države prijema kako bi se tražilo u skladu sa zakonima i propisima države prijema, usvajanje privremenih mera radi očuvanja prava i interesa tih državljana u slučajevima kada ovi, zbog odsutnosti ili iz drugih razloga, ne mogu blagovremeno braniti svoja prava i interese;

j) dostavljanju sudskih i vansudskih akata ili izvršavanju zamolnica u skladu sa međunarodnim sporazumima na snazi ili, ukoliko takvi sporazumi ne postoje, na svaki drugi način koji je u saglasnosti sa zakonima i propisima države prijema;

k) vršenju prava kontrole i inspekcije, predviđenih zakonima i propisima države imenovanja, nad pomorskim i rečnim brodovima koji imaju nacionalnost države imenovanja, nad avionima upisanim u toj državi, kao i nad njihovom posadom;

l) pružanju pomoći brodovima, lađama i avionima pomenutim u stavu k) ovog člana kao i njihovoj posadi; primanju izjava o putovanju ovih brodova i lađa, ispitivanju i viziranju brodskih papira i ne dirajući u nadležnost organa države prijema u vršenju anketa povodom incidenata nastalih za vreme njihovog puta i rešavanju svih sporova između zapovednika broda, oficira i mornara, ukoliko ih na to ovlašćuju zakoni i propisi države imenovanja;

m) vršenju svih drugih funkcija koje država imenovanja poveri konzulatu, a koje zakoni i propisi države prijema ne zabranjuju, ili kojima se država prijema ne protivi ili koje su pomenute u međunarodnim sporazumima na snazi između države imenovanja i države prijema.

9. Čime se bavi diplomatski protokol u MVP-u?Diplomatski protocol je skup pravila ponašanja službenih predstavnika subjekata međunarodnog prava. Ceremonijal je dio protokola koji se najviše ispoljava u poštivanju pravila uobičajenih u svečanim prilikama. Protokolom u MVP se uređuju pitanja kao što su: red prvenstva i ceremonijala pri zvaničnim posjetama međunarodnih zvaničnika, razrađuju se programi diplomatskih posjeta i susreta, statusna i proceduralna pitanja, diplomatska lista, diplomatska komunikacija i prepiska, dodjela odlikovanja itd. Obično pri MVP postoji služba protokola.

10. Šta je to sukcesija međunarodnih ugovora?Sukcesija međunarodnih ugovora je preuzimanje međunarodnih ugovora koje je sklopila predhodna država. Pitanja sukcesije su uređena Bečkom konvencijom o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora 1978.

11. Šta su osnovni vanjskopolitički ciljevi BiH? Očuvanje i zaštita nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u međunarodno

priznatim granicama; Potpuna i dosljedna implementacija Dejtonskog sporazuma; Pristupanje Bosne i Hercegovine evroatlantskim integracionim procesima (EU i NATO); Učešće Bosne i Hercegovine u multilateralnim aktivnostima, posebno u sklopu sistema Ujedinjenih naroda

(UN), Vijeća Evrope, Organizacije za sigurnost i saradnju u Evorpi (OSCE), Organizacije islamske konferencije (OIC), i dr.;

Promocija Bosne i Hercegovine kao partnera u međunarodnim ekonomskim odnosima i aktivnosti koje će omogućiti prijem Bosne i Hercegovine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i druge međunarodne organizacije i asocijacije.

Unapređenje saradnje sa susjednim državama.

12. Šta su to diplomatski odnosi?Službeni odnosi između država, odnosno odnosi koji uključuju međusobno uspostavljanje diplomatski predstavništava i međusobno akreditiranje šefova diplomatskih predstavništava. Diplomatski odnosi mogu postojati iako između država nisu uspostavljena stalna diplomatska predstavništva.

13. Nabroj diplomatska zvanja/rangove? Ambasador/veleposlanik, Poslanik, Otpravnik poslova, Ostali – opunomoćeni minister, minister savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi sekretar,

treći sekretar i ataše.

14. Kako se određuje preseance diplomatskih predstavnika?Pravo prvenstva, rang ili preseans podrazumijeva pravo na temelju kojeg se neki zvaničnik ili diplomatski predstavnik stavlja ispred drugih prilikom službenih ceremonija ili drugih protokolarnih događaja. Pravo prvenstva obično propisuje njen poglavar ili vlada, a u diplomatskom koru je to pitanje uređeno odredbama međunarodnog prava i običajima.

Ovo pitanje je detaljno određeno Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. i to tako da šefovi predstavništava imaju rang redom prema datumu njihovog preuzimanja dužnosti. Danas vlada načelo pravne jednakosti država pa se smatra da su sve države ravnopravne. To znači da se položaj šefova diplomatskih predstavništava uređuje prema razredu, a unutar svakog razreda prema trenutku kada je preuzeo svoje dužnosti.

15. Koje godine je BiH pristupila Partnerstvu za mir?Partnerstvo za mir je političko-vojni program NATO saveza usmeren ka stvaranju poverenja imeđu NATO i drugih zemalja Evrope i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, uspostavljanju međusobne vojne saradnje i regionalne stabilnosti. Osnovan je 1994. godine, nakon pada Istočnog bloka. Obim saradnje pritom zasebno određuje svaka

država potpisnica Pojedinačnim partnerskim programom (IPP). Najčešće se radi o zajedničkim manevrima i ispunjavanju NATO standarda pri nabavci nove vojne opreme, ili se oficiri zemalja članica mogu školovati u drugim zemljama.

Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora su programu Partnerstvo za mir pristupile 14. decembra 2006., nakon što ih je NATO na sastanku u Rigi 29. novembra 2006. pozvao da se priključe.

16. Koji se imuniteti i privilegije odnose na diplomatsko predstavništvo?Osoba diplomatskog predstavnika kao i njegova imovina je nepovrediva, diplomatski predstavnik ne može biti podvrgnut nikakvom obliku hapšenja ili privođenja. Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim osobama, diplomatski predstavnici uživaju i slijedeće imunitete:

a. Imunitet od sudbenosti (imunitet od kaznene sudbenosti i imunitet od građanske I upravne sudbenosti) – to znači da je diplomatski predstavnik izuzet od zahvata sudskih, upravnih i drugih tijela države prijema. To ne znači da on nije dužan poštivati zakone države prijema. Država slanja ima pravo “skinuti” imunitet povlaštenoj osobi. Nasuprot tome, diplomatski predstavnik se samo ne može odreći imuniteta koji ga štiti.

b. Sloboda kretanja – država prijema dužna je osigurati svim članovima diplomatskog predstavništva slobodu putovanja i kretanja na njenom teritoriju. Od toga su izuzeta posebna područja iz razloga državne sigurnosti.

c. Socijalno osiguranje – diplomatski predstavnik je izuzet od odredaba o socijalnom osiguranju koje sun a snazi u državi prijema. Ovo vrijedi i za članove porodice diplomatskog predstavnika.

d. Izuzeće od poreza, taksi i carina – diplomatski predstavnik oslobođen je svih poreza i taksi države prijema. Ovo vrijedi i za članove njihovih porodica te administrativno i tehničko osoblje diplomatskog predstavništva.

e. Privilegije i imuniteti na području treće države – ako diplomatski predstavnik prolazi područjem treće države da preuzme dužnost ili da se vrati u svoju državu, treća država će mu priznati nepovredivost i druge imunitete koji sum u neophodni za put. To važi i za članove njegove porodice.

17. Koji se sve nazivi za međunarodne ugovore koriste u praksi?Prema bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora, Međunarodni ugovor je sporazum zaključen u pismenom obliku između država na koji se primjenjuje međunarodno pravo. Nazim međunarodnog ugovora može biti različit – sporazum (agreement), ugovor (treaty), pakt, konvencija, povelja, protokol, deklaracija.

Mogu biti bilateralni i multilateralni.

UGOVOR – najvažniji međunarodni akt koji određuje prava i dužnosti ugovornih strana na području političkih i ekonomskih odnosa (pr. Mirovni ugovor, ugovor o uzajamnoj pomoći, ugovor o nenapadanju i sl.).

KONVENCIJA – ugovor o pojedinom pitanju prava, ekonomije, administracije (pr. Bečka konvencija).

SPORAZUM – ugovor o pitanjima ograničenog i privremenog karaktera. Sklapa se na određeno vrijeme.

PROTOKOL predstavlja kratki sadržaj postignutog sporazuma ili služi kao objašnjenje pojedinih odredbi sklopljenog ugovora.

RAZMJENA NOTA predstavlja sporazum u obliku nota istog sadržaja kojeg države razmijene u jednom danu (pr. Uspostava diplomatskih odnosa).

DEKLARACIJA rijedak oblik međunarodnog sporazuma kojim se strane potpisnice obavezuju da će se pridržavati postignutog dogovora.

DŽENTLMENSKI SPORAZUM – usmeni ugovor.

MODUS VIVENDI – sporazum sa jasno istaknutom privremenom naravi.

18. Kojim je dokumentima kodificirano savremeno diplomatsko i konzularno pravo?Diplomatsko pravo je skup pravila međunarodnog prava koje se odnosni na prava i dužnosti subjekata međunarnog prava (država, međunarnodnih organizacija i dr.) u vezi sa diplomatskih odnosima, funkcijama, privilegijama i imunitetima diplomatskih predstavništva i osoblja.

Diplomatsko pravo je u najvažnijem dijelu kodificirano Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. i Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima iz 1963. godine.

19. Kada je BiH postala punopravna članica UN-a?Građani BiH na referendumu 1.marta 1992. izjasnili za nezavisnost od bivše SFRJ. 22. maja iste godine BiH je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija.

20. Navesti neke od definicija diplomatije? Ostvarivanje vanjske politike jedne države ili više država (Janković). Diplomatija je primjena inteligencije i takta na vođenje zvaničnih odnosa između vlada

nezavisnih država (Satow). Diplomatija je vođenje međunarodnih odnosa više pregovorima nego silom, propagandom

ili primjenom prava (Beridge).

21. Kako i zašto dolazi do prekida diplomatskih odnosa?Prekid diplomatskih odnosa nastaje voljom jedne ili druge (ili obje) države. Do prekida diplomatskih odnosa dolazi zbog ozbiljne poremećenosti uzajamnih odnosa, a najčešće zbog izbijanja oružanog sukoba između tih država.

Prekid diplomatskih odnosa dovodi i do zatvaranja diplomatskih predstavništava. Prekid diplomatskih odnosa ne znači i automatski prekid konzularnih odnosa. Država slanja može u sporazumu sa državom prijema ostaviti jednog službenika iz redova administrativnog ili tehničkog osoblja u svojstvu čuvara diplomatskog predstavništva, čija je osnovna uloga da se brine o zgradi i arhivi diplomatskog predstavništva.

Prestanak diplomatskog predstavništva može se dogoditi ako je država slanja odlučila zatvoriti svoje predstavništvo (npr. Zbog štednje) ili ako je sporazumno između države primateljice i države šiljateljice dogovorena promjena razreda međusobnih diplomatskih Predstavništava, što rezultira da se zatvara dipl. Predstavništvo jednog, a otvara dipl. Predstavništvo drugog, obično višeg razreda.

Do prestanka dipl. Predstavništva dolazi ako je došlo do međusobnog prekida dipl. Odnosa između države primateljice i države šiljateljice zbog rata ili iz drugog razloga ili ako je jedna ili obje države prestale postojati.

- promjena u stanju šefa misije (opoziv, smrt)

- događajima vezanim za suverena koji ga je akreditirao(smrt, abdikacija)

- političkom promjenom kao kraj nezavisnosti ili promjena režima

- promjenom diplomatskih odnosa izazvano ratom ili drugim razlozima.

22. Šta je proces stabilizacije i pridruživanja sa EU?16.juna 2008. BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU.

SSP je ugovor kojim se reguliraju prava i obaveze države koja je pristupila procesu pridruživanja EU. Sam proces pridruživanja EU obuhvata četiri faze. Prva faza je proces stabilizacije i pridruživanja koja u sebi obuhvata pripremnu fazu za potpisivanje SSP-a, zatim studiju izvodljivosti, pregovore o zaključivanju SSP-a i potpisivanje i sprovođenje SSP-a. Kada se ova prva faza završi slijedi kandidatura za članstvo.

Zaključivanjem SSP-a otpočinje proces institucionalizacije odnosa jedne države sa EU. Odnosi sa EU više nisu jednostrani, već postaju ugovorni. To je ugovor o asocijaciji koji, da bi stupio na snagu, mora da bude ratificiran od strane Evropskog parlamenta, parlamenata svih država članica EU kao i parlamenta države budućeg kandidata. Suština SSP-a, odnosno tri osnovna pitanja koja čine stub odnosa EU i države budućeg kandidata su Evropska zajednica, zajednička vanjska i sigurnosna politika i saradnja u pravosuđu i unutrašnjim poslovima. Zaključivanjem SSP-a omogućava se državi, budućem kandidatu, pristup tržištu EU, a čini se i korak ka pretpristupnim fondovima i punopravnom članstvu.

23. Na koje se načine može riješiti vođenje diplomatskih poslova bez stalnog diplomatskog predstavništva?Diplomatski odnosi mogu biti uspostavljeni i bez otvaranja diplomatskih predstavništava u državi prijema, pa tako mogu biti i nastavljeni ako se u međuvremenu predstavništvo zatvori. U tom slučaju je moguće akreditiranje diplomatskog predstavnika sa sjedištem u nekoj drugoj državi.

Akreditacija u nekoliko država (nerezidentno pokrivanje).

Jedan ambasador svoju državu može predstavljati u nekoliko država. Za to mu je potrebna saglasnost svake od država prijema.

Razlog ovakvom vođenju diplomatskih poslova bez stalne diplomatske misije proizilazi iz praktičnih poteškoća da sve države imaju stalna predstavništva u svim zemljama sa uspostavljenim diplomatskim odnosima. Nepostojanje stalnih diplomatskih predstavnika može se riješiti:

- na način da se od zemlje prijema traži dopuštenje da država bude predstavljena od strane treće države preko njene diplomatske misije

- akreditacijom svog nerezidentnog stalnog predstavnika sa sjedištem u drugoj državi

- otvaranjem diplomatskog predstavništva koje vodi privremeni otpravnik poslova

- akreditacijom diplomatskog predstavnika kao nerezidentnog sa sjedištem u Ministarstvu vanjskih poslova.

24. Koji su razredi/kategorije šefova diplomatskih misija?Prema Bečkoj konvenciji, šefovi diplomatskih predstavništava dijele se na tri razreda:

a. Ambasadori ili veleposlanici (ili apostolski nuncij, pronuncij ili visoki povjerenici iz država Komonvelta);b. Poslanici, ministra (vanjskih poslova) akreditirani kod šefova država;c. Otpravnici poslova akreditirani kod ministra vanjskih poslova države prijema;

25. Ko je zadužen za utvrđivanje i ažuriranje diplomatske liste?Protokol Ministarstva vanjskih poslova utvrđuje i izdaje početkom svake godine diplomatsku listu koja po abecednom redu sadrži sve nazive država slanja (a često i međunarodnih organizacija) s imenima članova diplomatskih predstavništava koji su u državi prijema akreditirani u diplomatskom statusu (diplomatski kor u širem smislu), članova njihovih porodica, njihove funkcije, a za ambasadore i datume preuzimanja funkcija.

Lista sadrži i datume nacionalnih praznika država čiji su predstavnici akreditirani u državi prijema. Diplomatska lista se najčešće objavljuje na engleskom i francuskom jeziku.

26. Zašto postoje diplomatski imuniteti i privilegije?Tokom historijskog razvoja diplomatije pokazalo se nužno da diplomatski predstavnici i diplomatska predstavništva budu potpuno zaštićeni, posebno od vlasti države prijema, kako bi nesmetano i efikasno mogli obavljati svoje dužnosti. Ako diplomatski predstavnici nisu dovoljno zaštićeni, oni nisu u mogućnosti obavljati svoje funkcije a time i njihovo postojanje gubi smisao.

27. Ko može biti doajen (dekan) diplomatskog kora?Šefovi diplomatskih predstavništava akreditirani u zemlji prijema čine diplomatski kor. Diplomatski kor predvodi doajen, odnosno onaj šef diplomatskog predstavništva u državi prijema koji je najstariji po rangu (osim u državama koje su uvele da to bude papski nuncij). Doajen istupa pred državom prijema u ime diplomatskog kora, najčešće u prilikama protokolarnog ili ceremonijalnog karaktera.

28. Kakve vrste viza postoje?Pod vizom podrazumijeva se pismena klauzula utisnuta u putnu ispravu od nadležne vlasti, kojom se potvrđuje važnost te putne isprave i dopušta njezinom nositelju ulazak na državno područje izdavatelja vize.

Prema Zakonu o strancima u BiH postoje slijedeće vrste viza:

Tranzitna viza (strancu koji putuje iz jedne u drugu državu, a prolazi preko teritorija BiH),

Turistička viza (strancu koji dolazi u turistički posjet BiH može se izdati viza do 3 mjeseca),

Studentska viza (za stranca koji se namjerava školovati na nekoj od visokoškolskih obrazovnih ustanova),

Viza za liječenje (Strancu koji se namjerava liječiti u nekoj od zdravstvenih ustanova ili banjskom lječilištu u BiH, može se izdati viza za liječenje),

Poslovna viza (Poslovna se viza izdaje strancima koji dolaze poslovno u BiH, a na poziv firme registrovane u BiH ili na poziv drugoga bosanskohercegovackoga poslovnog partnera),

Viza na granici (strancu se može izdati viza na graničnom prijelazu. Ovu vizu izdaje organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti BiH nadležna za kontrolu prelaska državne granice na preporuku MVP BiH),

Humanitarna viza (može izdati uz prethodnu saglasnost Ministarstva sigurnosti BiH, ukoliko zainteresirane osobe mogu dokazati opravdani strah od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja ako ostanu u zemlji svog porijekla),

Posebne vize (posebne vize se izdaju nosiocima diplomatskih ili službenih pasoša). Kurtoazna viza je naziv za vizu koju pojedine zemlje uobičavaju izdavati strancima kojima

žele ukazati posebnu počast i uvažavanje.

29. Kad je osnovano Ministarstvo vanjskih poslova BiH?1991 – 1993 Haris Silajdžić, prvi minister vanjskih poslova BiH.

Ustavom BiH državi je data nadležnost za vanjsku politiku. Predsjedništvo BiH je nadležno za vođenje vanjske politike BiH.

DOPUNSKA PITANJA:

1. Kako se zove visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku? – Catherine Ašton2. Kako se zove američka državna sekretarka? – Hilary Clinton3. Kako se zove novi predsjednik EU? – belgijski premijer Herman van Rompuy4. Kako se zove francuski predsjednik? – Nicolas Sarkozy 5. Kako se zove predsjednik Ruske Federacije? – Dimitrij Medvedev6. Koja zemlja trenutno predsjedava EU? – Španija (od 1.1. 2010.)