I. DIO (str.14-72)1. SLOŽENOST PRIRODE NOVCA

MONETARNA POLITIKA se prvenstveno bavi novcem kao sredstvom razmjene, s tim u vezi ona proučava komponente novčane mase i širih monetarnih agregata te uzroke promjena njihove veličine. Bavi se pitanjima novčane stabilnosti i odrazom novčanih kretanja na gospodarski razvitak i stabilnost te stoga i regulacijom količine novca u optjecaju kao sredstvom ostvarivanja tih ciljeva. Osim proučavanjem novca u funkciji razmjene promatra i novac u funkciji rezervi, tezauracije, štednje, mjere vrijednosti i mjerila cijene.

NOVAC je zakonsko (jer je zakonom propisano što u jednoj državi služi kao novac) i definitivno (jer ne možemo odbiti plaćanje u državnoj valuti) sredstvo paćanja i prometa (npr. mjenica je samo sredstvo prometa). (Novčani optjecaj – dio novčane mase koji se nalazi u funkciji razmjene.)

FUNKCIJE NOVCA: 1) sredstvo prometa i plaćanja (cirkulirajuća kupovna moć)2) sredstvo štednje (konzervirana kupovna moć; sredstvo zgrtanja blaga, očuvanja vrijednosti)3) sredstvo odgođenog plaćanja (npr. čekovi – novac vežemo za budućnost)4) mjera vrijednosti (jedinica obračuna; no s obzirom da današnji papirni novac nema materijalnu vrijednost, on je prije mjera cijene)5) svjetski novac (nekoć je to bilo zlato, a danas su $, £, ¥, € i specijalna prava vučenja jedini svjetski prihvaćeni u tom svojstvu)

SVOJSTVA NOVCA: (odnosno uvjeti koje mora ispuniti roba da bi bila općeprihvaćeno sredstvo plaćanja tj.novac)1) prenosivost (laka)2) homogenost i prepoznatljivost (svaka novčana jedinica jednaka drugoj; standardiziranost)3) djeljivost (može se djeliti u manje djelove)4) trajnost (ne kvari se i ne propada)5) rijetkost (ograničene je ponude, jer u suprotnom na dugi rok ne bi imao vrijednost)

Postoje različita teoretska i prakticistička shvaćanja novca: 1) na novac gledaju samo kao na financijski simbol reanih vrijednosti. Prema tome su sva njegova kretanja determinirana realnim procesima i njime se ne može ništa postići. On je sredstvo razmjene i jedina mu je funkcija da tu razmjenu olakša.2) vide novac kao pokretač gospodarske aktivnosti, pa je prema tome potrebno njegovo reguliranje. Kad gospodarska aktivnost pokaže znakove posustajanja, ubacivanjem dodatne mase novca ona će ponovo dobiti zamah, jer će novac omogućiti realizaciju i time otkloniti zapreke gospodarskom kretanju.Obje teorije pretjerano pojednostavljuju prirodu novca, odnosno ne objašnjavaju njegovu pravu ulogu u gospodarstvu. U prvom slučaju se zaboravlja da novac, premda je financijski simbol, ima i vlastitu egzistenciju i karakteristike, pa snažno utječe na sve odnose u reprodukciji, a u drugom da je to ipak simbol čijim se stvaranjem ne može neograničeno djelovati i stvarati realne vrijednosti. Dakle u prvom se slučaju zanemaruje robna priroda novca a u drugom se brka mjera vrijednosti s mjerilom cijena pa se tako pogrešno shvaća funkcija novca kao prometnog sredstva.

1. Razvoj novca

Razmjena dobara odvijala se i prije pojave novca – putem trampe tj. razmjenom robe za robu. Uvjet za taj oblik razmjene bila je dvostrana koincidencija želja . Očito je da su podudarnosti želja bile više plod slučajnosti nego htijenja. Svaka je roba obavljala funkciju transakcijskog sredstva.Robni (naturalni) novac : U sustavu trampe se vremenom jedna roba izdvaja i postaje općeprihvaćeno sredstvo plaćanja (npr. pšenica, vino, maslinovo ulje, kože, krzno, žene). Kod nekih

1

naroda su se kao novac upotrebljavali predmeti, koji su izgubivši uporabnu vrijednost, postali simboli vrijednosti sredstava koji služe za nabavu druge robe (npr. kamenje, zubi, školjke). Robni je novac tu zamjenjen simboličnim novcem – novcem koji nema vlastitu unutarnju vrijednost, nego svoju vrijednost crpi iz odnosa reprezentacije prema pravom novcu. U slučaju robnog novca jasno je vidljivo da on nije imao sva potrebna svojstva (nekvarljivost, prenosivost...).

Ulogu robnog novca nakon nekog vremena sve više preuzimaju metali – dolazi do stvaranja metalnog novca. Kovalo se iz Au, Ag, Fe, Cu. Ovo razdoblje dakle karakterizira plurimetalizam. Ipak su najčešći su bili zlatnici i srebrnjaci, no različitih oblika i veličina – zato se ovaj sustav naziva penzatorijskim sustavom vrijednosti ,jer je pri svakoj transakciji bilo potrebno mjeriti, vagati, utvrđivati tvrdoću i finoću novca. To je usporavalo transakcije i ovisilo je o našem bogatstvu (posjedujemo li vagu ili ne).

Kasnije se metalnom novcu točno određuje oblik, tvrdoća i sl. – nastaje moneta. Dakle, moneta je kovanica kojoj je pečatom vladara točno utvrđena tvrdoća, finoća i težina. To je prvi homogeni novac. Ove kovanice su se u prometu trošile (izlizale bi se), a pri kovanju su se često i obezvrijeđivale smanjivanjem sadržaja plemenitog materijala – takve su kovanice obavljale funkcije kao i punovrijedne. Tu je klica nastanka suvremenih znakova vrijednosti, jer više nije tako važno da novac ima vlastitu vrijednost.

Novčani surogati – zamjenici novca; pojavljuju se u obliku različitih cirkulacijskih papira – doznake i obveznice (mjenice, banknote, kasnije čekovi i dr.), zamjenjuju novac i daju pravo imatelju na određenu količinu kurentnog novca ili zlata. Oni se pojavljuju s jedne strane zbog neelastičnosti novčanog sustava (ograničene, nedovoljne količine zlata ili drugog valutnog materijala u odnosu prema potrebama sve većeg gospodarskog prometa), zbog nesređenosti valutnih sustava (obezvrijeđenje moneta od strane vladara, što nije moglo opstati u međunarodnom prometu - pri njemu je bitan stvarni sadržaj) te nesigurnosti prenošenja. Mjenica neposredno izrasta iz robnog prometa. Kao razvijeni oblik novčanih surogata razvile su se banknote (novčanice) kao uputnice banke na samu sebe, koje daju pravo potraživanja od banke odgovarajuće količine zlata. Naime zbog rizičnosti nošenja veće količine novca, trgovci bi svoj punovrijedni novac deponirali kod banke, a ona bi im izdavala potvrde koje su glasile na donositelja, bile naplative po viđenju, a glasile su na okrugle svote. Banke su banknote izdavale i za vrijednost odobrenog kredita, što je za zajmoprimca bilo praktičnije. Vremenom je i država počela izdavati takve doznake na sebe, te je time dobila mogućnost zamjene i uštede zlata. To je razdoblje osnivanja prvih emisijskih banaka. Njihovim razvitkom one u ime države preuzimaju upravljanje novčanim sustavom i novčanom politikom. Novčanice emisijske banke su u početku bile samo fakultativan novac (postojala je mogućnost biranja načina izvršavanja plaćanja) i konvertibilne (iskupljive) u valutnom novcu pune vrijednosti. Kasnije se više ne daje pravo na konverziju u zlato, ali su zadržale funkciju prometnog i platežnog sredstva. Noviji oblik novčanog surogata je depozitni novac – (više: pod sustavom papirne valute).

2. (i 3,4,5,7) Valuta, važenjeValuta – skup zakonskih propisa koji reguliraju novčani sustav jedne države. Pojam važenje se u suvremenoj literaturi upotrebljava u znatno užem smislu riječi, i to prvenstveno u smislu povezanosti osnovne zakonske novčane jedinice s objektivnom vrijednosnom podlogom(?), dok se pojam valute upotrebljava za oznaku strane novčane jedinice i u smislu važenja.

Prvi organizirani novčani (valutni) sustav (nakon penzatorijskog sustava) koji se je pojavio je (1) BIMETALIZAM – dva su metala u optjecaju kao novac (Au i Ag; oni su se izdigli jer najbolje zadovoljavaju svojstva novca). Postoje dva oblika bimetalizma : a) sustav paralelne valute – novac se istodobno kuje iz Au i Ag, u prometu postoje i ravnopravno cirkuliraju dvije vrste novca. To znači da postoje 2 valutna sustava paralelno. Kako između tih dviju vrsta novca nije zakonski utvrđen odnos vrijednosti, pri svakoj transakciji se tečaj između njih dogovarao (od strane sudionika).b) sustav dvojne valute – novac se kuje također iz već spomenutih valutnih materijala, ali se među njima uspostavlja zakonski odnos. Ovaj sustav se još naziva i alternativnim. Problem ovog sustava je

2

izražen Greshamovim zakonom – «lošiji novac potiskuje iz opticaja bolji», naime dok je u nekoj određenoj zemlji uspostavljen odnos između Au i Ag, dotle je s druge strane dolazilo do mijenjanja tog odnosa vrijednosti na slobodnom tržištu izvan zemlje. Ako je zlato tim službenim odnosom bilo potcjenjeno u odnosu na situaciju drugdje, dolazilo je do izvoza zlata radi kupovanja srebra u inozemstvu koje se onda prekivalo u novac. Na taj je način bolji novac odlazio iz prometa a ostajao lošiji. To je bio glavni razlog sloma bimetalizma.

(2) MONOMETALIZAM – novac se kuje od jednog metala, zemlje su birale metal po količini dotičnog u zemlji.

a) sustav srebrne valute (Rusija, Njemačka, Indija)

b1) sustav zlatne valute sa zlatom u optjecaju (čisti zlatni standard): - u optjecaju se nalazi zlatni novac koji predstavlja zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, pored njega cirkuliraju i banknote kao novčani surogat (to su uputnice banke na samu sebe, apsolutno su konvertibilne u zlato, glase na donosioca i okrugli iznos, fakultativni novac, stoga su ga trgovci slobodno mogli odbiti). Negativna strana banknota je bila ta da su ograničeno vrijedile – samo u pojedinim regijama, na određenom području. - Sve banke su emisijske banke. - Banke nisu bile samo emisijske nego i komercijalne jer su davale kredite (pri tome količina zlata u trezorima nije jednaka količini banknota) – problem: izdavale su banknote bez adekvatne financijske politike i usklađivanja tako da je dolazilo do čestih financijskih kriza (uslijed recimo elementarnih nepogoda). Zbog toga se počinju stvarati jedinstvene emisijske banke pod nadzorom države.- postojji sloboda kovanja i prekivanja zlata za privatni račun (dakle preljevanje zlata kao novca u zlato kao uporabnu vrijednost i obratno). To je rješavalo problem inflacije. Npr. dođe do povećane ponude novca, što uzrokuje inflaciju, vrijednost zlatnog novca opada – on se tada pretaka u uporabnu vrijednost što znači da ponuda novca opada... - postoji sloboda uvoza i izvoza zlata pri međunarodnoj razmjeni- metalistički sustavi se temelje na automatizmu zlata koji zbog prethodno navedenih svojstava sustava (slobodno kovanje novca, sloboda uvoza i izvoza zlata, zamijenjivosti novčanica kod emisijske banke) dovodio do reguliranja novčanog optjecaja. Priljev i odlijev zlata regulirao je količinu novca u optjecaju, održavaju njegovu razinu u granicama zlatnih točaka. Zlatne su točke: točka izvoza zlata (gornja točka) i točka uvoza zlata (donja točka). Točka izvoza zlata je takva razina deviznog tečaja kod koje se isplati plaćanje izvozom zlata. Točka uvoza zlata je obratan slučaj: kod pada tečaja tečaja inozemne valute ne isplati se više prodati devize na domaćem tržištu, većih je bolje unovčiti u inozemstvu u zlatu i zlato uvesti u zemlju. Varijacije tečaja su moguće samo u granicama zlatnih točaka jer čim tečaj prijeđe gornju, odnosno donju zlatnu točku, plaćanje se obavlja izvozom ili uvozom zlata. Takvo međunarodno kretanje zlata dovodi do automatskog reguliranja optjecaja.- sustav propada jer količina zlata nije mogla pratiti rast gospodarstva, broja stanovnika i ekspanziju trgovine

b2) sustav zlatne valute na bazi zlatnih poluga U ovom i sljedećem sustavu novac se ne kuje iz zlata, ali je vezan uz zlato. Dakle, u ovom sustavu ne cirkulira u prometu zlato, već na osnovi njega izdane novčanice, koje služe kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, a zlato je koncentrirano kod središnje banke kao emisijske ustanove. Količina banknota veća je od količine zlata – banknote nisu apsolutno konvertibilne u Au.

b3) sustav zlatne valute na bazi zlatnih devizau ovom sustavu se optjecaj novčanica zasniva na devizama koje glase na neku zlatnu valutu ili pak na neku značajnu svjetsku valutu, premda ona nije formalno zasnovana na zlatu. Tu vrstu sustava su uvele neke zavisne zemlje koje nisu mogle organizirati svoj novčani sustav jer nisu imale dovoljno zlata (npr.kolonije). Valutnim novcem se smatra novčanica emisijske banke jer je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja.Ovaj i prethodni sustav su omogućili veću elastičnost v.s. jer njihova količina nije bila tako ograničena kao količina zlata. Naime sustav zlatnog standarda zahtijevao je da se svaka razlika u

3

platnoj bilanci izravna međunarodnim kretanjem zlata ili konvertibilnih deviza što je automatski sužavalo ili širilo bazu unutarnjeg kredita u razmjeru koji ovisi od stupnja obveznog pokrića. Na taj je način potencijalan opseg unutarnjeg kredita a preko njega i nivo privredne aktivnosti, postao zavisan od međunarodnog kretanja zlata.

Oko pitanja emisije novčanica tj. sustava njihova pokrića razvile su se različite teorije:Currency Theory ili C.school (Teorija optjecaja ili š.optjecaja) – zastupa mišljenje da sve novčanice u optjecaju moraju imati potpuno pokriće u zlatu osim određenog kontigenta koji se unaprijed određuje zakonom. Količina zlata automatski regulira cijene.Banking School ili B. School (Bankarska škola) zastupa mišljenje da sve novčanice u optjecaju ne moraju imati potpuno pokriće u zlatu, već i u dobrim karatkoročnim mjenicama. Obujam novčanica određuju cijene.

Iz tih dviju teorija ili njihovom kombinacijom razvijali su se različiti sustavi pokrića i emisije novčanica. 4 su onovna tipa emisije i pokrića novčanica koji su se razvili sa svrhom da se spriječi prekomjerno izdavanje novca:a) engleski sustav direktnog kontigentiranja – predviđeno je 100% pokriće u zlatu, osim određenog kontigenta koji može biti nepokriven.jako nepovoljno u vrijeme ekonomskih kriza jer se novčani optjecaj stezao pa je bilo manje sredstava za kreditiranje baš onda kad se najviše tražilo.b) francuski sustav maksimiranja novčanog optjecaja – zakonodavac određuje samo gornju granicu novčanog optjecaja. Optjecaj novčanica nije vezan za zlatnu rezervu i fluktuacije u međunarodnom kretanju, te je više usklađen s potrebama.c) sustav kvotnog ili postotnog pokrića - kompromis naprijed navedenih sustava kojima se želi izbjeći krutost direktnog kontigentiranja i neograničena sloboda emisije – američki dolar (25%)d) sustav indirektnog kontigentiranja – sličan sustavu direktnog kontigentiranja, ali se moglo ići za većim iznosom nepokrivenog dijela, uz oporezivanje (Njemačka)

(3) SUSTAV PAPIRNE VALUTE- slom zlatnog standarda je otpočeo s prvim svjetskim ratom, zatim ekonomskom krizom te je potpuno ukinut s 2.svj.ratom- novac postaje pravi simbolički novac – on ima malu ili nikakvu vrijednost, ne postoji mogućnost konverzije, iz odnosa reprezentacije prema zlatu ima svojstvo robnosti pa može vršiti određene funkcije novca- suvremeni valutni sustav je fiducijarni sustav – počiva na povjerenju ljudi da mogu taj novac zamijeniti za robe i usluge

- papirne novčanice (tj. gotov novac koji čine papirne novčanice i kovanice) su zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, služi dakle kao sredstvo razmjene, ali ne baš idealni i ne baš uvijek, i funkciju zgrtanja blaga ili očuvanja vrijednosti, fju svjetskog novca i fju mjere vrijednosti ne obavlja (kako nema nikakvu unutarnju vrijednost ne može biti mjera vrijednosti)

- pored papirnih novčanica cirkulira i depozitni novac – uključuje slobodna i stalno raspoloživa novčana sredstva nebankarskih subjekata (poduzeća, stanovništva, države) koji oni mogu koristiti kao sredstvo prometa i plaćanja. 2 su svojstva depozitnog novca: 1) A VISTA depoziti – uključuje sredstva koja su slobodna i raspoloživa na zahtjev – možemo ih povući kad zaželimo; to je novac na tekućim i žiro računima tj. novac na transakcijskim računima.2) sredstvo prometa i plaćanja – depozitni novac je novčani surogat (dopunsko sredstvo prometa), može ali ne mora biti prihvaćen kao sredstvo plaćanja. On savršeno zamjenjuje gotov novac ( u RH se 70% a u Engleskoj 90% transakcija vrši putem dn)- može se zvati i transakcijski novac jer je po svojoj definiciji novac na računima koji su predodređeni za izvođenje transakcija, sinonimi su i : kreditni novac, žiralni novac (jer kruži s računa na račun), bankovni novac, knjižni novac.- sredstva na štednom računu ili knjižici nisu depozitni nego štedni novac i kao takav spada u quasi novac bez obzira što je a vista

4

- ovo dosad rečeno vrijedi u državama nerazvijenog financijskog sustava (RH) u kojima vrijedi transakcijski pristup definiciji novca (a tu je novac samo onaj financijski instrument putem kojeg trenutno možemo izvršiti plaćanje), u razvijenim sustavima sva a vista sredstva su depozitni novac. Dakle kod njih dominira likvidnosni pristup definiciji suvremenog novca prema kojem novac uključuje sve visokolikvidne financ.oblike odnosno uključuje sve depozite po viđenju.

Depozitni novac nastaje: 1) tako da sami uplatimo sredstva na tekući račun ili nam to netko drugi napravi (npr.poslodavac) – dakle pologom gotovine na transakcijski račun2) kreditnom aktivnošću banaka – ovako nastao dn se po ničem ne razlikuje od gotovog novca položenog na račun. Razlika je što se u ovom slučaju povećala ukupna kupovna moć, nastao je dodatan novac.3) prodajom deviza

- dn je uži pojam od depozita- dakle razvitkom kreditnog sustava dolazi do toga da zajam ne treba biti realiziran u novčanicama, već je dovoljan upis u bankarske knjige tj. na račun zajmotražitelja u bankarskim knjigama. Na računu zajmotražitelja odobreni bankarski kredit figurira kao njegovo potraživanje prema banci, a za banku taj će kredit figurirati kao njegova obveza prema zajmotražitelju- odobrenim kreditom banke se stvara dvostuki dužnički odnos između banke i zajmotražitelja.

- Mjenica nije sredstvo plaćanja, ona je sredstvo olakšanja razmjene, instrument obećanja da će se u budućnosti izvršiti plaćanje u novcu. Davanje komercijalnog kredita (poduzetnik-poduzetniku) nema utjecaj na stvaranje novca za razliku od eskontnog kredita koji ima monetaran učinak (raste količina novca).- vrsta kredita na temelju mjenice je ESKONTNI KREDIT – kratkoročni kredit koji poslovna banka odobrava svom komitentu na temelju zaloga mjenice. Dolazi od glagola eskontirati što znači isplatiti mjenicu prije njena dospijeća.

- s ekonomskog gledišta ček nije ništa drugo no mjenica – mjenica vučena na banku. Ako se Y pojavi u banci radi naplate čeka u valutnom novcu, onda je sam valutni novac poslužio kao sredstvo plaćanja. No remitent (y) može indosirati ček u korist treće osobe, čime je jedno plaćanje manje izvršeno valutnim novcem. On je tu zamijenjen čekom.

6. Ekonomsko i monetarno značenje kredita

- odobravanjem kredita se stvara novac, tehnika bezgotovinskog plaćanja omogućuje bankama da stvore kredit znatno veći nego što imaju sredstva. Odobravajući kredit banke ga upisuju u knjige a ne isplatom u gotovu, gotovina koju ima i dalje ostaje u banci, a plaćanje se obavlja prijenosom s računa na račun. Na taj način dolazi do multipliciranja depozita i ekspanzije kredita ( kredit stvara depozit).- monetarna se politika obično definira kao reguliranje ukupne količine novca od strane monetarnih vlasti, a kreditna politika obuhvaća mjere monetarnih vlasti koje se odnose na kamatne stope, uvjete

5

- poduzeće «x» je došlo do potraživanja (za isporučenu robu) od poduzeća «s» u obiku mjenice koja je instrument kredita – komercijanog, trgovačkog - kojeg odobrava jedan gospodarski subjekt drugom. Eskontiranjem mjenice ona se kao oblik kreditnog novca pretvara u drugi oblik kreditnog novca – bankarski kredit.

odobravanja kredita i druge uvjete na tržištu kredita. Dakle kredit ima ekonomsko (zbog golemog razvitka robne proizvodnje i prometa) i monetarno značenje.- utjecaj kreditne ekspanzije na gospodarski život može biti veoma jak. U određenim uvjetima može biti značajno sredstvo podržavanja gospodarskih aktivnosti i prosperiteta, a u drugim loše djelovati (npr.pretjerana ekspanzija). Kredit potpomaže funkcioniranje procesa reprodukcije jer omogućava djelomično financiranje reprodukcije putem kredita – bez toga bi proces reprodukcije bio usporen. Osim toga poduzeća bi morala uvijek imati veće naplate od isplata – tj. forimirati velike blagajničke rezerve, što ne bi bilo racionalno, jer bi ta sredstva bila besplodna.- u prošlosti su klasične teorije negirale veliko značenje kredita u gospodarskom životu – to su teorije o indiferntnosti kredita, koje čitavu stvar svode na mehaničko prelijevanje sredstava. Kredit je sredstvo iskorištavanja nerealiziranih suma tj. štednje. Uštede su dakle prema njima jednake kreditima – prema tome nema promjena i posljedica. - kreditna ekpanzija je znala također poticati hiperprodukciju i slomove

8. Multiplikacija depozita i kreditna ekspanzija

- svaka banka kad primi stvarni depozit mora dio zadržati kao rezervu likvidnosti kako bi na zahtijev svojih komitenata mogla isplatiti, kad oni zatraže, svoje obveze prema njima. Preostali dio će ona rabiti za odobravanje kredita nekom zajmotražitelju. Što je taj preostali dio veći to je veća i njena mogućnost odobravanja kredita, a time i proces ekspanzije kredita i multiplikacije depozita.

- Kreditni potencijal (KP) – višak likvidnih sredstava banke tj. maksimalni iznos kredita koji ona može odobriti, a da pri tom ostane likvidna. Taj višak banka može plasirati ili odobriti u obliku kredita. Postoje različiti faktori koji ograničavaju ekspanziju kredita – oni će odrediti KP. KP je određen visinom njezinih (banke) izvora sredstava – odnosno njezina pasiva određuje veličinu i karakter njezine aktive (naime krediti se nalaze u aktivi, a depoziti u pasivi banke). Spomenuti izvori sredstava uključuju depozite, fondove banke i međubankarske kredite. Visina stope obvezne rezerve i visina stope rezerve likvidnosti su također faktori kreditnog potencijala banke.

- Fondovi banke (F) – svaka banka da bi mogla započeti s radom mora raspolagati nekim početnim kapitalom kojeg u banku unose njezini vlasnici. To je tzv. osnivački fond ili vlastiti kapital banke koji se djeli na poslovni fond i rezerve. (Koeficijent adekvatnosti kapitala gleda izloženost banke riziku i njen jamstveni kapital – to je posebno važno kad banka izlazi na tržište i iz tih fondova daje kredite (poslovni fond). Rezervama je namjena da u slučaju stečaja podmiri obveze banke.)- Depoziti (D) – banka prikuplja slobodna novčana sredstva od pojedinaca, poduzeća i obrazuje određenu masu depozita. Time povećava mogućnost odobravanja kredita.- Međubankarski krediti (MK) – kad je u teškoćama banka može tražiti sredstva od neke druge banke ili financijske organizacije, a u posebnim prilikama, kao posljednjem utočištu, se obraća središnjoj banci.

- Svaka banka mora držati određenu rezervu kako bi u roku mogla izvršavati svoje obveze. Na različite vrste depozita se utvrđuju različite vrste rezervi . - Rezerva likvidnosti (RL) – obično je utvrđuje sama banka ili joj minimalnu stopu propisuje središnja banka. Obračunava se samo na depozite po viđenju i ima svrhu očuvanja stabilnosti i likvidnosti bankarskog sustava.- Obvezna rezerva (OR) – dodatna je obveza banke, da osim minimalne rezerve likvidnosti (RL) drži i ovu drugu vrstu rezerve. Osnovna joj je fja ograničiti proces multiplikacije depozita i ekspanzije kredita, kontrolira je središnja banka i obično je viša od stope RL. Obračunava se na sve depozite.

Formula kreditnog potencijala:- KP = F + MK + D(1 - OR) – Dv*RL; D = Do + Dv (oročeni dep + dep po viđenju)- RL i OR se nalaze u aktivi- porast fondova i međubankarskih kredita ima najveći učinak na rast kreditnog potencijala banke budući da se na te izvore ne mora izdvojiti nikakva rezerva. S druge strane povećanje depozita po

6

viđenju ima najmanji učinak na rast KP banke, jer se na te izvore sredstava obračunava i izdvaja obvezna r. i r.likvidnosti. Do porasta KP može doći čak i da se ne povećaju ukupna sredstva banke, samo promjenom njihove strukture.

- statički kreditni potencijal jedne banke – ne događa se u vremenu, to je stanje u nekom određenom trenutku (stanje u bilanci banke na određeni dan, na razini jedne banke)

- dinamički kreditini potencijal jedne banke – uključuje varijablu vrijeme; koliko maksimalno kredita može odobriti banka u određenom vremenskom razdoblju, a da pri tome ostane likvidna. U ovom slučaju se može pratiti dinamički KP, odnosno proces multiplikacije depozita ili ekspanzije kredita i utvrditi kreditini multiplikator za banku – riječ je mikromultiplikaciji.

- mikromultiplikacija kredita je dakle multiplikacija kredita na razini jedne banke,dok se makromultiplikacija odvija na razini bankarskog sustava.

Banka od primljenog depozita izdvaja u pravilu rezerve likvidnosti (RL) i obveznu rezervu likvidnosti (OR). Dio sredstava iz odobrenog kredita ponovo se vraća ili ostaje u banci (h) čime se povećavaju njeni depoziti. - tako se može promatrati stopa zadržavanja sredstava u banci (h). Ona se kreće : 0 ≤ h ≤ 1; preko ove stope vidimo koliki se postotak odobrenog kredita zadržava u banci koja je odobrila kredit, a koliko postotak sredstava odlazi iz te poslovne banke na račune drugih banaka, u centralnu banku ili na ruke stanovništva kao gotov novac. Moguća su 3 slučaja: 1) potpuno ostajanje u dotičnoj poslovnoj banci h = 12) sva sredstva izlaze iz banke h = 03) dio sredstava odobrenog kredita ostane kod te poslovne banke, a dio odlazi kod drugih PB ili stanovništvu 0<h<1

- stopa obnavljanja sredstava (z); z = (1 – OR – RL) * hKreće se u intervalu 0 (kad je h=0) ≤ z ≤ (1 - OR – RL) (kad je h=1)npr. z= 0.35, K= 1000 : znači da od 1000 kn odobrenog kredita 350 kn će se ponovo odobriti kroz proces multiplikacije;

- kt = dinamički kreditni multiplikator na mikrorazini

kt = = ;

t - broj vremenskih jedinica;v - brzina kreditne multiplikacije, koja označava broj faza kr.multipl. u jedinici vremena; v =1

-(kad je h=0) 1 ≤ kt ≤ (kad je h=1); kad je 1 banka neće stvarati nove kredite

- kad tv→ ∞ onda kmax = = ili (max mikrokr.multiplikator)

- jačina mikromultiplikacije kredita ,odnosno veličina kreditnog multiplikatora determinirana je u najvećoj mjeri stopom zadržavanja sredstava u banci (h), brzinom kreditne multiplikacije (v) te visinama rezervi OR i RL. Pri tome je važno uočiti da je veličina h najmanje poznati čimbenik kreditne multiplikacije, jer je određen ponašanjem bankinog komitenta, ona dalje ovisi o ukupnom broju komitenata (veličini banke), o strukturi i međusobnoj povezanosti komitenata, o sezonskim čimbenicima koji mogu u pojedinim razdobljima uzrokovati poseban prilijev ili odlijev sredstava.

- makromultiplikacija kredita – na razini svih banaka, gdje dolazi do lančanog prijenosa sredstava iz banke u banku.- u ovom je slučaju h = 1, jer se sva sredstva zadržavaju u ukupnom bankarskom sustavu

7

- formula za izračunavanje maksimalnog iznosa ili granice do koje se, uz dane pretpostavke, može multiplicirati depozit je, tj.maksimalan iznos depozita je:

Dmax = =

- = makromultiplikator depozita; odgovara izrazu za mikromultipl.kredita

- D0 = inicijalni depozit- da nema nikakve rezerve likvidnosti (tj. R = 0) depozitni multiplikator bi bio ∞; kod rezerve likvidnosti 100% (R = 1) uopće ne bi bilo multiplikacije

- makromultiplikator kredita =

- na razini cjelog bank.sus. procesom sekundarne emisije je moguće stvoriti daleko više depozitnog novca nego što je iznos primljenih (inicijalnih) depozita. Upravo je to razlog postojanja znatne razlike između veličine primarnog novca cb i ukupne ponude novca kojeg je dio depozitni novac stvoren kreditnom aktivnošću pb i ostalih depozitnih institucija. Te razlike tim su veće što je razvijeniji bezgotovinski platni promet, odnosno što je manji udio gotovog novca u ukupnoj veličini novčane ponude. (primarna emisija = stvara je cb, radi se o efektivnom novcu; on je baza kreditne aktivnosti banaka)

- granice kreditne ekspanzije: formalna granica je prvenstveno stopa obvezne rezerve koju određuje CB, iako ona može korištenjem i nekih drugih instrumenata usporavati odnosno zaustavljati ovaj procesmakroekonomska granica je određena mogućnostima gospodarstva da se u određenom vremenskom razdoblju razvija, odnosno čimbenicima na strani potražnje za kreditima (granična efikasnost investiranog kapitala) i čimbenicima na strani ponude kredita (spremnost banke da odobrava kredite te uvjeti pod kojima se oni odobravaju). U procesu makromulitplikacije depozita i kredita, brzina kreditne multiplikacije daleko je manja nego na razini jedne banke, jer se jedno određeno vrijeme gubi prilikom prebacivanja sredstava iz jedne banke u drugu.

II.DIO (str.73 – 146)1. POJAM I STRUKTURA MONETARNIH AGREGATA

def. Skup financijskih instrumenata istog stupnja likvidnosti (likvidnost = brzo, lako i bez troškova konvertiranje u gotovinu); monetarni agregati su službene mjere ponude novca- oni imaju i fju monetarnih indikatora – pomoću njih se može objasniti priroda i kvantitativna strana monetarne politike tj. da li su monetarna kretanja restriktivna, ekspanzivna ili neutralna.- možemo ih podijeliti u 3 grupe:

(1) primarni novac (M0), monetarna baza (B) ili novac visoke kupovne moći (H) – kreira ga isključivo središnja banka kad vrši primarnu emisiju novca ili kad otkupi devize od PB (poslovnih banaka) ili kad kupi vrijednosnice od PB- M0 = G + R- G = gotov novac u optjecaju (ili izvan banaka, dakle u rukama nebankarskih subjekata)

8

- R = rezerve banaka kod središnje banke ( rezerva likvidnosti + slobodna novčana sredstva označena s ΔKP - mogući porast kreditnog potencijala + gotovina u blagajni + sredstva izdvojene obvezne rezerve)(- kad CB odobri novčana sredstva PB – ona joj nije dala novac nego joj je povećala stupanj likvidnosti tek kad banka odobri ta sredstva u obliku kredita ili izvrši plaćanja ta sredstva postaju novac tj.ulaze u M1).ž

(2) novčana masa - M1 ; službeni indikator ponude novca u gospodarstvu; označava ponudu novca.- M1 = G + Dn - G = gotov novac u optjecaju (ili izvan banaka, dakle u rukama nebankarskih subjekata)- Dn = depozitni novac

- ovo je M1 definiran sukladno s transakcijskom definicijom novca (količina novca u optjecaju se sastoji samo od onih financijskih oblika koji su u nekoj zemlji prihvaćeni kao sredstvo prometa i plaćanja; uža def. – tradicionalna koncepcija)- između agregata M0 i M1 postoji funkcionalan odnos (G je ista veličina u oba slučaja). Primarni novac je baza sekundarne emisije novca od strane PB. Na temelju slobodnih novčanih sredstava PB stvaraju novac – davanjem kredita- M1 = m * M0

- m = ; monetarni multiplikator – pokazuje osnos novčane mase u užem smislu i primarnog

novca - drugu teorijsku koncepciju razvio je M. Friedman – koncepcija novčane mase koja bi pored

gotovine, obuhvaćala sve depozite po viđenju (dakle i na transakcijskim i na štednim računima) i oročene depozite. Novac je cirkulirajuća kupovna moć, jer nam dio služi za transakcije, a drugi dio, dakle štednja, također je dio naše kupovne moći jer je možemo ako je potrebno (uz nekakve gubitke) transformirati u gotovinu

- Gurley i Shaw su formulirali 3. koncepciju – novčana masa treba uključiti gotovinu i sve financijske oblike, koji se javljaju u pasivi bankarskih institucija i u pasivi nebankarskih financijskih institucija poput štednih udruženja, osiguravajućih društava i slč.

- četvrta i najšira koncepcija novca je sadržana u Radcliffeovu izvještaju o likvidnosti privrede. Prema njemu u novčanu masu treba uključiti ne samo sve likvidne financijske oblike u pasivi banaka i drugih nebankarskih financijskih subjekata, nego i druge mjerljive likvidne financijske instrumente, koji mogu supstituirati novac u njegovim fjama te još nemjerljive likvidne financijske oblike (kreditne linije, mogućnost izdavanja čekova iznad pokrića, mogućnost dobivanja bank.krdt.)

(3) novac kao dio imovine – M2, M3 , M4, ... ovdje spadaju razne vrste financ.instrumenata kod različitih financ.institucija (manje likvidni i nelikvidni)

- L – ukupna likvidnost – njihov ukupni zbroj- M2 = M1 + quasi novac- M3 = M2 + ostala likvidna sredstva- M4 = M3 + nelikvidna sredstva; zove se još monetarni potencijal- quasi novac – uključuje različite financijske instrumente koji su visoko likvidni ( mogu se brzo i

lako konvertirai u gotovinu) ali njihova primarna funkcija nije da služe kao sredstvo plaćanja (ne obavljaju fju prometnog sredstva) već se koriste kao sredstva štednje. Tipičan predstavnik su štedni a vista depoziti – imaju fju akumulacije imovine (zgrtanje bogt.) – štedni i slični depoziti bez roka

- ostala likvidna sredstva uključuju one financijske oblike koji dospijevaju unutar jedne godine: oročeni depoziti do 1 god, ograničeni depoziti, kratkoročne obveznice, bankarske note, rezervni fondovi, razni garantni polozi, kntrapart fondovi (predstavljaju protuvrijednost primljene inozemne pomoći (krediti) izraženog u domaćoj valuti – a ta se sredstva koriste uz suglasnost kreditora

9

- nelikvidna sredstva – oročena sredstva (domaća i devizna sredstva) na duže od godinu dana, blokirana sredstva (čije je trošenje njihovim vlasnicima zabranjeno) depoziti međunarodnih financijskih organizacija kod CB, dugoročni vp

2. MONETARNI AGREGATI U PRAKSI NEKIH ZEMALJA

2.1. SAD

M1 - gotovina, depoziti po viđenju i tzv. ostali čekovni depoziti, koji se nalaze u pasivi bilance komercijalnih banaka i ostalih depozitnih institucija.- oblici ostalih čekovnih depozita:

NOW računi (Negotiable Order of Withdrawal Account): štedni računi po viđenju koji nose kamatu i na koje se mogu vući čekovi. Mogu ih otvoriti samo fizičke osobe, vladina tijela i neprofitne organizacije, dok je korporacijama to zabranjeno

Super NOW računi: za razliku od prije uvedenih NOW računa, super NOW računi nose više kamate, jer im kamatne stope nisu ograničene već ih određuje sama financijska institucija. Sredstvima na tim računima se raspolaže čekovima, bez ograničenja vučenja čekova u jednom mjesecu, a jedino je ograničenje da minimalni depozit na računu mora iznositi barem 2500 USD. Od 1986. zbog liberalizacije politike kamatnih stopa su izbrisane razlike između ova dva – oba se sad vode pod nazivom NOW računi.

ATS računi u depozitnim institucijama (Automatic Transfer Service Accounts at Depository Institutions) – kombinacija kamatonosnih štednih računa i običnog čekovnog računa koji ne donosi kamate. Kad na čekovnom računu postoji negativan saldo tada s kamatonosnog štednog računa transferiraju sredstva na odnosni čekovni račun.

CUSD računi (Credit – Union – Share – Draft Accounts): na deponirana sredstva, koja imaju u kasama uzajemne pomoći, njihovi članovi mogu izdavati čekove. Vrlo su slični NOW računima.

Depoziti po viđenju u štednim institucijama (Demand Deposits at Trift Institutions) Putnički čekovi

M2 = M1 + prekonoćni REPO1 + štedni depoziti (MMDA2) + mali ročni depoziti (do 100 000 USD) u svim depozitnim institucijama + prekonoćni eurodolarski depoziti

1 sporazum o reotkupu – kreditni sporazum prema kojem banka prodaje vrijednosnice koje posjeduje uz istovremenu obvezu da će ponovo otkupiti te iste vrijednosnice «na prvi poziv» kupca – zajmodavca ili točno određenog dana po cijeni koja zajmodavcu nosi ugovoreni prihod2 Money Market Deposit Account: nose visoke kamate jer se ta sredstva ulažu u rizičnije poslove; raspolaganje je u principu slobodno ali je ograničen broj čekova koji se mogu vući

M3 = M2 + veliki ročni depoziti u svim depozitnim institucijama + ročni REPO depoziti u bankama i štedno-kreditnim zadrugama + salda u fondovima zajedničkog investiranja

Mjera likvidnosti L sastoji se od M3 i ostale likvidne imovine kao što su: ročni eurodolari nebankarskih rezidenata, bankovni akcepti, komercijalne vrijednosnice, štedne obveznice, državne obveznice i sl.

2.2. VELIKA BRITANIJA

M0 - obuhvaća novčanice i kovanice, uvećan za operacijske depozite banaka kod «The Bank of England»M1 - obuhvaća novčanice i kovanice u optjecaju kod javnosti te sve vrste kamatonosnih i nekamatonosnih depozita po viđenjuM2 - uključuje M1 uvećan za tzv. retail depozite (depozite «na malo») kod monetarnih institucija (banaka i stambenih društava).

10

Retail depoziti uključuju sve vrste kamatonosnih i nekamatonosnih depozita kod banaka i stambenih društava vrijednosti manje od 100.000 funti sterlinga koji zahtijevaju manje od jednomjesečnog odobrenja za povlačenje.- na taj način moguće je izolirati stvarne monetarne učinke povećanja ili smanjenja novčane ponude od prividnih učinaka fluktuacije kamatnih stopa (naime povećanje kamatnih stopa povećalo bi interes za ulaganje u kamatonsone retail depozite, dok bi se smanjio iznos na tekućim računima. Time bi došlo do prividnog smanjenja novčane ponude, premda se iznos vrlo likvidnih sredstava ne bi smanjio.)Sterling M3 (£ M3) - obuhvaća novčanice i kovanice u optjecaju, sve depozite po viđenju i sve oročene depozite (uključujući i certifikate o depozitu) na računima monetarnih institucija.Ukupan agregat M3 - uključuje sterling M3 uvećan za devizne depozite koje britanski rezidenti drže kod monetarnih institucija.- uključivanje stambenih društava u grupu monetarnih institucija 1987. dovelo je do pojave nove definicije mjesečne novčane ponude M4 ili tzv. širokog novcaM4 - uključuje novčanice i kovanice (izvan banaka i stambenih društava) te sterling depozite nebankarskih subjekata (uključujući i certifikate o depozitu) kod banaka i stambenih drštv.Danas britanska središnja banka objavljuje podatke isključivo za veličine M0 i M4 dok ostale ne iskazuje (M1, M2, uži i širi M3).Monetarne institucije u VB su: sve banke, licencirani primatelji depozita (LDTs – Licensed Deposit Takers), nacionalna žiro-banka, vjerovničke štedne banke, bankovni odjel The Bank of England i neke Chanel Island i Isle of Man banke te stambena društva (od 1987.)

2.3. NJEMAČKA

M0 – obuhvaća gotovi novac i rezerve banaka kod središnje bankeM1 – obuhvaća gotov novac u optjecaju i depozite po viđenju domaćih nebankarskih subjekata (ne uključujući depozite države)M2 – osim novčanih sredstava M1, obuhvaća i depozite oročene do dvije godineM3 – uključuje M2 i štedne depozite domaćih nebanakarskih subjekata na rok od 3 mjesecaM3 predstavlja najpouzdaniji indikator kretanja novčane ponude u Njemačkoj jer na njega ne djeluju kratkoročne promjene kamatnih stopa te kao takav pokazuje stupanj likvidnosti njemačke privrede.

2.4. EUROZONAM1 = gotovina + prekonoćni depoziti + depoziti državeM2 = M1 + depoziti s rokom do 3 mjeseca i s rokom do 2 godineM3 = M2 + REPO depoziti + dužnički vrijednosni papiri s rokom dospijeća 2 godine + salda u fondovima novčanog tržišta + instrumenti tržišta novca

3. STRUKTURA MONETARNIH AGREGATA U RH

Možemo promatrati kroz dva razdoblja:1. do monetarnog osamostaljenja RH (prosinac 1991) 2. nakon monetarnog osamostaljenja RH (1992)

(1) Novčanični promet tj. optjecaj gotovog novca – novčanica i kovanica. U godinama nakon 2.svj.rata upravo se novčanični optjecaj regulirao pri čemu se dakle najznačajnija komponenta količine novca u cirkulaciji, depozitni novac, ispuštala iz razmatranja i reguliranja. Sredstva na računima kod banaka nisu predstavljala novac jer nisu obavljala fju prometnih sredstava: poduzeće je moglo na svom računu imati veliku sumu sredstava, a da se njima nije moglo koristiti kao kupovnom moći (nije moglo kupovati ni plaćati njima).

Do 1966. novčanom masom smatrali su se:1. gotov novac u optjecaju tj. papirni i kovani novac izvan banaka i pošta2. depoziti kod banaka bez roka koji služe kao sredstvo prometa tj. kojim se obavljaju plaćanja3. depoziti kod banaka bez roka koji ne služe kao sredstvo prometa, ali se vrlo lako i brzo mogu

pretvoriti u gotov novac ili depozite koji služe kao sredstvo plaćanja

11

4. sredstva u obračunu

Tadašnja bankarska statistika je dakle u M1 uključivala gotov novac i sve obveze po viđenju (žiroračuni gospodarskih organizacija, obveze prema stanovništvu, neiskorištene čekove odobrenih potrošačkih kredita, obveze prema državi, obveze prema investicijskim fondovima, prema društvenim organizacijama, te ostale obveze po viđenju i sredstva u obračunu)Ova se definicija novčane mase više oslanjala na koncepciju novca kao kupovne snage nego novca kao transakcijskog sredstva.Ovo je odstupalo od klasifikacije MMF-a i obuhvat je preširok.

Od 1966 – 1979 M1 obuhvaća:1. gotov novac u optjecaju2. sredstva na žiroračunima kod banaka i sličnim računima koji se koriste kao instrument

plaćanja3. zbirne račune (proračuna, socijalnog osiguranja i sl.)4. bankarske instrumente plaćanja (bankarski čekovi)5. sredstva u platnom prometu

Novi obuhvat je znatno uži, te se uz male iznimke temelji na koncepciji novca kao transakcijskog sredstva. Razlika u veličini novčane mase po staroj i novoj definiciji je quasi novac. 1979. revizijom se sredstva u obračunu isključuju iz novčane mase. Tako da novčana masa obuhvaća gotov novac u optjecaju i depozitni novac u kojeg ulaze novčana sredstva nebankarskih subjekata na žiroračunima i sličnim računima koja služe za plaćanje, sredstva na zbirnim računima budžeta i fondova, bankarski čekovi i slični instrumenti plaćanja. Time se definicija i obuhvat M1 još više približio onom MMF-ovom (razlika je u depozitima bez roka države).

Monetarni potencijal predstavljaju 4 kategorije novčanih sredstava: novčana masa, quasi novac, ostala likvidna sredstva i nelikvidna sredstva. On determinira potencijalnu veličinu monetarnih kretanja, pa i novčane mase u sljedećem periodu.Monetarni volumen – uži pojam, nije obuhvaćao nelikvidna novčana sredstva kao što su blokirani depoziti i depoziti oročeni dulje od 1 godine.

(2) nakon 1992. – postoje agregati M0, M1, M1a i M4, ne iskazuju se M2 i M3 a) Primarni novac – njegov iznos i struktura su vidljivi samo u Bilanci središnje banke – u

pasivi, a tokovi njegova kreiranja vidljivi su u aktivi iste bilance. Prema službenoj definiciji HNB, M0 obuhvaća: gotov novac izvan banaka (G); te rezerve i druge depozite banaka te ostalih financijskih institucija kod središnje banke (R) : rezerve obuhvaćaju novčana sredstva u blagajni banaka, depozite banaka kod HNB (žiroračun i račun obvezne rezerve), depozite ostalih bankarskih institucija (stambene štedionice, štedno-kreditne zadruge i investicijski fondovi) kod HNB, depoziti ostalih domaćih sektora kod HNB (država, poduzeća, stanovništvo)M0 = G + R

b) Novčana masa u užem smislu M1 (iskazuje se kao dva agregata)– definira se sukladno transakcijskom pristupu. Uključuje gotov novac izvan banaka (G) te depozitni novac (D). Prema definicij HNB depozitni novac uključuje depozite ostalih bankarskih institucija i ostalih domaćih sektora kod HNB te depozitni novac poslovnih banaka, u koji ulaze: novčana sredstva na žiro- i tekućim računima + obveze banaka po izdanim kunskim instrumentima plaćanja umanjeno za čekove u blagajni banaka (zato što se plaćanjem čekovni iznos najprije odobrava korisniku –vjerovniku, a zatim se kod banke zadužuje tekući račun dužnika) i čekove poslane na naplatu (tj.sredstva u platnom prometu).M1 = G + DM1a – specifičnost hrvatskog monetarnog sustava; obuhvaća gotov novac izvan banaka, depozitni novac kod poslovnih banaka uvećan za depozitni novac središnje države kod poslovnih banaka.

12

S obzirom da se gotov novac izvan banaka nalazi u pasivi bilance SB, a depozitni novac poslovnih banakau njihovoj pasivi, iz bilance monetarnih institucija može se dobiti uvid u strukturu i kretanje M1 (prikazuje konsolidirane podatke).

c) Ukupna likvidna sredstva (M4) – najširi monetarni agregat koji iskazuje naša monetarna statistika. Obuhvaća novčanu masu (M1) uvećanu za štedne i oročene kunske depozite, devizne depozite te instrumente tržišta novcaM4 = NDA + NFANDA – neto domaća aktivaNFA – neto inozemna aktivaTo je zapravo ukupna financijska aktiva nebankarskih sektora kod bankarskog sektora (bez ograničenih i blokiranih depozita).

d) NDA – neto domaća aktiva je specifičan monetarni agregat kojeg iskazuje HNB, proizišao je iz prakse MMF-a (nju utvrđuje i kontrolira MMF u svakoj zemlji članici koja koristi njegove kredite). Definira se kao razlika ukupnih likvidnih sredstava (M4) i neto inozemne aktive (inozemna aktiva umanjena za inozemnu pasivu) iskazana u domaćoj valuti, a utvrđuje se iz bilance monetarnih institucija. NDA = M4 – NFA.NDA je manja od M4, ako je saldo devizne aktive i devizne pasive pozitivan, a u slučaju da je taj saldo negativan NDA će biti veća od M4.

4. HETEROGENOST STRUKTURE MONETARNIH AGREGATA

- novčana masa koja obuhvaća samo ona likvidna sredstva koja služe kao sredstvo prometa i plaćanja, ne predstavlja potpuno homogenu kategoriju. Razlike postoje u brzini optjecaja i širini obavljanja novčanih funkcija jer postoje ograničenja njihove uporabe.- posebno su heterogena ukupna likvidna sredstva ili NDA, te su nepogodna za analizu- važno je voditi brigu o namjenskoj strukturi monet.agreg. prema namjeni pojedinih djelova novčane mase mogu se predviđati osnovni tokovi strujanja novca i osnovni smjerovi pritiska kupovnih fondova na trž. U razvijenim zemljama je taj problemmnogo složeniji jer je mnogo razvijenija financijska struktura, što omogućuje brzu transformaciju jednog oblika u drugi.- strukturna nehomogenost je posljedica porocesa privređivanja koji zahtijeva: neposredno potrebana novčana sredstva, akumulaciju kapitala radi proširenja proizvodnje i manje ili veće rezerve likvidnosti. Sve to utječe na strukturu monetarnih agregata. 5. MEHANIZAM PROMJENE MONETARNIH AGREGATA

- ovisi najviše o promjeni količine novca M1 , ,jer se upravo on promatra kao najbitniji indikator monetarne politike. Drugi je razlog, jer je primarni novac impliciran u analizu kretanja novčane mase kao egzogena varijabla koju određuje monetarna vlast, a treći je razlog taj što su monetarni agregati treće grupe vrlo heterogene skupine i njihove promjene nastaju zbog raznih faktora o kojima odlučuju nemonetarni subjekti.- novac izvan optjecaja : quasi novac, ostala likvidna sredstva, nelikvidna sredstva- novac u optjecaju – sredstva na transakcijskim računima, sredstva u platnom prometu (sredstva koja su skinuta s računa nalogodavca a još nisu proknjižena na račun primatelja) i gotov novac. Bez sredstava u platnom prometu se zbirno nazivaju novčana masa.- novčana se masa mijenja na osnovi:

1. jače ili slabije kreditne aktivnosti banaka – npr. u slučaju kad se odobrava manje novih kredita nego što iznose otplate postojećih – novčana masa se smanjuje, i obratno. U prvom slučaju je riječ o povlačenju novca, a obratno o emisiji.

2. prelijevanja novca u depozite koji nisu novac ( promjene nemonetarne pasive – onaj dio pasive u bilanci banaka koji ne predstavlja novac u smislu novčane mase) ili obrnuto – odvija se u toku novčanih procesa vezanih za proces stvaranja, raspodjele i trošenja nacionalnog dohotka ili zbog propisa države, koji olakšavaju ili ograničavaju trošenje sredstava po pojedinim depozitma. povećanje nemonetarne pasive znači prelijevanje novca iz optjecaja, dok njeno smanjenje znači da se jedan njen dio prelio u optjecaj M1.

13

3. promjena salda potraživanja ili dugovanja u odnosima s inozemstvom i transakcijama banaka u stranoj valuti s domaćim komitentima. Promjena salda potraživanja ili dugovanja u odnosima s inozemstvom dolazi do izražaja u promjeni razine deviznih rezervi zemlje i promjeni količine novca u optjecaju. Promjene u odnosu potraživanja i dugovanja prema inozemstvu rezultirat će u slučaju poboljšanja tog salda u povećanju deviznog priljeva, a time i otkupa tih deviza od strane bankarskog sustava. Otkup tih deviza značit će odobravanje protuvrijednosti u domaćem novcu – emisiju. I obratno, pogoršanje salda znatćit će povećanje zahtjeva nebankarskih sektora za kupovinu deviza od banaka radi plaćanja inozemstvu, smanjenje deviznih rezervi, smanjenje količine novčane mase. Liberalizacijom deviznog sustava koja ukida obaveznu cesiju deviza i omogućava domaćim gospodarskim subjektima da imaju devizne račune, kupovine i prodaje s tih računa također mogu utjecati na emisijski rezultat. Emisijski rezultat će dakle ovisiti od razlike između kupovina i prodaja deviza, odnosno salda ukupnih deviznih transakcija između domaćih banaka i nebankarskuih subjekata.

4. kupovine ili prodaje zlata i drugih plemenitih metala i ostale aktivnosti banaka s domaćim nebankarskim sektorima – otkup plemenitih metala koji obavlja za to ovlaštena banka znači povećanje monetarnih rezervi, ali povećanje novčane mase. I obrnuto prodajom se smanjuje novčana masa.

Povećanje bankarske aktive znači povećanje novčane mase. Tako je kad se povećava količina zlata, suma potraživanja od inozemstva i suma odobrenih kredita. Povećanje ostale aktive će također značiti povećanje količine novca u optjecaju. Povećanje nemonetarne pasive u bilanci banaka znači smanjenje količine novca u optjecaju, dok povećanje monetarne pasive odražava povećanje količine novca u optjecaju.

Za utvrđivanje tokova i identificiranje varijabli koje utječu na promjenu količine novca u optjecaju postoji više analitičkih metoda. One su se razvijale na temelju uočene činjenice da količina novca ne ovisi samo o odlukama monetarne vlasti (SB), već je ona istodobno rezultat utjecaja endogenih varijabli (nebankarski subjekti i ostale monetarne institucije(PB)). Endogena varijabla objašnjava tzv. povratni efekt, što znači da inicijalne promjene novca u optjecaju prvo kreću od utjecaja novca na realna privredna kretanja, a zatim se s realnog sektora gospodarstva vraćaju prema novčanom sektoru (feedback effect).

1. grupa metoda temelji se na jednadžbama koje definiraju i povezuju odnose u okviru procesa kreiranja novca. U ovu grupu spada metoda temeljena na konsolidiranoj bilanci monetarnih institucija ili metoda identičnosti. Ovdje još spadaju metoda monetarnog multiplikatora i metoda temeljena na računima novčanih tokova.

2. je metoda temeljena na funkciji ponude novca ili funkcionalni pristup analizi kreiranja novčane mase (Bruner, Meltzer)

3. je metoda temeljena na osnovi sredstava PB sposobnih za plasman (free reservs)

Metoda temeljena na konsolidiranoj bilanci monetarnih institucija

Monetarne institucije (MI) – su one financijske institucije koje u pasivi bilance imaju obveze koje ulaze u novčanu masu. U prvom redu su to SB i PB. -U pasivi bilance SB nalazi se iznos kreiranog gotovog novca, a u pasivi bilance svih PB se nalazi ukupno kreirani depozitni novac. Spajanjem bilance svih PB i bilance SB, te prebijanjem (konsolidiranjem) međusobnih obveza i potraživanja između MI moguće je formirati konsolidiranu bilancu svih MI te pomoću nje vršiti analizu uzroka promjene novčane ponude odnosno tokove kreiranja i poništavanja novca.- nacionalno gospodarstvo se može podijeliti na: 1) financijski sektor, koji se dalje djeli na:a) SBb) sustav depozitnih institucija (PB, štedionice, štedno-kreditne zadruge, kreditne unije)

14

c) nedepozitne financijske institucije2) nefinancijski sektor, koji obuhvaća: kućanstva, poduzeća i državu- SB i depozitne institucije čine grupu MI

između financijskog i nefinancijskog sektora moguće su sljedeće grupe transakcija:a) transakcije unutar financijskog sektora1) transakcije između PB i SB2) međubankarske transakcije između PBb) transakcije između financijskog i nefinancijskog sektora3) transakcije između PB i nefinancijskih subjekata4) transakcije između SB i državec) transakcije unutar nefinancijskog sektora5) transakcije između pojedinih djelova nefinancijskog sektora međusobno

1) ova grupa transakcija nema direktni učinak na promjenu novčane ponude već utječe na viši ili niži stupanj likvidnosti PB (predstavlja potencijalni izvor povećanja novčane mase jer veći stupanj likvidnosti banke podrazumijeva i njen veći KP)2) nema nikakav učinak na promjenu novčane ponude – višak likvidnosti se prelijeva iz banke u banku. Krediti banaka su zapravo dio primarnog novca zato ti nije izvor povećanja ponude novca)3) i 4) direktno se reflektiraju na M1 5) apsolutno nikakav učinak na M1

Količina novca u optjecaju odnosno agregat M1 može se promijeniti samo u transakcijama između monetarnih institucija i nebankarskog sektora.( unutar financijskog sektora može doći do transakcija između PB i investicijskih fondova i ostalih nemonetarnih financijskih institucija npr., ali tada dolazi isto kao pod 3 – djeluje na M1)

pravila: 1) količina novca u cirkulaciji se mijenja samo u odnosima MI i nemonetarnih subjekata2) kreiranje primarnog novca o d SB predodređuje maksimalni iznos kreiranja novca u optjecaju M1 od strane MI koji ujedno predstavlja granicu utjecaja nemonetarnih subjekata na promjene novčane mase3) M1 se nalazi u pasivi MI (predstavlja obvezu), odnosno u aktivi nemonetarnih financijskih institucija i nemonetarnih financijskih institucija (u njihovoj pasivi se nalaze tokovi koji objašnjavaju utjecaj nemonetarnih subjekata na promjene novca u optjecaju)4) primarni novac se nalazi u pasivi SB, i istovremeno u aktivi ostalih MI i svih nemonetarnih subjekata. Ovako shvaćeno, aktiva bilance SB pruža uvid u njezine operacije na strani kreiranja primarnog novca, a pasiva te bilance oslikava ponašanje ostalih MI i nemonetarnih subjekata.

ukupna novčana sredstva:1) novac u optjecaju (novčana masa) – novac kao transakcijsko sredstvo2) novčana sredstva izvan optjecaja1 – novac kao imovina1quasi novac – štedni a vista depoziti, ostala likvidna sredstva – svi financijski oblici koji dospijevaju unutar 1 godine, nelikvidna sredstva – oni koji dospijevaju duže od 1 godinu

KONSOLIDIRANA BILANCA SVIH BANAKAAKTIVA PASIVA

Domaća StranaDomaća aktiva Strana aktiva Monetarna pasiva Nemonetarna pasiva Strana

pasivaAd = K AS M1 = G + DN NP PS

Nominirana u kn, krediti

banaka

Nominirana u stranoj valuti (potraživanja

Gotov novac (potraživanje nebanakarskih

Quasi novac

OLS NS Obveze banaka u stranoj

15

domaćim nebankarskim subjektima i

ostali plasmani

banaka u stranoj valuti)

subjekata prema SB) + depozitni

novac (potraživanje nebankarskog sektora prema

PB)

valuti

u svakoj bilanci je aktiva jednaka pasivi: A = Pdekompozicijom dobivamo: A = AS+ Ad i P = PS+Pd tj. AS+ Ad = Ps +Pd

Ad = K i Pd = M1 + NP,

K + AS = (M1 + NP) + PS

K + (AS- PS ) = M1 + NPM1 = K + ES - NP

ES = AS – PS ; razlika strane aktive i pasive, saldo potraživanja banaka u stranoj valuti, NETO INOZEMNA AKTIVAEd = Ad – Pd ; neto potraživanje banaka u domaćoj valuti

Ed = - ES; neto potraživanja ili obveze banka prema domaćim konitentima moraju biti jednaka neto iznosu potraživanja ili obveza banaka u stranoj valuti ali sa suprotnim predznakom – prema definiciji presijecanja bilance na domaću i deviznu komponentu. Marginalno promatrano gornja jednadžba se može prikazati:

ΔM1 = ΔK + ΔES – ΔNPDakle novčana masa mijenja se uslijed: 1) jače ili slabije kreditne aktivnosti PB (↑K → ↑ M1)

2) uslijed promjene salda potraživanja u stranoj valuti tj. promjene potraživanja ili dugovanja u odnosima s inozemstvom, te transakcijama banaka u stranoj valuti s domaćim komitenitima

(↑ES → ↑M1). Kupovine ili prodaje zlata i plemenitih metala su uključene u ES i prema tome imaju iste učinke kao i devizne transakcije.

3) prelijevanje novca u depozite koji nisu novac, tj. u nemonetarnu pasivu (↑NP → ↓ M1); tok steriliziranja novca - poništavanja- problem ove analize je neažurnost podataka (kasne po 3 mjeseca)- navedena 3 toka promjene količine novca u optjecaju se mogu dalje svrstavati u sljedeće grupe:a) kontrolirani tokovi: ΔK + ΔES

b) autonomni tokovi: ΔNPAd a) u ovoj grupi su prije svega kreditni i drugi plasmani PB i drugih MI, jer su oni u direktnoj zavisnosti od njihova KP. Kako KP ovisi o višku likvidnih sredstava banaka u odnosu na njihove obveze (rezerve) očito da je SB svojom MP može na njih utjecati. Npr. putem stope obveznih rezervi, putem rezerve likvidnosti, diskontnom politikom, operacija na otvorenom tržištu (SB može PB ponuditi vrijednosnice ili blagajničke zapise s visokom kamatom – one će tada radije ulagati u njih nego izdavati kredite jer je to nerizičan posao). Dakle SB izravno djeluje na ΔK.ΔES spada i ne spada u kontrolirane tokove. Naime SB može kupovati ali i ne mora kupovati strane devize. Obilježja autonomnog toka su da je naša volja koliko ćemo deviza konvertirati a koliko ćemo držati (npr. kao štednju ili kupovinu stranih dobara).

Ad b) pojam autonomni tokovi treba uvjetno shvatiti – nisu pod izravnom kontrolom monetarnih vlasti, o njima prvenstveno odlučuju vlasnici novčanih sredstava (ovisno o našoj preferencij ka novcu kao imovini ili kao transakcijskom sredstvu).. Monetarna vlast može na ta kretanja tek indirektno utjecati (politikom kamatnih stopa, uvjetima odobravanja kredita).

16

SB u cilju održavanja optimalne količine novca u cirkulaciji i brige o njegovoj internoj i eksternoj stabilnosti mora npr. preveliko kreiranje novca po osnovi deviznih transakcija treba neutralizirati smanjenjem kreditne aktivnosti banaka (porast propisanih rezervi) i na drugi način (čime se provodi sterilizacija monetarnih efekata deviznih transakcija) – ona može putem kontroliranih tokova izglađivati djelovanje na autonomnih.

6. ANALIZA NOVČANE MASE METODOM MONETARNOG MULTIPLIKATORA

- zagovaraju je monetaristi- ukupna masa novca u cirkulaciji po tom pristupu ovisi o iznosu primarnog novca i monetarnog multiplikatora. Novčana ponuda predstavlja produkt monetarne baze i monetarnog multiplikatora- monetarni multiplikator se javlja kao varijabla koja povezuje monetarnu bazu (primarni novac – M0) s novčanom masom (M1) ili nekim širim monetarnim agregatom (npr. M4) ili kreditima banaka (K) i njihovim promjenama. Iz toga proizlazi da je monetarni multiplikator (m) veza za odnos novčane mase i primarnog novca:

M1 = m * M0

m =

odnosno pokazuje nam koliko se jedinica novčane mase može stvorit na temelju jedne jedinice kreiranog primarnog novca.- ako se u ove jednadžbe unese vremenska dimenzija (t) dobit će se promjena nastala u određenom vremenskom periodu (npr. od t-1 do t)- analiza pomoću konsolidirane bilance se često nadopunjuje ovom analizom- postoji veći broj formula kojima se računa vrijednost m.m.- m.m. je širi od kreditnog multiplikatora jer on pokazuje i objašnjava ukupni učinak kreiranja primarnog novca od SB i utjecaj na promjenu novčane mase i to ne samo putem kredita PB (K) što objašnjva kreditni multiplikator, nego i ostalih tokova promjene novčane mase (NP i ES)

- formula za edukativne svrhe- algebarski se veza između primarnog novca i novčane mase može prikazati na sljedeći način: M0 = G + Ršto znači da se primarni novac javlja u obliku gotovog novca u optjecaju (G) kod nebankarskih subjekata i u obliku rezervi likvidnosti (R) kod poslovnih banaka. Jedan se dio obveznih rezervi odnosi na depozite po viđenju koji ulaze u novčanu masu po stopi rd , na obvezne rezerve na oročene depozite (T) po stopi rt , a ostatak predstavlja višak rezervi likvidnosti L o čijoj upotrebi donose odluku same banke. Možemo pisati:

iz toga proizlazi:

ako depozitnom novcu dodamo gotov novac u optjecaju izvan banaka imamo novčanu masu: M = G + D

M= G +

Na ovaj način smo pronašli 6 determinanti novčane mase koje ovise o ponašanju 3 čimbenika i to:- SB: ovise 3 determinante (R, rd, rt)- nebankarskih subjekata: 2 determinante (G, T)- PB: 1 determinanta (L)

- ako pretpostavimo da nebankarski subjekti drže određeni odnos gotovog novca prema njihovim depozitima po viđenju (koeficijent g ; g = G/Dd) i prema njihovim oročenim depozitima ( koeficijent t;

17

t =Dt/Dd ), a da banke drže određeni odnos između viška likvidnosti (L) i ukupnih depozita ( koeficijent l ) jednadžba se može formulirati ovako:

M0 = Odnos između depozitnog novca i monetarne baze može se iskazati kao:

D =

A veza između novčane mase (koja sadržava uz depozitni i gotov novac – zato se dodaje brojniku g) i primarnog novca:

M1 =

Pri tom je monetarni multiplikator

- ovdje je prisutan likvidnosni pristup teoriji novca tj. quasi novac je uključen u M1

- na veličinu g utječu sezonske promjene, povjerenje u bankarski sustav, udio sive ekonomije (rada na crno), koliko je prisutno pranje novca...- na veličinu t presudno utječe kretanje kamatnih stopa- ova metoda je ažurnija no nedostaju joj detaljne informacije o promjenama novčane mase pod utjecajem autonomnih tokova u sustavu PB- dakle do promjene novčane mase dolazi zbog promjene monetarne baze ili promjene m.m. ili oboje- imajući u vidu da se odluke nebankarskog sektora ne mijenjaju tako često a visine rezervi određuje SB vrijednost m.m. nije podložna čestim promjenama. Budući da se primarni novac iskazuje samo u bilanci SB i to po metodi «upotrebe» (gotov novac u optjecaju - G i depoziti rezerve likvidnosti PB – R) tako i po metodi «kreiranja» (plasmani banaka, krediti iz primarne emisije – P, saldo deviznih transakcija s inozemstvom – DTI i ostala neto aktiva – ONA), SB uz poznati iznos primarnog novca (B = P + DTI + ONA) i dani m.m. može u svakom trenutku imati uvid u količinu novca u optjecaju.

- Friedman – Schwartzov multiplikator- temelji se na dvije grupe determinanti promjene količine ponude novca (MS)1. grupa ovisi o utjecaju SB na promjenu količine novca promjenom primarnog novca (H)2. grupa sadrži dvije determinante koje ovise o: a) ponašanju banaka. Tu je bitan relativan odnos između ukupnih depozita PB (D) i rezervi (R) koje banke drže kod SB (obvezne r., r. likvidnosti i višak likvidnosti, što ovisi o propisanoj stopi obvezne r., očekivanih promjena kamatnih stopa pojedinih financijskih instrumenata, priljeva i odlijeva novca....). Taj se odnos izražava kao D/R.b) ponašanju nebankarskih subjekata. Tu se određuje odnos između depozita i gotovog novca tih subjekata D/C koji ovisi od niza faktora ( njihova dohotka, troškova ili korisnosti držanja određenog oblika novca, kamatnih stopa, i dr.)H = C +RMS = C +D

, onda je monetarni multiplikator iz toga:

- Caganov multiplikator

18

- osnovica je slična F-Sch; izdvojio je 3 sektora koji svojim ponašanjem utječu na količinu novca : država (odlučuje o primarnom novcu), nebankarski subjekti (odlučuju o držanju gotovog novca) i PB (utječu držanjem svojih rezervi)H = C + R

ili: ; ako C/M označimo s c, odnos R/D s r, onda možemo pisati:

- M je novčana masa, H je primarni novac, C je gotov novac u optjecaju, D ukupni depoziti nebankarskih subjekata kod PB, R dio primarnog novca u obliku rezervi PB kod SB, C/M odnos na koji utječu nebankarski sektori, R/D odnos na koji utječu djelom poslovne banke

- Jordanov multiplikator- postavio je m.m. iz 4 odnosa:

- M je novčana masa, B – primarni novac, k – odnos između gotovog novca u optjecaju i depozita bez roka, r – odnos između ukupnih rezervi PB kod SB prema ukupnim depozitima PB, t – odnos oročenih depozita i ukupnih depozita u PB, g – odnos između depozita središnje države i ukupnih depozita u komercijalnim banakama- HNB primjenjuje Caganov m.

7. LIKVIDNOST- sposobnost izvršavanja obveza plaćanja- solventnost (nije sinonim!) – stanje nekog ekonomskog subjekta koji ima veća potraživanja od obveza; ta potraživanja mogu biti naplativa u duljem roku od dospijeća obveza plaćanja, pa je u tom slučaju ekonomski subjekt solventan, ali nelikvidan.- likvidnost se može promatrati iz više aspekata: a) međunarodna (eksterna) likvidnost koja označava sposobnost zemlje da o roku izvršava svoje obveze plaćanja prema inozemstvub) domaća (interna) likvidnost koja označava sposobnost domaćih subjekata da međusobno izvršavaju svoje obveze plaćanja (ovaj aspekt ćemo dublje proučiti).Likvidnost se može promatrati s mikroaspekta (likvidnost ekonomskog subjekta npr. kroz razliku dospjelosti financijske aktive i pasive) i makroaspekta (likvd. ukupne privrede) i kao likvidnost financijskog instrumenta tj. mogućnosti pretvaranja nenovčanog dijela imovine u novac, i to u kratkom roku i bez gubitka, koji je važan za likvidnost ekonomske jedinice i za likvidnost monetarnog agregata na razini ukupne privrede. Likvidnost uk.gospod. je zbroj novčane mase (M1) i drugih likvid.financijskih oblika.Likvidnost gospodarstva – relativan pojam, predstavlja sposobnost različitih subjekata proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje (poduzeća, ustanove, fondovi, stanovništvo,država) da udovolje svojim obvezama plaćanja. Ta sposobnost ovisit će o količini novca kojom raspolažu, kao likvidnom kupovnom snagom, koju bez odgode i gubitaka mogu iskoristiti za podmirenje obveza, te o sumi novčanih transakcija koje oni trebaju obaviti tijekom perioda.

19

Monetarni agregati su statičke veličine i odražavaju samo apsolutna stanja određenih momenata, dakle do spoznaje (kvantitativnih promjena) se dolazi na osnovi usporedbe njihovih sukcesivnih stanja. Za kvantitativnu analizu potrebno ih je uspoređivati s realnim gospodarskim odnosima i kretanjima*– dobija se stvarni uvid o snazi novčanih faktora i njihovu relativnom značenju u gospodarskom životu (o opskrbljenosti gospodarstva novcem – o stanju njegove globalne likvidnosti). S obzirom na strukturnu neistorodnost mon. i real.agreg. takav uvid pruža samo orijentacijsku predodžbu o kretanju likvidnosti gospodarstva. Tek na temelju detaljnije analize**, koja treba uključiti u razmatranje i druge monetarne faktore (brzina optjecaja, organizacija i tehnika plaćanja, regularnost novčanih tokova...), je moguće dobiti detaljniji uvid u stvarno stanje i značenje pojedinih agregata.

*naime dinamika kretanja novčane mase bez uspoređenja s realnim kretanjima pokazuje samo tempo porasta. Porast novčane mase, uz pretpostavku da su ostali relevantni monetarni faktori ostali nepromijenjeni (kao npr. njena struktura i brzina optjecaja), može biti posljedica ili sve većih potreba gospodarstva ili procesa monetarne ekspanzije i pada njene vrijednosti (inflatorno bujanje kanala novčanog optjecaja zbog prevelike mase novca) ili zbog oba razloga (što je najčešći slučaj).

** prvo je potrebno ocijeniti «potrebnu količinu novca». Prema Marxu potrebna količina novca ovisi od sume robnih cijena i brzine optjecaja. Ako zasad zanemarimo problem optjecaja, onda ostaje da je potrebna količina novca ovisna o sumi robnih cijena, a ona zavisi od mase i cijene svake robne vrste. Ako se dakle problem pojednostavi opseg robno-novčanih transkacija zavisi od veličine robne proizvodnje, cijena i organizacije gospodarstva.

Pomoću ovih elemenata mogao bi se izraziti opći, globalni pokazatelj likvidnosti i on bi izražavao prosječnu likvidnost. Ne bi odražavao likvidnost pojedinih sektora i individualna odstupanja – stoga nije dovoljan za konkretnu monetarnu politiku, ali takav globalni pokazatelj ukazuje na opći problem monetarne politike i služi kao osnovica za daljnje procjene. Obično se za procjenu globalne likvidnosti uzima odnos novčane mase i bruto domaćeg proizvoda, pretpostavljajući da postupne promjene u veličini BDP-a odražavaju promjene u potrebama gospodarstva za novcem, te da se ostali m.faktori nepromijenjeni. Globalna analiza može ukazati samo na neke veoma očigledne, veoma izražene pojave.

NEKE KOMPONENTE (OSTALI FAKTORI) ANALIZE GLOBALNE LIKVIDNOSTIJedna od komponenti je brzina optjecaja novca. On se često zanemaruje iako je prihvaćeno da stvarni efekt novčane mase zavisi ne samo o veličini te mase nego i brzini njenog optjecaja – smanjivanje brzine može paralizirati utjecaj porasta količine novca. Brzina ovisi o faktorima kao što su: stanje i perspektive gospodarskog kretanja, kretanje vrijednosti novca, organizacija gospodarstva s obzirom na stupanj integriranosti, međusobna povezanost i mobilnost sredstava, stabilnost režima sredstava i organizacija i tehnika platnog prometa.Brzina optjecaja novca (potražnja za novcem) nije stabilna kategorija, jer se njome obuhvaća transakcijski novac (novac kao sredstvo prometa i plaćanja) i neaktivni novac (novac kao imovina) i uvijek je moguće njezino smanjenjepri istom iznosu plaćanja čak i pri nepromijenjenoj tražnji transakcijskog novca. osim toga robni se promet može obavljati na kredit ili novčanim supstitutima, što omogućuje povećani obujam robnog prometa uz istu količinu novca.Brzina novca se ipak u praksi može izračunati i pratiti – posebno kad se radi o depozitnom novcu. Za gotov novac to je približan račun koji se zasniva na uspoređivanju količine prometa koji se obavlja gotovim novcem i stanja gotovog novca. za izračunavanje brzine optjecaja depozitnog novca: u brojnik se stavljaju sve operacije u depozitnom novcu ( i one koje nemaju izvor u platežnim transakcijama), a u nazivnik dnevni prosjek depozitnog novca tijekom perioda). Monet. stat. ne objavljuju podatke o brzini optjecaja.Ostali faktori se ne smiju zanemariti, jer se ne može pretpostaviti da su potrebe privrede za novcem strogo proporcionalne porastu BDP-a i da su podaci o novčanoj masi i BDP-u idealni za studij likvidnosti. Naime novčana masa nije kompaktna i zaleđena cjelina. Zavisno od odnosa u realnoj likvidnosti (nominalna likvidnost korigirana stopom rasta cijena) ili zbog drugih faktora dolazi do promjena ne samo u njnoj aktivnosti nego i u njenoj strukturi. Drugo je da BDP ne odražava idealno proces prometa i potrebnu količinu novca .

20

Koliko opći pokazatelj likvidnosti odražava stanje likvidnosti pojedinih sektora?U pravilu dolazi do asimetričnog kretanja novca – postoje sektori s obiljem likvidnosti ( potencijalna inflatorna žarišta) i sektori s manjkom likvidnosti (potencijalna deflatorna žarišta). Sektor je grupa homogenih ekonomskih subjekata sa sličnim motivima ponašanja, sličnom aktivnošću (funkcijama) i sličnim reakcijma na vanjske utjecaje. Sektori se mogu formirati po funkcionalnom načelu (npr.proizvodnja, investicije, potrošnja...) ili po institucionalnom načelu. Prvo se načelo primjenjuje u društvenom računovodstvu i po ovom načelu sektori obuhvaćaju samo realne kategorije. Kod financijskih računa koji se formiraju po institucionalnom načelu obuhvaćaju uz nefinancijsku aktivnost i financijsku , dakle ukupnu kativnost ekonomskih subjekata. U monet. stat. to su ovi sektori: poduzeća, država, niže društveno-političke zajednice, fondovi , ostale organizacije, stanovništvo i inozemstvo. Raspored novčane mase po navedenim sktorima nam pruža uvid u likvidnost svakog od njih. Studij likvidnosti treba analizirati po sektorima – u protvnom je on suviše aproksimativan i neprecizan.

Bitna je razlika u ex post i ex ante analizi likvidnosti. Prva se odnosi na prošlost i služi kao putokaz monetarnoj orijentaciji, druga se odnosi na budućnost i podudara se s pitanjem planiranja novčanog optjecaja. Kod ex post se uzimaju gotove činjenice, dok ih u ex ante tek treba predvidjeti stoga je to mnogo složenije (ili nemoguće). Monetarna politika se treba osloniti na provjerena iskustva iz prošlosti a procjene donositi vrlo oprezno.

3. DIO (str. 147 – 256)

1. NOVAC I GOSPODARSKA AKTIVNOST (3 KONCEPCIJE) – prema bilježnici!S obzirom na probleme gospodarskih kretanja ili pojedine aspekte toga kretanja, monetarnim faktorima se pridavalo različito značenje.MONETARNA KONCEPCIJA (SHVAĆANJE)- najtipičniji predstavnik R.G. Hawtrey /Hotri/ - dovoljna ili nedovoljna opskrbljenost gospodarstva novcem predstavlja glavni razlog konjukturnih ciklusa, tj. smjene 4 godišnja doba privredne aktivnosti – ekspanzije, vrhunca, recesije, dna. Dakle monetarna politika ima određujuću ulogu.- gospodarska kretanja su posljedica kretanja novca; povećanje novčane mase izaziva gospodarsku ekspanziju, kao što njeno smanjenje dovodi do gospodarskog zastoja- ekspanzivna monetarna politika potiče gospodarski rast, isto kao što restriktivna monetarna politika u vidu smanjenja ponude novca dovodi do pogoršanja kreditnih uvjeta i pada raspoloživih iznosa kredita banaka- kad bi obujam ponude novca uvijek pratio potrebe gospodarstva ekonomskih kriza gotovo da ne bi ni biloNEMONETARNE KONCEPCIJE- bit je da novac, njegova količina i ostali monetarni faktori ne određuju gospodarska kretanja: proizvodnju, zaposlenost, investicije i cijene. Monetarna kretanja su posljedica tih realnih kretanja.- rani ekstremni predstavnici J.B. Say, J.S. Mill (klas.ekonm.škola): promatraju novac isključivo kao neutralni posrednik tj. sredstvo olakšanja razmjene; «veo koji prekriva realna kretanja, ali na njih ne utječe» - M. Friedman (monetarizam), T. Sargrent, R. Barro (neoklasična škola racionalnih očekivanja) – smatraju da je monetarna politika neutralna u dugom roku, jer promjene količine novca ne utječu na realna kretanja (proizvodnja, zaposlenost, investicije)- suvremeniji ekstremni predstavnici F. Kyndland, E. Prescot (škola realnih poslovnih ciklusa), kao i ortodoksni kejnezijanci smatraju da mjere monetarne politike ne utječu na gospodarsku aktivnost niti u dugom niti u kratkom roku.KOMPLEKSNO SHVAĆANJE

21

- novac je važan, ali ne i najvažniji- pomirljivo rješenje koje novac promatra kao važnu detrminantu gospodarske aktivnosti, ali ne i presudnu (promjene količine novca nisu glavni faktor koji prouzrokuje određeni ekonomski razvoj, ali su uvjet koji mora postojati da bi se određeni ekonomski razvoj mogao ostvariti. Za njih je formiranje kapitala glavni problem gospodarskog razvoja. O formiranju kapitala i njegovoj uporabi zavisi zaposlenost, razvoj potrošnje, opasnost inflacije i gospodarski razvoj.)- predstavnici: Hicks, Keynes, Samuelson (kejnezijanska škola); Mankiw, Blanchard (nova kejnezijanska škola racionalnih očekivanja)

2. INFLACIJA- kompleksna pojava- analiza inflacije pokazuje da je stara inflacija bila specifična, snažna i kratkotrajna, što znači da je uvijek nakon inflatornog rasta cijena nadolazio period njihova opadanja. To ne vrijedi za suvremenu inflaciju – ona je stalna. - def. Pod ovim pojmom se razumijeva samopodržavajući, različitim uzrocima izazvani, proces rasta cijena roba i usluga.- stopa godišnje inflacije na razini od 3 do 5 % može postojati kroz duže razdoblje bez da izaziva potrese – prirodna inflacija- inflacija od 5% izaziva već zabrinutost, potrebna je restriktivnija monetar.polit.- inflacija do 10% smatra se puzećom, 10 – 15% umjerenom. Ona od 15% smatra se ozbiljnom – znak je strukturnih poremećaja, potrebno je djelovanje monet. i fiskalne polit. Galopirajuća inflacija je inflacija koja se brzo razvija.Hiperinflacija je posljedica, najčešće, političkih poremećaja i sukoba. Cijene mogu rasti i 300% godišnje, a ponekad i mjesečno.- postoje različiti kriteriji kvalificiranja inflacije u neku od kategorija – ovo je samo jedan mogući način- suvremena inflacija je problem koji je isprepleten s drugim procesima, ne postoji izolirano od drugih problema gospodarstvu – to otežava njenu definiciju, ali i antiinflatorno djelovanje.

Inflaciju prema uzrocima (prema bilježnici) možemo podijeliti u 3 skupine:

1) Inflacija troškova – nastaje kada nadnice i plaće rastu brže nego produktivnost rada. Zato su mnogi ekonomski teoretičari smatrali da se zbog pritisaka sindikata plaće povećavaju iznad ravnotežne razine. Borba protiv takve inflacije se satoji u smanjivanju prava sindikata.

- stagflacija = P↑ Y↓ = inflacija + pad dohotka; do stagflacije je došlo nakon naftnih šokova (70-ih), do tada je češća bila inflacija potražnje- Monopolistička konkurencija uzrokuje inflaciju troškova, ako su njihovi proizvodi inputi- Može biti uzrokovana i promjenom deviznog tečaja – uvoz poskupljuje, devalvirani tečaj je

zapravo porast troškova proizvodnje- Porast poreznih opterećenja (porez kao trošak)

2) Inflacija potražnje

AD

AS

AS'P

YY2 Y1

P2

P1

22

- nadnice i plaće su za poduzeće proizvodni troškovi.

- ako troškovi porastu logično je da će se smanjiti količina proizvedenih dobara

- AS odražava ukupnu količinu dobara i usluga koje postoje u nekom gospodarstvu

- povećanje plaća može se smatrati uzrokom inflacije

- ove dvije vrste inflacije podupiru jedna drugu: npr. W↑ → kupovna moć ↑, C↑, AS↓, AD↑- ili npr. porezi ↑ → AS↓, državni rashodi se povećavaju: G↑, AD↑- ili npr. AD↑ → P↑, ta cijena predstavlja i trošak sirovina, a kad trošak raste AS↓

3) psihološka inflacija – vezana je uz inflatorna očekivanja, kad subjekti očekuju porast cijena. Oni tada djeluju u skladu sa svojim očekivanjima – mogu kupovati veće količine robe, masovno se zaduživati (potražnja za kreditima) – to se sve odražava na AD.Bankari mogu povećati aktivne kamatnjake što za poduzeće može značiti povećanje troškova, pa tako do ↓AS. Faktori podupiru jedni druge – pojavom inflacije ona se sama podržava i počinje rasti sve većim stopama.

3. MODEL INFLACIJE ZASNOVAN NA KVANTITATIVNOJ TEORIJI NOVCA2 su osnovne faze razvoja kvantitativne teorije novca: 1) Hume – Ricardova primitivna formulacija (priljev zlata u zemlju dovodi do porasta cijena roba, što dovodi do opadanja cijene zlata – procesa njegova potcjenivanja)2) razrađene kvantitativne teorije: Fisherova formulacija poznata kao transakcijska varijanta i Marshallova formulacija poznata kao dohodna ili kembridžska varijanta

Ad 1) temelje je postavio J. Bodin u 16 st.,no bazira se na radovima Humea i Ricarda.Humeova teorija: 1. cijene roba određene su ukupnom količinom novca u zemlji2. ako se količina robe povećava njezina cijena pada, a vrijednost novca raste; ako se količina novca povećava, tada cijene roba rastu, a cijena novca opada.On ne govori o brzini optjecaja novca. Također smatra da novčani optjecaj nema značaj za razmjenu unutar zemlje, nego samo na međunarodnoj razini.Ricardova teorija: polazi od teorije radne vrijednosti. Vrijednost novca i cijene robe zavise od mase zlata u optjecaju. Razlika od drugih predstavnika: priznavao da vrijednost robe određuje masu prometnih instrumenata. Usporedo s tim tvrdio je da vrijednost novčane jedinice zavisi od odnosa te

ASAD'AD

P2

P1

AS

AS'

AD'DAD

Y

23

Y1 Y2

- AD raste brže nego AS- uzrok: bilo koja komponenta AD (C,G, I

ili X)- npr. pretjerana rastrošnost države (za

obranu)- npr. ekspanzivna politika SB – pretjerana

likvidnost → pad kamata → I ↑ → AD ↑- u kratkom roku raste Y, ali i razina P

vrijednosti (roba) i broja raspoloživih jedinica (prometnih instrumenata). To je suprotnost u njegovoj teoriji.

Ad 2) A) FISHEROVA FORMULACIJA – transakcijska varijanta1911. «Kupovna moć novca», razrađuje tezu da su cijene funkcija novca i razvija jednadžbu razmjene: M V = P Q (jednadžba pokazuje da se cijene mijenjaju u direktoj zavisnosti od M i V te obratno od Q u slučaju da samo jedna od promatranih veličina varira, a da ostale stoje nepromijenjene)M – količina novcaV – brzina optjecaja novcaP – opća razina cijena; vagana aritmetička sredina cijena različitih robaQ – trgovački volumen po stalnim cijenama (može se katkad pojaviti kao T – obujam novčanih transakcija po stalnim cijenama, ili y – dohodak u stalnim cijenama) (V = PQ/M – brzina kolanja je jedanka odnosu obujma robnih transakcija i količine novca, te predstavlja realnu mjeru potražnje novca)(M = PQ/V potražnja novca) 1. pretpostavka: novac je neutralan, nema utjecaj na realna kretanja. To znači kada bi se povećala količina novca ne bi došlo do povećanja proizvodnje, investicija ili bilo koje druge realne varijable (pa tako ni realnih cijena)2. pretpostavka: novac je isključivo sredstvo prometa i plaćanja, zanemaruju se ostale funkcije novca3. pretpostavka: brzina optjecaja novca u kratkom roku je gotovo konstantna – ne mijenja se4. pretpostavka: puna zaposlenost – privreda uvijek funkcionira na razini pune zaposlenosti. Odatle proizlazi pretpostavka o stabilnosti trgovačkog volumena, vezana je uz Sayov zakon ponude koji glasi da ponuda sama generira vlastitu potražnju.(željezni zakon realizacije)Q = const. prema tome ΔQ/Q = 0V = const. prema tome ΔV/V = 0Proizlazi da ΔM/M = ΔP/P : promjena količine novca je glavni uzrok promjene opće razine cijena. Inflacija je prema njima čisti monetarni fenomen.Ovakvo promatranje je pretjerano statičko i mehaničko i naziva se klasična dihtomija. Između same ΔM i ΔP postoji cjeli niz događaja koji nisu obuhvaćeni ovom formulom (kamate, agregatna potražnja...). Osim toga ova jednadžba nije mogla objasniti zašto stopa rasta količine novca katkad nije jednaka promjeni opće razine cijena – odnosno zašto ponekad cijene rastu brže (ΔM↑ 10% a ΔP↑ 100%) ili uopće ne (ΔM↑ 10% a ΔP↑ 0%)Fisher je kasnije proširio kvantitativnu teoriju novca – zaključio je da postoje različite brzine optjecaja gotovog i depozitnog novca. Formula:

M V + M' V' = P QM' – količina depozitnog novca, V' – brzina optjecaja depozitnog novcaOva teorija također doživljava kritiku – smatra se da ne postoje razlike optjecaja po vrsti novca, nego V ovisi o vlasniku novca (stanovništvo, poduzeća...)Prije Fishera Warlas je također izradio jednadžbu vrijednosti novca u formi: Q'a = PB;Q'a – količina A koja služi kao novac, B – prosjek cijena, P – količina robe. Razilka između njega i Fishera u biti ne postoji.Panteleoni – vrijednost jedinice novca izražava formulom: V = m / qr;m – masa transakcije (potražnja novca), qr – ponuda novca, q – količina novca, r – brzina optjecaja. Ova varijanta je ispravnija od Fisherove, jer je dana uz značajnu pretpostavku, a ta je da novac nema nikakvu drugu ulogu osim posrednika u razmjeni.Thornton – još u 19 st. daje razrađeniju varijantu kvantitativne t.n. po kojoj cijene robe zavise ne samo od količine novca i količine robe nego i o brzini cirkulacije novca, metodi plaćanja, količine kredita i tezauracija.

KRITIKE TRANSAKCIJSKE VARIJANTEKtitike potječu dijelom od samih pristaša teorije i predstavljaju pokušaj stvaranja savršenijh varijanti ili odstranjivanja nedostataka (mehanička krutost, statičnost...), a dijelom od onih koji kvantitativnu teoriju odbacuju (Marx)Kritika kvantitativne teorije

24

Osnovne primjedbe su: statičnost te teorije, zbog čega nema nikakve korisnosti od nje, a stvarno joj se značenje svodi na to da u određenom trenutku postoji određen odnos između općeg nivoa cijena i raspoložive količine novca, bez da se objasni utjecaj novca na realna gospodarska kretanja. Zatim pretjerano mehanički pogled na odnos varijabli – ne može objasniti kako ponekad pri povećanju količine novca ne dolazi do povećanja cijena. Ističu značenje elastičnosti ponude i potražnje. Kritiziraju šta ona rezonira jednako pri porastu novčane mase od 1, 10 ili 100%, jednako kod papirnog i zlatnog novca, kod postupnog povećanja kao i naglog – to se ne može objasniti istim mehanizmom.Marx kritizira pretpostavku da se vrijednost novca i robe određuje isključivo stupnjem njegove rijetkosti - smatra da je apsurdno da robe ulaze u prometni proces bez cijena, a zlato bez vrijednosti. Zatim pretpostavku da sav novac figurira kao prometno sredstvo, naime to je netočno jer se prema njemu novčana sredstva sastoje od onih u optjecaju kao i od onih izvan optjecaja (novac u fji blaga), pa ta pretpostavka dovodi do krivih zaključaka (da će uz dani opseg robnih fondova, jedina determinanta cijena biti količina novca).Njegova osnovna kritika je ta da količina novca ne određuje cijene, nego upravo obratno (uz određenu brzinu prometa, masa prometnih sredstava je određena cijenama robe). Samuelson ('57): nije objasnila što pokreće promjene količine novca, koji su faktori varijacije novca.Aftalion ('50): slaže se s Marxovom pretpostavkom da se količina novca prilagođuje varijacijama cijena. Dokazuje da se promjene brzine optjecaja novca ne bi trebale zanemariti; odnos M i M' nije konstantan kao što je Fisher pretpostavio.Nogaro (kraj 40-ih) – odbacuje prepostavku da količina novca vrši mehaničku akciju na cijene nezavisno od faktora koji pokreću ponudu i potražnju na različitim tržištima; traži preformulaciju kvantitativne teorije novcaKritike pristaša kvantitativne teorije – modifikacijeU ovu vrstu kritika spadaju primjedbe koje ističu da ne postoji potpuna proporcionalnost između kretanja cijena i nezavisno promjenjljivih faktora jednadžbe razmjene (novac, roba) i primjedbe koje ukazuju na neke pretpostavke kao što su: klauzula c.p., uzimanje u obzir time laga (tek nakon određenog vremenskog pomaka će povećanje količine novca izazvati povećanje opće razine cijena, jer cijene zaostaju za povećanjem novčane mase, uz c.p,), pravilnu opću razinu cijena.Marget – smatra da je krivo prikazana Fisherova modificirana jednadžba razmjene, naime ne postoji različita brzina optjecaja s obzirom na vrstu novca, već se ta brzina razlikuje zavisno od osobe i ekonomske uloge vlasnika novca. Izgleda ovako: [M + M') V'] / Q = PSmatra da ni njegova ni Fisherova jednadžba ne ističu pravilo uzročne veze između lijeve i desne strane jednadžbe, a niti pravilo proporcionalnosti. Povećanje M može izazvati porast P, ali na P utječu i V i Q, pa je moguće više razina cijena pri istoj količini novca.Angell – nastoji precizirati pojam novčane mase. Razlikuje ukupni novac, prometni novac i aktivni novac. Ukupan novac se može izjednačiti s pojmom M4, prometni novac identičan je međunarodnom pojmu novčane mase, a aktivni novac dio je prometnog novca umanjen za veličinu tezauracije. Zaključuje da je djelovanje količine novca na cijene kompleksno, i s obzirom da sav novac nije aktivan (on jedino može biti M iz Fisherove formule), nikakva formula kvantitativne teorije to djelovanje ne može obuhvatiti. To još više vrijedi ako se uzme u obzir da je brzina optjecaja jako složena komponenta, koja zavisi od organizacije privrede, običaja, načina plaćanja... Ukazuje na to da se količina novca mijenja usporedno (!) pa i sa zakašnjenjem s promjenama gospodarske aktivnosti. Ali ističe da monetarna ekspanzija može ne samo podržati, već i provocirati nov razvoj aktivnosti. Njegovo stajalište predstavlja suvremeniju varijantu kvantitativne teorije novca. Nadilazi staru teoriju, jer ističe složenu prirodu novca, naglašava međuzavisnost pa i određenu podčinjenost novca.Patinikin – «Novac, kamata i cijene»; smatra da je kvantitativna teorija ispravna. Kvantitativna teorija tvrdi da relativne cijene ovise o ponudi i potražnji robe te na njihovo kretanje, kao i na ukupna realna kretanja, količina novca nema utjecaja. Istovremeno tvrdi da promjene količine novca dovode do razmjerne promjene opće razine cijena, jer se pretpostavlja da su V i Q konstantni. Ove dvije pretpostavke je trebalo povezati i tu vezu P. pronalazi u koncepciji «efekata realne količine novca». Po toj koncepciji potražnja ekonomskih jedinica za pojedinim robama određena je realnom, a ne nominalnom količinom novca, realnim dohotkom i relativnim cijenama pojedinih roba. Ako je iznos realne količine novca veći od iznosa koje su pojedine ekonomske jedinice spremne držati (za određena plaćanja ili kao oblik imovine), one će smanjiti iznos novca (nabavkom nekog drugog oblika imovine ili izdavanjem u potrošnju). Obrnuto, ako ekonomska jedinica utvrdi da joj je iznos realnih novčanih

25

sredstava manji od željenog, ona će smanjiti svoje izdatke i povećati svoj realni iznos novca; to je «imovinski efekt» realne količine novca. Zbog različitih relativnih cijena pojedine vrste imovine, ekonomske jedinice teže da razmijene neku vrstu imovine s višom reletivnom cijenom za oblik imovine s nižom. To je «efekt supstitucije». Ova tri efekta predstavljaju jedinstveni mehanizam koji u slučaju porasta realne količine novca (tj. nominalne korigirane porastom cijena) iznad potražnje novca vodi porastu potražnje robe, promjeni relativnihh cijena i promjeni realnog dohotka. Teorija sadrži sljedeće pretpostavke:

Odsutnost iluzije novca , što bi značilo da su ekonomske jedinice neosjetljive na promjenu vrijednosti novca (tj. njegove kupovne moći) zbog promjene opće razine cijena

Potpuna neelastičnost nadnica i cijena Zanemarivanje efekata preraspodjele dohotka i imovine zbog promjene cijena (inflacije ili

deflacije) Zanemarivanje očekivanog kretanja cijena (psihološki aspekt)

Pretpostavke su nerealne, zato ovo gledište nema praktičnu vrijednost.

B) KEMBRIDŽSKA FORMULACIJA KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA – dohodna varijanta, također se smatra klasičnom kvantitativnom teorijom novca kao i Fisherova

Predstavnici: Marshall, Pigou, Keynes, Hawtrey, RobertsonMarshall – na cijene najsnažnije utječe odnos između ukupnog dohotka i dijela dohotka zadržanog u novcu (pojedinac nema interesa pretvoriti cjelokupan dohodak u novac, jer mu u toj formi taj dohodak ne bi ništa donio). Taj je odnos ovisan o brzini optjecaja novca (brzina kojom se likvidna novčana sredstva mogu pretvoriti u utrošak) – ona određuje koji dio dohotka treba sačuvati u novčanom obliku. Odnos cijena i novca ne izražava se eksplicitno. Cijene su implicirane u dohotku, pa je potrebno voditi brigu o potrebi da se, zavisno od brzine optjecaja, jedan dio dohotka sačuva u novčanoj formi. To izražava Marshallov koeficijent k. Obratno je proporcionalan brzini optjecaja: k = 1/V . Što je mogućnost pretvaranja gotovine u utošak veća, to je k manji. Jednadžba glasi:

M = k Yk = 1/V = constM – količina novcaY – dohodak po tekućim cijenama, može se još pisati kao: PY' (Y' – dohodak po stalnim cijenama) ili PQ ili PT (nominalni dohodak se tako izjednačuje s iznosom novčanih transakcija) ili PR (R – količina robe za prodaju).Jednadžba se tako može pisati:

M = k P Q; P = M / (k Q)M = P Q / V; P = M V / Q

Gornje jednadžbe se objašnjavaju na više načina. Teoretičari privrženi transakcijskoj varijanti vide u njoj odnos novca i cijena: što je veća količina novca, viša je razina cijena uz nepromijenjeni k (što je isto kao V=const) i nepromjenjeni Q (što odgovara punoj zaposlenosti). Drugi polaze od količine novca (M) i smatraju da je ta količina novca jednaka umnošku opće razine cijena s k. Neki čak ovu formulaciju izjednačavaju s Marxovom formulom potrebne količine novca, koja se formalno može izraziti s M = (P Q) / V, ali polazi od potpuno različite osnove od one Fisherove ili Marshallove (obratan utjecaj!).Marshall problemu pristupa na način da postavlja pitanje od čega ovisi količina novca. Umjesto novčanih transakcija (PQ) u razmatranje uvodi dohodak, a količina novca je predstavlja dio dohotka koji figurira djelom u novcu kao imovina, a dijelom služi kao transakcijski novac. Na taj način, iznos i struktura dohotka određuju količinu novca. Odnos količine novca i cijena je indirektan (cijene su uključene u dohodak), a kamatna stopa i granična produktivnost kapitala igraju posrednu ulogu. Ta se uloga odražava na brzinu optjecaja V, pa onda i na k – zato se k ne može promatrati samo u smislu transakcijske varijante već on ovisi i od drugih ekonomskih momenata.Keynes i Pigou podržavaju Marshallovo shvaćanje.Keynes («Traktat o monetarnoj reformi», tu je «kvantitativac»), postavlja formulu: n = p * (k + r k')n – količina novca u optjecajup – cijena jedinice potrošnjek – moguća potrošnja pomoću zadržane gotovinek' – moguća potrošnja pomoću sredstava u bankama

26

r – odnos kreiranih sredstava i gotovine koja ih pokriva (stopa rezerve likvidnosti)p = n / (k + r k') – cijene formalno ovise o količini novca, ako se ne mijenjaju ostali elementi (k + r k', koji predstavljaju nepotrošena novčana sredstva). Ova formula je pravilnije postavljena jer se vodi briga o fondovima u bankama (r k'), fondovima gotovine zadržane u rukama javnosti (k) i što se umjesto opće razine cijena razmatra cijena jedinice potrošnjeHawtrey – statička kvantitativna teorija vrijedi ako svi ekonomski uvjeti ostanu nepromijenjeni. Ovu teoriju treba izbjegavati u širem smislu. Povećanje rashoda potrošnje ne mora jedno vrijeme dovesti do povećanja cijena, već samo do smanjenja zaliha i obratno. Monetarna ekspanzija ne može dovesti do porasta cijena ako proizvodnja ima mogućnost povećanja. Samo u slučaju pune zaposlenosti dolazi do inflacijskog procesa.Keynes : povećanje efektivne potražnje će se djelomično iscrpiti u povećanju količine zaposlenosti, a djelomično u povišenju nivoa cijena.

Metodološki rascjep u razmatranju odnosa novca i cijenaOdbacivanje pretpostavke o ukupnoj količini novca kao uzroku kretanja cijena dovodi do toga da se kv.teor. pretvara u varijantu teorije ponude i potražnje. Ako se umjesto n uzme koorigirano n (n se stavlja u odnos s k + rk') tada smo umjesto novca kao određujuće veličine kretanja cijena, uveli veličinu potražnje (novac namjenjen potrošnji). Time cijene prestaju biti determinirane količinom novca, a kao njihova determinanta se pojavljuje potražnja (uz pretpostavku neizmjenjene ponude. pri mijenjanju ponude kretanje cijena zavisi i o ponudi i potražnji. Cijene nisu funkcija odnosa novca i robe, nego odnosa potražnje i ponude.Rueff – veza kvantitativne teorije i novijih shvaćanja. Ukupna potražnja je ukupan volumen prava koji se treba zadovoljiti na tržištu, ukupna ponuda je ukupni volumen prava koji tu dolaze da se iscrpe. Ako volumen prava koji treba zadovoljiti je veći od onog koji je tu da se iscrpi, opća razina cijena će porasti i obratno. Ispituje kako dolazi do razlika u volumenima: ako količina novca ne varira i nitko ne mijenja odnos svojih likvidnih i tezauriranih sredstava, ponuda i potražnja su jednake. Ako se odnos među aktivnim i neaktivnim sredstvima mijenja dolazi do neravnoteže. Isto tako povećanje količine novca će izazvati rast cijena jedino ako je nepoželjno – ako jepoželjno do rasta neće doći.Hawtrey – polazi od dohotka. Promjena razine cijena dolazi od «rashoda potrošnje» (neto utošeni dohodak) koji predstavljaju potražnju. Visina tih rashoda je određena nadnicama, renatama, profitima.On je blizak kvant.teor. i tvrdi da je nivo cijena upravo proporcionalan s rashodima potrošnje, a obratno od količine dobra kupljenih od strane potrošača u jedinici vremena.Svima je zajedničko: razrada analitičkog modela zasnovanog na metodi uspoređivanja dvaju ili više parova ekonomskih globalnih veličina ili tokova. Promatrane veličine istog para trebaju biti uravnotežene. Neravnoteža među njima otvara jaz, a on se popunjava rastom cijena ili rastom vrijednosti novca (inflacijom ili deflacijom) – zato se on naziva inflatorni ili deflatorni jaz.

PREDSTAVNICI ŠVEDSKE ŠKOLE – kejnezijanska škola prije KeynesaIdeje o inflatornom jazu javljaju se već ranije kod Marxa, zatim kod predstavnika bečke, lozanske, kembridžske škole(kratkoročna cijena zavisi prvenstveno od potražnje, a dugoročna od ponude. Wicksell – odbacio kvantitativnu teoriju novca. Odbacuje Say-Ricardov zakon tržišta, da je tomu tako ne bi dolazilo do gibanja cijena. On smatra da se potražnja može mijenjati, a da se ne mijenja ponuda.Smislio je pojam inflatorni jaz do kojeg dolazi kad globalna potražnja premašuje globalnu ponudu (GD > GS). Globalna potražnja se dijeli na potrošačku potražnju i štednju, dok se globalna ponuda dijeli na proizvodnju dobara potrošnje i investicije. U kombinaciji akcije i reakcije ta 4 faktora W. vidi osnovne probleme gospodarskog kretanja, pa tako i vrijednosti novca. Za objašnjenje promjena u odnosu navedenih 4-ju faktora W. se poslužio kamatnom stopom.Kad je novčani** kamatnjak jednak prirodnom*, investicije su jednake štednji, postoji novčana ravnoteža i cijene su stabilne.Kad je novčani kamatnjak ispod prirodnog, investicije premašuju štednju (I > S), te se s tim u vezi potrošačka potražnja povećava u odnosu prema proizvodnji dobara potrošnje. Posljedica toga je rast cijena – inflatorni jaz. Inflatorni jaz je dakle posljedica takvog porasta globalne potražnje koji ne prati odgovarajući porast globalne ponude. Ponuda i potražnja će se same izjednačiti bilo porastom cijena, bilo drukčijom upotrebom suvišnog dohotka (porez, tezauracija, državni zajam).

27

Kad je novčani kamatnjak veći od prirodnog, investicije su manje od štednje – globalna potražnja je manja od globalne ponude, cijene opadaju – stvara se deflatorni jaz. *(prirodna kmtn.stp. je ona kod koje su ponuda ušteđenih realnih dobara i potražnja tih dobara za investicije sasvim jednake, kod koje su investicije jednake štednji, pa ona omogućuje održavanje ravnoteže između ponude i potražnje.zato se naziva još ravnotežnom stopom) **(bankarska je ona po kojoj banke daju svoje kredite, to je stvarna novčana ili tržišna stopa)čim se prirodni i tržišni kamatnjak razdvoje dovode do kumulativnog procesa rasta ili pada koji nastoji odstraniti tu neravnotežu.Grafički model inflatornog jaza:

- kod cijene p0, ponuda i potražnja su uravnotežene. Kod cijene p1 postoji deflatorni jaz: O1 > D1, razlika među njima predstavlja deflatorni jaz (O1 – D1)

- kod cijene p2 imamo O2 < D2, postoji inflatorni jaz (D2 – O2)- ovaj model je dan uz monoga ograničenja i napomene: ne vodi računa o odnosima cijena, vrsti

robe i njenoj namjeni, o supstituciji, elastičnosti ponude i potražnje, o troškovima proizvodnje; dan je uz klauzulu c.p.

- inflatorni jaz se u praksi procjenivao razlikom globalnih rashoda i globalne proizvodnje ili razlikom rashoda za potrošna dobra (nacionalni dohodak – neto investicije) i predviđene proizvodnje potrošnih dobara.

Lindahl – daje jednadžbu: E (1 – s ) = P QE – raspoloživi dohodak; s – dio dohotka koji se ne troši, P – razina cijena, Q – ponuda robeE (1 – s) - predstavlja potrošnju, potražnju robe. Ako je ponuda robe (Q) neizmjenjena, tada će, što je veća potražnja za robom {E (1 – s)}i cijene biti veće: P = [ E (1 - s) ] / Q. Odnosno do povećanja P može doći povećanjem GD ili smanjenjem GS.On ističe da njegova jednadžba ne predstavlja kauzalni odnos, nego samo instrument analize. Kretanje raspoloživog dohotka (E) i način njegova trošenja, odnosno i štednju (s) te s druge strane ponudu Q određuje kamatna stopa. Pad kamatne stope povećava E, a u prvo vrijeme utječe i na povećanje zaliha i dovodi do smanjenja Q. Prema L. cijene rastu kao posljedica sniženja kamatne stope koje na njih djeluju putem promjene u odnosu ponude i potražnje, a ne količine novca u cirkulaciji.Myrdal – smatra da je slabost W. teorije ta šta ne uzima u obzir predviđanja i što se služi nemjerljivim veličinama. Pokušava usavršiti tu teoriju.U vezi s prvim nedostatkom naglašava da u dinamičkom gospodarstvu treba voditi brigu o promjenama i praviti kalkulacije ex ante. One su nesigurne jer se temelje na očekivanjima i predviđanjima, ali ipak su točnije od podataka ex post.U vezi s drugim nedostatkom M. Pokušava objasniti kamatnjak kako bi se mogao izračunati. Prirodni kamatnjak je randman realnog kapitala, a to je odnos neto produkta tijekom perioda i vrijednosti koju je kapital imao na početku: y'1 = e' / c'1y' – randman realnog kapitala, tj. prirodni kamatnjak, e' – neto produkt, c' – vrijednost kapitala

O

D

D2

O1

O2

D1

P2 P0 P1 P

q

28

O – ponudaD – potražnjap – cijenaq - količina

TEORIJA INFLACIJE J.M. KEYNESA«Traktat o novcu»Nepravilno je uspoređivati robu i cjelokupnu masu novca, zato on nju dijeli na dva dijela. Razina cijena sredstava potrošnje zavisi od toga koliko dijelovi nacionalnog dohotka korišteni za štednju i osobnu potrošnju odgovaraju raspodjeli čistog društvenog proizvoda na sredstva potrošnje i sredstva proizvodnje. Ako je dio ND namijenjen osobnoj potrošnji veći od proizvodnje sredstava potrošnje i sredstava proizvodnje, tada će cijena tih sredstava biti veća od njihovih troškova proizvodnje i obratno, ako je S>I, tada će razina cijena biti niža. Dakle polazi od postavke da su tekući rashodi za potrošna dobra jednaki ukupnom dohotku umanjenom za štednju: PR = E – S. Formula za cijenu potrošnih dobara glasi:P = E/O + (I' – S)/RP –cijena potrošnih dobara, E – ukupan ND, O – ukupna proizvodnja, I' – novčani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobra, S – štednja, R – tekuća potrošnja dobara potrošnjeUočio je da treba posebno analizirati ono što određuje cijene potrošne robe i cijene sredstava za proizvodnju. Cijene sredstava za proizvodnju ovise ne samo od odnosa S i I, već i od očekivanja te kamatne stope. Nesklad između I i S izaziva proces rasta ili pada cijena, u čemu glavnu ulogu ima kamatna stopa. Nizak kamatnjak stimulira investicije, a destimulira štednju i time provocira nesklad i porast cijena. Banke se trebaju boriti protiv neravnoteže S i I pomoću eskontne politike, politike otvorenog tržišta i politikom obveznih rezervi. Kamatna stopa djeluje na cijene i bez posredstva promjena u količini novca jer djeluje na profit, troškove investicija i cijene potrošnih dobara. Mogući su i drugi uzroci neravnoteže: monetarni faktori, tehnološki faktori, promjene troškova investicija.Ovdje još uvijek precjenjuje ulogu novčanih faktora i bankarske politike.«Opća teorija....»Daljnje udaljavanje od kvantitativne teorije novca (smatra je ispravnom u hipotetičkom stanju pune zaposlenosti) i to ovaj put jačim isticanjem kvalitativnih faktora psihološkog značaja (sklonost potrošnji, investiranju i likvidnosti). Nacionalni dohodak rezultat je ukupne društvene potražnje i on je to veći što su veći rashodi za potrošnju i investicije. Rashodi za potrošnju ovise o sklonosti potrošnji, a rashodi za investicije od granične efikasnosti kapitala i kamatne stope (o stopi dobiti koja se očekuje od svake jedinice investicija i razlike te stope od kamatne stope). Kamatna stopa ovisi o sklonosti k likvidnosti i količini novca. Dolazi do zaključka da su cijene funkcija novčanih rashoda (a oni su određeni sklonosti potrošnji, k investicijama i k likvidnosti) – no on se ne može dokazati (zašto onda u periodu nestabilnosti cijena novčana masa raste čak i sporije od ND )BITNO:Potrošnja i količina investicija određuju stupanj zaposlenosti, kako su pak potrošnja i investicije određene psihološkim sklonostima Keynes se koncentrira na njih. Sklonost potrošnji određuje potrošnju i štednju. Sklonost likvidnosti (stupanj sklonosti držanja novca umjesto vrijednosnih papira) određuje kamatnu stopu. Kamatna stopa i granična efikasnost kapitala određuju obujam investicija. Zavisno od kretanja ovih nezavisno promjenjivih veličina formiraju se ukupna potrošnja, zaposlenost i nacionalni dohodak.Keynesa interesiraju prvenstveno problem depresije, nedovoljne potrošnje i nedovoljne zaposlenosti pa pokušava nači rješenja tih problema. Razrađuje lanac međusobno povezanih faktora (kao što su varijacije u javnim rashodima, porezima, javnom dugu) kojima se mogu stabilizirati cijene i realna ekonomija. Ta je doktrina označena kao keynesijanska revolucija.Traži aktivnu ekonomsku politiku koja ide za tim da ojača efektivnu potražnju. Tu određenu ulogu treba igrati monetarna politika. U uvjetima kad je sklonost potrošnji nedovoljna, kamatna stopa visoka, a težnja k likvidnosti previsoka, monetarnom politikom treba jačati prvo, a slabiti drugo i treće. Prikladno sredstvo može biti porast količine novca – pri nepotpunoj zaposlenosti porast monetarne cirkulacije jače utječe na gospodarsku aktivnost nego na porast cijena, odnosno promjene količine novca dovest će do povećanja efektivne potražnje (OP) kojaće se djelomično iscrpiti u povećanju količine zaposlenosti, a djelomično u povećanju cijena.Važnost porasta novca je i u opadanju sklonosti k likvidnosti, pa se i s te strane utječe na povećanje efektivne potražnje.Količina novca je funkcija likvidnosti i kamatne stope, premda utječe na njih obratno. Za K. ona ima drugorazredno značenje, primarno značenje imaju psihološki momenti koje smo već nabrojali.E – raspoloživi dohodak. S - štednja. Pn – raspoloživo za potrošnju. E = Pn + S

29

Ako potražnja (npr. u slučaju rata) premašuje ponudu treba pronaći rješenja da se suvišan dohodak izvuče, jer u suprotnom će doći do porasta cijena:Inflatorni jaz = E – (Pn + S)Inflatorni jaz za neki period jednak je razlici između raspoloživog dohotka u tom periodu i predviđene količine roba koja će biti ponuđena za to vrijeme, izračunano u cijenama kakve su bile na kraju prethodnog perioda, pri čemu njegovo ostvarenje ovisi o sklonosti potrošnji.

Školski primjer monetarnog intervencionizma – korekcije deflatornog ili inflatornog jaza

- pri ravnomjernom i usporednom kretanju potrošnje i proizvodnje (linija 1) gospodarstvo se nalazi u stanju ravnoteže. Sva proizvodnja može biti realizirana

- porastom dohotka štednja raste i apsolutno i relativno , pa tako dolazi do takvog kretanja potrošnje koja ne odgovara razini i kretanju proizvodnje – linija 2

- razlika između nove linije potrošnje (2) i linije proizvodnje (1) predstavlja štednju (2-1) koja se pojavljuje nakon točke A. Na osnovi tog elementa pojavljuje se deflatorna komponenta, jer dio dohotka stoji neutralan u štednji (ne troši se).

- Da se spriječi da taj neupotrebljeni dohodak izazove pad proizvodnje – potrebno je da se taj dio dohotka upotrijebi za investicije. Potrošnja + investicije = linija 3

- Na taj se način potrošnja i investicije izjednačavaju (u točki B) s proizvodnjom i dohotkom. U točki B je štednja jednaka investicijama, a gospodarska kretanja i dohodak stabilni

- Ako se točka pune zaposlenosti (pz) nalazi na većoj razini zaposlenosti od one u točki B, tada ni te investicije ne iscrpljuju štednju. Razlika, tj. višak štednje nad ukupnom potrošnjom predstavlja deflatorni jaz (1 – 3) koji se prema K. konceptu treba ispuniti intervencijom države (destimulirati štednju, stimulirati investicije).

- Punjenje deflatornog jaza budžetskim deficitom stvara potrošnju, a inflacionira gospodarski proces (širi se proizvodnja čiji bi troškovi inače dovodili do dezinvestiranja) – zato je politika jeftinog novca pogodnija od politike budžetskog deficita. To se vidi na trojnom grafikonu:

3

rashodi = potrošnja

2

1

B

A

Troškovi proizvodnje NDpz

Deflatorni jaz (S>I)

30

- prvi grafikon (1) pokazuje prednosti likvidnosti (povećanje količine novca s točke A na B) koja dovodi do opadanja kamatne stope

- niža kamatna stopa kao posljedica povećane likvidnosti reflektira se na graničnu efikasnost investicija: ova se na grafikonu (2) povećava s točke A' na B' i tako dovodi do povećanja investicija (I)

- povećanje investicija dovodi do nove gospodarske aktivnosti: do povećanja neto nacionalnog proizvoda (BNP – amort) – grafikon (3)

Sličan stav prema politici jeftinog novca prema politici budžetskog deficita izražava i Hicks-Hansenov dijagram (model keynesijanske dohodne monetarne teorije).i

- i ekspanzivna budžetska politika i ekspanzivna monetarna politika povećavaju potražnju, ali imaju različit učinak na investicije. Ekspanizvna budžetska politika gura udesno liniju IS na IS', a time dovodi ne samo do povećanja dohotka (s Y0 na Y1) već i kamatne stope ( s i0 na i1) – stoga djeluje negativno na investicije

- ekspanzivna monetarna politika gura liniju LM desno i time dovodi do povećanja dohotka (s Y0 na Y1) i smanjenja kamatne stope (s i0 na i2) – to se lančano (kao na trojnom grafikonu) pozitivno odražava na graničnu efikasnost investicija, opseg investicija i proizvodnju.

Tijekom vremena ipak je intervencionizam tijekom vremena zakazao – inflacija se razbuktava paralelno s povremenim depresijama i deflatornim jazom. (To je Rueff najavljivao već ranije, smatrao je da će takva politka otvoriti vrata inflaciji i nezaposlenosti.)

A''

NNP

B''

2. Graničnaefikasnost investicja

I

I

B'

A'

i%

B

A

3. Investicije i proizvodnja

i%

N

1. Prednost L

i1

i0

i2

LM'

LMISISii

YY0 Y1

31

IS – linija investicija i štednjeLM – linija potražnje i ponude novca

Treba naglasiti da je proces formiranja kapitala realan, a ne goli financijski fenomen, na kojeg se naslanjaju investicije i drugi oblici potrošnje. Bitni su sljedeći uvjeti:

1. novčana akumulacija (mogućnosti odvajanja za proširenu reprodukciju iz tekuće proizvodnje) realna je samo ako ima i po obujmu i po strukturi realno (robno) pokriće

2. ako takvo pokriće postoji, proces formiranja kapitala se može odvijati jedino ako oni koji akumuliraju hoće tu novčanu akumulaciju i upotrijebiti za kupnju akumuliranih materijalnih vrijednosti

3. oni kojima je namijenjena proizvodnja tim investicijama moraju imati novac da je kupeU slučaju deflatornog jaza i uz provedenu «terapiju» postoji samo prvi od tri navedena uvjeta. Intervencionistička terapija pokušava umjetno stvoriti drugi uvjet, dok se treći uglavnom zaboravlja (to su npr. potrošački krediti). Umjetno stvaranje uvjeta 2 dovodi do inflacije, te stalne utrke cijena i nadnica – a uz zanemarivanje uvjeta 3 to dovodi do produbljivanja problema, povećanja potrebe za intervencionizmom, te jača inflatorne troškove proizvodnje potpomaganjem investicija i proizvodnje za koju nema mjesta.

IS – LM MODEL (HICKS – HANSENOV DIJAGRAM)- pristaše Keynesove teorije su izradili njezine različite varijante i interpretacije koje su poznate

kao suvremene keynesijanske (dohodne) monetarne teorije- najpoznatija je predstavljena H.-H. dijagramom ili IS-LM modelom kojim se grafički

objašnjava učinak budžetske politike i ekspanzivne monetarne politike na investicije, štednju, kamatne stope i dohodak. Polazi se od kratkog roka

- promatrano kratkoročno pretpostavlja se da se tehnološki faktori, troškovi investicija (obujam kapitala i radne snage) ne mijenjaju, a monetarni faktori (količina novca) se smatraju egzogenim varijablama

- druga je pretpostavka da je globalna makroekonomska ravnoteža (i proces njena uspostavljanja) određena dvijema parcijalnim ravnotežama. Prva je ravnoteža na tržištu roba i usluga (izražena je jednakosti investicija (I) i štednje (S)), a druga je ravnoteža na novčanom tržištu (znači jednakost ponude (M) i potražnje za novcem (L))

- da bi se postigla ukupna gospodarska ravnoteža mora postojati određena kamatna stopa, razina dohotka i količina novcapri kojima će se izjednačiti obje parcijalne ravnoteže

Uvjet ravnoteže na t. d. i u.: I = S Štednja ili šire akumulacija (S) je rastuća funkcija nacionalnog dohotka i predstavlja pozitivnu razliku između nacionalnog dohotka (Y) i potrošnje (C): S = Y – CPotrošnja je funkcija nacionalnog dohotka u kojoj je izražena Keyesova «sklonost potrošnji»: C = C(Y)Iz gornjih jednadžbi proizlazi da je štednja: S = Y – C(Y)Na drugoj strani investicije su opadajuća funkcija kamatne stope (i), a to znači da se one smanjuju njenim porastom i obratno (i↓ I↑). Ta se veza funkcionalno izražava: I = I(i)

Sada se ravnoteža na robnom tržištu (I=S) može pisati: I(i) = Y – C(Y)Ova jednadžba govori da će za svaku kamatnu stopu (i) postojati onaj iznos nacionalnog dohotka (Y) uz koji je iznos štednje (S) jednak iznosu investicija (I).Grafički se prikaz ravnotežnog iznosa S i I može prikazati kao opadajuća linija zavisna o visini kamatne stope (i) i iznosa nacionalnog dohotka (Y). Ravnoteža linije IS može se uspostaviti na svakoj točki uz određenu visinu kamatne stope i određeni iznos ND.

32

Novčana ravnoteža postoji kad je postojeća količina novca (tj. ponuda novca, M) jednaka potražnji novca (L): M = LPrema Keynesu potražnja za novcem se sastoji od dvije varijable: L1 - potražnja za novcem u transakcijske svrhe, koja uglavnom zavisi o dohotku i L2 – potražnja za novcem kao imovinom tzv. špekulativna potražnja novca ili potražnja novca za kupovanje vrijednosnica (uglavnom obveznica) ili druge imovine, koja uglavnom zavisi od postojeće kamatne stope i predviđanja.Desnu stranu jednadžbe možemo prikazati kao: L = L1 + L2

L1 je funkcija likvidnosti koja zavisi od visine dohotka Y i ona je rastuća funkcija dohotka, a novac se traži za tekuće poslovanje i zbog pobuda predostrožnosti («za crne dane»): L1 = L(Y)L2 je funkcija likvidnosti koja izražava potražnju novca kao imovine, a ovisi o odnosu između tekuće kamatne stope i «stanja predviđanja», ona je opadajuća funkicija kamatne stope (i): L2 = L(i)Jednadžbu sada možemo pisati: M = L1 (Y) + L2(i)Ukupna potražnja za novcem je funkcija nacionalnog dohotka (Y) i kamatne stope (i) – a takav je slučaj bio i s štednjom i investicijama. Grafički prikaz LM linije pokazuje da je ona suprotnog smjera.

Ove dvije parcijalne ravnoteže (na tržištu roba i usluga i na novčanom tržištu) sadrže dvije iste nepoznanice (i, Y) što omogućuje njihovu integraciju u jedinstvenu makroekonomsku ravnotežu.Grafički je to ona točka gdje se sijeku IS i LM krivulja – tako smo došli do Hick-Hansenovog dijagrama.

YY1 Y2

0

i1

i2

iI = S ili I(i) = Y – C(Y)

i2

i1

LM

YY1 Y20

i

M = L ili M = L1 (Y) + L2(i)

E

Y

IS

LM

i0

i

Y0

0

33

Linija IS – ravnoteža na tržištu roba i usluga

Linija LM – ravnoteža na novčanom tržištu- ravnoteža ponude i potražnje novca može se uspostaviti na svakoj točki linije LM uz određenu visinu kamatne stope i nacionalnog dohotka

Dijagram pokazuje da postoji samo jedna točka ravnoteže (E), što znači da uz postojanje dviju parcijalnih ravnoteža postoji samo jedan određeni iznos dohotka, kamatnjak, iznos potražnje novca, iznos investicija, iznos štednje, koji odgovara ravnotežnom stanju. Promjene bilo koje od navedenih varijabli od razine koja odgovara općoj ravnoteži izaziva promjene u ostalim varijablama koje traju dok se ne uspodtavi ravnoteža u nekoj novoj točki (E').

Proces uspostavljanja nove ravnoteže – ako je dodatna količina (ponuda) novca veća od potražnje za novcem taj će višak pojedinci upotrijebiti (dijelom ili u cijelosti) za kupovinu vrijednosnica i drugih financijskih instrumenata. Porast potražnje za tim financijskim instrumentima će dovesti do porasta njihovih cijena (što je isto kao i smanjenje kamatne stope), do porasta investicija i porasta potražnje na tržištu roba i usluga. To će dalje voditi porastu nacionalnog dohotka bilo realnog (pri nepotpunoj zaposlenosti bilo nominalnog (pri punoj zaposlenosti). Taj će proces trajati sve dok se opet ne uspostavi I=S i M=L i opća jednakost IS=LM.U slučaju da dođe do porasta nominalnog nd, a ne dođe do porasta količine novca u optjecaju (ponude), proces će teči obratno (prodaja vrijednosnica, odnosno manja potražnja za njima što je isto kao i porast kamatnih stopa, smanjenje investicija, nd i štednje)Veza između potražnje novca i visine kamatne stope sadrži i neke specifičnosti koje se najčešće zanemaruju: to su zamka likvidnosti i najviši domet (classical range). Kad znamo da se ukupna potražnja za novcem (L) sastoji od dva dijela: L1, koji je funkcija dohotka (Y) i L2, koji je funkcija kamatne stope (i), možemo na liniji LM izdvojiti tri segmenta funkcije potražnje novca u odnosu na visinu kamatne stope:

a) u situaciji kad je kamatna stopa ekstremno visoka (ie), kad je postigla svoj najviši domet (classical range), iznad te stope potražnja za novcem kao imovinom ne postoji (L2(i) = 0),ona se svodi samo na potražnju za novcem kao transakcijskim sredstvom (L1) koja je funkcija dohotka i apsorbira eventualnu dodatnu ponudu novca. To praktički znači da se privredni život mora odvijati bez obzira na visinu kamatnjaka, bez obzira što njegova visina dovodi do «zidanja» cijena na više. U toj situaciji linija koja označava potražnju za novcem kao transakcijskim sredstvom postaje potpuno okomita – neelastična.

b) U situaciji kad se kamatna stopa spusti ispod nekog minimuma cjelokupna potražnja za novcem se svodi na novac kao imovinu koja postaje beskonačno elastična ( L2(i) = ∞), a L1(Y) = 0. Ispod te razine kamatnjaka nikakva dodatna ponuda novca nema utjecaj na kamatnu stopu šzo znači da u toj zoni količina novca nema utjecaj na gospodarska kretanja (investicije, zaposlenost...). to je zona neefikasnosti monetarne politike.

c) u području između dviju ekstremnih razina kamatnjaka, promjene kamatnjaka i količine novca djeluju na investicje, dohodak, na potražnju za novcem kao oblikom imovine...

MONETARISTIČKA TEORIJA M. FRIEDMANA: MONETARIZAM ILI MONETARISTIČKA KONTRAREVOLUCIJA

Reformulirana kvantitativna teorija novcaSvojom interpretacijom i reformulacijom kvantitativne teorije novca on je postavio novu teoriju. U radovima: Nova formulacija kvantitativne teorije novca, Kontrarevolucija u monetarnoj teorijiOsnovna je pretpostavka reformulirane kvantitativne teorije novca da je ona u prvom redu teorija potražnje novca i da ona nije teorija proizvodnje ili teorija razine cijena. Potražnju novca određuju

L1(Y) = neelast.L2(i) =0

Classical range

Zamka likvidnosti

0

iz

ie

i

Y

L2 (i) = ∞L1(Y) = 0

34

različite determinante za različite subjekte pri čemu se posebno izdvajaju dvije grupe subjekata: poduzeća i pojedinci (ostali ek.subjekti). To znači da treba razlikovati potražnju novca od strane poduzeća od potražnje ostalih subjekata (pojedinaca). Za proizvodno poduzeće novac je kapitalno dobro, a za pojedince novac je jedan oblik aktive, jedan od oblika držanja imovine. Funkcija potražnje novca od strane poduzeća je slična proizvodnoj funkciji, jer je on kao kapitalno dobro neophodan za proizvodnju dobara i usluga. Funkcija potražnje novca od strane pojedinca slična je funkciji potrošnje. Tako definirana teorija potražnje novca, gdje se novac javlja kao jedan od oblika kapitala i kao jedan od oblika imovine omogućuje integraciju monetarne teorije s teorijom kapitala.Reformulirana kvantitativna teorija novca spada u grupu imovinskih teorija kojima je polazna osnova da se novac traži kao dio imovine, a potražnju novca determiniraju 3 grupe faktora: a) ukupna vrijednost imovine koja se drži u različitim oblicima; b) cijene određenog oblika ili alternativnih oblika imovine i prinosa koji oni donose; c) ukusa i preferencija pojedinaca krajnjih vlasnika imovine. Pojedini ekonomski subjekti određuju koji će dio svoje imovine držati u novčanom obliku, a koji u drugim oblicima. Friedman razlikuje 5 različitih oblika u kojima se može držati imovina:

1) novac (M) definiran kao oblik imovine koji je općeprihvaćen za plaćanje pri kupovini i za otplatu dugova po određenoj fiksnoj nominalnoj vrijednosti

2) obveznice (B) koje se definiraju kao pravo potraživanja određenog fiksnog nominalnog iznosa dohotka

3) dionice (E) koje se definiraju kao pravo na razmjerno učešće u dobiti poduzeća4) fizička dobra (G) bez ljudskog kapitala5) ljudski kapital (H) ili radni kapacitet pojedinca

Sakom od navedenih oblika odgovara određena vrsta dohotka ili prinos od pojedinog oblika imovine. Novac može dati dohodak u vidu kamate na depozite po viđenju. Standardna obveznica nosi dohodak u vidu kamate (tj.vrijednost kupona) i u vidu dohotka zbog promijene cijena obveznica. Standardna dionica nosi dohodak u 3 oblika: dohodak koji odgovara kamatnoj stopi, dohodak koji predstavlja korekciju kamatne stope ovisno o promjeni opće razine cijena i dohodak od promjene cijena dionica na tržištu. Stopa dohotka od dionice definira se odnosom dividende i cijene dionice. Dohodak od fizičkih dobara ima slične komponente kao i dohodak od dionica – razlika je što je prilijev više u naturi nego u novcu. Dohodak od radnog kapaciteta predstavlja dohodak iz radnog odnosa i drugih oblika zarade.Odnos između dohotka kao toka i imovine kao stanja F. Uspostavlja putem kamatne stope (r): dohodak (Y) je prinos od imovine, a imovina (W) je diskontirana (sadašnja) vrijednost dohotka:W = Y/r ili Y = W r- najznačajniji doprinos reformulirane teorije u smislu integracije monetarne teorije s teorijom kapitala. Potražnja novca koja se jednako odnosi na potražnju novca poduzeća ili ekonomske jedinice prema ref.ktn. definira se jednadžbom:M = f (P, rb, re, 1/P dP/dt, w, Y, u)P – opća razina cijenarb – prinos od obveznicare – prinos od dionica1/P dP/dt – stopa promjene opće razine cijenaw – odnos između fizičkog dijela imovine prema vrijednosti radnog kapaciteta jedne ekonomske jedinice (odnos dohotka od imovine i dohotka od rada)Y – dohodaku – varijabla koja određuje sklonost ekonomske jedinice određenoj strukturi (po obliku) imovineFunkcija realne potražnje novca (M/P) tj. nominalni iznos potražnje novca (M) korigiran za opću razinu cijena (P) sadrži samo realne varijable i glasi:M/P = f (rb, re, 1/P dP/dt, w, Y/P, u)Proizlazi da potražnja novca (2) ovisi o više vrsta dohotka koje nose pojedini oblici imovine i to: kamata određenih visinom kamatne stope na obveznice, stope prinosa od dionica, dohotka nastalog zbog promjene opće razine cijena, ukupnog dohotka, stope promjene opće razine cijena, odnosa fizičkog dijela imovine i radnog kapaciteta i od sklonsoti držanja određenih oblika imovine.

35

U gornjim jednadžbama kao determinanta potražnje novca ne javlja se suma novčanih transakcija već su istim determinantama određene i potražnja novca (u reformuliranoj) i suma novčanih transakcija (u klasičnoj teoriji).F. posebno naglašava stabilnost funkcije potražnje novca, a ne kao klasična kvantitativna teorija novca stabilnost brzine optjecaja novca. Brzina je to veća što je potražnja novca manja i obratno. Kad je riječ o stabilnosti funkcije potražnje novca misli se na stabilnost funkcionalnih odnosa između potražnje novca i varijabli koje je determiniraju. Postavka stabilnosti polazi od promjene novčane mase po stalnim stopama. Budući da se u ovoj teoriji novčana masa postavlja kao egzogena varijabla, pod kontrolom monetarnih varijabli, svaka ponuda novca koja je veća od potražnje za njim izazvat će niz međusobno povezanih privrednih procesa kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža. Ti procesi predstavljaju transmisijski (prijenosni) mehanizam koji objašnjava vezu između promjene u tim kretanjima (mijenja se iznos i struktura imovine, cijene investicija...).Tu se javljaju dva vremenska aspekta procesa izjednačenja ponude i potražnje novca: kratkoročni i dugoročni.Kratkoročni aspekt procesa monetarnog uravnoteženja svodi se na promjenu iznosa i strukture imovine ek.subjekta – prodajom ili kupovinom određenih oblika imovine što će dovesti do novih odnosa ponude i potražnje među njima i do promjene njihovih cijena. Promjene cijena će izazvati nove promjene u pogledu strukture i iznosa imovine što će utjecati na iznos dohotka (prinos od imovine) i izdataka za potrošnju i investicije i uopće realna kretanja . Dugoročni aspekt ima nekoliko sekvenci. Povećanje ponude novca izaziva pad kamatne stope što povećava potražnju, proizvodnju, zaposlenost i cijene. Sljedeća sekvenca je da će porast cijena dovesti do porasta kamatnih stopa, te opadanju potražnje, proizvodnje i zaposlenosti. Zbog porasta cijena, nominalno visoka količina novca realno će se smanjiti i bit će jednaka početnom realnom iznosu novca, a ponovna ravnoteža ponude i potražnje novca ostvarit će se na početnoj razini proizvodnje, zaposlenosti, realnog dohotka, realne količine novca, ali na višoj općoj razini cijena (inflaciji), višoj razini nominalnog dohotka i nominalne količine novca. Suprotan je proces ako je ponuda novca manja od potražnje za njim. U ovom vremenskom aspektu se reformulirana kvantitativna teorija novca ne razlikuje od klasične. Formulirao je monetarizam koji zastupa stav da privreda ima ugrađene mehanizme automatskog uravnoteženja koji dugoročno gledano osigurava optimalne rezultate – državna intervencija narušava procese uspostavljanja ravnoteže.Ključne postavke monetarizma:

1. postoji skladan (ali ne i precizno definiran) odnos između stope rasta količine novca i stope rasta nominalnog dohotka

2. ovaj odnos nije odmah vidljiv – potrebno je vrijeme dok promjene u monetarnom rastu počnu djelovati na dohodak. Taj je interval promjenljiv.

3. u prosjeku promjena u stopi monetarnog rasta izaziva promjenu u stopi rasta nominalnog dohotka otprilike 6-9 mjeseci kasnije

4. izmijenjena stopa rasta nominalnog dohotka, u pravilu se najprije odražava u proizvodnji, a gotovo uopće ne na razini cijena

5. efekat na razinu cijena će se u prosjeku javiti 6-9 mjeseci nakon učinka na dohodak i proizvodnju. Tako će ukupno vremensko zaostajanje između promjene u monetarnom rastu i promjene u stopi inflacije u prosjeku iznositi 12-18 mjeseci. Stoga je teško zaustaviti inflaciju kad joj je dopušteno da se javi i razvije

6. odnos nije savršen, postoje oscilacije u odnosu između monetarne promjene i promjene u dohotku

7. kratkoročno (5-10 godina) monetarne promjene primarno djeluju na proizvodnju, a dugoročno (preko desetljeća) primarno na razinu cijena

8. inflacija je uvijek i svuda monetarni fenomen (prema M.F.) – ona se može stvoriti samo rastom količine novca koji je brži od stope rasta proizvodnje

9. rashodi javnog sektora mogu, ali ne moraju biti inflacijskog značaja. Oni će biti očigledno inflacijski ako se financiraju kreiranjem novca ili bankarskih depozita

Neki se monetaristi zalažu za politiku «finog usklađivanja» - primjena stope monetarnog rasta kao instrument neutraliziranja drugih sila koje doprinose nestabilnosti. F. smatra da je znanje o odnosu

36

novca, cijena i proizvodnje previše oskudno te je veća vjerojatnost štete nego koristi. On se stoga zalaže za rast ukupne količine novca po stabilnoj konstantnoj stopi čime bi se osigurali stabilni monetarni okviri za ekonomski rast, a da pri tome sama ne uzrokuje nestabilnost i poremećaje. To je poznato kao pravilo 5% (za SAD).

MONETARNI TRANSMISIJSKI MEHANIZAMDefinira se kao prijenosni mehanizam utjecaja monetarnih na realna kretanja (investicije, potrošnja, zaposlenost, realni nd, razina cijena) u gospodarstvu.Monetarna ravnoteža (MS = MD) definira se kao stanje u kojemu je ponuda novca (MS) tj. postojeća količina novca jednaka potražnji novca (MD). Ako se promijeni potražnja novca (uz nepromijenjenu ponudu) ili se promjeni ponuda (uz nepromijenjenu potražnju) ili ako dođe do promijene i ponude i potražnje novca, ali po različitim stopama, dolazi do monetarne neravnoteže. Ponovna ravnoteža između MS i MD uspostavlja se preko monetarnog transmisijskog mehanizma. Mehanizam djeluje kroz nekoliko segmenata povezivanja monetarnih i ostalih (financijskih i realnih) varijabli i njihovom povratnom utjecaju na proces uravnoteženja. Taj povratan utjecaj čine: monetarne transakcije – preko kojih se očituju mjere monetarne politike, realne transakcije – s domaćim i inozemnim subjektima i financijske transakcije – s domaćim i inozemnim subjektima. Pri tome je važno napomenuti da transakcije s domaćim subjektima izazivaju povratne utjecaje na potražnju novca, dok inozemne transakcije (izvoz,uvoz) utječu na promjenu količine novca (izvoz↑, priljev deviza↑, konverzija u domaću valutu ↑, količina novca u optjecaju↑; i obratno). Transmisija monetarnih impulsa je jako složena, a rezultati ovise o financijskoj strukturi – razvijenosti novčanog i financijskog tržišta. Što je struktura razvijenija to će prijenos impulsa monetarne politike na financijske i realne transakcije biti brži i efikasniji. Najvažniju kariku u mehanizmu čini utjecaj jednog kamatnjaka na drugi, njihov daljnji utjecaj i međuefekti koji se javljaju (imovina – obujam i struktura, supstitucija).

Riječ je o čistom monetarističkom obrascu prema kojem je ponuda novca egzogena varijabla čija količina izaziva prilagođavanje financijskog portfelja i drugih financijskih kategorija (novac, krediti, kamatnjaci), a time i efekte supstitucija i imovinske efekte što utječe na sumu izdataka i efekte u realnom sektoru (cijene, proizvodnja...).Keynes prijenosni proces monetarnih impulsa započinje aktivnošću središnje banke. Da bi potaknula rast ona će povećati ponudu novca što će sniziti kamatnjak. To će potaknuti investicije i potrošnju te dovesti do veće proizvodnje i zaposlenosti – povećanje nacionalnog dohotka.Friedman kaže da se ravnoteža narušava promjenom ponude novca, a ne potražnje novca koja je za njega stabilna – odatle se impulsi dalje šire na financijsko tržište i realni sektor. Kamatna stopa nije tako bitna – tražena količina novca je prilično neelastična na nju. Odlučujuća je želja da se određeni oblik imovine posjeduje ili ne posjeduje.

1

2

Mjere monetarne

politike

Prilago-đavanje portfelja

Novac, krediti,

kamatnjaci

Promjena relativnih

cijena

Promjena

imovine

Efekti supsitucije

Imovinski efekti

IzdaciRealni sektor i razina cijena

Efekti racionira-

nja

Krediti Potra-žnja

kredita

Središnja banka

Komercijalne banke

Nebankarski sektor

1očekivani efekti2neposredno djelovanje, npr.

politike otvorenog tržišta s

nebankarskim sektorm

37

Opća shema monetarnog uravnoteženja: ako je ponuda novca veća od potražnje novca dolazi do porasta potražnje kratkoročnih vrijednosnica i pada njihove kamatne stope. Iza toga zbog promjene ponude financijskih instrumenata padaju i dugoročne kamatne stope, a to stimulira investicije, proizvodnju i potražnju dobara i usluga. Zbog povećane proizvodnje i potražnje roba povećava se potražnja novca što apsorbira povećanu ponudu novca (uključujući u taj proces ponudu i potražnju kredita banaka. Razvijeno financijsko tržište je vrlo važna pretpostavka monetarnog uravnoteženja. Kamatne stope na različite instrumente novčanog tržišta obično su viskog stupnja korelacije i na dugi rok teže sve užoj fluktuaciji. U kratkom roku moguće su veće razlike u kamatnim stopma instrumenata. Takva će situacija pokrenuti tržišne snage da kupnjom ili prodajom vrate kamatne stope u uobičajeni raspon.

PSIHOLOŠKA OBJAŠNJENJA INFLACIJEPromatrat ćemo autore kod kojih je psihološki element odlučujući.Aftalion – nadovezuje se na ideje marginalista. Polazi od dohodne teorije koja kod njega poprima oblik «dohodno-psihološke teorije vrijednosti novca». Razina cijena je funkcija varijacije dohodaka i funkcije predviđanja, a ne količine novca – čak i onda kad količina novca ne raste pojedinci će biti skloni da skuplje plaćaju robu ako se njihovi prihodi povećavaju. Sve ono što dovodi do porasta dohotka vodi povećanju potražnje robe i izaziva porast cijena. Dohodnu teoriju korigira time da će kretanje cijena ovisiti ne damo o varijaciji dohotka nego i od predviđanja. Pri tome se oslanja na Wiesera – ocijena vrijednosti posljednje jedinice dohotka zavisi ne samo o veličini dohotka već i od iskustva u prošlosti i očekivanja u budućnosti (vrijednost nekog dobra ne zavisi samo stvarnom zadovoljenju koje pruža zadnja jedinica, nego od onoga što se očekuje da će pružiti). U obzir se moraju uzeti i očekivanja prodavača. Uvođenjem očekivanja ova teorija postaje psihološka teorija. Aftalion pri tome ne modificira samo kvantitativnu toriju, on je u stvari pobija. Porast količine novca izaziva porast cijena samo kad ga prati porast dohotka; odnosno porast cijena, povećavajući gospodarsku aktivnost, povećava potrebu za novcem. Pristaše teorije ponašanja – ponašanje različitih društvenih grupa odlučujući je faktor u kretanju cijena i razvoju inflacije.Neke varijante ove teorije zadržavaju čvrstu vezu s realnim faktorima, ali im daju psihološka tumačenja. Npr. Perrouxova teorija dominacije – dominantne tvrtke i ekonomije imaju na tržištu odlučujuću ulogu. Odluke velikih jedinica (javna vlast, velika gospodarska udruženja) najsnažnije utječu na sva kretanja. Mnogobrojne male ekonomske jedinice se tom utjecaju podvrgavaju. Ponašanje velikih utječe na ponašanje malih i određuje kretanje cijenaJ. Denizet - ponuda novca zavisi od sporazuma volje poduzeća i bankara (koji se ponašaju svak prema svojim zakonima)Upozoravaju na nedostatke modela inflatornog jaza: ne vode brigu o ponašanju različitih socijalnih grupa. Socijalna struktura društva i društvena raspodjela su važni za pojavu neravnoteže.Svi suvremeni autori koriste predviđanja, ponašanja i očekivanja u svojim teorijama. Neki smatraju da je za konkretnu monetarnu politiku središnje banke bitno da u skladu s nekim planskim projekcijama djeluju na ponašanje ljudi kako bi uskladili odnose koji su se deformirali zbog ljudskog ponašanja.

INFLACIJA TROŠKOVARadcliffeov odbor – skupina britanskih stručnjaka koja je 1957-59. proučavala djelovanje monetarnog sustava. Odbor je zaključio da monetarni mehanizmi ne mogu kontrolirati gospodarstvo samo promjenama bankovne stope, već treba uključiti fizičke i druge oblike kontrole te jači politički nadzor bankovnog sustava (potrošačkih kredita, osiguravajućih kompanija i drugih institucija koje osim banaka daju zajmove). Ukazao je na važnost i drugih likvidnih instrumenata, koji po definiciji ne ulaze u novčanu masu M1, te težište promatranja utjecaja novca na gospodarska kretanja stavio na likvidnost, a ne na novčanu masu M1. Odnosno dok se se tradicionalno priljev novčanih prihoda i količina novca (= papirni + depozitni novac) smatrale varijablama koje direktno utječu na razinu potražnje, oni smatraju da je novčana masa (u smislu kupovne moći koja se može direktno prenijeti), premda ne zanemariva, samo jedan dio široke strukture likvidnosti privrede. Te druge komponente čine: količina javnih i privatnih vrijednosnica, krediti za kupovinu na otplatu, samofinanciranje poduzeća i poslovni krediti koje poduzeća daju svojim klijentima.Mnogi ekonomisti 50-ih godina smatraju da je inflacija na Zapadu bila inflacija troškova proizvodnje. S obzirom na to da nadnice rastu brže nego produktivnodt rada, dolazi do povećanja troškova

38

proizvodnje što izaziva rast cijena i inflatorni proces. Tu su tezu zastupali angloamerički ekonomisti a poznata je kao teza o «inflatornoj spirali nadnica».Wallich – s tim u vezi zastupa tezu normiranja porasta nadnica.Hahn – smatra da su nadnice uzrok inflacije troškova i inflacije potražnje. Do prve dolazi zbog pritiska sindikata u doba nezaposlenosti, a do druge u doba poleta zbog isplate većih nadnica nego što su tarife. Smatra da nadnice djeluju inflatorno i onda kad su u skladu s povećanjem produktivnosti rada. Naime porast produktivnosti je posljedica investicija (povećanih ulaganja za svako radno mjesto) i kad onda sindikati uspiju da se dobit, koja proizlazi iz povećanja produktivnosti, raspodjeli njihovim članovima došlo je do dvostrukog nagrađivanja za istu uslugu.Lutz – dolazi do istog zaključka. Uspoređuje dvije situacije u kojima adekvatna kreditna politika uspijeva održati cijene stabilnima. U jednom slučaju nominalne pa, prema tome, i stvarne nadnice ostaju konstantne, dok se u drugom povećavaju u skladu s povećanjem produktivnosti. U prvom slučaju će investicije biti veće nego u drugom, jer je tada dobit poduzeća veća, a i štednja je snažnija nego u slučaju kada se radnicima povea dohodak. Ako je stalna potreba investiranja jednaka u oba slučaja, onda će povećanje nadnica imati inflatorni učinak, čak i uz paralelan porast produktivnosti, jer će u tom slučaju bit potreban mnogo veći volumen kredita da zadovolji potrebe investicija.Izvještaj OECD-u o uzrocima rasta cijena u Zapadnoj Europi – spominju 4 uzroka povećanja cijena: 1. specijalni ili povremeni faktori; 2. višak potražnje; 3. pregovorima izboreno preveliko povećanje plaća; 4. monopolističke cijene od kojih 2. i 3. smatraju presudnima. Oni mogu djelovati jedan na drugoga i istovremeno, no smatraju se nezavisnim snagama (uzrocima).James – dokazuje takve teorije neosnovanima: porast nadnica je induciran prethodnim porastom ostalih dohodaka i cijena, te ima značaj kompenzacije. Osobitu brigu posvećuje elastičnosti anticipacije, tvrdi da je ona kod radnika veoma slaba, a kod poduzetnika veoma velika i prema tome oni najjače utječu na dalje kretanje cijena. Smatra da se iza ideje o inflaciji troškova kriju politički ciljevi – ograničenje moći sindikata i ograničenje porasta nadnica.Balogh – zastupa tezu o inflaciji troškova. Obraća pozornost koju sa sobom nosi monetarna restrikcija. Uzrok inflacije vidi u proizvodnji, tj. padu produktivnosti. Privredni razvoj i stabilnost kompatibilni su samo ako produktivnost raste toliko da može udovoljiti radnicima bez povećanja cijena i u isto vrijeme podržati tendencije porasta investicija. Kritizira koncepcije blokiranja potrošnje. Smatra da je problem inflacije zapravo stari problem poslovnih ciklusa – objašnjenje inflacije se mora tražiti u kretanju društvene reprodukcije.

Kao faktori inflacije spominju se još porasle uvozne cijene (1) i porasle cijene nekih sektora(2).(2) ovo se povezuje s monopolističkim cijenama i dominacijom velikih tvrtki, a tiče se napora nekih proizvođača da sebi osiguraju veću maržu neto i bruto profita na dobrima koje prodaju (što je moguće na tržištima na kojima neki sudionici imaju visok stupanj moći). Ovo vrijedi za pokušaje povećanja profitne stope u nekim industrijama u SAD koji su kasnije doveli do porasta cijena industrijskih proizvoda.(1) uvozne cijene su povezane s platnom bilancom. Deficit platne bilance je taj koji najsigurnije otvara putove inflacije. On najprije pokazuje da zemlja troši više nego što proizvodi. Na kraći i dulji rok izaziva brojne smetnje: u pomanjkanju vanjskih kompenzatornih kredita on utječe na sniženje vrijednosti domaćeg novca na deviznom tržištu. Iz toga proizlazi povišenje cijena uvezenoj robi (sirovinama), prodaja vlastite robe uz nižu cijenu: strane se kupnje povećavaju, a to može stvoriti i stanje oskudice ili povišenje cijena na domaćem tržištu. Unutarnje cijene postaju spekulativne (psihološki faktor) i nastoje u svom kretanjuslijediti povišenje tečajeva zlata i deviza. Devizne rezerve se iscrpljuju, a emisije bez pokrića se ubrzavaju. Globalna potražnja robe se povećava, dok se zbog pomanjkanja deviza uvoz, koji bi mogao usporiti rast cijena, ne može više povećavati.Nerazvijene zemlje su osuđene na inflaciju i u slučaju suficita: u tom slučaju ništa ne spriječava strane fondove koje one primaju, da se pretvori u kupovnu moć koja snabdijeva sve jaču i jaču potražnju.Osim toga deficit dovodi do potrebe stimulacije izvoza, a time i do izvoznih premija i poreznih olakšica – to ima za posljedicu stvaranja fondova stimulacije koji se formiraju novim opterećenjima gospodarstva. To dovodi do povećanja troškova proizvodnje, a time i do rasta cijena.

39

4. DIO (str.258-313)

1. BANKEFunkcije: depozitna, kreditna, čuvanje vrijednosti, platni promet, emisija i prodaja vrijednosnih papira, sa komitentima)Financijski posrednici:

- univerzalne banke- komercijalne banke (ili depozitno-kreditne)- štedionice- investicijske banke (ili financijske banke, bave se emisijom i trgovinom vrijednosnicama) i

negdje razvojne banke- financijske institucije i financijske kompanije- osiguravajuće kompanije- mirovinski fondovi- investicijski fondovi i bankarski holdinzi

- teško je povući jasnu granicu- depozitne institucije: komercijalne banke, štedionice, štedno-kreditne zadruge, kreditne unijeOsnovni komercijalno – bankarski poslovi

- pasivni: oni kojima banka dolazi do sredstava, gdje se ona javlja kao dužnik- aktivni: u kojima se pojavljuje u ulozi vjerovnika- neutralni: (indiferentni ili komisioni), u njima banka ima ulogu komisionara, ne javlja se ni

kao dužnik ni kao vjerovnik- vlastiti: poslovi koje banka obavlja za svoj račun

PASIVNI BANKARSKI POSLOVI – preko kojih banka prikuplja sredstva za svoj rad, pojavljuje se kao dužnik, o značaju tih poslova ovisi njena kreditna djelatnost (po opsegu i vrsti).Najvažniji pasivni kratkoročni poslovi su depozitni poslovi, kojim se prikupljaju slobodna sredstva gospodarstva, pojedinaca i države, a to su:

ulozi na štednju – karakterizira ih stabilnost novčani polozi – povremena polaganja novčanih suma, koje njihovi vlasnici redovito u

kratkom roku povlače čekovni i žiro depoziti – kontokorentni ulozi; predstavljaju sredstva gospodarskih organizacija,

ustanova i nadleštava, stanovništva; svakodnevno pritječu u banke radi obavljanja tekućih plaćanja

U pasivne bankarske poslove spadaju još i specijalni poslovi, oni koji su za jednu banku predstavljaju pasivne (najčeće poslovnu banku), a za drugu aktivne (središnja banka) b.p.:

reeskont – kratkoročna pasivna operacija koja se obavlja između dviju banaka, obično emisijske i kreditne. To je operacija koju obavlja neka banka (kreditna) kad mjenice iz svog portfelja koje su već eskontirane (ili slične vrijednosnice koje služe kao pokriće odobrenih kredita) ponovo eskontira (dakle reeskontira) kod emisijske banke (može i kod neke druge). Dakle to je kredit na temelju zaloga već ranije eskontirane mjenice. (Reeskont je pasivna operacija za kreditnu banku jer tako ona dolazi do novih sredstava, a za emisijsku aktivna jer ona plasira svoja sredstva)

relombard – posao sličan reeskontu, s razlikom što je predmet relombarda neki drugi vrijednosni papir, a ne mjenica. Dakle kredit na temelju zaloga već ranije lombardiranog (već korištenog kao zalog) vrijednosnog papira (koji nije mjenica). Banka dolazi do samo dijela vrijednosti tog papira.

Izdavanje certifikata o depozitu i blagajničkih zapisa – središnja banka izdaje blagajničke zapise (pasivni) i prodala ih poslovnoj banci (aktivni) i obratno. Na ovaj način banka uvećava svoj kreditni potencijal.Među pasivne poslove bi se mogla svrstati i emisija vlastitih dionica i obveznica.

Dugoročna sredstva se prikupljaju na tržištu kapitala emitiranjem vrijednosnica: dionica, založnica, obveznica itd. Ona se također formiraju iz dugoročnih depozita, te dijelom na osnovi transformacije kratkoročnih u dugoročne izvore.

40

AKTIVNI KRATKOROČNI POSLOVI – banka je u ulozi vjerovnika, a obuhvaćaju različite vrste kredita s rokom dospijeća do 1 god. na osnovi kojih ona naplaćuje kamate. To su: Kontokorentni kredit – tj. kredit po tekućem i žiro računu. Banka odobrava kredit svom

komitentu i to na način da mu odobrava višemjesečnu – katkada i trajnu – kreditnu liniju do određenog iznosa novčanih sredstava i uz određenu, najčešće dosta visoku, kamatnu stopu. Ti krediti su vrlo skupi, ali postoji velik interes zbog pogodnosti koje pruža – omogućuje klijentu uporebu kredita prema stvarnim periodičnim potrebama («kada i kolko želi do dozvoljenog minusa»), a banka ima jako visok i stabilan prihod.

Eskontni kredit – kredit na osnovi mjenice, a znači isplatu mjenice prije njena dospijeća po odbitku kamata («A» proda robu «B», on nema novca pa izda mjenicu, koju A odnese u banku i traži isplatu prije dospijeća, umanjenu za iznos kamate (diskont))

Lombardni kredit – kredit na osnovi zaloga pokretnih stvari (npr. plemeniti metali, umjetnine) ili vrijednosnog papira koji nije mijenica. Ova dosad tri nabrojena kredita su isplatni krediti. Postoje i garantni krediti pri kojima ne dolazi do stvaranja novčane mase (banka u prvom redu garantira, a stvarni isplatitelj je njen komitent):

Akceptni kredit – banka akceptira mjenicu svog komitenta, povećavajući joj time bonitet i kvalitetu, da bi se ona brže realizirala – da bi trasant mjenice brže i lakše dobio eskontni kredit domaće ili strane banke. Akceptiranjem mjenice banka postaje glavni mjenični dužnik. Dakle ne dolazi do odobravanja kredita. Za akcept banka naplaćuje proviziju.

Rambursni kredit – kombinacija je akceptnog i eskontnog kredita. Najviše se javljaju u prekomorskoj trgovini kada se izvoznik i uvoznik međusobno ne poznaju. Sastoji se u tome da banka za račun kupca (uvoznika) akceptira mjenicu koju je ispostavio prodavač(izvoznik). Akceptirana mjenica se dostavlja izvozniku, koji je može eskontirati, prodati na burzi i sl. i time doći do brže naplate. Dužnik je uvoznik prema banci koja je akceptirala.

DUGOROČNI AKTIVNI POSLOVI: sve vrste kredita s rokom preko 1.god., dugoročni plasmani sredstava (stambeni, hipotekarni, građevinski, investicijski,industrijski....)

NEUTRALNI ILI KOMISIJSKI POSLOVI: poslovi koje banka kao posrednik obavlja za račun klijenta. Banke naplaćuju proviziju na usluge klijentu u platnom prometu, prodaju različitih vrijednosnih papira i mjenjačkih poslova i sl.

VLASTITI POSLOVI: poslovi koje banka obavlja za vlastiti račun. Arbitražni poslovi, burzovne špekulacije, osnivanje industrijskih poduzeća i sl.

KAMATNA MARŽA – razlika aktivnih kamatnih stopa (one uz koje poslovne banke odobravaju kredite) i pasivnih kamatnih stopa (kamatne stope na različite oblike depozita). Aktivne su obično više od pasivnih a iz te razlike slijedi zarada poslovne banke.

EMISIJSKA BANKA – BANKA BANAKA

Središnja banka:- predstavlja vrhovnu monetarnu vlast, koja kontrolira zakonima uspostavljeni jedinstveni

novčani, kreditni i bankovni sustav jedne zemlje- odgovorna je za provođenje monetarne politike (kvantitativnim i kvalitativnim

instrumentima monetarne politike) te održavanje stabilnosti cijena (razina cijena koja je dovoljno stabilna da očekivanja promjena cijena neće postati važan čimbenik ekonomskih odluka, u tom smislu neke zemlje kao glavni cilj postavljaju ciljanje inflacije – odabiranje i postizanje optimalne stope inflacije) i vrijednosti nacionalne valute

- nezavisna je institucija (u manoj ili većoj mjeri, odnosno pod manjim ili većim je utjecajem države), koju osniva država, i jedina je ovlaštena da kreira primarni novac koji je oficijelni novac dotične zemlje

41

- kreditni je oslonac bankarskog sustava i regulator njegove likvidnosti (u tom cilju određuje stopu obvezne rezerve, minimalne likvidnosti, eskontnu i lombardnu, pa posredno djeluje na aktivne i pasivne stope); općenito: kontrolira i nadzire rad depozitnih institucija

- zajmodavac u krajnjoj nuždi (engl. lender of last resort) (kao kreditni oslonac i regulator njegove (bankarskog sustava) likvidnosti, pa onda i kreditne sposobnosti) 1. naziv za središnju banku kao banku banaka koja drugim bankama pozajmljuje novac za premošćivanje trenutne nelikvidnosti; 2. glavna funkcija središnje banke, garantiranje likvidnosti bankovnog sustava kao krajnji izvor kredita; 3. sposobnost središnje banke da održava opću likvidnost plaćanja tijekom krize, koristeći standardne instrumente monetarne politike: operacije na otvorenom tržištu i odobravanje kredita za likvidnost.

- Odgovorna je za međunarodnu likvidnost, devizne rezerve i politiku tečaja nacionalne valute

- sama nikad ne može biti nelikvidna; s obzirom da kreira primarni novac kreditni potencijal joj je neograničen (primarna emisija se izravno ili neizravno ograničava kako bi se ostvarili ciljevi i zadaci monetarne politike)

- drukčija je od ostalih monetarnih institucija jer ne djeluje na načelu profita, ona ipak ostvaruje profit (iako joj to nije razlog postojanja kao što je za poslovne banke) svojom emisijskom funkcijom, kreditiranjem i ostalim. To je tzv. emisijska zarada - i ona je prihod državnog proračuna (ono što ostane nakon pokrivanja troškova poslovanja)

- veličina i karakter aktive određuje veličinu i karakter pasive; operacijama u aktivi stvara potraživanja banaka ili drugih izravnih komitenata prema njoj, a operacijama u pasivi iskazuje svoje obveze prema njima – ona ih može na zahtjev banaka isplatiti u gotovom novcu koji ona tiska

- ona je banka banaka – odobrava im kredite i drži depozite, ona je i banka države – drži vrijednosne papire za državu, njene depozite, odobrava kredite državi (njačešće kratkoročne, rijetko dugoročne, ponegdje su obje vrste zabranjene)

GLAVNE FUNKCIJE su joj:1. funkcije povezane s reguliranjem novčane cirkulacije, tj. platnog prometa i njegovom

likvidnošću. Grupa poslova oko opskrbljivanja gospodarstva novcem i briga za njegovu likvidnost

2. funkcije povezane s reguliranjem poslovanja kreditnog sustava, tj. drugih banaka. Reguliranje kreditne aktivnosti bankarskog sustava u skladu s potrebama gospodarskog života – onemogućavanje neograničene ekspanzije kredita ili oskudice kredita. Odgovornost za likvidnost kreditnog aparata.

3. funkcije povezane s međunarodnim platnim prometom, tj. briga za međunarodnu vrijednost domaćeg novca i likvidnost platne bilance tj. osiguranje dovoljnih rezervi svjetskih platežnih sredstava. Briga oko međunarodne likvidnosti zemlje

BITNE RAZLIKE IZMEĐU SREDIŠNJE I KOMERCIJALNE (POSLOVNE) BANKE:- za razliku od poslovne središnja banka ne može biti nelikvidna (jer ima privilegiju emisije

novca)- u poslovnoj banci veličina pasive određuje aktivu, dok je kod središnje banke obrnuto- samo središnja banka emitira efektivni (gotov) novac (putem primarne emisije), dok poslovne

banke emitiraju novac sekundarnom emisijom – odobravanjem kredita u obliku depozitnog novca

- poslovne banke obavljaju i kratkoročne i dugoročne transakcije, središnja banka samo kratkoročne (dugoročne su joj u pravilu zabranjene)

- klijenti poslovnih banaka mogu biti svi, dok središnjoj to mogu biti samo banke, štedionice i država

- cilj poslovanja poslovne banke je profit, ciljevi središnje banke su drukčiji (stabilnost novca, vrijednost nacionalne valute, različiti ciljevi monetarne politike)

42

INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE

1. politika otvorenog tržišta2. politika refinanciranja koja obuhvaća diskontnu i lombardnu politiku3. politika rezervi likvidnosti4. selektivna kreditna politika5. moralno uvjeravanje ili gentlemenski sporazumi6. politika privlačenja depozita komercijalnih banaka od središnje banke radi steriliziranja

viška njihove likvidnosti i sprječavanja njihove ekspanzije putem povoljne kamatne stope

POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA- klasični kvantitativni instrumentOtvoreno tržište: impersonalno tržište novca i kapitala na kojem nema neposrednog kontakta sudionika tj. onoga tko na osnovi vrijednosnih papira pribavlja novčani kapital i onoga tko ulaže u te vrijednosne papire.To je najvažniji instrument novčane politike u zemljama s razvijenim financijskim sustavom, jer je pretpostavka efikasnog djelovanja ove politike dobro organizirano tržište novca i kapitala i dovoljne zalihe vrijednosnih papira kod središnje banke kojima ona može intervenirati na otvorenom tržištu.Može se provoditi na tržištu novca (blagajnički zapisi) i na tržištu kapitala (državne obveznice).Plasman državnih vrijednosnica na otvorenom tržištu vrši se aukcijom – kao kupci se javljaju ovlašteni primarni dileri, a to su u pravilu velike banke, a posredno veliki institucionalni investitori. Primarni dileri kupuju za svoj i za tuđi račun. Ako kupuju za svoj račun, to zatim rasprodaju, dok institucionalni investitori to zadržavaju u svojim portfeljima kao unosan oblik plasmana. Vrijednosnice se mogu plasirati iz više razloga: financiranje manjka u proračunu, regulacija likvidnosti (obuzdavanje inflatornog pritiska ili povremene gospodarske recesije) i povremeno sterilizacija novca.

Postižu se izravni učinici na gospodarstvo, ogledaju se u: a. promjeni iznosa novca na računima depozitnih institucija – ako središnja banka prodaje

npr. državne obveznice smanjit će iznos novca na računima banaka, a to će bitno utjecati na smanjenje novčane mase – ostalo je manje novca za multiplikaciju depozita putem kreditne ekspanzije. Kad središnja banka kupuje vrijednosnice natrag, novac se ponovo ubacuje u optjecaj – povećava se iznos novca na računima banaka, povećava se novčani optjecaj zavisno od monetarnog multiplikatora

b. promijeni cijena i prinosa vrijednosnica na financijskim tržištima – kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu mijenjaju se njihove cijene, a time i prinosi. Povećanjem kupnje obveznica porast će njihove cijene, ali će prinos (odnos između kamata i tekuće tržišne cijene) pasti i obrnuto. Kako je središnja banka najveći kupac i prodavatelj ona može izravno utjecati na cijene, a time na kamatnu stopu.

c. Promjeni u ekonomskim očekivanjima – efekt operacija na otvorenom tržištu je i promjena očekivanja. Njih budno prate i analiziraju: brokeri, dileri, bankari, investitori... Na temelju aktivnosti na otvorenom tržištu oni procijenjuju buduće kretanje cijena i kamatnjaka, a time i smjer monetarne politike. Svi analitičari neće imati iste procjene, jedni će intezivniju kupnju vrijednosnica smatrati znakom ekspanzivne monetarne politike, sniženje kamatnjaka, rast investicija i BDP-a; dok će drugi smatrati da se možda pojavila inflacija, koja znači smanjenje kamatnjaka i aktivnosti. Nemoguće je procijeniti sve promjene ekonomskih očekivanja nastalim tim operacijama.

Operacije na otvorenom tržištu se obavljaju na primarnom i sekundarnom tržištu vrijednosnicaNa primarnom tržištu plasiraju se nove emisije vrijednosnih papira prdajom kojih njihovi izdavatelji dolaze do novčanih sredstava.Sekundarno tržište obuhvaća trgovanje vrijednosnim papirima nakon što su primarno izdani.U zemljama s razvijenim financijskim tržištem, operacije na otvorenom tržištu središnja banka provodi u pravilu na sekundarnom tržištu. Time se naglašava samostalno središnje banke i nastoji se izbjeći izravno financiranje države.

43

U zemljama s nerazvijenim financijskom tržištem i instrumentima (RH) središnje banke interveniraju na primarnom tržištu vrijednosnica. U RH se samo 5% operacija provodi na sekundarnom tržištu.

Najčešće korišteni instrumenti su državne vrijednosnice te blagajnički zapisi koje izdaje središnja banka.Blagajnički zapisi (treasure bills) su kratkoročne zadužnice s rokom dospijeća do 1 god.Note su srednjoročne zadužnice države s rokom dospijeća između 1 i 10 god.Državne obveznice su dugoročne zadužnice s rokom dospijeća preko 10 god.Prodaja vrijednosnica putem središnje banke znači poništavanje primarnog novca, smanjivanje likvidnosti banaka i rast kamatnjaka, i obratno.U okviru politike otvrenog tržišta središnja banka definira tri važna čimbenika:

o vrstu vrijednosnice koja će se emitirati, jer nije svejedni koliki će biti rok dospijeća , i hoće li vrijednosnica biti prenosiva ili neprenosiva

o oblik emisije : javna (koja se objavljuje u medijima) ili privatna (namijenjena unaprijed poznatoj klijenteli)

o obuhvat transaktora s središnjom bankom: hoće li biti uključene sve ili dio banaka Prednosti naspram drugih instrumenata monetarne regulacije:

1) prodaja ili kupovina vrijednosnih papira se može vršiti brzo ili sporo te u ograničenim ili velikim iznosima (fleksibilnost, bez radikalnih ekspanzivnih ili restriktivnih udara)

2) operacije na otvorenom tržištu omogućuju središnjoj banci da kompenzira nepoželjne efekte prevelike prodaje ili kupnje istih ili drugih vrijednosnica, što nije slučaj kod diskontne politike (središnja banka tu ne može ponovo eskontirati ili naplatiti primljene vrijednosne papire prije njihova dospijeća)

3) ne izaziva «efekt buke» - ova politika se provodi bez velike buke, koju izaziva i najmanja promjena diskontne stope

Godišnji iznos emisija državnih vrijednosnica zavisi o: stanju gospodarstva, saldu državnog proračuna, količini novca u optjecaju, visini inflacije...Transakcije na otvorenom tržištu provode se:

a) izravnom kupnjom ili prodajomb) ugovorima o ponovnom otkupu vrijednosnica – središnje banke često

primjenjuju mehanizam kupnje uz sporazum o reotkupu (REPO)Ad a) izravne prodaje odvijaju se putem aukcije pri čemu su dileri pozvani da daju najbolje ponude, odnosno cijene za kupnju (bid) ili za prodaju (offer). Središnja banka određuje iznos aukcije i prihvatit će najviše bid cijene kod prodaje i najniže offer cijene kod kupnje, sve dok se ne realizira iznos aukcije.Ad b) REPO sporazumom se diler koji prodaje obveznice središnje banke obvezuje da će u određenom roku, po određenoj cijeni i uz dogovoreni kamatnjak (na dobiveni kratkoročni kredit) ponovo otkupiti te iste vrijednosnice.Isto tako se središnja banka može prilikom prodaje vrijednosnih papira na otvorenom tržištu, obvezati da će nakon određenog vremena, u pravilu manje od tjedan dana (često jedan dan) , po određenoj cijeni ponovno otkupiti te vrijednosne papire, pa govorimo o obrnutom repo poslu – revers transakcije.

Vrijednosnice

Pozajmljeni novac + kamate

vrijednosnice

Pozajmljeni novactražitelj kredita

koji je ujedno i prodavatelj

vrijednosnica koje služe kao kolateral

Kupac vrijednosnica

koji je ujedno i kreditor

44

- možemo reći da je jedna transakcija i repo i revers: ona je repo transakcija s gledišta prodavatelja vrijednosnica (stranke koja treba novac), a revers repo s gledišta stranke koja nudi novac (kredit). U praksi je česta situacija da se vrsta takvih transakcija imenuje prema inicijatoru, pa se transakcija između dilera i kupca naziva repo jer se promatra s gledišta dilera.

- U većini repo poslova kupac zadržava vlasništvo nad njima sve do isteka ugovora, a može ih koristiti da bi aranžirao sljedeći repo ugovor, može ih prodati, isporučiti drugoj stranci da bi zadovoljio obvezu i sl.

- Najveći broj repo poslova su prekonoćni poslovi, dok se dugoročniji odnose na rok od jedan, dva i tri tjedna, te jedan, dva, tri i šest mjeseci. Ti poslovi mogu biti kontinuirani – otvoreni (open repo), predstavljaju seriju overnight reposa koji se obnavljaju svaki dan uz repo kamatnu stopu koja se prilagođava stanju na tržištu.

- Prinos u repo transakcijama ostvaruje se kamatnim stopama, a to je razlika između prodajne cijene vrijednosnica koju je prodao zajmotražitelj i onvezao se ugovorom da će je otkupiti po višoj cijeni.

- Jedno od bitnih pitanja je kako odrediti vrijednost kolaterala – to je vrijednosnica koja je podloga za odobreni kredit

- Postoje specijalni repo aranžmani: npr. fixed-coupon repo: prodavatelj je spreman ponovo otkupiti neku drugu vrijednosnicu koja ima istu kuponsku kamatnu stopu kao ona prodana u prvom dijelu repo posla; yield maintenance agreement (ugovor o održavanju prinosa) za prodavatelja je važno da mu vrijednosnica donese isti prinos kao ona na početku, s tim da ima isti rok dospijeća; flex-repo aranžman u kojemu povremeno korisnik kredita povlači prema potrebi određene iznose, a neiskorišteni ostaje u repo aranžmanu. Obično se sklapa između dilera i nekih administrativnih jedinica (općina) i sličan je otvorenoj kreditnoj liniji.

- Kombinacija repo i revers posla poznata je kod dilera kao repo ili matched book.

Repo i revers transakcije su vrlo pogodni instrumenti za provođenje obrambenih operacija na otvorenom tržištu. Operacije na otvorenom tržištu obrambene prirode su namijenjene neutraliziranju neželjenih privremenih promjena obujma novčane mase, do kojeg dolazi do zbog toka gotovine i drugih čimbenika nad kojima središnja banka nema kontrolu. Dakle cilj je održati postojeću razinu ukupnih novčanih sredstava.Dinamičke operacije na otvorenom tržištu se koriste za ostvarivanje dugoročnih ciljeva: suzbijanja inflacije – politikom «oskudnog novca» (za iznos kupljnih vrijednosnica se smanjuje likvidnost subjekta i posredno količina novca u optjecaju) ili ublažavanja deflacije politikom «sijanja novca» (prodajom vrijednosnih papira središnjoj banci se povećava likvidnost tih subjekata). Dakle cilj je promjena razine novčanih sredstava i to se postiže izravnim kupnjama.

POLITIKA REFINANCIRANJAPolitika refinanciranja je također jedan od instrumenata reguliranja količine novca u optjecaju (kvantitativne prirode): kad pojedina banka iscrpi svoje izvore sredstava, dodatnu količinu novca može dobiti od središnje banke na način da joj ponudi prihvatljive vrijednosnice.Mehanizam diskontne (eskontne*) politike sastoji se u reguliranju visine diskontne stope, odnosno kamatne stope po kojoj središnja banka odobrava kredite na temelju mjenice depozitnim institucijama. U trenutku kada daje kredit, središnja banka odbija kamate od mjeničnog iznosa, pa je kamata tako diskontirana od iznosa kredita – rediskontni kredit.[*eskont, mjeničnopravna radnja kojom se obavlja naplata mjenice prije njezina dospijeća. Eskontiranjem imalac sredstava eskontira mjenice uz naknadu (eskontna kamata), a imalac mjenica eskontom dolazi do likvidnih sredstava. E. mjenice ima svoju cijenu odnosno kamatu. Obračunana kamata pri eskontu mjenica zove se diskont. Diskont se obračunava prema modelu diskontnog računa, a stopa po kojoj je kamata obračunana zove se diskontna stopa ili eskontna stopa. Eskontirana mjenica može se reeskontirati. Jednom eskontirana ili reeskontirana mjenica može se dalje eskontirati, odnosno reeskontirati.]

45

- pod nazivom diskontna politika podrazumijeva se ne samo manipuliranje visinom diskontne stope, već i određivanje ostalih uvjeta reeskonta (rokovi i kvaliteta papira koji se reeskontira, te reeskontni plafon – ukupni iznos do kojeg središnja banka dopušta refinanciranje) robnih mjenica te drugih vrijednosnica i zaloga pokretnina (relombardni kredit - lombardna politika koju možemo promatrati kao dio eskontne) na temelju kojih se depozitne institucije zadužuju kod središnje banke.

- Promjenama u visini diskontne stope, shvaćene kao cijena zaduživanja kod središnje banke, može se utjecati na visinu ponude i potražnje za novcem

- Ako podigne diskontnu stopu na razinu višu od tržišne kamatne stope, onda ona želi smanjiti potražnju za novcem (provodi restriktivnu monetarnu politiku) – naime uslijed povećanja diskontne stope povećat će se i aktivne kamatne stope (cijene kredita) što će uz ostale nepromijenjene uvjete dovesti do pada potražnje za njima. Istovremeno njen rast može dovesti i do rasta pasivnih kamatnih stopa – što smanjuje potražnju za gotovim i depozitnim novcem, a povećava za štednim, oročenim i sl.depozitima. Dovodi i do toga da držaoci obveznica zbog očekivanja porasta kamatne stope, počnu prodavati po nižoj cijeni – dodatni utjecaj na rast kamatne stope

- U RH se diskontna politika ne provodi, dok je lombardni kredit uz stopu od 9,5% uz zalog vrijednosnih papira (blagajnički zapis u kn, €, $)

- Interventni kredit: ako je nesolventna, to su krediti za premošćivanje nelikvidnosti- Diskontni prozor (u SAD) – uvjeti i mehanizam odobravanja kredita za likvidnost, FED više

ne diskontira vrijenosne papire, no ovakvi krediti ipak su potpuno ili djelomično pokriveni odgovarajućim vrijednosnim papirima

- Značaj i učinkovitost diskontne politike se smanjuje (Naime uzimanje kredita kod središnje banke mala je stavka u odnosu na ukupne kredite – banke rijeđe uzimaju kredite kod središnje banke jer ne žele privlačiti njenu pozornost (središnja banka bi mogla pomisliti da se ta banka susreće s teškoćama u poslovanju)), ali je i dalje bitan instrument monetarne politike (kao efekt najave monetarne politike koju će upotrebljavati).

POLITIKA REZERVI LIKVIDNOSTI

- Spada u mjere kvantitativne kontrole- Svaka banka mora moći udovoljiti svojim obvezama za isplatu u gotovu, što znači da jedan

dio sredstava mora držati u likvidnoj formi. Ta sredstva predstavljaju rezervu likvidnosti. Tako obvezna služi očuvanju likvidnosti i stabilnosti bankarskog sustava u slučaju nastupa negativnih događaja

- Po stupnju likvidnosti rezerve djelimo na primarne (gotovina u blagajnama, sredstva položena kod središnje banke, potraživanja od ostalih banaka, gotovinska sredstva (čekovi) i sekundarne (najlikvidnija aktiva banaka koja nije ušla u primarne npr. mjenice i vrijednosni papiri s rokom dospijeća do 1 god)

- politika obveznih rezervi: grub* i administrativan **instrument kojim CB regulira kreditni potencijal bankarskog sustava, međutim zbog njenog brzog i učinkovitog djelovanja ona i danas predstavlja sastavni, ali drugorazredni instrument monetarne politike razvijenih zemalja

- * središnja banka blokira žiro račune poslovne banke ukoliko se ne pridržava svoje obveze, dužna je platiti penalizirajuće kamate

- ** obvezna rezerva se propisuje, nema tržišnog učinka - preko ovog instrumenta se uspostavlja veza između količine novca koju banke mogu kreirati

odobravanjem kredita i količine primarnog novca u pasivi bilance središnje banke - obvezne rezerve poboljšavaju preciznost vođenja monetarne politike- visinu stope obveznih rezervi središnja banka određuje ovisno o monetranoj situaciji na tržištu

i stupnju zasićenosti novčanim sredstvima. Kad se ocijeni da je kreditna ekspanzija prevelika, stopa oveznih rezervi se povećava, čime se sužava kreditni potencijal banaka jer one raspolažu s manje sredstava, neposredno se smanjuje i monetarni multiplikator. U suprotnom slučaju djeluje obratno – dolazi do povećanja sposobnosti davanja novih kredita i raste monetarni multiplikator

- stopa obveznih rezervi ima vrlo brzo i učinkovito djelovanje jer djeluje neposredno:

46

o na visinu likvidnosti, tj. slobodnih novčanih sredstava banaka na žiro računu kod središnje banke, a time i na promjenu visine primarnog novca

o na promjenu kreditnog potencijala banakao na promjenu kreditnog i monetarnog multiplikatorao te kao rezultat promjene navedenih čimbenika, na promjenu veličine novčane mase,

odnosno gotovog i depozitnog novca- u HNB je ovo još uvijek najvažniji instrument, OR se izdvaja na kunske i devizne depozite.

U ostvarivanju politike obveznih rezervi likvidnosti središnja banka mora utvrditi sljedeće:1. osnovicu za obračun OR – u pravilu se obračunava kao postotak od depozita banaka, s

tim da se negdje uzimaju samo depoziti po viđenju, a negdje je obuhvat proširen i na štedne sa ili bez roka i na oročene. Negdje je stopa OR unificirana i vrijedi za sve vrste depozita (RH), dok je u drugdje diferencirana (viša stopa na kratkoročne, niža ili nikakva na dugoročne)

2. način određivanja visine OR – u nekim je zemljama utvrđena gornja granica, pa onda središnja banka u okviru tih granica slobodno određuje visinu

3. razdoblje izračuna OR – 2 su moguća načina: 1. odmah po obračunu (po nastanku promjene sume depozita) 2. održavanje OR s vremenskim pomakom. Iako je prvi način idealan, tehnički je neprovediv pa se koristi drugi način

4. održavanje OR – na 2 načina: 1. na granici ili iznad obračuna tog iznosa za svaki dan unutar razdoblja održavanja; 2. prosječno dnevno održavanje u čitavom razdoblju

5. udovoljavanje zahtjevu za OR – može biti izdvojena na poseban račun kod središnje banke (restriktivan pristup, ne dopušta se korištenje bez dopuštenja središnje banke) ili na žiroračunu sa ostalim depozitima kod središnje banke (prosječan saldo ne smije biti niži od obračunate OR)

6. pitanje ukamaćivanja sredstava OR – izdvojena sredstva predstavljaju trošak za banku, jer utječu na njenu profitabilnost (smanjuje se dobit). Zato središnja banka može (ali ne mora) plaćati kamate (u RH je ta kamata 5%) – na taj način smanjuje se oportunitetni trošak držanja OR. U zemljama gdje je dopuštena dnevna uporaba OR naplaćuju se naknade za nedovoljan prosjek sredstava OR ili za nnjihovu čestu uporabu

7. kazne za neispunjenje odredbi za OR – indirektne kazne mogu biti zabrana pristupa tržištu novca ili mehanizmu refinanciranja kod središnje banke. Te kazne su kritizirane jer negativno djeluju na financijsko tržište. Općenito se banka koja se ne drži propisanih odredbi smatra kreditno nesposobnom – ne može dobiti nikakav kredit od središnje banke.

SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKAMjera kvalitativne kontrole, to je kontrola upotrebe određenih sredstava kao i kontrola likvidnosti banaka.Selektivna kreditna marža – instrument monetarne politike putem kojeg središnja banka odlučuje kojoj će gospodarskoj grani odobriti kredit. Bazira se na diskrecijskom pravu (središnja banka ima pravo odlučiti koje će vrijednosne papire kupiti, a koje ne i ne mora objasniti zašto). Postoji opasnost od diskriminacije (neke grane su povlaštene). Bilo je izraženo u socijalizmu, danas više ne postoji, no mnoge središnje banke u sklopu diskrecijske politike primjenjuju selektivne mjere kreditiranja (npr. FED daje sezonske kredite poljoprivrednim bankama, ili neke tranzicijske zemlje npr. Poljska rabe kredite za poticanje vlastite industrije i neke druge djelatnosti)Smisao te politike da se potpomogu opća nastojanja ekonomske politike (veća zaposlenost, rast BDP-a) određenom kreditnom orijentacijom. Središnja banka tom politikom aktivno utječe na razvoj pojedinih gospodarskih sektora (često je riječ o sektorima koji su manje zanimljivi investitorima jer je proizvodni ciklus dug – poljoprivreda, brodogradnja).Prigovori: potiskivanje tržišnih načela, diskrecijske odluke mogu biti neobjektivne i štetne

47

Najznačajniji dio je kvantitativno i kvalitativno propisivanje uvjeta kreditiranja2 su oblika selektivne kreditne politike:

1. politika potrošačkih kredita kojim država potiče potražnju za određenim dobrima i tako podupire razvoj odabranih djelatnosti i poduzeća

2. politikom otkupa vrijednosnica tj. refinanciranja pri čemu se utvrđuje vrsta vrijednosnice, prihvatljivost i ukupna kvota otkupa. Jako se pazi da ne dođe do špekulacija

OSTALE MJERE KVALITATIVNE KONTROLE- gentlemenski sporazumi – preporuke i savjeti središnje banke; vezani su uz moć središnje

banke da sugerira poslovnim bankama i ostalim kreditnim institucijama da vode baš onakvu politiku kakva odgovara središnjoj banci (npr. da odobravaju više kredita za stambenu izgradnju, više/manje prodaju strane valute, na otkup vrijednosnih papira, uvjeti davanja kredita....) i dužnost banaka da središnjoj banci, na njen zahtjev, dostavljaju različite podatke o kreditiranim poduzećima.

- U nekim zemljama banke da bi odobrile velike kredite moraju prethodno dobiti odobrenje središnje banke ili pak poštovati neke utvrđene koeficijente o udjelu pojedinih kredita

- Sve više se u obzir, osim sigurnosti i rentabilnosti, uzimaju kriteriji ekonomske opravdanosti i potreba nacionalnog gospodarstva. Posebno do izražaja dolaze dugoročni ekonomski ciljevi.

- Metode indirektnog utjecaja preko financijskog tržišta – s tim ciljem izvode se korektivne promjene eskontne stope i stope obveznih rezervi kako bi se tako izazvale promjene na međubanakarskom tržištu na kojem banke svakodnevno plasiraju viškove ili pozajmljuju da bi pokrili manjkove.

MONETARNA POLITIKA U PRAKSI EUROPSKE CENTRALNE BANKE (EUROSUSTAV)- eurosustav je uži pojam od EU – zbog VB- uvođenjem eura stvorena je Europska središnja banaka (ECB) koja vodi monetarnu politiku- nacionalne središnje banke postoje i one provode odluke ECB, nemaju moć odlučivanja- dakle postoje 2 razine monetarne vlasti- u oviru politike ECB 3 su vrste monetarnih instrumenata:

1. politike na otvorenom tržištu2. ustaljene pogodnosti kreditiranja banaka od strane ECB 3. politika rezervi likvidnosti

ad 1) u provođenju politike otvorenog tržišta ECB propisuje vrste vrijednosnica koje je spremna prihvatiti u spomenutim transakcijama. Dijeli ih u 2 skupine s obzirom na kvalitetu i likvidnost:

1. vrijednosnice prvog reda – visokolikvidne, najkvalitetnije2. vrijednosnice drugog reda – manje kvalitetne, ECB ih prihvaća uz diskrecijsko pravo

4 su vrste pojedinačnih operacija:1. glavne operacije refinanciranja:

- igraju glavnu ulogu u usmjeravanju financijskog tržišta, jer daju važne signale koji utječu na ponašanje transaktora

- provode se svaka 2 tjedna s rokom dospijeća od 2 tjedna, a provode ih članice ESCB (Europski sustav središnjih banaka na čelu s ECB)

- središnja banka najčešće uz repo sporazume kupuje vrijednosne papire od poslovnih banaka

- provodi se uz standardnu ponudu (nakon objave ESCB izvršava se unutar 24 sata)2. dugoročne operacije refinanciranja:

- mnogo manje se koriste, a cilj im je poboljšanje likvidnosti financijskog tržišta u dugom roku

- za razliku od glavnih ne signaliziraju tržištu nove smjernice monetarne politike- rok dospijeća 3 mjeseca (repo sporazum) i to je najduži rok repo-a unutar ECB- karakterizira ih standardna ponuda (od objave do prodaje smije proći najviše 24 sata)- kamatne stope se uglavnom slobodno formiraju, ECB ih može fiksirati na određenoj

razini svojim diskrecijskim pravom

48

3. operacije finog podešavanja:- korigiranje neželjenih učinaka, ublažavanje i sprječavanje iznenadnih oscilacija

kamatnih stopa- brze ponude: prodaja i kupnja se mora izvršiti u najviše 1 sat- nema namjeru utjecati na cijene ili novčanu masu, nego na kamatne stope- kamatnjak na financijskim tržištima predstavlja oblik ravnoteže, ako se

međubankarski kamatnjak poveća povećat će se i onaj na kredite poduzećima i građanima

4. operacije strukturalne naravi: - odnose se na emisiju zadužnica, reversne transakcije i izravne transakcije- kad ESCB želi prilagoditi strukturnu poziciju ESCB prema financijskom sektoru- korigiraju se strukturalne neusklađenosti- uključuje transakcije s vrijednosnim papirima, ali i valutne swap-ove (kupnja i prodaja

domaće i strane valute); koristi se standardna ponuda (osim kod izravnih)- smanjenje potražnje za valutom: smanjuje se njena vrijednost i valuta aprecira

- izravne transakcije poduzimaju se samo za strukturno i fino prilagođavanje - valutni swap se provodi putem simultanih spot i terminskih transakcija eura prema drugim valutama u operacijama finog prilagođavanja s ciljem upravljanja likvidnošću i kamatnim stopama. Pri tome ESCB kupuje ili prodaje euro spot stranu valutu i u isto vrijeme je prodaje ili kupuje natrag i to terminski na unaprijed utvrđen datum. U ugovoru se prethodno specificira razlika u tečajevima (tzv. swap points) između spot i terminske transakcije- prikupljanje oročenih depozita banaka koristi se samo za operacije finog prilagođavanja

Ad 2) ili politika refinanciranja, cilj je upravljanje likvidnošću- zamijena diskontnih i lombardnih poslova koje se unutar EMU ne provode- grupe operacija:

marginalna mogućnost posuđivanja marginalna mogućnost depozita

- središnja banka drži depozite poslovnih banaka i posuđuje im- poslovne banke drže uvijek malo više od minimalnog iznosa- banke na sredstva deponirana kod središnje banke ostvaruje određenu kamatu - na

marginalnu mogućnost depozita (niska kamatna stopa)- ECB te depozite može koristiti za odobravanje kredita trenutno nelikvidnim banakama

pri tom poslovne banke ne mora sama zatražiti kredit nego komparacijom sustav registrira nelikvidnost, tretira je kao tražitelja (marginalna mogućnost posuđivanja) i automatski odobrava kredit, ova ga je sutra obvezna vratiti (prekonoćno kreditiranje uz unaprijed određenu kamatnu stopu)

Ad 3) - ECB nalaže depozitnim institucijama držanje minimalnog iznosa na računu kod

nacionalne središnje banke u okviru propisa o minimalnim rezervama ESCB- Minimalne rezerve likvidnosti su zapravo obvezne rezerve koje se obračunavaju na

prosječan iznos depozita na računima depozitnih institucija u proteklih 30 dana- Na izdvojene OR nacionalna središnja banka plaća kamate u visini kamatnjaka koji se

primjenjuje u glavnim operacijama refinanciranja- Ciljevi:

Stabiliziranje kamatne stope na novčanom tržištu (daje se inicijativa bankama da razmotre efekte fluktuacije likvidnosti)

Kreiranje ili proširenje strukturnih likvidnosnih manjkova (korisno u cilju poboljšanja sposobnosti ESCB da bude efikasan ponuditelj likvidnosti)

- Baza za obračun OR: prekonoćni depoziti, sve depozite do 2 godine, na vrijednosne papire s rokom dospijeća do 2 godine, tu su i instrumenti tržišta novca s dospijećem do 1 godine

- Nisu: depozit preko 2 god., vrijednosnice preko 2 god., REPO ugovori

49

5. DIO (str.314-332)

MONETARNI SUSTAV RH- na prostoru bivše Jugoslavije postojao je specifičan sustav administrativno-planskog

reguliranja gospodarstva, tako je RH u nasljeđe ostavljena kruta i nerazvijena struktura financijskih institucija s posebnom, gotovo monopolističkom funkcijom banaka koja ne odgovara potrebama tržišnog gospodarstva.

- Narodna banka Hrvatske (NBH) osnovana je Uredbom sa zakonskom snagom 23. XII. 1991. i Zakonom o Narodnoj banci Hrvatske iz studenoga 1992.

- Glavni joj je zadatak očuvanje stabilnosti nacionalne valute i opće likvidnosti u plaćanjima u zemlji i prema inozemstvu. Djelovanjem podržava ciljeve ekonomske politike RH, što ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja. Samostalna je u obavljanju poslova i odgovorna Saboru (kojem prema potrebi, a najmanje 2 puta godišnje, podnosi izvješće o svom radu; uz godišnje izvješće podnosi i godišnji obračun cjelokupnog svog poslovanja.)

- Temeljne su joj funkcije : 1. reguliranje količine novca u optjecaju; 2. reguliranje opće likvidnosti banaka i drugih financijskih organizacija; 3. briga o održavanju likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu; 4. izdavanje novčanica i kovanog novca; 5. kontrola banaka; 6. informacijski sustav potreban za obavljanje funkcija; 7. poslovi za RH.

- Količinu novca u optjecaju NBH regulira standardnim instrumentima monetarno-kreditne politike: politikom visine obvezne rezerve, izdavanjem i povlačenjem blagajničkih zapisa, odobravanjem kratkoročnih kredita na temelju domaćih i inozemnih prenosivih vrijednosnica, kredita do 3 mjeseca uz zalog odgovarajućih vrijednosnica, određivanjem opće eskontne stope i aktivnih i pasivnih kamatnih stopa, ograničavanjem opsega i dinamike porasta plasmana banaka.

- Likvidnost banaka regulira propisujući obveze držanja minimalne likvidnosti, utječući na ročnu strukturu plasmana, način korištenja obvezatne rezerve, utvrđujući uvjete kreditne sposobnosti banaka itd.

- Inozemna likvidnost : može kupovati i prodavati devize na deviznom tržištu u zemlji i u inozemstvu, upravlja deviznim rezervama RH, kontrolira kreditne odnose i platni promet s inozemstvom. Zaduživati se u inozemstvu može samo radi održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ili na temelju posebnog zakona.

- Kontrolne funkcije odnose se na provedbu mjera monetarne i devizne politike, kreditnih odnosa s inozemstvom, dokumentarnu kontrolu vanjskotrgovinskog poslovanja i na kontrolu uvjeta za osnivanje i poslovanje banaka i štedionica.

- Državnom proračunu može odobravati samo kratkoročne kredite za premošćivanje vremenske neusklađenosti između pritjecanja prihoda i izvršavanja rashoda, do 5% iznosa proračuna (2001. ukinuto kreditiranje države), uz obvezu vraćanja do kraja tekuće proračunske godine.

- Narodnom bankom Hrvatske upravlja Savjet NBH kojega čini guverner, njegov zamjenik, tri viceguvernera i do 8 članova iz redova nezavisnih stručnjaka. Imenuje ih i razrješava Sabor.

- Travanj, 2001. – novi zakon o HNB: glavni cilj je održavanje stabilnosti cijena- Funkcije su ostale jednake:

1. uređivanje i provođenje monetarne i devizne politike2. držanje i upravljanje međunarodnim rezervama RH3. izdavanje novčanica i kovanog novca4. izdavanje i oduzimanje odobrenja za rad banaka, nadzor i regulacija

bankarskih poslova5. vođenje računa banaka i obavljanje platnog prometa po tim računima, davanje

kredita bankama i primanje u depozit sredstava banaka6. reguliranje i nadzor platnog sustava

- samostalno određuje mjere i instrumente koji su joj potrebni za reguliranje kreditne aktivnosti i likvidnosti banaka, te za reguliranje količine novca u optjecaju

- donosi mjere koje se odnose na kamatne stope i tečaj domaće valute- obavlja kontrolu deviznog poslovanja i određuje deviznog tečaja kune prema drugim valutama

50

- može u svoje ime izdavati vlastite vrijednosnice koje glase na domaću ili stranu valutu te na financijskim tržištima ugovarati kupnje, prodaje i zamjene vrijednosnica

- zakon ograničava davanje kredita solventnim bankama najdulje do 6 mjeseci – dugoročne operacije su joj zabranjene

- HNB upravlja međunarodnim rezervama likvidnosti, a njih čine: zlato, plemeniti metali i drago kamenje kod HNB; strani efektivni novac; potražna salda u konvertibilnoj stranoj valuti (devize) na računima HNB kod stranih središnjih banaka, međunarodnih financijskih institucija ili banaka s najvišim rejtingom, ukupni iznos specijalnih prava vučenja koje drži kod MMF-a; mjenice, certifikati o depozitu, obveznice i ostale vrijednosnice; terminski i opcijski ugovori i repo ugovori

- Vodi račune za državu i za nju obavlja platni promet. Iako je kreditiranje zabranjeno HNB može na sekundarnom tržištu kupovati državne vrijednosnice

INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE U PRAKSI HNBNajvažnija je politika obvezne rezerve, zatim politika otvorenog tržišta dok eskontna politika ima marginalno značenje i HNB je rijetko koristiPolitika obveznih rezervi: stopa je 23,5% i jedna je od najviših u svijetu, imobilizira vrlo visoki dio novčanih sredstava; izdvajanju podliježu banke i štedionice; osnovica uključuje kunske i devizne depozite, obračunsko razdoblje je 30 dana, devizne rezerve se vode u eurima; na izdvojena kunska sredstva HNB daje kamatu od 4,5%, a na devizni dio kamtnu stopu ostvarenu na inozemnom tržištuPolitika otvorenog tržišta: najviše se služi dragovoljnim blagajničkim zapisima (prije su postojali i obvezni), te u zadnje vrijeme repo-ugovorima; blagajničke zapise koristi za sterilizaciju monetarnih efekata deviznih transakcija čime sprječava nepoželjnu povećanu ponudu kuna. Riječ je o diskontiranim i prenosivim blagajničkim zapisima s rokovima dospijeća: 35, 91 i 182 dana. Pristup primarnom tržištu imaju domaće banke i štedionice. Pored kunskih emitira i devizne blagajničke zapise denominirane u € i $. Repo ugovori se koriste za kratkoročno premošćivanje nelikvidnosti banaka, a kolateral služe blagajnički zapisi HNB-a i trezorski zapisi Ministarstva financija. Primjenjuje se američki tip aukcije: banke nude kamatnu stopu i nominalne iznose zapisa koje žele prodati.Odobrava lombardne kredite – banka ga može dobiti u visini od 50% nominalne vrijednosti založenih blagajničkih zapisa HNB u kunama, trezorskih zapisa i mjenica MF te do 30% nominalne vrijednosti blagajničkih zapisa HNB u stranoj valuti. Banke ovakav kredit mogu koristiti najdulje 15 radnih dana u 1 mjesecuPrimjenjuje se i interventni kredit, odobrava se na kraju radnog dana u visini ukupno nenamirenih obveza na temelju:

o nedostajućih sredstava na dnevnom prolaznom računu u ZAP-u banke i štedionice sudionika velikih plaćanja (HSVP – Hrvatski sustav velikih plaćanja

o nedostajećih sredstava na računu za namirenje banke i štedionice koja nije sudionik HSVP-a

o neizdvojene i nevraćene obvezne rezerveo dospjelog, a nevraćenog lombardnog i repo-kredita

Mora se vratiti sljedećeg radnog dana.HNB odobrava i kratkoročne kredite za likvidnost – bankama koje imaju poteškoća s likvidnošću, ali su solventne, i to u slučaju da je ugrožena likvidnost ukupnog financijskog sustava, rok dospijeća je godina dana. U praksu je uvela i predsanacijski kredit – kredit za premošćivanje nelikvidnosti banaka nad kojima je pokrenut postupak za ocijenu mogućnosti i ekonomske opravdanosti sanacije i rekonstruiranja banke. Odobrava se na rok od 90 dana, banka mora dati najkvaliteniji instrument osiguranja kojim raspolažeUvela je obvezu izdvajanja kunskih depozita na inozemne financijske kredite i dana jamstva, a u cilju reguliranja vanjskog zaduživanja i efekata istog. Banka je dužna izdvojiti kunski depozit na račun HNB-a u visini od 30% iznosa primljenog kredita namijenjenih konverziji u kune i 10% vrijednosti jamstva za inozemne kredite namijenjene za konverziju u kune. Depozit po kreditu vraća se 12 mjeseci nakon uplate uz uvjet da je kredit otplaćen u cijeosti.HNB povremeno provodi devizne aukcije, cilj je stabilnost tečaja domaće valute i održavanje likvidnosti plaćanja u zemlji i inozemstvu. Devizne aukcije mogu biti jednostrane (HNB samo kupuje

51

ili prodaje devize) ili obostrane (i kupuje i prodaje). Pristup aukciji imaju banke s velikim ovlaštenjem koje u svojim ponudama navode tečaj i iznose koje nude.

BILANCA HNBAKTIVA – inozemna aktiva, potraživanja od središnje države, potraživanja od ostalih domaćih sektora, potraživanja od banaka, potraživanja od ostalih bankarskih institucijaPASIVA – primarni novac (tu se nalaze depoziti banaka), ograničeni i blokirani depoziti, inozemna pasiva, depoziti središnje države, blagajnički zapisi HNB-a, kapitalski računi, ostalo

MEHANIZAM KREIRANJA I KORIŠTENJA PRIMARNE EMISIJE HNBU početku su na strani kreiranja primarnog novca bili krediti, a na strani njegova povlaćenja obvezna rezerva, blagajnički zapisi i sl.utvrđivali su se uvjeti, osnove i opseg kredita iz primarne emisije koje može koristiti pojedina banka na temelju: 1. zaloga određenih vrijednosnica: lombardni krediti na temelju zaloga blagajničkih zapisa HNB; 2. portfelja određenih vrijednosnica: eskontni krediti na temelju domaćih mjenica (avaliranih od banaka), inozemnih mjenica i drugih inozemnih vrijednosnica (avaliranih od prvorazrednih inozemnih banaka) i komercijalnih zapisa poduzeća (s garancijom banaka) i javnih poduzeća RH; 3. isprava o kratkoročnim kreditima banaka krajnjim korisnicima (dokumentarni krediti) za određene poslove: izvozni poslovi i poljoprivreda.HNB precizno određuje kamatnu stopu za svaki od njih, visinu, rokove i ostalo, koje je zatim striktno kontrolirala da bi spriječila neosnovanost ili zlouporabu kredita iz primarne emisije. Dakle krediti su bili glavno sredstvo reguliranja kreditne aktivnosti banka, te preko toga novčane mase.Posljednih godina najvažniju ulogu u kreiranju primarnog novca imaju devizne transakcije (njihov udio u kreiranju primarnog novca od 1993. do 2000. bio je stalno preko 90%). To u gospodarstvu izaziva određene negativne posljedice. S druge strane time se pokazuje da je RH u tom razdoblju imala rigidan sustav emisije domaćeg novca – «quasi currency board» - čija je temeljna osobina da se domaći novac može emitirati samo ako zato postoji pokriće u devizama. Zato je HNB bila vrlo slab oslonac bankarskom sustavu u pružanju posljednjeg utočišta putem odobravanja kredita. To je utjecalo na značajno širenje nelikvidnosti u gospodarstvu

BANKARSKI SUSTAV RHUz banke u RH djeluju i neke druge financijske institucije: osiguravajuća društva, privatizacijski i investicijski fondovi, fondovi novčanog tržišta, mirovinski fond itd.Tržište novca je slabo razvijeno i svodi se na trgovinu viškovima depozitnog novca banaka preko institucije «Tržište novca Zagreb». Promet je gotovo zanemariv, jer se osim blagajničkih i trezorskih zapisa HNB i MF na tržištu još nisu pojavili npr. certifikati o depozitu, bankarski akcepti, komercijalni zapisi (samo 2 emisije) itd. Veliko ograničenje je i nepostojanje zakona o kratkoročnim vrijednosnicama.Tržište kapitala je vrlo plitko – na njemu se trguje vrlo malim brojem dionica, posebno obveznica. Trgovina se odvija na Zagrebačkoj burzi i na Varaždinskom tržištu vrijednosnica.Sredinom 2000. bankarski sustav RH činilo je 45 banaka s velikim ovlaštenjem, 5 s malim, jedna podružnica inozemne banke, 24 štedionice i 4 stambene štedionice. Ukupna aktiva bankarskog sektora iznosila je 96 mrd kn (98% banke, 2% štedionice). Riječ je dakle o plitkom tržištu.Koncentracija u hrvatskom bankarstvu je vrlo visoka – proteklih godina su dominirale 4 banke, čiji je udio npr.1997 u ukupnim sredstvima, depozitima, kreditima i kapitalu bio 70%.Bankarsko tržište možemo definirati kao oligopolno, ali mu monopolnu dimenziju daje koncentracija aktive u jednoj ili dvije najveće banke i njihova pokrivenost nacionalnog tržišta.Najveći dio prihoda ostvaruju od kamata (u razvijenim zemljama se sve značajniji prihod ostvaruje na temelju izvanbilančnih transakcija: razna jamstva, okvirne kreditne linije, posredovanje - banka tu ne angažira neposredno svoj novac). U strukturi rashoda najveća stavka su plaće i administrativni troškovi – posljedica prevelikog broja zaposlenih u bankama. Svih godina, osim 96 i 97, je bankarski sektor ostvarivao gubitak u poslovanju. U bankarskom sektoru je pristno ovladavanje stranog vlasništva u domaćim bankama. Pozitivne strane su: poboljšanje kvalitete usluge, novi proizvodi, novo znanje i sl. Negativno: spomenute banke sve više počinju domaću štednju investirati u inozemstvu želeći izbjeći rizik i slabu gospodarsku aktivnost.

52

6. DIO (str.333-450)

1. DEVIZNI SUSTAV I DEVIZNI TEČAJEVINacionalna valuta je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja samo na određenom valutnom području, u pravilu na području jedne zemlje. Izvan tog područja ona gubi to svojstvo i prema tome prestaje biti neposredni nositelj kupovne moći. Kupovna moć domaćeg novca u inozemstvu dolazi do izražaja tek u razmjeni za strani novac i to posredstvom deviznog odnosno intervalutarnog tečaja.Intervalutarni tečaj predstavlja razmjenu efektivnog novca jedne zemlje za efektivni novac druge zemlje. Devizni tečaj predstavlja razmjenu potraživanja u valuti zemlje A, za potraživanje u valuti zemlje B, jer je deviza po definiciji potraživanje u stranoj valuti. U međunarodnim plaćanjima ona predstavlja svojevrsni depozitni novac koji se kao nematerijalan vodi na računima korespodentnih banaka zemlje A i B. U praksi, banke posebno iskazuju visinu tečaja za efektivu (gotov novac) koji je u pravilu niži od tečaja za devize, i to zbog rizika krivotvorenja novca i manipultivnih troškova prenošenja novca iz zemlje u zemlju. Devizni tečaj predstavlja cijenu domaćeg novca izraženu u stranom novcu, odnosno koliko jedinica domaćeg novca treba dati za jednu jedinicu stranog novca i to je tzv. sustav direktnog kotiranja. Sustav indirektnog kotiranja – primjenjuje se samo u VB, devizni tečaj se definira kao broj jedinica stranog novca kojeg treba dati za jedinicu domaćeg novca.Devizni tečaj ima informacijsku, redistributivnu, alokativnu i razvojnu funkciju (utječe na cijene izvoza i uvoza, rentabilnost izvoza, dovodi do promjene uvoznih supstituta, promjene relativnih cijena, na redistribuciju nacionalnog dohotka, realokaciju gospodarskih resursa, dinamiku razvoja...).

Nominalni devizni tečaj – predstavlja promijenu cijene domaće valute izraženu u stranoj valuti bez uzimanja u obzir stope inflacije.Realni devizni tečaj – nominalni tečaj korigiran za stopu inflacije. Dobiva se realna slika kupovne moći novca koji posjedujemo.Domaća valuta može istovremeno prema nekim valutama aprecirati, a prema drugima deprecirati – u tom se slučaju računa tzv. efektivni devizni tečaj, a to je vagani prosjek deviznih tečajeva između domaće valute i valuta zemalja najvažnijih trgovačkih partnera. Svaki trgovački partner ima svoj ponder koji odgovara njegovom relativnom značaju u ukupnoj trgovini zemlje.

Visina tečaja će ovisiti prvenstveno o odnosu ponude i potražnje za dotičnim novcem na deviznom tržištu. Osim toga utječu i druge varijable: osnovni trend tržišta, vremenska neusklađenost plaćanja za uvoz i naplata izvoza, pregovaračka vještina subjekata u vanjskoj trgovini, tržišna očekivanja u pogledu terminskih tečajeva, špekulativna kretanja kapitala, promjena uvjeta na novčanom i financijskom tržištu, fiskalne i monetarne mjere kontrole tečajeva.Na formiranje deviznog tečaja utječu ponuda i potražnja na deviznom tržištu, ali isto tako razina deviznog tečaja utječe na gospodarske kalkulacije – visok tečaj destimulira uvoz, a time i dio potražnje za devizama čiji je tečaj povišen. I obratno, što je ponuda inozemnog novca veća od potražnje to će tečaj biti niži. Što je tečaj niži, uz uvjet da se relativni odnosi među cijenama u dotičnim zemljama nisu promijenili, inozemna roba postaje jeftinija za uvoz i više se uvozi. Zbog povećanog uvoza raste potražnja za tom devizom, a sukladno i njen tečaj. Pri tom odnosi u proizvodnji, troškovima proizvodnje i cijenama, a zatim interni odnosi ponude i potražnje imaju prvorazredno značenje.

U uvjetima zlatnog standarda tj. pri postojanju zlatne valute u različitim zemljama, intervalutarni tečaj je varirao oko tzv. paritetnog tečaja (odnos količine zlata sadržanog u dvijema valutama koje se uspoređuju: npr.jedna engleska funta je sadržavala 4.8665 puta više zlata nego dolar SAD, zbog toga je paritetni tečaj 1funta=4.8665$). Razlog odstupanja intervalutarnog tečaja od navedenog pariteta je odnos ponude i potražnje. Ta odstupanja su mogla biti neznatna pa se za razdoblje zlatnog standarda veže sustav fiksnih deviznih tečajeva.

53

Tečaj valute β u zemlji A koji je fiksiran u zlatu na TZ može varirati između donje (TD) i gornje (TG) zlatne točke. Gornja točka je točka izvoza zlata (tada se sav uvoz isplati plaćati izvozom zlata), a donja točka je točka uvoza zlata. Njihov raspon (udaljenost) od TZ određen je tzv. troškovima transakcije zlata – troškovi transporta i osiguranja zlata prilikom prijevoza iz zemlje u zemlju.

Opadne li tečaj valute β u zemlji A ispod donje točke (TD), tada će izvoznici iz zemlje A radije naplaćivati svoja potraživanja u zemlji B u zlatu nego valuti zemlje B, što im zemlja B mora udovoljiti prema pravilima zlatnog standarda. Zato donja zlatna točka predstavlja točku uvoza zlata za zemlju A. Naime kod pada tečaja inozemne valute ne isplati se prodati devize na domaćem tržištu (jer si potcijenjene), bolje ih je u inozemstvu unovčiti u zlato i uvesti u zemlju.Ako bi tečaj valute β u zemlji A porastao iznad gornje zlatne točke (TG) uvoznicima zemlje A bilo bi povoljnije svoja dugovanja izvoznicima iz zemlje B podmiriti u zlatu nego u svojoj valuti.Naime, čim tečaj prijeđe preko određenog paritetnog tečaja, uvoznik će uvoz nastojati platiti izvozom zlata, umjesto da na domaćem tržištu kupuje devize po visokom tečaju. Zbog toga u sustavu zlatnog standarda devizni tečaj može odstupiti od pariteta samo za visinu rashoda transporta zlata iz jedne zemlje u drugu (spomenuti troškovi transakcije zlata).

Zbog djelovanja tog mehanizma (zlatnog automatizma) u zemlju izvoznicu zlato pritječe, a iz zemlje uvoznice otječe. Zbog tog kretanja zlata, zlato u zemlji uvoznici robe, odakle zlato otječe, ono postaje skuplja roba, a time ostala roba relativno jeftinija, što utječe na kretanje izvoza i uvoza, a time i na kretanje deviznog tečaja i zlata. Međunarodno kretanje zlata je stabilizator tečajeva i onemogućuje veće varijacije tečaja u odnosu na paritet. Prema tome odnos kovničkih stopa (pokazuje koliko se novčanih jedinica može iskovati iz jedne težinske jedinice zlata) je osnova intervalutarnog tečaja. Stoga je riječ o fiksnom tečaju čije se oscilacije samim mehanizmom sustava održavaju u uskim okvirima (0.5% od paritetnog tečaja). Vidljivo je da odnos vrijednosti osnovni determinator tečaja, a da se na to samo nadovezuje odnos ponude i potražnje, koji utječe na kolebanje tečaja oko vrijednosti.

U uvjetima papirne valute prestaju djelovati stabilizatori koji proizlaze iz zlatnog standarda: na osnovi ponude i potražnje otvara se mogućnost neograničenog kolebanja deviznog tečaja. Veća potražnja deviza jedne zemlje (B) u drugoj zemlji (A) izaziva porast tečaja devize zemlje B, otprilike za koeficijent pasiviziranja trgovinske bilance zemlje A. Zbog takvog porasta tečaja deviza B, zemlja A nastojat će povećati izvoz u nju, a smanjiti izvoz iz nje, jer joj zbog visokog tečaja roba zemlje B postaje preskupa, a prodaja u toj zemlji rentabilna. Ovo je pojednostavljano gledanje – očekivana tendencija koja bi dovela do određenih tečajnih kretanja ne mora se ostvariti.Fiksni tečajevi, ako postoje u ovim uvjetima, su manipulirani (lažni) jer se održavaju samo mjerama devizne kontrole. Ako nisu poduzete mjere da se ograničavaju i kontroliraju, oni variraju bez granica i tako postaju fluktuirajući tečajevi ( klizni, promjenljivi, plutajući tečaj; devizni tečaj koji se formira slobodnim djelovanjem ponude i potražnje na deviznom tržištu, čime se implicira odsutnost izvantržišnih utjecaja na ponudu i potražnju).

Oko problema formiranja deviznih tečajeva razvile su se 2 osnovne teorije:1. teorija bilance plaćanja

SβTG

TZ

TD Dβ

Qβ

T = α / β

Tečaj valute u sustavu zlatnog standarda

54

2. monetaristička (inflacionistička) teorija tečajeva3. teorija pariteta kupovne moći – proizlazi iz monetarističke

Postoje još: teorija kamatnog pariteta, teorija efikasnog deviznog tržišta, teorija tržišta državnih vrijednosnica i teorija dugoročne ravnoteže u bilanci plaćanja.

Pristalice teorije bilance plaćanja smatraju da uzrok porasta tečaja strane valute leži u pasivnosti bilance plaćanja. Po toj teoriji, deficit bilance plaćanja izaziva porast deviznog tečaja (odlijev zlata), a tek kasnije i porast cijena (zbog ograničene količine novca). Kako određeno vrijeme promjena tečaja ne dovodi do promjene apsolutnih cijena, padaju zbog toga cijene domaćoj robi (izračunate u stranoj valuti na osnovi njenog povećanog tečaja), što stimulira izvoz. S druge strane uvoz je destimuliran, dolazi do novog kretanja – i konačno do izravnanja bilance plaćanja. Promjene tečaja po toj teoriji su posljedica promjena u bilanci plaćanja i automatski su regulator stalnog uravnoteživanja bilance plaćanja.Devizni tečaj uistinu je podložan snažnom utjecaju ponude i potražnje, koja rezultira iz bilance plaćanaj, ali to nije jedini faktor. Slabost teorije je što prepojednostavljeno gleda na efekte deficita i suficita bilance plaćanja na odnos cijena u zemlji i inozemstvu, te uravnoteženje koje iz tog proizlazi. Tendencija uravnoteženju proizlazi iz odnosa relativnih cijena u zemlji i inozemstvu, ali to je samo tendencija čija realizacija ovisi o mnoštvu faktora (opća proizvodnost zemlje...). Ne odgovara realnosti kad je riječ o nerazvijenim zemljama (dovodi do rasta cijena i inflacije).

Monetaristička teorija naglasak stavlja na monetarnu ponudu – porast deviznih tečajeva je uzrokovan porastom količine novca u optjecaju. Kad bi se imala stalna količina papirnog novca, pasivnost bilance ne bi mogla povećati devizne tečajeve, jer ograničena količina novca dovodi do pada cijena, a to do većeg izvoza i priljeva deviza i time do pada tečajeva, odnosno doporasta intervalutarne vrijednosti domaćeg novca. Po njihovoj teoriji nije primarna bilanca – njeno stanje je posljedica, a ne uzrok (↑M, ↑P, E↓, deficit bilance plaćanja, ↑devizni tečaj).Zanemaruje odnose vrijednosti što proizlaze iz odnosa troškova proizvodnje, koji diktiraju ne samo kretanje cijena, nego i razvoj izvoza i uvoza, pa time i situaciju bilance plaćanja. Zanemaruju se društveni odnosi i politika raspodjele nacionalnog dohotka, koji mogu dopuštati ravnotežu na bazi zastoja ili održavanja niskog standarda.

Varijanta te teorije je teorija kupovnih pariteta – promjena deviznog tečaja slijedi promjene u stupnju inflacije u zemlji i inozemstvu:ΔR/R = Δpd / pd - Δpf / pf

Iz postavki kvantitativne teorije novca imamo: MV=PYUz pretpostavku pune zaposlenosti i konstantne brzine optjecaja imamo: ΔY/Y=0 i ΔV/V=0Tada je: ΔP/P = ΔM/M; kada sad to uvrstimo u prvu jednadžbu dobijemo: ΔR/R = ΔMd / Md - ΔMf / Mf - to znači da razlika u promjeni novčane mase u zemlji i inozemstvu utječe na promjenu deviznog tečaja. Ili drugim riječima: devizni tečaj ovisi o kretanju kupovne moći novčanih jedinica koje se uspoređuju. Devizni tečaj prema tome izravnava cijene u različitim zemljama.Iako se promjene kupovne moći tj. proces rasta cijena i s time povezan proces obezvrjeđeja novca dviju zemalja, odražavaju u kretanju deviznog tečaja, ipak se i to shvćanje smatra nedovoljno realnim jer pojednostavljuje problem, zanemaruje različitu strukturu gospodarstva i različitu strukturu potrošnje u pojedinim zemljama, a posebno ne vodi računa o ostalim faktorima koji djeluju na devizni tečaj (realni faktori – stanje u proizvodnji i raspodjeli).

Prema apsolutnoj teoriji pariteta kupovne moći, tečaj se dviju valuta zemalja A i B izračunava kao odnos razine cijena u tim zemljama:

TtB = Pt

A / PtB

TtB – tečaj ili cijena valute B u vremenu t (broj jedinica valute zemlje A koji se plaća za 1 jedinicu

valute zemlje B)Pt

A – razina cijena zemlje A u vremenu tPt

B – razina cijena zemlje B u vremenu t

55

Prema tom sustavu potpuno slobodno plivajućih tečajeva i bez ograničenja u međunarodnom kretanju proizvoda i proizvodnih faktora, cijena valute zemlje B u zemlji A bila bi u kratkom roku određena odnosnom razine cijena u te dvije zemlje (tečaj bi oscilirao oko kvocijenta razine njihovih cijena).

Relativna teorija pariteta kupovne moći objašnjava tečaj u tekućem razdoblju kao tečaj iz temeljnog razdoblja korigiran odnosom domaćih i vanjskih cijena kojima je temelj isto temeljno razdoblje:

TtB = T0

B (PtA / Pt

B)Tečaj valute zemlje B u godini t u zemlji A izračunava se na način da se uzme tečaj iz nekog određenog razdoblja (godine) i pomnoži s promjenom odnosa razine cijena zemlje A i B. Prema Casselu temeljno razdoblje treba biti normalna godina – u kojoj je tečaj bio u ravnoteži tj. jednak omjeru cijena dviju zemalj.Testiranje teorija p.k.m. temelji se na usporedbi sličnih košarica dobara među zemljama čija bi efektivna cijena trebala biti jednaka (teško ju je pronaći – razlike u ukusima, stupnju razvoja i prihoda). Dakle ako ista košarica u Njemačkoj košta 1OODM, a u RH 400 kn – onda bi 1DM trebala koštati 4kn.

Danas tečajevi postaju sve više instrumenti nacionalne politike pa su i pod sve većim utjecajem iste. Tako govorimo o upravljanim deviznim tečajevima.Slobodno devizno tržište je ustupilo mjesto reguliranom deviznom tržištu tj. deviznom režimu. U uvjetima deviznog režima dolazi do mogućnosti postojanja više vrsta tečajeva. Uz slobodni tečaj, koji pod utjecajem ponude i potražnje može fluktuirati neograničeno, može postojati službeni tečaj – koji može biti sustav jedinstvenog tečaja ili sustav diferenciranih tečajeva (gdje se mogu određivati različiti tečajevi).Slobodni, fluktuirajući tečaj formira se na slobodnom deviznom tržištu, na koje se može utjecati mjerama ekonomske politike ili kupnjom i prodajom deviza, ako država raspolaže dovoljnim rezervama. Primjenjuje se u slučajevima kada se određivanje strukture ili razine tečajeva želi prepustiti automatskim, spontanim snagama i odnosima tržišta. Cilj je spontano osiguranje tržišne ravnoteže u ukupnoj bilanci plaćanja.S obzirom da tečaj ima velik utjecaj na cijene, dohodak, zaposlenost i ostale gospodarske odnose, indiferentnost prema tečaju je praktički nedopustiva – stavlja se pod utjecaj službene intervencije, koja može biti raznovrsna (posredstvom deviznih rezervi, pomoću deviznih ili robnih ograničenja i stabilizacijskih fondova).Frenkel navodi 9 vrsta tečajnih režima: monetarna unija, valutni odbor, pravi fiksni tečaj, prilagođavajuće vezani tečaj, puzajući vezani tečaj, tečaj vezan uz košaricu valuta, plivajući tečaj u okviru utvrđenih raspona, upravljano plivajući tečaj, slobodno plivajući tečaj.

WEO (World Economic Outlook) navodi sljedeće determinante tečajnog režima:1. veličina ekonomije : što je veća nacionalna ekonomija, to je bolje koristiti se sustavom

fluktuirajućih deviznih tečajeva2. otvorenost ekonomije: što je stupanj otvorenosti neke ekonomije viši, to je bolje koristiti se

sustavom fiksnih tečajeva3. diverzifikacija proizvodnje/strukture izvoza : što je stupanj diverzifikacije niži, a udio jednog

vanjskotrgovačkog partnera viši, to je bolj korisiti se sustavom vezivanja tog tečaja uz valutu te zemlje

4. divergencija između stope domaće i inozemne inflacije: što je stupanj inflacije viši, to je bolje koristiti se sustavom fluktuirajućih tečajeva, iako su fiksni bolji za stabilaizacijsku politiku

5. stupanj ekonomske/financijske razvijenosti : što je viši , bolje je koristi se sustavom fluktuirajućih tečajeva

6. mobilnost faktora rada : što je niža, tj. ako je sustav plaća rigidan na njihovo snižavanje, to je bolje koristiti sustav fluktuirajućih tečajeva

7. mobilnost kapitalnih tokova : viši stupanj implicira velike teškoće u održavanju sustava fiksnih tečajeva

8. inozemni nominalni troškovi: ako je zemlja izložena toj vrsti šokova, bolje je koristiti se sustavom fluktuirajućih tečajeva

56

9. domaći nominalni troškovi : bolje je koristiti sustav fiksnih tečajeva 10. realni šokovi : ako je ekonomija izložena realnim šokovima – domaćim ili inozemnim – bolje

je koristiti sustav fluktuirajućih tečajeva 11. kredibilnost nositelja makroekonmske politike : što je ona niža to je bolje koristiti sustav

fiksnih tečajeva

Mundell i McKinnon – teorija optimalnog valutnog područja – praktičnu realizaciju vidimo kroz uvođenje eura kao jedinstvene valute EMU. U skladu s tom teorijom male otvorene ekonomije trebaju se koristiti sustavom fiksnog deviznog tečaja vezajući svoj tečaj uz neku jaču svjetsku valutu, obično glavnog trgovačkog partnera te zemlje. Pod optimalnim valutnim područjem smatra se ono koje može istovremeno osigurati nisku inflaciju, punu zaposlenost i vanjsku ravnotežu. Ako nisu ostvarena sva tri cilja onda takva zemlja ne pripada o.v.p. tu je riječ o umjetnoj regiji ili području, odnosno input-output modelu pri čemu su svi faktori proizvodnje mobilni. To je homogeni skup proizvođača (prema Mundellu) koji koriste istu tehnologiju, imaju istu funkciju potražnje i dijele iste ekonomske uvjete. Ključnim za funkcioniranje takvog područja smatra mobilnost radne snage. Iznio je i prijedlog jedinstvene svjetske valute – intor – koja bi bila rezultat spajanja triju valutnih blokova (dolar, euro, jen) u jednu valutu. Ta ideja će se teško ostvariti, za razliku od zlatnog standarda nova svjetska valuta nema takvu pouzdanost.

NOVI SUSTAV KLASIFIKACIJE DEVIZNIH TEČAJEVA MMF-A

Devizni režimi se klasificiraju s obzirom na stupanj njihove fleksibilnosti te stupanj nezavisnosti monetarne politike.

Devizni tečaj bez domaće valute u optjecajuPredstavlja režim deviznog tečaja gdje valuta strane zemlje ili nadnacionalna valuta egzistira kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja ili određena zemlja pripada monetarno/valutnoj uniji u kojoj dijeli isto zakonsko sredstvo plaćanja s ostalim članicama. Prihvaćanje ovakvog režima podrazumijeva odricanje od nezavisne monetarne kontrole i utjecaja domaćih monetarnih vlasti na monetarna kretanja (npr.euro).

Devizni tečaj u uvjetima valutnog odbora (Currency Board)Temelji se na eksplicitnoj zakonskoj obvezi zamjene domaće valute, određenom stranom valutom uz fiksni devizni tečaj. To znači da se domaća valuta emitira samo ako ima potpuno pokriće u stranoj valuti. Time se eliminira uloga središnje banke u monetarnoj kontroli i ulozi oslonca likvidnosti za banke (lender of last resort). Fleksibilnost ipak može postojati do određenih granica ovisno o strogosti pravila c.b.-a u pojedinoj zemlji (npr.BiH)

Ostali konvencionalni aranžmani fiksno vezanog (okačenog) tečajaValuta neke zemlje može biti formalno ili stvarno vezana za neku drugu valutu ili košaricu valuta po fiksnom tečaju s mogućim odstupanjem tečaja unutar granica u rasponu 1% oko središnjeg tečaja. Odabir strane valute uz koju će se vezati domaća valuta ovisi o stupnju međusobne razmjene roba, usluga i kapitala. Monetarna vlast se obvezuje održavati fiksni paritet putem intervencija na deviznom tržištu, čime se ograničava stupanj diskrecijske monetarne politike. Stupanj fleksibilnosti je veći ipak nego u dva prethodna sustava.

Fiksni devizni tečaj unutar zadanog raspona plivanjaVisina deviznog tečaja održava se između dopuštenih granica fluktuacije koje dopuštaju odstupanja veća od 1% oko središnjeg tečaja. Ovdje spadaju aranžmani zemalja članica današnje EMU kao što je EMS (European Monetary System) koji je postojao od 1979. do 1999.g. Prisutan je ograničen stupanj diskrecijske politike koji ovisi o širini granica u odnosu na središnji tečaj.

Puzeće prilagođavanjeValuta se prilagođava povremeno u malim vrijednostima prema unaprijed određenom fiksnom tečaju ili s obzirom na određene kvantitativne indikatore (razlika prošle inflacije prema

57

inflaciji kod glavnih trgovačkih partnera, razlika između ciljane i očekivane inflacije kod gl.trgovačkih partnera) unutar zone odstupanja. Stopa puzanja može biti takva da prouzrokuje inflacijske promjene vrijednosti valute («backward looking») ili može biti na razini unaprijed određene fiksne stope ispod projicirane inflacijske razlike («forward looking»). Zahtijevano održavanje tih kretanja u određenim granicama također nameće ograničenja monetarnoj politici, kao u režimu fiksnog vezivanja valute.

Devizni tečaj unutar promjenjivih granica plivanjaTečaj se održava unutar određenih granica zone fluktuacija oko središnjeg tečaja koji se kontinuirano prilagođava unaprijed određenom tečaju ili odgovara na promjene određenih kvantitativnih indikatora. Stupanj njegove fleksibilnosti funkcija je širine zone koja se simetrično ili asimetrično priširuje prema gore i dolje s obzirom na središnji tečaj. Obveza održavanja tečaja unutar granica i dalje nameće ograničenja monetarnoj politici, ali uz povećanu fleksibilnost.

Upravljano plivajući devizni tečaj bez unaprijed određenog smjera kretanjaMonetarna vlast putem intervencija na međunarodnim deviznim tržištima (kupnom i prodajom) utječe na kretanja deviznog tečaja bez prethodnog specificiranja smjera njegova kretanja. Važno je istaknuti da promjene koje potaknu nisu i ne mogu biti automatske. Indikatori za upravljanje tečajem imaju presudnu važnost, a uključuju npr. stanje bilance plaćanja, međunarodnih pričuva te sukladno s tim razvijanje tržišta. (RH)

Slobodno plivajući devizni tečajDevizni tečaj se određuje tržišno, na temelju ponude i potražnje. Intervencije monetarnih vlasti nemaju cilj direktnog utjecanja i određivanje razine deviznog tečaja, već prilagođavanje stope promjene i spriječavanja prekomjernih fluktuacija deviznog tečaja. U ovom slučaju je monetarna politika neovisna od politike deviznog tečaja.

Napomene:Fluktuiranje deviznog tečaja prema setu određenih indikatora (crowling peg) znači da se intervalutarna vrijednost valute kontinuirano mijenja u skladu i razini promjena tih indikatora (prvenstveno s stopom inflacije).Ako se u kraćim intervalima (dnevno ili tjedno) intervenira kupnjom ili prodajom deviza riječ je o upravljanom plivanju.U slučaju nezavisnog fluktuiranja, intervencijama se utječe na brzinu promjena, a ne na njihovu neutralizaciju.Valutna kriza se definira kao deprecijacija od 25% ili više u određenoj godini koja slijedi nakon depredijacije od najmanje 10% u prethodnoj godini.

SIDRA MONETARNE POLITIKERežim deviznog tečaja s monetarnom politikom predstavlja važnu komponentu ekonomske politike. Da bi zemlja ostvarila planirane ciljeve ekonomske politike može se služiti sljedećim sidrima:

Sidro tečaja – monetarna vlast je spremna u okviru tog mehanizma kupiti i prodati stranu valutu po službenom tečaju kako bi tečaj domaće valute ostao na unaprijed određenoj razini (devizni tečaj služi kao nominalno sidro ili posredni instrument monetarne politike). Takav monetrni okvir podržava režim deviznog tečaja bez posebnog zakonskog sredstva plaćanja, Currency Board aranžman, aranžman fiksnog tečaja, fiksni devizni tečaj unutra zadanih granica, puzeće prilagođavanje, devizni tečaj unutar promjenjivih granica.

Sidro monetarnih agregata – monetarna vlast koristi monetarne instrumente kako bi postigla određenu planiranu stopu rasta monetarnih agregata. Na taj način monetarni agregati postaju nominalno sidro ili posredni instrument monetarne politike.

Sidro inflacije – sustav se temelji na javnom kvantitativnom ograničavanju srednjoročne inflacije s obvezom monetarnih vlasti da postignu taj predviđeni cilj. Ostale bitne

58

karakteristike uključuju povećanje komunikacije s javnošću i tržištem te povećanje pouzdanosti središnje banke u ostvarivanju ciljeva inflacije. Odluke monetarne politike temelje se na razlici predviđanja buduće inflacije od ciljane inflacije s tim da se samo predviđanje inflacije ponaša kao posrednik monetarne politike.

MANIPULIRANJE DEVIZNIM TEČAJEVIMA I GLEDANJE MMF-A NA DEVIZNA OGRANIČENJA

Manipuliranje deviznim tečajevima se provodi na različite načine, a izražava se deprecijacijom i aprecijacijom domaće valute – dakle podcijenivanjem ili precijenivanjem domaće valute. U prvom se slučaju devizni tečaj strane valute drži iznad ravnotežnog tečaja (realnog odnosa), a u drugom se on drži ispod ravnotežnog tečaja. Politka d.t. se provodi zavisno od ekonosmkih prilika i ciljeva koji se žele ostvariti. Npr. deprecirani tečaj domaćeg novca (umjetna podcjenjenost domaćeg novca, precijenjenost tečaja strane valute) može biti sredstvo za povećanje izvoza i zaposlenosti, odnosno instrument antidepresivne politike. Deprecijacija se može ostvariti uz pomoć devalvacije ili bez nje.

Aprecijacija je mjera kojom se precijenjuje domaća valuta tj. devizni tečaj strane valute održava se iznad tečaja ravnoteže. Ako se i službeno potvrdi, tj.zakonom, takva (precijenjena) razina deviznog tečaja onda je to revalvacija. Devalvacija je prema tome zakonsko sniženje tečaja domaće valute.Dok aprecijacija i deprecijacija predstavljaju stvarne promjene tečaja domaće valute, pri čemu se formalno-pravno ne mijenja službeno utvrđeni devizni tečaj strane valute, revalvacija i devalvacija znače upravo zakonsku promijenu razine deviznog tečaja. U pravilu aprecijacija prethodi revalvaciji, a deaprecijacija devalvaciji. Očekivani efekti su isti kao kod oni aprecijacije i deprecijacije.

Devalvacija je mnogo češće upotrebljavana nego revalvacija – posebno za stjecanje veće konkurentnosti na svjetskom tržištu. Da bi se uspostavila ravnoteža u bilanci plaćanja (uklonio deficit), zemlje pribjegavaju devalvaciji svoje valute čime pojeftinjuju svoju robu i usluge za inozemstvo. Krajnji efekt je povećanje izvoza, a smanjenje uvoza čime se dovodi do ravnoteže bilance plaćanja. Precjenjenost domaćeg novca također može biti instrument ekonomske politike. Može se donekle olakšati opskrbljenost domaćeg gospodarstva uvoznim reprodukcijskim materijalima, jer takav precijenjeni paritet domaćeg novca pojeftinjuje stranu robu.Međutim, dok se podcijenjenost domaćeg novca može dugo održavati bez mjera devizne kontrole, dotle precijenjenost se ne može dugo održati bez uzvoznih ograničenja i devizne kontrole, jer nužno dovodi do pogoršanja bilance plaćanja i iscrpljivanja deviznih rezervi zemlje.Ovo je samo gruba shema – posljedice i problemi će ovisiti od mnoštva drugih faktora i odnosa u gospodarstvu u prvom redu od općih proizvodnih sposobnosti dotičnog gospodarstva. Dugoročno manipuliranje tečajem može dovesti do novih poremećaja, jer ne može prevladati odnose vrijednosti.Zato se devalvacija koristi u slučajevima fundamentalne neravnoteže – odnosno dugoročne neravnoteže koja se u kratkom roku ne može otkloniti drugim mjerama. Efekti devalvacije se ne vide odmah, s tim da ona u početku donosi negativne posljedice (povećanje cijena uvoza), a tek potom dolazi do rasta izvoza – u teoriji je to poznato kao «J» krivulja. Ta krivulja pokazuje da devalvacija u kratkom roku pogoršava vanjskotrgovinsku bilancu, da bi je nakon određenog vremena popravila. Analiza devalvacija u svijetu je pokazala da ona daje različite rezultate od zemlje do zemlje.

Tri su pristupa uspjehu devalvacije: a) pristup elastičnosti – polazi od utjecaja devalvacije na promjene relativnih cijena domaćih i

uvoznih dobara i utjecaja promjena relativnih cijena na tokove uvoza i izvoza. Uspjeh devalvacije će biti veći što je elastičnost domaće i vanjske potražnje veća. To je Marshall-Lernerov teorem koji glasi: ako je zbroj elastičnosti recipročne potražnje dviju zemlje veći od 1, tržište je stabilno. Ako porast relativne cijene dobra Y uvjetuje porast ponude izvoza dobra Y od strane zemlje B i opadanje potražnje za uvozom proizvoda Y od strane zemlje A tj. ako porast relativne cijene dobra Y stvara višak ponude nad potražnom na svjetskom tržištu, tržište

59

je stabilno. U ovom teoremu nisu obuhvaćene preferencije potrošača, već se samo radi o utjecaju promijene cijene na potražnju.

b) Pristup apsorpcije – za uspjeh devalvacije je nužno da domaća potrošnja (apsorpcija) padne u odnosu na nacionalni dohodak

c) Monetaristički pristup – temelji se na pretpostavci da promjena novčane mase utječe na promjenu cijena. Ako se npr. novčana masa poveća, domaće cijene će porasti što će stimulirati uvoz te vremenom dovesti do deficita bilance plaćanja. To će nadalje dovesti do povećane potražnje za devizama zbog nužnosti plaćanja obveza prema inozemstvu i time će se povećavati tečaj strane valute – doći će do devalvacije domaće valute, odnosno pada njene kupovne moći.

Devizna kontrola – sredstvo kojim se efektivna potražanja za devizama ograničava i održava u granicama raspoloživih deviza. To se postiže uvođenjem ekskluzivnosti prava otkupa deviza i prinuda prodaje deviza po fiksnom tečaju, što predstavlja bazu za još jednu prinudu tj. zabranu da se devize za plaćanje inozemstvu pribavljaju na drugi način, osim kontrolnog organa ili uz njegovu dozvolu. Devizna kontrola ne mora biti apsolutna. S obzirom da je ona instrument ekonomske politike, postoji mogućnost da ona bude djelomična, tj. da određene transakcije budu pod kontrolom, a druge slobodne. Na takav način dolazi se do diferenciranih (mnogostrukih) tečajeva, što se provodi i u prikrivenim oblicima. Ako se mjerama devizne kontrole i eventualnih diferenciranih tečajeva doda i praksa carinske i porezne politike, praksa olakšica, premija, subvencija i koeficijenata, izvozno-uvoznih dozvola, tada dolazimo do jednog razvijenog sustava diferencijacija, protekcionizma ili diskriminacije. Najprije su ih počele primjenjivati razvijene zemlje – izraz je njihove ofanzivne politike; dok je za zemlje u razvoju često jedini izlaz. Tako je takva praksa izraz isključivo vlastitih političko-ekonomskih konsideracija. No pitanje deviznih tečajeva ima veliko značenje za stabilnost međunarodnih ekonomskih i financijskih odnosa. Stoga se nastoje formulirati nediskriminatorna ponašanja – odnosno standardi ponašanja u međunarodnim ekonomskim odnosima – isključiti devizna ograničenja. Pri tome važnu ulogu ima MMF.Protekcionističke mjere primjenjuju u prvom redz najrazvijenije zemlje (EU, SAD, Kanada) ali i druge. Te se mjeremogu podjeliti u nekoliko grupa:

- mjere kojima se regulira uvoz: obuhvaćaju kvantitativnu kontrolu uvoza, uvozna davanja, uvozne depozite, limitiranje plaćanja uvoza, financiranje uvoza i sl.

- mjere kojima se regulira izvoz i pogađa prihod od izvoza: kvantitativno limitiranje izvoza, povrat poreza na dohodak od izvoza, ostale fiskalne i kreditne mjere

- mjere vezane uz devizni tečaj, pri čemu je riječ o reguliranju nevidljivih tekućih transkcija (oporezivanjem pri kupnji deviza, deviznom kontrolom nerobnih (nevidljivih) transakcija, limitiranje plaćanja, utvrđivanja iznosa gotovine koji se može iznijeti iz zemlje, zabrane kupovanja deviza za službena i turistička putovanja, limitiranjem iznosa profita ili rente koji se mogu iznijeti u inozemstvo), o primjeni prakse mnogostrukih tečajeva (modificiranih raznim oblicima oporezivanja) te o uspostavljanju platnih bilateralnih sporazuma

- mjere kojima se regulira kretanje kapitala: obvezno polaganje depozita nerezidenata, limitiranje službenog tečaja, kontrola priljeva i odlijeva kapitala i sl. utječe ne samo na devizni tečaj nego i na obujam izvoza i uvoza robe te ukupnu ekonomsku i investicijsku politiku kako uvoznice tako i izvoznice kapitala. Karakterizira razvijene zemlje.

2. EUROPSKA MONETARNA UNIJA (EMU)1948 – Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC) – jačanje multilateralne trgovine među 16 zemalja članica iz Europe i SAD, Kanada1950 – Europska platna unija (EPU): prijelaz na poseban način plaćanja među zapadnoeuropskim zemljama. Djeluje kao multilateralna klirinška unija preko koje su se prebijala međusobna potraživanja preko Banke za međunarodne obračune u Baselu. Stvorena je EUA – europska obračunska jedinica – knjigovodstveni novac ograničene svrhe1951 – Eurpska zajednica za ugljen i čelik

60

1957 – Europska ekonomska zajednica (EEZ). 1958 – stupa na snagu Europski monetarni sporazum – uvedena eksterna konvertibilnost, tečajevi mogu oscilirati +/- 0.75% , ukida se EPU te se osniva Europski monetarni fond1968 – ukinute carinske barijere1969 – Barreov plan – poseban mehanizam za monetarnu suradnju (kratkoročna monetarna podrška, srednjoročna financijska pomoć, usaglašavanje odluka o promjeni pariteta)Smithsonijanski aranžman (1971) – na sastanku najrazvijenijih zemalja postignut je sporazum o stabiliziranju i devalviranju tečaja dolara koji je te godine praktično postao nekonvertibilan u zlato. Devalvacija dolara nije bila istog inteziteta prema svim valutama (17% prema jenu, 12% prema DEM, 0% prema kanadskom dolaru). Vlade su preuzele obvezu intervenicije na deviznim tržištima kako bi zadržale granice oscilacije tečajeva od +/- 2.25%. taj sporazum je bio kratkog vijeka jer je '73. uslijedila druga devalvacija dolara čime je još šire otvoren put prema fluktuirajućim deviznim tečajevima.Ovaj aranžman je ometao europske integracijske procese, jer je to znatno otežavalo trgovinu (fluktuiranje među članicama je moglo na ovaj način dosegnuti i 9%). Zato su se one dogovrile da smanje razliku – suze granice fluktuacije. Tako je došlo do stvaranja europske zmije ili monetarne zmije. Dopuštene granice su iznosile najprije 1.2% međusobno, a 2.5% prema dolaru. Nakon 73.g.oscilacije su iznosile 2.25% među članicama. Osnovan je Europski monetarni fond za suradnju (EMFS) čiji je zadatak održavanje fiksnih tečajeva valuta u međusobnom odnosu i zajedničko fluktuiranje u odnosu na valute trećih zemalja (uglavnom dolar) financiranjem intervencija središnjih banaka radi izravnanja poremećaja platne bilance. 1972 ukinuti EMA i europski monetarni fond, javaljaju se europska monetarna zmija i EFMS 1973 – uvedena novčana jedinica Eurco – činile su je valute 9 zemalja članica EEZ, a koristila se za emisiju obveznica Europske investicijske banke kao i za proračunska davanja. U EFMS deponiraju 20% svojih rezervi zlata i 20% rezervi dolara, u zamjenu dobivaju ECU (European Currency Unit) – uvodi se 1979 kada startaju sa europskim monetarnim sustavom (EMS).Bit mehanizma EMS sastoji se u: zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za utvrđivanje pariteta i uspoređivanje deviznih tečajeva članica; u ograničenom fluktuiranju središnjeg deviznog tečaja sudionice u odnosu na drugu valutu i u odnosu na ECU (fluktuacije iznose 2,5%, osim za talijansku liru 6%) uz obvezu središnje banke da intervenira kad se dosegne divergentni prag u fluktuiranju pojedine valute; u kreditnim olakšicama koje odobrava EFMS zemlji članici za rješavanje problema s bilancom plaćanja. ECU predstavlja sredstvo rezerve i plaćanja središnjih banaka, te kao standard potraživanja i obveze u EMS. 1981. izbacuje iz uporabe EUA.

MEHANIZAM DEVIZNIH TEČAJEVA UNUTAR EUROPSKOG MONETARNOG SUSTAVA (ERM I.) ZASNOVAN NA ECU

ECU predstavlja košaricu valuta (cocktail) koju su činile valuta zemalja članica i čija se vrijednost izračunavala svakodnevno na temelju deviznih tečajeva valuta u košarici (npr. 1984.g. 1 ECU = 0.75$). Najznačajniju ulogu u košarici je imala DEM, a revizija strukture košarice se provodila svako 5 godina. Tijekom vremena se utjecaj DEM povećavao, a lire i funte smanjivao. Te je dolazilo povremeno do izlaska i ulaska pojedinih valuta.Cilj svega toga je bila monetarna stabilnost – mehanizam obrane od politike deviznog tečaja dolara koja je štetila Europi i cijelom svijetu.1999. 12 od 15 članica prihvaćaju jedinstvenu valutu euro i u prijelaznom razdoblju do 2002. g. neopozivo fiksiraju tečajeve svojih valuta prema euru

POSLJEDNJE 3 ETAPE U RAZVOJU EURAI ETAPA: 1990 – 1994; karakteriziraju je napori vezani uz punu liberalizaciju kretanja kapitala kao važan preduvjet konačnog monetarnog ujedinjenja. Drugi važan zadatak je što veća koordinacija ukupne ekonomske politike, a posebno monetarne i fiskalne politike. Prema kriterijima u ugovoru iz Maastrichta (92) proračunski deficit ne smije preći prag od 3%, a javni dug 60% BDP-a. Na segmentu monetarne politike središnje banke članica morale su držati devizne tečajeve svojih valuta u odnosu na

61

središnji tečaj prema ECU 2,5%, što više približiti visinu kratkoročnih kamatnih stopa i održavati nisku stopu inflacije

II ETAPA: 1994 -1999; počela osnivanjem Europskog monetarnog instituta (EMI) u Frankfurtu. EMI je prethodnik Europskog sustava središnjih banaka. U ovoj etapi središnje banke zadržavaju autonomiju u provođenju monetarne politike. 1995. rezolucija Savjeta Europe (Madrid) – buduća jedinstvena valuta zvat će se euro, a manje jedinice centi (1€ = 100 centi). Raspon fluktuacije je povećan na čak 15% u odnosu na središnji tečaj. Nakon tih intervalutarnih poremećaja koji su rezultirali izlaskom lire i funte iz sustava deviznih tečajeva i devalvacijama, situacija se sljedećih godina stabilizirala. 1998. odlučeno je da je konačni rok uvođenja EMU početak 1999.g. odlučeno je i koje će zemlje sudjelovati u EMU (odnosno u mehanizmu deviznih tečajeva poznatom kao ERM II.): Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Irska, Nizozemska, Španjolska, Portugal, Luxemburg, Finska.(Grčka je pristupila 2001). Do daljnjega neće sudjelovati 3 zemlje: VB i Danska (poltički razlozi) i Švedska (nezadovoljenje kriterija).

III ETAPA: odvijala se u 2 dijela. Prvi je započeo 1999. neopozivim fiksiranjem tečajeva prema euru i svake valute međusobno unutar EMU. Od tog trenutka odgovornost za koncipiranje i provođenje monetarne politike preuzela je Europska središnja banka (ECB) u Frankfurtu, koja će zacrtanu politiku provoditi preko nacionalnih središnjih banaka. Počinje zamjena nacionalnih valuta za euro prvenstveno u financijskom sektoru, euro pritom egzistira kao knjižni novac sve do početka 2002 kad postaje i efektivni novac. Završni dio procesa započeo je 2002. uvođenjem u optjecaja jedinstvene valute euro – sa scene definitivno nestaju nacionalne valute koje se mogu promjeniti za euro do sredine 2002.g. i svi ostali financijski instrumenti se moraju denominirati u euro.

MEHANIZAM DEVIZNIH TEČAJEVA (ERM II.) U EMU ZASNOVAN NA EURU1999.g. je uveden sustav neopozivo fiksnih tečajeva, sa eurom kao četvrtom i posljednjom valutnom jedinicom na prostoru EU.Euro je preuzeo isti sastav košarice kao ECU, pa je prema tome odnos bio 1ECU=1€. Za stabilnost eura odgovrnost preuzima ECB. Švedska ne ispunjava zahtjeve u pogledu deficita proračuna, dok su VB i Danska odlučile kasnije pristupiti. Spomenute zemlje će moći i dalje koristiti postojeće monetarne i fiskalne instrumente, i slobodno određivati tečaj svojih valuta, ali pod snažnim utjecajem eura. Već je spomenuto da je od 1999-2002 uveden sustav neopozivih fiksnih tečajeva, pa je prema tome tečaj svake članice fiksiran prema euru i prema svakoj drugoj valuti unutar EMU. Do '94 granice fluktuiranja su bile veoma uske (2.5%) nakon čega je ona podignuta na 15% zbog gospodarskih problema i špekulativnih razloga. U toriji je poznato da se fluktuirajući devizni tečaj može upotrijebiti kao moćno sredstvo stimuliranja izvoza i stvaranja trgovinskih prednosti – zbog toga je krajnji cilj EU bio uspostva sustava fiksnih tečajeva unutar unije, ali zadržavanje fluktuirajućeg prema trećim zemljama.Na dan 31.12.1998., neposredno prije uvođenja eura, koristila se redovna procedura: središnje banke članica su utvrdile devizni tečaj svojih valuta prema dolaru. Daljnji postupak obračunavanja ecu-a provodio se u 3 etape:

1. određivanje deviznih tečajeva zemalja članica EU prema dolaru, uključivo valute koje ne ulaze u ecu

2. obračun deviznih tečajeva ecu-a nasuprot dolaru. Tečajevi formirani u nacionalnim središnjim bankama potom su se priopćavali Europskoj komisiji koja ih je koristila za izračunavanje deviznih tečajeva za ecu. Devizni tečaj $/ECU dobije se zbrajanjem dolarskog ekvivalenta koji predstavlja iznose nacionalne valute u ecuu.

3. određivanje deviznih tečajeva ecua prema participirajućim valutama. Oni se dobijaju množenjem $/ECU deviznog tečaja i tečaja $ za nacionalne valute

Stabilnost eura će prije svega ovisiti o provođenju stabilne ekonomske politike, posebno mjesto ima kontrola proračunskog deficita i održavanje niske stope inflacije. Negativno na euro će djelovati visoka stopa nezaposlenosti, te negativne posljedice azijske i ruske krize.

62

3. MMFSVJETSKI NOVAC U ZLATNOM STANDARDU I U SUSTAVU MMF-A

Svjetski novac, funkcija novca u kojoj novac izlazi iz unutarnjega prometnog područja pojedinih zemalja, prerasta lokalne oblike te istupa na svjetskom tržištu i u međunarodnim gospodarskim odnosima kao opće platežno sredstvo, opće kupovno sredstvo i apsolutno društveno utjelovljenje bogatstva uopće. U sustavu zlatnog standarda zlato je svjetski novac i definitivno sredstvo plaćanja. Slomom zlatnog standarda zlato ne gubi ništa na svom značenju svjetskog novca – ostaje osnova svjetskog obračuna i plaćanja, jer i u tom slučaju plaćanje ne mora biti neposredno i fizički izvršeno u zlatu – nego prijenosom potraživanja ili eventualnim prebijanjem. To je bilo generator surogata svjetskog novca – sredstvo međunarodnih rezervi svjetskog novca, sredstvo međunarodne likvidnosti jer omogućuje likvidnost međunarodnih plaćanja. Potraživanja koja su cirkulirala imala su svoj tečaj – svoj zlatni paritet (odnos prema zlatu). Surogat su mogle biti dakle samo one valute koje su još konvertibilne u zlato. Ostala potraživanja su se pretvarala u potraživanja svedena na zlato ili na tu specijalnu valutu, što znači da su posredno još uvijek bila isplativa u zlatu. Tako dominantna valuta, konvertibilna u zlato, na osnovi fiksirane cijene zlata polako preuzima ulogu svjetskog novca. Prvo je tu ulogu preuzela funta, a poslije (nakon 2.s.r.) SAD dolar – kao valuta zemlje koja je imala dominantnu ulogu u svjetskom gospodarstvu. Dakle dolar predstavlja univerzalno sredstvo plaćanja – preuzima ulogu svjetskog sredstva plaćanja na taj način predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, time figurira kao rezervna valuta.Nakon nekog vremena pokazala se nerealnost službene cijene zlata – te njegova neadekvatnost kao svjetske rezerve likvidnosti. Nakon toga isto se pokazalo za dolar. 1971. došlo je do demonetizacije zlata, a dolar je pušten da slobodno pliva. Uvedena je njegova zamjena (zlata) – specijalna prava vučenja (SPV).

OSNUTAK I MEHANIZAM FUNKCIONIRANJA1944. financijska konferencija u Bretton Woodsu; iznesen plan sprječavanja valutnog kaosa i teškoća koje su se očekivale završetkom 2.s.r. Izrađena su dva plana:Keynesov plan je predviđao osnivanje Međunarodne klirinške unije unutar koje bi se obavljala prebijanja salda krajem svakog mjeseca, dok bi središnje banke uzajamno odobravale mjesečne kredite. K. je bio predvidio uvođenje svjetske novčane jedinice «bancor», koja bi imala tečaj prema zlatu i drugim valutama. Odnosno bio bi zamjenik zlata koje bi se demonetiziralo.Whiteov plan je polazio od stabilnih deviznih tečajeva, smanjivanja deviznih restrikcija, osnivanje međunarodnog stabilizacijskog fonda čija bi se sredstva formirala na temelju kvota (koje bi se uplaćivale u zlatu ili konvertibilnim devizama), a davale bi određen broj glasova u skupštini fonda i pravo na kupovinu od fonda valuta drugih zemalja radi otklanjanja neravnoteže u platnoj bilanci. Prvorazrednu ulogu bi imale zlato i konvertibilne devize, na prvom mjestu dolar. Intervalutarna vrijednost valuta zemalja članica utvrđivala bi se prema zlatu ili njegovom ekvivalentu, dolaru. Zajednički plan je izrađen na temelju oba – s više elemenata W. plana, ali znatno elastičniji, koji je usvojen. Njihovim prihvaćanjem je osnovan MMF i Međunarodna banka za obnovu i razvoj (danas Svjetska banka).U početku je pristupilo 29 zemalja, a danas ih je 183. ukupna vrijednost uplaćenih kvota je 2000. bila 210 mrld SPV (oko 300 mrld $). MMF čine: Odbor guvernera, Međunarodni monetarni i finacijski komitet, Izvršni odbor. Ciljevi: međunarodna monetarna suradnja; proširivanje međunarodne trgovine, zaposlenosti i dohotka; stabilnost valuta; uspostavljanje multilateralnog sustava plaćanja i pribavljanje sredstava sredstava članicama s problemima u bilanci plaćanja.Bitna karakteristike MMF-a se ogledaju u politici deviznih tečajeva i sustavu kvota.Politika deviznih tečajeva: prvobitno su bili fiksni, a utvrđivali su se na paritetnom tečaju. Paritetni tečajevi su se mogli utvrđivati u odnosu prema zlatu ili dolaru, ali je pri tom uvijek zaržan fiksni odnos vrijenosti pojedinih valuta. Utvrđeni tečaj smio je fluktuirati 1%, a u slučaju poremćaja bilance plaćanja bila je dopuštena revalvacija ili devalvacija, uz određenu proceduru i suglasnost Fonda. MMF se dugo zalagao za fiksni tečaj, ali zbog zbivanja 70-ih morao je 76 od toga odustati i prihvatiti politiku fluktuirajućih deviznih tečajeva. Zlato demonetizirano, a knjige se od tada vode u SPV i predstavljaju službene svjetske rezerve od 1971. Danas zemlje članice svoju intervalutarnu vrijednost utvrđuje: prema jedinici SPV, nekoj drugoj valuti ili grupi valuta ili prema vlastitom izboru.

63

Sustav kvota – svaka zemlja članica unosi u Fond određenu kvotu izraženu u SPV, koja joj daje pravo na određenu glasačku snagu (broj glasova) i predstavlja osnovu za maksimalni iznos korištenja sredstava Fonda i udjel u alokaciji SPV (pravo na određeni iznos SPV).

Za prihvaćanje prijedloga potrebna je 85% većina, članica s 15% ima pravo veta.Struktura kvote: 25% u SPV ili nekoj drugoj zdravoj svjetskoj valuti (dolar, euro, jen, funta) i 75% u nacionalnoj valuti. Maksimalan iznos financijskih sredstava koje može povući ograničen je proporcijom njezine kvote i može doseći 300% njezine kvote izuzevši sredstva SRF i CCL (rezerve) koja se odobravaju po potrebi i u skladu s drugim kriterijima .25% (kvote) u SPV ili drugim svjetskim rezervnim valutama predstavlja rezervnu tranšu* (ranije zlatna tranša), kojom se zemlja u svakom trenutku može koristiti (bezuvjetno i automatsko pravo vučenja).Kreditne tranše – njih 4 – svaka od po 25% kvote zemlje članice, povlače se pod određenim uvjetima. Kredit po prvoj tranši se povlači pod lakšim uvjetima, jer se pretpostavlja da su platno-bilančni problemi relativno mali, dok se za više kreditne tranše pooštravaju uvjeti.

[*tranša, korištenje prije odobrenog zajma, koji se ne iskoristi odjedanput, nego samo onoliko koliko je u određenom trenutku potrebno da se ne bi nepotrebno plaćala kamata za neiskorišteni dio zajma.]

Vučenja u obliku kreditnih tranši se danas uglavnom realiziraju u obliku stand-by-aranžmana: kreditna linija koja se povlači u kreditnim tranšama tijekom vremena). Uvedeni su radi skraćivanja i izbjegavanja procedure odobravanja kredita za svaku novu tranšu iznda rezervne. Rok dospijeća je 12-18 mjeseci. Povlačenje sredstava odvija se kvartalno, a otkup vlastite valute (odnosno povrat kredita) odvija se u roku izemđu 2 i 4 godine nakon svakog povlačenja. Uz zahtjev Fondu za dobijanje s-b-a prilaže se pismo o namjerama (Memorandum) koje sadrži stabilizacijski program i mjere ekonomske politike kojima to nastoji postići. Odobravanjem Fond dostavlja «Kriterije izvršenja» o kojima ovisi njeno pravo da vuče sredstva (neipunjavanjem ga gubi).Fond sam može koristiti pozajmice od drugih institucija da bi povećao sredstva za posuđivanje (zbog sve većih i učestalijih problema članica i ostalih zemalja te ograničenosti sredstava kvotama).

OPĆI SPORAZUM O POSUĐIVANJU (GAB)1962. MMF je zaključio GAB s deset najbogatijih zemalja članica, uz sudjelovanje Saudijske Arabije, i Švicarskom Nacionalnom Bankom. GAB omogućuje posudbu određeenog iznosa konvertibilnih valuta po tržišnim uvjetima. Fond sklapa aranžmane o posudbi i sa zemljama koje nisu članice GAB. Potencijalni iznos koji može odobriti unutar GAB iznosi 18,5 mrld SPV, ako se uzme u obzir i dodatnih 1,5 mrld $ iz aranžmana s Saudijskom Arabijom. Sredstva su pod kontrolom Fonda i članica GAB, te ih Fond može koristiti samo uz njihovu suglasnost i za slučajeve kad je dovedena u pitanje stabilnost međunarodnog monetarnog sustava. Sustav je bio aktiviran 10 puta. Sporazum se obnavlja svakih 4-5 godina, posljednji put 97. zadnji put su sredstva upotrebljena 98 od strane Rusije u iznosu 6,3 mrld SPV.

NOVI ARANŽMAN O POSUĐIVANJU (NAB)Meksička kriza 94, potaknula je sudionike G-7 na konferenciji u Halifaxu da zajedno s ostalim financijski snažnim zemljama razviju takve aranžmane koji će udvostručiti sredstva dostupna MMF-u preko GAB-a. Izvršni odbor MMF-a je 97. prihvatio odluku o uspostavljanju NAB-a, koji je počeo s radom 98. NAB predstavlja skupinu kreditnih aranžmana između MMF-a i 25 zemalja ili institucija članica. Time se osiguravaju dodatna sredstva koje MMF može koristiti u iznimnim situacijama prijetećim za stabilnost međunarodnog monetarnog sustava. Ne predstavlja zamjenu za GAB koji je i dalje aktivan, te postaje prvi i glavni izvor dodatnog financiranja MMF-a. U sklopu GAB i NAB raspolaže se s 34 mrld SPV. Obveze sudionika prama NAB temelje se na relativnoj ekonomskoj snazi koja se mjeri iznosom stvarno uplaćenih kvota. Odluka je pravovaljanja tijekom 5 god., a može se promijeniti ako neka od članica bude prihvaćena kao novi sudionik NAB. Pristup novim omogućuje se na temelju odobrenja sudionica NAB-a koje predstavljaju 80% ukupnog kreditnog potencijala ili putem amandmana koji NAB prihvaća prema odluci Izvršnog odbora MMF-a i odobrenjem sudionika NAB koji predstavljaju 85% ukupnog kreditnog potencijala. Sredstva iz NAB se aktiviraju samo ako

64

odluku prihvate svi sudionici GAB-a i Izvršni odbor. Jednom je aktiviran – proširenje financijskog aranžmana s Brazilom.

SUVREMENE FINANCIJSKE OLAKŠICE MMF-A- zemljama članicama je osigurano korištenje MMF-ovih financijskih izvora kroz čitav niz

financijskih olakšica- mehanizam korištenja funkcionira tako da svaka članica ima mogućnost kupovanja rezervnih

sredstava (konvertibilnih valuta ili SPV) odgovarajućom svotom vlastite valute. Na takva vučenja obračunavaju se kamate i zahtijeva se od članica da tijekom vremena otkupe vlastitu valutu (otplate kredit) od MMF-a pomoću rezervnih valuta. Mehanizam vrijedi za sve financijske olakšice osim PRGF i ESAF

- korištenjem sredstava Fond upravlja sljedećim politikama:o poltika rezervne tranše – svoju rezervnu poziciju (rezervnu tranšu) zemlja može u

svakom trenutku iskoristiti do punog iznosa, ali samo za uravnoteživanje bilance plaćanja. To ne predstavlja kredit MMF-a, te se ne zahtijeva otkup vlastite valute

o politika kreditne tranše – krediti se odobravaju u iznosu od 25% kvote. Za odobravanje prve k.t. članice moraju pokazati određeni trud u provođenju mjera za uklanjanje neravnoteža u bilanci plaćanja. Daljnje se odobravaju sukladno izvršavanju uvjeta «Kriterija o izvršenju»

o politika izvaredne pomoći – kod pojave deficita u bilanci plaćanja kao rezultatu iznenadne i nepredvidive prirodne katastrofe ili poslijeratnog razdoblja. Odobravanje takve vrste zahtijeva izravnu kupovinu 25% uplaćene kvote pod uvjetom da zemlja surađuje s Fondom. U slučaju poslijeratnog razdoblja Fond može odobriti dodatnih 25% od uplaćene kvote

UOBIČAJENE FINANCIJSKE OLAKŠICE MMF-A

1. Stand-by aranžmani (SBA) – svrha je pružanje kratkoročne pomoći pri uklanjanju privremenog, cikličkog deficita bilance plaćanja. Traju obično 12-18 mjeseci. Vučenja se provode kvartalno, što je uvjetovano ocjenom ostvarivanja predviđenog Periodičnog programa i ispunjavanjem Kriterija izvršenja. Otkup vlastite valute nastupa u razdoblj 2-4 godine nakon svakog vučenja.

2. dopunske olakšice – postoje kao oblik srednjoročnih financijskih programa koji uglavnom traju do tri godine, a koriste se za rješavanje problema vezanih uz bilancu plaćanja koji nastaju kao rezultat makroekonomskih i strukturnih problema. Primjenjuju se kriteriji provođenja, valuta se otkupljuje u razdoblju 4-7 godina

3. dodatna pomoć – odgovor na sve češće probleme sa bilanca plaćanja kod zemalja u razvoju i onih najsiromašnijih. Rješenje je pronađeno u sklopu koncesijskog financiranja SAF-a (olakšica za strukturalno prilagođavanje) i uskoro nadopunjeno efikasnijim ESAF-om (dodatna olakšica za strukturnu prilagodbu). 96. ESAF prestaje biti privremena i postaje trajna olakšica zemljama s niskim dohotkom. Osnovna svrha korištenja je makroekonomska prilagodba i strukturna reforma, čiji je cilj gospodarski ras i podmirenje deficita u bilanci plaćanja. Zemlje se ovezuju ispuniti trogodišnji plan, koji donose prema dogovornoj suradnji MMF-a i SB. Putem ESAF operacija će se također provoditi smanjenje visko zaduženje tih zemalja. 1999. je ovaj program zamijenjen s PRGF programom

4. PRGF – olakšice za smanjenje siromaštva i poticanje rasta, cilj je jačanje pozicija bilance plaćanja, poticanje dugotrajnog rasta te pomoć makroekonomskim i strukturnim prilagodbama. Kao jedan od ciljeva se nameće i povećanje transparentnosti vođenja države. Potiče se suradnja vlade s civilnim društvom, nevladinim udrugama te informiranje i uključivanje javnosti u ostvarenje predviđenog programa. Vlada zemlje sastavlja «Izvješće o strategijama smanjenja siromaštva».

5. program za visokozadužene siromašne zemlje (HIPC) – pomoć određenim zemljama za smanjivanje vanjskog duga te njegovog smanjenja na održivu razinu bez daljnjeg zaduživanja

65

za otplatu postojećeg duga. Korištenje je uvjetovano kriterijima izvršenja i pridržavanja programa IDA i PRGF. Financira se zakladom ESAF-HIPC

OSTALE FINANCIJSKE OLAKŠICE MMF-A

1. olakšica za kompenzacijsko finaciranje (CFF) – za članice sučene s privremenim padom vrijednosti izvoza ili povećanjem troškova uvoza. Otkup vlastite valute nastupa u razdoblju od 23 do 4 godine nakon kupovine

2. dodatno rezervno financiranje (SRF) – uklanjanje iznimne neravnoteže bilance plaćanja nastale zbog kratkoročne potražnje za financiranjem zbog uništenog tržišnog povjerenja. Otkup vlastite valute se očkuje u roku od 1-12 godine, MMF može produljiti na rok 2-22. u cilju poticanja otkupa obračunava se naknada 3-5% za svaki otkup prije roka.

3. kreditne linije za iznenadne događaje (CCL) – koristi se za sprječavanje širenja kriza, daje se «zdravim» članicama kojima prijeti opasnost od financijskih kriza u njihovu okruženju. Otkup: 1-1,5 godine, moguće produljenje: 2-2,5 godine

SUVREMENI PROBLEMI MMF-A

Zbog financijskih kriza koje su se širile kroz veći broj zemalja, došlo je do potrebe reforme MMF-a u cilju boljeg upravljanja stabilnošću međunarodnog monetarnog sustava. Mora se fokusirati usporedno na dva područja: 1. zadovoljenje potreba svakog pojedinog člana i 2. zadovoljenje sistematskih potreba globaliziranog svijeta. U svezi s prvim (zadovoljenje potreba svakog člana) on mora pomoći svakoj zemlji u postizanju ciljeva stabilnosti rasta gospodarstva. Pri tom se mora usredotočiti na: prevenciju krize, položaj najsiromašnijih i najzaduženijih zemalja i upravljanje krizom. S posebnim naglaskom na prvo, jer rješavanje traje dugo i ostavljamnogobrojne posljedice. Drugo se rješava u sklopu programa PRGF i HIPC. Što se tiče upravljanja krizom MMF se koristi različitim pristupima. Pruža potporu zemljama pogođenim iznenadnim krizama likvidnosti i djeluje preko dvije institucije: SRF – sredstva dopunske rezerve, kreirana za rapidno rješavanje glavnih kriza i CCL – uvjetovane kreditne linije, za sprječavanje zaraze zdravih zemalja. Dugoročno pruža političke savjete, tehnološku suradnju i ekstenzivnu financijsku potporu. Veća pozornost bi se trebala posvetiti ulozi privatnog sektora na financijskim tržištima, problem doprinosa svake zemlje razvijanju konstruktivne uloge privatnog sektora i problem režima deviznih tečajeva.Reforma mora uzeti u obzir sljedeće:

odgovarajući nadzor financijskog sektora aktivan uporaba instrumenata za reduciranje duga i siromaštva moderniziranje sredstava koja se koriste za rješavanje kriza u platnim bilancama članica dogradnja financijske arhitekture, pružanje potpore najzaduženijim zemljama prihvaćanje mjera vezanih uz liberalizaciju kretanja kapitala kreiranje prikladnog instrumenta uporabe SPV-a u slučaju globalnog kraha likvidnosti stabilizacija međunarodnog monetarnog sustava nakon uvođenja eura, i njegovog dosizanja

potencijala glavne svjetske rezervne valute provođenje institucionalnih promjena koje će poboljšati političku percepciju MMF-a osigurano sudjelovanje svake članice u procesu donošenja odluka inovacije i provjera postojećih struktura koordinacije, za postizanje suvislosti odluka

4. MEĐUNARODNA LIKVIDNOST I MEĐUNARODNA PLAĆANJA-- do 1.s.r. problem međunarodnih plaćanja u današnjem smislu nije postojao- zlatni standard je osiguravao ravnotežu u međunarodnim plaćanjima (izvozom i uvozom

zlata), ali na račun unutarnje ravnoteže zemlje i stagnacije (opseg kredita varira o količni zlata). Automatizam zlata onemogućuje aktivnu ekonomsku politiku, za kojom se potreba sve češće pokazivala. Slom zlatnog standarda je npr. otvorio vrata politici jeftinog novca i sl.

66

- nakon toga države nastoje intervencionizmom doći do konkurentskih prednosti (kako politikom deprecijacije tako i ostalim mjerama kao što su subvencije izvozne premije i sl.) što je dovodilo do neobjektivnih kalkulacija rentabilnosti ulaganja i sl. što je u posebno težak položaj dovodilo nerazvijene zemlje

- novi sustav iz B-W trebao je prevladati probleme proizišle iz sloma zlatnog standarda- problemi prisutni u takvom monetarnom sustavu zasnovanom na rezervnoj valuti ($) kao

rezervoaru svjetske likvidnosti su: problem nedovoljne likvidnosti (posebno onih u razvoju), problem neravnomjernog rasporeda likvidnosti u svijetu (što su stari problemi). Nov problem: sredstvo međunarodne likvidnosti je ujedno i interno sredstvo plaćanja jedne zemlje, te je tako pod utjecajem njenih potreba i politike (!). Na to se nadovezuje različit stupanj inflacije u SAD i drugim zemljama te nerealnost tečaja $ (koji nije devalvirao od 34). S obzirom na deficit koji se pojavio u platnoj bilanci SAD to je izazivalo napetosti na financijskom tržištu: ulagači (velike kompanije, banke, države) nastoje sredstva u dolarima konvertirati u neku perspektivnu valutu – stoga su se često velike količine sručivale u neku zemlju pričinjavajući velike probleme i krize. (Velika količina dolara je bila akumulirana u Zapadnoj Europi; postojalo je tzv. eurodolarsko tržište; eurodolar = dolarsko potraživanje od osoba koje nisu rezidenti SAD)).

- S obzirom da su potraživanja prema SAD v remenom daleko premašila njene rezeve zlata – konvertibilnost dolarskih potraživanja u zlatu je mogla opstati jedino ako se ona ne koristi. Dakle svijet bi trebao primati papirni novac čija sudbina zavisna o politici SAD – sustav je postao neprihvatljiv za druge zemlje – to je bilo vidljivo već i prije

- Razmišlja se o novom međunarodnom monetarnom mediju: SPV koji bi trebao omogućiti svjesno reguliranje likvidnošću, a ne njenu podložnost slučajnostima veće ili manje proizvodnje i ponude zlata ili samovolji i potrebama jedne zemlje. Cirkulira od 70.g.

- nakon 2.devalvacije dolara u 1.plan dolaze brojne promjene deviznih tečajeva. Sustav deviznih tečajeva treba biti predmet međunarodne prakse i konzultiranja – Fond zastupa stajalište da on treba biti zasnovan na stabilnim ali prilagodljivim paritetima te međunarodnom kontrolom (obveza pridržavanja dogovorenog tečaja i fluktuacija).

- 1999.g. međunarodne rezerve likvidnosti iznosile 1.6 trilijuna (=1000 mrld) SPV, a 60% od toga drže zemlje u razvoju

SPV (SPECIJALNA PRAVA VUČENJA, engl.krat. SDR)1967. stvoren dokument o stvaranju novog sredstva u formi spv, koje bi imala svaka zemlja članica Fonda i to tako da od njega dobije posebnu vrstu kredita1970. ta prava su aktivirana u funkciji dodatnog izvora međunarodne likvidnostipopularno su nazvana «papirnim zlatom» jer se na temelju takva prava bez ikakvih teškoća i predradnji (automatski) dolazi do bilo koje druge konvertibilne valute potrebne nekoj zemlji da podmiri svoje tekuće transakcije*. Vrijednosti im je u početku bila jednaka vrijednosti $, to je trajalo do devalvacije dolara 71.g. nakon čega je jedinica SPV imala veću vrijednost od njega.

[*prema Fondu to su: sva dospjela plaćanja koja su u svezi s vanjskom trgovinom, drugi tekući poslovi uključivo usluge i normalne kratkoročne bankarske i kreditne olakšice, dospjela plaćanja na ime kamata na zajmove i neto prihod od drugih ulaganja; plaćanja umjerenih iznosa na ime amortizacije zajmova ili na ime amortizacije direktnih investicija; umjerene doznake za održavanje obitelji. Onoliko koliko zemlja ne primjenjuje restrikcije na ove transakcije, toliko njena valuta odgovara konvertibilnosti u smislu Fonda]1978. su potpuno poprimile ulogu zlata (nakon njegove demonetizacije)Danas su SPV prvorazredne međunarodne monatarne rezerve i osnova sustava MMF-a. SPV su sredstva međunarodnih rezervi, vlastitih rezervi zemlje, te predstavljaju bezuvjetno pravo vučenja na temelju kojeg članice, srazmjerno veličini uplaćene kvote, dolaze do bilo koje konvertibilne valute u svrhu podmirenja obveza iz tekućih transakcija, povećanja vlastitih monetarnih rezervi ili otkupa vlastite valute od trećih zemalja.SPV čini košarica valuta zemlja članica koje imaju najveći udjel u svjetskom izvozu roba i usluga te najvećim iznosom rezervi denominiranih u određenim valutama koje drža članice MMF-a. Udio

67

tih valuta u košarici se preispituje svakih 5 godina, upravo ovisi o važnosti pojedinih valuta u međunarodnim trgovinskim i financijskim transakcijama. Vrijednost SPV-a se izražava kao prosječna suma vrijednosti izražena u US$, a temelji se na tržišnoj vrijednosti nacionalnih valuta koje se nalaze u košarici valuta SPV-a. Određuje se dnevno prema deviznom tečaju zabilježenom u podne na Londonskoj burzi. Od 2001 SPV čini košarica od 4 valute (dolar, jen, euro, funta).Kamatna stopa na SPV se od 83.g. određuje tjedno, a izuračunava temeljem prosjeka na odabrane kratkoročne instrumente novčanog tržišta onih zemalja čije valute čine košaricu (to su: tržišni prinos na tromjesečne trezorske zapise SAD-a, VB i Fra; kamatna stopa na tromjesečne međubankarske depozite u Njem i tržišni prinos na tromjesečne certifikate u Jap). Uvođenjem eura reprezentativna kamata za područje Europe postaje tromjesečni Euribor koji zamjenjuje navedene odovarajuće kamatne stope Fra i Njem. Za Jap se reprezentativna stopa također promjenila: stopa prinosa trinaestotjednih trezorskih zapisa vlade.

Međunarodna plaćanja: kliring i drugi oblici prevladavanja problema svjetske likvidnosti

Osnovno načelo klirinškog sustava je da se uvoz plaća izvozom. Klirinški sustav tzv. bilateralne kompenzacije između ukupnog izvoza jedne zemlje u pravcu druge zemlje i ukupnog uvoza prve zemlje uz druge, isključio je potrebu za svjetskim novcem, a razvio se na osnovi poremećaja u svjetskom sustavu.Devize tako možemo podijeliti na klirinške devize (mogu se upotrebljavati samo ondje gdje se imaju potraživanja) i slobodne devize (mogu se upotrebljavati i za plaćanje drugim zemljama). Klirinški sustav se ograničava na parove zemalja, i nedostaci su: 1. stalno djelovanje na uravnotežavanja bilance plaćanja s odnosnom zemljom, i to uvijek prema manjoj strani; 2. što dovodi do ograničenja prometa robe, usluga i kapitala; 3. ekonomska načela u razmjeni su potisnuta u drugi plan – izbor kvalitete i najpovoljnijih cijena ne mogu potpuno doći do izražaja. Pokušale su se odstraniti neka ograničenja pokušajem uvođenja višestrukog kliringa (3 i više zemalja), pri čemu se višak sredstava ostvarenih u jednoj zemlji mogao primjenjivati u drugoj (npr. EPU). Drugi oblik su bili ekonomski klubovi (Haški klub Brazila, Praški klub Argentine) – prema sporazumu s članicama kluba Brazil je morao imati potražni saldo s bar jednom od članica, koji je onda mogao upotrijebiti u bilo kojoj drugoj – mogao je umjesto bilateralnog prometa sada ostvarivati multilateralni.Devizno-bilančne poteškoče (naftni šokovi, zastoji izvoza, dugovi prema inozemstvu) nekih zemalja su uzrokovale sve veći broj kompenzacijskih i barter poslova (uvjeti pod kojima će razmijenjivati dobra i usluge); razlika je šta se pri barter sporazumi svak pošiljka posebno plaća.Iako je Bretonvudskim sporazumom predviđen multilateralizam s konvertibilnim valutama to se nije ostvarilo. Razna valutna ograničenja postoje i danas. Multilateralizam se sporo razvijao. Mnoge zemlje su prvo prešle na eksternu konvertibilnost (vanjsku)- mogućnost nerezidenata (i samo njih!) da valutu neke zemlje slobodno zamijene (konvertiraju) u druge inozemne valute po službenom tečaju i to samo za sredstva koja oni vode na računima u valuti dotične zemlje.Poslije su zemlje prešle na viši stupanj konvertibilnosti – ali nikad to nije apsolutna konvertibilnost iz vremena zlatnog standarda, ona danas ne postoji. Ona je uvijek ograničena npr. zemlja konvertibilne valute može ograničiti izvjesna prava svojih rezidenata i kod tekućih transakcija (prema MMF-ovoj definiciji u RH egzistira ograničena konvertibilnost). Prema MMF-u: Potpuna k. znači da jedna valuta može biti zamijenjena za drugu valutu bez ikakvih ograničenja. Takva zemlja ne održava nikakve devizne restrikcije niti financijska i kvantitativna ograničenja u transakcijama s inozemstvom. S druge strane potpuna nekonvertibilnost: potpuna nemogućnost zamjene domaće valute za druge. Takva zemlja održava devizne restrikcije te financijska i kvantitativna ograničenja po svim transakcijama s inozemstvom. Koncept konver. prema MMF-u nalazi se između ta dva ekstrema.

Vrste konvertibilnosti valuta – postoje različiti modeli klasifikacije:

a. prema značaju deviznog režima – uzima se u obzir sustav deviznog tečaja i stupanj deviznih restrikcija. Ako se neka valuta može bez restrikcija zamijenjivati za druge valute po tečaju utvrđenom na deviznom tržištu riječ je o «mekom konceptu konvertibilnosti». Ako se

68

zamijena obavlja bez restrikcija ali po fiksno utvrđenom deviznom tečaju riječ je o «čvrstom konceptu konvertibilnosti»

b. s aspekta držatelja deviza – konvertibilnost može biti interna i eksterna. Eksterna konvertibilnost se definira kao mogućnost rezidenta da valutu neke zemlje zamijeni u neke druge valute po službenom tečaju. Rezidentima se ne odobrava neograničeno pravo plaćanja i transfera po tekućim transakcijama s inozemstvom. Rezidentima se ograničavaju kapitalne transakcije s inozemstvom. Taj je konceptu uži od MMF-ovog koncepta «de facto konvertibilnosti» po tekućim transakcijama s inozemstvom. Interna konvertibilnost podrazumijeva pravo rezidenata neke zemlje da slobodno zamijenjuju domaću valutu za valute drugih zemalja za tekuća plaćanja. Zemlje mogu imati internu konvertibilnost, a da istovremeno održavaju intezivne restrikcije na tekuća plaćanja s inozemstvom s ciljem sprječavanja odlijeva deviza na temelju uvoza roba i usluga. Takve zemlje imaju problem nemogućnosti kontrole kapitalnih transakcija. Temelji razlog uvođenja interne konvertibilnosti je poticanje rezidenata da svoja sredstva prodaju ili deponiraju kod domaćih banaka eda bi se na taj način bankovni sustav jačao. Negativna posljedica je valutna supstitucija – strana valuta potiskuje domaću. Posebo je izražena ako postoji visoka inflacija i nestabilnost domaće valute.

c. s aspekta namjene za koje se domaća valuta zamjenjuje stranom – razlikujemo konvertibilnost po tekućim transakcijama (mogućnost zamjene doamće valute stranom za potrebe plaćanja dobara i usluga, odnosno za sva tekuća plaćanja prema inozemstvu; ovaj koncept MMF smatra najvažnijim) i konvertibilnost po kapitalnim transakcijama s inozemstvom (mogućnost zamjene domaće valute stranom za plaćanja i transfere po kapitalnim transakcijama, manje je zastupljen). Konvertibilnost po t.t. se uvodi za podizanje konkurentnosti domaće privrede zbog povećane inozemne ponude tj. njegovo strukturno prilagođavanje. Konvertibilnost po k.t. se uvodi za privlačenje inozemnog kapitala kroz razne vrste investicija.

d. s aspekta geografske primjene – regionalna konvertibilnost: mogućnost zamijene domaće valute za valute samo ograničenog broja zemalja. Globalna konvertibilnost: ima ju samo mali broj najsnažnijih svjetskih valuta (euro, dolar, jen, funta)

e. s aspekta drugih ograničenja – može se reći da neka valuta može biti konvertibilna za drugu, ali da praktično nije zbog trgovačkih restrikcija koje ju onemogućuju. Ta međupovezanost između realnih i financijskih transakcija dovodi do podjele na konvertibilnosti na robnu ili realnu i na financijsku konvertibilnost.

Zemlje u tranziciji uvode sve više konvertibilnost po t.t. no i dalje postoje službeni bilateralni klirinški i službeni platni aranžmani. MMf ih definira kao sustav računa putem kojih se obavljaju plaćanja dviju država. Osobine: plaćanja su denominirana u valuti jedne od država ili u valutama obiju, ili u nekoj trećoj konvertibilnoj; u većini slučajeva postoji mogućnost kreditiranja,; precizno se navode koje se vrste transakcija preko posebnih računa mogu obavljati; ugovara se tečaj po kojem se obavlja konverzija 2 nacionalnih valuta. «pravilo tri mjeseca» - klauzula koju sadrži bilateralni sporazum – međusobno izravnavanje salda na računima svaka 3 mjeseca.

MONETARNI SUVERENITET U UVJETIMA GLOBALIZACIJE

Euroizacija/dolarizacija- proces tranzicije je pokazao na brojne probleme kako realnog tako i financijskog sektora te

uzrokovao smanjenje povjerenja u domaće valute: učestale devalvacije i nestabilnosti cijena.- Danas se zato čuju zahtjevi da se napusti domaća, a uvede u optjecaj neka od zdravih svjetskih

valuta – prije svega € ili $. Ostvarenje takvog projekta se preporučuje putem currency boarda (valutni odbor)

- Uvođenje bi donijelo višestranu sigurnost: stabilne cijene, stabilni tečaj, sigurnost za strane investitore. S druge strane gubi se monetarni suverenitet: nije potrebna središnja banka ni monetarna politika - preuzimaju se od zemlje čija se valuta uvodi, monetarna politika nema u tom slučaju nikakvu razvojnu ulogu. Smatra se da će se realni sktor sam po sebi u tim uvjetima približavati produktivnosti i efikasnosti zemlje čiju je valutu prihvatio

69

- Svijet je danas polariziran na tri valutna područja utjecaja: $, € i ¥. To su optimalna valutna područja za zemlje koje im gravitiraju.

- Korištenje strane valute u nekoj zemlji danas se polpularno naziva dolarizacija, upravo zbog toga što se dolar najviše koristi diljem svijeta.

- U našem kontekstu se može govoriti o eurizaciji jer je najzastupljenija strana valuta bila DEM, a sad euro. Za d. pojedina država praktički ne treba dozvolu zemlje emitenta.

- Postoje tri varijante dolarizacije: neslužbena, službena i poluslužbena.- Neslužbena dolarizacija - kada subjekti znatan dio svoje imovine drže u stranom novcu,

premda ta valuta nije službena valuta dotične zemlje. Službena je valuta ona koja je za sve vrste plaćanja određena kao definitivna. Pojam n.d. nije jednak u svakoj zemlji jer se negdje strane valute mogu položiti na račun u banci. N.d. podrazumijeva - strane obveznice i ostalu nemonetarnu imovinu koja se općenito drži u inozemstvu; devizne depozite u inozemstvu; devizne depozite u domaćim bankama i strani efektivni novac u rukama građana. N.d. postoji onda kada domaći subjekti svoju imovinu drže u stranoj valuti bilo u zemlji bilo u inozemstvu kako bi sačuvali njenu realnu vrijednost koja je u zemljama u razvoju bila ugrožavana inflacijom i devalvacijama.u drugoj fazi se ovaj pojam često poistovjećuje s valutnom supstitucijom – kad subjekti drže veće iznose stranog novca u domaćim bankama bilo kao sredstvo plaćanja bilo za očuvanje realne vrijednosti novca. Sitni troškovi se plaćaju u domaćem, a krupni u stranom novcu. U konačnoj fazi dolarizacije svi razmišljaju u okvirima strane valute. Vrlo je teško izračunati koliki je njen obujam u svijetu – procjenjuje se obujam stranog efektivnog novca u optjecaju izvan zemlje. U procesu d. najzastupljeniji su dolar (latinoameričke zemlje,Bliski Istok, Rusija) i dem (Srednja Europa, Balkan). Drugi način računanja: udio deviznih depozita u pasivi ukupnog domaćeg bankovnog sustava.

- Poluslužbena dolarizacija - upotreba stranog novca kao legalnog koji može nadmaštiti po iznosu veličinu depozita u domaćem novcu u bankama, ali igra sekundarnu ulogu i koristi se kod manjih plaćanja. Postoji vlastita središnja banka.

- Službena dolarizacija – (puna), kada strani novac ima isključivu ili dominantnu ulogu valutarnog novca koji se koristi za sva plaćanja. Ako domaća valuta postoji igra sekundarnu ulogu. Najčešće se koristi jedna strana valuta. Danas takav sustav postoji u 29 zemalja (Panama i Argentina su najveće)

COST /BENEFIT ANALIZA EUROIZACIJE/DOLARIZACIJE

TROŠKOVI zemlje koja se službeno dolarizira su:1) gubitak prihoda segniorage od vlastite valute - seignorage, razlika između nominalne vrijednosti novca i troška njegove proizvodnje (kovanja ili tiskanja). Tu je razliku dobivao seigneur koji je novac kovao (ili tiskao). Uporabom papirnog novca umjesto novca potpuno pokrivenog dragocjenom kovinom, moderne vlade ostvaruju velike uštede u uporabi oskudnih izvora koji bi se inače rabili za iskop i lijevanje velikih količina (dragocjenog) metala. Zamjena zlata fiducijarnim sredstvima rezervi poput specijalnih prava vučenja (SDR) ili američkih dolara (USD) stvara značajne društvene probitke u obliku seignoragea koji je jednak razlici oportunitetnih troškova tog kapitala nad troškovima stvaranja fiducijarnog sredstva. 1999 potpisan je akt kojim će argentini pripasti 85% segn., dok ostatak pripada FED-u za tekuće troškove.2) ostali troškovi kao što su troškovi jednokratne konverzije cijena, kompjuterskih programa, registar blagajniNajvažniji troškovi: 1) nestanak središnje banke kao davatelje last resorta- preostaje jedino mogućnost organiziranja kreditnih linija banki sa nekim vanjskim (u slučaju nelikvidnosti);; rizik za zemlju emitenta je u tome što zemlja koja koristi njenu valutu može očekivati i tražiti njenu pomoć u slučaju kriza, ECB nema strategiju za pomoći zemljama koje bi se eurizirale pa tako se ni SAD ne obvezuju za dolarizirane zemlje2) gubitak nezavisne monetarne politike, u situaciji prijeteće inflacije neće se moći provesti restriktivna politika, a u recesiji ekspanzivna. Ne može se devalvirati valuta niti financirati proračun. Itd. Ovo je najveći gubitak. Nije efikasna u slučaju vanjskog šoka je r ne može djelovati na tečaj.

70

KORISTI: 1) niži transakcijski troškovi jer se eliminiraju mjenjački poslovi i nema valutnog rizika2) stabilnije cijene, što daje sigurnost stranim investitorima3) veća gospodarska otvorenost i transparentnostNajveća prednost je transparentnost cijena i njihova izjednačavanja tijekom vremena; izražena je tendencija i ujednačavanja kamatnih stopa.Teza je da su male i otvorene zemlje najpogodnije za službenu dolarizaciju. Oprečno je mišljenje da je slaba nezavisna monetarna politika i slobodno formiranje deviznog tečaja važnije za zemlju od svih prednosti službene dolarizacije.Za zemlju trošak dolarizacije iznosi oko 8% BDP-a 70-ih, danas 4-5%.

Monetarna politika u uvjetima euroizacijeKad je u zemlji prisutna uporaba strane valute to otežava vođenje efikasne monetarn politike. Naime monetarna politika se ograničava na domaću odnosno službenu valutu (dakle strana valuta se upotrebljava neslužbeno). Tada je otežana analiza potreba za novcem jer nije poznat obujam transakcija koje se obavljaju u službenoj i neslužbenoj valuti.U RH se monetarna politika vodi na temelju sekundarne valute (imamo mnogo preduvjeta za euroizaciju: devizni depoziti u ukupnim čine 80%, 70% banakovnog sustava je u vlasništvu stranaca, krediti se daju uz valutnu klauzulu, 63% javnog duga je izraženo u stranim valutama) –za svaki novi devizni priljev, kreira se odgovarajuća protuvrijednost u domaćoj valuti, što povečava novčani optjecaj. Zato se središnja banka koristi politkom sterilizacije deviznih transakcija – povlači novostvoreni novac putem blagajničkih zapisa. Ukupan iznos deviznih rezervi je jednak M1 što je više nego i u currency boardu (jednak M0) – naša je monetarna politika tako rigidnija od c.b. s obzirom na visoku uvoznu zavisnost, dominantnu štednju u devizama kreditima uz valutnu klauzulu: RH treba iamti fiksni devizni tečaj.

Currency Board (valutni odbor)- jedna od etapa uvođenja potpune euroizacije, u njoj zemlja još uvijek zadržava središnju

banku i domaću valutu- uveden 97 u BiH, uvedena valuta KM koja je izravno vezana za njemačku marku prema kojoj

je uspostavljen devizni tečaj: 1DM=1KM- plaćanja se među fizičkim osobama i privatnim poduzećima se mogu obavljati u valuti prema

dogovoru- CB BiH ne odobrava kredite bankama, privatnim osobama ili državi; nije davatelj posljednjeg

utočišta, banke problem rješavaju na financijskom tržištu; ne regulira rad banaka, kamatne stope, platni promet ni finacijski sustav uopće

- Konvertibilnost je osigurana na temelju 100% pokrića njemačkim markama – i prema tome može emitirati onoliko KM koliko ima prethodno rezervi DEM

- Uvođenjem eura 0,51 euro = 1 KM (na međunarodnom tržištu se zove BAM) - C.b. znači da je ona preuzela monetarnu politiku ECB- Dodatnu emisiju CBBiH može obavljati samo na temelju suficita u bilanci plaćanja,

inozemnih transfera ili inozemnih kredita.- Glavni cilj je stabilnost valute,Poslovne banke drže kod nje obvezne rezerve

71