SREDNJOVJEKOVNA

BOSNA I HUM

Zemljopisni okvir

Srednjovjekovna Bosna prostirala se oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne do Vranduka.

Humska zemlja prostirala se od izvora Neretve do Jadrana i obuhvaćala poluotok Pelješac (Rat) do Cetine.

Soli (Tuzla, Zvornik, Bijeljina) nalaze se sjeverno od prvotne Bosne, između rijeka Save i Drine, oko planine Majevice i gornjeg toka rijeke Spreče.

Usora (Brčko, Gradačac, Žepče, Tešanj, Maglaj, Doboj, Derventa i Bosanski Brod) prostirala se s obje strane donje i srednje Bosne, Usore i Ukrine, te donje Spreče i Save.

Donji Krajevi (Jajce, Ključ, Kotor na Vrbanji) obuhvaćali su teritorij oko gornje Sane i Vrbasa. Ban Kulin ih je pripojio Bosni.

Zapadne Strane (Završje) obuhvaćaju županije Duvno, Livno i Glamoč. Pod bosansku vlast dolaze u 14. st., Livno tek u doba Turaka.

Primorje je teritorij oko Dubrovnika do Herceg Novog, bio je u sastavu Crvene Hrvatske.

Podrinje (Pljevlja, Foča i Čajniče) je teritorij oko gornje Drine. Bosni je pripojen tek za vrijeme kralja Tvrtka I.

HumHum se od početka nalazi unutar hrvatske države (Crvena Hrvatska). U

starijim izvorima Hum se često naziva Zahumlje ili Humska zemlja. Naziv Humsko Kneštvo nije uobičajen naziv kojim su se koristili njegovi žitelji, bar ne od 13.-14. st. U tom se razdoblju koristio naziv Humska Zemlja. Od 1448. god. taj je teritorij nazvan Hercegovinom, prema hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači (†1466. god.). Humska zemlja prostirala se od izvora Neretve do Jadrana i obuhvaćala poluotok Pelješac (Rat) do Cetine. Prethodno je veći dio tog teritorija spadao u tzv. Neretvansku kneževinu (Paganija, Arenta). Prvotnu jezgru Huma čini prostor Neretvana za čije se knezove sve više čuje nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara i ulaska hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskom (1102. god.), kad se postupno osamostaljuju. Humski knezovi u 12. st. šire svoju vlast na zapad uključujući i Imotski, na istok na Zahumlje. Oko 1326. god. ban Stjepan II. Kotromanić (1326.-1353. god.) pripojio je Hum Bosni. Nakon pada Herceg Novog (1482. god.) Humom vladaju Turci.

Konstantin Porfirogenet kaže da su se Zahumljani u doba slabog cara Mihovila II. (820.-829. god.), pod vodstvom svojih župana oslobodili bizantske vlasti i živjeli mirno u svojim oblastima. Prvi poznati knez Zahumlja je Mihajlo Višević (910.-930. god.). Promjene nastaju kad je ban Pribina zbacio s prijestolja hrvatskog kralja Miroslava (945.-949. god.), a doveo Mihovila Krešimira II. (949.-969. god.). Tad su nastali neredi u Hrvatskoj, što je iskoristio srpski veliki župan Časlav Klonimirović i uz pomoć Bizanta zauzeo cijelu Crvenu Hrvatsku do Cetine, Bosnu i tri župe Bijele Hrvatske (Uskoplje, Luku i Plivu). Međutim, Časlav je poginuo oko

2

960. god. u borbi s Ugrima nakon čega je hrvatski kralj Krešmir II. povratio Hrvatskoj župe Uskoplje, Luku i Plivu, a zatim i Bosnu. Bugarski car Samuel (976.-1014. god.) zauzima cijelu Crvenu Hrvatsku, pa tako i Hum dolazi pod Bugarsku i ostaje pod njom sve do propasti 1018. god. Prema D. Mandiću Hum ostaje u bizantskim rukama od 1018.-1040. god., kad ga bizantske vlasti oslobađa dukljanski vladar Stjepan Vojislav (Dobroslav). Nekoliko godina prije Vojislavove smrti, oko 1046. god. Hum se oslobađa Duklje i pridružuje zapadnoj ili Bijeloj Hrvatskoj. Nakon toga Hum ponovno dolazi pod Duklju u kojoj se u to doba ističu vladari Mihovil (1046.-1081. god.) i Bodin (1081.-1101. god.). Oko 1074. god. Mihovil se osamostaljuje i osniva južnohrvatsko Kraljevstvo sa sjedištem u Duklji, a kraljevske insignije dobiva od Bizanta. Njegovo kraljevstvo protezalo se od Neretve do Drima u Albaniji, a sastojalo se od Duklje, Travunije, Huma i Podgorja. Nakon Mihovilove smrti na dukljansko prijestolje zakratko dolazi njegov mlađi brat Radoslav kojeg obara Bodin, Mihovilov najmlađi sin. Bodin u Raškoj kojoj postavlja za župane dvojicu Hrvata (Marka i Vukana) iz Ribnice kod Podgorice, koji postaju rodonačelnici kasnije srpske vladarske loze, koja se od kraja 12. st. prozvala Nemanjićima. Pred kraj vladavine hrvatskog kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastaju neredi koje Bodin iskoristi i otkide Bosnu od Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Njegovom smrću Duklja gubi svoju moć. Na Duklju se podigao veliki župan Nemanja (1169.-1196. god.), kojeg 1172. god. svlada car Emanuel I. (1143.-1180. god.) i odvede u zarobljeništvo, ali ga domalo povrati na velikožupansku stolicu u Raškoj. Njegovoj starijoj braći Stracimiru i Miroslavu dade u leno Travuniju i Podgorje prvom, a Hum drugom. Od 1186.-1190. god. u sačuvanim se izvorima spominje humski knez Miroslav, brat raškog župana Stjepana Nemanje, oženjen sestrom bosanskog bana Kulina (1180.-1204. god.), čiji će kasniji nasljednici uključiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326. god.). Domaći knezovi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo 13. st. U tom se vremenskom periodu spominje knez Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza humskog. Na samom početku 14. st. Hum dolazi pod vrhovnu vlast Pavla Šubića, bana Hrvata, koji ga predaje na upravu svojim velmožama Nelipićima. Hum će nakon propasti Mladena II. Šubića i kratkotrajnog bezvlašća od 1322.-1326. god. pasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića (1326.-1353. god.), a zatim opet pod vrhovništvo ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog (1342.-1382. god.). Episkopiju u Humu uspostavio je Stjepan Prvovjenčani (1196.-1228. god.) i njegov brat, bivši knez Huma, sv. Sava 1220. god., u doba kad je knez Petar bio protjeran iz Huma. 1333. god. stonska episkopija nestaje, Dubrovčani su tad zavladali Pelješcom. Tijekom 15. st. najveći dio Huma osvaja vojvoda Sandalj Hranić Kosača i njegov sinovac i nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača. U vrijeme i nakon turskih osvajanja Hum se počinje nazivati Hercegovinom.

Kroz sav taj vremenski period u Humu su nazočne kulturne i političke tradicije kao što je primjerice Sudbeni stol Humskog Kneštva unutar shoda (sabora) zemlje sa sjedištem kod crkve sv. Jurja (bijele crkve) u Brotnju, kod današnjeg Čitluka.

BosnaBosna je, osim kraćih razdoblja (bizantski, franački ili ugarski vladar), cijelo

vrijeme sastavni dio teritorija države hrvatskih narodnih vladara. Čin unije Hrvatske i Ugarske sam po sebi uključuje i teritorij Huma i Bosne u takvu državnu zajednicu. Prije

3

Porfirogenetova spomena zemljopisni se pojam Bosna navodi u starohrvatskom izvoru Methodosu, oko 753. god., kad je činila jedan od triju glavnih dijelova hrvatske jadranske državne zajednice. Sredinom 10. st. u Porfirogenetovu djelu De administrando imperio Bosna se spominje kao mala zemljica. U ranom srednjem vijeku Bosnom se zovu samo krajevi oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne. Tijekom srednjeg vijeka prostor od Ivan planine do Zavidovića, uz rijeku Bosnu, dobiva naziv Bosna. Slavonski krajevi oko donje Bosne zovu se Usora i Soli, ali se tijekom cijelog srednjeg vijeka ne zovu Bosnom.

Teritorij Bosne mogao je biti u sastavu Hrvatske do druge polovice 10. st., odnosno do kralja Miroslava (945.-949. god.), a onda je, poslije građanskog rata u Hrvatskoj, došla nakratko pod vlast raškog kneza Časlava Klonimirovića. Njegovom smrću (oko 960. god.) u Raškoj nastaju smutnje pa je teritorij Bosne ponovno vraćen u sklop Hrvatske, tj. u vrijeme vladavine moćnog kralja Mihovila Krešimira II. (949.-969. god.). U vrijeme bugarskog cara Samuela (976.-1014. god.) teritorij Bosne potpao je pod njegovu vlast. Porazom Samuelove vojske (1018. god.) od strane bizantskog cara Bazilija II. Bugaroubojice, uz Makedoniju, Duklju i Rašku i teritorij Bosne dolazi pod Bizant. Teritorij Bosne pod svojim banovima odolijeva dukljanskim vladarima sve do Zvonimirove smrti (1089. god.), kad su u Hrvatskoj zavladali neredi i kada je, skupa s Raškom, teritorij Bosne pokorio kralj Bodin postavivši ondje za kneza nekog Stjepana. Bodin je ishodio od protupape Klementa III. Wiberta da od Splitske nadbiskupije otkine sve biskupije koje su ležale na području njegove kraljevine i da ih podloži novom nadbiskupu u Baru, te je tako 1089. god. i Bosanska biskupija bila odcjepljena od Splita i podvrgnuta Barskoj metropoliji. Bodinovom smrću 1101. god. Duklja se raspada, a Bosna oslobađa dukljanskog tutorstva. U vrijeme dinastičkih borbi i bezvlašća u Dukljanskom Kraljevstvu od 1102.-1137. god. Bosna je živjela gotovo neovisno. Hrvati iz zapadnog Hrvatskog Kraljevstva upadaju oko 1137. god. u Podgorje i otcjepljuju župu Ramu od Dukljanskog Kraljevstva te je pripajaju Kraljevini Hrvatske i Dalmacije. Od tada ugarsko-hrvatski kraljevi u svojim intitulacijama imaju dodatak Rameque rex, pod čime se podrazumijevalo Kraljevstvo Crvene Hrvatske ili Duklje. Oko 1137. god. podvrgnuta je ugarsko-hrvatskom vladaru, kralju Beli II. (1131.-1141. god.), odnosno njegovom maloljetnom sinu Ladislavu kojeg je 1139. god. Bela proglasio hercegom Bosne. Od 1138. god. u intitulacijama ugarsko-hrvatskih kraljeva jedno se vrijeme stalno navodi rex Ramae, čime se označavalo Bosnu u cjelini.

Bosna u vrijeme banova

Ban Borić (1154.-1167. god.)Prvi poznati bosanski ban bio je ban Borić (posavski Hrvat), koji nije bio

potomak prijašnjih bosanskih banova, niti je bio u rodu s banom Kulinom. Za vladanja bana Borića Bosna je sezala do Drine. U ratu što ga je protiv cara Emanuela Komnena (1143.-1180. god.) vodio kralj Gejza II. (1141.-1161. god.), sudjelovao je i ban Borić, na strani Gejze II. Iz tog se može zaključiti da je ban Borić priznavao vrhovništvo ugarsko-hrvatskog kralja. Rat između Gejze II. i Emanuela I. trajao je od 1148.-1155. god., a završio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. Bizant je poslije Gejzine smrti pod vodstvom svog vojskovođe Ivana Dukasa zauzeo sve

4

hrvatske zemlje do Gvozda, uključivo i Bosnu, koju je držala do smrti Emanuela Komnena.

Ban Kulin (1180.-1204. god.)Poslije bana Borića za bosanskog bana dolazi slavni Kulin. Kad se oslobodio

bizantske vlasti, ban Kulin je priznao vlast kralja Bele III. (1172.-1196. god.), koji mu je dao Usoru i Soli. 29. kolovoza 1189. god. ban Kulin je s Dubrovnikom sklopio prvi trgovački, poznati, ugovor. Oko 1184. god. on uspijeva da Bosansku biskupiju izdvoji iz Splitske nadbiskupije i podvrgne je Dubrovačkoj nadbiskupiji. Potkraj Kulinove vladavine u papinskoj se kuriji počelo govoriti o širenju krivovjerja u njegovoj zemlji. Kulin je 1195. god. poslao novoizabranog bosanskog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga posveti dubrovački nadbiskup Bernard. Bernard ga je i zaredio, ali bez sudjelovanja još dvojice biskupa. To je bilo protupropisno. Zato je dubrovački nadbiskup kažnjen, a Radogost svrgnut. Radogost je zakletvu vjernosti obavio na hrvatskom jeziku. Tad se u Bosni nastaju neredi. Kulin je ostao na strani Radogosta, pa neki povjesničari misle da se odmetnuo od katoličke vjere. Ban Kulin nije htio da bosanski biskup i bosanska biskupija budu podvrgnuti splitskom nadbiskupu, podaniku ugarskog kralja. Ovo je iskoristio dukljanski kralj Vukan i 1199. god. piše papi Inocentu III. (1198.-1216. god.) da naloži ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku (1196.-1204. god.) da iz Bosne istrijebi krivovjerje. U svom pismu papi Vukan kaže da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje je pristao ban Kulin sa svojom obitelji te više od 10 000 kršćana. Kad je Vukan zauzeo Hum, udovica humskog kneza Miroslava pobjegla je sa sinom Toljenom u Bosnu, svom bratu Kulinu. Malo poslije Vukanova pisma u Rim stigla je i tužba novog splitskog nadbiskupa Bernarda, koji papi javlja o širenju patarenstva u Bosni. Zbog toga ban Kulin šalje poslanstvo u Rim na čelu s dubrovačkim nadbiskupom, koji od pape traži legata da ispita katoličku vjeru u Bosni. Papa Inocent III. imenovao je svoga kapelana Ivana de Casamarisa i splitskog nadbiskupa Bernarda da ispitaju stvar. Za tu misiju splitski nadbiskup iz nepoznatih razloga nije otišao s legatom u Bosnu (najvjerojatnije nije htio krnjiti prava dubrovačkog nadbiskupa), pa se de Casamarisu pridružio dubrovački arhiđakon Marin. Oni su se sa ″ hereticima″ sastali 8. travnja 1203. god. na Bolinom Poilu uz rijeku Bosnu kod Visokog. Tad su se ″ heretici″ , skupa s banom Kulinom, odrekli svog krivovjerja. Ovo je potvrđeno 30. travnja 1203. god. u Ugarskoj na kraljevskom otoku Čepelu.

Ban Stjepan (?)Ban Kulin ostavio je sina Stjepana, koji se u travnju 1203. god. nalazio na

dvoru kralja Emerika, zajedno s crkvenim bosanskim starješinama. Stjepan je najvjerojatnije naslijedio svog oca na banskoj stolici. Imao je sina Sebislava. Ban Stjepan umro je prije 1236. god. Zbacivši bana Stjepana, heretici su za bana izabrali Mateja Ninoslava.

Ban Matej Ninoslav (1233.-1250. god.)Nakon Kulinova sina Stjepana za bosanskog bana izabran je Matej Ninoslav.

Bosna je u njegovo vrijeme na istoku graničila s Raškom, a na jugu s Humom, gdje je vladao veliki knez Andrija. Ninoslav se sukobljava s Kolomanom koji najavljuje papi da će oružanom silom iskorijeniti krivovjerje u pokrajinama Slavoniji, Humu i Bosni, a

5

taj naum Grgur IX. odobri i obeća Kolomanu svoju pomoć, te ujedno zatraži od bosanskog biskupa Ivana iz Wildeshausena da se i on uključi u pothvat. Zaredali su Kolomanovi vojni pohodi (1234.-1239. god.), u kojima je 1237.-1238. god. zauzeo veći dio Huma i Bosne. Krajem 1239. god. Kolomanova vojska napušta Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno postaje gospodarem Bosne. U vrijeme bana Ninoslava sjedište bosanskog biskupa postaje Đakovo, a i dominikanci su već organizirani u Bosni i Humu. Kralj Bela IV. postavio je Prijezdu I., rođaka Ninoslavova, za bosanskog bana.

Ban Prijezda I. (1250.-1287. god.)Oko 1250. god. na vlast u Bosni dolazi ban Prijezda, podrijetlom iz Slavonije,

rođak Mateja Ninoslava. Za njegova banovanja Bosna se počinje ponovno postupno uzdizati i težiti samostalnosti u odnosu na Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo. On je iskoristio smutnje posljednjih Arpadovića za jačanje samostalnosti svoje vlasti u Bosni. Imao je 3 sina: Stjepana, Prijezdu II. i Vuka, te jednu kćer, Katarinu. Naslijedio ga je najstariji sin Stjepan, koji vlada s Prijezdom II.

Ban Prijezda II. (1287.-1290. god.)Prijezda II. je vladao zajedno sa svojim bratom Stjepanom. Prijezda II. je

vladao zapadnim dijelom, dok je Stjepan bio u istočnom dijelu banovine.

Ban Stjepan I. Kotroman (1290.-1310. god.)Stjepan I. Kotroman bio je u srodstvu s Arpadovićima, Anžuvincima,

Šubićima, Nemanjićima. Njega je ban Pavao I. Šubić 1299. god. zbacio s banskog položaja.

Podrijetlo naziva KotromanPoslije smrti bana Kulina ugarski kralj htio je osvojiti Bosnu, pa je poslao

vojsku svog baruna Kotromana Nijemca (Cotromano Tedesco), koji se proglasio bosanskim banom, a njegovi se nasljednici prozvaše Kotromanići. Orbini i drugi povjesničari mislili su da su Kotromanići njemačkog podrijetla. Dvije osnovne činjenice govore da je vladarska obitelj Kotromanića domaćeg podrijetla. Upravo u vrijeme javljanja izraza Kotroman u značenju Got ili Nijemac, u prvoj polovici 13. st. nalazimo njegovo značenje u pisanom obliku kod Tome Arhiđakona. Toma taj izraz koristi za naziv Hrvat ili za Slavene. S druge strane, taj se rod javlja i dolazi do izražaja nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara te se glavni obiteljski posjedi roda Kotromanića nalaze u staroj srednjovjekovnoj Bosni. Ban Ninoslav kaže da su prije njega Bosnom vladali njegovi praroditelji, što pokazuje da Kotromanići ne započinju sa Stjepanom I. Kotromanom ili njegovim ocem Prijezdom I. Prijezdina kuća imala je posjede u požeškoj županiji, a vojvoda Koloman darovao je Prijezdi župu Novak. Prema Truhelki, kolijevka Prijezde i Kotromanića je oko Požege i Miholjca, odakle je bio i ban Borić. U tom je kraju poslije podignuta crkva sv. Marije ″ de Goto″ , pa je po njoj Kotroman dobio nadimak ″ Goto″ . Bosanska dinastija je, prema Truhelki, hrvatskog podrijetla. Međutim, Prijezda u ispravi iz 1287. god. kaže za župu Zemljenik da su je on i njegovi pretci posjedovali. Zemljenik je u Bosni. Vjerojatno je da Kotromanići vuku lozu od hrvatske narodne dinastije.

6

Ban Pavao Šubić (1299. god.)Nakon nekoliko manje značajnijih banova, Bosnom zagospodari hrvatsko-

dalmatinski ban Pavao Šubić. On je napao srpskog raskralja Dragutina, koji je bio herceg Mačve i Bosne, i oduzeo mu herceštvo. Stoga se u svojoj ispravi od 7. travnja 1299. god. prvi put naziva banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarom Bosne, odakle protjera bosanskog kneza Stjepana Kotromana. Dolazak Bribirskih na vlast u Bosni izvršen je sporazumno s najmoćnijom bosanskom vlastelom. Oni su bili pristaše napuljskog dvora, pa su na ugarsko-hrvatsko prijestolje doveli Anžuvince. Brat Pavla I., Juraj otišao je u Napulj po budućeg kralja Karla Roberta. Kako je ubrzo umro kralj Andrija Mlečanin (1301. god.) u Ugarskoj nije došlo do građanskog rata, te se Karlo Robert nesmetano okrunio u Ostrogonu iste godine za ugarsko-hrvatskog kralja. Ban Pavao iskoristio je sukob braće Milutina i Dragutina Nemanjića oko srpskog prijestolja i uz pomoć svog vazala Ižana Nelipića oslobodio Hum.

Ban Mladen I. Šubić (1302.-1304. god.)Zbacivši bana Stjepana I. Kotromana, ban Pavao Šubić za bosanskog bana

postavlja svog brata Mladena I. Šubića. On se zbog titule bana Bosne odrekao dugogodišnjeg naslova splitskog kneza. Ali Mladen I. je već 1304. god. ubijen od strane bosanskih ″ heretika″ . Tad Pavao I. s vojskom polazi na Bosnu i već se 1305. god. naziva ″ gospodarem čitave Bosne″ .

Ban Mladen II. Šubić (1305.-1322. god.)Za novog bosanskog bana Pavao I. bira svog najstarijeg sina Mladena II. Ban

Mladen II. bio je obrazovan i veoma hrabar ban, ali se u odlučnim trenutcima po njegovo banovanje nije diplomatski snašao u sukobu sa širom koalicijom svojih protivnika na čelu s ugarskim dvorom i Venecijom, kojima se pridružio i njegov brat Pavao II. U Bosni su svi priznavali Stjepana II. za bana, a ne Mladena II. Glavni pretedenti na Mladenovu bansku stolicu u Bosni bili su: Stjepan Kotromanić i Vukac Hrvatinić iz Donjih Krajeva. Udruženi Mladenovi protivnici potpomognuti od idejnih kolovođa urote, Mlečana i ugarskog dvor, vojno su ga porazili 1322. god. kod Blizne u Poljicima. U takvim okolnostima Mladen je zatražio vitešku milost od svog suverena Karla I. Anžuvinca (1330.-1342. god.) koji ga je odveo u Ugarsku gdje je, ne dobivši milost umro 1340. god. Nakon njegova svrgnuća, u Bosni nastaje nekoliko godina bezvlađa (1322.-1326. god.). Pad Mladena II. značio je oslobođenje Stjepana Kotromanića i brata mu Vadislava.

Ban Stjepan II. Kotromanić (1326.-1353. god.)Nakon kratkotrajnog bezvlašća bosanskim banom postaje Mladenov suparnik i

ugarski štićenik Stjepan II. Kotromanić, koji vlada Bosnom skupa s bratom Vladislavom. Oko 1326. god. dobio je bansku titulu. Uz naklonost Anžuvinaca proširio je Bosnu i izbio na more. Zauzeo je i Imotski, Duvno, Livno i Glamoč. Od Duvna, Livna i Glamoča Stjepan je stvorio zasebnu oblast Zapadne strane (Završje).

Njegov brat Vladislav oženio se s Jelenom, kćerkom Jurja Bribirskog na Klisu 1337. god., a vjenčao ih je trogirski biskup Lampridije. Stjepanova kći Elizabeta udala se za Ludovika I. 1353. god.

7

Tu je ženidbu Stjepan iskoristio za jačanje svoje vlasti. Uz pomoć ranije pridobivenih knezova Hrvatinića, Stjepan II. je pomakao granice Hrvatske i Bosne na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je položio temelje kasnijoj moćnoj srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Težeći za što većom samostalnošću, potajno je šurovao s Mlečanima na štetu kralja Ludovika I. (1342.-1382. god.). Međutim, ban Stjepan II. nikad nije otvoreno istupio protiv Ludovika I., svog zeta po kćeri Elizabeti (Jelisaveti), na čiju je pomoć računao u eventualnom sukobu oko Huma sa srpskim carem Dušanom. Dušan mu je zakratko oteo Hum (1349. god.), ali ga je Stjepan brzo vratio. Ban Stjepan II. Kotromanić umro je 1353. god., a pokopan je u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Podvisokom, kao i Tvrtko I. Ovaj franjevački kompleks postao je središnje mjesto krunidbe i sahrane Kotromanića. Sva muška djeca Stjepana II. pomrla su prije njega, pa ga je na banskoj stolici naslijedio njegov bratić Stjepan Tvrtko.

Ban Stjepan Tvrtko I. (1353.-1377. god.)Bana Stjepana II. Kotromanića na banskoj stolici naslijedio je njegov bratić

Stjepan Tvrtko, sin brata mu Vladislava i majke Jelene Šubićke. Kako je Tvrtku tad bilo 15 godina, njegov otac Vladislav je vladao umjesto njega. Na početku svog banovanja Tvrtko je izgubio oblast između Cetine i Neretve. Taj mu je kraj oduzeo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Dvaput je Ludovikova vojska doživjela poraz u Bosni, pa je to Tvrtko htio iskoristiti za učvršćenje svog banskog položaja. Međutim, upravo tada ga je bosansko-humska vlastela zbacila, a na vlast dovela njegova brata Vuka. Tada se Tvrtko pokajnički utječe svome suverenu i donedavnom protivniku Ludoviku I. Njegovom se pomoću iste godine (1356. god.) vratio na bansku stolicu, ali je ipak vlast morao dijeliti s bratom Vukom i majkom Jelenom te priznavati Ludovikov suverenitet. Krajem jeseni 1374. god. ban Tvrtko se u 35 godini oženio bugarskom kneginjom Dorotejom. Vjenčao ih je bosanski biskup Petar u mjestu sv. Ilija. Ban Tvrtko se upustio u rat s Đurom Balšićem, 1377. god. Kako je Balšić ubrzo umro, Tvrtko lako zauzme Trebinje, Konavale i Dračevicu i proglasi se kraljem Raške i Bosne.

BOSNA U VRIJEME KRALJEVA

Kralj Stjepan Tvrtko I. (1377.-1391. god.)Kako je u svoje vrijeme Tvrtko bio najmoćniji vladar na slavenskom jugu, on se

na ljeto 1377. god., uz Ludovikov blagoslov, proglasio kraljem Raške i Bosne. Tvrtka je u Mileševu okrunio pravoslavni metropolit, a u Milama ga je najvjerojatnije okrunio bosanski biskup Dominik. Pravo na srpsku krunu Tvrtko I. temeljio je preko bake Elizabete (Jelisavete), koja je bila iz roda Nemanjića. Odmah poslije smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. (1382. god.) kralj Tvrtko je počeo težiti za pripojenjem dalmatinskih gradova bosanskoj kruni. Vranski prior Ivan od Paližne, bio je Tvrtkova desna ruka u Dalmaciji oko vojnog i formalnog prenošenja hrvatske krune u ruke bosanskog kraljevstva. Smutnje su nastavljene na ugarskom dvoru, a Tvrtko odluči vojnom silom pritisnuti dalmatinske gradove, koji su za vladara priznavali ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda (1387.-1437. god.). Za diplomatsku akciju prema dalmatinskim gradovima Tvrtko odredi svog moćnog vojvodu Hrvoja Vukčića

8

Hrvatinića. Sredinom 1390. god. Tvrtko I. osvoji svu Dalmaciju s otocima, osim Zadra, pa je htio sebi pridodati naslov kralj Hrvatske. On je pokazao svoju privrežnost Katoličkoj crkvi u Dalmaciji i Hrvatskoj, pa će mu biskupi i svećenstvo biti najjači oslonac za vladanje u novostečenom teritoriju. Za sam čin krunjenja hrvatskom krunom nedostajalo mu je još tadašnje međunarodno odobrenje za odcjepljenje hrvatske krune od ugarske, koje bi po svoj prilici i dobio da ga nije spriječila nagla smrt 1391. god., na vrhuncu moći. Ne zna se kako je i gdje je umro i pokopan kralj Tvrtko I. Tvrtko je imao zakonitog sina Tvrtka II. i nezakonite Ostoju i Vuka, ali ga nijedan od njih nije naslijedio.

U Bosni se u njegovo vrijeme pojavljuju Turci, ali je to samo turski pokušaj jer je Tvrtko tada imao jaku vojsku. S obje strane Dubrovačke Republike podigao je po jedan tvrdi grad, na jugu Novi, a na Neretvi Brštanik.

Bosansko-humske velmožeVojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić je sin vojvode Vukca Hrvatinića. Njegova

braća su: Vuk Vukčić, Dragiša i Vojslav. Njegova žena je Jelena, kći Ivana Nelipića. S njom je imao sina Balšu Hercegovića. Bio je gospodar Donjih Krajeva. Hrvoje se već za Tvrtka ističe na političkom polju kao protivnik kralja Sigismunda. On je pristajao uz Ladislava Napuljskog. U igrama oko ugarsko-hrvatske krune između Sigismunda (1387.-1437. god.) i Ladislava Napuljskog (1386.-1409. god.), Hrvojev je plan, bio u prvom redu hrvatsku krunu staviti na glavu Ladislavu, pod kojom bi stajao i Ostoja. To se na kraju i dogodilo 1403. god. u Zadru, ali su kasnija događanja krenula drugim tokom. Vrhunac svoje moći Hrvoje dostiže u doba dolaska Ladislava Napuljskog na hrvatsku obalu Jadrana 1403. god., kad od novookrunjenog kralja dobiva titulu splitskog hercega. Darovao mu je Brač, Hvar i Korčulu. Hrvojeva središnja stolna mjesta su: Split, Topusko i Jajce. On održava dobre odnose s bosansko-humskom kršćanskom zajednicom, zbog čega je često optuživan za herezu. Hrvojevu su vlast neki Splićani nazivali ″ faraonov jaram″ . Intitulacija Hrvoja: herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda Bosne i knez Donjih Krajeva. Hrvojev dogovor s Turcima bio je izlika kralju Sigismundu da provali u Hrvojeve Donje Krajeve, ali nije imao uspjeha. Poslije ovoga, Hrvoje prijeđe Unu i napadne dubičku župu, koja je pala u ruke Hrvoja. Sigismund se sprema u rat na Bosnu protiv Hrvoja. Dubrovčani i Mlečani su otkazali Hrvoju pomoć, dok mu je Ladislav Napuljski pomogao. Ova Sigismundova vojna nije uspjela. Sigismund je ponovno okupio vojsku i 1408. god. krenuo na Bosnu. Rat je ubrzo završio i to pobjedom Sigismunda. Sigismund iskoristi Hrvojev nepromišljeni napad na Sandalja, kad je ovaj ratovao protiv Turaka na strani srpskog despota, pa 1413. god. uze Split iz Hrvojevih ruku. Osamljeni Hrvoje prihvati ponude Turaka te pusti njihovu vojsku preko svojih posjeda u Bosnu (1415. god.). Hrvoje je umro u travnju 1416. god. u Kotoru na Vrbanji. Balša je kao jedinac naslijedio sve očeve oblasti u Bosni, dok su se za one u Hrvatskoj i Dalmaciji otimali Mlečani, Dubrovčani, Splićani i kralj Ostoja. Omiš i Krajinu udovica Jelena, poslije udana za Ostoju, dala je bratu Ivanišu Nelipiću.

U Humskoj zemlji nalazila se moćna obitelj Kosača, a bili su potomci vojvode Vuka Kosače. Sandalj Hranić Kosača, unuk Vukca Kosače, koji je imao dva sina Vukovića: Vlatka i Hranu, oca Sandalja. Sandalj je imao dva brata Vukca i Vuka. Oženio je Katarinu (Jelenu), kćer bana Vuka Vukćića pa je došao u rodstvo s Hrvojem. Sandaljeva se oblast proširila padom Sankovića, a pružala se od ušća

9

Neretve do Lima i od doline Rame do Kotora. Njegovi su gradovi: Blagaj, Novi, Risan, Nevesinje, Gacko, Konjic, Mileševo. Njegova oblast, Hum, kasnije se po njegovu sinovcu i nasljedniku Stjepanu Vukčiću Kosači prozvala Hercegovinom. 15. ožujka 1435. god. umro je Sandalj Hranić, ne ostavivši muškog potomka. Naslijedio ga je sinovac Stjepan Vukčić.

Vojvoda Stjepan Vukčić Kosača se od 1448. god. počinje se nazivati ″ hercegom sv. Save″ po čemu se njegova zemlja prozva Hercegovinom. Herceg se zaljubio u neku ženu, koja je s florentinskim trgovcima došla u njegovu zemlju, te je uze za ljubavnicu, a svoju zakonitu ženu Jelenu odbaci. Uvrijeđena Jelena sa sinom Vladislavom pobježe u Dubrovnik. Sve se urotilo protiv hercega Stjepana, i Dubrovnik i despot Đurađ i kralj Tomaš, a na čelu je Vladislav, sin Stjepana. Na nagovor hercega Turci navališe na sina mu Vladislava. Hercegov rat s Dubrovnik trajao je od 1450.-1454. god., a mir je potpisan u Novom. U Neretvanskoj krajini isticali su se velmože Radivojevići (Vlatkovići).

U istočnoj Bosni oko rijeke Krivaje i Prače bili su velikaši iz roda Pavlovića, potomaka Pavla Radinovića. Knez Pavao Radinović je sin Radina Jablanića. Oblast mu se prostirala između Bosne i Drine, sa stolnim gradom Borčem. Držao je rudnike olova kod Olova i trgovačko mjesto Praču, gdje je sagradio grad Pavlovac. Na sjeveru je Pavlova oblast graničila sa Srebrenikom. Od Sankovića je preuzeo velik dio njihove oblast, Trebinje i dio Konavala. Djetinjstvo je proveo na dvoru Tvrtka I. Imao je 2 sina: Petra i Radosava, koji su se prozvali Pavlovići.

Kralj Stjepan Dabiša (1391.-1395. god.)Nakon smrti Tvrtka I. najviše su se osamostalile lokalne velmože u osobama

Hrvatinića, Kosača, Pavlovića. Oni su nakon Tvrtka stvarno vladali Bosnom. Njima nije odgovaralo da na bosansko prijestolje ponovno dođe jak vladar, pa stoga na bosanskom stanku izaberu Stjepana Dabišu, stričevića ili možda brata Tvrtkova. Za njegove vladavine ostao je osvojeni dio Hrvatske i Dalmacije pod njegovom upravom. Ugarsko-hrvatski kralj Sigismund sklopio je s Dabišom 1393. god. u Đakovu ugovor po kojemu ga on prizna bosanskim kraljem, ostavljajući mu naslov rex Croatiae et Dalmatiae, a Dabiša njemu vrhovništvo i obećanje da će Bosna poslije njegove smrti pripasti ugarsko-hrvatskoj kruni. Međutim, nakon Dabišine smrti 1395. god. (Sutjeska), velmože nisu htjele ni čuti za đakovački ugovor. Oni su za kraljicu izabrali udovicu kralja Dabiše, Jelenu Grubu.

Kraljica Jelena Gruba (1395.-1398. god.)Bosansko-humske velmože nisu htjele da Bosnom vlada strani vladar, tj.

Sigismund, kojemu je Dabiša ostavio Bosansko Kraljevstvo. Pošto Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, nije odgovarao velmožama, oni su za novu kraljicu izabrali Jelenu Grubu, Dabišinu udovicu. Ona je bila igračka u rukama vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, vojvode Sandalja Hranića i kneza Pavla Radinovića. Ona je rodom bila iz obitelji hrvatskih knezova Nelipića. Sredinom 1397. god. došlo je u Bosni do nemira. Stvorile su se dvije stranke: jedna za Jelenu Grubu, a druga za Stjepana Ostoju. Za prvu su bili Nikolići i Radivojevići, a za drugu Sandalj Hranić, Pavao Radinović i Hrvoje Vukčić. Kraljica Jelena Gruba nečujno je nestala s bosanskog prijestolja, a naslijedio ju je Stjepan Ostoja.

10

Kralj Stjepan Ostoja (1398.-1404. god.)Nakon kratkotrajne vladavine Dabišine udovice Jelene, velmože su za

bosanskog kralja izabrale Stjepana Ostoju, nezakonitog sina Tvrtka I. Izborom Ostoje za bosanskog kralja vojvoda Hrvoje je htio pokazati Sigismundu da više ima moći kao vojvoda, nego sam bosanski kralj. Ostoja se okrunio u Mileševu ili Bišću. Na nagovor Hrvoja, Ostoja se rastao od Vitače, a oženio se s Kujavom, rođakinjom kneza Pavla Radinovića. Dok se Ostoja spremao skupa sa Sigismundom udariti na Ladislava Napuljskog i njegove pristaše, vojvoda ga Hrvoje u dogovoru s još nekim bosansko-humskim velmožama zbaci s bosanskog prijestolja. Hrvoje je s vojskom došao pod Bobovac, a Ostoja je pobjegao u Ugarsku. Zahvaljujući Hrvoju i Dubrovčanima na kraljevsku stolicu sjeo je Stjepan Tvrtko II. Trvtković, zakoniti sin Tvrtka I.

Kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1404.-1409. god.)Tvrtko II. je Ostojin polubrat i zakoniti sin kralja Tvrtka I. Na kraljevsku

stolicu doveo ga je vojvoda Hrvoje uz pomoć još nekih bosansko-humskih velmoža. Sigismund je pokušao dovesti svog vazala Ostoju na bosansko prijestolje. U poznatoj trećoj Doborskoj bitci, koju je predvodio palatin Nikola Gorjanski, 1408. god. uspije kralj Sigismund s jakom vojskom pobijediti, nakon čega vojvoda Hrvoje ostavi Napuljca te se prikloni Sigismundu. Niti nakon treće Doborske bitke Sigismund nije mogao raspolagati Bosnom kako je želio. On se namjeravao okruniti za bosanskog kralja, ali velmože su ponovno za kralja izabrale Stjepana Ostoju.

Kralj Stjepan Ostoja (1409.-1418. god.)Kralj Sigismund se mislio okruniti bosanskom krunom, ali za bosanskog kralja

ponovno je postavljen Stjepan Ostoja. Izbor Ostoje bio je uperen protiv hercega Hrvoja. Nakon tih događaja kralj Sigismund 1410. god. poduzme vojni pohod na Bosnu, pošto je prije toga proglasio Ostoju nezakonitim bosanskim kraljem. Rat je završio tako da je Sigismund priznao Ostoju za bosanskog kralja, a ovaj njega za svog vrhovnog gospodara. Hrvoje Vukčić i knez Ivan Nelipić podvrgli su se Sigismundu, dok su se Sandalj Hranić i ostali priklonili Ostoji. Nakon Hrvojeve smrti (1416. god., Kotor na Vrbanji), u Bosni su nastali sukobi između Sandalja Hranića i kneza Pavla Radinovića. U dosluhu s kraljem Ostojom, Sandaljevi ljudi ubiju kneza Pavla u tijeku stanka u Sutjesci na Parenoj poljani, 28. kolovoza 1415. god. Za Hrvojeve posjede u Hrvatskoj i Dalmaciji otimali su se Dubrovčani, Mlečani, Splićani i kralj Ostoja. Ostoja se oženio Jelenom Nelipićevom, udovicom Hrvoja, u nadi da bi preko nje dobio Omiš. Ali Jelena je Omiš dala svom bratu Ivanišu Nelipiću. Po smrti Ostoje bosanske velmože su za kralja izabrale njegovog sina Stjepana Ostojića.

Kralj Stjepan Ostojić (1418.-1421. god.)Stjepan Ostojić je sin Stjepana Ostoje. Vojvoda Sandalj Hranić s braćom

Vukcem i Vukom, i sinovcem Stjepanom Vukčićem nije mnogo mario za kralja. U Bosni se u svibnju 1420. god. opet pojavljuje Tvrtko II. kao turski pretendent i takmac Stjepanu Ostojiću. Već iduće godine (1421.) u Bosni vlada novi kralj, Tvrtko II. Stjepan Ostojić je imao 2 nezakonita sina: Stjepana Tomaša Ostojića, budućeg kralja i Radivoja.

11

Kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421.-1443. god.)Nakon travnja 1421. god. Tvrtko II. se spominje kao jedini bosanski kralj. Turci

su prisilili Tvrtka II. da 1429. god. prizna njihovu vlast i da im plaća danak. Tad se Tvrtko II. obraća Sigismundu za pomoć. Još veće neprilike nastale su u Bosni kad je Tvrtko II., nemajući muških potomaka, odlučio naći svog nasljedika zapostavivši Kotromaniće. Za svog nasljednika imenovao je svog rođaka, celjskog grofa Hermana. Na to je Murat II. proglasio bosanskim kraljem Radivoja (1432.-1435. i 1443.-1446. god.), nezakonitog sina kralja Ostoje. Tad je Tvrtko II. boravio kod Sigismunda, uz čiju se pomoć 1435. god. vratio u Bosnu. Na drugoj strani Tvrtko II. vodi borbu sa srpskim despotom Đurđem Brankovićem zbog Srebrenice, najvećeg bosanskog rudnika. Kako Tvrtko II. nije imao nasljednika, a i celjski grof Herman je umro prije Tvrtka, bosanske velmože su za kralja izabrale Stjepana Tomaša Ostojića, nezakonitog sina Stjepana Ostoje.

Kralj Stjepan Tomaš (1443.-1461. god.)1443. god. je jedna od prijelomnih godina na bosanskom prijestolju. Na

prijestolje dolazi kralj Stjepan Tomaš Ostojić, mlađi od dvojice nezakonitih sinova kralja Ostoje, po kojemu se prozvala kraljevska loza Tomaševića. Tomaševu izboru protivio se vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, Radivoj i despot Đurađ, dok je Ivan Hunjadi (Sibinjanin Janko) bio uz njega. Tomaš moli papu Eugena IV. da s njega skine nečasni biljeg nezakonitog sina i da poništi ženidbu s Vojačom, kojom se obećao vjenčati ako mu bude vjerna. Tomaš se rastavio od Vojače i u svibnju 1446. god. oženio Katarinom, kćerkom vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Tako je Bosna sredinom te godine izašla iz građanskog rata izmirena i skoro jedinstvena. Ali već slijedeće godine vojvoda Stjepan Kosača svrstava se na stranu srpskog despota, a protiv kralja Tomaša. Oko 1448. god. vojvoda Stjepan se počeo nazivati herceg svetog Sabe, jer je u njegovoj vlasti bilo Miloševo gdje je bilo sahranjeno tijelo srpskog arhiepiskopa sv. Save Nemanjića. Uzimanjem i isticanjem herceške vlasti, Stjepan Vukčić Kosača je htio pokazati da je neovisan o bosanskom kralju i da je njegova zemlja Hum, koju su Turci po njemu prozvali Hercegovinom, odcijepljena od Bosanskog Kraljevstva. Dolaskom na ugarsko-hrvatsko prijestolje Matijaša Korvina (1458.-1490. god.), sina Ivana Hunjadija, kralj se Tomaš pokušao osigurati njegovom vojskom protiv Turaka. Međutim, umjesto vojske Matijaš dade njegovu sinu Stjepanu srpsku despotovinu kao miraz uz Maru, kćerku despota Lazara. Stjepan Tomašević i Mara vjenčali su se 1. travnja 1459. god. Kralj Matijaš se sa svoje strane obvezao da će štititi i braniti Bosnu od Turaka. Primanje despotovine u ruke bosanskog kraljevića povrijedilo je turskog sultana Mehmeda II. koji je despotovinu smatrao svojom osvojenom zemljom, pa je poslao pod Smederevo vojsku kojoj se mladi despot nije mogao oduprijeti. Smederevo je palo 20. lipnja 1459. god. bez ikakve borbe. Videći tursku opasnost za svoje posjede u Dalmaciji, i Mlečani pokušaju izmiriti kralja Tomaša i hercega Stjepana, ali to im nije pošlo za rukom. Tomaš posla poslanstvo u Veneciju nudeći joj Bosansko Kraljevstvo, a ako ga ne prihvaća neka mu pošalje pomoć u novcu i oružju i neka mu odredi sigurno mjesto gdje bi se u slučaju nevolje mogao s obitelji skloniti. Bojeći se Turaka, Venecija odbije prve dvije Tomaševe zamolbe, a za treću obeća da se može skloniti u njezine krajeve. Tomaš umre 10. srpnja 1461. god. pod Orihovicom na izvoru Une, u borbi s banom Špirančićem. Razdoblje Tomaševe vladavine obilježeno je i iseljavanjem stanovništva. Dvoje maloljetne djece pokojnog kralja Stjepana Tomaša i Katarine

12

Kosače, sin im Sigismund i kći Katarina, dospijeli su pod Turke. Starija bosanska kraljica, Katarina Kosača udovica Stjepana Tomaša, pobježe ispred Turaka u Konjic, a odatle pješice preko očevine u Ston i lađom u Dubrovnik. Iz Dubrovnika ode u Rim tražeći načina za spas svoje maloljetne djece iz turskog ropstva i za svoju Bosnu. Djeca joj se nikad nisu vratila. Primili su islam, a sin joj je kao poturica dobio ime Ishak i po ocu ″ Kral Ogli″ (Kraljević). Postao je turski sandžak-beg Karasa u Maloj Aziji. Kraljica Katarina iz roda Kosača umrla je u Rimu 28. listopada 1478. god., a pokopana je u crkvi sv. Marije de Ara Celi.

Kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463. god.)Kralja Tomaša naslijedio je sin Stjepan Tomašević, sin Vojače. On preseli

kraljevski dvor u Jajce jer je Bobovac bio na turskom udaru. Mladi se kralj odmah obratio preko poslanika papi Piju II. (1458.-1464. god.) moleći ga za kraljevsku krunu i pomoć protiv Turaka. Papa se odazvao kraljevoj zamolbi te posla u Bosnu svoje poslanike, koji početkom studenog 1461. god. u Jajcu okrune Stjepana Tomaševića za bosanskog kralja. Istovremeno se mladi kralj izmiri s hercegom Stjepanom i njegovom kćerkom Katarinom, svojom maćehom. 1461. god. papa Pio II. je na traženje kralja Stjepana Tomaševića proglasio zaštitnikom Bosanskog Kraljevstva sv. Grgura Čudotvorca. Tomaševićevo krunjenje od strane pape izazvalo je međudržavni spor s ugarsko-hrvatskim kraljem Matijašem Korvinom. Spor je riješen na način da je bosanski kralj Stjepan Tomašević ipak morao priznati Matijašu vrhovništvo i otkazao Turcima davanje danka. Stjepan Tomašević, je po savjetu modruškog biskupa Nikole, otkazao danak Turcima čime je ugrozio svoj položaj i položaj svog kraljevstva. Stoga sultan Mehmed II., prethodno obećavši Tomaševićevim poslanicima lažno primirje kako bi zavarao bosanskog kralja i njegove saveznike, već u proljeće 1463. god. krene s ogromnom vojskom od oko 150 000 vojnika na Bosnu, kojoj izosta pomoć i kralja Matijaša, i Mlečana, i Dubrovčana i hercega Stjepana. Veliki vezir Muhamed-paša 19. svibnja 1463. god. na prijevaru od zapovjednika Radaka zauzme tvrdi Bobovac, a izdajnika nagradi smrću. Nakon toga poče grad za gradom padati. Kralj Stjepan Tomašević pobježe iz Jajca u utvrđeni Ključ gdje ga, ispočetka i ne znajući da je tu, sustignu turske čete predvođene Muhamed-pašom. Paša obeća da će mu spasiti život ako se preda i preostalim gradovima naredi da se predaju. Vjerujući u pašino obećanje i sultanovu velikodušnost, Stjepan Tomašević se preda skupa s kraljevskom svitom. Sultan ne potvrdi pašino obećanje, pod izgovorom da za nevjernika ne vrijedi zadana riječ. Nakon toga kralj Stjepan umjesto nagrade plati glavom bez obzira na pašino usmeno i pismeno obećanje. Kraljeva žena Mara, maćeha Katarina i mnogi bosanski velikaši razbježaše se po Hrvatskoj, Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici. Stjepanova udovica Mara pokuša pobjeći u Hrvatsku k muževljevoj rodbini, ali je putem zarobi ban Pavao Špirančić, protivnik njezina muža. Budući da je i ban Špirančić bio prisiljen bježati pred Turcima, kraljica Mara se oslobodi sužanjstva i pobježe najprije u Dubrovnik, pa u Split i na kraju preko Istre u Ugarsku k svojoj majci, jer je nisu htjeli prihvatiti ni Dubrovčani ni Mlečani.

Ratovi za oslobođenje Bosne i pad HercegovineSaznavši za pad Bosne, kralj Matijaš povede vojnu za njezino oslobađanje. Uz

pomoć vojske hercega Stjepana zauzme 25. prosinca 1463. god. Jajce. Nakon toga i sam sultan dođe u Bosnu u namjeri da ponovno osvoji Jajce. Nakon opsjedanja od

13

mjesec dana i nakon što je čuo da Jajcu stiže pomoć jake vojske kralja Matijaša, vrati se u Tursku. Nakon pada Bosne kralj Matijaš u njezinim rubnim dijelovima osnuje dvije banovine: Jajačku, u porječju Vrbasa sa sjedištem u Jajcu, i Srebreničku, između donjeg toka rijeke Bosne i Drine, te Save i Majevice, sa sjedištem u Srebreniku. 1512. god. Turci osvoje Srebreničku banovinu, a poslije Mohačke bitke (1526. god.) osvoje 1527. god. i Jajačku. Time konačno prestaje samostalnost srednjovjekovne države Bosne i Huma (Hercegovine). Srednja Bosna je i dalje ostala pod Turcima.

Polovicom lipnja 1463. god. provali sultan i u Hercegovinu, ali je ne uspije osvojiti iako je herceg Stjepan pobjegao na Hvar. 1466. god. pade i Blagaj, prijestolnica Kosača. Hercegu je ostao uzak pojas obale s Herceg Novim. Da bi i to malo sačuvao, bio je prisiljen sultanu dati svog najmlađeg sina Stjepana za taoca. 22. svibnja 1466. god. umro je herceg Stjepan Vukčić KOsača. Njegovi sinovi Vladislav i Vlatko podijeliše ostatak Hercegovine. Mlađi Vlatko posta božjom milošću herceg sv. Sabe u Novom i Risnu, dok stariji Vladislav vladao sjeverno od Neretve. Zauzevši središnju Bosnu, Turci su se neprestano zalijetali u Hercegovinu i Hrvatsku. Nakon pada Počitelja, najmlađi sin hercega Stjepana Kosače primi islam i nazva se Ahmed Hercegović. Na udar uskoro dođe i Herceg Novi koji je pripadao hercegu Vlatku. Za taj su grad bili zainteresirani i Dubrovčani i kralj Matijaš, pa su pomagali Vlatku u obrani. Herceg Novi pao je u siječnju 1482. god., a time je pala i Hercegovina.

VJERAU vremenu seobe naroda na prostoru Bosne i Huma postojale su biskupije kod

današnje Zenice (Bistua Nova), u današnjem Tomislavgradu (Delminium) i kod današnjeg Mostara (Sarsenterum). Nakon dolaska i pokrštenja Hrvata na teritoriju kasnijeg Huma i Bosne postojale su Bosanska, Trebinjska, Duvanjska i Srebreničko-visočka biskupija.

Bosanska biskupija osnovana je sredinom 11. st. sa sjedištem u gradu Bosni, a obuhvaćala je dio prostora kasnije srednjovjekovne Bosne. U doba protupape Klementa III. Wiberta i dukljanskog kralja Bodina, Bosanska biskupija potpala je pod jurisdikciju Barske metropolije (1088. god.), a prije toga pripadala je splitskoj nadbiskupiji. Od 1189.-1247. god. Bosanska biskupija je pod nadzorom Dubrovačke nadbiskupije, a od 1247. god. ona je sufraganija Kaločke nadbiskupije. Ne zna se gdje je bilo sjedište bosanske biskupije, tek je ban Ninoslav dao podići kaptol i stolnu crkvu sv. Petra u selu Brdu, možda kod Pala. 1252. god. bosanski biskup preselio se u Đakovo.

Trebinjska biskupija osnovana je krajem 10. ili početkom 11. st., a obuhvaćala je prostor Travunije. Pripadala je dubrovačkoj nadbiskupiji. Kad su Nemanjići zauzeli Travuniju, biskup Silvije je 1252. god. pobjegao na Lokrum, a zatim u benediktinski samostan na otoku Mrkanu.

Stonska biskupija se spominje na splitskim crkvenim saborima 925. i 928. god. Neko vrijeme potpadala je pod Dubrovačku nadbiskupiju. Njezino se područje protezalo cijelim srednjovjekovnim Humom. 1219. god. je Sava Nemanjić u Stonu osnovao srpsku pravoslavnu biskupiju.

Duvanjska biskupija osnovana je u drugoj polovici 6. st. U vrijeme hrvatskih narodnih vladara pripadala je Splitskoj nadbiskupiji.

14

Srebreničko-visočka biskupija osnovana je u prvoj polovici 15. st. Potreba njezina osnutka nastala je u prvom redu zbog nemogućnosti djelovanja Bosanske biskupije, čije je sjedište preneseno u Đakovo pod jurisdikciju udaljenog kaločkog nadbiskupa.

O ranijoj crkvenoj hijerarhiji u Humu ne postoje dostatni izvori. Na teritoriju kasnije Bosne i Huma nisu sačuvani benediktinski samostani.

S ukinućem ustanove hrvatskog biskupa (1. svibnja 1185. god.) javlja se na prostoru Huma i Bosne ustanova bosanskog biskupa. Hrvatske je posvećivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski nemaju svoje stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeđena teritorija, nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama države.

″ Hereza″ u Bosni i HumuProblem Crkve bosanske javlja se u hrvatskim povijesnim znanostima

sredinom 19. st. Neki ovu crkvenu zajednicu zovu bogumilima i patarenima, što je pogrešno. Problem je bio više disciplinarni nego dogmatski. Pojedini srpski povjesničari pokušavali su je svrstati u pravoslavnu, autokefalnu i čak nacionalnu Crkvu. U Bosni do osvojenja Podrinja 1366. god. nema pravoslavlja. Iz srednjovjekovnih povijesnih izvora vidljivo je da su korijeni Crkve bosanske usko povezani s progonom njezinih prvih članova s teritorija Splitske nadbiskupije. 1167. god. bizantski car Emanuel Komnen osvaja Bosnu i Dalmaciju, gdje se nakon toga pojavljuju krivovjerci koje latinski izvori nazivaju patareni. Najvjerodostojnija svjedočanstva o bosansko-humskim kršćanima su srednjovjekovni izvori pisani njihovom rukom.

Na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne do kraja 12. st. nema u izvorima spomena o bilo kakvom krivovjerju. Franjo Rački smatra da je hereza iz Srbije prešla u Bosnu i našla utočište kod bana Kulina. To nije točno kao i pretpostavka da su heretici u Bosnu došli iz Bugarske. Ona je od 12. st. autohtono bosanska, naslijeđena iz starih središta države hrvatskih narodnih vladara. Prve pouzdane vijesti o hereticima u Bosni stižu iz Splita, Duklje i Ugarske. Tu se radi o Vukanovim pretenzijama na Hum i njegovoj čežnji da mu papa stavi krunu na glavu, kao i ugarskim na što većem podvrgavanju Bosne pod svoju vlast. 1199. god. dukljanski kralj Vukan optužuje Kulina da je pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom ženom Vojslavom i sestrom, udovicom pokojnog humskog kneza Miroslava, te da je više od 10 000 katolika prešlo na krivovjerje. Vukan moli papu da prisili ugarskog kralja na istrebljenje hereze u Bosni. Kulin ban u Rim šalje svoje kršćane skupa s dubrovačkim nadbiskupom Bernardom i arhiđakonom Marinom. Predstavnici odlaze u Rim i pred rimskom kurijom dokazuju svoju pravovjernost, ali ih Vukan sumnjiči da su prevarili papinski sud. Nešto poslije Vukanova pisma u Rim je stigla tužba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o širenju patarenstva u Bosni. Poslanik Ivan de Casamaris stiže u Bosnu i održava sastanak sa strojnicima bosanskih kršćana na Bolinom Poilu 8. travnja 1203. god. Na tom zboru sastavljena je temeljna izjava koju u ime svih koji pripadaju bratstvu bosanskih kršćana, potpisaše sedmorica braće: Dragiša, Ljubiša, Brageta, Pribiša, Ljuben, Radoš i Vidoš, te Kulin ban i dubrovački arhiđakon Marin. To je ponovljeno 30. travnja 1203. god. na kraljevskom otoku Čepelu. Izaslanici nisu našli ništa heretično u Bosni. De Casamaris preporuči papi da za Bosnu

15

odredi tri ili četiri nova biskupa. On naglašava da je umro bosanski biskup, pa kaže da se postavi biskup sa znanjem latinskog jezika. Nakon skoro dvadesetak godina izvori šute o bosanskim crkvenim prilikama. 1221. god. papa Honorije III. šalje svog legata Akoncija u Bosnu, jer da mu je javljeno da se tamo primaju heretici. Akoncije je uložio mnogo truda u zalaganju za križarsku vojnu protiv bosansko-humskih heretika, ali bez uspjeha. Papa Grgur IX. 1234. god. traži od hercega Kolomana da se naoruža protiv slavonskih heretika. Krajnji je cilj bio podvrgavanje Bosanske biskupije ugarskoj vlasti, a prije toga su je morali izdvojiti ispod jurisdikcije dubrovačke nadbiskupije. U izvorima nije zabilježeno da li je doista povedena križarska vojna na Bosnu. Može se naslutiti da je ipak neka vojna bila povedena na Ninoslava, ali da je ban odbio napadače te je zbog toga optužen da je heretik. Neostvarenu pomoć u pokoravanju ″ heretika″ u Bosni i Humu, ugarsko-hrvatski vladari su pravdali provalom Tatara (1241.-1242. god.). Mađari su uspijeli da na bosansku biskupsku stolicu dovedu dominikance, svoje ljude. Poslije toga počeli su optuživati dubrovačkog nadbiskupa za herezu, da bi na kraju 1247. god. papa Inocent IV. izdvojio Bosansku biskupiju ispod dubrovačke nadbiskupije. Energična akcija poduzeta je odmah nakon papine odluke, a vođena je duže vremena u Perugi. Nakon podvrgavanja Bosanske biskupije Kaločkoj nadbiskupiji, ali i ranije, od 1233./1234. god., pa nadalje, nijedan bosanski biskup nije boravio u Bosni. Čim je Kaloča osjetila da je politički podvrgla Bosnu, prestaje govor o hereticima u Bosni. Tek 1280. god. ponovno se govori o hereticima u Mačvi, Požegi, Vukovaru i drugim prostorima oko Bosne. Nakon progona Stjepana Tomaša znatan dio kršćana pobjegao je u Hercegovinu. Sjedište bosansko-humskih kršćana bilo je mjesto povjerenja ili locus credibilis.

Ustrojstvo bosansko-humskih kršćanaUnutarnji ustroj bosanskih kršćana najbolje možemo spoznati iz navedene izjave

njihovih strojnika 1203. god. i oporuke gosta Radina iz 1466. god. Usporedbom te strojnikove izjave s benediktinskom Regulom, dolazi se do zaključka da su bosanski kršćani nasljednici benediktinaca u Bosni. Prvi od njih zove se djed, drugi gost, treći starac, a četvrti strojnik. Velmože su uzimale u službu strojnike i obične članove kršćana. 1470. god. u izvorima se zadnji put spominju kršćani.

Djed je nosilac crkvenog života i duhovni otac bosanske crkve u srednjovjekovnoj Bosni. Bosansko-humski banovi i kraljevi, a od velmože herceg Stjepan Vukčić Kosača, prizivaju se na nj kao na vrhovnog suca u državnim poslovima. U Bosni je djed duhovni prevoditelj kršćana, koji se ponekad naziva i episkup crkve bosanske. Gost Radin Butković je umro prije 7. srpnja 1467. god., a hram i grob su za nj pravljeni naknadno u Dračevici kod Novog, u koji je vjerojatno, naknadno i sahranjen. U Bosni kroz više od 260 godina nalazimo imena samo šestorice, odnosno četvorice djedova. Bosansko-humski djedovi se javljaju u vremenu kada je u srednjovjekovnoj Bosni i Humu vjerski i moralni život padao na niske grane. Iz isprave srpskog kralja Stjepana Uroša II. saznajemo za ime bosanskog djeda Miroslava. Veliki djed Radoslav spominje se u citiranoj ispravi bana Stjepana II. Kotromanića. Za djeda Radomira doznajemo 1404. god. iz bilješke Hvalova kodeksa. Djed Miloje se spominje u ispravi kralja Tomaša 1446. god. Također se u vrijeme vladavine kralja Tomaša spominje, u rukopisu kršćanina Radoslava, djed Ratko. Pretpostavlja se da je i Rastudije, iz kodeksa Batala Šantića, bio bosanski djed. U odsutnosti djeda franjevci postaju najviša duhovna vlast, oni su predstavnici Rimokatoličke crkve.

16

Iza djeda dolazi gost, koji je poglavar jednog samostana. Najpoznatiji je gost Radin Butković. Prvi po imenu je poznat veliki gost Radoslav (1323. god.). Koliko je bilo samostana, hiža, toliko je bilo gostiju. Sjedište ili hiža kršćana je u Moištri.

Po ustrojstvenoj skali hijerarhije Bosanske crkve poslije gosta dolazi starac. On je zamjenjivao i pomagao gosta, a uz molitvu glavni mu je posao bio nadzirati red i stegu mlađih članova pojedine zajednice.

Gosti i starci na čelu s djedom činili su strojnike ili priores. Oni su na čelu zajednice kršćana Bosanske crkve. Kršćani i kršćanice nisu se ženili niti udavali, živjeli su u strogom celibatu.

Vjerovanje bosansko-humskih kršćanaBosansko-humski krstjani ispovijedali su skoro sve vjerske istine Apostolskog

vjerovanja. Temelj njihova vjerovanja je vjera u jedinog Boga koji se u očituje u jedinstvenom Trojstvu (Ocu, Sinu i Duhu Svetom). Središnja osoba vjere članova bosansko-humskih kršćana je Isus Krist. Članovi bosansko-humskih kršćana vjerovali su da je Majka Isusova Bogorodica. Vjeruju i u sudnji dan, u oprost grijeha, istočni grijeh, milost Božju. Štovanje svetaca je bilo uobičajeno kod bosansko-humskih kršćana. U velike blagdane ubrajali su: Božić, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće, Veliku Gospu, Sv. Petra i Pavla, Mihovila Arkanđela, Sv. Stjepana Prvomučenika i Svisvete. Bosansko-humski kršćani nisu nijekali niti jednu kršćansku vjersku istinu. Stoga ih se može smatrati raskolnicima, ali ne i hereticima. Štovali su znak križa. Oko sakramenta potvrde pape su bili prisiljeni dati franjevcima posebne povlastice da kao obični svećenici krizmavaju. O pričesti članova tih kršćana postoji vrlo malo podataka. Za sakrament ispovijedi postoje jasni dokazi da su se vladari i velmože ispovijedali. O sakramentu umirućih, posljednjoj pomasti, nemamo nikakvih podataka. Sakramenat ženidbe je bio osobit problem među bosansko-humskim kršćanima. Članovi bosansko-humskih kršćana žene se pod uvjetom da im žene budu vjerne i da ih, bez obzira na to, mogu otpustiti kad god hoće.

Bosanski biskupiZa imena nekih bosanskih biskupa saznajemo na temelju izvora iz 16. i 17. st. i

dubrovačkih kroničara. Prema Orbiniju, prvo poznato ime bosanskog biskupa je Vladislav. Ime drugog bosanskog biskupa, Milovana, zabilježio je Luccari. Više pouzdanijih podataka sačuvano je za trećeg bosanskog biskupa po imenu Radogost. Upravo za Radogostova biskupovanja Bosna je skrenula na sebe pozornost Svete Stolice i ugarske crkveno-političke vlasti. Zakletvu podložnosti dubrovačkom nadbiskupu bosanski biskup Radogost polagao je na svome slavenskom (hrvatskom) jeziku, iskoristivši staru povlasticu pape Ivana VIII. Za vrijeme Radogostova biskupovanja dukljanski vladar Vukan (1199. god.) javlja papi Inocentu III. vijest o pojavi hereze u Bosni i ujedno optužuje Kulina i njegovu obitelj kao krivce za krivovjerje. Slično je izvješće papi poslao i splitski nadbiskup Bernard 1200. god. Radogostov nasljednik je Dragonja. Dragonjin nasljednik je biskup Vladimir. Papin legat Jakov ga je 1233. god. svrgnuo s biskupske stolice. U izvorima se navodi i bosanski biskup po imenu Bratislav za kojeg se ne zna točno vrijeme biskupovanja. Papa Grgur IX. ovlastio je svog legata Jakova da može posvetiti i do četiri biskupa za Bosnu. Legat Jakov za bosanskog biskupa postavio je Ivana iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca. Za biskupa Ivana Bosanska biskupija podvrgnuta

17

je izravno Svetoj Stolici. Biskup Ivan se ubrzo zahvalio na biskupskoj stolici, jer je on bio za širenje evanđelja riječju, a ne mačem. Njegova ostavka prihvaćena je prije kraja svibnja 1237. god. Njegov nasljednik Ponsa prvi put se spominje 1238. god., on je biskupsku stolicu premjestio u Đakovo. Bulom Inocenta IV. od 26. kolovoza 1247. god. Bosanska biskupija izdvojena je ispod jurisdikcije Dubrovačke nadbiskupije i podvrgnuta Kaloči. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi zanemaruju vjerski život bosanskih kršćana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili ugarski dvorski službenici. Bosanska crkva ostala je obezglavljena nakon podvrgnuća pod Kaloču.

Pape i njihovi legatiSvoj posao u Bosni i Humu pape su obavljale na temelju izvješća ugarsko-

hrvatskih biskupa i kraljeva te drugih okolnih vladara. Ona su često bila polovična i netočna. Jedino se Pio II., od svih papa, nije obazirao na zapreke od strane ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. 1461. god. poslao je posredstvom svojih legata krunu Stjepanu Tomaševiću i obećao poraditi na uređenju Bosanske crkve.

Sačuvani izvori bilježe prvog papina legata za Bosnu podđakona Teobalda 1180. god. Legat Ivan de Casamaris na zahtjev pape Inocenta III. dolazi u Bosnu 1203. god. Legat Akoncije dolazi u Bosnu 1221. god., a šalje ga papa Honorije III. Papa Grgur IX. šalje svog legata kardinala Jakova de Pecoraria 1233. god. da preispita bosanskog biskupa.

Dominikanci i franjevciU 12. i 13. st. javljaju se dva prosjačka reda, dominikanci i franjevci.

Dominikanci u Hrvatsku dolaze u prvoj četvrtini 13. st., ali nije poznato kada točno stižu u Bosnu. U svakom slučaju pristižu iz Ugarske. Već 1233. god. u Bosni biskupuje dominikanac Ivan iz Wildeshausena (1233.-1237. god.). I njegov nasljednik na biskupskoj stolici biskup Ponsa (1238.-1268. god.) bio je dominikanac. Dominikanci u Bosni i Humu nisu imali velikog uspjeha, osobito krajem 13. st. kada tamo stižu i franjevci. Oni tih godina troše veliku energiju na međusobno sporenje oko prava na inkvizicijsku službu u Bosni i Humu. Ta je služba dominikancima u Bosni i Humu pripala u vrijeme pape Grgura IX., ali 1291. god. franjevac papa Nikola IV. povjerava je franjevcima. Spor između dominikanaca i franjevaca nastao je 1327. god. Od tada je utjecaj dominikanaca u Bosni i Humu još slabiji, a dolaskom Turaka nestaje dominikanaca.

Prvi franjevci dolaze na hrvatski prostor s jugozapada početkom 13. st. Knezovi Bribirski su najzaslužniji za njihove najranije početke u Bosni. Dolasku franjevaca u Bosnu prethodila je i zamolba srpskog kralja Stjepana Dragutina da se tamo pošalju svećenici koji znaju jezik tamošnjeg naroda. Toj želji izašao je ususret papa Nikola IV. 1291. god., ali njegovo naređenje nije izvršeno, pa papa Bonifacije VII. 1298. god. tu naredbu obnavlja. Službeno djelovanje franjevaca u Bosni započinje u doba pape Nikole IV. (1288.-1292. god.). 1339. god. papa Benedikt XII. poslao je fra Gerarda Odonisa, generala Franjevačkog reda u Bosnu. Prijedlog fra Gerarda Odonisa o osnutku franjevačke jedinice u Bosni potvrđen je na općem franjevačkom kapitulu u Asizu 1340. god. Na čelo bosanske vikarije fra Gerald Odonis postavio je fra Peregrina Saksonca, prvi vikar Bosanske franjevačke vikarije. 1372. god. fra Bartol postavlja 23 pitanja s kojima se susreću franjevci na svome misijskom djelovanju. Bila je riječ o oskudici i neškolovanom bosanskom svećenstvu, o

18

nepoštivanju celibata, neprosvijećenom puku, neustrajnosti obraćenika, o nepoštivanju sakramenta ženidbe, o sumnji u valjanost krštenja bosanskih vjernika. Bosnanska vikarija postala je opservantskom oko 1399. god. Od toga su doba franjevci uglavnom jedini dušobrižnici u srednjovjekovnoj Bosni i Humu čak i za vrijeme Turaka. 1418. god. franjevci postaju dvorski kapelani kralja Ostoje, a 1422. god. i kralja Tvrtka II. U vrijeme kralja Tomaša s dvora su istisnuli djeda i njegove strojnike, isto tako s dvorova velmoža. U Bosni su nad franjevcima Turci vršili zulum, rušili i palili samostane, a iz Dalmacije su ih tjerali Mlečani. Franjevcima je sultan Mehmed II. 1463. god. izdao svečanu ispravu, ahdnamu, kojom je franjevcima trebala biti zajamčena sloboda ispovijedanja katoličke vjere, ali to je bilo lažno obećanje. Zbog poteškoća rada vikarije, osobito zbog loših komunikacija, vikarija je 1. lipnja 1487. god. na Općem zboru franjevaca opservanata u Asizu razdijeljena u dvije administrativne jedinice, jedna na slobodnom području i s upravom vikarije, a druga s nazivom Bosanska kustodija u Bosni pod Turcima. 1514. god. na općem kapitulu opservanata u Asizu vikarija je konačno razdijeljena na Bosnu-Hrvatsku i na Bosnu-Srebrenu. Samo su četiri samostana bila na teritoriju pod vlašću bosanskih banova: samostan u Milama kod Visokog, Kraljevoj Sutjesci, Lašvi i Olovu.

Dugogodišnja međusobna podijeljenost članova franjevačkog reda oko načina obdržavanja regule sv. Franje urodila je 1517. god. podjelom na konventualce i opservante. U pitanjima posjedovanja dobara konventualci su bili skloniji zadržavati darovana dobra, dok su opservanti tražili da cjelokupnom franjevačkom imovinom raspolaže Sveta Stolica.

Svjetovno svećenstvoZa svjetovno svećenstvo srednjovjekovnog Huma i Bosne ne nalazimo u

izvorima podatke, ali je ono vjerojatno postojalo jer su po svoj prilici do 1233. god. svi bosanski biskupi bili članovi svjetovnog klera.

Pravoslavlje u BosniSrpski pisci, Božidar Petranović i Vaso Glušac pokušali su dokazati da su

pripadnici Crkve bosanske bili srpski pravoslavci. Ni u jednom povijesnom zapisu prije dolaska Turaka u Bosnu nema spomena pravoslavaca. Na području današanje Bosne do 1500. god. nije bila ni jedna pravoslavna biskupija. Kad je Stjepan Nemanja osvojio Zahumlje, Katoličkoj crkvi je prijetila propast. U Stonu je Sava Nemanjić postavio pravoslavnog biskupa, ali narod se ponovno vratio katoličanstvu za vrijeme bana Stjepana II.

KULTURAGlagoljska su slova kod Hrvata poprimila uglasti oblik, pa je to pismo u

povijesti pisama prozvano hrvatskom glagoljicom. Upotrebljavala se uglavnom u liturgijskim knjigama. U Hrvatskoj su mnogi spomenici pisani glagoljicom, ali se i na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne sačuvalo dosta tragova toga pisma. Natpis na Humskoj ploči, kulturnom spomeniku iz 10. st., ispisan je ustavnom ćirilicom, ali je u nju umiješano i 5 glagoljskih slova.

Bosanica ili hrvatska ćirilica je pismo nastalo iz ćirilice. Osobito je primjenjivana u srednjovjekovnim humskim i bosanskim pisanim i kamenim spomenicima od 11.-15. st. Bosanica je najprije bila rasprostranjena na

19

srednjodalmatinskom obalnom i otočnom prostoru, u Dubrovniku, Krbavi, Pokuplju, Pounju, Hrvatskom primorju, Istri, Humu i Bosni. Ona ima raznih naziva: bosančica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, zapadna ćirilica. Naziv bosanica za to pismo prvi je počeo upotrebljavati fra Stjepan Zlatović. Naziv bosančica je nešto mlađi od naziva bosanica, a popularizirao ga je Ćiro Truhelka. Razvoj ćiriličnog pisma s određenim posebnostima može se pratiti na hrvatskom prostoru od 11. st. pa nadalje na primjerima sačuvanih epigrafičkih spomenika od kojih treba spomenuti: Humsku ploču, Natpis Supetarskog ulomka, Kninski ulomak, Natpis bana Kulina, Blagajski natpis, pa preko natpisa sa stećaka od 13.-16. st.

Posebno su vrijedni rukopisi Hvalov zbornik, pisan bosanicom i Hrvojev misal, pisan glagoljicom. Oba su pisana u Splitu za potrebe hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Hrvojev misal je najbogatiji iluminirani hrvatski glagoljski rukopis s početka, nastao 1404. god. Većina bosansko-humskih srednjovjekovnih ćirilskih isprava pisana je ikavicom. 1404. god. nastao je rukopis u obliku misala bosansko-humskog kršćanina Hvala, koji posvećuje vojvodi Hrvoju. Misal nije nikakva sektaška tvorevina. Rukom istog pisca i bosansko-humskog teologa Hvala napisano je bosanicom oko 1400. god. i Nikoljsko evanđelje. Oko 1407. god. nastao je Butkov misal, poznatiji pod nazivom Hrvojev misal. U doba vladavine kralja Tomaša (1443.-1461. god.) i vremena kad bosansko-humsku crkvu vodi djed Ratko nastao je rukopis ili zbornik bosansko-humskog kršćanina Radoslava upućen subratu kršćaninu Gojslavu. Rukopis je autentičan izvor prve ruke za točno spoznavanje vjerovanja članova bosansko-humske crkve. 1466. god. nastala je u Dubrovniku oporuka gosta Radina Butkovića.

Bosansko-humska srednjovjekovna kancelarija dijeli se na bansku, od 12. st. do postanka Bosne kraljevinom (1377. god.) i kraljevsku, od 1377.-1463. god. Unutar obaju razdoblja postojale su kancelarije bosansko-humskih velmoža. Glavno sredstvo ovjere od 13. st. je pečat. Isprave bosansko-humskih vladara pisane su po uzoru na isprave hrvatskih narodnih vladara, osim kraćeg razdoblja kad je kralj Tvrtko I. uz domaće pisare na dvoru imao i srpske. Bosansko-humske srednjovjekovne isprave sadrže konvencionalne dijelove poput hrvatskih srednjovjekovnih isprava. To je uvod (protokol), tekst, kontekst (korpus) i zaključak (eshaktol).

Nađeni predmeti u grobovima Mogorjela spadaju u najstariji grobni inventar s teritorija kasnije srednjovjekovne Bosne i Huma. Pretpostavlja se da je na lokalitetu Crkvište u Blažuju ispod vrela Bosne bio sagrađen jedan od dvaju dominikanskih samostana koje navodi kronika Petra Patka iz 1259. god. Od 1238.-1244. god. u izvorima se spominje gradnja vrhbosanske katedrale sv. Petra u mjestu Brdo. Crkva sv. Mihovila s Humca kod Ljubuškog potječa iz 11. st., a od nje je sačuvana samo oltarska menza s posvetom osnivača Krsmira. Crkva sv. Nikole u Milama sagrađena je između 1340.-1350. god. Najmnogobrojniji i najizvorniji hrvatski spomenici na teritoriju srednjovjekovne Bosne i Huma su stećci. Najčešće imaju oblik ploče, sarkofaga ili stupa.

Od 7. st. na teritoriju kasnije srednjovjekovne Bosne upotrebljavao se bizantski zlatni, srebreni i bakreni novac, sve do pojave domaćeg bosanskog novca u 14. st., kojeg kuju Šubići. U doba hrvatskog hercega Andrije (1196.-1204. god.) javlja se prvi domaći srebreni kovani novac. Taj se hercegov novac zvao moneta banalis, banski novac ili banovac. U Bosni se koristio i mletački (groš ili matapan) i dubrovački novac. I ban Stjepan II. Kotromanić kuje novac. Nakon Tvrtka I. slijedi razdoblje novčane neodređenosti, a onda se u doba drugog mandata kralja Tvrtka II. u Bosni

20

ponovno javlja domaći novac. Istovremeno i pojedine bosansko-humske velmože kuju svoj novac.

21