SREDNOVJEKOVNA DRAMA

1. Uvod

Naziv ''srednji vijek'' sigurno nije sretno izabrano ime za veliku književnu epohu, jer

uključuje pretpostavku da postoje samo dva velika i važna povijesna razdoblja, između kojih

se smješta i ono ''u sredini''.1 Stoga, srednji vijek nije neka ''sredina'' već je prije druga

temeljna epoha europske povijesne književnosti. Upravo tijekom toga razdoblja dolazi do

svojevrsnoga prepletanja i povezivanja antičke i biblijske mitologije, a time i stvaranja kulture

koja se s jedne strane bitno oslanja na Bibliju i kršćanstvo, dakle na religiju i religijom

prožetu kulturu nastalu na Bliskom istoku,a s druge strane na nasljeđe razvijene grčke i

rimske kulture. Srednji je vijek obilježila prevlast katoličke Crkve, te se ona u razdoblju

razvijenog srednjeg vijeka pokušava suprostaviti sve moćnijem građanstvu te zadržati prevlast

nad svjetovnim vladarima. U srednjem se vijeku događa i proces razvitka nacionalne

književnosti zahvaljujući kojem radi preplitanja različitih jezika i osobitih kulturnih tradicija

dolazi do one raznolikosti i bogatstva koje karakterizira europska književnost do današnjeg

dana. Potrebno je napomenuti kako se najčešće pišu djela povezana sa religijom što je i

očekivano jer Crkva u tom razdoblju dominira. Također, važno je i podatak da najveći dio

srednjovjekovne književnosti obilježava anonimnost. Razlog tome su dva čimbenika. Prvi je

zasigurno nedostatak podataka iz toga perioda, a drugi, mnogo značajniji, je onaj o pogledu na

ulogu autora toga vremena. Srednjovjekovni autori su mnogo češće zapisivali priče koje su

već čuli putem usmenog prenošenja, nego izmišljali nove. Imena autora su stavljana u drugi

plan jer su bila manje važna i zbog toga mnoga značajna dijela nikad nisu pripisana jednoj

osobi. Razvijaju se mnogi žanrovi. Razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi

crkvenih vjerskih obreda koji se nazivaju misterijima, mirakulima i moralitetetima. U takvim

se djelima obrađuju događaji iz Kristova života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Iz

rimske kazališne tradicije sačuvan je mim, pučka komedija naturalističkih obilježja koju

izvode putujuće družine zabavljajući puk na ulici parodirajući mitološke teme i

improvizirajući scene iz svakodnevice. Iako je u srednjem vijeku kršćanstvo zaziralo od bilo

kakvih kazališno-predstavljačkih oblika, tvrdeći da je gluma nedostojan i bogohulan čin,

drama se uspjela razviti do zavidne razine.

1 Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, 94.str2

2. Povijest srednjovjekovnog kazališta

U razvitku srednjovjekovnog kazališta uveliko je utjecala i povijest toga vremena.

Zajedno s legendom o srednjem vijeku kao dobi mraka, okrutnosti i divljaštva, povjesničari su

književnosti dugo prihvaćali i legendu o nepostojanju srednjovjekovnog kazališta. Moderna

su otkrića pokazala neodrživosz te tvrdnje. Iako ne postoje srednjovjekovna kazališta kao

zgrade od kamena, zato što sjedišta prikazbi u srednjem vijeku nisu bile građevine stalno

namijenjene tom cilju, ne znači da ono nije postojalo. Dok je u stanovitim aspektima manje ili

više prolazno nastavljalo klasični teatar, u drugim neusporedivo važnijim aspektima razvija

vlastite vrlo izvorne osobine iz kojih će proisteći velik dio modernoga kazališta. Među

snagama od kojih se sastoji povijest srednjega vijeka obično se razlikuje više načela. Jedan je

barbarski elemenat: neprijatelj koje je Rim stoljećima zadržao s nepovredive granice, uspio je

provaliti i osvojiti srednju i južnu Europu. Ali na njihovu duhovnu preosvajanju i spajanju

radi drugi nezaobilazni element, a to je Crkva. Konačno između sklopa dvaju novih načela,

barbarskog i kršćanskog, djeluje i treći element. Treći element je vrlo moćan ostatak prošlosti,

uspomena na vječni Rim, na onaj Rim čiji je jezik usvojila Crkva, a klasična mu se

književnost sačuvala zaslugom redovnika i svećenika. Prirodno je dakle da kazalište srednjega

vijeka odrazuje različite utjecaje. To su prije svega utjecaji eruditskih svjetovnih struja,

učenih ljudi koji su se trudili svim silama održati kult antičke književnosti, s djelima koje po

duhu i obliku nekad sretnije a nekad manje sretno podsjećaju na grčke i latinske klasike te ih

oponašaju. Velik je također utjecaj bogatijih i važnijih struja religioznih pisaca čiji je cilj

''pomiriti'' novi religiozni duh sa starim poganskim oblicima te pišu duhovne drame u

klasičnom stilu. Kao zadnji čimbenik, no ništa manje važan, utjecaj je pučkog kazališta koji se

javlja u dva aspekata. Jedan je šaljivi aspekt mima, iz kojega je kasnije niknulo profano

srednjovjekovno kazalište, i plebejskih farsa koje se nisu prestale sviđati puku ni nakon

zabrana, progona i izopćenjima. Drugi aspekt čini golema veličina religioznog teatra koji

nakon nastanka iz kršćanskih obreda dosiže vrhunac potkraj srednjega vijeka i daje svoj

najbolji plod u djelima Shakespeara i drugih pisaca. Prvo srednjovjekovno kazalište

karakterizira eruditska struja, odnosno svjetovni sadržaji obrađivani u klasičnom duhu i

obliku. Takozvani ''patricijski gozbeni mim'' na latinskom predstavljao je sastavak koji je

među elitnim slušateljima velikih dvorskih banketa bio omiljen do 9. stoljeća. Takozvana

''komedija elegija'', također na latinskom jeziku, bila je u modi u školskim središtima. Oba

3

oblika su više bila namijenjena čitanju u ograničenom društvu, gdje je recitator, više ili manje

blijed nasljednik mima opsjenara recitirao sve uloge sam.

3. Klasični utjecaj u kršćanskoj drami grčke i latinske Crkve

Kod učenih se duhovnika osjećala težnja da stvore kršćansku dramu. Osjećala se

nostalgija za klasičnom književnošću. Grčki su stručnjaci poput Sathasa i Kotasa, pokušali

tvrditi ne samo kako grčki pisci imaju kronološku prednost, nego i kako su utjecali na

zapadne pisce. Kao argument navode jednu tragediju-Eksagoghe, koja vjerno slijedeći

biblijsku priču, prikazuje i odlazak Hebreja iz Egipta. S tom prvom biblijskom dramom htjeli

su dovesti u vezu struju iz koje je navodno potekao cijeli duhovni i kršćanski teatar. Jedina

drama iz toga doba koja je ostala potpuna i prepisuje se tom dobu bila bi Christos paschon.

Riječ je o čudnoj kompilaciji, gdje je dramatizirana Kristova muka tako što je cijelo dijelo,

uključujući i korove, složeno od stihova i polustihova grčkih tragika poput Eshila, Euripida,

Likofronta i drugih. Sad se sa sigurnošću može utvrditi kako sve to ipak nije imalo utjecaja na

Zapad, gdje svi oblici nove drame,književni i školski kao i pravi kazališni oblici, imaju

samoniklo podrijetlo.

S druge strane, zanimljive rezultate klasičnog utjecaja nalazimo u kršćanskim

dramama latinske Crkve nalazimo u glasovitim malim dramama saksonske redovnice Rozvite.

U svojih šest kratkih drama sa poučnim sadržajem, kanila je oponašati Terencija. No nije

uspjela te umjesto hladne kopije, čudesno je bilo otkriti zanimljivo novo djelo. Pokušaj

oponašanja Terencija stvorio je uglađenost spisateljičinoj latinskoj, ritmičnoj prozi ali

nasuprot tome, nije oduzelo ličnost. Njena su mala djela zapravo pohvale čistoće. Ona uvodi

tehniku koja će postati svojstvena srednjovjekovnoj drami i teatru a to je neprestane promjene

scene. Stoga pisani tekst ima značajke nekog libretta. Započela je pisati svojom prvom

dramom, Gallicanus koja je lišena jedinstva i prikazuje zaručnike koji žele ostati djevci pa

odustaju od braka. Druga drama Dulcitus, o djevicama u koje se zaljubljuje poganin sa

šaljivom poukom pred sam kraj, zaljučujese neokaljanjem svetica koje ostaju ponosne i čiste

do kraja. u drami Abraham govori se o starom pustinjaku koji da bi kćer odveo na pravi put ne

preže ni pred zatvaranjem u samicu, no ona pobjegne i počne se baviti najsramotnijem

zanatom no na kraju se ona pokaje i vraća u okrilje Boga. Drama Paphnutius obrađuje priču o

obraćanju grešnice koja se pokaje i vraća pobožnosti. Iako je Rozvita bila redovnica, pomalo

4

besramne teme obrađuje s odsutnošću i velikom distancom. Prikazuje koliko je njena vjera

jaka, ismijava griješnike a vjernike uzdiže do kraja svojih djela.

4. Dramske homilije i grčka Crkva

U kršćanskom se svijetu kazalište ponovno rađa iz obreda, samostalno, nekim

prirodnim razvitkom, istodobno u više zemalja, čak i u dvama svijetovima koji su naslijedili

staro propalo Carstvo, istočnome i zapadnome. Javljaju se mnoge teze. Neki smatraju da je

slavno djelo najvećeg osnivača hereze s Istoka, Arija, s naslovom Thaleia, koje je izgubljeno i

smatra se da je spaljeno od pravoslavne Crkve, upravo crkvena drama. No ta je teza upitna.

No postojao je ipak kanon carigradskoga crkvenog sabora koji od 7. stoljeća propisuje kako

prikazivati Isusov lik u Muci, izrazima koji kao da se odnose na crkvena prikazanja. Studije

su pokazale da su se crkvena prikazanja razvila iz duhovne homilije koja ima duhovnu

tendenciju i biva sastavljena u dijaloškom obliku. U tim djelima nedostaje topline, osobnosti,

pa čak i osnovnih umjetničkih značajki. Grčko kršćansko kazalište nije nikad doživjelo pravi

razvoj.

5. Latinska Crkva: od mise do liturgijske drame

Na Zapadu se kazalište rađa uz pratnju rimskog bogosjužja. Liturgija biva prihvaćena

po zapovijedi Karla Velikog koji se pokoravao papi Hadrijanu. Lako je zapaziti kako ta

liturgija ispod simbolike koja je prožimlja sadrži dramske elemente. Još i danas obredni čin

koji je u središtu cijeloga katoličkog života, žrtvu mise, Rimski župljanin tumači kao

simboličnu prikazbu života, muke, smrti i uskrsnuća Isusova. I ceremonija se barem djelomice

odvija u dijaloškom obliku između svećenika, voditelja mise, i njegovih pomoćnika. U

pjevanoj misi Velikog tjedna čitanje muke Kristove podijeljeno je između trojice služitelja

mise, od kojih je jedan povjesničar, drugi izgovara Kristove riječi, treći izgovara riječi ostalih

junaka priče. Stoga se da zaljučiti kako su se radi obreda razvijali dijalogizirani i gotovo

dramski dijelovi koji su se mogli zadržati. Postojalo je i zbiljsko prikazivanje zbivanja koja su

se evocirala ili zazivala. Prikazivali su se Oficije Groba, Oficij pastira, Oficij Uzašašća,

Bogojavljanje te Marijin plač, prizor prikazanja u Emmausu. Te najranije dramske nagovijesti

povjesničari su nazvali liturgijskom dramom. Liturgija dobiva određenu dramsku-

prikazivačku formu, a proširivanje biblijskog teksta tropima, odnosno ornamenta i komentara, 5

otvaraju se mogućnosti tematski bogatijoj scenskoj radnji. Tropi su bili: ''versiculi ante, inter

vel post alios ecclasiasticos cantus appositi''- stihovi dodani prije, između ili nakon drugih

crkvenih pjesama. Značajke liturgijske drame su da ona ostaje usko vezana za obred, na

latinskom je jeziku, izvode je isključivo službenici svetišta poput svećenika i klerika koji su i

prvotni glumci. Težilo se da se zadovolji realističan ukus naroda koji je promatrao. U svoj toj

strogoj kanonskoj i obrednoj sažetosti liturgijske drame glazba je bila jedan relativno

slobodan umjetnički elemenat.

Da bi udovoljila ljudskoj žeđi,s vremenom postajala je širokogrudnija i dopustila je

pravi razvoj liturgijske drame. Učvrstivši se, sve se više obogaćivala, humanizirala i

apsorbirajući koliko god je moguće, ne samo istinitost i proživljenost, nego i komičnost.

Počele su se uvoditi rečenice na narodnom jeziku. Jedna od takvih je jednostavna, mala drama

pod nazivom Mudrim djevicama i ludim djevicama koja pripada 11. ili 12. stoljeću u

Francuskoj, pisana latinskom grafijom i provansalskim govorom. Ona nagovješta početak

dramaturgije na narodnom jeziku. Kazalište postaje ''kazalište mase'', približava se početku

moderne drame.

6. Histrioni i značajke srednjovjekovnog kazališta

Jedini kazališni profesionalci u srednjem vijeku bili su lutajući histrioni. Oni su bili

češće komedijaši nego glumci. Razlikovali su se mnoštvom naziva poput: saltatores,

balatrones, bufones, thymelici idr. Viši stupanj zauzimali su joculatores ili jaculares. Iako su

ih vlasti često osuđivale i progonile, bili su pozdravljani kao nasljednici vrlina klasičnih

rimskih mima. Kršćanstvo ih nije moglo iskorijeniti pa su pokladni ostaci antičkih pučkih

orgija prodirali čak i u crkve. Glasovit je bio sastav histriona Cena Cypriani koji su legendu

prikazivali sa tonom satire i parodije, ponekad čak i groteske. Izvodili su i maskerata i

ismijavali biskupe i svećenike te su iz tog razloga manje cijenjeni od Crkve.

Europu je ujedinilo kršćanstvo i kazalište. Mješa se barbarska primitivnost i religiozna

težnja. S jedne strane je oštrina i okrutnost, a s druge želja za milosrđe i nada u otkupljenje.

Također, postoji razlika između religioznog i profanog kazališta, koji ismijava, zgražava ili je

često razuzdano. No ta razlika nije toliko velika jer i u religiozni teatar ulaze elementi

komedijaške šale radi razvoja realističnih pojedinosti. Nerijetko dolazi i do nepristojnosti, no

religiozne težnje su u tome da se to etički opravda. Srednjovjekovna pozornica ne predstavlja 6

jedno mjesto, predstavlja cijeli svijet. Puna sloboda lutanja u vremenu i prostoru puštala je

srednjovjekovnom piscu mogućnost da pokaže sve što hoće, da gledaocima predoči sva

zbivanja, jednom riječju da stvori ne toliko pričano koliko stvarno događano kazalište. U

velikim cikličnim misterijama glumilo je po stotinu i pedeset. Glumili su samo muškarci, žene

u kazalištu nisu imale pristupa glumi. Ismijavali su neprijatelja vjere i vragove.

7. Srednjovjekovno kazalište u Francuskoj

Najstariji europski sastavci religioznog značaja koji su nam se sačuvali u vulgarnom

(pučkom) jeziku jesu sastavci u govorima različitih francuskih teritorija, a mogu se smjestiti

između kraja 12. i početka 13. stoljeća. Sačuvani su dijelovi anonimne i krnje Resurrection

koja je pisana kiticama osmeraca s uzastopnim srokom i opisuju skidanje s križa i stražu na

Kristovu grobu. Tekst se drži evanđeoske priče a uz to ima i poneki iskreni izraz boli.

Anonimno je i prikazanje o Adamu, čije su didaskalije na latinskoma cijela je drama na

pučkom jeziku i ima živahan tok, kao slobodna narodna predstava. Sadrži dragocjene podatke

o mizansceni. Scenu moraju ukrašavati stabla i plodovi koji pružaju sliku zemaljskoga raja:

raj je smješten odozgo i zatvoren je svilenim zastorima; Bog otac nazvan Figurom, odjeven je

u dalmatiku, Adam je u crvenom plaštu, Eva u bijelu ruhu i gornjoj ženskoj haljinia Lucifer u

obliku mehaničke zmije artificiose compositum koja se mora savijati oko stabla. Kad se

poslije počinjena grijeha vrag pojavi u svom pravom sotonskom obliku, s četvoricom

podvragova, mora se čuti buka paklenih lonaca i kotlova. Od dviju prvih crkvenih drama

kojima se zna autor jedna je Jeu de Sant Nicolas od truvera Jeana Bodela, a iznosi pustolovnu

radnju o križarima u muslimanskoj zemlji. Druga je Le Miracle de Theophille drugog

znamenitog truvera, Rutebeufa, o nepromišljenom mladiću kojeg spašava Djevica Marija od

vraga. To djevičino posredovanje na kraju nagovješta drugi niz crkvenih drama 14. stoljeća

koje su se pronašle prije stotinu godina u Narodnoj knjižnici u Parizu, a nazvane se Miracles

de Notre Dame jer sve na kraju razrješava pojava Djevice Marije, kao što je nekad deux ex

machina razrešavao Euripidove tragedije. Na Miracles se nadovezuju sve obilnije i složenije

crkvene drame koje su bile nazivane Misteres. Predstava je mogla trajati cio dan jer se radnja

odvijala u ''cikličnim misterijama''. Nastajale su Passiones, koje se duguju nekom Eustacheu

Mercadeu koje obilježava pretežito opominjajući i govornički tonovi i nedostaje neke

unutrašnje topline. 1452. godine Arnoul Greban napisao je jednu simfonijsku, kompozicijski

složenu, karakternu i zbudljivu summu srednjovjekovnih drama te je ona vrijedna divljenja.

7

Taj je bogoslov napisao više od 40 tisuća stihova podijeljenih na 87 slika i na četiri dana.

Crpio je građu iz religioznih legendi ali i iz klasičnih i profanih priča kao naprimjer priču o

Edipu, priču o Judinu životu i mnoge druge. Nakon te zbirke, zajedno sa bratom napisao je

sastavak opsega koji dotad nije bio postavljan na scenu. To je Mystere des Actes des Apotres,

koji se sastoji od 60 tusuća stihova. U njemu su se nalazile brojne priče o apostolima, o

svetom Petru i o kralju Neronu. Osjećaju se groteskni elementi, koji proizlaze iz spoja obične

ljudske satire sa nadljudskim elementima. Također, hvale vrijedne su i Passions Jeana

Michela koje su prvi put prikazane u Angersu 1486. godine i doživjele su veliki uspjeh. Prva

drama povijesnog sadržaja, sastavljena kao misterij vrlo je važna. Najvažnije i najopširnija je

Siege d'Orleans od 20 tisuća stihova i govori o povijesnoj junakinji Ivani Orleanskoj.

Razvijala se i komična drama. Komične prizore na dvorovima i na ulici izvodili su jongleurs,

razni lakrdijaši i svirači te trubaduri ili truveri. Pravi glumci nazivali su se joueurs de

personnages. Dva najstarija komična tekst iz faze francuskog kazališta napisao je truver Adam

de la Halle. Jedan od njih je Jeu de Robin et de Marion a drugi mnogo važniji i zanimljiviji je

Jeu de la feuilee u kojem je glavni lik upravo sam pjesnik. U tekstu se spominje Adam,

kleveće se žena, govori se o bolestima tijela i duše i svetim moćima redovnika. Na kraju djelo

završava opijanjem a plaćanje se vrši s redovnikovim svetim moćima. U Francuskoj se

razvijaju Moralites koje na kraju imaju vjersku pouku. Farce nisu težile moralnom cilju već

se željele zabaviti žestokom karikaturom smiješnih osobnih slučaja. Pretjerivale su s

protačkim doskočicama, najneotesanijim su sredstvima ismijavale narod i građane,

insinuirajući na trima puku vječno dragim stvarima; tjelesna ljubav, pohlepa za materijalnim i

ljubomora zbog žene. Najglasovitija farsa iz toga vremena bila je Maitre Pathelin o prevarama

i prevarantima koji se nikada ne mijenjaju.

8. Srednjovjekovno kazalište u Italiji

Duhovno glumište u Italji, kolijevki rimske liturgije bilo je drukčije nego u

Francuskoj. Jedna od originalnih pojava je pojava lauda. Laude se pjevaju nekome u čast. To

je najčešće bilo vezano za Bogorodicu. Tada nastaje družina Discipliniranih, koja je počela

obilaziti krajeve Umbrije i bičujući se do krvi, propovjedati mir i pokajanje. Najljepša je lauda

ona Jacoponea iz Todija a naziva se Gospin plač. U priprostim i snažnim crtama te kratke

laude, urezani su čudesnom snagom svi bitniji stadiji Kristove muke; od objave Mariji o

Isusovom uhićenju, pa do razapeća pa sve do njenog plača. Važno je spomenuti Zlatnu

8

legendu gdje je atmosfera zanesena, gdje je priroda sva nadahnuta nadprirodnim, utonula u

čudesno. Talijanskim dramama ne manjka dramskog gradiva, odsutna je kompozicija.

Također, svoj kniževni najelegantniji izraz crkvena je drama našla u onom tipu predstave koji

je nazvan sacra reppresentazione u Firenzi gdje su djelovale družine poput Compagnie del

Vangelista, Compagnia del Freccione, Compagnia della Scala i druge. Pozornica je obično

bila podizana na trgu. Njom upravlja takozvani festajolo koji je i redatelj, i scenarist, i šaptač,

a često i proslov. Drama je pisana vulgarnim, pučkim jezikom, a ponekad radi komične svrhe

i latinskim jezikom. U Toscani se rabo oktava koja i drugdje kasnije postaje omiljenim

metrom. Događaji koji se prikazuju obično se uzimaju iz crkvene povijesti, iz zbirke legendi i

života svetaca, no junaci ne nose kostime iz toga dalekog vremena. Preuzimaju se odjeci

aktualnog trenutka, pojedinosti i prizori iz suvremene stvarnosti. Omiljena su u 15. stoljeću u

Firenzi bila nijema prikazanja koja su bila obilježena velikim plastičnim kompozicijama ili

kompozicijama s nepomičnim ljudskim bićima. Također, počinje se razvijati i scena. Mjenja

se scena, glume se plamenovi, divlje životinje, zmajevi i maskiranje likovima poput vragova,

anđela, Boga, Duše, Prirode, Mira, Istine, Karnevala, Korizme. U dramama kao što je Sveta

Uliva prikazuje se lov, viteška igra, a u Svetom Ivanu i Pavlu Lorenza Meducejskog čak je na

scenu postavljena bitka. Uvode se između pojedinih epizoda i intermezzi ili intromesse,

plesovi i koreografske slike koje su malo poalo gubile svaku vezu s temom djela ali su služili

za odmor gledatelja.

U drugoj polovici 15. stoljeća firentinski književnici koji su se skupljali na dvoru

Lorenza Veličanstvenog, preuzeli su zadatak da crkvenom prikazanju daju pravi umjetnički

oblik. Freo Belcari autor je djela Abraham i Izak i Nagovještenje svetog Ivana, koji prikazuju

tragove primitivnih pobožnosti. Nedostaje mu dramske snage u bilo kakvog mističnog zanosa.

Castellano de Castellani napisao je Večeru i Muku te legende o svecima, Svetog Tomu, Svetu

Uršulu, Svetog Unufrija gdje se radnja odvija između siromašnih seljaka, pučana, trgovaca i

razbojnika. Bernardo Pulci obradio je priču o Jozafatu, obraćenju na kršćanski život jednog

kneza koji se nakon što je vidio slijepca i gubavca pokrstio, odreknuo se ljubavi i sklonio u

pustinju. Više ljupskosti i svježine ima u anonimnim prikazanjima. Uspjelih kratkih prikaza

ima u neobično svježim stihovima Mirakul o trima hodočasnicima, o mladoj krčmarici koja

nakon što biva odbijena, optužuje svoga odabranika na krađu te pošto bijaše razotkrivena,

spale je na lomači. Osobito je izvrsna jedna interpretacija iz Firenze 1935. godine u

9

dražesnom Prikazanju o Svetoj Ulivi, tobožnjoj svetici. Pomalo naivna radnja koja bizarnom

ljupkošću odaje glasove renesanse.

9. Srednjovjekovno kazalište u Engleskoj

Crkvena drama u Engleskoj dobija raznolike nazive: mystery kao obrađuje biblijski

sadržaj, miracle kad prikazuje čudesan događaj iz života svetaca, morality kao na kraju dolazi

do poučne i duhovne pouke. O mysteries saznajemo već u 12. stoljeću, imale su religiozni cilj

i izvodile su se na trgu. Nekad su se također izvodile na ulici, u samostanima pa čak i na

groblju. Engleske se drame ne razlikuju puno od onih izvođenih i pisanih u Francuskoj ili

Italiji ali imaju opreku između naivne religiozne čežnje i surova i nezgrapna divljaštva.

Svojstvena je tom primitivnom kazalištu, koje su uz narod gledali gospoda, dvor i krlj, jedna

osobina koja će kasnije postati tipičnom za englesku dramu, slikanje značajeva. Već se u tim

biblijskim junacima i legendarnim likovima mogu pod časnim imenima pronaći crte engleskih

plemića, s manama i vrlinama vladajućih klasa pa i samog naroda koji je najčešće ocrtan u

likovima pastira uz Jaslice, pobožnih žena koje su prikazane kao vrijedne a i komične kume.

Prikazuje se i lik svetog Josipa koji se tumači kao dobroćudan i prost radnik.

Druga značajka toga kazališta je užitak, koji je još jači među latinskim narodima, u

satirama protiv klera i samog pape. U misterijama o Posljednom sudu prvi je osuđenik uvijek

papa; u misterijama Towneleyeve zbirke Irud je toliko zadovoljan jednim svojim podllim

savjetnikom da mu kaže: ''Izvrsno, učinit ću te papom''. Ta izjava najavljuje anglikansku

reformu koja će jednog dana odvojiti britansku Crkvu od omrznutog Rima. Što se tiče

moralities tj. moraliteta, poznat je osobit smisao cijeloga srednjeg vijeka za alegorije, pa i za

propovijedanje alegorije koju posebno voli narod nordijskih zemalja. Moralities su bili

scenska djela u kojima su osobe Smrt, Poroci, Krepost, a i ljudski tipovi, vodili dijalog nekad

na teško razumljiv način i uvijek propovijedajući moral. Zbog njih su kazalištem zavladale

rasprave, propovijed, a i filozofija i znanost. Jedna od drama imenom Marriage of Wit and

Science iznosi zapreke koje Duh, sin Prirodin, mora prevladati da bi se oženio Znanošću,

kćeri Razuma i Iskustva, kojoj zavidi njezin veliki neprijatelj Dosada. I međuigra s naslovom

The Nature of the Four Elements ima didaskaličnu i znanstvenu temu. Smatra se da zemlja

visi usred neba i objašnjava se kiša, grmljavina, snijeg, meteori. Najglasovitiji moralitet ima

10

naslov Everyman (Svatko), a to je engleska prerada nizozemskog Elckerlijk, kojemu su

podrijetlo vidjeli u evanđeonskoj paraboli o bogatom Epulonu. To je priča o Čovjeku koji

uživa u zemaljskim užicima i uživa u materijalnom ali kad ga susretne smrt svi ga oni

napuštaju: i Ljubavnica, i Prijatelj, i Bogatstva. Samo ga Dobra djela nisu izdala te se pomoću

Vjere on spašava. Uspijeh te male drame nije zapažen samo u Engleskoj već i u cijeloj

Europi. Život engleske crkvene drame u svim svojim oblicima traje dugo, možda pet stoljeća.

Istraživači su zaključili kako on ai nebi zamrla da nije bilo zabrana kojim su se na nju oborile

nove političke i religiozne vlasti.

Svjetovne predstave pridruživale su se crkvenim,a ponekad su se i spajale sa njima.

Engleski srednji vijek, posebno u posljednjim stoljećima, prožet je surovostima i oštrim

bitkama, jako traži i želi svečanosti, sjaj, vesele zborove. Za njima žude gospoda a još više

dame zatvorene u dosadi svojih dvoraca. Za njima čezne i narod, koji želi bar u mislima

pobjeći iz truda i bijede svoga života. Dobro su bili dočekivani u boravištu feudalnog

gospodara, kao i na pučkim trgovima opsjenari, pjevači-pjesnici, lakrdijaši, fools, koji su u

svojim kratkim predstavama nudili i začetke scenskih igara i grotesknih farsi. Tipične

predstave engleskog srednjeg vijeka bili su takozvani pageants. U početku su se tom riječju

označivale slike crkvenih drama, no kasnije su ih zamijenili temama sličnim talijanskim

alegoričnim i mitološkim ''trijumfima''. Pageans su se sve više udomaćivali prigodom javnih

svečanosti u povodu kraljevske svadbe, nekih svečanih nastupa i sličnoga. Te žive slike i

nijema prikazivanja povijesnih, ili mitskih, ili alegoričnih zbivanja mogli su prilikom

zadržavanja na trgovima poprimiti značajke pantomime, a i razviti se u kratke dijalogizirane

susrete. Druga vrsta priredbe talijanskog podrijetla bile su masks, mitološke maskerade koje

su na početku 14. stoljeća imale značajke alegorične i bizarne pantomime, samo u zatvorenim

mjestima, dvoranama palača i dvoraca a posebice na dvoru, gdje su glumci dolazili u

raskošnoj povorci uz pomoć glazbe i plesa. No njihov razvoj u pravi kazališni komad, dogodit

će se zaslugom pjesnika i redatelja tek u renesansi. Konačno, i Engleska je imala farce, prost i

iskren grohotan smijeh, bez estetskog, etičkog i poučnog cilja, sastavak shvaćen samo kao

užitak u smijehu.

10.Kazalište u Njemačkoj

11

I u Njemačkoj postoji podjela između crkvenog kazališta i komičnog kazališta.

Crkvena drama vuče podrijetlo iz crkvene liturgije u danima Velikog tjedna, Božića,

Bogojavljanja i sličnih. Među najstarijim tropima, kratkim dijaloškim dodacima obredu

spominju se oni u samostanu Svetog Gala u Švicarskoj iz 11. stoljeća. U 12. stoljeću imamo

latinske drame s temama iz crkvene povijesti, gdje se na događaje iz Starog zavjeta, prema

krščanskom običaju, neprestance pozivaju događaji iz Novog zavjeta. Iz 1160. postoji Ludus

de Antichristo, u kojemu jedan pjesnik vjeran Fridriku Barbarosi prikazuje konac svijeta pod

gospodstvom njemačkog cara. Slavno je prikazanje o anđelima, Luciferu, Stvaranju i

istočnom grijehu izvođeno u Regensburgu 1194. godine. Vizualna prikazba je više nego

drugdje imala praktičan cilj jer je narodu pomagala da razumije latinski tekst koji mu je prije

nego u drugim zemljama postao neshvatljivim. Ubrzo se i u Engleskoj prešlo na narodni jezik.

U 15. stoljeću imamo crkvene drame potpuno pisane i prikazivane na njemačkom. Takva je

Muka koja potječe iz Frankfurta na Majni, otprilike iz 1350. godine. U međuvremenu se iz

procesija na blagdan Tijelova koji je u cijelom katoličkom svijetu uveden godine 1264.,

raširio običaj s kostimiranim skupinama i nijemim, pjevanim ili govorenim prizorima, koji su

prikazivali slike ili radnje iz Biblije. Tim je putem s vremenom došlo do širokog dramskog

razvoja, većinom priprosto insceniranog. Važno je napomenuti kako veličanstvenost crkvenih

prikazanja u Njemačkoj započinje tek krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Znamenito je

golemo prikazanje u Kimzelsauu koje prikazuje cijelu povijest čovječanstva, od stvaranja

svijeta do sudnjeg dana. Dugo se smatralo kako se komična drama naslanja na religioznu.

Nečesto šale i groteske odlaze na račun svetog Josipa, raznih svečenika koji primjerice u

drami Jutta bivaju ismijavani kao i papinska vlast. Prava se komična drama razvila na djelima

članova ''Meistersingera'' koji su prenosili glazbenu predaju preko manje-više pedantnih

pravila i formula, pisali su također crkvene drame i farse, nastale mimo bilo kakvih

oponašanja, zahvaljujući naivnu nadahnuću. Drugi su izvor komičnom kazalištu bile pokladne

svečenosti u kojima su zakrabuljeni obrtnici pjevajući i plešući, u stihovima osvjetljavali

značenje i značaj vlastita preoblačenja, bilo u monolozima, bilo u dijalozima i kontrastima.

11.Kazalište u Španjolskoj

U Španjolskoj su se očuvale najtrajniji i najdublji tragovi religioznih podrijetla. No

ipak, od srednjovjekovnih kazališta ono nije bilo najpoznatije. Smatra se da je to možda radi

12

nedostajanja opsežnog organskog djela o predmetu. Izvodila su se crkvena prikazanja. Dokaz

o tome daje nam zakonik kralja Alfonsa Mudrog iz 1260., s naslovom Siete partidas koja ima

obilježja satiričke i lakrdijaške farse. Najstarija crkvena drma koja je ostala sačuvana je Auto

de los reyes magos ili Misterij o svetim trima kraljevima, fragmenat sa 147 stihova, koji je

zapravo dramatiziran ili bolje rečeno dijalogiziran ulomak evanđelja te nosi značajke naivne

vjernosti životu. Tu su otkriveni francuski utjecaji, ali i utjecaji iz drugih zemalja tadašnje

Europe. Iz 14. stoljeća je i kratka Representacion del Nacimiento de Nuestro Senor od 180

osmeraca, prva kojoj se zna autor, plemić iz Castille-Gomez de Manrique. U posljednja se 2

stoljeća događa procvat crkvenih rodova: moralidades, ''božanske'' komedije, autosi i autos

sacramentales. U Španjolskoj je od početka postojao i svjetovni teatar, u lakrdijaškom i

književnom obliku. Čitanju a ne scenskoj praksi bio je namjenjen dijalogizirani roman pod

naslovom La comedia de Castilo y Melibea, podijeljen na 21 čin i na više slika. Važno je i

djelo Celestina koje je bilo zabranjeno jer govori o grijehu i o njegovim kobnim posljedicama.

Celestina nije samo rudnik španjolskog kazališta barem dva iduća stoljeća, ona po

mnogoćemu može biti uzor mnogim talijanskim komedijama 16. stoljeća kao i mnogim

elizabetinskim dramama. Bogat je raspon motiva koje sadrže sklonosti Celestinina lika,

Calisto, mladi vitez, prikazan je kao lik koji može primamiti sve one romantičke zaljubljenike

zbog kojeg se pročulo glumište 19. stoljeća. Zajedno sa budućom španjolskom i

elizabetinskom dramom, Celestina zauzima prvorazredno mjesto u novom,

protuklasicističkom, romanesknom i bizarnom teatru kojemu podrijetlo treba tražiti u

srednjovjekovnom kazalištu.

13

12.Zaključak

Iako je srednji vijek prozvan kao mračno razdoblje u kojem ne dolazi do velikih

stvaranja, to nam je pomalo mračno i neistraženo razdoblje donijelo mnogo djela prema

kojima su u daljnjim razdobljima bivali pisani veoma važna djela za povijest i književno

stvaralaštvo. Drama se ne može posve uključiti kretanju između tradicije i utopije jer

srednjovjekovlje ne može izravno nastaviti tradiciju antičke tragedije i komedije budući da je

u njemu jedina stvarna ljudska drama ona koja je objavljena u Evanđeljima, a to je drama

muke i smrti Boga koji je postajući čovjekom iskusio svu ljudsku patnju da bi spasio

čovječanstvo. U okvirima općepriznate objave, drama tako ''seli'' u sakralni prostor crkve, pa

nastakr nova dramska književna vrsta-crkvena drama koja obuhvaća crkvena prikazanja. Ona

se igraju pred crkvama i u crkvama a teme su joj prije svega Isusova drama, smrt i uskrsnuće,

a tek kasnije se to počinje povezivati i sa životima svetaca. Tako se tek preko tematike života

svetaca srednjovjekovna drama može shvatiti i u okvirima književnosti za koju je

reprezentativna vrsta legenda. Razvijaju se i moraliteti i misteriji i pasijske igre. Također,

događa se i procvat komične drame, farse, maskerate kojima se groteskno i s dozom

podsmijeha ismijavaju tipovi likova., izvođeni od raznih pjevača, žonglera a pisani od

anonimnih autora ali i poznatih pjesnika. Jezik je latinski no kasnije se u dramu interferira i

narodni jezik. Bila drama religiozna ili komična, imala je ulogu učenja i zabavljanja

stanovništva jer bili oni plemići ili pučani, svi su imali potrebu za zabavom i bijegom od

mračne i dosadne svakodnevice. Srednjovjekovna je drama važna za razvoj drugih vrsta, ona

je zahvalna za razvoj kazališta sljedećih razdoblja i nezaobilazna je za shvaćanje teatra

kakvog imamo i danas.

14

13.Literatura

1. D' Amico, Povijest dramskog teatra, Zagreb, 1972.2. Zaneta Sambunjak, Heretičko bogoslovlje, Naklada Demetra, Zagreb, 2007.3. Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.4. Zdenko Škreb i Ante Stamać, Uvod u književnost, naklada Globus, Zagreb, 1998.

15