STEPHEN KING

1

STEPHEN KING

djeca kukuruza „Children of the Corn“, 1977.

preveo Danilo Brozović

STEPHEN KING

5

urt je poglasnio radio do kraja i nije ga htio stišati jer su bili na rubu još jedne svađe, za koju nije želio da izbije. Očajnički je želio da ne izbije. Vicky reče nešto.

„Što?“ poviče on. „Stišaj ga! Hoćeš li mi probiti bubnjiće?“ Čvrsto je pregrizao jezik, spriječivši da mu svakakve

riječi ispadnu iz usta, te potišao radio. Vicky se hladila svojim šalom iako je t-bird bio

klimatiziran. „Gdje smo mi uopće?“ „U Nebraski.“ Pogledala ga je hladno, neutralno. „Da, Burt. Znam da

smo u Nebraski, Burt. Ali gdje dovraga jesmo?“ „Imaš auto-kartu. Potraži. Ili možda ne znaš kako treba

čitati auto-kartu?“ „Pravi zafrkant. Zato i jesmo skrenuli s autoceste. Da

bismo mogli gledati u tristo milja kukuruza. I uživati u duhovitostima i mudrostima Burta Robesona.“

Tako je čvrsto zgrabio volan da su mu ručni zglobovi pobijeljeli.

Odlučio je da će ga držati tako jako zato što bi, da popusti stisak, pa, onda bi mu jedna od ruku mogla poletjeti i bivšu kraljicu maturalne zabave koja sjedi do njega opaliti ravno posred gubice.

Spašavamo brak, uvjeravao se. Da. Isto kao što su naši vojnici spašavali sela u ratu1.

„Vicky,“ reče on oprezno. „Vozio sam tisuću i petsto milja po autocestama otkako smo napustili Boston. I cijeli sam put odvozio sam jer ti nisi htjela voziti. Zatim –“

„Nije da nisam htjela!“ reče Vicky bijesno. „Samo zato što dobijem migrenu kad vozim dulje vrijeme –“

„Zatim sam te zamolio da me navodiš po sporednim putevima, pa si rekla može, Burt. Točno tim riječima. Kako da ne, Burt. 1 Odnosi se na Vijetnamski rat (op. prev.).

B

DJECA KUKURUZA

6

Zatim –“ „Ponekad se zapitam kako sam završila u braku s

tobom.“ „Dovoljna je bila jedna malecka riječ.“ Zurila je u nj jedan trenutak, stisnutih usnica, te potom

uzela auto-kartu. Stranice je okretala divljački. Bilo jest pogrešno skrenuti s autoceste, pomisli Burt

zlovoljno. Također je bila šteta, jer im je do tada jako dobro išlo,

odnosili su se jedno prema drugome gotovo kao prema ljudskom biću.

Ponekad se činilo da će ovo putovanje na obalu, tobože u posjetu Vickynom bratu i njegovoj supruzi, no zapravo posljednjem, očajničkom pokušaju da zakrpaju vlastiti brak, upaliti.

Ali pogoršalo se otkad su skrenuli. Koliko? Pa, prilično. „S autoceste smo sišli kod Hamburga, točno?“ „Tako je.“ „Nema više ničeg do Gatlina,“ rekla je. „Dvadeset milja.

Sve okolo prazno. Misliš li da bismo tamo mogli stati i pojesti nešto? Ili nam tvoj svemoćni raspored nalaže da moramo voziti sve do dva kao jučer?“

Svratio je pogled s ceste na nju. „Puna mi je kapa svega, Vicky.

Što se mene tiče, baš se tu i sada možemo okrenuti, vratiti kući i posjetiti onog odvjetnika kojem si htjela otići. Jer ovo ne funkcionira ni –“

Okrenula se naprijed, lica kao kamen. Na njemu se odjednom ukažu iznenađenje i strah. „Burtpazi udarit ćeš –“

On obrati pažnju natrag na cestu samo da bi vidio kako nešto nestaje pod t-birdovim branikom. Trenutak kasnije, kad je nogu s gasa prebacio na kočnicu, osjetio je kako uz odvratni, mukli udarac prelazi preko nečega, najprije prednjim, a zatim i stražnjim kotačima. Sila ih je bacila naprijed kad je auto stao nasred središnje linije, usporivši od pedeset milja na sat do nule duž crnih tragova kočenja.

STEPHEN KING

7

„Pas,“ reče on. „Daj mi reci da je pas, Vicky.“ Njeno je lice bilo blijede, siraste boje. „Dječak. Dječačić. Istrčao je iz kukuruza i... čestitam, tigre.“ Prtljavo je otvorila vrata automobila, nagnula se i

povratila. Burt je sjedio uspravno za t-birdovim volanom, labavo ga

pridržavajući. Dugo nije bio svjestan ničega osim bogatog, mračnog mirisa gnojiva.

Tada je shvatio da Vicky nema, a kad je pogledao u retrovizor, vidio ju je kako nespretno prilazi smotanoj hrpi kojaje nalikovala brdu starih krpa. Inače je bila ljupka žena, no sad je njena ljupkost nestala, manjkala.

Ubojstvo iz nehata. Tako će to nazvati. Skrenuo sam pogled sa ceste.

Ugasio je motor i izašao. Vjetar je lagano šuškao kukuruzom naraslim do ljudske

visine, stvarajući čudan zvuk nalik na disanje. Vicky je stajala kraj hrpe krpa, te ju je mogao čuti kako

jeca. Bio je točno između auta i nje kad mu nešto s lijeve

strane privuče pažnju, napadno crvenilo u zelenom, jarko kao boja na krovovima staja.

Zastao je, pogledavši ravno u kukuruz. Zatekao se kako misli (na bilo što, samo da nisu one krpe koje nisu bile krpe) da je ove godine kukuruz izuzetno dobro rodio. Rastao je zbito, gotovo zreo za berbu. Mogao si uroniti u te skladne, zasjenjene redove i provesti cijeli dan tražeći izlaz. No na ovom je mjestu skladnost narušena. Nekoliko visokih stabljika ležalo je položeno. A što je to bilo dublje u sjeni?

„Burt!“ zaviče Vicky. „Hoćeš doći i vidjeti? Tako da možeš svojem društvu s pokera reći što si pokupio u Nebraski. Hoćeš li –“

Ali ostatak se izgubio u svježim jecajima. Sjenka joj se posve zamutila oko nogu. Bilo je skoro podne.

Nad njim se zatvori sjena kad je ušao u kukuruz. Crvena boja stajskih krovova bila je krv. Čulo se tiho, uspavljujuće

DJECA KUKURUZA

8

zujanje muha koje su slijetale na krv, okusile je, pa odzujale... možda da jave drugim muhama. Na lišću dublje u kukuruzu bilo je još krvi.

Pa nije mogla prsnuti ovako daleko? A potom je stajao nad predmetom kojeg je spazio s ceste. Podigne ga.

Skladnost redova ovdje je bila potpuno narušena. Nekoliko je stabljika ležalo pijano nakrivljeno, dvije potpuno slomljene.

Zemlja je bila izgažena. Bilo je krvi. Kukuruz je šuštao. Vratio se na cestu, drhtureći.

Vicky je histerizirala, vikala mu nešto neraspoznatljivo, plakala, smijala se. Tko bi pretpostavio da će sve završiti ovako melodramatično? Pogledao ju je i shvatio da ga ne mori kriza identiteta, teški period u životu ili išta drugo što je u modi. Mrzio ju je.

Snažno je ošamari. Zastala je i dodimula užarene otiske njegovih prstiju.

„Ideš u zatvor, Burt,“ reče s visoka. „Mislim da neću,“ reče on, položivši kofer koji je

pronašao u kukuruzu do nje. „Što je-?“ „Pojma nemam. Valjda je bilo njegovo.“ Pokaže put

raskrečenog tijela koje je ležalo na putu, lica okrenutog prema tlu. Ne više od trinaest, sudeći po izgledu.

Kofer je bio star. Smeđa koža se pohabala i ogulila. Bio je omotan dvoma navojima od stare odjeće, vezanim u velike, klaunske mašne. Vicky se sagnula da bi odvezala jednu, vidjela da je čvor umazan krvlju, pa se povukla.

Burt klekne i lagano okrene tijelo. „Ne želim gledati,“ reče Vicky, bespomoćno odvraćajući

pogled. I kad je zureće, bezizražajno lice obratilo pažnju na njih, ona opet zavrišti. Dječakovo je lice bilo prljavo, izraz na njemu grimasa užasa. Vrat mu je bio prerezan.

Burt ustane i zagrli Vicky kad se počela njihati. „Nemoj se onesvijestiti,“ reče joj vrlo tiho. „Čuješ li me, Vicky? Nemoj pasti u nesvijest.“

STEPHEN KING

9

Ponavljao je to dok nije došla k sebi i uzvratila mu zagrljaj. Kao da su plesali, na podnevnom suncu i s dječakovim lešom pod nogama.

„Vicky?“ „Što je?“ Prigušeno njegovom košuljom. „Vrati se do auta i stavi ključeve u džep. Izvadi deku sa

stražnjeg sjedišta, i moju pušku. Donesi ih tu.“ „Pušku?“ „Netko mu je prerezao vrat. Možda baš onaj koji nas

promatra.“ Trznula je glavom i širokim očima pregledala kukuruz.

Bilo ga je dokle je oko sezalo, valovito prateći male uzvisine i udoline u tlu.

„Mislim da ga više nema. Ali zašto riskirati? Daj. Donesi mi to dvoje.“

Ukočeno je prišla automobilu, njena sjenka ju je pratila, mračna maskota koja se u ovo doba dana drži tebi blizu. Kad se nagnula na stražnje sjedište, Burt čučne kraj dječaka. Bijelac, bez posebnih karakteristika. Pregažen, ali t-bird mu nije prerezao vrat.

Prerezan je nepravilno i neučinkovito - nikakav narednik nije ubojici pokazao suptilniji način borbe prsa u prsa - no završni je efekt bio smrtonosan. Ili je trčao ili ga je netko gurao kroz posljednjih desetak metara kukuruza, mrtvog ili smrtno ranjenog. A Burt Robeson ga je pregazio. Ako je dječak bio živ kad ga je udario auto, život mu je skraćen najviše za tridesetak sekundi.

Vicky ga potapše po ramenu i on odskoči. Stajala je sa smeđom vojničkom dekom položenom preko

desne ruke i skraćenom sačmaricom pumpericom u lijevoj, odvraćenog pogleda. Uzeo je deku i rasprostro je po cesti. Na nju je dokotrljao tijelo. Vicky ispusti uzdah očajanja.

„Jesi dobro?“ Pogledao ju je. „Vicky?“ „Jesam,“ rekla je prigušenim glasom. Prevrnuo je krajeve deke preko tijela i skupio je, mrzeći

gustu, mrtvu težinu. Deka se u njegovim rukama presavine u

DJECA KUKURUZA

10

obliku slova U i skoro mu ispadne. Jače ju je stisnuo i prišao automobilu.

„Otvori mi prtljažnik,“ promrsio je. Prtljažnik je bio pun stvari za putovanje, kofera i

suvenira. Vicky većinu prebaci na stražnje sjedalo, te Burt ubaci

tijelo u novonastali prostor i zatvori prtljažnik. Oteo im se uzdah olakšanja.

Vicky je bila kraj suvozačevih vrata, još uvijek držeći sačmaricu.

„Samo je ubaci straga i idemo.“ Pogleda na sat i shvati da je prošlo tek petnaest minuta.

Činile su se kao sati. „Što ćemo s koferom?“ upita ona. On zagazi niz cestu prema koferu na bijeloj crti, žarišnoj

točki impresionističkog platna. Primi ga za dronjavu ručku i nakratko zastane. Snažno je osjećao da ga netko promatra. O tom je osjećaju čitao u mnogim knjigama, uglavnom bezveznoj beletristici, pa je zato oduvijek sumnjao u njegovo postojanje. Ne i sada. Kao da su u kukuruzu bili ljudi, njih mnogo, hladno procjenjujući može li žena izvući pušku sa stražnjeg sjedišta prije nego što oni dograbe njega, odvuku ga u sjenovite redove i prerežu mu grlo –

Otrčao je do auta dok mu je srce kucalo kao pomahnitalo, izvukao ključeve iz brave na prtljažniku i sjeo.

Vicky je ponovo plakala. Burt pokrene auto i prije no što je prošla minuta više u retrovizoru nije mogao razaznati gdje je mjesto na kojem se zbila nesreća.

„Što si rekla, kako se zove iduće naselje?“ pitao je. „Oh.“ Nagnula se nad auto-kartu. „Gatlin. Trebali bismo

stići za deset minuta.“ „Je li dovoljno velik da tamo bude policijska postaja?“ „Nije. Samo neka točkica.“ „Možda ima kakav policajac.“

STEPHEN KING

11

Jedno vrijeme su se vozili u tišini. Prošli su kraj silosa na lijevoj strani puta. Ničeg osim kukuruza. Nisu se ni s kim mimoišli, čak ni s kojim farmerskim kamionetom.

„Jesmo li se s kim mimoišli otkad smo skrenuli s autoceste,

Vicky?“ Ona porazmisli. „S jednim autom i jednim traktorom. Na

tom raskrižju.“ „Ma ne, otkad smo na ovoj cesti. Na Sporednoj broj 17.“ „Ne. Mislim da nismo.“ Ranije bi ovo bio uvod za kakvu

zajedljivu primjedbu. Sad je tek zurila kroz svoju polovicu vjetrobrana na cestu koja se odmotavala i beskrajnu isprekidanu liniju na njenoj polovici.

„Vicky? Možeš otvoriti kofer?“ „Misliš li da ima veze?“ „Ne znam. Možda.“ Dok se mučila s čvorovima (osebujnog izraza lica-

bezizražajnog, ali odlučnog-Burt se sjećao da je njena majka imala isti kad je vadila iznutrice nedjeljnom piletu), Burt uključi radio.

Stanica s pop glazbom koju su bili slušali gotovo je nestala u statici i Burt je promijeni, mičući crveni označivač po skali.

Izvještaji za farmere. Buck Owens. Tammy Wynette. Sve udaljeno, izobličeno u mrmor. No pri kraju skale, jedna jedina riječ zatrešti iz zvučnika, tako jasna i glasna da su usne koje su je oblikovale mogle biti baš pod rešetkom zvučnika na ploči s instrumentima.

„OKAJANJE!“zaurla glas. Burt iznenađeno zagunđa. Vicky odskoči. „SAMO NAS KRV JAGANJČEVA MOŽE SPASITI!“

urlikao je glas, te Burt užurbano stiša radio. Bogme je ova stanica bila blizu. Toliko blizu... da, evo je ovdje. Stršao je iz kukuruza na obzorju, paukoliki crveni tronožac ispred plavetnila. Radijski toranj.

DJECA KUKURUZA

12

„Okajanje je ta riječ, braćo i sestre,“ rekao im je glas, spustivši se na prikladniji ton. U pozadini, iza mikrofona, glasovi su mrmljali amen. „Ima ih koji misle da je u redu izaći u svijet, kao da u svijetu možete hodati i raditi bez da vas svijet okalja. Pa je li to čemu nas uči riječ Božja?“

Izvan dometa mikrofona no glasno: „Ne!“ „SVETI ISUSE!“ poviče propovjednik, a riječi izađu u

moćnom, pumpajućem ritmu, snažnom skoro kao jaki rokerski zvuk: „Kada će spoznati da u tom pravcu leži smrt? Kada će spoznati da se nadnice svijeta plaćaju na drugoj strani? Ha? Ha?

Gospod reče da u Njegovom domu ima mnogo mjesta. Ali nema mjesta bludnicima. Nema mjesta gramzljivima. Nema mjesta oskvmiteljima kukuruza. Nema mjesta za homiće. Nema mjesta –

Vicky ga brzo isključi. „Zlo mi je od ovih gluposti.“ „Što je rekao?“ upita je Burt. „Što je ono rekao o

kukuruzu?“ „Nisam čula.“ Borila se s drugim čvorom od stare odjeće. „Rekao je nešto o kukuruzu. Znam da jest.“ „Jesam ga!“ reče Vicky i kofer joj se otvori u krilu. Prošli

su kraj prometnog znaka na kojem je pisalo: GATLIN 5 MILJA VOZITE OPREZNO ČUVAJTE NAŠU DJECU. Kao da su znak postavili losovi. U njemu su bile dvije

rupe od kalibra dvadeset i dva. „Čarape,“ reče Vicky. „Dvoje hlače... košulja... pojas...

kaubojska kravata s–“ Podigla ju je, pokazujući mu oljuštenu pozlaćenu kopču. „Tko je to?“ Burt zvirne. „Mislim da je Hopalong Cassidy.“ „Oh.“ Vratila ju je u kofer. Ponovo je plakala. Nakon jednog trenutka, Burt reče, „Je li ti nešto vezano s

propovijedi na radiju bilo čudno?“ „Ne. Čula sam toga dosta za cijeli život dok sam bila

mala.

STEPHEN KING

13

Pričala sam ti o tome.“ „Ne misliš da je zvučao jako mlado? Propovjednik?“ Bezbojno se nasmiješila. „Možda je tinejdžer, pa što? To

je najmonstruoznije. Dočepaju ih se dok im se um da oblikovati. Znaju kako će iskoristiti emocionalne zapreke i ravnoteže. Trebao si biti najednom od sastanaka u šatoru na koje su me roditelji vukli... na kojem sam bila ‘spašena’.

„Da vidim. Bila je neka Baby Hortense, Pjevajuće čudo od djeteta. Imala je osam godina. Ušla bi pjevajući ‘Leaning on the Everlasting Arms’ dok je njezin tatica uzimao milodare, govoreći svima da zavuku ruke duboko u džepove, ‘dajte, nećete razočarati ovo dijete Božje’. A sjećam se i Normana Stauntona.

Propovijedao je o paklenom ognju i sumporu u kratkim hlačicama i odijelu u kojima je izgledao kao mali lord Fauntleroy. Imao je samo sedam godina.“

Kimnula je na njegov pogled nevjerovanja. „Nisu oni bili jedini. Bilo ih je prilično u okrugu. Bili su

dobri regruti.“ Ispljunula je riječ. „Ruby Stampnell. Desetogodišnja iscjeliteljica vjerom. Sestre Grace. Znale bi izaći sa svojim aureolama od aluminijske folije i-oh!“

„Što je?“ Trgnuo se prema njoj i prema onome što je držala u rukama. Vicky je obuzeto zurila u to. Sporo vadeći stvari, ruka joj je zapela za nj na dnu kofera i izvadila ga dok je govorila. Burt se zaustavi kako bi bolje pogledao. Ona mu ga da bez riječi.

Bilo je to raspelo napravljeno od pletenica od kukuruzne komušine, nekad zelenih, sada suhih. Na nj je upletenom kukuruznom svilom bio pričvršćen patuljasti klip. Većina zmja pažljivo je uklonjena, vjerojatno iskopana jedno po jedno džepnim nožićem. Preostalo zmje oblikovalo je grubu raspetu figuru izvedenu u žućkastom bareljefu. Oči su joj bile od zrna, prerezanih po dužini da dočaraju zjenice. Raširene ruke od zmja i skupljene noge koje su završavale grubom naznakom bosih stopala. Iznad, četiri slova izdignuta od klipa bijelog kao kost: I N R I.

DJECA KUKURUZA

14

„Fantastičan ručni rad,“ reče on. „Odvratno je,“ reče ona ravnim, napetim glasom. „Baci

ga van.“ „Vicky, policija će ga možda htjeti vidjeti.“ „Zašto?“ „Pa ne znam zašto. Možda –“ „Baci ga van. Hoćeš li, molim te, učiniti to za mene? Ne

želim ga u autu.“ „Stavit ću ga straga. Čim spazimo muriju, riješit ćemo ga

se, ovako ili onako. Obećajem. Okej?“ „Ma radi s njim što god hoćeš!“ povikala je na nj.

„Ionako ćeš učiniti što želiš!“ Zabrinut, bacio je raspelo odostraga, gdje je palo na hrpu

odjeće. Oči od kukuruznog zmja ushićeno su zurile u svjetlo na krovu t-birda. On opet krene dok je šljunak letio pod kotačima.

„Tijelo i sve iz kofera dat ćemo muriji,“ obećao je. „I onda smo s tim gotovi.“

Vicky nije odgovorila. Gledala je svoje ruke. Milju niz put beskrajno se kukuruzište odvojilo od ceste,

otkrivši farme i prigradnje. U jednom su dvorištu vidjeli prljave kokoši kako ravnodušno kljuckaju tlo. Na krovovima štala stajali su izblijedjeli oglasi za kolu i duhan za žvakanje. Prošli su kraj visoke oglasne ploče na kojoj je pisalo: SAMO ISUS SPAŠAVA.

Prošli su i kafić s Conocovom benzinskom crpkom, ali Burt je odlučio da će ići do središta gradića, ako takvo što postoji. Ako ne, vratit će se do kafića. Tek mu je nakon što su ga prošli sinulo da je parkiralište bilo prazno, izuzev jednog starog kamioneta kojem su dvije gume bile prazne.

Vicky se odjednom poče smijati, hihotati visokim tonom koji je Burta asocirao na približavajuću histeriju.

„Što je toliko smiješno?“ „Natpisi,“ rekla je, daščući i štucajući. „Zar ih nisi

pročitao? Kad su ovaj dio države nazvali biblijskim pojasem, nisu

se šalili.

STEPHEN KING

15

O, Bože, evo još jedne skupinice.“ Izletio joj je još jedan nalet histeričnog smijeha, te je prigušila usta objema rukama.

Na svakom je natpisu bila samo jedna riječ. Potpirali su ih vapnom oličeni stupovi koji su bili usađeni u pješčanu bankinu, po izgledu prilično stari; vapno se ispralo i oljuštilo. Nailazili su u intervalima od dvadesetak metara i Burt pročita:

OBLAK... DANJU... VATRENI... STUP... NOĆU „Zaboravili su jednu stvar,“ reče Vicky, još se uvijek

bespomoćno hihoćući. „Koju?“ upita Burt mršteći se. „Burmu Shave2.“ Sklupčala je šaku pred ustima da bi

zaustavila smijeh, no njeni su poluhisterični hihoti bježali oko nje kao zapjenušani mjehurići đumbirovog soka.

„Vicky, je li ti dobro?“ „Bit će mi. Kad budemo tisuću milja odavde, u sunčanoj

i grešnoj Kalifomiji, sa Stjenjakom i Nebraskom iza nas.“ Nadošla je još jedna skupina natpisa i oni ih pročitaju u

tišini. UZMITE... I... JEDITE... REČE... GOSPODIN... BOG

Zašto, pomisli Burt, odmah vežem neizrečenu imenicu s kukuruzom? Ne govore li to prilikom svete pričesti? Prošlo je podosta otkad je bio u crkvi, tako da se zapravo ne sjeća. Ne bi se čudio da u ovim krajevima za hostiju upotrebljavaju kukuruzni kruh.

Taman je zaustio da to kaže Vicky, a onda je još jednom razmislio.

Uspeli su se na blagu uzvisinu i Gatlin je ležao pred njima, sva tri bloka kuća, nalik na filmski set iz produkcije o velikoj ekonomskoj krizi tridesetih.

„Tamo mora biti neki policajac,“ reče Burt i zapita se zašto mu je prizor tog seljoberskog mjestašca Bogu iza nogu stegao grlo od bojazni.

Prošli su prometni znak koji im je priopćio da ne smiju voziti brže od trideset milja na sat, te još jedan natpis, zamrljan hrđom, na kojem je pisalo: 2 Aluzija na propagandnu poruku za dotični proizvod (op. prev.).

DJECA KUKURUZA

16

ULAZITE U GATLIN, NAJLJEPŠI GRADIĆ U NEBRASKI-I BILO GDJE DRUGDJE NA SVIJETU! 5431 STANOVNIK.

S obje strane ceste stajali su prašnjavi brijestovi, većina njih bolesna. Prošli su kraj Gatlinskog skladišta drvene građe i benzinske crpke kompanije 76, gdje su se cijene goriva lijeno njihale na vrućem podnevnom povjetarcu:

NORMAL 35.9 VISOKOOKTANSKO 38.9, te još jedan natpis: DIESEL ZA KAMIONE ODOSTRAGA. Vozili su niz Ulicu brijestova, zatim kroz Ulicu breza i

ušli na gradski trg. Uokolo su bile drvene kuće s natkrivenim verandama. Uglate i funkcionalne. Travnjaci su bili žuti i potišteni.

Dalje na cesti pas je mješanac sporo uhodao u Ulicu javora, stao i promatrao ih koji trenutak, pa je legao nasred puta i zario njušku u šape.

„Stani,“ reče Vicky. „Stani baš tu.“ Burt poslušno stane uz rub pločnika. „Okreni se. Odvezimo tijelo u Grand Island. To nije

daleko, zar ne? Odnesimo ga tamo.“ „Vicky, što nije u redu?“ „Kako to misliš, što nije u redu?“ upita ona, glasom koji

poraste do tankog tona. „Gradić je prazan, Burt. Nema nikoga osim nas.

Ne osjećaš li to?“ Nešto jest osjetio, i još ga drži. Ali – „Tako izgleda,“ reče on. „Ali tu ionako nema puno ljudi. Vjerojatno su svi na trgu, na izložbi kolača ili igraju

bingo.“ „Ovdje nema nikoga.“ Izrekla je to s čudnim, nategnutim

naglaskom. „Nisi li vidio onu benzinsku?“ „Da, kraj skladišta, pa što?“ Misli su mu bile na drugom

mjestu; slušao je jednolično cvrčanje cvrčka koji je stanovao u jednom od obližnjih brijestova. Mirisao je kukuruz, prašne ruže i gnojivo - naravno. Prvi put otkad su sišli s autoceste, a da su u

STEPHEN KING

17

jednom naselju. U jednom je gradiću u državi u kojoj nikad prije nije bio (iako je ponekad prelijetao preko nje u United Airliensovima sedam-četiri-sedmicama), te mu se sve činilo posve pogrešnim, ali sasvim u redu. Negdje naprijed bit će trgovina s fontanom soda-vode, kino po imenu Bijou i škola koja nosi JFK-ovo ime.

„Burt, pisalo je trideset i pet zarez devet za normal i trideset i osam zarez devet za visokooktanski. Koliko ima da je netko u ovoj zemlji platio toliko za benzin?“

„Najmanje četiri godine,“ priznao je. „Ali, Vicky –“ „U središtu smo grada, Burt, a nema nijednog auta! Niti

jednog auta!“ „Do Grand Islanda je sedamdeset milja. Izgledalo bi

čudno da ga odvezemo tamo.“ „Nije me briga.“ „Gle, idemo samo do vijećnice i –“ „Ne!“ Eto, kvragu, eto ga. Eto zašto nam se brak raspada,

zatvoren u orahovu ljusku. Neću. Nema šanse. Čak štoviše, zadržat ću dah dok ne poplavim ako mi ne daš da bude po mome.

„Vicky,“ rekao je. „Želim otići odavde, Burt.“ „Vicky, slušaj me.“ „Okreni auto. Idemo.“ „Vicky, hoćeš prestati na tren?“ „Prestat ću kad se budemo vozili u suprotnom smjeru.

Daj, idemo.“ „Vozimo mrtvo dijete ti prtljažniku!“ urliknuo je na nju,

nedvojbeno uživajući u tome kako se lecnula, u tome kako joj se lice opustilo. Nastavio je nešto nižim glasom: „Netko mu je prerezao vrat i gurnuo ga na cestu, a ja sam ga pregazio. Sad ću se odvesti do vijećnice ili bilo čega što ovdje imaju, pa ću to prijaviti. Ako hoćeš hodati natrag do autoceste, slobodno. Pokupit ću te. Ali da mi nisi govorila da okrenem auto i vozim sedamdeset milja do Grand Islanda kao da u prtljažniku imamo

DJECA KUKURUZA

18

vreću punu smeća. On je slučajno nečiji sin, pa ću događaj prijaviti prije nego što ubojica pobjegne predaleko.“

„Gade jedan,“ rekla je plačući. „Što li radim s tobom?“ „Ne znam,“ reče on. „To više ne znam. Ali situacija se

može popraviti, Vicky.“ Krenuo je. Pas je podigao glavu reagirajući na cviljenje

guma, a onda ju je opet spustio na šape. Odvezli su se niz preostali blok do trga. Na uglu Glavne i

Pleasanta, Glavna se ulica račvala. Bio je tu gradski trg, travnati park s podijem za svirače u središtu. Na drugom kraju, gdje su se odvojci Glavne spajali, bile su dvije zgrade koje su se doimale vrlo službeno. Burt je na jednoj pročitao: OPĆINSKI CENTAR GATLIN.

„To je to,“ reče on. Vicky nije ništa rekla. Na pola trga Burt zaustavi auto. Bili su kraj zalogajnice,

Gatlinskog bara i pečenjarnice. „Kamo ćeš?“ pitala je Vicky uznemireno kad je otvorio

vrata. „Saznati gdje su svi nestali. Tamo na prozoru piše

‘otvoreno’.“ „Nećeš me ostaviti samu?“ „Pa dođi onda. Što te sprečava?“ Otključala je vrata i izašla dok je on stupio pred

automobil. Shvatio je da joj je lice blijedo i u trenutku se sažalio.

Beznadno se sažalio. „Čuješ li?“ pitala ga je kad joj se pridružio. „Čujem li šta?“ „Ništa. Nema auta. Nema ljudi. Nema traktora. Ničega.“ A onda, iz bloka preko, začuju visok, veseo dječji smijeh. „Čujem djecu,“ reče on. „Ti ne?“ Pogledala ga je, zbunjena. Otvorio je vrata blagovaonice i ušao u suhu, antiseptičku

vrućinu. Pod je bio prašnjav. Sjaj na kromu mutan. Drvene oštrice ventilatora na stropu su stajale. Prazni stolovi. Prazne stolice za pultom. No zrcalo iza pulta bilo je razbijeno i tamo je

STEPHEN KING

19

bilo nečega... jednog ga je trenutka imao. Sve su slavine za točenje piva bile slomljene. Ležale su duž pulta poput bizarnih uzvanika na zabavi.

Vickyn je glas bio živahan, blizu puknuća. „Sigurno. Pitaj bilo koga. Oprostite, gospodine, možete mi reći –“

„Daj, začepi.“ No glas mu je bio tup i nesilovit. Stajali su na prašnjavoj traci sunčane svjetlosti koja je padala kroz veliki prozor od pločastog stakla, a on ponovo osjeti da ih netko promatra i pomisli na dječaka u njihovom prtljažniku, i na dječju ciku. Bez ikakvog razloga nadošla mu je jedna fraza koja je zvučala kao pravna, te ju počne mistično ponavljati u mislima: Neopaženi prizor. Neopaženi prizor. Neopaženi prizor.

Oči su mu skrenule na kartice požutjele od starosti, čavlićima pričvršćene iza pulta:

CHEESEBURGER 35c NAJBOLJA KOBASICA NA SVIJETU 10c PITA OD JAGODE I RABARBARE 25c DANAŠNJI SPECIJALITET SLANINA I CRVENI UMAK

S PIRE KRUMPIROM 80c. Koliko ima da su u zalogajnicama cijene bile tolike? Vicky je odgovorila. „Pogledaj,“rekla je kreštavo.

Pokazivala je kalendar na zidu. „Mislim da su večerali cijelih dvanaest godina.“ Neumoljivo se nasmijala.

On priđe kalendaru. Na slici su bila dva dječaka koji su plivali u ribnjaku dok im je slatki psić odnosio odjeću. Ispod slike bila je legenda:

ČESTITKE OD GATLINSKE TRGOVINE DRVENOM GRAĐOM I ŽELJEZNARIJOM

Vi Slomite, Mi Popravimo. Na gledalu je očitao kolovoz 1964. „Ne razumijem,“ zamuca on, „ali siguran sam –“ „Ti si siguran!“ zaviče ona histerično. „Sigurno si

siguran! To je tvoja nevolja, Burt, cijeli si svoj život bio siguran!“

Okrenuo se prema vratima i ona krene za njim.

DJECA KUKURUZA

20

„Kamo ćeš?“ „U Općinski centar.“ „Burt, zašto moraš biti tako tvrdoglav? Znaš da ovdje

nešto nije u redu. Ne možeš li jednostavno priznati?“ „Nisam tvrdoglav. Samo se želim riješiti onoga u

prtljažniku.“ Izašli su na pločnik, te Burta nanovo zapljusne tišina u

mjestu, zajedno s mirisom gnojiva. Nekako ti taj miris ne pada na pamet kad krišku kruha namažeš maslacem, zasoliš je i zagrizeš. Uz pozdrave sunca, kiše, raznih ljudskom rukom sintetiziranih fosfata i dobre, zdrave doze kravljih govana. No ovaj je miris bio drugačiji od onog uz koji je odrastao na ruralnom sjeveru države New York. Možeš reći što god ti padne na pamet o organskom gnojivu, ali postoji nešto miomirisno kad ga razastirač širi poljima. Nije to bio jedan od tvojih omiljenih mirisa, Bože sačuvaj, ali kad bi ga kasnoposlijepodnevni povjetarac podigao i kao na krilima pronio po netom izoranim poljima, taj je miris doista budio dobre asocijacije. Predstavljao je trajni nestanak zime. Značio je da će se škola zatvoriti kroz šest tjedana, više-manje, i da će se sve preliti u ljeto. To je miris koji je u njegovom umu neizostavno povezan s drugim aromama koje jesu mirisi: s mačjim repkom, djetelinom, svježom zemljom, vrtnim sljezom i svibom.

Ali ovdje nešto rade drugačije, pomisli on. Miris je sličan, ali ne i isti. Imao je slatkasto mučnu primjesu. Skoro kao miris smrti.

Kao bolničar u Vijetnamu, bio je upućen. Vicky je tiho sjedila u automobilu, držeći kukuruzno

raspelo u krilu i zureći u nj pomalo zaneseno, što se Burtu nije sviđalo.

„Odloži ga,“ reče on. „Neću,“ rekla je bez da ga je pogledala. „Igraj svoje

igrice, ja ću igrati moje.“

STEPHEN KING

21

Ubacio je auto u brzinu i odvezao se do ugla. Iznad je visjelo mrtvo stop-svjetlo, njišući se na laganom povjetarcu. Na lijevoj je strani bila krasna bijela crkva. Trava je bila pokošena.

Održavano cvijeće raslo je pokraj popločenog puta. Burt zaustavi auto.

„Što radiš?“ „Ući ću i zvirnuti,“ reče Burt. „To je jedino mjesto u

gradu koje ne izgleda kao da deset godina skuplja prašinu. Pogledaj tablu za obavijesti.“

Pogledala je. Uredno pričvršćenim bijelim slovima pisalo je: MOĆ I MILOSRĐE ONOGA KOJI HODA IZMEĐU REDOVA. Datum je bio 24. srpanj 1976. - prošla nedjelja.

„Onaj Koji Hoda Između Redova,“ reče Burt, isključivši motor.

„Valjda jedno od devet tisuća imena Gospodnjih kojima se služe samo u Nebraski. Ideš?“

Nije se nasmijala. „Ne idem s tobom.“ „Dobro. Kako želiš.“ „Nisam bila u crkvi otkako sam otišla od kuće i ne želim

otići u crkvu u ovom gradiću, Burt. Užasno me strah, ne možemo li jednostavno otići!“

„Samo još minutu.“ „Imam svoje ključeve, Burt. Ako se ne vratiš za pet

minuta, odvest ću se i ostaviti te.“ „Samo malo, damice.“ „Točno ću tako učiniti. Jedino ako me ne kaniš napasti

poput najobičnijeg uličnog kriminalca i oteti mi ključeve. Mislim da bi ti to mogao.“

„Ali ne misliš da hoću.“ „Ne.“ Njena je torbica bila na sjedištu, između njih. Naglo ju je

podigao. Ona zavrišti i zgrabi je za naramenicu. Ne trudeći se kopati po njoj, on jednostavno okrene torbicu iz koje ispadnu sve stvari.

Privjesak za ključeve je blistao među papirnatim rupčićima, kozmetikom, sitnišem i starim listama za kupovinu.

DJECA KUKURUZA

22

Ona segne za ključevima, no on je opet preduhitri i stavi ih u džep.

„Nisi to trebao uraditi,“ rekla je plačući. „Predati me njima.“

„Nisam,“ reče on, nasmiješivši se kruto, beznačajno. „Molim te, Burt! Strah me je!“ Ispružila je ruku,

preklinjala. „Čekala bi me dvije minute i to bi ti bilo dovoljno.“ „Ne bih –“ „A onda bi se odvezla smijući se i govoreći sama sebi,

‘Sad će Burt naučiti da me ne ljuti kad ja nešto želim’. Nije li baš to bio tvoj slogan tijekom našeg bračnog života? Sad će Burt naučiti da me ne ljuti?“

Izašao je iz automobila. „Molim te, Burt,“ vrištala je, tonuvši u sjedište. „Poslušaj

me... ja znam... odvest ćemo se iz grada i nazvati iz govornice, može?

Imam puno sitnoga. Jedino... možemo... ne ostavljaj me samu,

Burt, ne ostavljaj me samu tu vani!“ Zalupio je vrata njenoj deračini i potom jedan tren stajao

naslonjen na t-bird, s palčevima preko zatvorenih očiju. Ona je lupala na prozor s vozačeve strane i zazivala ga. Ostavit će sjajan dojam kad napokon bude pronašao službeno lice koje će preuzeti brigu nad dječakovim tijelom. O da.

Okrenuo se i krenuo popločanim putem do vratiju crkve. Bit će unutra dvije, tri minute, pogledati okolo, izaći. Vrata su najvjerojatnije zaključana. No otvorila su se lagano na tihim, podmazanim šarkama (podmazivanih s poštovanjem, pomisli on, a to je bilo čudno ni iz kojeg dobrog razloga), te on stupi u predvorje tako hladno da je zamalo bilo studeno. Trebao mu je trenutak da mu se oči priviknu na tamnoću.

Prvo što je zapazio bila je hrpa drvenih slova u suprotnom kutu, prašnjavih i nemamo nabacanih. Prišao im je, znatiželjan.

STEPHEN KING

23

Doimala su se staro i zaboravljeno kao kalendar u baru i pečenjarnici, nimalo nalik na ostatak predvorja koje je bilo čisto i uredno. Slova su bila velika otprilike šezdeset centimetara, očito dio kompleta. Raširio ih je na sagu - bilo ih je dvadeset i pet - i micao slažući anagrame. STATI CVRČAK BRDO KAPA SNIMIL. Ne. PIČKA SARDINA BLATO CRV KIST M. Ni to nije bilo dobro.

S izuzetkom CRVA. Nabrzinu je sklopio riječ CRKVA, ostavši s PIČK SARDINA BLATO IST M. Glupo. Čučao je ovdje igrajući idiotske igrice gomilom slova dok je Vicky ludila u autu. No taman kad je htio ustati, sinulo mu je. Složio je BAPTISTIČKA, nakon čega je ostalo SARD N LO I M - te je malo posloživši redoslijed dobio MILOSRDNA. MILOSRDNA BAPTISTIČKA CRKVA. Slova su sigurno bila na pročelju. Skinuli su ih i nemamo bacili u kut, nakon čega je crkva prebojana tako da se nije moglo vidjeti gdje su stajala.

Zašto? To više nije bila Milosrdna baptistička crkva, eto zašto.

Pa kakva onda crkva to jest? Iz nekog razloga ovo je pitanje rezultiralo naletajem straha, te on brzo ustane, brišući prste od prašine.

Skinuli su dvadesetak slova, pa što? Možda su mjesto preimenovali u Flip Wilsonovu crkvu onoga što se trenutačno zbiva.

No što se jest zbilo? Nestrpljivo se otresao te misli i ušao kroz unutarnja vrata. Sad je stajao na dnu same crkve, te je gledajući u lađu osjetio kako se strah plete oko njegovog srca, snažno ga pritiščući. Udahnuo je, glasno u zbitoj tišini ovoga mjesta.

Prostorom nad propovjedaonicom dominirao je golemi portret Krista, te Burt pomisli: Ako Vickyjoš nije dobila histerični napad u ovom gradiću, od ovog sigurno hoće.

Krist se cerio kao vuk. Oči su mu bile raširene i napadne, nelagodno podsjetivši Burta na Lona Chaneya u Fantomu iz opere. U svakoj od širokih cmih zjenica netko se (vjerojatno neki grješnik) utapao u vatrenom jezeru. Ali najčudnije je bilo

DJECA KUKURUZA

24

to što je Krist imao zelenu kosu... kosu koja je, kad si je pomnije promotrio, zapravo bila isprepletena masa ranoljetnog kukuruza.

Slika je bila nevješto, ali efektno napravljena. Nalikovala je stripovskom muralu kojeg je načinilo nadareno dijete -starozavjetni Krist, odnosno paganski Krist koji bi svoje ovce prinio za žrtvu umjesto da ih vodi.

U podnožju lijevog reda klupa bile su orgulje, te Burt isprve nije mogao dokučiti kakve su. Prišavši im niz lijevi prolaz među klupama i s lagano rastućim užasom shvatio je da su dirke iščupane, zaklopci izvađeni... a cijevi začepljene suhom komušinom. Nad orguljama je bila pažljivo ispisana ploča: NE STVARAJTE GLAZBU OSIM JEZIKOM LJUDSKIM REČE GOSPODIN BOG.

Vicky je bila u pravu. Ovdje nešto definitivno nije bilo u redu.

Dvojio je bi li se vratio k njoj bez daljnjeg istraživanja, samo da uđe u auto i ostavi grad za sobom čim prije, ne mareći za općinsku zgradu. No to ga je vrijeđalo. Priznaj, pomislio je. Njen Ban 50003 treba još malo provježbati prije nego što se vratiš i kažeš joj da je bila u pravu.

Izaći će za minutu ili dvije. Prišao je propovjedaonici, misleći: Ljudi sigurno prolaze

kroz Gatlin. U susjednim gradovima mora biti onih koji ovdje imaju prijatelje i rođake. Nebraskanska policija tu i tamo obiđe grad. A što je s električarskom tvrtkom? Stop-svjetlo je crklo. Oni zasigurno znaju da dvanaest godina nema struje. Zaključak: ono što se zbiva u Gatlinu je nemoguće.

Ipak, podilazila ga je jeza. Uspeo se do propovjedaonice četirima stubama preko

kojih je bio razastrt sag i pogledao napuštene klupe što su sjajile u polusjeni. Kao da je osjećao težinu tih drevnih, bez sumnje nekršćanskih očiju što su mu bušile leđa.

3 Iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 1993. Prijevod na temelju rukopisa dr. Antuna Sovica ; Job 38: 1, 2, 4 (op.prev.).

STEPHEN KING

25

Na govornici je bila velika Biblija, otvorena na trideset i osmom poglavlju Knjige o Jobu. Burt letimično pogleda knjigu i pročita:

„Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski pomisao?... Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno*.“ Gospodin.

Onaj Koji Hoda Između Redova. Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

I molit ću lijepo, dodaj mi kukuruz. Prolistao je Bibliju, i njene stranice suho zašušte u tišini -

tako bi zvučali duhovi da postoje. A na mjestu kao što je bilo ovo, skoro da si u njih mogao povjerovati. Dijelovi Biblije bili su odstranjeni. Uglavnom iz Novog zavjeta. Netko je htio dobru staru knjigu malo prepraviti škarama.

No Stari je zavjet bio netaknut. Kad je htio sići s propovjedaonice, primijetio je još jednu

knjigu na donjoj polici, pa ju je izvadio, misleći kako bi to trebao biti crkveni registar s podacima o vjenčanjima, prvim pričestima i pokopima.

Nakrivio je lice na nestručno pozlaćene riječi utisnute na prednju stranu korica: NEKA STOGA POKVARENI BUDU SATRANI, PA ĆE ZEMLJA OPET BITI PLODNA, REČE GOSPODIN, BOG HOSTIJA.

Kao da je ljude ovdje vozio jedan i jedini vlak, a za taj kolosijek Burt nije previše mario.

Otvorio je knjigu na prvoj širokoj strani. Odmah je shvatio da je slova upisalo dijete. Tinta je mjestimično brisana, a kako nije bilo pogrešnog slovkanja, slova su bila velika, dječja, prije nacrtana negoli napisana. U prvom je stupcu pisalo:

Amos Deigan (Richard), rod. 4. rujna 1945.

4. rujna 1964.

Isaac Renfrew (William), rod. 19. rujna 1945.

19. rujna 1964.

DJECA KUKURUZA

26

Zepeniah Kirk (George), rod. 14. listopada 1945.

14. listopad 1964.

Mary Wells (Roberta), rod. 12. studenog 1945.

12. studenog 1964.

Yemen Hollis (Edward), rod. 5. sječnja 1946.

5. sječnja 1965.

Mršteći se, Burt je nastavio okretati stranice. Na tri četvrtine knjige, dvostruki su stupci naglo prestali

Rachel Stigman (Donna), rod. 21. lipnja 1957.

21. lipnja 1976.

Moses Richardson (Henry), rod. 29. srpnja 1957.

Malachi Boardman (Craig), rod. 15. kolovoza 1957.

U knjigu je posljednja bila unesena: Ruth Clawson (Sandra), rođ. 30. travnja 1961.

Burt zvirne na policu gdje je pronašao tu knjigu i nađe još dvije. Prva je nosila isti slogan (NEKA STOGA POKVARENI BUDU SATRANI), te se u njoj nastavljao isti zapis, jedan stupac koji je slijedio datume rođenja i imena.

U ranom rujnu 1964. pronašao je Joba Gilmana (Claytona), rođ. 6. rujna, a iduća je unesena Eva Tobin, rođ. 16. lipnja 1965. Bez drugog imena u zagradi.

Treća je knjiga bila prazna. Stojeći za propovjedaonicom, Burt porazmisli o svemu. Nešto se dogodilo godine 1964. Nešto povezano s

religijom i kukuruzom... i s djecom.

STEPHEN KING

27

Svemogući Bože, blagoslovi naše usjeve, molimo te. Gospodine, usliši nas. Amen.

I nož se podigne visoko da zakolje žitveno janje - no je li bilo janje? Možda ih je ponijela religiozna manija. Sami, posve sami, odsječeni od vanjskog svijeta tisućama četvornih milja šuštećeg, tajanstvenog kukuruza. Sami pod sedamdeset milijuna jutara plavoga neba. Sami pod budnim okom Boga, čudnog, zelenog Boga, Boga kukuruza koji je ostario, postao čudan i gladan. Onog Koji Hoda Između Redova.

Burt je osjetio kako mu se jeza uvlači u meso. Vicky, daj da ti ispričam jednu priču. Radi se o Amosu

Deiganu, rođenom kao Richard Deigan četvrtog rujna 1945. Ime Amos je uzeo godine 1964., lijepo starozavjetno ime Amos, po jednom od nižih proroka. Eto, Vicky, dogodilo se - nemoj se smijati - da su Dick Deigan i njegovi prijatelji-između ostalih Billy Renfrew, George Kirk, Roberta Wells i Eddie Hollis - postali malo previše religiozni pa su poubijali svoje roditelje. Sve do jednoga. Nije li to smiješno? Upucali su ih u posteljama, razrezali u kadama, otrovali im večere, objesili ih ili rasporili, koliko je meni poznato.

Radi čega? Radi kukuruza. Možda je umirao. Možda su stekli predodžbu da umire zbog previše grijeha. Premalo žrtve.

Vjerojatno su to napravili u kukuruzištu, između redova. A nekako su, Vicky, u to sam posve siguran, nekako su

odlučili da će im devetnaest biti gornja dobna granica. Richard ’Amos’ Deigan, junak naše pričice, napunio je devetnaest četvrtog rujna 1964.-dana unesenog u knjigu. Mislim da su ga ubili. Žrtvovali ga u kukuruzištu. Nije li to glupa priča?

Ali uzmimo u obzir Rachel Stigman, koja je do 1964. bila Donna Stigman. Napunila je devetnaest dvadeset i prvog lipnja, prije otprilike mjesec dana. Moses Richardson rođenje 29. srpnja - dan poslije prekosutra punit će devetnaest. Možeš si zamisliti što će se dogoditi dobrom starom Moseu dvadeset i devetog?

Ja mogu. Burt poliže usne, bile su suhe.

DJECA KUKURUZA

28

Još jedna stvar, Vicky. Gle ovo. Job Gilman (Clayton) rođenje petog rujna 1964. Nema novih rođenja sve do šesnaestog lipnja 1965. Praznina od deset mjeseci. Znaš što ja mislim? Poubijali su roditelje, čak i trudnice, to ja mislim. A jedna od njih je zatrudnjela u listopadu i rodila Evu. Neka šesnaest, sedamnaest - ogodišnjakinja. Eva. Prva žena.

Grozničavo je listao knjigu dok nije našao Evu Tobin. Ispod nje:

„Adam Greenlaw, rođ. 11. srpnja 1965.“ Sad bi imali oko jedanaest, pomislio je, te se naježi. A možda su vani. Negdje.

No kako je takvo nešto moglo ostati tajnom? Kako se moglo nastaviti?

Kako osim ako Bog o kojem se radi nije to odobrio? „O Isuse,“ reče Burt u tišini, točno kad je t-birdova truba

počela treštati poslijepodnevom, dugo i neprekidno. Burt skoči s propovjedaonice i otrči niz središnji prolaz.

Uz tresak otvori vanjska vrata predvorja, pustivši unutra vruću, zasljepljujuću svjetlost sunca. Vicky je sjedila uspravno kao svijeća, te je divlje okretala glavu, ruku pritisnutih na trubu. Djeca su dolazila sa svih strana. Neka su se veselo smijala. Držala su noževe, sjekirice, cijevi, kamenje, čekiće. Jedna djevojčica od kojih osam godina, prekrasne duge plave kose, imala je nož skakavac. Seoska oružja. Nigdje pištolja. Burta je divlji nagon tjerao da poviče: Koji su od vas Adam i Eva? Koje su majke?

Koje su kćeri? Očevi? Sinovi? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Došli su iz pokrajnjih ulica, iz gradskog zelenila, kroz

vrata u žičanoj ogradi koja je opasivala školsko igralište blok dalje na zapadnoj strani. Neka od djece indiferentno pogledaju Burta, smrznutog na stubama crkve, a neka su se gurkala, pokazivala na nj i smijala se... slatkim dječjim osmjesima.

Djevojčice su bile odjevene u duge smeđe vunene oprave i izblijedjele dječje šeširiće. Dječaci su poput kvekera bili u crnom sa šeširima zaobljenih vrhova i ravnih oboda. Tekli su kao bujica prema automobilu, trgom preko travnjaka, a

STEPHEN KING

29

nekoliko ih je prilazilo dvorištem onoga što je do 1964. bila Milosrdna baptistička crkva. Jedno ili dvoje tako blizu da ih je mogao dodirnuti.

„Sačmarica!“ zaviče Burt. „Vicky, uzmi sačmaricu!“ Ali nju je sledila panika, to je mogao vidjeti sa stuba. A i

sumnjao je da ga čuje kroz zatvorene prozore. A oni su se skupljali na thunderbirdu. Sjekire, sjekirice i komadine cijevi dizale su se i spuštale. Bože, gledam li ja uistinu ovaj prizor? pomislio je, smrznut. Jedna kromirana strijela otpadne sa strane automobila.

Odletio je i ukras s pokrova motora. Izboli su gume noževima, zavrtili ih i probušili, te se automobil slegne. Truba je trubila i trubila. Vjetrobran i pokrajnji prozori bili su neprozirni, slomljeni pred jurišem... a potom se sigurnosno staklo razleti prema unutra i on ju je opet mogao vidjeti. Vicky se skutrila, trubeći sada samo jednom rukom, druge podignute da zaštiti lice. Nemirne mlade ruke segnu unutra, nespretno tražeći dugme za otvaranje/zatvaranje vrata. Divljački ih je odbijala od sebe. Trubljenje postane isprekidano, a zatim stane.

Izudarana i ulubljena vrata s vozačeve strane širom se otvore.

Pokušavali su je izvući, ali ona je čvrsto omotala ruke oko volana. Potom se jedan nagnuo, s nožem u ruci, i –

Njegova paraliza popusti i on nahrupi niz stube, potrči popločanim putem prema njima. Jedan od njih, dječak od kojih šesnaest, duge riđe kose koja mu se prosula ispod šešira, okrene se prema njemu, gotovo ležerno, te nešto prasne kroz zrak.

Burtova lijeva ruka tržne prema natrag, i njemu na um padne apsurdna pomisao da ga je udario s velike udaljenosti. Onda nadođe bol, tako oštra i nenadana da se svijet zasivio.

Pregledao je ruku s glupavim čuđenjem. Nož skakavac od kifle i pol rastao je iz nje poput čudnog tumora. Rukav njegove sportske košulje marke J.C. Penney se crvenio. Zurio je u nj dugo kao u vječnost, pokušavajući razumjeti kako mu je iz ruke mogao izrasti nož... je li moguće?

DJECA KUKURUZA

30

Kad je digao pogled, riđokosi je dječak skoro bio na njemu.

Cerio se, samouvjeren. „Hej, kopilane,“ reče Burt. Glas mu je škripao od šoka. „Predaj svoju dušu Bogu, jer uskoro ćeš stajati pred

Njegovim prijestoljem,“ reče riđokosi dječak i zagrabi rukom kao pandžom prema Burtovim očima.

Burt zakorači nazad, izvadi nož iz ruke i zarije ga u dječakovo grlo. Mlaz krvi bio je trenutačan, divovski. Poprskao je Burta.

Riđokosi dječak zagrglja, ushodavši se u velikom krugu. Segnuo je za nožem, pokušavajući ga izvući, ali nije mogao. Burt ga je gledao razjapljenih usta. Ništa od ovog se nije događalo. To je san. Riđokosi se dječak gušio i hodao. Ostali su ga gledali, zatečeni.

Ovaj dio nije u scenariju, pomisli Burt omamljeno. Vicky i ja smo bili predviđeni. I dječak u kukuruzu koji je pokušavao pobjeći. Ali ne i netko od njih. Divlje je zurio u njih, želeći zavrištati, Kako vam se ovo sviđa?

Riđokosi dječak ispusti još jedan slabašan zvuk, te klone na koljena. Na trenutak pogleda Burta, a potom mu se ruke odvoje od drške noža i on padne, licem nadolje.

Začuje se mekan uzdah od djece okupljene oko thunderbirda.

Zurili su u Burta. Burt je zurio u njih, fasciniran... i tek je tada primijetio da Vicky nema.

„Gdje je ona?“ upitao je. „Kamo ste je odveli?“ Jedan od dječaka podigne krvlju zamiljan lovački nož

prema svom vratu i napravi nagli pokret. Naceri se. To je bio jedini odgovor.

Odnekud iz pozadine, mekan glas starijeg dječaka: „Drž’te ga.“

Dječaci krenu prema njemu. Burt se povuče. Oni krenu brže.

STEPHEN KING

31

Burt se povuče brže. Sačmarica, prokleta sačmarica! Izvan dosega. Sunce im je sjeklo sjenke na zelenom travnjaku crkve... a potom stupi na pločnik. Okrene se i potrči.

„Ubijte ga!“ netko je zaurlikao, te krenu za njim. Trčao je, ne posve slijepo. Zaobišao je zgradu općine -

bolje da ne ide unutra, tamo bi ga satjerali kao štakora - i potrčao duž Glavne ulice, koja se dva bloka dalje otvarala prelazivši u cestu.

On i Vicky bili bi na toj cesti, sada i daleko, samo da ju je htio poslušati.

Mokasinke su mu udarale u pločnik. Ispred sebe je vidio nekoliko poslovnih zgrada, uključujući Gatlinsku sladoledamicu i - gotovo sigurno - Kino Bijou. Prašnjavim je slovima na velikoj reklami iznad ulaza pisalo:

_RIKA_UJEMO NO 1 SP_TAKL ELI_A_TH TAYLOR CLEOP_RA.

Iza sljedećeg raskrižja bila je benzinska crpka koja je označavala rub grada. A iza nje kukuruz, primicao se rubovima ceste. Zelena plima kukuruza.

Burt je trčao. Ostajao je bez daha, a rana u nadlaktici počela je boljeti. I još je za sobom ostavljao krvavi trag. Trčeći, iz stražnjeg je džepa naglim pokretom izvadio rupčić i nagurao ga u košulju.

Trčao je. Mokasinke su mu odjekivale ispucalim betonom pločnika, dah mu je strugao grlo sa sve više i više vrućine.

Osjećao je bolno udaranje u ruci. Zajedljiv dio njegovog mozga pokušao ga je upitati misli li da može trčati sve do idućeg grada, može li trčati dvadeset milja dvotračnim asfaltom.

Trčao je. Čuo ih je iza sebe, petnaest godina mlađe, brže od njega, kako smanjuju prednost. Stopala su im tapkala po pločniku. Međusobno su se dovikivali i derali se. Zabavljaju se bolje od publike u Kolu sreće, pomisli Burt nesuvislo. Pričat će o ovome godinama.

Burt je trčao.

DJECA KUKURUZA

32

Prošao je kraj benzinske crpke koja označava rub grada. Teško je disao, zahuktao se. Pločnik najednom završi. Sad je postojala samo jedna mogućnost, jedina prilika da ih nadtrči i pobjegne živ.

Nije više bilo kuća, nije više bilo grada. Kukuruz je kraj ceste bujao u nježnim zelenim valovima. Zeleno lišće nalik na mačeve mekano je šuštalo. Unutra će biti duboko, duboko i hladno, bit će hlada među redovima kukuruza naraslog do ljudske visine.

Protrčao je kraj znaka na kojem je pisalo: NAPUŠTATE GATLIN, NAJLJEPŠI GRADIĆ U

NEBRASKI - I BILO GDJE DRUGDJE NA SVIJETU! NAVRATITE KAD GOD ZAŽELITE!

Sigurno ću navratiti, pomisli Burt nejasno. Prošao je kraj znaka kao sprinter koji se približava ciljnoj

traci i potom naglo skrenuo ulijevo, prešavši preko ceste, pa izuje mokasinke i baci ih. Bio je u kukuruzu koji se zatvorio iza njega i nad njim kao valovi zelenog mora, primajući ga u sebe.

Skrivajući ga. Osjetio je kako ga preplavljuje potpuno i nenadano olakšanje, i u istim trenu dobije nov zamah. Pluća koja su se bila ispraznila kao da su se otvorila, dajući mu još daha.

Trčao je niz red u koji je ušao, pognute glave, dok su mu široka ramena mlatila lišće i tresla ga. Skrenuo je desno nakon dvadesetak metara, trčeći opet paralelno s cestom, te je nastavio, pognut kako ne bi vidjeli njegovu crnu kosu među žutim brcima kukuruza. Vratio se prema cesti na nekoliko časaka, prešao još redova, pa okrenuo leđa cesti i nasumce prelazio iz reda u red, ulazeći sve dublje u kukuruzište.

Naposljetku padne na koljena i stavi čelo na zemlju. Čuo je samo svoje prenapregnuto disanje, a misao koja mu se bez prestanka motala umom bila je: Hvala Bogu da sam prestao pušiti, hvala Bogu da sam prestao pušiti, hvala Bogu –

STEPHEN KING

33

Onda je začuo njih kako se dovikuju, nalijeću jedno na drugoga („Hej, ovaj red je moj!“), a zvuk ga ohrabri. Bili su mu daleko slijeva i činilo se da su loše organizirani.

Izvadio je rupčić iz košulje, smotao ga i opet nagurao unutra nakon što je pogledao ranu. Krvarenje je prestalo, unatoč tjelovježbi.

Počinuo je jedan duži moment, te odjednom postane svjestan da se osjećao dobro, fizički bolje nego godinama prije... izuzevši bolno pulsiranje u ruci. Osjetio se izvježbanim, uhvativši se odjednom u koštac s jasnim (makar i toliko bezumnim) problemom nakon što se dvije godine pokušavao boriti s inkubiranim gremlinima koji su mu isisavali sreću iz braka.

Nije ispravno da osjeća ovako, rekao je sam sebi. Bio je u životnoj opasnosti, a žena mu je bila oteta. Možda je već i mrtva.

Pokušao je u sjećanje prizvati Vickyno lice i na taj način otresti jedan dio čudnog, dobrog osjećaja, ali ono mu nije nadolazilo.

Doduše, sjetio se riđokosog dječaka s nožem u grlu. Postao je svjestan ugodnog mirisa kukuruza u svom nosu,

svud oko njega. Vjetar je prolazeći vršcima stabljika zvučio poput glasova. Umirujućih. Što god da je bilo učinjeno u ime ovog kukuruza, on ga je sada štitio.

Ali oni su se približavali. Trčeći pognuto, požurio je uz red u kojem je bio, prešao

ga, zavinuo i prešao još nekoliko redova. Pokušao je glasove zadržati slijeva, ali kako je poslijepodne prolazilo, to je postalo sve teže i teže. Glasovi su oslabili, a šuštanje kukuruza ih je često posve prekrilo. On je trčao, osluškivao, ponovo trčao. Zemlja je bila tvrda pa su njegova stopala u čarapama ostavljala slabe ili nikakve tragove.

Kad je puno kasnije stao, sunce je visjelo nad poljem s njegove desne strane, a kad je pogledao na sat, vidio je da je sedam i petnaest. Sunce je vrške kukuruza obojilo u crvenkasto zlato, ali ovdje su sjene bile mračne i duboke. Nagnuo je glavu,

DJECA KUKURUZA

34

osluškujući. S nadolaskom sumraka vjetar je sasvim utihnuo i kukuruz se umirio, ispuštajući svoju aromu rasta u topli zrak. Ako su još bili u kukuruzištu, onda su bili jako daleko ili su se pritajili i čekali.

Ali Burt nije mislio da hrpa djece, makar i lude, može tako dugo biti tiho. Posumnjao je da su napravili za klince najprirodniju stvar, bez obzira na posljedice: odustali su i vratili se kući.

Okrenuo se prema zalazećem suncu koje se spustilo među oblake razasute na obzorju i počeo hodati. Ako će redove sijeći dijagonalno, zalazećeg sunca ispred sebe, prije ili kasnije će izbiti na Sporednu broj 17.

Bol u ruci mu se smirila u slabo kuckanje koje je skoro bilo ugodno, a još se uvijek dobro osjećao. Odlučio je da će, dok god bude ovdje, zadržati taj dobar osjećaj bez imalo krivnje. Krivnja će se vratiti kad bude razgovarao s vlastima i izvijestio o tome što se zbilo u Gatlinu. No to može pričekati.

Požurio je kroz kukuruz, misleći kako nikad nije bio tako oštro svjestan. Petnaest minuta kasnije sunce je bilo tek polukugla koja se navirivala iznad obzora, i on stane, a njegova nova svjesnost pređe u obrazac koji mu se nije svidio. Postala je neodređeno... pa, neodređeno zastrašujuća.

Nagnuo je glavu. Kukuruz je šuštao. Burt je toga bio svjestan već neko vrijeme, no šuštanje je

povezao s nečim drugim. Vjetra nije bilo. Kako je to moguće? Unazvjereno pogleda uokolo, napola očekujući da će

vidjeti dječake u kvekerskim opravama kako pužu po kukuruzu, s noževima u rukama. Ništa takvoga. Ali šuštanje se još čulo.

Tamo nalijevo. Krene u tom smjeru, ne morajući se probijati kroz

kukuruz. Red ga je vodio u pravcu u kojem je htio ići, naravno. Naprijed, red je završavao. Završavao? Ne, širio se u nekakvu čistinu. Šuštanje je dolazilo otamo.

Stao je, odjednom ustrašen.

STEPHEN KING

35

Miris kukuruza bio je toliko jak da je zrak njime bio prezasićen.

Redovi su sačuvali toplinu sunca i on shvati da je prekriven znojem, pljevom i tankom paučinom od kukuruzne svile. Kukci bi trebali biti svud po njemu... ali nema ih.

Stajao je u tišini, zureći u mjesto gdje se kukuruz širio u ono što je izgledalo kao veliki krug gole zemlje.

Ovdje nije bilo pauka i komaraca, muha i buha pješčara-kukaca koje su on i Vicky zvali „stanovnicima drive-in-kina“, u doba kad su hodali, pomisli on naglo, s neočekivano tužnom nostalgijom.

A nije vidio nijednu vranu. Eto što je stvarno čudno, kukuruzište bez vrana.

U zadnjem tračku danjeg svjetla pregledao je red sa svoje lijeve strane. I shvatio da su svaki list i stabljika savršeni, što nikako nije moglo biti moguće. Bez žute snijeti. Bez bolesnog lišća, gusjeničjih jaja, bez životinjskih jazbina, bez –

Oči mu se rašire. Bože moj, bez imalo korova! Bez ijedne biljke. Svakih četrdeset i pet centimetara

jedna se stabljika kukuruza uzdizala iz tla. Nije bilo vještičinog prosa, kužnjaka, američkog kermesa, viline kosice. Ničega.

Burt pogleda gore, raširenih očiju. Svjetlo na zapadu je slabilo.

Razasuti oblaci su se skupili. Ispod njih zlatna je svjetlost prešla u ružičastu i oker. Ubrzo će se smračiti.

Bilo je vrijeme da se pođe do čistine i vidi što je tamo - nije li to cijelo vrijeme bilo predviđeno? Sve dok je mislio da bježi prema autocesti, nisu li ga vodili na ovo mjesto?

S jezom u trbuhu, krenuo je niz red i stao na rubu čistine. Ostalo je dovoljno svjetla da vidi što je tamo. Nije mogao vrištati. Kao da u plućima nije ostalo dovoljno zraka. Usteturao je, noge su mu bile poput komadića ivera. Oči mu nabreknu iz znojnog lica.

„Vicky,“ prošapće. „O, Vicky, Bože moj –“

DJECA KUKURUZA

36

Bila je nataknuta na poprečnu motku kao stravičan trofej, ruku na zglobovima i nogu na člancima vezanih običnom bodljikavom žicom, sedamdeset centi za metar u bilo kojoj željezariji u Nebraski.

Njoj slijeva bio je kostur u istrunuloj misnoj košulji. Gola se čeljusna kost iscerila. Očne duplje kao da su šaljivo zurile u Burta, kao da je bivši župnik Milosrdne baptističke crkve govorio: Nije to baš tako loše, nije to loše što su me poganska vražja djeca žrtvovala u kukuruzu, nije loše što su mi iskopala oči iz lubanje vodeći se Mojsijevim zakonikom –

Nalijevo od kostura u misnoj košulji bio je drugi kostur, odjeven u raspadajuću plavu odoru. Šešir je visio na lubanji zasjenjujući joj oči, a na zaslonu kape bila je značka zelenkaste nijanse POLICIJA.

Tada je Burt čuo da dolazi: ne djeca, već nešto puno veće, kako se kroz kukuruz kreće prema čistini. Nisu to djeca, ne. Djeca ne bi usudila noću u kukuruz. Ovo mjesto je bilo sveto, mjesto Onoga Koji Hoda Između Redova.

Burt se trznuo, okrenuo da pobjegne. Red iz kojeg je ušao na čistinu je nestao. Zatvorio se. Svi su se redovi zatvorili. Nešto se približavalo i on ga je mogao čuti kako napreduje kukuruzom.

Mogao ga je čuti kako diše. Preplavi ga zanos praznovjernog užasa. Dolazio je. Kukuruz na donjoj strani čistine se najednom zacrni kao da ga je zamrljala divovska sjenka.

Dolazi. Onaj Koji Hoda Između Redova. Došao je na čistinu. Burt je vidio nešto ogromno,

dopiralo je sve do neba... nešto zeleno s groznim crvenim očima veličine nogometnih lopti.

Nešto što je zaudaralo na suhu, godinama staru komušinu iz neke mračne staje.

Zavrištao je. Ali nije vrištao dugo.

STEPHEN KING

37

Nakon nekog vremena izađe naduti, narančasti, puni mjesec4.

Tog su podneva djeca kukuruza stajala na čistini, promatrajući dva raspeta kostura i dva tijela... tijela koja još nisu bila kosturi, ali hoće. S vremenom. A ovdje, u srcu Nebraske, u kukuruzu, samo je vrijeme postojalo.

„Čujte me, usnio sam jedan san, te mi Gospodin pokaže sve ovo.“

Svi se okrenu k Isaacu, s jezom i čuđenjem, čak i Malachi. Isaac je imao tek devet godina, ali bio je Prorok otkako je prije godinu dana kukuruz uzeo Davida. David je napunio devetnaest, te je na svoj rođendan ušao u kukuruz kad se sumrak spuštao na ljetne redove.

Sada, malenog, ozbiljnog lica pod širokim šeširom, Isaac nastavi:

„I u mojem je snu Gospodin sjenka koja hoda između redova, te mi je kazivao riječi što ih je izrekao našoj braći, pred mnogo godina. Nezadovoljan je ovom žrtvom.“

Izdahnuli su, zajecali i pogledali zelene zidove koji su ih okruživali.

„I Gospodin mi još reče: Nisam li vam dao mjesto da ubijate, da na njemu prinosite žrtve? Nisam li vam iskazao milost? Ali ovaj je čovjek hulio unutar mene, te sam ga morao žrtvovati sam. Kao i Plavog Čovjeka i lažnog svećenika koji su pobjegli prije mnogo godina.“

„Plavi Čovjek... lažni svećenik,“ šaputali su i nelagodno se pogledavali.

„Sada je Doba milosti s devetnaest sjetvi i žetvi spušteno na osamnaest,“ nastavi Isaac neumoljivo. „Stoga budite plodni i množite se kako se plodi i množi kukuruz, tako da vam moja milost bude iskazana, da biste bili blagoslovljeni.“

Isaac utihne.

4 Neprevodiva igra riječi. Puni mjesec je na engl. harvest moon, što doslovno znači žetveni mjesec (op. prev.).

DJECA KUKURUZA

38

Sve se oči okrenu k Malachiju i Josephu, jedinima u ovoj družini koji su imali osamnaest. Bili su još neki u gradu, dvadesetak njih sve zajedno.

Čekali su da čuju što će reći Malachi, Malachi koji je vodio lov na Japhetha, od tada pa nadalje znanog kao Ahaz, proklet od Boga. Malachi je prerezao Ahazu vrat i bacio njegovo tijelo izvan kukuruza tako da ga prljavi leš ne onečisti ili ne zatre.

„Pokoravam se riječi Božjoj,“ prošapće Malachi. Činilo se da kukuruz uzdiše odobrenjem. U nadolazećim tjednima djevojčice će isplesti mnogo

kukuruznih raspela da odbiju daljnje zlo. I tako su te noći svi koji su sada bili stariji od Doba

milosti tiho ušli u kukuruz i doprijeli do čistine kako bi stekli daljnju milost Onoga Koji Hoda Između Redova.

„Zbogom, Malachi,“ zazove Ruth. Neutješno je mahnula. U trbuhu je nosila Malachijevo dijete i suze su joj tiho tekle niz obraze. Malachi se nije okrenuo. Leđa su mu bila uspravna.

Kukuruz ga proguta. Ruth se okrene, još uvijek plačući. U sebi je razvila tajnu

mržnju spram kukuruza i ponekad je sanjala da ulazi u nj s bakljom u svakoj ruci, u doba dolaska suhoga rujna kad su stabljike mrtve i eksplozivno zapaljive. Ali također se bojala. Tamo vani, u noći, nešto je hodalo, a vidjelo je sve... čak i tajne skrivene u ljudskom srcu.

Sumrak prijeđe u noć. Oko Gatlina kukuruz šušti i tajnovito šapuće. Bio je jako zadovoljan.