Stilistika_velika skripta

Antonija Čekolj, Mateja Ištok, Željka Kišić, Marina Mađarević, Maja Matijašec, Tamara Pribil, Ivona Radačić, Danijela

Srbljinović

Č e k o l j , I š t o k , K i š i ć , M a đ a r e v i ć , M a t i j a š e c , P r i b i l , R a d a č i ć , S r b l j i n o v i ć 46

1. Bagić, K. (2005) Beletristički stil, u: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, str. 7-20................................3

2. Beaugrande, R-A. de i W. U. Dressler (2010) Temeljni pojmovi; Kohezija; Koherencija, u: Uvod u lingvistiku teksta, Zagreb, str. 11-24, 62-130..........................................................................................................................5

3. Compagnon, A. (2006) Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str.17-51......................10

5. Genette, G. (2002) Fikcija i dikcija, u: Fikcija i dikcija, Zagreb, str. 9-29...........................................................15

6. Goodman, N. (2008) Riječi, djela, svjetovi i Status stila, u: Načini svjetotvorstva, Zagreb, str. 11-43..............18

7. Guiraud, P. (1964) Stilistika, Sarajevo, str. 5-66...............................................................................................21

8. Jakobson, R. (2008) Govorni događaj i funkcije jezika, u: O jeziku, str. 105-117..............................................25

9. Katnić-Bakaršić, M. Lingvistička stilistika........................................................................................................26

10. Péquignot, B. (2006) Stil je epoha, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str. 101-116....51

11. Kovačević, M. i L. Badurina (2001) Vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskursa, u: Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka, str. 11-38....................................................................................................................52

12. Pranjić, K. (1983) Stil i stilistika, u: Uvod u književnost, Zagreb, str. 253-302...............................................54

POPIS LITERATURE

1. Bagić, K. (2005) Beletristički stil, u: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, str. 7-20.

2. Beaugrande, R-A. de i W. U. Dressler (2010) Temeljni pojmovi; Kohezija; Koherencija, u: Uvod u

lingvistiku teksta, Zagreb, str. 11-24, 62-130

3. Compagnon, A. (2006) Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str.17-51

4. Fish, S. (2010) Postoji li tekst u ovome kolegiju?, Quorum 3/4 (2010), Zagreb, str. 238-258.

5. Genette, G. (2002) Fikcija i dikcija, u: Fikcija i dikcija, Zagreb, str. 9-29

6. Goodman, N. (2008) Riječi, djela, svjetovi i Status stila, u: Načini svjetotvorstva, Zagreb, str. 11-43

7. Guiraud, P. (1964) Stilistika, Sarajevo, str. 5-66.

8. Jakobson, R. (2008) Govorni događaj i funkcije jezika, u: O jeziku, str. 105-117.

9. Katnić-Bakaršić, M. Lingvistička stilistika, http://rss.archives.ceu.hu/archive/00001017/01/18.pdf


10. Péquignot, B. (2006) Stil je epoha, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str.

101-116

11. Kovačević, M. i L. Badurina (2001) Vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskursa, u:

Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka, str. 11-38 .

12. Pranjić, K. (1983) Stil i stilistika, u: Uvod u književnost, Zagreb, str. 253-302


1. Bagić, K. (2005) Beletristički stil, u: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, str. 7-20.

-u tekstu se komentiraju dva stava koja su se uvriježila u jezikoslovaca, pogotovo kroatista koji se dotiču jezika književnosti1. stav gnomski je uobličen u krilaticu »Piši onako kako dobri pisci pišu«

1. -krilatica unosi zabunu i u govor o književnosti i u govor o jeziku jer poistovjećuje jezik literature i jezik komunikacije

-ne vodi računa o tome da književnik jezikom oblikuje zaseban, ni sa čim usporediv svijet, a da „konvencionalni“ pisac i govornik jezikom reagiraju u unaprijed danom kontekstu

2. -krilatica zvuči kao uvjerljiv i samorazumljiv savjet sve dok se ne počnemo pitati i tome što nam ona doista savjetuje-njezinih potvrda ima jednako i u djelima tzv. dobrih i u djelima tzv. osrednjih i loših pisaca-u tom slučaju svi su učinjeni ravnopravnima, ili točnije, svi su učinjeni anonimnima

3. -prema krilatici treba se ugledati na beletristički stil više dobrih pisaca-na početku nas krilatica tretira kao neznalice da bi nas na kraju pretvorila u demone koji su sposobni kritički procjenjivati, birati i svojim komunikacijskim potrebama prilagođavati ono što sami inače nisu kadri stvoriti

4. -ako jezik fikcionalnih tekstova nekog pisca uistinu može bit uzorit obrazac za standardni jezik, teško da je riječ o dobrom piscu-pisac fikcionalnih tekstova u jeziku aktivira one potencijale koji su prikladni za gradnju književnog fantazma, on pritom smjera uvjerljivo oblikovati unikatan književni jezik

5. -pisci i sami kada pišu nefikcionalne tekstove pišu drugačijim diskurzom nego kada pišu fikcionalne tekstove (zašto bi ih onda drugi slijedili?)-zato se uzori npr. administrativnom stilu mogu tražiti isključivo u okviru postojećih administrativnih tekstova, uzori znanstvenom stilu u tradiciji znanstvenoga diskurza itd.-prosvjetiteljska mističnost te krilatice ponajviše proistječe iz nemara jezikoslovaca za sveobuhvatnim sagledavanjem karaktera jezika književnosti

-lingvistička stilistika stil shvaća kao puki ures, tj. kao retoričku obradu informacije-ozbiljno određenje stila nikako neće moći odvojiti „što“ od „kako“, tj. „informaciju“ od njezine „govorne konceptualizacije“-Michael Riffaterre stilistički kontekst određuje kao „lingvistički uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementom“ ovim stavom on najočitije elemente stila tretira kao ključne elemente diskurza za otkrivanje posebnosti stilske postave njegova koncepcija stila je atomistička jer suprotstavlja označene elemente neoznačenom kontekstu-Bagić je blizak Genetteovu tretiranju stila kao obilježju čitavog diskurza koje je uobličio komentirajući krilatice Bog je u detaljima (G. Antoine) i Bog je među detaljima (J. P. Richard)-za Genetta je stil u detaljima, ali u svim detaljima i u svim njihovim međusobnim odnosima, a sam je diskurz stilska odrednica-lingvistički stilističar ne brine o kontekstu u kojem se pojedina stilistička realizacija dogodila jer bi ga ta briga natjerala da se odrekne isključivo objektivnog promatranja i da u svoj govor uključi intuiciju i imaginaciju zbog toga je njegov opis teksta retoričan i izvanjski-poznavajući kontekst romana Kiklop Ranka Marinkovića, njegov se ukupni smisao može dohvatiti i eksplicirati na temelju leksema čovjetina koji je uporišni jezični podatak za stil čitavog romana


2. stav je da o jeziku književnosti treba govoriti u sklopu funkcionalne stilistike, te da ga treba odrediti kao odstupanje, devijaciju ili otklon od književnoga standarda i njegovih normi, od razgovornoga ili znanstvenoga stila „Je li beletristički stil jedan od funkcionalnih stilova?“

1. -funkcionalni stilovi su društveno verificirani ustaljeni načini iskazivanja, a beletristički stil je shematska apstrakcija izvedena iz načelnih odlika raznorodnih i autonomnih literarnih iskaza-osnovna odlika svih funk. stilova je visoki stupanj komunikacijske konvencionalnosti, njihove su diskurzivne jezgre kanonizirane-čine ih stalni izrazi, frazeologizirane sintagme i izričaji-beletr. stil nije jedan od stilova koji bi ispunjavao jednu od funkcija jezika-u odnosu na funk. stilove može se odrediti kao nadstil jer uvjetno koristi (ili može koristiti) sve potencijale koje jezični sustav posjeduje ili dopušta-on se ne oblikuje unutar jezika kao jedan od njegovih podsustava nego polifunkcionalnost jezika predstavlja kao svoju funkciju-beletr. stil je niz autonomnih, naglašeno subjektivnih, iskaza-kao shematska apstrakcija prilično je nestabila kategorija, pojava svakog novog beletr. teksta dopunjuje ili mijenja spekulativni sadržaj te apstrakcije

2. -funkc. stilovi proizvod su stvarnih čovjekovih potreba za praktičnim oblicima komunikacije-literarne iskaze oblikuje posredan odnos prema stvarnosti tj, nepostojanje stvarnoga konteksta pojašnjava čovjekove potrebe za literarnim iskazom-u prostoru literature susreću se 2 samoće i 2 pojedinačnosti (autorova i čitateljeva) koje mogu i ne moraju uspostaviti međusobnu komunikaciju-svaki govor se može dvostruko odgonetati: a) kao objektivan izraz sklopa okolnosti relativno neovisnog o subjektu, koji se prvenstveno mnifestira kao jezični sustav b) kao jedinstvo stilskih obilježja u kojima se prikazuje individualan način na koji subjekti prisvajaju i svladavaju taj sklop

3. -beletr. stil objedinjuje iskaze koje odlikuje jezični ekskluzivizam-jezik literature je u odnosu na prirodan jezik modelacijski sustav drugog stupnja, on je jedan od jezika na kojima nam kultura govori-svaki beltr. tekst posjeduje svoju implicitnu gramatiku, intencionalni pravopis i rječnik-prostorne i vremenske relacije u umjetničkom tekstu, neovisno o tome što on kadšto može prikazati i stvarni događaj, imaju svoju semnatiku samo u odnosu na književnu zbilju, ne i na čitateljevu-pokazne riječi i imena lokaliteta u beletr. tekstovima gube primarnu pokazivačku funkciju i postaju uporišta simbolizacije tj. organizacije literarnoga prostora-poetski jezik je potpuno autonoman-monologičan je, apovijestan i akontekstualan-poetski jezik uspostavlja posredne relacije spram povijesnog i socijalnog konteksta-u romanu se mogu javiti elementi različitih funk. stilova i govornih idioma, ali stilizirani i beletrizirani

4. -semantika izraza/iskaza u tipičnim funk. stilovima je funkcionalna-ustaljena i prozirna-semantika beletr. tekstova obično je nerazrješiva svaki beletr. tekst ima onoliko potencijalnih smislova koliko je njegovih potencijalnih čitača/čitanja-lingv. aparaturom jezik knjiž. teksta može se tek retorički opisati, to nikad nije interpretacija-beletr. stil zahtijeva interpretaciju, subjektivnu konkretizaciju, a ne goli opis zato ga se znanjem može dohvatiti, a tematizacijom općih činjenica do njega se može doprijeti

5. -znanstvenici ne trebaju makar bili u nevolji kopirati policijsku strogoću tj. poistovjetiti, bez analize, beletristički s drugim funkcionalnim stilovima


2. Beaugrande, R-A. de i W. U. Dressler (2010) Temeljni pojmovi; Kohezija; Koherencija, u: Uvod u lingvistiku teksta, Zagreb, str. 11-24, 62-130

- kako bi se opisale zajedničke osobine i razlike između tih raznovrsnih tekstova, treba otkriti koje kriterije tekstovi moraju ispuniti, kako se mogu proizvesti i primati, kako se koriste u određenom kontekstu itd.- važno je objasniti funkcije tekstova u ljudskoj interakciji- TEKST = komunikacijski događaj koji ispunjava 7 kriterija tekstualnosti

- ako je ijedan od kriterija neispunjen, tekst nije komunikativan, a nekomunikativni tekstovi tretiraju se kao ne-tekstovi

KRITERIJI TEKSTUALNOSTI:1. KOHEZIJA- odnosi se na način na koji su povezane sastavnice površinske strukture, tj. riječi, onako kako ih doista čujemo ili vidimo- sastavnice površinske strukture ovise jedna o drugoj, a to znači da se kohezija temelji na gramatičkim međuovisnostima- raspored elemenata u površinskoj strukturi mnogih jezika ne može se bitno mijenjati! - očito je da su gramatički odnosi u površinskoj strukturi teksta temeljni signali za raspoznavanje značenja i uporabe jezika- u koheziju spadaju sve funkcije koje se mogu upotrijebiti da bi se signalizirale veze među elementima površinske strukture

2. KOHERENCIJA- odnosi se na funkcije putem kojih su sastavnice svijeta teksta, tj. konstelacije koncepata (pojmova) i relacija (odnosa) koje se nalaze u osnovi površinske strukture teksta, međusobno dostupne i relevantne- koncept: konstelacija znanja (kognitivnog sadržaja) koja se s manje ili više jednostavnosti i konzistencije može aktivirati ili prizvati u svijest- relacije: spone između koncepata koji se zajedno pojavljuju u svijetu teksta- koherencija se dobro može objasniti na primjeru kauzalnosti, a to je grupa relacija koje se odnose na način na koji kakva situacija ili događaj utječu na preduvjete za druge situacije ili događaje:

- u primjeru Hans je pao i razbio bradu događaj PASTI je uzrok događaju RAZBITI jer prvi događaj stvara nužne preduvjete za kasniji događaj- osim uzroka, relacije mogu biti i omogućavanje i razlog

- drugi način promatranja događaja ili situacija jest njihovo svrstavanje u vremenu – uzrok, omogućavanje i razlog usmjereni su prema naprijed, a svrha je usmjerena prema natrag- koherencija nije tek jedna karakteristika tekstova, već je ona zapravo rezultat kognitivnih procesa osoba koje upotrebljavaju tekst – čisto gomilanje događaja i situacija u nekom tekstu aktivira operacije koje stvaraju koherencijske relacije ili ih prizivaju u svijest- koherencija pokazuje prirodu znanosti o tekstu kao ljudskoj aktivnosti: tekst nema smisao sam po sebi, već ga dobiva u interakciji znanja o tekstu i pohranjenoga općeg znanja govornika- kohezija i koherencija su pojmovi usmjereni na tekst

3. INTENCIONALNOST- odnosi se na stav autora teksta koji želi stvoriti kohezivan i koherentan tekst koji će ispuniti njegove namjere, tj. koji će širiti znanje ili će postići u određenom planu zadan cilj- do određenog se stupnja kohezija i koherencija mogu i same smatrati operacionalnim ciljevima, ali kada bi ih autor teksta zanemario komunikacija između komunikacijskih partnera znatno bi se usporilo te bi moglo doći do njezina potpunog prekida


4. PRIHVATLJIVOST- odnosi se na stav recipijenta teksta, tj. na činjenicu da on očekuje kohezivan i koherentan tekst koji je za njega koristan i relevantan- ako je prihvatljivost ograničena, komunikacija može postati otežana- ako recipijent dovodi u pitanje prihvatljivost, a namjera autora teksta je jasna, onda se to interpretira kao signal pomanjkanja volje za suradnjom

5. INFORMATIVNOST- pod tim se podrazumijeva količina očekivanoga odnosno neočekivanoga, tj. poznatoga odnosno nepoznatoga u ponuđenim elementima teksta- svaki je tekst na neki način informativan- niska informiranost posebno ometa komunikaciju jer uzrokuje dosadu, a može dovesti čak i do odbijanja tekstova

6. SITUATIVNOST- odnosi se na čimbenike koji neki tekst čine relevantnim za kakvu komunikacijsku situaciju- npr. napisati na prometni znak obavijest: Vozači automobila moraju polako voziti jer se u blizini igraju djeca koja bi mogla istrčati na cestu. Vozila se mogu lakše zaustaviti ako voze polako. ne bi bilo primjereno situaciji jer recipijent s obzirom na događanja u prometu ima ograničeno vrijeme i pozornost koju može posvetiti čitanju prometnih znakova; u toj je situaciji potrebno postići maksimalnu ekonomičnost: na prometni znak napisati Uspori i tako je obavijest jasna i sažeta

7. INTERTEKSTUALNOST- odnosi se na one čimbenike koji uporabu nekog teksta čine ovisnom o spoznaji o jednom ili više ranije prihvaćenih tekstova- intertekstualnost je odgovorna za razvoj tekstnih vrsta kao klasa tekstova s tipičnim obrascima osobina- unutar neke tekstne vrste pouzdanje u intertekstualnost može biti više ili manje važno- u tekstovima poput parodije, kritike, replike ili reportaže autor teksta mora neprestano uzimati u obzir prijašnji tekst, a recipijentu će također taj tekst morati biti poznat – tu je bitna intertekstualnost

--- ovih sedam kriterija tekstualnosti funkcioniraju kao konstitutivna načela komunikacije tekstovima: oni određuju i proizvode oblik ponašanja koji nazivamo komunikacija teksta, a ona se prekida ako se ti kriteriji dokinu- jednako tako moraju postojati i regulativna načela koja ne definiraju, nego kontroliraju komunikaciju tekstom, a ta su regulativna načela efikasnost, efektnost i primjerenost:

- efikasnost ovisi o što je moguće manjem stupnju napora koji sudionici u komunikaciji moraju uložiti pri uporabi nekog teksta- efektnost ovisi o tome ostavlja li tekst snažan dojam i stvara li povoljne uvjete za postizanje kakva cilja- primjerenost nekoga teksta je sklad tekstnoga konteksta i načina na koji se održavaju kriteriji tekstualnosti

63-130 1) TEMELJNI POJMOVI Različiti tekstovi upotrebljavaju se u DISKURZU i njihove različite mogućnosti upotrebe pokazuju da

oni pripadaju različitim TEKSTNIM VRSTAMA.


TEKST – KOMUNIKACIJSKI DOGAĐAJ koji ispunjava 7 KRITERIJA TEKSTUALNOSTI. Ako se neki od tih kriterija smatra neispunjenim, tekst nije komunikativan. Stoga se nekomunikativni tekstovi smatraju ne-tekstovima.

7 KRITERIJA TEKSTUALNOSTI: KOHEZIJA

- Odnosi se na način na koji su povezane sastavnice površinske strukture, tj. riječi, onako kako ih doista čujemo ili vidimo. Sastavnice površinske strukture ovise jedna o drugoj zbog gramatičkih oblika i konvencija.

- Kohezija se temelji na gramatičkim međuovisnostima.

- Redoslijed elemenata u površinskoj strukturi ne može se bitno mijenjati, a da se ne izazove zbrka.

- Gramatički odnosi u površinskoj strukturi teksta temeljni su signali za raspoznavanje značenja i uporabe jezika.

- KOHEZIJA = sve funkcije koje se mogu upotrijebiti da bi se signalizirale veze među elementima površinske strukture.

- Površinska struktura ne odlučuje sama po sebi o smislu teksta, već je za uspješnu (efikasnu) komunikaciju potrebna INTERAKCIJA kohezije i ostalih kriterija tekstualnosti.

KOHERENCIJA - Odnosi se na funkcije putem kojih su sastavnice svijeta teksta, tj. konstelacije koncepata (pojmova)

i relacija (odnosa), koje se nalaze u osnovi površinske strukture teksta međusobno dostupne i relevantne.

- KONCEPT je konstelacija znanja koja se s manje ili više jedinstvenosti i konzistencije može aktivirati ili prizvati u svijest.

- RELACIJE su spone između koncepata koji se zajedno pojavljuju u svijetu teksta. Svaka spona treba nositi oznaku koncepta s kojim uspostavlja vezu (koncept objekta i koncept radnje). Relacije u tekstu nisu eksplicitno navedene, tj. ne aktiviraju se izrazima u površinskoj strukturi. Govornici nekoga jezika primijenit će onoliko relacija koliko je potrebno da bi neki tekst učinili smislenim.

- Koherencija se može pojasniti na primjeru grupe relacija koje nazivamo KAUZALNOST. Te relacije odnose se na način na koji kakva situacija ili kakav događaj utječu na preduvjete za druge situacje ili događaje, npr. Hans je pao i razbio bradu. („pasti“ je uzrok događaju „razbiti“ jer taj prvi događaj stvara nužne preduvjete za kasniji događaj)

- Ono što neku relaciju čini mogućom, ali ne i nužnom nazivamo OMOGUĆAVANJE.

- SVRHA – termin za događaj ili situaciju koja se planirala tako da situaciju ili događaj omogući neka prethodna situacija/događaj.

- Drugi način promatranja događaja ili situacija jest njihovo svrstavanje u vremenu.

- Koherencija nije karakteristika tekstova, već je ona zapravo rezultat kognitivnih procesa osoba koje upotrebljavaju tekst. Tekst nema smisao sam po sebi, već ga dobiva u interakciji znanja o tekstu i pohranjenog općeg znanja određenog govornika.

- Teorije i metode moraju biti više usmjerene na vjerojatnost nego na određenost, tj. moraju više biti probabilističke nego determinističke jer moraju upućivati na ono što se uglavnom, a ne uvijek događa.

- Kohezija i konerencija su na tekst usmjereni pojmovi, čije se operacije odnose izravno na materijal teksta.

INTENCIONALNOST- Odnosi se na stav autora teksta koji želi stvoriti kohezivan i koherentan tekst koji će ispuniti

njegove namjere, koji će širiti znanje ili će postići u određenom planu zadan cilj.


PRIHVATLJIVOST- Odnosi se na stav recipijenta teksta, na činjenicu da on očekuje kohezivan i koherentan tekst koji je

za njega koristan ili relevantan, npr. stjecanje znanja ili osiguranje suradnje na nekom planu. Taj stav odgovara čimbenicima kao što su tekstna vrsta, socijalni ili kulturalni kontekst i poželjnost ciljeva.

- Ako je prihvatljivost ograničena, komunikacija može postati otežana.

INFORMATIVNOST= količina očekivanog odnosno neočekivanog, tj. poznatog odnosno nepoznatog u ponuđenim elementima teksta.- Koherencija zahtijeva ponavljanje ili mogućnost rekonstruiranja poznatog materijala.

- Svaki je tekst na neki način informativan. Niska informativnost posebno ometa komunikaciju jer uzrokuje dosadu, a može dovesti i do odbijanja teksta.

SITUATIVNOST- Odnosi se na čimbenike koji neki tekst čine relevantnim za kakvu komunikacijsku situaciju.

- Situacija određuje značenje i uporabu određenog teksta, ali utječe i na kohezivna sredstva.

INTERTEKSTUALNOST- Intertekstualnost je odgovorna za razvoj tekstnih vrsta kao klasa tekstova s tipičnim obrascima

osobina.Tih sedam kriterija tekstualnosti funkcioniraju kao KONSTITUTIVNA NAČELA (prema Searleu)

komunikacije tekstovima. Oni određuju i proizvode oblik ponašanja koji nazivamo komunikacija tekstom, a ona se prekida ako se ti kriteriji dokinu. Jednako tako moraju postojati i REGULATIVNA NAČELA koja ne definiraju, nego kontroliraju komunikaciju tekstom. Tri regulativna načela:

1. EFIKASNOST teksta ovisi o što je moguće manjem stupnju napora koji sudionici u komunikaciji moraju uložiti pri uporabi nekoga teksta

2. EFEKTNOST ovisi o tome ostavlja li tekst snažan dojam i stvara li povoljne uvjete za postizanje kakva cilja

3. PRIMJERENOST nekoga teksta zapravo j sklad tekstnog konteksta i načina na koji se održavaju kriteriji tekstualnosti.

Kohezija unutar SINTAGME (jedinica s jednim osnovnim elementom i barem jednim ovisnim elementom), KLAUZE (jedinica s barem jednom imenicom ili nominalnom sintagmom i kongruentnim glagolom ili verbalnom sintagmom) i REČENICE (omeđena jedinica s barem jednom neovisnim klauzom) očiglednija je od kohezije između dviju ili više takvih jedinica.

Za duže dijelove teksta postoje sredstva koja trebaju pokazati kako se već upotrebljene strukture i obrasci mogu opet upotrijebiti, izmijeniti ili sažeti. Ta sredstva pridonose STABILNOSTI i EKONOMIČNOSTI materijala i napora procesuiranja.

REKURENCIJA je jednostavno/izravno ponavljanje elemenata i obrazaca jer se prvotni element još jednom pojavljuje. Rekurencija se može pojaviti na različitim razinama i vrlo je česta u spontanom govoru jer tu nema vremena za planiranje i površinski se tekst brzo gubi. Izraz koji rekurira uvijek zadržava istu referenciju, tj. označava istu jedinicu u svijetu teksta ili diskurza.


PARCIJALNA REKURENCIJA je ponavljanje komponenata riječi uz izmjenu vrste riječi (npr. došao je – njegov dolazak). Već aktiviran pojam može se upotrijebiti još jednom, dok se njegov izraz prilagođava različitim kontekstima.

Strukture koje se ponavljaju s novim elementima konstituiraju PARALELIZAM. Sadržaj koji se i dalje koristi, samo s novim izrazima, konstituira PARAFRAZU. Zamjena elemenata nosilaca značenja kratkim, pojmovno praznim elementima naziva se

ZAMJENJIVAČKI ELEMENT. ELIPSA je ponavljanje strukture i sadržaja uz izostavljanje nekih površinskih elemenata. Elipsa je još

jedno kohezivno sredstvo koje pridonosi konciznosti i efikasnosti. Elipse općenito karakterizira zajedništvo strukuturnih komponenata klauza u površinskom tekstu. Tipičan je slučaj anaforička elipsa, tj. potpuna se struktura pojavljuje prije eliptične. Proceduralni pristup bavi se pronalaženjem uvjeta u kojima se elipse često pojavljuju. Kao i uporaba zamjenjivačkih elemenata i elipsa pokazuje odnos dobitak – gubitak između konciznosti i jasnoće.

PROŠIRENA TRANZITNA MREŽA (ATN) je vrsta sintakse koja se najbolje pokazala pri računalnom procesuiranju jezika. Ta je mreža konfiguracija čvorova (grmatičkih stanja) koji su povezani linijiama (gramatičkim međuovisnostima). Kako bi se dospjelo od jedog čvora do drugog, procesor mora izvesti prijelaz preko linije povezivanja.

Kohezija se postiže i uporabom glagolskog vremena i vida. Te su kategorije u različitim jezicima različito oganizirane. Obično su tu sredstva za razlikovanje: a) prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, b) kontinuiteta i pojedinačnih točaka, c) prethodnoga i sljedećega, d) dovršenoga i nedovršenoga.

Neka načela organizacije vremena predložio je Leonard Talmy: pleksnost (sposobnost nečega da se razlaže na dijelove), ograničenost (sposobnost nečega da ima vidljive granice), podijeljenost (nedostatak unutrašnjeg kontinuiteta), distribucija (obrazac radnji unutar jedinice vremena).

Vrlo jasno sredstvo za signalizaciju odnosa između zbivanja i situacija jest JUNKCIJA, uporaba junktivnih sredstava:

KONJUNKCIJA (koordinacija) povezuje predmete jednakoga statusa, npr. oba su predmeta istinita u svijetu teksta. Veznik „i“ najčešći.

DISJUNKCIJA povezuje predmete alternativnoga statusa, npr. dva predmeta, od kojih samo jedan može biti istinit u svijetu teksta. Veznik „ili“.

KONTRAJUNKCIJA povezuje predmete jednakoga statusa koji se u svijetu teksta pojavljuju nekongruentno ili nespojivo, npr. uzrok i neočekivana posljedica. Veznik „ali“.

SUBORDINACIJA (podređenost) povezuje predmete kod kojih status jednoga ovisi o statusu drugoga, npr. predmete koji su istiniti samo pod određenim uvjetima ili iz određenih razloga, npr. uzrok – posljedica, preduvjet – zbivanje.... Veznici „jer“, „budući da“, „zato što“, „dok“....

KOHERENCIJATekst ima smisla jer unutar znanja postoji kontinuitet smisla koji se aktivira putem izraza nekoga teksta. Taj kontinuitet smisla jest temelj koherencije koja predstavlja uzajaman pristup i uzajamnu relevantnost koncepata (pojmova) i relacija (odnosa) unutar neke konfiguracije. KONCEPT – konstelacija znanja koja se može aktivirati ili ponovno prizvati u svijest s manje ili više jedinstvenosti i konzistencije.Postoje dva različita principa spremanja i uporabe znanja. Endel Tulving uveo je termine EPIZODIČNA MEMORIJA i SEMANTIČKA MEMORIJA. Epizodična memorija sadrži sjećanje na neka iskustva (otprilike 'što mi se dogodilo'). Semantička memorija odražava inherentne obrasce organizacije znanja, tj. strukture zbivanja i situacija.


3. Compagnon, A. (2006) Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str.17-51.

književni jezik, za razliku od svakodnevnog, obilježen je stilom tako se između jezika i književnosti kao srednji pojam javlja stil, a između lingvistike i kritike svoje mjesto

pronalazi proučavanje stila, odnosno stilistika neko je vrijeme teorija, pod utjecajem lingvistike, vjerovala da je sa stilom gotovo u 19. st. potisnuta je retorika i činilo se da je stil prepustio mjesto lingvistici, stil je postao bezvrijedan, a

stilistika se zadovoljila činjenicom da je osigurala međuvlađe između razdoblja retorike i razdoblja lingvistike

no, stil se ponovno rađa: Barthes u djelu „Nulti stupanj pisma“ (1953.) Riffaterre u djelu „Kriterij za analizu stila (1960.) Nelson Goodman u djelu „Status stila“ (1975.)

-govore o povratku stila i postupno rehabilitiraju stil kada su ga lingvisti htjeli uništiti ili preuzeti njegove ostatke

1. Stil na sve načine riječ stil ne dolazi iz specijaliziranih rječnika niti je stil vezan isključivo za književnost. On prodire i u

druge ljudske djelatnosti (povijest umjetnosti, sociologija, antropologija, sport, moda….) u modernom korištenju ovaj termin je dvoznačan:

1) INDIVIDUALNOST: stil je sam čovjek i posebnost nekog djela, potreba za pisanjem2) KLASA: škola (kao porodica djela), žanr (kao porodica povijesno smještenih djela),

razdoblje (kao stil npr. Lousa XIV)

povijest riječi „stil“ prema Blocku i Wartburgu:1548. – način izražavanja vlastitih misli

17.st. - vezan prije svega za likovne umjetnosti dolazilo do krivog tumačenja latinske(stilus- odakle francuska ortografija) i grčke riječi („stylos“ – stup,

pisaljka…)oblici „stile“, „estile“ u pravnom smislu značile „način postupanja“, odakle „zanat“ danas se koristi jedino u izrazima kao „promijeniti nečiji stil“ 1872. stilistika posuđena od njemačkog „Stylistik“ (korištenje potvrđeno od 1800.) aspekti verbalnog i neverbalnog pojma stila danas vrlo brojni:

stil je norma: normativna vrijednost stila je ona koja mu se tradicionalno pridaje: „dobar stil“ je imitacijski model, kanon. Kao takav, stil je nerazdvojan od vrijednosnog suda

stil je ornament: ornamentalna koncepcija očituje se u retorici, sukladno opoziciji između riječi i stvari stil je odstupanje: Aristotel definira stilističku varijaciju kao odstupanje u odnosu na uobičajenu

uporabu ornament i odstupanje kao dvije značajke stila su nerazdvojne. Od Aristotela nadalje, stil se razumijeva

kao formalni ornament određen odstupanjem u odnosu na neutralnu tj. normalnu uporabu jezika. Iz toga proizlazi da je aksiom stila sljedeći: postoji više načina da se kaže isto, pri čemu stil razlikuje te načine; tako stil, u smislu ornamenta i odstupanja, predstavlja sinonimiju

stil je žanr ili tip: prema staroj retorici, stil je izbor između različitih izražajnih sredstava i bio je vezan za pojam „aptum“(prikladnost)

retoričke rasprave tradicionalno su razlikovale 3 vrste stila:1) stilus humilis – pučki2) stilus mediocris – srednji3) stilus gravis - uzvišeni


ta podjela na tri vrste stila doživjela je tisućljetnu stabilnost. Tako je pojam stila na ishodištu pojma žanra ili točnije žanrovske su se razlike dugo promatrale kroz pojam stila

stil je simptom: povezivanje stila i osobe dogodila se postupno, počevši od 17. st. stil posjeduje dvije strane: kao izražajni kod on je objekitvan, kao odraz jedinstvenosti on je subjektivan

o krajem 18. st. stil ulazi u rječnik likovnosti – stil postaje trgovačka vrijednost, identifikacija

stila otada se vezuje za mjerljivo vrednovanje, cijenuo danas stil nije vezan za općenita makroskopska obilježja, već za mikroskopske pojednosti

(dodir vrška kista, obrub nokta ili ušne resice) omogućuju identifikaciju umjetnika). Stil je pitanje detalja koji su izmakli slikarevoj kontroli, koje krivotvoritelj i ne može reproducirati

tijekom 19. st. postao je temeljni koncept povijesti umjetnosti na svim estetskim razinama (npr. Henrich Wolffin renesansu i barok promatra kao dva stila. Suprostavlja stilove renesanse i baroka i to u arhitekturi, slikarstvu, skulpturi i dekorativnim umjetnostima)

stil je kultura: u sociološkom i antropološkom smislu da bi se sažeo duh, pogled na svijet svojstven nekoj zajednici. Posuđen je od teorije umjetnosti i primijenjen na cjelinu neke kulture te označava dominantnu vrijednost i načelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti simboličkih manifestacija neke zajednice. Neka civilizacija ili kultura prepoznala bi se, dakle, prema svom stilu. Tako je stil u najširem smislu cjelina koja se sastoji od uočljivih formalnih značajki, a istodobno i simptom neke osobnosti (pojednica, grupe, perioda)

stil je daleko od čistog koncepta: on je složen, bogat, dvoznačan, višestruk pojam. Umjesto da se stjecanjem novih značenja ta riječi oslobađala onih prethodnih, ona ih je skupljala te ih danas možemo sve obuhvatiti: normu, ornament, odstupanje, tip, simptom, kulturu. Govoreći o stilu želimo sve to reći, zasebno ili zajedno.

2. Jezik, stil, pisanje nakon nestanka retorike u 19. st., stilistika je naslijedila pitanje stila Block i Wartburg navode da je ime te discipline posuđeno iz njemačkog, pojavilo se u 2/2 19.st. Prigovori za stilistiku: može li postojati znanost o pojedinačnome? Stilistika ostala nestabilna zbog polisemije stila Stil posjeduje dva aspekta: kolektivni (sociolekt) i individualni (idiolekt) Stara retorika ta dva aspekta držala na okupu: s jedne strane smatrala da stilova nema beskrajno mnogo

(već ih je samo tri), a s druge strane razlikovala je npr. Demostenov stil od izokratova Tu divigenciju-postoje tri stila; svatko ima svoj stil-rješavala je smatrajući da je osobni stil za pravo

kolektivni stil koji je manje-više prilagođen, pogodan razlogu svojega postojanja Nakon retorike, kolektivna strana oslobođena stila bila je sve manje priznata u korist stila kao izraza

subjektivnosti Charles Bally „Pregled stilistike“ (1905)

o reagira protiv takvog usmjerenja

o pokušao utemeljiti stilističku znanost razdvajajući stil istodobno od

pojedinca i od književnostio po njemu, stilistika je popis izražajnih sredstava usmenog izražavanja

Barthes „Nulti stupanj pisma“o razlikuje jezik kao društvenu činjenicu kojoj pisac ne može ništa-on je pronalazi i mora joj se

prilagoditi – te stil smisao koji se nametnuo s romantizmom, kao prirodu, tijelo, neotuđivu jedinstvenost kojoj pisac ništa ne može jer je dio njegova bića


o stoga, između nametnutih pojmova jezika i stila, on izmišlja pismo

o po njemu postoje tri pisma: uglađeno, neutralno i govorno

o ovakvom podjelom on oživljava retoriku i klasični pojam stila (podjela pisma nalik je podjeli na

stilove stare retorike –uzvišeni, srednji i pučki stil)

retorika iščeznula iz nastave 1870., Barthes oživljava stil u retoričkom smislu i taj njegov pojam stila razlikuje se od germanske tradicije koja se razvijala tijekom 19.st.: stil kao Kultur, misao esencija neke skupine, razdoblja ili škole

3. Drž'te stil! stil ovisi o dualizmu koji je književna teorija žestoko napadala stil se zasniva na mogućnosti sinonimije (postoji nekoliko načina za iskazivanje istoga) lingvistika napadala stilistiku koja se smatrala prijelaznom disciplinom između retorike i uspona nove

poetike (između 1870. i 1960.) broj časopisa „Francuski jezik“ (1960.) – napada stilstiku Michel Arrivè „Postulati za jezični opis književnih tekstova“ – stilistika na izdisaju Riffaterre nakon 1970. više ne govori o stilu i stilistici već ju zamjenjuje sa „semiotikom poezije“ Osporavanje stilistike najviše se odnosilo na definiciju svjesnog izbora između različitih mogućnosti Stanley Fish- najnepopustljiviji cenzor temeljnog načela stilistike:

o moguće je reći isto u različitim oblicima, postoje različiti načini da se kaže isto- to tvrdi u dva

članak iz 1972. i 1977. – to načelo kružnoo ako je stilistički postupak kružan , to je stoga što je artikulacija, tj. prijelaz s opisa na

interpretaciju proizvoljan i što interpretacija nužno prethodi opisu stilističar nikada nije u dodiru s nekom činjenicom koja je definirana neovisno (tj. objektivno)

Fishovi protivnici tvrde da proučavanje stila počiva na dvjema nepomirljivim pretpostavkama:1) razdvajanje forme od pozadine, što omogućuje izdvajanje neke formalne sastavnice

(njezino opisivanje)2) organskoj povezanosti forme i pozadine, što omogućuje interpretaciju neke

stilitičke činjenice

u biti, tradicionalan pojam stila, koji su lingvisti i književni teoretičari osudili kao apsurdan i neodrživ, zasniva se na dualizmu. Meta njihova napada je razlikovanje misli i izraza koji omogućuju sinonimiju

pojam izraza pretpostavlja postojanje sadržaja odvojenog od tog izraza. Otuda koncepcija izraza kako dodatka i ornamenta i poimanje jezika kao prijevod misli izražajnim sredstvima

dualizam sadržaja i forme, bio je prisutan i u Aristotela u paru mythos (povijest, tema) i lexis (izraz) po Aristotelu(„Poetika“): „izraz je očitovanje smisla u riječi“ -nasljeđujući retoriku, stilistika je nastavila dualizam između inventio i elocutio boreći se sa stilističkim dualizmom jezični opis šezdesetih godina htio je uspostaviti stilistiku jezičnog i

misaonog jedinstva u važnom članku „Kategorije misli i kategorije jezika“ (1958.) Benveniste tvrdi da je misao bez jezika

nejasna i neodređena te da postaje neizreciva. Jezična forma je uvjet prenosivosti i ostvarivosti misli. ta teza o neraskidivom jedinstvu misli i jezika dokida tradicionalno načelo sinonimije to sve dovodi do istraživanja o književnom jeziku u dva pravca: s jedne strane prema jezičnom opisu – objektivan i sustavan, lišen svake interpretacije s druge strane prema stilistici – dubinska, otvorena interpretacija koja povezuje oblike i teme, opsesije i

mentalitete oba ta pravca dovela su do povratka stila


4. Norma, odstupanje, kontekst problem stilistike, kako je to uočio Fish, bio je njezina kružnost: interpretacija je pretpostavljala opis, a opis

je pretpostavljao interpretaciju da se to riješi, literati obilježeni teorijom i lingvistikom razmišljali su ne bi li bilo dovoljno ići na iscrpnost

i sve opisivati prema tom modelu, najpoznatija je studija članak Jakobsona i Lèvy-Straussa o „Mačkama“ (1962.) prigovor Riffaterrea (1966.)

o „kategorije jezičnog opisa nisu nužno relevantne s književnog stajališta“

o prigovor se odnosio na relevantnost ili književnu valjanost lingvističkih kategorija što su ih

Jakobson i Levy-Strauss koristili

strukturalna lingvistika namjeravala je ukinuti stilistiku i zamijeniti razmišljanja o pjesnikovom stilu objektivnim opisom i formalnim izučavanjem jezika pjesme

tradicionalno pojmovi norme i odstupanja omogućavali su rješavanje pitanja književne relevantnosti neke jezične značajke. Stil je odstupanje u odnosu na korištenje koje se u jeziku smatra normalnim. No, kod Jakobsona, pojam stila je nestao, a s njim i par norma-odstupanje

Riffaterre ne želi odustati od stila i želi kao spasiti. U svom članku „Kriteriji za analizu stila“ (1960) izjavljuje: „stil se poima kao ekspresivno naglašavanje koje se pridodaje informaciji koju prenosi jezična struktura, bez promjene njezina smisla“

Stil je i ovdje shvaćen kao ornament, dodatak, on naglašava značenja drugim sredstvima, u prvom redu izražajnim sredstvima – stil kao odjeća, maska ili šminka

Naišao na prigovore te pojašnjava svoju definiciju u kojoj je želio izbjeći da definicija stila kao naglašavanja pretpostavlja načelo sinonimije. Tako prelazi s pojma odstupanja u odnosu na normu na pojam odstupanja u odnosu na kontekst.

S Riffaterreom više ne izranja stari retorički smisao stila, već klasični i tradicionalni smisao, smisao elokucijske retorike u kojoj se u prvi plan probijaju trop i figura nauštrb podjele stilova u tri skupine

Kasnije Riffaterre izbjegava govoriti o stilu. Njegova „strukturalna stilistika“, kako ju je tada nazivao, prepustit će mjesto „semiotici poezije“

5. Stil kao smisaoSpitzerova stilistika temelji se na načelu organskog jedinstva misli i jezika, istodobno sa stajališta kolektiva i sa stajališta

pojedinca želio izgraditi „most“ između lingvistike i književne povijesti stil ne posjeduje ništa od svjesnog autorovog izbora nego izražava „psihološki korijen“ stilska značajka nudi se interpretaciji kao individualni ili kolektivni simptom kulture u jeziku baš kao i u povijesti umjetnosti, taj simptom se vezuje uz neki detalj ili fragment Spitzer se poziva na hermeneutički krug kao sponu između perifernih detalja i stvaralačkog načela On pridodaje jednaku važnost jezičnom detalju i smislu umjetničkog djela pokušavajući poistovjetiti

individualno viđenje svijeta s kolektivnim Ta teorija stila kao misli počiva na pretpostavci o dubokoj povezanosti jezika i misli Optuživan da zanemaruje književnost i da iznova podmuklo uvodi dualizam

Stil prema Georgesu Molinièu


stil se ne odnosi na supstancu sadržaja (piščeva ideologija), ali se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvučni materijal), a uvijek na formu sadržaja (argumentacijska mjesta) te formu izraza (figure, distribucija teksta)

tako se stil nalazi u temi (forma sadržaja), a tema u stilu (forma izraza) to je lukav način da se stilistika uspostavi izvan lingvistike

6. Povratak stila stil je uspio preživjeti napade lingvistike kako odgovoriti prigovoru protiv sinonimije: reći isto na drugi način znači reći nešto drugo? tradicionalan pojam stila pretpostavljao je i pojam sinonimije. Da bi bilo stila, potrebno je da se ista stvar

može reći na više načina: to je načelo može li se zadržati razlikovanje teme (ono što se kaže) i stila (kako se kaže), ne upadajući pritom u

dualizam? Nelson Goodman (filozof) rješava to u članku „Status stila“ (1975.) sinonimija bez koje se stil čini nezamislivim, zapravo uopće nije neophodna za postojanje stila, odnosno za

legitimnost stila kao kategorije sinonimija je dovoljna za postojanje stila, no to znači zahtijevati previše, preskupo platiti rješenje: da bi se stil spasio nije potrebno vjerovati u točnu i apsolutnu sinonimiju, već priznati da postoje

različiti načini da se kažu vrlo različite stvari. Stil jednostavno pretpostavlja da varijacija sadržaja ne podrazumijeva jednaku varijaciju forme, tj. odnos sadržaja i forme nije u vije u oba smjera jednoznačan

pastiši dokazuju stil postoji neka srodnost u djelima istog autora pa čak i škole ili razdoblja, iako se bave različitim temama više djela na istu ili gotovo istu temu mogu imati različite stilove, a više djela na različite teme mogu imati

isti stil Goodmanov zaključak: zbog odustajanja od sinonimije, stil i tema ne prestaju činiti cjelinu Naivno i nedovoljno načelo „postoji više načina da se kaže isto“ zamjenjuje se liberalnijom i odmjerenijom

pretpostavkom „postoje vrlo različiti načini da se kaže približno isto“

7. Stil i egzemplifikacija po Goodmanu stil kao potpis primjenjuje se na pojednica i na pokret ili školu te na društvo: na svakoj od tih

razina, on omogućava pripisivanje djela Jednostavnije rečeno, stil je paket indeksa koji omogućuju odgovore na pitanja: „Tko?“, „Kada?“, „Gdje?“ Goodman radije koristi termin egzemplifikacija nego indeks egzemplifikacija – referiranje uzorkom na neku od značajki tog uzorka. Primjer se referira na određene

klase kojima pripada ili na određena svojstva koja posjeduje, a kada neki predmet egzemplificira neku klasu ili svojstvo, ta klasa se i to svojstvo u obrnutom smislu primjenjuju na taj predmet

(detoniraju ga, predikat su mu): „Ako moja vesta egzemplifira „zelenu“ boju, onda „zelena“ detonira boju moje veste, „zelena“ je predikat mojoj vesti

Genette povezuje i poistovjećuje pojmove stila i egzemplifikacije (posuđuje ih od Goodmanna) to mu omogućilo da izmiri poetiku i stilistiku u okviru „skice za semiotičku definiciju stila“ koju je

ponudio u djelu „Fikcija i dikcija“ prema Genetteu egzemplifikacija pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao izraz, evokaciju,

konotaciju stoga on predlaže novu definiciju stila: stil je egzemplifikacijska funkcija duskurza, koja se suprotstavlja

njegovoj denotativnoj funkciji“ polarnost denotacije i egzemplifikacije podsjeća na polarnost značenja i smisla


8. Norma ili agregat lingvisti su tražeći iscrpan opis književnog teksta, stil sveli na sredstvo pristupanja književnim

univerzijama. No, govor se već vratio u prvi plan lingvistike, kao i stilistike: obje se više bave jezikom na djelu nego potencijalnim jezikom, a pomirila ih je pragmatika, nova grana lingvistike

kao što u lingvistici postoji samo govor, tako se može reći da u stilistici postoje samo pojedinačni stilovi Tri aspekta stila koja su izdržali napad teorije:

1) stil je formalna varijacija na neki (manje-više) stabilan sadržaj2) stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje identifikaciju i prepoznavanje (više

intuitivno nego analitičko) autora3) stil je izbor između više „pisama“

jedino stil kao norma, propis ili kanon nije rehabilitiran. U svim ostalim slučajevima, stil je svoje postojanje dokazao.

5. Genette, G. (2002) Fikcija i dikcija, u: Fikcija i dikcija, Zagreb, str. 9-29. književnost je umjetnost jezika Roman Jakobson kao predmet poetike nije vidio književnost kao običnu, empirijsku činjenicu, već

je poetika za njega bila literarnost, definirana kao „ono što od neke verbalne poruke čini umjetničko djelo“

literarnost je estetski aspekt književne prakse za Jakobsona pitanje predmeta poetike istodobno dodiruje dvije „specifične različitosti“: onu koja

odvaja umjetnost od jezika drugih umjetnosti i onu koja je odvaja od drugih svrsta verbalnog iskaza

specifičnost literarnosti kao umjetnosti bilo bi pisanje u odnosu na govor, budući da je književnost vezana uz napisani jezik

esecijalna poetika: o karakteristična za zatvorene poetike

o načelo: neki tekstovi su literarni po svojoj biti ili prirodi, i literarni su zauvijek, dok drugi nisu

kondicionalna poetika: o karakteristična za otvorene poetike

povijest poetike pokazuje da je ona podijeljena između 2 moguća kriterija - tematskog i formalnog povijest esencijalne poetike može se opisati kao dugi i veliki napor prijelaza od tematskog prema

formalnom kriteriju ili barem kao stvaranje mjesta za drugi kriterij uz onaj prvi Aristotelova ilustracija esecijalne poetike dominirala je literarnom sviješću Zapada preko 20

stoljeća Aristotel je spoznao nedostatak specifičnosti literarne prakse, te je odlučio razriješiti na

najradikalniji način - poiesis i mimesis poiesis: na grčkom ne označava samo „poeziju“, već „stvaranje“, a sam naslov Poetika označava

da je predmet tog traktara način na koji jezik može biti ili postati sredtvo stvaranja (proizvodnje) nekog djela


uspostavio je podjelu između 2 funkcije jezika - uobičajene, odnosno govora (legein; ističe retoriku; služi informiranju, propitivanju, uvjeravanju, naređivanju, obećavanju...) i umjetničke (poiein; ističe poetiku; proizvodnja djela)

prema Aristotelu, jezikom se može stvarati jedino ako služi kao sredtsvo prenošenja mimesisa, odnosno predstavljanja ili simulacije zamišljenje radnje i događaja; jedino ako služi izmišljanju priča

jezik je stvaratelj kada se nalazi u službi fikcije za Aristotela, kreativnost pjesnika se ne očituje na verbalnoj razini, već na razini fikcije, odnosno

invencije i organizacije priče ono čime se pjesnik bavi nije dikcija, nego fikcija Pjesnik je više Pjesnik po fikciji koju izmišlja, nego po stihovima koje sastavlja

područje fikcije dijeli se na 2 načina predstavljanja - narativno i dramsko, i na 2 razine digniteta predstavljenih tema: plemeniti i vulgarni, iz čega proizlaze ona 4 roda - tragedija (plemenita tema i dramski način), epopeja (plemenita tema i narativni način), komedija (vulgarna tema i dramski način) te parodija (vulgarna tema i narativni način), koja je naslijedio roman

najsigurniji način da poezija izbjegne rizik razvodnjavanja u običnoj upotrebi jezika i postajanja umjetničkim djelom je narativna ili dramska fikcija

ući u fikciju znači izaći iz uobičajenoga područja vježbanja jezika, označenog brigom za istinu ili uvjeravanje koji zapovijedaju pravilima komunikacije i deontologije diskursa

fikcijska izjava nije ni istinita ni pogrešna - ona je iznad toga ako postoji jedno i samo jedno sredstvo kojim se jezik može nametnuti umjetničkom djelu, ono je

bez sumnje fikcija u fikciji imammo posla ne s izjavama realnosti, već s fikcijskim izjavama u kojima pravi „ja“ nije

autor ni narator, već fikcijsko lice, čije motrište i prostorno-vremensko određenje upravljaju cijelom pričom, sve do gramatičkih detalja rečenice te a fortiori dramskim tekstom

u lirskoj poeziji riječ je o izjavama realnostima, dakle i o autentičnimn jezičnim radnjama čiji izvor ostaje neodređen jer se „lirika“ ne može sa sigurnošću identificirati ni s pjesnikom osobno, a ni s bilo kojim drugim određenim subjektom

navodni izricatelj lirskog teksta nije nikada stvarna osoba, već ili neka fiktivna osoba (u fikciji) ili neko neodređeno „ja“ (u lirskoj poeziji), što na neki način čini ublaženi oblik fikcije

Jakobson poetsku funkciju definira kao naglasak teksta u njegovoj verbalnoj formi, koja se smatra najperceptibilnijom i na neki način neprijelaznom

prema Jakobsonu u poeziji „komunikacijska funkcija, zajednička običnom i emocionalnom jeziku, smanjena je na minimum“ u korist fukcije koja se od tada može nazivati samo estetskom, a na temelju koje se imobilizira u samodovoljnom postojanju umjetničkog djela

kriterij bilo kakve literarnosti je subjektivan i nemotiviran litetarni je svaki tekst koji izaziva estetsko zadovoljstvo neki je tekst literaran za onoga tko se više veže uz njegovu formu nego uz njegov sadržaj, za

nekoga tko, primjerice, cijeni njegovu redakciju, odbijajući ili zanemarujući njegovo značenje termin stil za nas je očito ključ poetskog ili literarnog kapaciteta svih vrsta tekstova ovdje je riječ o kapacitetu svakog teksta čija prvobitna funkcija nije bila estetska, već primjerice

didaktička ili polemička


ako su neka epopeja, tragedija, sonet ili roman literarna djela - oni to nisu zbog estetskog vrednovanja, pa bilo ono i univerzalno, već zbog prirodnih osobina, poput fikcionalnosti ili poetske forme

literarnost, budući da je višeslojna, traži pluralističku teoriju koja razmatra različite načine kojima jezik izbjegava i nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu smatrati estetskim predmetima

ljudski jezik poznaje 2 režima literarnosti: o konstitutivni - vladadvama tipovima literarnih praksi: fikcijom (narativnom i dramskom) i

poezijom, bez štete za njihovu eventualnu koliziju u fikciju u poetskoj formio kondicionalni

fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno nameće imaginarnim karakterom predmeta, a dikcijska formalnim obilježjima ne nauštrub amalgamiranosti i pomiješanosti

RežimKriterij

Konstitutivni Kondicionalni

Tema FIKCIJA

Komentar* DIKCIJAPOEZIJA PROZA

fikcijski tekst ne vodi ni k jednoj izvantekstovnoj stvarnosti, svako pozivanje na stvarnost (S. Holmes je živio u Baker street 221b) pretvara se u fikcijski element

on je stoga neprijelazan jer bića na koja se na koja se izjave primjenjuju ne postoje izvan njih te nas tako upućuju na beskrajnu cirkularnost

neprijelaznost stvara tekst kao autonomni predmet, a njegov odnos prema čitatelju ostavlja kao estetsku relaciju u kojoj je smisao nedjeljivi dio forme

ne-fikcijski prozni tekst može izazvati estetsku reakciju koja ne drži do forme, već do sadržaja: stvarna radnja ili događaj o kojem piše neki povjesničar ili autobiograf može biti primljen i cijenjen kao estetski predmet, neovisno o načinu na koji je ispričan

estetski predmet nije isto što i djelo moguće je odvajanje pripovijesti i priče te autentičnog i fikcijskog, ali to je odvajanje čisto

teorijsko - svaka priča u svoju pripovijest uvodi „zaplet“ koiji sam po sebi znači ulazak u fikciju i/ili dikciju

estetska se vrijednost nekog događaja (izvan bilo kakve naracije ili dramske predstavljenosti) ne može dodijeliti niti jednom tekstu jer tekst bilo koje priče ili drame uvijek odaje fikciju ili dikciju, odnosno (najčešće) njihovu međusobnu suradnju, čija se ukupna uloga i podjela ni u kom slučaju ne mogu izmjeriti

djela su proizvodi intencionalno estetičkog karaktera - nisu tek dio estetske kategorije nego i umjetničke

termin umjetničko djelo implicira estetsku namjeru

* Komentar je upotrijebljen umjesto termina forma jer je šireg značenja.


područje književnosti nedvojbeno je previše usko da bismo na njemu mogli valjano utvrditi odnose estetskoga i umjetničkog

6. Goodman, N. (2008) Riječi, djela, svjetovi i Status stila, u: Načini svjetotvorstva, Zagreb, str. 11-43

1. Pitanja - u djelu Ernsta Cassirera važne bi se teme mogle sažeti kao bezbrojni svjetovi stvoreni ni iz čega

upotrebom simbola- PITANJA: U koje točno smislu postoji mnogo svjetova? Što prave svjetove razlikuje od patvorenih?

Od čega se svjetovi stvaraju? Kako se stvaraju? Koju ulogu u njihovu stvaranju imaju simboli? Kako je svjetotvorstvo povezano sa spoznavanjem?

2. Verzije i vizije - Wiliam James – A pluralistic Universe (Pluralistički svemir)- analizira opreku između monizma i

pluralizma: ako postoji samo jedan svijet, onda on obuhvaća mnoštvo suprotstavljenih aspeketa, a ako postoji mnogo svjetova, njihov zbroj je jedan; jedan se svijet može promatrati kao mnogo svjetova, i obrnuto

- »Sunce se stalno kreće« i »Sunce se nikad ne kreće« - te su tvrdnje u opreci, no ne opisuju različite svjetove, već ih smatramo elipsama tvrdnji kao što su »U okviru referencije A Sunce se stalno kreće« i »U okviru referencije B Sunce se nikad ne kreće«, koje mogu biti istinite za isti svijet

- ograničeni smo na načine opisivanja onoga što se opisuje, naš se univerzum sastoji od tih načina, a ne od stanovita svijeta ili svjetova

- dimenzije različistosti u prikazima svijeta (znanost, slikarstvo, književnost za razliku od naših opažanja i dojmova)

- kontrastne verzije svijeta mogu se relativizirati: svaka je ispravna pod danim sustavom – za danu znanost, danog umjetnika ili danog opažatelja i situaciju s jedne je strane opisivanje i oslikavanje »svijeta«, a s druge govor o opisima i slikovnim prikazima

- »svijet« ovisi o ispravnosti i pretpostavlja se da je on ono što sve ispravne verzije opisuju; sve što naučimo o svijetu sadržano je u njegovim ispravnim verzijama

- iz mnogih se razloga ispravni opisi, slikovni prikazi i percepcije svijeta, načini kako svijet jest ili samo verzije mogu tretirati kao naši svjetovi

- U kojem netrivijalnom smislu postoji mnogo svjetova? U tome da su mnoge verzije svijeta neovisno zanimljive i važne, bez ikakva zahtjeva ili pretpostavke svedivosti na istu osnovu

- kad bi se sve ispravne verzije mogle svesti samo na jednu tada bi se uz neki slabašan privid uvjerljivosti mogla smatrati jedinom istinitom o jedinome svijetu

- potpuna i isključiva svedivost na fiziku ili bilo koju drugu jednu verziju znači odreći se gotovo svih drugih verzija (pluralisti prihvaćaju i druge verzije, ne samo fiziku)

- dakle, postoje oprečne ispravne verzije koje nisu svedive na jednu, a njihovo jedinstvo treba tražiti u određenom općem ustroju koji ih obuhvaća; Cassirer poduzima potragu ukrižano-kulturnim (cross-cultural) proučavanjem razvoja mita, religije, jezika, umjetnosti i znanosti

- Goodmanov je pristup analitičko proučavanje vrsta i funkcija simbola i simboličkih sustava

3. Koliko čvrst temelj?


- ne-kantovska tema brojnosti svjetova u bliskome je srodstvu s kantovskom temom ništavosti pojma čistoga sadržaja (prva nam uskraćuje jedinstven svijet, a druga zajedničku tvar od koje se svjetovi stvaraju)

- nepobitna argumentacija protiv opažanja bez koncepcije, protiv onoga čistoga danoga, apslotune neposrednosti, bila je često izlagana- učinili su to Berkeley, Kant, Cassirer, Gombrich, Bruner i drugi

- koncepcija bez opažanja je prazna, a opažanje bez koncepcije je slijepo; možemo imati riječi bez svijeta, ali ne i svijet bez riječi i drugih simbola

- mnoge tvari (materija, energija, valovi, pojave...) od kojih se svjetovi stvaraju, stvaraju se zajedno sa svjetovima i to od drugih svjetova jer svjetotvorstvo uvijek počinje od već postojećih svjetova (stvaranje je prerada)

- društvene i pojedinačne povijesti izgradnje svjetova proučavaju antroplogija i razvojna psihologija, a u potragu za nekim općim ili nužnim početkom upušta se teologija

4. Načini svjetotvorstva a) Sastavljanje i rastavljanje- od ta dva pojma se svjetotvorstvo sastoji i oni su često združeni: s jedne strane od dijeljenja cjelina na dijelove i vrsta na podvrste, od raščlambe skupova na sastavna obilježja, od razlikovanja, a s druge strane sastavljanja cjelina i vrsta od dijelova te članova i podrazreda, od kombiniranja obilježja u skupove i od povezivanja- takvo sastavljanje i rastavljanje ostvaruje se, podupire ili učvršćuje primjenom oznaka: imena, predikata, gesti, slika itd. - identifikacija se temelji na ustroju u entitete i vrste (različiti »ti i ti« mogu biti isto »ovo i ono« ono što pokazujemo ili na što upućujemo, verbalno ili na drugi način, mogu biti različite pojave, ali isti predmet, različiti gradovi, ali ista država, različiti članovi, ali isti klub ili različiti klubovi, ali isti članovi...)- svjetovi se mogu razlikovati prema tome da nešto od onoga što pripada jednom svijetu ne pripada drugomu- svijet može biti heterogen ili monoton ovisno o tome kako se događaji sortiraju u vrste: npr. kad se kaže da se pokus ponavlja, u biti se ponavljaju sva ona obilježja pokusa koja su prema određenoj teoriji važna, tj. pokus se ponavlja kao primjer te teorije- indukcija zahtijeva da se neki razredi uzmu kao relevantne vrste, a drugi iz toga isključe, a svjetovi se razlikuju prema tim relevantnim vrstama koje obuhvaćaju

b) Isticanje- svi svjetovi sadrže iste razrede koji su različito sortirani na relevantne i irelevenatne vrste (neke relevantne vrste jednoga svijeta prisutne su u drugome kao irelevantne)- među svjetovima važne su i razlike u emfazi ili naglasku- neki od najupadljivijih kontrasta emfaze nalaze se u umjetnosti (to je odmak od relativne prominentnosti koju pridajemo nekolicini obilježja u aktualnome svijetu našega svakodnevnoga viđenja)- razlike u emfazi zapravo su razlika u prepoznavanju relevantnih vrsta (nekoliko prikaza iste teme mogu je smjestiti u sklad s različitim kategorijskim shemama)- umjetnička djela ilustriraju relevantne vrste (egzemplificirana ili izražena obilježja ili vrste mogu biti vrlo različiti čak i ondje gdje se podudaraju područja primjene opisanih ili oslikanih stvari)- egzemplifikacija i ekspresija kreću se u suprotnome smjeru od denotacije- tj. od simbola do njegova doslovnoga ili metaforičkoga obilježja umjesto do nečega na što se simbol odnosi, no one su isto toliko simboličke referencijalne funkcije i sredstva svjetotovorstva


c) Sređivanje- svjetovi se mogu razlikovati i prema sređivanju (npr. svjetovi različitih konstrukcijskih sustava razlikuju se prema redu derivacije)- svjetovi se prema svom derivacijskom sređivanju crta i točaka razlikuju od nederivacijski sređenoga svijeta svakodnevnog diskursa- sređivanja se mijenjaju prema okolnostima i ciljevima- za perceptivno ili kognitivno rukovanje golemom količinom građe važna su prikladna sređivanja i grupiranja- neki se načini ustroja ugrađuju u određeni svijet (npr. dan je podijeljen na 24 sata)

d) Brisanje i dopunjavanje- podrazumijeva odbacivanje stare građe i opskrbu novom- naša sposobnost predviđanja neograničena je, a ono što uočimo obično se sastoji od važnih fragmenata i naznaka koji trebaju pozamašnu dopunu- npr. događa se da osoba koja vlada dvama jezicima zapamti naučeni popis stavki, a zaboravi na kojemu je jeziku popis- kod onog što smo opazili ili zapamtili otklanjamo ono što se ne može uklopiti u akrhitekturu svijeta koji gradimo- znanstvenik također odbacuje ili pročišćava većinu entiteta i događaja svijeta običnih stvari i nastoji izgraditi svijet koji se ravna prema njegovim izabranim pojmovima i pokorava njegovim univerzalnim zakonima- npr. zamjena tzv. analognog tzv. digitalnim sustavom artikulacijom izdvojenih koraka uključuje brisanje (rabiti digitalni termometar koji očitava desetine stupnja znači ne prepoznavati temp. između 90 i 90.1 stupnja)- najspektakularniji su oni slučajevi dopunjavanja s kojima se susrećemo u opažanju kretanja – ono katkad proizlazi iz zamršena i obilna dopunjavanja fizičkih podražaja- »fenomen fi« - kad se, pod pažljivo nadziranim uvjetima, dvije točke svjetla jedna blizu drugoj naizmjence pale i gase, promatrač obično vidi neprekinuto kretanje točke svjetla od prve do druge pozicije (smjer kretanja nije se mogao odrediti prije paljenja drugog svjetla)- Paul Kolers – pokazao da se, ako je prva podražajna točka okrugla, a druga kvadratna, pokretna točka koju promatrač vidi glatko preobražava iz kruga u kvadrat- smjesti li se između dviju podražajnih točaka neka svjetlosna pregrada, pokretna će je točka zaobići

e) Izobličenje- promjene preoblikovanja ili izboličenja mogu se smatrati ili ispravcima ili iskrivljenjima (npr. vid produljuje crtu koja na krajevima ima trokutaste vrhove usmjerene prema unutra, a skraćuje fizički jednaku crtu koja na krajevima ima trokutaste vrhove usmjerene prema van)

5. Nevolja s istinitošću Koji su kriteriji uspješnosti u stvaranju kakva svijeta?- istinitost se ne može odrediti ni provjeriti slaganjem sa »samim svijetom« - uz različite svjetove idu različite istine, nejasna priroda slaganja između verzije i svijeta odvojenoga od nje- vjerovanja su ukovirena u pojmove nadahnute pravilima (npr. isitina o obujmu i tlaku u svijetu opservacije razlikuje se od one u svijetu teorije – opservacijski obujam i ops. tlak različita su svojstva od teorijskog obujma i teorijskog tlaka)- isitina je povodljiv i poslušan sluga


- znanstvenik koji pretpostavlja da je jednodušno posvećen potrazi za istinom vara samog sebe, traži sustav, jednostavnost, djelokrug i kad je u tome zadovoljan, kroji istinu prema odgovarajućoj mjeri- istina se odnosi samo na ono što se kaže, a doslovna istina samo na ono što se doslovno kaže, a svjetovi se stvaraju onime što se kaže doslovno i metaforički, onime što se egzemplificira i izrazi- u znanstvenoj je raspravi važnija doslovna istina, a u pjesmi ili romanu metaforička ili alegorijska- za neverbalne je verzije (pa čak i za verbalne bez tvrdnje) istinitost relevantna – npr. slike i predikati nemaju istinosnu vrijednost i mogu prikazivati i denotirati neke stvari, a ne neke druge, dok tvrdnja ima istinosnu vrijednost te je, ako je za bilo što istinita, istinita za sve- od istinitosti su važnije ispravnost, uvjerljivost, kompaktnost, obuhvatnost, informativnost i ustrojbena moć cjelokupnoga sustava

6. Relativna stvarnost- stvarni svijet – svijet jedne od alternativnih ispravnih verzija, a svi drugi svjetovi su verzije toga istog svijeta koji se razlikuje od standardne verzije - za prosječnoga čovjeka većina verzija iz znanosti, umjetnosti i percepcije na određene načine odstupa od poznatoga, upotrebljivog svijeta koji je on sastavio od fragmenata znanstvene i umjetničke tradicije te na osnovi vlastite borbe za opstanak upravo se taj svijet najčešće uzima kao stvaran jer je stvarnost uvelike pitanje navike- naša se strast za jednim svijetom, u različitim vremenima i u različite svrhe, zadovoljava na mnogo načina

7. Bilješke o spoznavanju- rast spoznaje proizlazi iz boljega razumijevanja (raspon razumijevanja ili povećanje oštrine uvida, a ne promjena vjerovanja)- ako se svjetovi isto toliko stvaraju koliko i nalaze, onda je i spozanavanje isto toliko prerađivanje koliko i izvješćivanje- spoznavanje obuhvaća sve spomenute oblike svjetotvorstva

11-29 (OSTATAK JE NA KOPIJI)

7. Guiraud, P. (1964) Stilistika, Sarajevo, str. 5-66. 5-43 (NA KOPIJI)

FONETIKA IZRAZA / FONOSTILISTIKAOkvir fonostilistike (shema k. Bulhera, prema N.F.Trubeckoju ''Principi fonologije''):

1. Reprezentativnu fonologiju (pojmovna), koja proučava foneme kao objektivne elemente jezika koji pripadaju gramatici.

2. Apelativnu fonologiju (impresivna), koja proučava fonetske varijacije s obzirom na poseban utisak na slušatelja.

3. Ekspresivnu fonologiju, koja proučava varijacije kao posljedicu temperamenta i spontanog držanja pojedinca koji govori.

Apelativna i ekspresivna fonologija predmet su fonostilistike kojoj je cilj sastaviti inventar postupaka prikladnih za otkrivanje ekspresivnosti. To se odnosi na akcente, intonaciju, produžavanje, pojačavanje i slično.

Fonostilistika počiva na pojmu fonostilističkih varijanti; u onoj mjeri u kojoj slobodno raspolaže izvjesnim foničkim elementima govornog sistema, jezik se može njima koristiti u stilističke svrhe.


U francuskom, npr., akcent intenziteta nema nikakve funkcionalne vrijednosti, on ne određuje značenje riječi za razliku od engleskog, gdje a présent (prezent) i I presént (predstavljam) predstavljaju 2 različite riječi; iz toga proizlazi da francuski može pomicati akcenat unutar riječi, a da ne promijeni njeno značenje i da tako dobije jednu emocionalnu varijantu: odatle razlika između ÉPÓUVANTABLE, s akcentom na drugom slogu, i ÉPOUVANTÁBLE, normalno akcentiranog.J.Marouzeau- pored afektivnog akcenta tipa épóuvantable, još i akcenat za isticanje, koji odvaja jedan značajni element- u im-pos-sible!Intonacija i način govora predstavljaju također stilističke varijante koje definiraju izraz.Jezik raspolaže fonostilističkim varijantama (Bally):

1. PRIRODNI EFEKTI – akcenat, produživanje, pojačavanje, onomatopeja, aliteracija, harmonija...2. EFEKTI PUTEM EVOKACIJE – akcente društvene klase, pokrajine, zanata, arhaični izgovor, dječji,

strani itd.Trubeckoj govori da je razlika između.

A) nesvjesnog i spontanog izgovora kojim se izražava temperament, karakter, fiziološko ili moralno stanje, osjećanja, želje i slično.

B) Umjetnog i svjesnog akcenta koji nastoji prevariti, uvjeriti,laskati mu, nametnuti se (ekspresivne i impresivne vrijednosti)

Ritam, harmonija stiha, raspored glasova pripadaju stilistici izraza.

MORFOLOGIJA IZRAZA- Ograničena kompozicija francuskog jezika (npr. Franc.pommier=jabuka, eng.apple-tree=stablo jabuke);

raspolaže augmentativima i deminutivima afektivne vrijednosti, odbojan prema glomaznim sufiksima- Upotreba gramatičkih kategorija : roda, broja, različitih vrsta riječi

SINTAKSA IZRAZA- Proučavanje vremena i načina- namjera definirati pojmovnu vrijednost sintakse kako bi se istaknuo

stilistički učinak (imperfekta konjunktiva, aorista, historijskog prezenta, infinitiva, imperfekta pripovijedanja, književnih oblika koji zanimaju lingviste)

- Imperfekt konjunktiva u razgovoru zvuči pedantno i smiješno; aorist arhaičan, provincijski ili pretenciozan; historijski prezent daje pripovijedanju živ, kratak, neposredan ton; imperfekt indikativa u naturalističkim romanima

- Rječnik je tijelo stila, struktura rečenica njegova duša

- Petar Guberina razlikuje:a) Stilistiku u pravom smislu riječi (Ballyjeva afektivna stilistika)b) Stilografiju (nauka o sredstvima izraza)

- S.Ullman – važnost reda riječi u rečeniciSEMANTIKA IZRAZA

- Rječnik je glavni izvor ekspresivnosti

- Bally, ''Traktat o stilistici''- problemia) PRIRODNI EFEKTI – vezani za kvalitet glasova i za strukturu riječi, pripadaju fonetici i

morfologijib) EFEKT I PUTEM EVOKACIJE – ovise o tonu, jezicima, rodovima, epohama, društvenim

grupama, pokrajinamac) FIGURE ili PROMJENA ZNAČENJA – glavni izvor ekspresivnosti; figure i tropi, različiti učinci

(afektivan, estetski, književan, komičan, groteskni, jak ili slabiji u jeziku, živ ili manje živ itd.)- Za promjenu značenja vežu se tabu i eufemizam

STILISTIKA IZRAZA: ZAKLJUČAK


- To je proučavanje stilističke vrijednosti izražajnih sredstava

- 2 vrste vrijednosti:a) EKSPRESIVNE – odaju osjećanja, želje, karakter, temperament, društveno porijeklo, položaj osobe

koja govori...b) IMPRESIVNE – izražavaju svjesne namjere, utisak koji želi proizvesti

- Bally stilistika posve ekspresivna, odnosi se na običnu spontanu komunikaciju; kada se proširi na impresivno, počinje proučavati i književni i estetski izraz

GENETIČKA STILISTIKA ILI STILISTIKA POJEDINCAKRITIKA STILA- Treba procijeniti način na koji korisnik ostvaruje stilističke mogućnosti jezika (definiraju specifična

obilježja raznih sredstava izraza u odnosu na druga ili ih promatraju u odnosu na pojedinca ili grupu koja ih koristi)

- Proučavanje jezika s obzirom na naciju predmet je idiomatologije

- Proučavanje individualnog stila (autor, djelo) ili individualiziranog kolektivnog stila (stil roda, epohe) zamišljeno u dvostrukoj perspektivi:a) Jezik kao korpus jezičkih navika posebnih za pojedinc, skup primjera apstraktno promatranihi izvan

njihove konkretne situacije u tekstu (npr. Metafora kod V.Hugoa)b) Riječi, jezik u svojem kontekstu i situaciji

- Idealistička lingvistika Vossler-Spitzerove škole (tzv. škola Literary Stilistics ili Stilistic Criticism) proučava činjenice riječi, kritiku djela u tonalitetu njihova konteksta

- Pozitivistička lingvistika de Saussureove škole proučavanje jezičkih činjenica, želi zadržati autonomnu nauku o stilu (lingvistički oblik, definicije, klasifikacija, zapažanja)

IDEALISTIČKA STILISTIKA: LEO SPITZER- Želi izbjeći podjelu proučavanja lingvistike (jezika) i književnosti (književne povijesti)

- Polazeći od kritike analitičkog racionalizma, Spitzer definira svoj metod (izlaganje):a) Kritika je imanentna djelu. (Bergson i Croce- svako umjetničko djelo jedinstveno i ne može se

mjeriti s drugim)

b) Svako djelo jedna je cjelina u čijem se središtu nalazi duh njegovog tvorca koji predstavlja princip unutarnje kohezije djela. (autorov duh stvara jezik, zaplet i sl.)

c) Svaki detalj mora nam omogućiti da prodremo u središte djela jer je ono cjelina u kojoj je svaki detalj motiviran i uključen.

d) U djelo prodiremo intuicijom (provjerena opažanjima i dedukcijom- čin vjere, rezultat talenta, iskustva i vjere)

e) Rekonstruirano djelo uključeno je u cjelinu.

f) Proučavanje je statističko, ima polaznu tpčku u nekoj jezičnoj crti.

g) Karakteristična crta je individualna stilistička devijacija ( poseban način izražavanja koji odskače od normalnog).


h) Djelo je cjelina koja mora biti shvaćena u svom tonalitetu iznutra (kritika simpatije djela i autora).

OKO LEA SPITZERA- Uoko idealističke književne stilistike osnovana škola – New Stylistics ili Stylistic Criticism (u SAD-u)

- Na čelu te grupe: Damas Alons, Amade Alons, Spoerri, Hatzefeld

- Damaso Alonso razlikuje 6 osnovnih tipova prema relativnoj važnosti afektivnosti, inteligenciji, mašti, ali inzistira na intuitivnom karakteru interpretacije

- Spoerri traži, iza oblika osnovnog piščevog stava prema životu, njegovu ''viziju svijeta''

- Hatzfeld proučava stilove epoha, stavljajući akcenat na odnose umjetnosti i književnoga oblika (arhitektura, slikarstvo, književnost- razna sredstva za izražavanje iste povijesne situacije čiji stilovi paralelno evoluiraju)

- Stil je jezično i svako drugo odstupanje (stil namještaja, sporta, života, razdoblja...)

- Svako lingvističko odstupanje odgovara nekoj devijaciji od norme

- S.Dresden : stil je totalitet djela, u stilu nalazimo djelo i stvaraoca koji je djelo

SAUSSUREOVA STILISTIČKA KRITIKA- Spitzer podsjeća:

a) Kritika mora biti unutrašnja i mora se staviti u središte djela, ne oko njega.b) Princip djela je u autorovu duhu, ne u materijalnim okolnostima.c) Djelo mora pružiti svoje vlastite kriterije za analizu i racionalionalističke su kritike samo

proizvoljne apstrakcije.d) Jezik je odraz autorove ličnosti i ostaje nerazdvojan od svih drugih sredstava izraza kojima autor

raspolaže.e) Djelo je pristupačno samo intuicijom ili simpatijom.

- Važno smjestiti se u središte djela; istraživanja prema 3 tipa studija:1. Studije koje se bave upotrebom izoliranih sredstava izražaja (npr.metafora kod Hugoa)2. Studije koje se odnose na stanja jezika, na jezik epohe, rodova i koje se više zasnivaju na detaljnim

jezičnim inventarima(npr. ''Povijest francuskog jezika'' Ch.Bruneaua)3. Studije o stilu autora

BILANS GENETIČKE STILISTIKE- Popis djela i autora koji su bili predmet stilističkih studija


8. Jakobson, R. (2008) Govorni događaj i funkcije jezika, u: O jeziku, str. 105-117.

Poetika se u prvom redu bavi pitanjem Što verbalnu poruku čini umjetničkim djelom? Poetici pripada vodeće mjesto u studiju književnosti. Poetika se bavi temama verbalne strukture. Budući da je lingvistika opća znanost o verbalnoj strukturi, poetika se može smatrati sastavnim dijelom lingvistike. No, očito je da mnoga sredstva koja poetika proučava nisu ograničena na verbalnu umjetnost, jer mnoga pjesnička obilježja pripadaju ne samo znanosti o jeziku nego i cjelokupnoj teoriji znakova, tj. općoj semiotici. To vrijedi ne samo za verbalnu umjetnost nego i za sve raznolike aspekte jezika. Lingvistika, na koncu, istražuje sve probleme odnosa između diskurza i „univerzuma diskurza“.

Književni studij, s poetikom kao svojim žarištem, sastoji se – poput lingvistike – od dvaju skupova problema: Sinkronije i Dijakronije.(Sinkronijski opis obuhvaća ne samo književnu proizvodnju nego i onaj dio književne tradicije koji je za tu fazu ključan. Izbor klasika i njihova reinterpretacija od strane nekog novog trenda temeljni je problem sinkronijskog studija književnosti. Sinkronijska poetika ne smije se brkati sa statikom.)

Jezik se mora istražiti u svoj raznolikosti funkcija. Skiciranje tih funkcija zahtijeva sažet pregled sastavnih čimbenika u svakome govornom događaju, u svakome činu verbalne komunikacije:

KONTEKST POŠILJATELJ PORUKA PRIMATELJ

KONTAKTKOD

(POŠILJATELJ šalje PORUKU PRIMATELJU. Da bi bila djelotvorna, poruka iziskuje KONTEKST na koji se odnosi, koji je shvatljiv primatelju i koji je bilo verbalan bilo takav da se može verbalizirati; zatim KOD koji je u cijelosti ili bar dijelom zajednički pošiljatelju i primatelju; i naposljetku, KONTAKT – fizički kanal i psihološka veza između pošiljatelja i primatelja – koji obojici omogućuje ulazak u komunikaciju i ostajanje u njoj.)

Svaki od tih šest čimbenika određuje različitu funkciju jezika. Verbalna struktura poruke u prvome redu ovisi o prevladavajućoj funkciji. Iako je tu u pitanju usmjerenost na referent, orijentacija prema KONTEKSTU – tzv. REFERENCIJALNA, „denotativna“, „kognitivna“ funkcija – glavna zadaća brojnih poruka, pozornost lingvist mora uzeti u obzir i popratno sudjelovanje drugih funkcija u takvim porukama.

Tzv. EMOTIVNA ili „ekspresivna“ funkcija, usredotočena na POŠILJATELJA, ima za svrhu izravno izražavanje govornikova stava spram onog o čemu govori. Ona naginje tomu da proizvede dojam određene emocije. Čisto emotivni sloj jezika čine uzvici.

Usmjerenost na PRIMATELJA – KONATIVNA funkcija – nalazi svoj najčešći gramatički izraz u vokativu i imperativu, time odstupa od imeničkih i glagolskih kategorija.

Tradicionalni model jezika, kakav je objasnio Bühler, bio je ograničen na tri funkcije: emotivnu, konativnu i referencijalnu; i na tri vrha tog modela: prvo lice pošiljatelja, drugo lice primatelja i „treće lice“.

Usmjerenost na KONTAKT – FATIČKA funkcija – može se izraziti obilnom razmjenom ritualiziranih formula tj. čitavim dijalozima kojih je jedina svrha produženje komunikacije. U modernoj logici uvedeno je razlikovanje između dviju razina jezika: „predmetnog jezika“ [object language], koji govori o predmetima, i „metajezika“, koji govori o jeziku. Kad god pošiljatelji i primatelj osjete potrebu provjeriti rabe li isti kod, govor se tad usredotočuje na KOD: vrši METAJEZIČNU funkciju (tj. funkciju tumačenja). Usmjerenost (Einstellung) na PORUKU kao takvu, usredotočenost na poruku radi nje same, POETSKA je funkcija jezika. Ta se funkcija ne može proučavati odvojeno od općih problema jezika. Poetska funkcija nije jedina funkcija verbalne umjetnosti, već samo njezina prevladavajuća funkcija. Lingvistika se pri bavljenju

Tekst donosi Jakobsonov model govornog događaja s njegovih šest čimbenika i šest odgovarajućih funkcija, pri čemu se funkcija definira kao usredotočenost na jedan od čimbenika. Stupanj važnosti svake funkcije i potencijalna prevlast jedne od njih određuju različite žanrove i načine uporabe jezika.


poetskom funkcijom ne može ograničiti na područje poezije. Osobitosti različitih pjesničkih žanrova podrazumijevaju različit stupanj sudjelovanja drugih verbalnih funkcija uz dominantnu poetsku funkciju. Epska poezija usredotočena je na treće lice, uključuje referencijalnu funkciju, lirska poezija usmjerena je na prvo lice, a povezana je s emotivnom funkcijom. Shema 6 funkcija jezika:

REFERENCIJALNA EMOTIVNA POETSKA KONATIVNA

FATIČKAMETAJEZIČNA

Dva su osnovna načina uređenja koji se rabe u verbalnom ponašanju: selekcija i kombinacija. Ako je predmet poruke „dijete“, govornik bira jednu od postojećih sličnih imenica kao što su dijete, klinac, mališan, djetešce – koje su sve u određenu smislu jednakovrijedne – a potom kako bi pojasnio taj predmet, može izabrati jedan od semantički srodnih glagola: spava, drijema, sniva, ćori. Dvije izabrane riječi spajaju se u GOVORNI LANAC. Selekcija se vrši na osnovi jednakovrijednosti, dok kombinacija, ustrojavanje niza, na susljednosti.

Tomu se može prigovoriti da i metajezik sekvencijalno upotrebljava jednakovrijedne jedinice kad spaja sinonimne izraze u ekvativnu rečenicu: A=A (Kobila je ženka konja).

Stih nadilazi granice poezije, ali istodobno podrazumijeva poetsku funkciju. Za analizu stiha u potpunosti je nadležna poetika.

9. Katnić-Bakaršić, M. Lingvistička stilistika

JEZIK - sistem znakova koji služi za komunikaciju●Komunikacija: pošiljatelj (eminent, adresant) šalje poruku primaocu (recipijentu, adresatu) o određenom predmetu (referentu) koji se naziva kontekst; poruka mora biti na kodu zajedničkom primaocu (koji poruku enkodira) i pošiljatelju (koji poruku dekodira), a poruka se kreće određenim kanalom●R.Jakobson – 6 jezičnih funkcija: REFERENCIJALNA (denotativna, kognitivna) – odnosi se na predmet poruke, tj. odnos između poruke i referenta; EKSPRESIVNA (emotivna) – odnosi se na emitenta poruke, izražava govornikov stav prema poruci; KONATIVNA (apelativna) – odnosi se na primaoca poruke; FATIČKA – usmjerena na kontakt, tj. na kanal; METAJEZIČNA – usmjerenost poruke na kod; POETSKA (estetska) – usmjerenost poruke na samu sebe + LUDIČKA – funkcija igre, poigravanja jezikom (križaljke, anagrami, premetaljke, akrostihovi, palindrom...) +MAGIJSKASEMIOTIKA – proučava bazičnu ljudsku aktivnost stvaranja značenjaZNAKOVI – svi tipovi elemenata koji nose značenje ((ne)verbalni, prirodni, vještački i sl.)PRIRODNI JEZIK – jedini sistem na koji se svi drugi znakovni sistemi mogu prevesti; obrazac za druge sisteme znakovaLINGVISTIČKA STILISTIKA – proučava prirodni ljudski jezik kao sistem znakova koji ima svoju strukturu i svoje podsisteme (potkodove)ZNAK – svaki predmet (objekt) koji predstavlja neki drugi predmet (objekt)

- C.Pierce – 3 tipa znakova:1. IKONE (ikonički znaci) – odlikuju se stvarnom sličnošću između znaka i predmeta (slike,

onomatopeje, dijagrami i sl.)


2. INDEKSI ili INDIKATORI (indeksični znaci) – znakovi koji nisu produkt čovjekova djelovanja i koji se sami javljaju u vezi sa svojim predmetom na osnovi stvarne veze, najčešće uzročno-posljedične (dim→vatra, povišena temperatura→bolest)

a) SIMPTOMI – indikatori s motiviranom interpretacijom (padbarometra→simptom promjene vremena)b) ZNAMENJA – indikatori s nemotiviranom interpretacijom (astrološka tumačenja položaja zvijezda, gatanje s dlana)

3. ZNAKOVI U UŽEM SMISLU – odlikuju se nemotiviranošću, tj. arbitrarnošću; stvar su konvencije (znakovi prirodnog jezika, pisma, semaforski znakovi, matematički...)SIMBOLI – znakovi motivirani na osnovi sličnosti ili kontigviteta●3 dimenzije znaka, tj. 3 dijela semiotike: SEMANTIKA – proučava odnos znaka prema predmetu (referentu); SINTAKSA – proučava odnos među znakovima; PRAGMATIKA – proučava odnos između znakova i njihovih korisnikaKOMUNICIRANJE ZNAČENJA – svakom označenom odgovara samo jedan označitelj

DENOTACIJA – čini označeno po sebi, objektivno shvaćeno kao takvoKONOTACIJA – sve dodatne, subjektivne vrijednosti vezane uz znak

SEMIOTIČKA STILISTIKA – proučava aspekte stila kao rezultata izbora u svim semiotičkim sistemima, posebno se bazirajući na konotacijama znaka u njima●ZNAKOVNI SISTEMI:

1. LOGIČKI KODOVI: a) paralingvistički – abecede, sistem gestova b) praktični, signali – signali za upozorenje, drumska signalizacija c) epistemološki – naučni jezici d) mantike – sistemi znakova koji uključuju vještine proricanja

tipa horoskopa, gledanja u šolju, karte, grah i sl.2. ESTETSKI KODOVI - vezani uz različite umjetnosti i mitove kod kojih je konotativna strana

znakova izuzetno izražena3. DRUŠTVENI KODOVI – podrazumijevaju protokole, obrede, igre i mode

STIL – način na koji se nešto radi STIL U JEZIKU – način izražavanja određenog sadržaja ili točnije, načini izražavanja istog sadržaja

→o stilu se može govoriti samo ako postoji mogućnost odabira, tj. ako postoji više od jedne jezične jedinice koja se u određenom kontekstu može upotrijebiti (sinonimija – središnje stilističko pitanje), a odabir ovisi o kontekstu, o situaciji u kojoj se određeni iskaz upotrebljava, o cilju i o funkciji komunikacijeGRAMATIČKA NORMA – zahtjeva upotrebu jednog oblika, jedne jezične jedinice u određenom kontekstu; STILISTIČKA NORMA – pruža veće mogućnosti izbora- prema nekima stil se može promatrati samo na individualnom nivou (na nivou idiostila – skupa jezičnih karakteristika po kojima se pojedinci razlikuju)¸razlikovanje INDIVIDUALNOG i GRUPNOG STILASTIL EPOHE – podrazumijeva istraživanje tipičnih jezično-stilskih sredstava u jednom književnom pravcu●Registar vs. stil – anglosaksonski lingvisti koriste termin registar umjesto stil kada govore o tome kako pojedinac prilagođava svoj idiolekt različitim situacijama; neki autori registar vezuju uz različite profesionalne, tematske i specijalne varijetete, a formalnu i neformalnu varijantu označavaju terminom stil, s tim što su varijeteti i stilovi ponekad prepleteni; registar blizak pojmu funkcionalnog stila – naglašava se njegova razlika u odnosu na individualno variranje jezika, tj. na dijalekte i idiolekteSTILEM – osnovna jedinica lingvostilistike (grafostilem, fonostilem, leksikostilem, semantostilem, morfostilem, sintaksostilem, tekstostilem)

- shvaćen kao ona jedinica koja nosi određenu stilsku informaciju; nastaje manje predvidljivom i nepredvidljivom upotrebom jezičnih jedinica, predstavlja odstupanje od norme, od uobičajenoga, a nosi dodatnu informaciju


→što je efekt iznevjerenog očekivanja veći, to je oneobičavanje (očuđenje, začudnost), a i stilogenost neke jedinice veća- podaci o jedinici: a) lokalizacija kojom se određuje žanr, historijska epoha, geografska sredina, socijalna i kulturna sfera, profesija i lični odnosi

b) upotrebna vrijednost jedinice (frekvencija u jeziku, tvorbene sposobnosti, kodificiranost kao figura ili nova upotreba, citati i sl.)- stilski markirana (obilježena) jezična jedinica posjeduje dodatno stilsko obilježje, tj. dodatnu stilsku obavijest u odnosu na jezične jedinice koje su stilski neutralne●3 dominantna pravca u stilistici:1. IMPRESIONISTIČKA S. – područje knjiž. djela, tj. jezik knjiž. djela; polazi više od subjektivnih kriterija2. STRUKTURALISTIČKA S. – bavi se ili jezikom knjiž. djela, nekog određenog pisca ili grupe pisaca, ili izdvajanjem i analiziranjem pojedinih tipova teksta; književnost, prije svega, zanimljiva kao jezik3. POSTSTRUKTURALISTIČKA S. – tekst se smatra u smislu dekonstrukcije, kao mjesto proizvodnje značenja na jedan interaktivan, dinamički način; polazi se od uvjerenja da je tekst „mjesto za pregovaranje značenja“ koje proizlazi iz odnosa prema drugim tekstovima- ostali stilistički pravci: DESKRIPTIVNA STILISTIKA ili STILISTIKA IZRAZA – proučava ekspresivne i impresivne, tj. intencionalne elemente izraza (osnivač Ch.Bally); GENETIČKA STILISTIKA ili STILISTIKA POJEDINCA – proučava jezik pojedinca i jezik pisaca; STILISTIKA POŠILJATELJA/STILISTIKA KODIRANJA – analizira način na koji je pošiljatelj kodirao tekst, koje je jezične jedinice odabrao, ekspresivna sredstva tog teksta; STILISTIKA PRIMATELJA/STILISTIKA DEKODIRANJA – usmjerena na primatelja, na njegovo razumijevanje tekstova i način/uspjeh dekodiranja onih značenja koje je pošiljatelj kodirao; KONTRASTIVNA STILISTIKA – lingvistička stilistika koja djeluje na kontrastivnom planu, na planu dva ili više jezika; FUNKCIONALNA STILISTIKA - dio strukturalne s., bavi se teorijom, izdvajanjem, klasifikacijom i deskripcijom funkcionalnih stilova, podstilova i žanrova*primjena statističkih, matematičkih i kompjuterskih tehnika u stilistici vezana uz razvoj strukturalne stilistike●Retorika i stilistika: stilistika se smatra nasljednicom retorike; retorika je rođena u antičkoj Grčkoj i bila je shvaćena kao vještina govorništva; preokret: retorika se vezuje uz „ukrašavanje“ govora (knjiž. djela), dakle za poetsku funkciju jezika; podjela na 5 dijelova: inventio, dispozitio, elocutio, actio, memoria; za stilistiku značajna 3 elementa tradicionalne retorike: učenje o tropima i figurama, teorija kompozicije i teorija triju stilova (3 tipa diskurza: sudski, savjetodavni (politički) i epideiktički (svečani))●RASLOJAVANJE JEZIKA/JEZIČNO VARIRANJE – vezuje se uz Praški lingvistički krug→jezik nije jednistven i raslojava se na pojedine podsisteme/“funkcionalne varijante“, kasnije „funkcionalne stilove“

→4 tipa raslojavanja jezika:1. SOCIJALNO – podrazumijeva istraživanje govornih uloga pojedinca koje su direktno u vezi s brojem

njegovih socijalnih uloga (npr. zamjenice ti/vi u pojedinim stilovima, u kominikaciji)a)polno – uvjetovano postojanjem socijalnih uloga namijenjenih polovima uodređenom društvu (npr. govor žena vs. govor muškaraca)b) starosno – u jednom trenutku u jednoj jezičnoj sredini postoji nekolikogeneracija, čiji se jezik u nekim aspektima razlikuje (npr. dječji govor)

2. TERITORIJALNO – podrazumijevaju se različiti dijalekti jednog jezika ili njegove varijante◦SOCIOLINGVISTIKA – proučava tzv. urbane dijalekte, specifične govorepojedinih većih gradskih sredina

◦funkcije zastupljenosti dijalekata u književnosti, u novinarskom stilu: a) govorna karakterizacija likova, b) izražavanje autorove privrženosti određenom dijalektu, c) postupak oneobičavanja (začudnosti)

◦DIJALEKTOLOŠKA STILISTIKA – proučava stilski markirane osobine pojedinih dijalekata na svim jezičnim nivoima

3. INDIVIDUALNO – proučava se individualni stil (idiostil) i sama je stilistika stilistika pojedinca (npr. stil nekog pisca)


◦INDIVIDUALNI STIL – podrazumijeva ukupnost jezičnog ponašanje, kompletan jezični repertoar nekog pojedinca

4. FUNKCIONALNO-STILSKO – funkcionalna stilistika osnovni je predmet proučavanja◦FUNKCIONALNI STILOVI – predstavljaju sistem koji se razvija u skladu s razvojem društva; naučni, publicistički, književnoumjetnički, administrativni i razgovorni

◦MEĐUSTIL - stil s osobinama dvaju ili više stilova→Primarni funkc. stilovi: naučni, žurnalistički, publicistički (žurnalistički: informativni i informativno-analitički; publicistički: književno-publicistički, publicistički u užem smislu, memoarski i naučno-popularni podstil), književnoumjetnički, administrativni i razgovorni (konverzacijski)→Sekundarni funkc. stilovi: esejistički, scenaristički, reklamni, stripovni i retotički*Epistolarni stil – ne izdvaja se posebno jer može pripadati različitim stilovima

●Sakralni stil vs. profani stilovi: sakralni stil obuhvaća sferu usmene i pismene religijske komunikacije, počevši od svetih knjiga različitih religija pa do jezika i stila izvođenja religijskih obreda, molitvi, obraćanja vjerskih službenika vjernicima i sl.; posjeduje i fatičku i magijsku funkciju (uz druge); stilistiku zanima kada svete knjige postaju prototekstovi za književnoumjetničke tekstove; profani stil – riječi svojom upotrebom kao da gube svoje značenje i smisao●STILISTIČKA KOMPETENCIJA – ako je jezik kao sistem shvaćen kao kod, onda su svi jezični varijeteti, odnosno stilovi, zapravo njegovi potkodovi

- stil. komp. pojedinca – direktno je proporcionalna njegovom poznavanju različitih jezičnih potkodova, kao i uspješnom preključivanju s jednog potkoda na drugi, i njegovoj sposobnosti da prepozna stileme u nekom tekstu i pravilno odredi „stilski pasoš“ neke jezične jedinice

◦STILISTIČKA PERFORMANCA – konkretna realizacija stilističke kompetencije u jednom govornom aktu ili događaju

Naučni funkcionalni stilRealizira se u pismenoj formi. Stilističari mu pripisuju svojstva objektivnosti, preciznosti, točnosti i

racionalnosti. Jaka je zastupljenost subjektivnosti. Uz stilistiku i specifičnostima teksta bavi se retorika nauke disciplina koja može istražiti koji su

najefikasniji načini i sredstva za uspješno prenošenje naučne informacije tj. pomoći efikasnijem i efektnijem organiziranju naučnog diskurza. Dominantna jezična funkcija naučnog stila jest referencijalna funkcija čiji je zadatak donošenje novih informacija. Susreće još i metajezična i fatička funkcija („okvir“naučnog stila: ustaljeni izrazi, fraze, konektori...) npr. U prethodnom poglavlju vidimo da... U daljnjem tekstu razlaže se... itd. Poststrukturalistička stilistika smatra naučni stil sjajnim primjerom intretekstualnosti, a time i dijalogičnosti. Signali intertekstualnosti su: navodnici, prepričavanje tuđeg govora, polucitati itd.

Naučni stil može se podijeliti na dva podstila:1. USKO NAUČNI (posjeduje naučnu aparaturu: fusnote, bilješke, literaturu):pojava pravila za uvođenje

citata, za način i mjesto u bilježenja referenci; točno su određeni formalni kriteriji koje tekst mora zadovoljiti da bi bio objavljen u naučnom časopisu. Ovim se pravilima bavi i bibliotekarstvo i scientologija, a za stilistiku su bitne ustaljene fraze kojima se čitatelju daje do znanja da ima posla s naučnim tekstom. Poseban segment naučnog teksta jesu sažeci/rezimei koji se nalaze na početku ili na kraju teksta, na nekom od svijetskih jezika. „Okvir“ naučnog teksta, prema Škiljanu, služi fetišizaciji naučnog stila(ona je univerzalno svojstvo naučnog stila uopće). Osnovni žanrovi usko naučnog stila su: naučni rad, izvornoi znanstveni članak, pregledni članak, stručni članak, naučna knjiga, monografija, referat, recenzija, doktorat, magistarski rad. Posebni žanrovi toga stila jesu i enciklopedijski članci i natuktnice.

Sredstva za izražavanje sumnje i neslaganja u okviru naučne diskusije: Leksička sredstva npr. sumnjam, ne slažem se, pitam se...


Leksičko-sintaktička sredstva npr. Koliko ja znam, prema mojim istraživanjima, bojim se da se to ne može...

2. NAUČNO-UDŽBENIČKI namjenjem je za obučavanje adresata koji tek postupno savladavaju neke segmente nauke. Svaki viši stupanj obrazovanja pokazivat će više sličnosti sa usko naučnim stilom. Žanrovi oog podstila jesu: udžbenici, priručnici, skripta, predavanja koja se realiziraju u usmenoj formi.

Usmena realizacija ovog žanra, praćena je nizom elemenata koje odlikuju usmeno izlaganje: Neleksička glasovna umetanja npr. Mmm ili hm ili aa. Poštapalice npr. Ovaj, onaj, je li, pa, vidite. Ponavljanja segmenata ili riječi, fraza, razbijanje rečenične strukture, digresija i sl.

Administrativni stil Svojstven mu je visoki stupanj sistematičnosti i determiniranosti jezičnih sredstava. Služi za komunikaciju

između pojedinca i ustanova, između državnika i država. Da bi ta komunikacija bila što efikasnija razvijeni su obrasci za većinu tih žanrova. U ovom se stilu susreću stilske greške: suviše duge rečenice, gomilanje riječi u istom padežu (najčešće u genitivu) itd.

Ovaj stil ima pet podstilova: 1. Zakonodavno-pravni (čiji su žanrovi zakoni, statuti, ustavi, odluke, naredbe, rješenja...)2. Društveno-politički (žanrovi: povelje, deklaracije, programi, referati, izjave...)3. Diplomatski (žanrovi: note, kominikei, protokoli, memorandumi...)4. Poslovni (ugovori, dopisi, frakture, certifikati, uplatnice...)5. Personalni (molbe, autobiografije, žalbe, punomoći...)

Administrativni stil realizira se u pismenoj formi. Na leksičkom planu za njega je karakteristično postojanje kancelarizama , ustaljenih i njemu svojstvenih riječi ili izraza. Uporaba latinskog jezika služi kao stilsko sredstvo za odvajanje ovog stila od stila svakodnevne komunikacije. Velika pažnja u admin. stilu poklanja se točnosti i preciznosti navođenja podataka, pa se često broj piše i brojem i slovima. Na gramatičkom planu ovaj stila je nominalni , što znači da u njemu dominiraju imenice, naročito apstraktne. Razgovorni (konverzacijski) funkcionalni stil

Suprotstvaljen je drugim funkcionalnim stilovima. Primarno se realizira u usmenoj formi. Ignoriran od strane stilističara zbog spontanosti i nepripremljenosti govora. Zahtjeva brzo reagiranje, smjenu govornika, koji izmjenjuju replik, nekada i prekidaju izraze, upadaju u riječ jedni drugima i slično.

Važan element ovog stila jest realizacija fatičke funkcije, koja se prepoznaje na više načina. Zastupljena je u neleksičkim glasovnim elementima u šutnju (e, da..;i tako..., jah...) drugi aspekt se može vidjeti u komunikacijui bliskihz osoba, u porodici, kada se javljaju situacije koje prizivaju stalno ponavljanje istih obrazaca, specifične fraze i „privatne šale“. Fatičku funkciju imaju i specifična sredstva u svakodnevnoj komunikaciji koja se mogu tumačiti kao okvir toga teksta (čuj, slušaj, vidiš, razumiješ...) šutnja je također specifičan element ovog stila. Može biti signal različitih situacija tj. raspoloženja govornika; može signalizirati uvređenost, ljutnju itd. Stil se može odlikovati mogućnošću da više govornika istovremeno govori. Na fonostilističkom planu ovaj stil odlikuje se povećanom brzinom govora, s čim je u vezi i nepotpuni stil izgovora – redukcija (propuštanje nekih glasova koji su bili neophodni u „potpunom“ stilu izgovora). Na leksičkostilističkom planu svojstvena je uporaba emocionalno-ekspresivne leksike, uz prisutstvo riječi subjektivne ocjene (hipokoristika, pejorativa...). u kolokvijalnoj upotrebi bilježe se i vulgarizmi i žargonizmi. U mofrostilistici razgovornog stila ističe se frekventnost glagola - ovaj stil je suprotstavljen naučnom i administrativnom stilu kao imenskim stilovima. Supstantivizacija: Naći ćemo se kod „Robne“ (Robna kuća)Bili smo na Filozofskom (Filozofskom fakultetu)


Razgovorni stil karakterizira prisustvo uzvika, partikula, anaforičkih i kataforičkih elemenata. Na sintaktostilističkom planu dominiraju nepotpune, eliptične rečenice, rečenice u kojima je odsutna kongruencija, nepovezani ubačeni elementi. Sudionici u govornom događaju po pravilu mogu izostaviti niz elemenata, tako da je kolokvijalni dijalog „neeksplicitan“.Važan segment razgovornog stila su geste i mimike kao pomoćni jezik, kao nužna pratnja usmene realizacije. Velika eliptičnost tj. Ukidanje redundancije u ovom stilu, moguće je zahvaljujući gestama. Žanrovi ovoga stila jesu: naredbe, želje, prijekori, izražavanje sućuti, obećanja itd. Proučavanje konverzacije i uvjeta za njenu uspješnost također je povezano sa istraživanjem razgovornog stila. Prema Griceu opći princip svake konverzacije morao bi biti načelo suradnje. Specifičan žanr tog stila je i trač koji predstavlja elementarnu narativnu formu, a razvija se kao pripovijedanje.Književnoumjetnički funkcionalni stil

Književni tekst, književnost ne može biti predmet lingvističke analize. O problemu preuzimanja elemenata u književnoumjetničkom tekstu govori anglosaksonska nova stilistika. U toj školi govori se o prisustvu elemenata različitih registara u književnoumj. registru, odnosno o postupku preregistracije (mogućnost preuzimanja bilo kojeg registra).

Stilizacija je pojam koji je relativno blizak pojmu preregistracije. Metakreativni je žanr, karakterizira je oponašanje jezičnih sredstava karakterističnih za tip jezične realizacije u svrhu ostvarivanja određene umjetničke funkcije. Oponašanje neke forme, pravca, djela ili nekog pisca. Stilizacija se može realizirati u cijelom tekstu ili samo u nekim dijelovima. Jedan od slučajeva stilizacije jest skaz što je uvođenje pripovjedača u tekst, uz očuvanje svih karakterističnih jezičnih osobina koje taj lik smještaju u neku sredinu, određeno doba itd. U drugim se umjetnostima stilizacija tumači kao pojednostavljivanje. Ponekad ista riječ nosi negativne konotacije.

Semiotika književnosti gleda djelo kao tekst na jeziku određene umjetnosti. Za Lotmana, najpoznatijeg predstavnika ove škole, književni tekst jest cjeloviti znak, a svi pojedinačni prirodnojezični znakovi u njemu su samo elementi znaka. Književni se tekst čita dvorazinski: na prvoj razini on se čita kao svaki tekst na prirodnom jeziku; na drugoj razini on se čita kao cjelovit umjetnički znak. U književnoumjetniočkom tekstu moguće je izdvojiti i stilsku dominantu koja podrazumijeva onaj element stila toga teksta kojem su podčinjeni svi drugi njegovi elementi. Svi elementi stila književnoumjetničkog teksta mogu imati funkciju dominante. Taj se pojam može protumačiti i šire kao najznačajniji element stila nekog autora, neke skupine tekstova, umjetničkog pravca ili žanra. Tradicionalna podjela književnosti na tri roda, zadržava se i u funkcionalnoj stilistici, s tim što se u tom slučaju obično govori o prooz, poeziji i drami kao podstilovima unutar kojih dalje ide žanrovska diferencijacija:

a. Prozni podstilU prozi je značajna govorna karakterizacija likova, zatim funkcioniranje točke gledišta i problemi kompozicije uopće, uz to i čitav niz stilogenih postupaka: uvođenje figura i tropa, posebno analiza narativnih figura, a također i analiza intertekstualnih aspekata svakog teksta.„Tuđi govor“ i govorna karakterizacija likovaPod tuđim govorima podrazumijeva se prikazani govor nekog emitenta poruke što ga prikazuje drugi emitent poruke u vlastitom govoru. To je govor o govoru .U književnoumjetničkom tekstu razlikuju se dva osnovna tipa govora:

1. Autorski govor 2. Govor likova

Govor likova uključuje i slučajeve postojanja pripovjedača u tekstu, i to u različitim varijacijama toga oblika – od pripovjedača u nekim segmentima teksta pa do dosljedne „ja-forme“ u vidu skaza. Skaz (iskaz) jest forma kod koje je uveden pripovjedač kao fikcionalan lik koji pripovijeda u prvome licu jednine, uz dosljedno prenošenje svih obilježja njefgovog individualnog stila.


Govor likova realizira se u vidu upravnog govora. Osim toga, autormože prepričavati govor likova, prikazati njegov sadržaj uz promjenu forme, što znači – prilagoditi ga vlestitom govoru; u takvim slučajevima riječ je o formi neupravni govor. Nepravi upravni govor ili slobodni neupravni govor tu dolazi do miješanja osobina upravnog i neupravnog govora.

Tuđi govor uvijek se percipira kao govor drugoga, koji je iz vlastitog razloga prenesen u autorski pri tome sačuvao sadržaj i neke obilježja forme, tada autorski ne ostaje isti. Funkcioniranje stranog ili umjetnog jezika u književnoumjetničkom tekstuPoseban stilsi efekt ima uvođenje drugog prirodnog jezika u djelo koje je napisano u jednom jeziku. Ovaj postupak može imati nekoliko funkcija, od kojih su najznačajnije:

a) govorna karakterizacija likovab) oneobičavanje tj. stvaranje začudnostic) stvaranja komičnog efekta

Poseban postupak jest stvaranje izmišljenog jezika ; pisac stvara fiktivni jezik i uvodi ga u tekst kao realnu činjenicu. Govorna karakterizacija likaJezik cijelog romana je podređen govornoj karakterizaciji jednog lika. Postupci ekspresivne sintakse

Eliptične i nepotpune rečeniceSvojstvo su kolokvijalnog diskurza, u kojem se često elidiraju redundantni elementi. Elipsa nije figurativna ali može poslužiti u svrhu prikazivanja kolokvijalne markiranosti teksta. Preuzimajući neka obilježja razgovornog stila, pisci pribjegavaju postupku preregistracije, tako se ne narušava stilsko jedinstvo knjumj teksta.

Kumulacija i gradacijaFigura dodavanja. Njen stilistički efekt počiva na markiranom proširivanju pojedinih dijelova iskaza; tako prošireni, kumulirani dio iskaza usljed reduplikacije sintaktičke pozicije opaža se kao stilogen. Gomilanje detalja i pojedinosti.

Retorička pitanjaNjihova je funkcija u sistemu figura. S jedne strane, ova su pitanja pogodna za argumentativnu funkciju, a s druge ona su također snažno emocionalno markirana. Dijalogizam kada govornik sam sebi postavlja pitanjai na njih odgovara. Hipofora – govornik fingira dijalog; u pitanju je sadržano tuđe mišljenje, a ne govornikovo, a u odgovoru govornik to mišljenje pobija. Schema per suggestionem – govornik formalno postavlja drugom pitanje, ali sam na njega odgovara.

Komutacija (transpozicija) licaOva je forma uvijek ekspresivna i uvijek nosi dozu upućivanja vlastitog doživljaja. Komutacijama se često pridružuje figura točke gledišta. Zamjene lica drugim.

Narativne sintagme i periode u romanuPod time se podrazumijevaju narativni paragrafi tj periode. Kontrastna perioda postavljena je opširnom tezom, tezom što u sebi nagomilava subjektne sintagme razgranate sturkture. Monocentrična perioda sa težištem na kraju, ključna je stavka otkriti ono što se događa na kraju rečenice. Finitivne rečenice nerijetko nose težište smisla i postaju jake opozicije diskurza.

b. Podstil poezijeBilježenje u stihovima uvijek se odlikuje specifičnom ritmo-melodijskom strukturom. Poetski jezik ukida zabrane i ograničenja u odabiru, ali i u kombinaciji jezičnih jedinica koje djeluju u prirodnom jeziku. Posebno značajno mjesto u strukturi poetskog stila predstavljaju ponavljanja, i to na različiotim jeziučnim nivoima. Gramatički paralelizmi i gramatičke opozicije mogu postati konstruktivni princip nekih stihova.Gramatički paralelizam i gramatičke opozicijeGramatičke kategorije djeluju kao pjesničke slike. Stilogeni se postupka može prepoznati u sliminiranju pojedinih gramatičkih kategorija u pjesmi, što se percipira kao minus-postupak. Kao gramatičke figure mogu


dolaziti opozicije ličnih zamjenica, formi lica, vremena, glagolskih načina, tipa imenica i slično. Nasuprot tome nalazi se gramatički paralalizam.Fonetsko – fonološka i leksička ponavljanja u stihuPrimjer pjesme Maka Dizdara Ostrva gdje je tematska riječ, predstavlena u naslovu pjesme, ponavlja se na različitim mjestima u stihu. Stalno je popraćena aliteracijom, koju prati paronomazija (figura koja nastaje nizanjemriječi srodnih prema planu izraza) u funkciji komičnog efekta. Stilogenost interpunkcijskih postupaka zastupljena je kod različitih pjesnika i može imati raznovrsne varijacije. Obrnuto, interpunkcijski znakovi na neočekivanjim mjestima i njihova povećana frekvencija takošđer postaju stilogeni. Ponavljanja u poetskom tekstu daju čvršću, formaliziranu strukturu stihu, dok sa druge strane tu strukturu razotkrivaju, čine vidljivom. Rima predstavalja specifičan fenomen podudaranja glasovnog sklopa na kraju stiha i semantičkog nepodudaranja, usljed čega se stvara napetost smisla, atime i figurativnost teksta.

c. Podstil drameU drami dominira dijalog i monolog, dok je autorski govor u drugom planu, zabilježen u formi didaskalija i autorskih remarki. Proučavanje ovog podstila usko je povezano s proučavanjem dijaloga. U drami šutnja može biti važan minus-postupak. Dijalozi se često mogu konstruirati u monologe. Dok se konverzacija obično odvija po uobičajenom komunikacijskom modelu, u drami je drugačije:

1. nivoEmitent Recipijent

Dramski pisac Poruka Publika Čitaoci

2. nivo

Emitent RecipijentLik A Lik B

Emitent i recipijent međusobno zamjenjuju mjesta. Publika na osnovu prethodne scene može znati nešto o liku A što lik B ne zna, i iz toga proističe dramska napetost ili komika. Dramski dijalozi moraju biti zasnovani na „stavrnim“ dijalozima. Razgovor podrazumijeva i neke prešutne pretpostavke. Grice uvodi neke implicitne pretposavke, poznate kao GRICEOVE MAKSIME, koje uvjetuju uspješnost, obvezujući sudionike u diajlogu na poštivanje nekih elementarnih pravila:

1) Kvantiteta (odgovarajuća količina podataka sugovornicima)2) Kvaliteta (sudionici bi trebali govoriti istinu i samo ono za što imaju dokaze)3) Relevantnost 4) Modalitet (potreba za jasnoćom i izbjegavanjem dvosmislenosti)

Dramski pisac uvijek može biti svjestan raznovrsnih mogućnosti dijaloga.

ŽURNALISTIČKI STIL-široka sfera uporabe, velika žanrovska raznovrsnost, realizira se u medijima, tisku, na radiju i televiziji- dvije osnovne funkcije: referencijalna - funkcija saopćavanja i konativna – funkcija orijentacije na adresate, ubjeđivačka ili ideološka- istraživanje ovog stila često je išlo u pravcu traženja onih jezičnih sredstava koja su najpogodnija za argumentaciju ili propagandu- velika žanrovska raznovrsnost: razlikuju se informativni žanrovi (informacija, vijest, kronika događanja) i analitički žanrovi (članak, feljton, kolumna, intervju, komentar, reportaža, kontak-pogram…)


- neki se žanrovi javljaju u svim medijima (intervju, vijest, komentar…), dok su drugi specifični za pojedine medije (kontakt-emisija na radiju i televiziji kojoj samo u jednom aspektu pandam mogu biti pisma čitalaca u novinama, one mogu imati i elemente razgovornog stila)- kod istih žanrova promjena medija utječe na stil - ovaj se stil razlikuje s obzirom na tip štampe ili tip radio i televizijskog programa u kojem se realizira- prepoznatljiv tip „ženske štampe“ sa određenim uzusima i žanrovima (horoskop, pisma „u povjerenju“, članci o modi, visoko društvo, intervjui sa poznatima, ljubavna priča ili roman, sve opremljeno slikama i fotografijama)- „žuta štampa“ – težnja za senzacijom, tračem; centralno mjesto zauzimaju grafički upadljivi naslovi i podnaslovi, često u formi upitnih i uskličnih rečenica, a stil teksta ispunjen je emocionalnim i ekspresivnim jezičnim sredstvima

INTERVJU - u novinama dolazi mnogo više u skladu s općejezičnom normom, a na radiju i televiziji čuva sva obilježja individualnog govora i novinara i intervjuirane osobe; u novinama je često plod duge pripreme, a na radiju i TV-u čuva osobine spontanog govora (oklijevanje, pauze, lapsusi, narušavanje rečenične strukture i sl.)- razlika žanra sportskog prijenosa na radiju i TV-u: na radiju komentator mora što vjernije prenijeti svaki detalj sportskog događanja, dok na TV-u komentator ponekad „pušta“ slici da govori sama po sebi- žanrovi sportskog novinarstva imaju najveći stepen predvidljivosti jezičnih sredstava, karakteristične fraze i konstrukcije, često šablonizirane do te mjere da postaju predmet šala- ovaj je stil usmjeren na mnogobrojne adresate različitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa i njegovi tekstovi nastaju u vrlo kratkom vremenskom roku- ovaj stil obiluje šablonama, ustaljenim frazama što mu se često zamjera

NASLOVI – posebno značajan element žurnalističkog stila Oni su jaka pozicija teksta, ekspresivni su i stilogeni U novinama imaju zadatak da privuku pažnju adresata jer se iz samog naslova vidi o čemu tekst govori Moraju biti jezično efektni i upečatljivi U novinskom naslovu često dolazi do mijenjanja jezične funkcije sa referencijalne i konativne na

poetsku jer poruka skreće pažnju na samu sebe (slično na radiju i TV-u) Mogu imati različitu rečeničnu ili sintagmatsku strukturu te posjeduju dodatnu ekspresivnost (npr. Žene

u toplesu dolaze u Sarajevo, Posljedni tango u Parizu i sl.) Naslov može biti i u obliku retoričkog pitanja koje ima zadatak da privuče pažnju čitatelja, da ih

uključe u razmišljanje i davanje odgovora (npr. Gdje je osam miliona dolara?, Klinton je Sarajlija), zatim u obliku eksklamativne rečenice koje su emocionalno markirane, (npr. Zdove završio karijeru!) te različiti slučajevi sinonimije lica (obezličeno, neodređeno-lično: Stiglo se do raskršća umjesto Stigli smo (su) do raskršća)

Mogu biti u obliku neke poslovice, izreke, krilatice: Svi za jednog, jedan za sve Ponekad se poslovica, izreka, frazem transformiraju tako da na neki način odgovaraju smislu teksta: Do

posljednjeg glasa, umjesto Do posljednjeg daha (film) to je metatekstualni postupak koji pokazuje dijalogičnost teksta sa nekim drugim tekstom

U naslovima zastupljen cijeli niz figura – od antiteze (Plah čoek u pogon vakat) do metafore (Plamen nezaboravne vatre) i do gradacije (potpuna: Sitno, sitnije, najsitnije ili se najviša oznaka izostavlja: Žestoko, žešće… - iznevjereno očekivanje, a trotočje pobuđuje primaoca poruke da sam nastavi niz)

POSTUPAK IMENOVANJA o vlastita imena jake su pozicije teksta i na njima se posebno povećava pažnja adresata


o ironičan stav novinara prema ličnostima o kojima piše vidi se u načinu na koji ih imenuje (nadimci,

perifrastična imenovanja s negativnom konotacijom ili ironijski obilježena)o ime autora teksta spada u jake pozicije- novinari mogu privući pažnju adresata budući da njihov stil

postaje prepoznatljivo autorova osobnost posebno dolazi do izražaja u intervjuima, reportažama, političkim komentarima i

kolumnama

KOLUMNA- posebno značajan novinski žanr, stoji na granici prema publicističkom stilu- može se koristiti raznovrsnim jezičnim sredstvima, figurama, citatima, kalamburima, dijalektizmima- u njoj uvijek dominira emotivno/ekspresivna jezična funkcija u kombinaciji sa konativnom- u prvom je planu subjektivni stav novinara, njegov pogled na neka zbivanja čime izaziva neku reakciju kod čitatelja- neke kolumne posjeduju estetsku funkciju

PUBLICISTIČKI STIL - zastupljen u različitim medijima (novine, knjige, TV serije, ciklus radio-emisija)- dijeli se na nekoliko podstilova: publicistički u užem smislu (feljtoni, knjige posvećene političkim, sportskim, kulturnim temama), književno-publicistički (putopis, reportaža, kritika, polemika), naučno popularni (njegovi su žanrovi knjige, feljtoni i članci) i memoarski (memoari, sjećanja, uspomene, dnevnici)- granični žanrovi ovog stila približavaju se esejističkom, a ponekad i književnoumjetničkom (putopisi, dnevnici)- u ovaj stil spadaju i politički govori i programi (ponekad na granici prema administrativnom)

PUBLICISTIČKI PODSTIL- tu spadaju kuharski priručnici (ali sadrže i elemente drugih stilova – razgovornog, dijalektizme, poetizme…) – daju niz uputstava, objašnjenja, podataka, koriste se kulinarskom terminologijom- uz njih se nalaze različite nutricionističke tabele i niz podataka koji bi mogli spadati u naučni ili naučno-popularni stil- mogu sadržavati i eksklamativne rečenice i retorička pitanja – izraz emocionalno markiranog diskursa (Bit ćete iznenađeni kakvu ste ukusnu paštetu dobili!)-usmeno priopćavanje recepta – elementi razgovornog stila (oklijevanje, poštapalice, deminutivi)- osnovna je informativna funkcija –upućenost na recipijenta- recepti se objedinjuju u makrotekst pomoću naslova, podnaslova i komentara, sadrže i fotografije koje predstavljaju reklamu za pojedini recept- tekst karakterizira shematiziranost – struktura u kojoj se razlikuju različiti elementi u točno određenom redoslijedu (obavezni dijelovi – naslov, popis potrebnog materijala i pribora, kronološki poredak radnji, dodatni dijelovi – vrijeme pripreme, težina pripreme, kalorijska vrijednost i drugi nutricionistički podaci)- naslovi i podnaslovi pokazuju jezičnu šarolikost (metafore i druge figure, igre riječima: Grašak – zeleni dragulj, Krastavac za lijepi stas…)- u podnaslovima i komentarima, ali i u samom tekstu bilježi se 2. l. mn., imperativne forme ( narežite, nauljite, ispecite…), prvo lice množine sa inkluzivnim značenjem (ja i vi, adresati) koje imaju konotaciju solidarnosti, približavanja adresatu (narežemo pa posolimo itd.) ili neutralnija forma infinitiva (ulupati čvrst snijeg…)- kod naziva pojedinih jela i namirnica upotrebljavaju se i strane riječi, npr. lasagne- SINTAGMATSKI PLAN - prate se mogućnosti kombinacije jela (koje jelo po pravilu slijedi iza kojega, kada dolazi desert i sl.)


PARADIGMATSKI PLAN - proučava se odabir u okviru mjesta u sistemu (što je glavno jelo, što predjelo itd.)- pojedine vrste hrane i pića postaju moderni mitovi – R.Barthes govori o crnom vinu i siru kao francuskom mitu, U Sarajevu je kava posebni mit, coca-cola i Mc Donlad's mitovi su suvremenog američkog društva

-u nekim se književnoumjetničkim tekstovima tematizira kulinarstvo: roman J.M.Simmela Može i bez kavijara sadrži niz recepata (to je špijunski roman, špijun kuha

u odlučnim trenucima, a kuhanje i recepti retardiraju radnju i imaju funkciju stvaranja začudnosti

Gunter Grass: Lumbur – historija odnosa među muškarcem i ženom i historija čovječanstva uopće kristalizira se pomoću razvoja kuhanja, različitih recepata i prehrambenih običaja, ima i pjesama posvećenih hrani

NAUČNO POPULARNI PODSTIL- obrađuje neke naučne teme, namijenjen je širokom krugu adresata- primarna mu je funkcija komunikativna, odnosno referencijalna- iz naučnog stila ovaj podstil preuzima termine i terminološke sintagme- može imati emocionalno-ekspresivna sredstva, sadržati figure (ironija, metafora) i obraćanja čitaocu (2.lice jednine ili množine) on je onda METALINGVIISTIČKI (kritika metajezika lingvistike)- može se realizirati i u formi TV ili radio-emisije ili naučno-popularnog filma- u pismenoj se formi javlja u različitim žanrovima – kao informacija, članak, feljton, knjiga

MEMOARSKI PODSTIL- obuhvaća forme memoara i nekih dnevničkih zapisa- može sadržati elemente drugih stilova (dokumenti, izvještaji, odluke, potvrde i sl.), mogu se naći i članci, citati iz novina, radio i TV emisija, fotografije, skice i sl.- npr. Churchillovi memoari – sadrže karte i dijagrame, tabele, prepiske, govore Churchilla i drugih značajnih ličnosti, opis i prepričavanje pojedinih događaja, njihova analiza i komentar- dominantna crta memoara je pripadnost publicističkom stilu koji okuplja sav raznorodni materijal i na specifičan se način koristi njime- u izuzetnim slučajevima memoari prelaze granice publicistike i postaju književnoumjetnička činjenica (W.Churchill dobio Nobelovu nagradu za književnost upravo za memoare)- sjećanja, zapisi, ponekad i dnevnici pripadaju književnoumjetničkom stilu (tada je kod njih dominantna poetska funkcija)- memoarski stil zanimljiv zbog ambigvitetnosti: autor memoara nastoji objektivno prikazati događaje u kojima je sudjelovao ili kojima je bio svjedok i pri tome se služi dokumentima i stvarnim historijskim izvorima- memoari su po pravilu subjektivni, nekad je glavni junak sam njihov autor (trivijalne situacije ili svakodnevne radnje), imaju ideološku komponentu

KNJIŽEVNO PUBLICISTIČKI PODSTIL- granični položaj iz publicistike prema književnosti ili prema eseju- u njegove žanrove spadaju polemika, neki tipovi kritike, putopisi i neke reportaže- tekstovi imaju estetsku funkciju, ali i konativnu te emotivno/ekspresivnu i referentnu

POLEMIKA- žanr u kojem se pisac nekog teksta suprotstavlja nekom stavu, mišljenju ili pojavi tako što odgovara zastupnicima tog shvaćanja


- kategorije polemike: lične, općeljudske, umjetničke, političke- ponekad podsjeća na otvoreno pismo jer može sadržati direktna obraćanja adresatima- ona je uvijek metatekstualni žanr jer nastaje kao negativna reakcija na neki tekst- one polemike koje nemaju estetsku funkciju ne spadaju u književno-publicistički stil, već u neki drugi pa se razlikuje više polemika: naučna, dnevnopolitička…- može biti realizirana u formi jednog ili više tekstova ili pak predstavljena knjigom

Osnovne stilske karakteristike polemike: 1) kombinacija objektivnih elemenata iz sfere referentne funkcije i izrazito subjektivnih elemenata kojima se realizira emotivna/ekspresivna funkcija2) sredstva ubjeđivačkog diskursa – retorička pitanja, vješte igre riječima, eksklamacije3) sve stilske figure i tropi koje mogu poslužiti efektnosti teksta i usmjerenosti na formu, poruku ili pak njegovoj uvjerljivosti4) citati iz prototeksta s kojim se polemizira, i drugi citati po potrebi (citati se vađenjem iz konteksta mogu prikazati besmislenima, pogrešnima, štetnima)5) književna polemika uvijek uključuje i elemente književne kritike, a može sadržavati i elemente drugih stilova (dokumenta, novinske vijesti, knjiž. žanrove i sl.)- polemika može sadržavati i riječi sa sniženom markiranošću ili riječi negativne konotacije (kenjkalo, pekmeziti se, klevetnici… – iz Krležina Antibarbarusa), retorička pitanja i obraćanja, metafore, alegorije, poredbe te direktno obraćanje oponentu, stilogeno sredstvo koje snažno djeluje na adresate su i kumulacija te gomilanja (vrlo karakteristična za Krležu)- polemička knjiga Čas anatomije Danila Kiša (polistilska priroda, zasnovana na nizu intertekstualnih postulata i metatekstualnih signala)

SEKUNDARNI STILOVI

REKLAMNI STIL- reklame su vrlo aktualne i njima se bavi niz disciplina – psihologija, sociologija, marketing, semiotika- reklama sadrži verbalni, prirodnojezični, vizualni te auditivni kod (primjer zadnjeg: uz tekst Kvaliteta koja se čuje prikazuje se otvaranje boce osvježavajućeg napitka, uz naglašen zvuk pri točenju i napisan i izgovoren onomatopejski Schweppes)- izbor jezičnih sredstava uvjetovan je konativnom jezičnom funkcijom - reklama uvijek sadrži retoričku i ideološku komponentu, usmjerena je na recipijente- jezična sredstva vezana za konativnu funkciju: forma 2. lica jednine ili množine, obraćanja, imperativi, stilske figure usmjerene na adresate

l. l. jd. – izražava stav i samopouzdanje iskazivača (naš proizvod) ili se radi o 1. licu inkluzivne množine, kojim se objedinjuju proizvođač i potrošači čime se implicira solidarnost, bliskost između njih

- Mali KEKSI –VELIKI užitak dva postupka: antiteza mali-veliki te grafostilem koji drugim tipom slova povezuje riječi keksi i veliki pa se dobiva sintagma veliki keksi- referencijalna funkcija nalazi se u opisu proizvoda koji se reklamira- ekspresivnu funkciju sadrže oni elementi teksta reklame u kojima se susrećemo sa oblicima 1. l. jd. ili mn., u kojima pošiljalac poruke izražava svoje stavove ili emocije- metajezička funkcija česta je u definicijama tipa XX je novo sredstvo za čišćenje mrlja- estetska/poetska funkcija – ima poseban značaj tako da ima reklama koje postaju i umjetničke činjenice. S njome se susrećemo tamo gdje se verbalna komponenta oneobičava, gdje su jezična sredstva manje predvidljiva i stilistički informativnija. Takvu funkciju može imati uporaba stranog


jezika u reklami (npr. reklama za vodu Radenska u kojoj Japanac i Talijan pričaju na svom jeziku i uz jelo piju tu vodu).- ponekad se književnoumjetnički tekst citira u reklami nekog proizvoda, u reklamama su česti metatekstualni postupci (npr. u reklami za Renaultov novi model automobila prepoznaje se aluzija na film Kum Francisa Forda Copole – želi se pokazati da je auto remek djelo kao i taj film)- u reklami se javlja i razgovorni leksik, žargon, poetizmi, profesionalizmi, arhaizmi, neologizmi

STRIPOVNI STIL- strip je semiotički složen sistem- uz verbalni, prirodni ljudski jezik sadrži i vizualnu komponentu realiziranu ikoničkim znacima – slikama, tj. crtežima- strip se danas naziva „osmom umjetnošću“- jezik stripa – može označavati sve semiotičke sisteme koji u stripu postoje- verbalni dio stripa po pravilu se nalazi u tzv. oblačiću koji predstavlja konvencionalni znak za repliku, ali i svojevrsni okvir te replike-izduženi kraj oblačića dolazi do lica govornika, tj pošiljaoca; unutarnji monolog lika umjesto izduženog kraja oblačića označen je nizom kružića

CRTEŽ- postupak sa kružićima ponekad se primjenjuje u stripu u kojem su glavni likovi životinje- kad se pojave u oblačiću, svakodnevni izrazi dobivaju značenje koje često vrijedi samo u okviru pravila stripa-oblačić nije samo konvencionalni element koji pripada repertoaru znakova, on je i element metajezika- jedna vrsta prethodnog signala koji nas prisiljava da se za dešifriranje znakova koji se u njemu nalaze pozivamo na određeni kodeks- strip sadrži fonostilistička obilježja poput onomatopeje (bum, tras, z-z-z…), aliteracije ili asonance- grafostilemska obilježja – postoji cijeli niz konvencija koje recipijentima jasno prenose poruku, npr. lik koji se ljuti ili galami u oblačiću obavezno ima velika, masno otisnuta slova (nekad u gradaciji), a kad netko govori sve tiše, slova su manja i svjetlija- U. Eco ukazao na vizualizaciju metafore – npr. zvijezde oko glave lika koji je dobio udarac označavaju frazem „vidjeti sve zvijezde“- leksičkostilističke, morfostilističke i sintaksostilističke osobnosti stripa proizlaze iz njegove prirode- verbalni jezični izraz mora biti što više sažet, lakoničan (već sam crtež prenosi informaciju tako da verbalni izraz služi kao dopuna) vizualna je poruka dominantna, a verbalna svedena na minimum, no verbalna je poruka natprosječno razvijena te dominira nad crtežom ili ponavlja ono što je iz crteža već očigledno Eco to naziva „pleonastičkim pretjerivanjem u govornom jeziku“, plus – postupak- autorska reakcija kao neizostavan uvod u priču smještena je u četvrtastom okviru koji zauzima gornji dio crteža- izbor leksika je raznovrstan, ovisno o temi stripa- stilematičnost teksta – čine je igre riječima, kalamburi, kombinacija elemenata različitih jezika u cilju stvaranja komičnog efekta, govorne karakterizacije lika (na postojeći korijen riječi može se dodati latinski ili pseudolatinski prefiks ili afiks ili pak kombinacijom grafičkih sredstava)- stilizacija se uočava i u arhaičnom govoru likova, ponekad se javljaju citati

RETORIČKI STIL- razvijao se još u okviru antičke retorike te je bio njen prvi i osnovni predmet- vrlo cijenjena vještina govorništva (Kvintilijan: Obrazovanje govornika), ali ona pada kad i retorika- osnovna retorička funkcija: ubjeđivačka, persuasivna- važna ideološka funkcija


- konativna funkcija – usmjerenost na primaoce poruke, tu funkciju posjeduju osnovni žanrovi ovog stila: govor i debata- dva podstila: oratorski (govorni, monološki), debatni (debate i jezik suđenja)

ORATORSKI PODSTIL- govori kao dio ovog podstila realiziraju se dominantno usmeno, a funkcija im je persuasivna- ima govora kod kojih je funkcija prije svega fatička i emotivna (u svečanim prilikama), forma im je visoko formalizirana, sa manjim odstupanjima, a zadatak im je da se jedna skupina ljudi prikaže kao jedinstvena, informativna vrijednost nije u 1. planu (proslave vjenčanja, diplome, komemorativni govori itd.)- neki su govori zbog svojih specifičnih kvaliteta i karakteristika često citirani, a posjeduju poetsku/estetsku funkciju uz persuasivnu (npr. Sokratov predsmrtni govor, govor M.L. Kinga - I have a dream, W. Churchilla…)- žanrovski, govori variraju od javnih do privatnih te od političkih do komičnih- ovaj podstil ima važnu ulogu i za kulture bez pismenosti; karakterizira ga komunikacija licem u lice- govornik se treba pripremiti za svoj govor (suzbijanje treme, odjeća, geste i mimike), važna je pravilna artikulacija, jasna dikcija, variranje intonacijskih tipova, izbjegavanje monotonosti, ritam govora ne smije biti ni prebrz ni prespor- leksik mora odgovarati danoj situaciji, u govor mogu ući frazeologizmi, poslovice, citati, dijalektizmi, žargonski elementi…- upotreba tropa i figura, ekspresivne sintakse koja pojačava efekt govora- ustaljeni dijelovi govora: obraćanje, uvod, centralni dio, zaključak, zaključne formule

DEBATNI PODSTIL- kombinira monološke forme sa dijaloškim, ali značajnija je dijaloška forma- debata se nalazi u temeljima moderne demokracije i predstavlja istinsku razmjenu mišljenja- počiva na argumentacijskoj tehnici kao neoretoričkoj ključnoj postavci, na određenim pravilima žanra i sl. - u debati postoje dva suprotna mišljenja, a njeni sudionici dokazuju ili pobijaju određene stavove koristeći se logikom i retorikom- podtip: jezik suđenja – usmena forma, uz pravnike, advokate i suce uključuje i laike, tu uz profesionalni jezik može doći i konverzacijski stil ili elementi drugih stilova- suđenje – velika narativna forma koja posjeduje niz etapa: uvod, sredinu i kraj - priča ju više lica i postoji u najmanje dvije suprotstavljene verzije- kod suđenja su mogući i slučajevi bez konačne presude, čitatelju se prepušta konačna odluka o tome čija je verzija ispravna i točna

ESEJISTIČKI STIL- esej izvorno znači pokušaj, ogled- ime datira od kraja 16. st. (1580. upotrijebio ga je Montaigne, a 1597. Bacon)- ovaj stil zanimljiv zbog svoje djelomične unutarnje suprotnosti: po tematici izuzetno bogat, blizak naučnom stilu, po jezično-stilskim sredstvima esej podsjeća na knjiž. - esej po pravilu nema naučni aparat (popis literature, izvore, fusnote, točne citate…), ali može imati neke njegove elemente- tematika: esej može biti biografija, može obrađivati neku historijsku, političku, filozofsku, biološku temu, tema mu može biti umjetničko djelo, pravac, izvedba, svakodnevni život…, isto tako tema mu može biti neki drugi esej ili esej kao žanr ili kao stil – to je „esej o eseju“ tj. metaesej- esejističar je subjektivan, iznosi svoje stavove i dolazi do određenog zaključka


OSNOVNE JEZIČNO-STILSKE KARAKTERISTIKE ESEJA:1) izražavanje autorskog govora formom 1. lica jednine (ako postoji mi, što je rijetko, onda je to inkluzivno mi koje znači ja i vi; ta forma odlika je žanrova sa apelativnom funkcijom (djelovanje na adresate)2) izražena konativna funkcija – obraćanje recipijentu sa upotrebom 2. lica - retoričko pitanje – u eseju zaustavlja tok teksta, skreće na sebe pažnju čitalaca, pobuđuje ih da sami razmišljaju3) subjektivnost, ekspresivna funkcija (emocionalno-ekspresivna jezična sredstva) - esej poseže i za ironijom, satirom, cinizmom, sadrži aforizme (rečenice koje se pamte zbog svoje uvjerljivosti ili jezične vješte formulacije) - ponekad se smatra da su neke rečenice eseja na granici između poezije i proze4) estetska i ludička funkcija jezika – esejističaru je jezik osnovno oruđe, on poznaje moć i ljepotu riječi (zato esej ima niz postupaka kao u književnoumjetničkom tekstu) - figure i tropi kao ornamenti stila, stvaranjem slika esejističar prenosi svoje spoznaje

- granice eseja teško je uspostaviti (a angloameričkoj tradiciji šire je shvaćen, po formi podsjeća na kratku priču sa likovima, dijalozima i sl.)

SCENARISTIČKI STIL- često blizak dramskom podstilu, ali scenarij nije književno djelo (dramski se tekst može i izvoditi i čitati, a scenarij se samo izvodi, čitaju ga rijetki poznavaoci)- scenarij – priprema, predložak za knjigu snimanja i za sam film (tematska struktura i način njenog predočavanja)- specifičnost jezičnog znaka u scenariju u njegovoj je dvojnosti: scenarij predstavlja dinamizam od jedne stilističke strukture – govorne prema drugoj stil. strukturi – filmskoj- jezični plan: dijalozi (filmski dijalozi spontaniji su i bliži svakodnevnom govoru od dramskih), forma autorskog komentara (didaskalije – sadrže „filmski žargon)- dijalog u filmskom scenariju u pravilu je stilizirani konverzacijski dijalog

Osnovna jedinica lingvostilistike je stilem. To je minimalna jedinica koja nosi obavijest. Različiti su tipovi stilema.GRAFOSTILISTIKASagledava postupke i sredstva koji mogu postati stilogeni na grafičkom nivou. Jedinica joj je grafostilem.FONOSTILISTIKA Fonostilistika istražuje izražajna sredstva i stilističke postupke na fonatsko-fonološkom i prozodijskom planu, a osnovna jedinica joj je fonostilem.Predmet i ciljeve fonostilistike prvi put je naznačio osnivač strukturalne fonologije N.F.Trubeckoj, koji fonologiju dijeli na:

1. Reprezentativnu (proučava foneme kao objektivne elemente)2. Apelativnu (proučava fonetske varijante s obzirom na utisak koji one trebaju ostaviti na slušatelja)3. Ekspresivnu (promatra način izgovora, intonaciju, pauze i sl . sa stajališta govornika)

Apelativna i ekspresivna su osnova fonostilističkih istraživanja.

U fonostilistici se pažnja posvećuje:


a) Pitanjima različitih stilova izgovora (fonostilističko raslojavanje jezika), uključujući i prozodijske elemente

b) Glasovnom simbolizmu i poetskoj funkciji glasova.

Glasovni simbolizam odnosi se na sljedeće:Fonemi sami po sebi ne nose značenje. Ipak, zahvaljujući diferencijalnim obilježjima, mogu u određenom kontekstu evocirati određena značenja.Tako se obično smatra da se akustički red vokala može dovesti u korelaciju s određenim semantičkim redom. U opozicijama izmišljenih leksema pil/pal, ibi/aba prvi član para izaziva asocijacije na nešto maleno,sićušno, dok drugi član izaziva asocijacije na nešto veliko, ozbiljno. Ako se ovome dodaju vokali zadnjeg reda, o i u, onda oni obično asociraju na nešto tromo, ozbiljno. Lingvist Andre Martinet priznaje izvjesnu asocijativnu vezu u takvim slučajevima, koju objašnjava artikuliranim osobinama glasova; kod opozicije vibranta r i laterala l r podsjeća na nešto oštro, tvrdo, oporo, gorko, a l na nešto blago, glatko, lagano, dobroćudno.Dvije vrste simbolizma:

1. ''univerzalni simbolizam'' –promatra glasove u opozicijama, a ne svaki glas i njegovo ''značenje''

2. Sekundarni simbolizam –proizlazi iz značenja nekih riječi i njihovog zvučanja u određenom jezikuNa primjer, talijanski pjesnik u Rusiji rusku riječ družba (prijateljstvo) pojmio bi kao nešto oštro i neprijatno, dok bi riječ teljatina (teletina) smatrao nježnom i ljupkom.Postupak slikanja glasovima javlja se u književnoumjetničkom stilu, naročito poeziji, i ima cilj stvarati zvučne slike koje odgovaraju sadržaju stihova ili ponavljanjem glasova dominirati u ključnoj i tematskim riječima stihova te stalno potencirati važnost tih riječi Glasovni simbolizam u funkciji je stvaranja eufonije (milozvčnosti). Eufonija i ritmo-melodijska linija stihova su važan element ukupne estetske funkcije poezije. Česta i anti-eufonija kojom se ističe i atmosfera pjesme. Primjerice , u Poeovom ''Gavranu'' refren Nevermore izražava onomatopejsko graktanje gavrana što uvlači turobnost u pjesmu. Poetiku anti-eufonije provode i ruski futuristi te Marina Cvetajeva.Poigravanje jezikom se smatra veoma važnim u poeziji. Ruski pjesnik Kručonih želio je stvoriti ''svjetski pjesnički jezik koji se rađa organski'', tzv. Zaum /zaumni jezik (=koji je iza uma), a trebao je označiti povratak prvobitnom uzbuđenju što ga stvara ritmo-melodijska linija stiha.

LEKSIČKA STILISTIKA/ LEKSIKOSTILISTIKA- Tijesno povezana sa leksikologijom, semantikom i leksikografijom

- Izučavaju se leksemi jednog jezika s obzirom na njihovu emocionalno-ekspresivnu, funkcionalno-stilsku i registarsku karakterizaciju

- Razlikuju se pojmovi: a)DENOTACIJA/DESIGNACIJA – podrazumijeva osnovno značenje riječi, ekstenzivno ili eksplicitno; značenje koje prihvaćaju svi govornici nekog jezika

b)KONOTACIJA – intenzivno ili implicitno značenje riječi; podrazumijeva sve dodatne komponente leksičkog značenja, ''nešto što se sastoji od svih komponenata leksičkogznačenja koje pridodaju neku kontrastivnu vrijednost bazičnoj, obično designativnoj funkciji.

- Leksik s konotacijom čine: a) emocionalno-ekspresivni leksikb) leksik s određenom funkcionalno-stilskom markiranošćuc) profesionalizmid) neologizmi i arhaizmie) žargonizmi, argotizmif) dijalektizmi, egzotizmi i sl.


- Leksikograf traži kriterije po kojima će označiti leksik s konotacijama

- Stilističara zanima opozicija neutralnog i markiranog leksika, njihovo funkcioniranje u jeziku i govoru, u pojedinim tipovima tekstova, u tekstovima nekog određenog autora i dr.

ŽARGON- Sloj kolokvijalno markiranih leksika

- Eng. SLANG

- To je specifična stilski markirana vrsta upotrebe jezika, i to ona koja se ograničava na socijalne grupe

- Npr. Žargon mladih, studentski žargon, žargon profesija...

- Uvijek prostorno i vremenski ograničen

- Pojedini žargoni s vremenom prelaze u neutralni leksik

- Zastarjeli žargon neprimjereno koristi u pojedinim situacijamaFunkcije žargona:a) SOCIOLINGVISTIČKA svjedoči o pripadnosti grupib) OPOZICIJA PREMA NEUTRALNOM bijeg od klišejac) TEŽNJA ZA JEDNOSTAVNOM KOMUNIKACIJOM

- žargon kvari jezik jer preuzima leksik drugih jezika

- Javlja se u različitim stilovima i s različitim funkcijama (stvara komični efekt, govornu karakterizaciju likova, ima ubjeđivačku funkciju u reklami, osvježava novinski stil- osobito jezik mladih u medijima- novine, internetski blogovi i portali)

- Žargonizmi mogu biti riječi domaćeg i stranog podrijetla

- ARGOTIZMI argo = tajni jezik marginalnih društvenih grupa (npr. Narkomana, lopova, kriminalaca; ''Popričati s ribama.'' = mafijaško ''ubiti'')

- Teško razgraničiti žargon od argoa

- Kod djece ludička funkcija (tajni govori)

- Specifičan oblik žargona- ŠATROVAČKI GOVOR (govor kod kojeg se permutacijom slogova ostvaruje neobičan leksik) npr. Žišku = kužiš, ''Bačkizagre stuhpa šeja''= zagrebački pastuh jaše

VULGARIZMI I PSOVKE- Kad se pojave u razgovornom stilu, on izlazi iz norme

- Pripadaju sferi emocionalnog i ekspresivnog govora, a izrazi negativno markirani

- U književnoumjetničkim tekstovima- u svrhu stilizacije i govorne karakterizacije likova, za stvaranje komičnog i sl.

- D.Škiljan o vulgarizmima:a) Vulgarizmi komunikacijski efektniji jer precizno imenuju predmete i pojaveb) Opscenosti postaju izvorom slikovitih metafora i ostalih tropa i figura koje mogu poboljšati

korištenje jezikomc) Često su te metafore sadržajno prazne i pretvaraju se u puke poštapalice tj. Psovke

- Psovke su u pravilu kratke i sastoje se od jedne riječi ili kratke fraze

- Crystal: mogu se zabilježiti i duže sekvence kod ''vještih'' psovača; uglavnom vezane uz semantičko polje seksa, ekskrecije i natprirodnog (čak religioznog)

- Funkcije psovki:a) Način ispoljavanja frustracijeb) Reakcija na šokc) Izražavanje agresivnostid) Pripadnost grupi

EUFEMIZMI I TABU-RIJEČI


- Eufemizam = upotreba riječi ili izraza koji zamjenjuju vulgarizme, psovke ili tabu-riječi; odnose se na pojave i pojmove koji se smatraju suviše delikatnim (smrt, bolesti, neke tjelesne funkcije, seks i sl.)

- Tabu (iz tonganskog jezika; znači ''sveto'', ''nedodirljivo'')

- U svim kulturama se pojavljuje

- Prijelaz eufemizma na tabu-riječi preključivanje s jednog stila na drugi, iz sfere neformalnog u sferu formalnog registra

MORFOSTILISTIKA - Proučava funkcionalno-stilsku markiranost morfoloških kategorija i ekspresivne vrijednosti tih

kategorija- To je zastupljenost vrsta riječi u pojedinim stilovima

- Vrste stilova:1. NOMINALNI / IMENSKI – dominiraju imenice (npr. Naučni, administrativni, neki žanrovi

žurnalističkog stila)2. VERBALNI / GLAGOLSKI – razgovorni stil, podstil drame

- Morfostilistika proučava gramatičku sinonimiju općenito i po pojedinim kategorijama i vrstama riječi

- Lične zamjenice u ekspresivnoj upotrebi zbog 2 aspekta:a) Frekventna upotreba ličnih zamjenicab) Njihove stilogene mogućnosti u poeziji (lične zamjenice JA, TI, ON izostavljaju se kad nisu

potrebne; često se u djelima koriste u svrhu karakterizacije likova i iskazivanja potrebe za fokusiranjem pažnje na suodnos JA/TI)

- Lične zamjenice u opoziciji s posvojnima; lične ukazuju na dominaciju lirskog, a posvojne upućuju na neočekivani obrat i konačnu nadmoć lirskog JA

GRAMATIČKA SINONIMIJA I GRAMATIČKA METAFORA- Sistemska sinonimija- podudaranje osnovnih značenja dvaju oblika (manje zanimljivo stilistici)

- Kontekstualna sinonimija- uspostavlja se bliskost osnovnog značenja neke forme sa sekundarnim, perifernim značenjem druge forme iste kategorije

- Upotreba jedne forme u svom perifernom značenju naziva se GRAMATIČKA METAFORA ili TRANSPOZICIJA

- U kontekstualnoj sinonimiji vidljiv cijeli sinonimski niz tj. Suodnos između osnovnog, neutralnog oblika i njegovih markiranih sinonima

- Tradicionalna retorika sinonimije lica, vremena, roda i broja naziva se figurama ENALGAMASINONIMIJA LICA- Figura povezana sa pošiljateljem i primateljem informacije

- Iskaz potječe od govornika pa je najviše mogućnosti za zamjenu: Forma prvog lica jednine drugim formama, npr.

1. 1. Lice množine – tzv. Autorsko mi u naučnom i publicističkom stilu najčešći je način MI SKROMNOST; tzv. Kraljevsko mi (iz starog Rima; npr. Vaše Visočanstvo); emocionalno-ekspresivna markiranost iskaza u razgovornom stilu, kad se izražava uvrijeđenost ili šala (npr. Nismo ni mi baš naivni.)

2. 2. Lice jednine ili množine – kada mu je osnovna funkcija izražavanje uopćenog lica, ono uvijek djelomično izražava i radnju govornog lica; koristi se kad govorno lice želi približiti recipijentu ili recipijentima svoje iskustvo ili doživljaje; B.Z.Lobačovsvaki iskaz u 1.l.jd. usmjeren na ''samoiskazivanje'' govornog lica, tj. Egocentričan je, dok upotreba 2.l. u tom značenju svjedoči o usmjerenosti govornog lica na sugovornika- ALTEREGOCENTRIČNO; zamjena stilogenija, začudnija u jezicima u kojima je manje svojstvena

3. 3.lice jednine- 1.lice jednine – 3.l.jd. u svakodnevnom govoru kao izraz govornikove ljutnje, uvrijeđenosti ili drugog emocionalnog stanja, kada 3.l. formalno pokazuje udaljavanje od 1.l. ; npr.


E, neće više vas majka moliti! (majka djeci), Nije Mujo mačji kašalj! (Mujo o sebi);česta sinonimija ličnih i bezličnih formi (komutacija lično-bezlično odlikuje se izražavanjem radnje učesnika u komunikaciji različitim bezličnim konstrukcijama)

- Bezlične konstrukcije:a) SA referentnošću na liceb) BEZ referentnosti na lice

- u sinonimiji lica 2. tip bezl. konstrukcije dolazi kao sinonimičan ličnim- bezlične rečenice umjesto ličnih potenciraju:a) činjenicu da je govorno lice (ili neko drugo) nemoćno da svjesno djeluje jer njegovo djelovanje onemogućuje vanjske okolnosti kojima se to lice ne može suprotstavitib) izražavaju potrebu da se umanji značaj lica za neku radnju

- Obezličenje je frekventan tip sinonimije lica; u razgovornom stilu zastupljeno (npr. Nema se vremena. u značenju Nemamo vremena.)

- Stilističke funkcije obezličenja različite, najčešće kako bi se ''emocionaliziralo narativne dijelove''

Forma trećeg lica u značenju drugog lica- Varijanta za izražavanje negativnog stava govornog lica prema adresatu putem prebacivanja u formu

3.l. (NE-LICE Benveniste)- Npr. Majka djetetu: Stoput sam joj rekla, a ona opet jedno te isto! potencira se negativan i prezriv

odnos prema sugovorniku

SINTAKSOSTILISTIKA- Ispituje sve stileme na sintaksičkom nivou, proučava njihovu funkcionalno-stilsku i ekspresivnu

markiranostDEKOMPONIRANI PREDIKAT I FUNKCIONALNO-STILSKA MARKIRANOST- Dekomponirani predikat sastoji se od jedne glagolske kopule ili semikopulativnog glagola i glagolske

imenice u zavisnom padežu (po pravilu je sinonimičan prostom gl. predikatu); parovi npr. Voditi borbu-boriti se, dodijeliti nagradu-nagraditi, davati savjete-savjetovati

- Ponekad dekomp.predikat nije moguće zamijeniti prostim predikatom ili izražava drugu nijansu značenja (''baciti pogled'' znači kratkotrajnu brzu radnju, u odnosu na ''pogledati'')

- Češći je u ''zvaničnim'' (osobnim) stilovima, u razgovornom stilu dokaz govornikova manjka stilističke kompetencije

- Dekomp.predikat ide ka nominalizaciji u jeziku, npr. Postojanje tendencije neprijavljivanja gostiju – postoji tendencija da se gosti ne prijavljuju; pokazivanje sposobnosti- pokazuje sposobnosti. (pojava česta u europskim jezicima)

- Stilovi- nominalni (češći u pisanim tekstovima, administrativni, publicistički politički, znanstveni stil), verbalni (razgovorni, književnoumjetnički)

- Nominalizirani iskazi koriste se za iskazivanje statične, impersonalne, apstraktne informacijePOSTUPCI EKSPRESIVNE SINTAKSE- Naziva ih se i SINTAKSIČKE FUNKCIJE jer nastaju operacijama oduzimanja, dodavanja ili

permutacije- ELIPSA = dokidanje pojedinih dijelova iskaza ili čitavog dijela iskaza koji je inače sintaktički nužan

(Škiljan)- Neke su rezultat umanjivanja ili dokidanja redundance u iskazu, nisu figurativne, npr. Gdje ste ostavili

potvrdu? Na stolu. (skraćivanje suvišnog)


- RETICENCIJA (RETICENCE, APOSIOPEA) = podvrsta elipse ili figura sadržaja, figura ''sužavanja misli'' (npr. A ja njemu diplomu! – dao, poklonio,uručio)

- Nižu se nedovršene rečenice kako bi izgovorena misao izgledala strašna i suviše nepodnošljiva (npr. Ali ne...Ne može...Ne može to tako...)

- Brza je i smjena radnji, razmišljanja, burnih emocija, doživljaja...

- Bliskost elipse i reticencije vidljiva u izostavljanju i naglom prekidanju klauzule (npr. To sigurno konzul prepada Martića, a njega nije teško...)

- Funkcije elipse i reticencije:a) Tekst učiniti začudnimb) Skrenuti čitaočevu pažnju na samu formu iskaza tj. Tekstac) Poetska, retorična funkcijad) Signaliziraju raspoloženje kakvo se želi tekstom stvoritie) Signaliziraju tip teksta (npr. Upravni govor, monolog)

NOMINATIVNE REČENICE- Opća semantika: postojanje predmeta ili predmetno predstavljanje pojave, radnje, stanja (Šedova,

Lopatin)- U retorici se ponekad nominativne rečenice smatraju podvrstom elipse jer je cijeli sažeti izraz

predstavljen nominacijom, imenovanjem- Smatraju se figurom koja imenuje zbivanja, stanja, fokusirajući se na pojave, ne vršioca ili radnju

- Često u poeziji (deglagolizacija)

- PARCELACIJA = realizacija jedne rečenice u više tekstovnih jedinica; nužna 2 uvjeta:1. Intonacioni – jezična jedinica mora biti interjunkturno autonominizirana2. Pozicioni – jedinica traži sintaksičku potpoziciju

- Izdvajaju se bazna komponenta (gramatičko-strukturalno samostalna) i parcelat (strukturno uvjetovan komponentom)

- Uz 1 baznu komponentu može doći i više parcelata koji mogu biti u odnosu koordinacije i subordinacije

- Parcelacija ima za funkciju naglašavanje važnosti svakoga elementa, isticanje sadržaja svakog pojedinog parcelata, čime se pojačava emocionalnost i retoričnost teksta

- Npr. ...Majka zanijemjelih. Majki koje vrište. Majki koje se tiho mole... Kraj drugog kreveta linija. Posuđena. K'o i televizor. K'o i rerna s ''kotletima''. Na podu blješti jambolija. A prema izlazu hodničić sa dva golema plakara. Poluprazna.

- Parcelat i bazna komponenta su iskazne realizacije jedne reč.strukture, eliptične rečenice informaciono autonomne i svaka elipsa je zasebna rečenica u odnosu na reč.koje je okružuju

- Parcelacija dodatno ekspresivna zbog ritmičko-intonacionog izdvajanja

TEKSTUALNA STILISTIKA/ STILISTIKA TEKSTA-novi segment stilističkih istraživanja-tekstualna stilistika promatra tekst kao cjelinu, analizira sve njegove stilogene elemente, međusobne odnose tih elemenata na različitim razinama i način na koji ti elementi određuju funkcionalistiku i stilsku markiranost teksta u cjelini-bliska je s lingvistikom teksta, teorijom književnosti i naratologijom

Aspekti tekstualne stilistike1. JAKE POZICIJE TEKSTA


-to su ona mjesta u tekstu koja su svojevrsna smisaona i stilistička „čvorišta“ teksta-ta su mjesta po svojoj poziciji u tekstu i po svojoj formi izuzetno značajna za razumijevanje teksta-jake pozicije teksta: naslov, epigram (moto), podnaslov(i), prva i posljednja rečenica teksta ili poglavalja- jake pozicije teksta u širem smislu: stilske figure i tropi, frazemi, krilatice, poslovice i izreke, citati (u najširem smislu riječi), vlastita imena, termini, rimovane riječi i dr.-svi ovi segmenti lakše se pamte nego ostali dijelovi teksta-za poststrukturaliste ove pozicije (koje oni smatraju rubnima u tekstu) postavljaju „okvir razumijevanja teksta“, a svaki taj dio na izvjestan način postaje nadređen cjelini

a) Naslovi, podnaslovi i epigrafiNASLOV-referencijalna funkcija: što sažetije pružiti osnovnu informaciju o sadržaju teksta-konotativna funkcija: privuči pažnju recepcijenta-ekspresivna funkcija: izraziti vlastitu osobnost-naslov može imati i poetsku ili metajezičnu funkciju, a može i sam postati krilaticom koja će drugim tekstovima biti jaka sekundarna pozicija-odsutstvo naslova može predstavljati jaku poziciju teksta jer se tada radi o minus-postupku što obično stvara konotativna značenja

PODNASLOVI I NADNASLOVI-preciziraju sadržaj teksta, određuju ga potpunije i adekvatnije-u njima dominira referencijalna i autoreferencijalna funkcija, manje je izražena ekspresivna i poetska

EPIGRAF ILI MOTO-ima ornamentalnu funkciju-pomoću njega tekst se smješta u kontekst drugih tekstova, tako je izražena intertekstualnost (npr. Ecovo Ime ruže, ili Lodgeov roman Krasan posao)-budući da je posebno izdvojen skreće pažnju na sebe-ovome je bliska i uloga kratkih sadržaja tj. sinopsisa poglavlja na početku romana ili znanstvenog teksta

b) Inkoativna i finitivna rečenicaINKOATIVNA REČENICA-prva rečenica u tekstu-lingvistika teksta ukazuje na njenu kataforičku (otvaračku) funkciju

FINITIVNA REČENICA-posljednja rečenica u tekstu-lingvistika teksta ukazuje na njenu anaforičku (zatvaračku) funkciju

-ustaljeni motivi ovakvih rečenica su npr. kod bajki-književnoumjetnički tekst izuzetno je otvoren stil za nove mogućnosti, često se odlikuje očuđenjem i u ovim pozicijama, što jake pozicije čini još izraženije stilogenima

c) Imena likova i imenovanja u tekstu uopće-imena likova značajna su kao smisaona čvorišta teksta i kao indikatori promjene točke gledišta-u književnoumj. tekstu ponekad sadrži elemente ocjene lika, njegove karakteristike ili ima posebne estetske ili simboličke konotacije-u drugim stilovima se pažnja na njima fokusira zbog informativnih razloga-ime može imati funkciju uvjeravanja, pa se i sa stajališta pošiljatelja i primatelja percipira kao posebno značajno-omen est nomen-ime je znak


-didaktička funkcija: zbog zapamtljivosti, tako se u predavanjima ili u udžbenicima najznačajniji segmenti pozicioniraju na takvo mjesto-argumentativna funkcija: ključna mjesta za argumentaciju nalaze se na mjestu jakih pozicija-u govoru, reklami i sl.

2. STILISTIČKI KONEKTORI-signali su kontekstualne uključenosti rečenice i signali povezanosti rečenica u tekstu-mogu se proučavati kao okvir teksta, te kao metatekstualni signal koji upućuje na to što je u iskazu tipsko ili ponovljivo, a po čemu mislimo da tekst raspoznajemo kao određenu vrstu teksta-znanstveni stil kao svoj okvir ima još: popis literature i izvora, fusnote, predmetni i imenski indeks, specifično uvedene citate i sl.-postoji grupa tekstova u kojoj gotovo nema metatekstualnih signala, ali se tip teksta prepoznaje na osnovu shematizirane strukture, npr. administrativni stil (formulari, obrasci, uputstva za upotrebu) ili kuharski recepti-konektori nisu dostatan i apsolutan kriterij u distinkciji među žanrovima i stilovima-stilistički konektori imaju dodatnu komponentu stilogenosti, u osnovne njihove tipove spadaju figure, tropi, stilistički markirani red riječi (inverzija) i specifična ritmička svojstva Figure kao konektori

a) Figure ponavljanja-anafora, epifora, simploka, anadiploza, paralelizam, polisidenton-one su osnovna sredstva rekurencije tj. povezanosti teksta putem ponavljanja jezičnih jedinica-ne gube svoju stilogenu prirodu, uvijek označavaju skretanje poruke na samu sebe u cilju stvaranja začudnosti, a time i realizacije estetske ili argumentativne funkcije-u poetskom tekstu fonostilemi (asonanca, aliteracija...) mogu postati stilistički konektori

b) Gradacija kao konektor-u gradaciji se razlikuje više tipova konektora: leksički, stilistički, gramatički i propozicionalni-njena ekspresivna i poetska funkcija dominira u književnoumjetničkom tekstu

c) Retorička pitanja kao konektori-mogu formirati svojevrsni okvir teksta ako dolaze kao inkoativna ili finitivna rečenica-na početku teksta ima otvaračku funkciju, pobuđuje adresate da dalje prate tekst-na kraju ima dvojnost jer formalno završava tekst, a stvarno tek otvara mogućnost za razmišljanje-npr. u jednoj Šimićevoj pjesmi ret. pitanjem počinje i završava pjesma tako da stvara dojam zaokruživanja, prstenaste strukture stihova-kompozicijski prsten ujedno simbolizira i krug bez izlaza u kojem se kreću razmišljanja lirskog „ja“

d) Sintaktičke figure permutacije-inverzija-tradicionalna gramatika i retorika inverziju su promatrale tako što se smatralo da je neutralan red riječi S+P+O, a svako njegovo narušavanje je inverzija-sintaksa teksta pokazala je da se o inverziji može govoriti samo ako se red riječi promatra kontekstualno uključeno tj. aktualizirano-stilističkom, figurativnom inverzijom smatra se poredak N+D (novo+dato) tj. red komponenata pri kojem se na prvom mjestu nalazi komponenta što nosi novu obavijest-u tekstovima s izraženom inverzijom ona jasno figurira kao stilistički konektor, kao pokazatelj odstupanja od norme, te je stoga diskurz vidljiv, figurativan

3. TOČKA GLEDIŠTA-pokazuje način organizacije teksta, poziciju s koje teče pripovijedanje-može biti tijesno povezana s problemom komutacije lica tj. da komutacije lica mogu signalizirati i promjenu točke gledišta


-Boris Uspenski razlikuje 4 tipa točke gledišta: prostorno-vremenska frazeološka ideološka psihološka

-ove točke mogu biti spoljne (one u kojima nosilac točke gledišta opisuje neki događaj iz pozicije promatrača) i unutarnje (dolaze u iskazima u kojima njen nosilac opisuje događaj bez distance, kao sudionik u njemu)-promjena točke gledišta može se pratiti prelaskom s upravnog na neupravni govor, prelaskom s autorskog govora na govor lika, a supostojanje dviju ili više točaka može se uočiti u formi neupravnog upravnog govora-za stilistiku je važan zadatak istraživanje jezičnih formula kojima se imenovanjem izražava različita točka gledišta

4. INTERTEKSTUALNOST, METATEKST, AUTOREFERENCIJALNOSTINTERTEKSTUALNOST-podrazumijeva se upućenost teksta na druge tekstove koji mu prethode ili ga okružuju-u znanstvenom tekstu funkcija polifonijske strukture prije svega je kognitivna, dok je u književnosti njena funkcija uvijek estetska

METATEKST-kao metatekstualni signali citati se dijele na:

potpune-potpuno prenošenje jednoga segmenta teksta nepotpune-djelomično prenošenje jednoga segmenta prototeksta prazne ili vakantne mogu biti: -pseudocitati-prototekst postoji, ali odnos između citata i prototeksta je

lažan -paracitati-kada ne postoji nikakav prototekst iz kojeg se tobože prenosi citat

AUTOREFERENCIJALNOST-tijesno je povezana s teorijom intertekstualnosti, a specifična je kao postupak kojim se u književnome djelu tematizira literarnost toga istog djela-može biti u filmu (namjerno uvođenje kamere u kadar, obraćanje glumaca publici) i teatru (obraćanje glumaca publici, pokazivanje uvjetovanosti scene)-svaki puta kada realistički pisac uvodi u roman ili pripovijetku čitaoca obraćajući mu se, on se koristi autoreferencijalnim signalom

5. STILISTIKA HIPERTEKSTA I HIPERMEDIJA: KORAK DALJEHIPERTEKST-suprotstavljanje pojmovima završenosti i konačnosti klasičnog teksta-uvijek podrazumijeva dvojnost: tekst se istovremeno percipira kao zaseban glas svoga autora i kao dio mreže odnosa sa drugim tekstovima, sa nizom drugih referenci-čitatelj ima slobodu izbora u kretanju kroz hipertekst, on sam svaki put kreira jednu od mnogih mreža odnosa-istraživanju hiperteksta stilistika pristupa s aspekta stilistike pošiljaoca (prati način na koji kreatori materijala za hipermedije koncipiraju materijale i kojim stilom to čine, može imati deskriptivnu i preskriptivnu ulogu) i stilistike primaoca (proučava čitateljev pristup hipertekstu, izbore koje on pravi, a morala bi ukazati i na čiteteljevu dvostruku ulogu jer uz recepcijenta on postaje i pošiljatelj poruke)HIPERMEDIJ-posjeduje svoj specifičan metajezik, svoj stil koji je maksimalno orjentiran na jasnoću, preglednost, logičnost i izbjegavanje dvoznačnosti


FIGURE I TROPI-kod tropa se radi o paradigmatskim odnosima, a kod figura o sintagmatskim-kod tropa se osnovna devijacija realizira na semantičkom planu, kod ostalih figura osnovna devijacija realizira se na fonemsko-grafičkom ili na sintaktičkom planu-figure i tropi smatraju se odstupanjem od uobičajene, neutralne upotrebe jezika, tj. odstupanje od norme-katahreza-izražava nulti stupanj odstupanja -ne postoji drugi označitelj, što znači da ne postoji mogućnost izbora, koja je ključna za definiciju figurativnosti

a) Klasifikacija figura-osnovne operacije kojima nastaju figure:

supstancijalne operacije-mijenjaju supstanciju jedinica, u njih spadaju: dodavanje, skraćivanje i supstitucija

relacijske operacije-mijenjaju samo pozicijski odnos među jedinicamaFonetsko-fonološke figure/metaplazme/metagrafemi-predstavljaju odstupanje u glasovnom i grafemskom sastavu riječu, manjih dijelova riječi i morfemaAsonanca-ponavljanje istih vokala ili vokala istog tipa u cilju stvaranja glasovnog simbolizma, eufonije ili asocijacije na ključnu ili tematsku riječ toga tekstaAliteracija-ponavljanje istih suglasnika u tekstu, s istim zadatkom kao asonancaProteza-dodavanje fonema na početku riječiEpenteza-ubacivanje fonema u sredinu riječiParagoga-dodavanje fonema na kraju riječiAfereza-oduzimanje fonema na kraju riječiSinkopa-oduzimanje fonema u sredini riječiApokopa-oduzimanje fonema na kraju riječiMetateza-figura u kojoj 2 ili više fonema zamjenjuju mjestaRima-u nekim se slučajevima i ona ubraja u ovu grupu figuraAnageam, palindrom, kalambur-neke ludičke forme se realiziraju pomoću ovih figura

Sintaktičke figure/metatakse-figure koje djeluju na planu sintakse i predstavljaju odstupanje od uobičajenog sklapanja rečenice ili nadrečeničnog jedinstvaKumulacija-gomilanje elemenata koji se odlikuju istom sintaksičkom pozicijom (podvrste: distribucija i sinatrezma)Epitet-sastoji se u dodavanju pridjeva koji pobliže određuje imenicu kojoj se dodajeAnafora-ponavaljanje iste riječi ili grupe riječi na početku dvije ili više rečenica, stihova...Epifora- ponavaljanje iste riječi ili grupe riječi na kraju dvije ili više rečenica, stihova...Okruženje/ciklos-ponavaljanje iste riječi ili grupe riječi na početku i na kraju dvije ili više rečenica, stihova...Anadiploza- ponavaljanje iste riječi ili grupe riječi s kraja prve rečenice/stiha na početku naredne rečenice, stihova...Reduplikacija/geminacija- ponavaljanje iste riječi ili grupe riječi u susjednoj pozicijiPolisidenton-ponavljanje istog veznika u jednom segmentu tekstaElipsa-izostavljanje dijela iskaza koji je bitan za komunikacijuAsident-dokidanje veznika u jednom segmentu tekstaReticencija-prekid rečenice, nedovršena rečenicaZeugma-sintaksičko uokvirenje kada se dio iskaza koji bi se inače morao više puta ponoviti izreče samo jednom


Silepsa-semantička zeugma kod koje okvir ne odgovara značenju svih preostalih dijelovaRet. pitanje-pitanje koje nema odgovora ili ga govornik ne očekujeEksklamacija/uzvik-potencira tvrdnju intonacijom uzvikaInverzija, paralelizam, parcelacija-ponekad se svrstavaju u ovu skupinu

Semantičke figure-pokazuju odstupanje na semantičkom planu kao dominantnoMetafora-upotreba jednog označitelja umjesto drugog na principu odabira, a na osnovu neke sličnosti s drugim označenimMetonimija-zamjena se odvija po susjednostiSinegdoha-funkcionira na brisanju konteksta, na zamjeni cjeline dijelomPerifraza-zamjene jedne riječi sintagmom ili izrazom istog referencijalnog značenja, a različitog smislaAntonomazija-metonimijska zamjena vlastitog imena (zemlja izlazećeg sunca-Japan)Hiperbola-kvantitativno pretjerivanje, preuveličavanjeLitota-trop koji se sastoji u skraćivanju sema kvantiteta bilo u potvrdnom iskazu bilo u negativnom Ironija-forma iskaza u suprotnosti sa sadržajem iskazaOksimoron-konstrukcija u kojoj su spojeni semantički nespojivi, proturječni pojmoviAntimetabola-vrsta antiteze u kojoj se oba člana ponavaljaju, ali uz izmjenu sintaksičke funkcije

Prelazni tipovi figura-najčešće se radi o kombinaciji sintaktičkog i semantičkog odstupanja-npr. gradacija i različite figure enaloge (ili figure komutacije)

b) Metafora i metonimija: jakobsonova teorija i njena primjena-metafori je stran poremećaj sličnosti, a metonimiji poremećaj blizine-metaforički pol dominira u drami, poeziji, lirici, romantizmu, simbolizmu, nadrealizmu-metonimijski pol izraženiji je u filmu, prozi, epici, realizmu u kubizmu-simbolizam snova jasno je metaforički označen, a zgusnutost i izmiješanost nekih segmenata snova odgovara metonimojskom polu

NARATIVNE FIGURE-funkcioniraju u svim umjetnostima koje počivaju na naraciji-narativni znak suodnos je između forme naracije i sadržaja naracije, tj. između diskurza i naracije-narativne figure mogu se odnositi na suodnos: vremena i diskurza, činjenice i kronologije, prostora i diskurza, i na točku gledišta

Točka gledišta kao narativna figura-kod nje je problem u određivanju nultog stupnja tj. onog stupnja koji se može smatrati neutralni polazištem u određivanju figurativne točke gledište-neutralna točka gledišta je ona koja je neprimjetna, onda se odstupanjem može smatrati uvođenje sveznajućeg pripovjedača, ali i pripovijedanje u prvome licu-presijecanje različitih točaka gledišta smatra se posebno figurativnim-kao narativne figure mogu se definirati svi metatekstualni postupci i signali koji se mogu uočiti u tekstu-citati su uvijek i narativne figure-slično je i s postupkom dvostrukog kraja gdje se čitatelju ostavlja mogućnost odabira kraja

FIGURE I FUNKCIONALNI STILOVI-na polu nefigurativnosti nalazi se jedino administrativni stil, slijede ga publicistički stil, neki žanrovi žurnalističkog i razgovornog-književnoumjetnički stil ima dominantnu estetsko/poetsku funkciju, a u manjoj mjeri argumentativnu


-publicistički i žurnalistički stil riznice su figura svih tipova, a njihova je funkcija argumentativna-razgovorni stil ima figure koje nemaju estetsku, a ponekad ni argumentativnu, već su često „mrtve“, izlizane, i postale su uobičajeni izrazi-znanstveni stil ima figure koje imaju važnost za organizaciju i kompoziciju samoga teksta-administrativni stil teži jednoznačnosti i preciznosti-sekundarni stilovi (retorički i reklamni) imaju funkciju djelovanja na adresate, a estetska funkcija očigledna je tamo gdje se koriste citati iz književno umjetničkih tekstova

10. Péquignot, B. (2006) Stil je epoha, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str. 101-116

„Individualna umjetnička mašta ne određuje stil. Određuje ga kolektivna imaginacija epohe ili nekih ljudskih skupina.“- u pitanju stila mora se voditi računa o epohi – o skupu elemenata koji u danom trenutku i na danom mjestu omogućuje razlikovanje jednog povijesnog perioda od drugog●EPOHA - svaki historijski skup koji s obzirom na druge pokazuje značajne otklone (stil je jedan od elemenata čiji bi značajni otklon između perioda dopuštao da ih razlikujemo kao različite epohe)- izostanak imena ili pojedinca kao proizvođača djela pokazuje da ono što određuje vidljivost ili čitljivost najoriginalnijeg djela ne proizlazi iz onoga što definira stil kao jedinstven ili bi se odnosio na neku individualnost, nego iz onoga što u samom središtu te jedinstvenosti dolazi u dodir s nekom epohom- važna opreka individualno/kolektivno (epoha – kolektivno u općem smislu)- u stilu je vidljivo obilježje onoga što tvori imaginaciju umjetnika, tj. njegovo pristupanje onome što ga „nadilazi“, skup simboličkih elemenata koji pripadaju njegovoj povijesti i civilizaciji- 2 problema: ●problem percepcije – ne postoji viđenje ili „prirodna“ percepcija, nego je

mogućnost davanja značenja nekoj percepciji upisana u stečenim intelektualnim kategorijama koje informiraju (dati ili staviti u oblik koje oko zapaža); ne može se uspostaviti odnos između umjetnika i onoga koji gleda

- epoha određuje značenje onoga što je viđeno i određuje izbor koji činimo među svim što možemo vidjeti i svega što ćemo gledati

- vision, vizija – vodi računa o socijalnim i psihološkim postulatima koji upravljaju pogledom u svakom povijesnom času te o estetskim odlukama koje se odnose na bolje motrište, na odmak u odnosu na motiv ili način postavljanja slike, tj. djela

●problem produkcije – u slikarstvu razlikovanje između ars (vještina ili kompetencija koju su pravila i imitacija dopuštali da se stekne) i ingenium (prirođeni talent koji se ne može naučiti) → svaki od njih poziva drugoga a pritom ga ne isključuje; ingenium povezan s namjerom, a ars sa stilom

- ars ili stil – ono što je u nekom djelu najmanje „osobno“ ili individualno i najkolektivnije (jer je stečeno, tj. naučeno oponašanjem i poštivanjem pravila starijih)

- ars je ono što u djelu nije novo, a ingenium je sposobnost da se donese nešto novo; stil omogućuje da se djelo postavi u povijest i to ga čini vidljivim

- stil je proizvod, posljedica umjetnikova upisivanja u svoju epohu i preko nje u ono što je proizvodi, njezinu povijest; stil omogućuje određivanje kulturalnih obilježja koja specificiraju neku epohu (ima društvenu i povijesnu funkciju)

- „horizont očekivanja“ publike (H.R.Jauss) – ono što od neke epohe ostaje jest ono što je u skupnosti elemenata tvori, naviješta ili bolje priprema iduću epohu, a ne ono što, sa ili bez uspjeha, pripada „horizontu“- Pierre Bourdieu - pitanje stila povezao s pitannjem kulture, uvođenjem koncepta habitusa: ako se evolucija stila ne pokaže kao autonomno razvijanje jedinstvene bitnosti koja je identična sebi samoj, nego kao kretanje


koje ne isključuje ni skokove prema naprijed ni vraćanje natrag, znači da habitus stvaratelja orijentira izbore koji nisu ništa manje sustavni i nositelji su određene finalnosti koja će se otkriti tek post festum→kroz „individualni“ postupak nekog umjetnika radi se o posebnom umjetniku, o kolektivnom radu u njemu i po njemu„Stil je čovjek“ (Buffon) - „veliki“ pisac prevladava duh vremena, predlaže nešto još neviđeno i originalno, a to se nalazi u načinu tretiranja sižea unutar nekog žanra- zabluda u tome da stil „velikog“ pisca prevladava njegovu epohu, on samo izriče o svojoj epohi ono što ona još nije znala ili nije mogla proizvesti- Meyer Schapiro – stil kao konkretna inkarnacija ili projekcija emocionalnih raspoloženja i ponašanja misli koja je zajednička čitavoj jednoj kulturi; evolucija kulture vezana uz produkciju novog stila (veliki umjetnik kao neposredni izvor stila svojeg vremena)→kolektivni stil kao oponašanje stila nekog originalnog umjetnika, a „originalni umjetnik“ nije odvojen od epohe, pokretač je evolucije- J.Lacan – kroz pisca ili umjetnika „prolazi“ diskurz koji dolazi iz nečeg vanjskog (Drugi) koje može biti i povijest i nesvjesno, dakle umjetnik ili pisac skroz je kolektivan- tako svako djelo sudjeluje u produkciji neke epohe zato što jednim dijelom i dolazi iz te epohe (dio koji je proizišao važan za recepciju i za način kako će javnost razumjeti djelo)- zabluda je vjerovati da sve umjetnosti nisu usko povezane sa svojom epohom

11. Kovačević, M. i L. Badurina (2001) Vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskursa, u: Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka, str. 11-38

Jezična upotreba povezana je s funkcijama: jezik se uvijek iznova preuređuje s obzirom na ono čemu nam u određenoj situaciji služi. Jezik je sredstvo i postoji da bismo se njime služili i izrazili svoje potrebe. On je multifunkcionalno sredstvo koje se prilagođuje ljudskim potrebama i ciljevima. Njegove su mogućnosti neiscrpne, a na korisniku je da ih iskoristi, odnosno da ga funkcionalno preoblikuje.

Funkcije se u jeziku ostvaruju na dva načina:1. kao govor (usmena realizacija) 2. kao pismo (pisana realizacija). Te se dvije sfere razlikuju. Govor se proteže u realnom vremenu i odlikuje ga usmena realizacija, trenutačnost izbora i svojevrsna improvizacija. Pismo karakterizira pisana realizacija, prostornost, ono reorganizira govor i to rezultira višim stupnjem dotjeranosti pisanog iskaza. Nepotpunost govora nadopunjuje se paralingvističkim sredstvima (gestama, mimikom, kontekstom). Plošnost pisanog teksta ispravlja se pravopisnom signalizacijom (npr. veliko i malo slovo, interpunkcija) i sredstvima oblikovanja teksta (npr. isticanjem naslova i podnaslova). Pismo i govor bitno su različiti mediji u kojima se jezik može ostvarivati. U njima se iste funkcije ostvaruju na različite načine. Njih stoga prepoznajemo kao planove jezičnog raslojavanja.

Nekim je funkcijama primjereniji govorni ostvaraj (npr. kada je riječ o traču), a nekima pisani (npr. kod izvještaja), ali se to oboje može ostvariti i kao govor i kao pismo. Kada se govori o funkcionalnim stilovima, misli se na jezične podsustave koji se međusobno razlikuju po nekim prepoznatljivim funkcijama (razgovornoj, administrativnoj, znanstvenoj itd.). Raslojavanje jezika valja motriti u istovremenosti horizontalne i vertikalne raščlambe. Bitno je da je ravnopravnost tih dviju raščlamba neupitna.

Čovjek ili govori ili piše, a čini ili jedno ili drugo u skladu s onim što je situacijom zadano kao moguće i/ili je definirano konvencijama. Jezični se izbor odnosi i na svrhu kazivanja: govornik prepoznaje situaciju, automatski je kategorizira (s obzirom na jezično/životno iskustvo) i primjeruje joj svoj iskaz na globalnoj razini. Dakle, govornik najprije bira ton (ton je usko vezan i za svrhu) i medij, a na osnovi tog izbora kasnije bira govoru ili pismu primjerene riječi.


Pismo ponekad želi biti živo kao govor, kao što i govor ponekad želi biti staložen poput pisma. Ovdje je potrebno uvesti pojam diskursa. Načelno možemo u vertikalnoj podjeli razlikovati diskurs govora (razgovorni diskurs) i diskurs pisma (pisani diskurs). Diskurs prihvaća i horizontalno grananje po funkcijama (npr. politički diskurs može se promatrati domenom javnog diskursa). Svaki od pojmova horizontalne diferencijacije uključuje se u vertikalnu diferencijaciju. Kao što privatni diskurs motrimo kao pisani i razgovorni, isto tako ćemo tretirati i javni, multimedijalni i specijalizirani diskurs. Možemo, dakle, govoriti o dvostrukoj klasifikaciji: u onu horizontalnu (diferenciranje po funkcijama) uvijek je uključena i vertikalna (diferenciranje po planovima).

Vertikalna i horizontalna podjela:

1. Horizontalna: 2. Vertikalna:(s obzirom na recipijenta) a) razgovorni diskurs – diskurs govoraa) privatni b) pisani diskurs – diskurs pismab) javnic) specijaliziranid) multimedijalnie) literarni (književnoumjetnički)

Postoje dvije pragmatičke osi:1. globalna pragmatička razina – razina izbora jezičnih strategija (kako govoriti)?2. pojedinačna pragmatička razina – razina izbora građe (što govoriti?) - tiče se diskursa pojedinca i iz

njega izvedenog konkretnog teksta; ona se nadovezuje i oslanja na prvu (globalnu pragm. razinu)U tradicionalnoj podjeli funkcioniraju temeljna četiri funkcionalna stila: razgovorni, administrativni,

publicistički (novinarski) i znanstveni, a ta se podjela izvodi iz linearnog, pomalo plošnog pogleda na životnu/jezičnu praksu. Tu je potrebno uvesti pojmovnu preraspodjelu, tj. te je temeljne stilove potrebno proširiti. Razgovorni stil preimenovan je u razgovorni diskurs, administrativni u administrativni diskurs, publicistički u publicistički diskurs i znanstveni u znanstveni diskurs. S obzirom na recipijenta kojima se obraćaju, međusobno se razlikuju privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurs.

Značajka razgovornosti je opušten i relativno prisan odnos među sugovornicima i slobodan pristup govornika jezičnom standardu (jezična nehajnost). Značajka publicističnosti jest usmjerenost govornika slušateljskoj/čitateljskoj masi i odvagnut („srednji“) odnos prema jezičnoj građi. Značajka administrativnosti jest da je to knjiški, neosoban jezik dopisa, spisa i akata koji traga za jednoznačnošću i koji poštuje jezičnu normu unutar okvira svoje pragmatičnosti. Za razliku od njega, značajka znanstvenosti jest da taj diskurs teži provoditi normu na svim jezičnim razinama. Znanstveni je diskurs sofisticiran i zahtjevan, zahtjeva smislen jezični angažman, dok je korisnik administrativnog jezika lišen te odgovornosti i on preuzima gotove i pojednostavljene jezične modele koji se uklapaju u standardizirane postupke.

Kao peti član diskursa može se navesti književnoumjetnički diskurs i on se opire svakoj klasifikaciji koja bi ga željela situirati unutar polja. U njemu se na osobit način pretapaju planovi govora i pisma i njegova je estetska funkcija globalne naravi. Tu je riječ o literarnom diskursu. To je sustav po sebi u kojem je polje diskursa u svojem cjelokupnom rasprostiranju tek građa. Jezik književnosti jest fikcionalan, književno djelo je artefakt, a njegova je privatnost objektivirana i prelazi u literarnost. Dok su u ostalim diskursima metaforička os (vezana uz načelo izbora i supstitucije) i metonimijska os (vezana uz slaganje i kontekstuiranje) ujednačenje, u književnosti se ta ravnoteža bitno narušava. Iskaz u književnosti priklanja se ili metaforičkome ili metonimijskome polu i to na štetu onoga drugoga.

Jezična je zbilja raslojen prostor, gdje pojedinačni oblici kazivanja izrastaju iz jezičnoga sustava koje se dijeli na diskursna polja književnosti i neknjiževnosti. Prvi zadatak stilistike jest prepoznati njihovu opću narav. Privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskursi proučavaju se pod kategorijom neknjiževnosti, a metaforički i metonimijski ustrojeni književni korpusi pod kategorijom književnosti.


U svakom se govornome činu funkcije govora i njegovi planovi višestruko prelamaju te je svaki tekst svojevrstan mozaik različitih odnosa.

Kada je riječ o kategoriji stila, često nailazimo na određenja poput „stilske obilježenosti“ ili „stilske neobilježenosti“ (ono što je stilski neobilježeno naziva se i neutralno). Međutim, u području govora neutralnosti nema! Recipijent može imati dojam o tome da je neki iskaz neutralan ako se taj iskaz po svojim bitnim značajkama više-manje uklapa u njegov horizont očekivanja. Govor ne može biti neobilježen ili neutralan, on uvijek pripada situaciji, tj. okviru spram kojega uspostavlja relaciju. Stil je termin koji je žrtva «uporabne inflacije» - stoga se autorice suzdržavaju od njegova prečestog korištenja. Umjesto o stilu, autorice govore o relacijskoj naravi govora jer ona i jest stil.

12. Pranjić, K. (1983) Stil i stilistika, u: Uvod u književnost, Zagreb, str. 253-302

Stilistiku možemo definirati kao (humanističku) znanost kojoj je stil predmet proučavanja. Ona je poput drugih humanističkih znanosti, heuristička (grč. heuriskein = pronalaziti, otkrivati), a nikako egzaktna (lat. exactus = mjeran, određen) poput matematike ili fizike. Vidljiva je osporljivost i uvjetnost stilistike; puno definicija stila.

Etimološki: termin stil deriviran je od lat. riječi stilus, a označavala je metalnu šipčicu kojom su Rimljani pisali na voštanim pločicama.

Danas: riječ stil se rabi polisemijski (mnogoznačno); stil u ponašanju, oblačenju, sportu…to treba ostaviti po strani i zaustaviti se na stilu u jeziku i književnosti.

U opreci među oblikom i sadržajem stil bi značio ono kako je što rečeno, a ne ono što je rečeno; pa je definiran kao individualna uporaba jezika za razliku od kolektivne. Javljao se kao psihologijska kategorija („stil je čovjek sam“; stil je očitovanje afektivne vrijednosti jezičnoga izraza). Izjednačavan je s vrijednosnom oznakom kakva djela, pa je temeljen na kategoriji individualnog izbora među ukupnošću izražajnih sredstava kad oblikujemo kakav iskaz. Definiran je i kao jezikovna kvaliteta koja točno priopćuje osjećaje i misli, pa zanijekan kao zališan pojam jer da je sinoniman s pojmom oblika ili izražajnosti; i napokon shvaćen kao pamćenje formula kulturnoga a ne izražajnog nasljeđa.

Stil se dakle kao termin nikako ne može uzimati kao čvrst nego tek kao termin- indikator. Kako se onda mogla konstituirati znanost - stilistika kad nije kadra definirati predmet svoja istraživanja –stil? Stilistiku stoga smatrajmo znanošću – uvjetno i osvrnimo se na ono što bi bilo integrativno u različitim shvaćanjima stila pa ćemo mu naći barem dio zajedništva: da je stil skup jezičnih obilježja koja razlikuju pisca od pisca, te da je stil obilježje pripadno tzv. planu izraza, a ne planu sadržaja. Posrijedi je otkrivanje odnosa među pretpostavljenom piščevom namjerom i postignutim učinkom.

Stilistika se razvila u početku 20.st. od onih metodskih postupaka u raščlanjivanju književnih umjetnina koji su se u frankofonom svijetu nazivali Explication de Textes (tumačenje, objašnjavanje tekstova), u anglofonom Close Reading (prisno, temeljito, savjesno čitanje).

Stilistika ima svoga antičkoga pretka u helenskim i rimskim retorikama i poetikama jer: i one su se bavile tekstovima, samo što su retorika i poetika prema tekstovima bile aprioristične, što su prije iskustva tekstova uzakonjivale kriterije po kojima je imala nastajati umjetnina riječima, dok je moderna stilistika prema tekstu aposterioristična, tj. ona već postojeći tekst samo opisuje, ništa ne propisuje niti mu sudi o umjetničkoj vrijednosti.


Moderna je stilistika zapravo ars inveniendi (umijeće iznalaženja) izražajnih sredstava i stilističkih postupaka u individualnome stilu koji je redovno deautomatiziran, a često i devijantan o odnosu na prihvaćeni standard oličen u jezičnoj normi. Razložimo stoga spomenute kategorije:

Izražajna sredstva – oni fonetski, morfološki i rječotvorni, leksički, frazeološki i sintaktički oblici koji postoje u jeziku kao sistemu za svrhu logičke i emocionalne intenzifikacije iskaza.

Stilistički postupci - svjesna i svrhovita intenzifikacija tipičnih strukturnih i semantičkih svojstava jezika, koja svojstva uvijek donose dodatnu, npr. konotativnu (suznačenjsku) obavjesnost.

Individualni stil – unikatna kombinacija jezičnih jedinica, izražajnih sredstava i stilističkih postupaka svojstvenih pojedinome piscu po kojima je njegovo djelo prepoznatljivo.

Norma – gipka postojanost fonemskih, morfoloških, leksičkih i sintaktičkih modela u optjecaju jezičnom djelatnošću određenoga razdoblja.

Autor se opredijelio za lingvističku stilistiku: ona u analizi književno-umjetničkoga stila ne napušta okvir jezičnih jedinica koje jesu medij književnosti.Autor će stoga opisati lingvističku stilistiku i njene primijenjene odvjetke; komparativnu, dijakronijsku i dijalekatsku.

LINGVISTIČKA STILISTIKA – kategorije:

1. Fonostilematika – stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva te stilističke postupke na planu fonetike i fonologije (glasove, njihove opozicije, distinktivnu semantičku njihovu relevantnost, sve jezične pojave koje su zvuk shvaćen kao psihički kvalitet ili supstancijalni kvantitet). Jedinica: fonostilem.

2. Morfonostilematika – stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu morfonologije (sustava oblika i njihovih varijacija, opozicijskih kombinacija, njihove afiksalne, kompozitske ili kalkirane tvorbe): Jedinica: morfonostilem.

3. Sintaktostilematika – stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu sintakse (proučava gramatička sredstva pomoću kojih se riječi spajaju u rečenične cjeline). Jedinica: sintaktostilem.

4. Semantostilematika – (lingvo)stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu semantike (planu značenja riječi i, pogotovu, značenja veza među riječima). Jedinica: semantostilem.

Fonostilemi, morfonostilemi, semantostilemi i sintaktostilemi se ostvaruju na razini od glasa/zvuka preko riječi do najviše, razine rečenice – pa se nazivaju se još i mikrostilemima, a ta stilistika mikrostilistikom.

5. Makrostilistika (ili: tekstostilistika) - stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke koji se kao obavijesni ili značenjski i suznačenjski dodaci javljaju na nadrečeničnoj razini, na razini teksta dakle. Jedinica: makrostilem (tekstostilem).


6. Grafostilematika – stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje ekstralingvističke (izvanjezične, nejezične) stilističke intenzifikatore ostvarene na planu (orto)grafije teksta uključujući osobito interpunktuaciju. Jedinica: grafostilem.

1. Primjeri fonostilematski - Jama Ivana Gorana Kovačića

2. Primjeri morfonostilematski - Matoševi stilistički obilježeni imperfekti: rastijaše, bjelasaše, gustijaše- Krleža: zemljoskok- Marinković: čovjetina

3. Primjeri sintaktostilematski - Ivo Andrić, Na Drini ćuprija; tećeno i kućeno – iskaz je pasivan i besubjektan, zgusnute

konstrukcije

4. Primjeri semantostilematski - uz pojam lingvističke stilistike usko je združen termin stilističkih varijanata. A varijante su

definirane kao različiti načini da je izrazi jedna te ista ideja, i nadalje definirane kao vezane uz izbor da se nešto između više mogućih načina kaže samo na jedan jedini.

- Krleža, Glembajevi: mama, mati, majka – to su modelne stilističke vrednote.

5. Primjeri makrostilematski (tekstostilematski) - Matoševo variranje starozavjetnog motiva u putopisu Oko Lobora- Makrostilem (tekstostilem = tekstualni stilem) jedinica je misaone i emocionalne

intenzifikacije koja se javlja na razini višoj od rečenice, na nadrečeničnoj dakle, na razini paragrafa; definira se kao nadrečenična jedinica (paragraf), kao kombinacija rečenica koje predstavljaju strukturalno i semantičko jedinstvo, temeljenih na ritmičkom (melodijskom) jedinstvu.

6. Primjeri grafostilematski - U pjesmi Ubili su ga ciglama Ivana Slamniga interpunkcija nije tradicionalno poznata

gramatička već slamnigovska.- Ortografski heretično tu se zarezima cijepaju sintagme.

KOMPARATIVNA STILISTIKA - komparativna stilistika smješta se između lingvistike, književne teorije i povijesti- dva poimanja komparativne stilistike:1. komparativna stilistika kao striktno lingvistička disciplina koja među dvama uspoređivanim jezicima

traži adekvatnost sinonimskih parova ili nizova na leksikalno-gramatičkom planu. Služi unapređivanju i teorije i empirije prevođenja, no nedostaje joj kulturnopovijesna i opća povijesna dimenzija. Ona je više komparativna lingvistika nego stilistika.

2. komparativna stilistika kao dio znanosti o književnosti, književne teorije i književne povijesti; ona ne pretpostavlja ni isključivo dvojezični materijal kao objekt svojih istraživanja, nego se usredotočuje na komparativno analiziranje stila, odn. samo jednoga jezika, dvaju ili više pisaca jednoga jezika u jednoj stilskoj epohi; bavi se i usporedbom od jezika k jeziku, osobito kod prevođenja.


Lenjingradski teoretičar Efim Edkind uspostavio razine uspoređivanja što se nižu pri činu beletrističkoga (umjetničkoga) prevođenja; hijerarhizirao je i imenovao te razine da ih se može definirati kao zakone koji režiraju umijeće (umjetnost) prevođenja:

- uspoređivanje dvaju lingvističkih sistema (gram.struktura, leksik i frazeologija)- uspoređivanje stilističkih sistema dvaju jezika- uspoređivanje tradicionalnih književnih stilova u oba jezika- uspoređivanje prozodijskih sistema u njihovoj nacionalnoj specifičnosti- uspoređivanje kulturnih i povijesnih tradicija među dvjema nacionalnim civilizacijama toliko koliko se

one očituje u književnoj tradiciji- uspoređivanje dvaju individualnih estetičkih sistema

Može se na kraju s Edkindom zaključiti da je analiza nekog književnog prijevoda kompletna tek onda kad obuhvati sve navedene razine uspoređivanja. A sve te razine svojim zajedništvom našu disciplinu čine i stilističkom i komparativnom.

Pojam komp. st. proširio je još jedan Lenjingrađanin, V.M. Žirmunski. Njega u komparativnostilističkoj analizi ne zanimaju sinonimski ekvivalenti koji se upotrebljavaju u leksici i gramatici uspoređivanih različitih jezika. Zanimaju ga one sličnosti i razlike koje se mogu otkriti u izboru (choix) i umjetničkom podešavanju (l´agencement) lingvističke građe, tj. u stilu pojedinih pisaca i književnih pravaca.

DIJAKRONIJSKA STILISTIKA- lingvistička (jezikoslovna) disciplina primijenjena na korpus tekstova u različitim razdobljima prošlosti.- Metodološki je izazov stilografskim istraživačima tih tekstova kako rekonstruirati nezapisanu

jezičnoizražajnu uzualnu ( = običajno uporabnu) normu za njihovu sinkroniju, za tadašnjost ili ondašnjost koja je tim tekstovima i njihovim piscima njihova suvremenost. A bez toga se ne mogu utvrditi npr. stilemi temeljeni na otklonu.

- Eduard Hercigonja nam je u svojoj prvoj knjizi pokazao da se postupci lingvostilističke analize tekstova daju primijeniti i na sakralne kao i na svjetovne spise srednjovjekovlja. Dokazao da se i Bašćanska ploča s kraja 11. st. otkriva kao književna poruka, estetički ostvaraj.

- U svojoj drugoj knjizi upozorio nas je kako se i senzibilitet suvremena pjesnika može nadahnuti svečanim ritmovima arhaične crkvenoslavenske-čakavske riječi te u njoj naći odzvuk i poticaj za svoju poruku (navodi primjer Josipa Pupačića i njegove pjesme Zemlja i ja).

Lingvostilističku metodologiju, upotpunjenu književnopovijesnim komparatističkim parametrima, primijenio je u istraživanju renesansnih komediografskih tekstova Marina Držića – romanist Frano Čale. Modernu semantostilematsku analizu prikazao je objašnjavajući značenje Držićevih ključnih riječi u komediji Dundo Maroje: srjeća, fortuna, vjertuoz, virtuoz, i to u renesansnoj sinkroniji nalazeći im porijeklo u Machiavellijevu Vladaru.

Josip Vončina primijenio je lingvostilističku metodologiju na istraživanje izražajnih sredstava i stilističkih postupaka hrvatskoga baroka; analizirao je Gundulićevu stilematiku.

- Gundulić je arhaizme zadržao tamo gdje su se najviše nametali (u rimama); u nevezanim ih je dijelovima upotrebljavao rjeđe, a tada sa stilističkom namjerom: da i na jezičnom planu uspostavi dijalog između onoga što je njemu bilo sadašnjost i prošlost.

- Miljenko: i da u mjesti jes ovomu/jedan za te ki umire – tomu nije svrha samo da svečan prizvuk dobije ljubavna ispovijest nego i da se izrazi kako mjesto (Dubrovnik) i sve njegove uredbe treba smatrati


davno utemeljenim, starinskima. Gramatičkim je sredstvom postignuto ono čemu bi inače bilo potrebno bar nekoliko stihova.

- Ribar se služi istim arhaičnim lokativom (u mjesti je ovemu slobode čestiti dar…)

DIJALEKATSKA STILISTIKA- budući da je usmen, dijalekt je korpus kao stvoren za primjenu ballyjevskog poimanja stilističke analize

shvaćene kao analiza afektivnih vrednota govorena jezičnog izraza.- u nas se empirijskom, stilističkom analitikom u dijalektologiji bavi gotovo jedino Božidar Finka, pa

ćemo se poslužiti njegovim rezultatom:

1. Stilistika u dijalektologiji tek je nedavno aktualizirana.2. Vladajući ukupnošću dijalekatskog inventara kao jezičnim korpusom za izricanje svojih misaonih

sadržaja, dijalekatski je govornik više od govornika koji se služi standardnim jezikom upućen na stilističko iskorištavanje govorne građe.

3. Za svaki govor mogu biti tipične razne stilske osobine, a i one mogu međusobno kvantitativno varirati.4. Stilistika se može ograničiti na proučavanje stilističke vrijednosti samo jedne ili samo nekoliko osobina

govornoga stila. Svim stilističkim osobinama nekoga govora odgovara objektivna stvarnost u trenutku govora. Tako shvaćena stilistička obrada govora omogućuje dijalekatskoj stilistici objektivno zaključivanje i time joj osigurava mjesto među empiričkim znanstvenim disciplinama.

Documents

Stilistika_velika skripta