Suvremeni Oblici Predstavnicke Demokracije

7/23/2019 Suvremeni Oblici Predstavnicke Demokracije

http://slidepdf.com/reader/full/suvremeni-oblici-predstavnicke-demokracije 1/20

7

S t a n j e d i s c i p l i n e : p r e d s t a v n i č

k a i i z r a v n a d e m o k r a c i j a

Uvod

Prosvijetljeni “neoinstitucionalist”kao što je autor ovoga teksta ne lju-ti se zbog toga što tema koju su mudali zvuči kao “starinska politička zna-nost”, koja vuče podrijetlo iz starih do-

brih vremena kada se vodila raspravaizmeđu Laskia i Pricea (1944). Poslije1945. godine čak je i Američko polito-loško društvo – koje se obično suzdr-žavalo od normativnih iskaza ex cathe-dra – objavljivalo radove o temi “Premaodgovornijem dvostranačkom sustavu”

Sažetak Autor u članku razmatra suvremene oblike predstavničke demokracije u svjetlu

triju teorijskih i ideoloških sukoba. Prvi se odnosi na one koji se bore za konsolidiranu pred-

stavničku demokraciju, te razvijaju teorije “manjkave demokracije”. Predstavnici tog pravca

razmatraju elemente koji nedostaju njihovim režimima da bi normalno funkcionirali kao

sustavi predstavničke demokracije, te sustave više ne klasificiraju samo prema formalnim

kriterijima (parlamentarna ili predsjednička predstavnička demokracija), nego razmatraju

i integraciju drugih podsustava u sustav konzekventnih demokratskih pravila igre u “ukot-

vljenoj demokraciji”. Drugi pravac odnosi se na pojavu populizma kao izazova predstavnič-

koj demokraciji. Zemlje u kojima je predstavnička demokracija konsolidirana sve su manje

zadovoljne formaliziranim rutinama sustava i razvijaju nove populističke vizije bolje i repre-zentativnije demokracije nasuprot puke proceduralne demokracije u kojoj postoji konku-

rencija elita. I na kraju, treći pravac odnosi se na nove modele demokracije koji se razvijaju

u normativnim teorijama koje razmatraju nedostatke predstavničkih demokracija. Unutar

tog pravca razvijaju se vizije “boljih demokracija” u duhu republikanizma, deliberativne de-

mokracije, refleksivne demokracije i drugih koncepcija “demokratizacije demokracije”.*

Ključne riječi predstavnička demokracija, valovi demokratizacije, manjkave demokraci-

je, populizam i demokracija, deliberativna demokracija

Klaus von Beyme

Profesor emeritusSveučilišta u Heidelbergu

Prethodno priopćenjePrimljeno: prosinac 2007.

SUVREMENI OBLICIPREDSTAVNIČKEDEMOKRACIJE

* Članak je izložen na Znanstvenom skupu “he Future o Representative Democracy” održa-

nom od 13. do 15. prosinca 2007. u Berlinu u organizaciji Wissenschatszentrum Berlin ür

Sozialorschung (WZB).



8

A n a l i H r v a t s k o g

p o l i t o l o š k o g

d r u š t v a 2 0 0 7

kako bi predsjednički sustav pretvori-

lo u još jedan oblik predstavničke vla-davine, kao američki unkcionalni ekvi-valent britanskom kabinetskom sustavuvlasti (oward , 1950). No želimo li dapreiks “neo” kojim se autor služi u na-činu na koji samoga sebe klasiicira imaikakva smisla, mora biti nečega novogau usporedbi s paleoinstitucionalizmom u kojem je stasao. o novo usmjereno je na nove oblike predstavničke demo-kracije u svjetlu normativnih raspravao manjkavim demokracijama u tranzi-cijskim režimima te na inkluzivnije de-liberativne ili releksivne demokracijeu konsolidiranim demokracijama, štoprelazi tipologije konvencionalnih “li-beralnih demokracija”. Liberalizam jeu mnogim zemljama nedvojbeno biopolitički pokret koji je razvio teoriju ipraksu parlamentarnog sustava vlasti.No premda je liberalizam još uvijek živ,epitet liberalan postao je među radikal-nim demokratima u određenom smislu

pogrdan.U drugom valu demokratizacije na-

kon Drugoga svjetskog rata postoje-ći oblici predstavničke demokracijebili su tako superiorni da je malo kojikritičar smatrao da treba klasiicirati i“manjkave demokracije”. ransormi-ran je samo jedan režim, 1958. godi-ne – rancuska Četvrta republika. Svesu druge nove demokracije pokazivaleizuzetnu stabilnost. Sam je izraz manj-

kava demokracija skovan tek u trećemvalu demokratizacije. Suvremene tipo-logije predstavničke demokracije obu-hvaćaju i manjkave oblike. Danas smospremni priznati da su i dobre stare,sada konsolidirane demokracije u svom

postanku bile manjkave. Bilo je ranihpredstavničkih oblika vladavine, no onisu se teško mogli nazvati demokracija-ma. Čak je i domovina parlamentarnog

sustava vlasti, Britanija, kasno započe-

la demokratizaciju, uzmemo li u obzirkada je usvojeno opće pravo glasa – i tone pravo glasa samo muškaraca koje jeu Francuskoj još uvijek postojalo u 20.stoljeću i u Švicarskoj do 1971. godine.Britaniji je čak trebalo podosta vreme-na od prvog koraka Samuela Sandyaprema odgovornijoj vladi 1741. godi-ne do 1835. godine, kada se napokonpriznalo da nijedan premijer ne moževladati bez povjerenja parlamentarnevećine. Predstavnički su režimi postojali i u obliku staleških skupština – kao,primjerice, u Švedskoj do 1866. godine.Nakon što je ukinut taj eudalni sustav,Švedskoj je trebalo još pola stoljeća da1917. godine uvede parlamentarnu de-mokraciju (Von Beyme, 2000: 16 i d.).Prvi su se predstavnički režimi u smi-slu Braudelove povijesti longue durée nazivali “nekom vrstom parlamentariz-ma” (Palme, 1969; urkka, 2007: 14 i d.).No “parlamentarizam” još nije obuhva-

ćao posve odgovornu parlamentarnuvladu – premda su parlamenti ili staležikao u Švedskoj u Frihetstidenu potkraj18. stoljeća prevagivali u sustavu. i surežimi bili ne samo manjkave demo-kracije nego i manjkavi parlamentarnisustavi. No nema sumnje da su bili pre-teče suvremenih oblika predstavničkedemokracije, koji su u središtu intere-sa ovog rada.

U vezi s predstavničkim oblicima vla-sti pojavljuju se tri teorijska i ideološkasukoba:

1. Oni koji se bore za konsolidiranupredstavničku demokraciju anali-ziraju koji elementi nedostaju nji-hovim režimima da bi normalnounkcionirali u sustavu, te razvijaju teorije “manjkave demokracije”.Režime više ne klasiiciraju samo



9

S t a n j e d i s c i p l i n e : p r e d s t a v n i č k a i i z r a v n a d e m o k r a c i j a

prema ormalnim kriterijima (par-

lamentarna ili predsjednička pred-stavnička demokracija), nego raz-matraju i integraciju nekolikopodsustava u sustav konzekventnihdemokratskih pravila igre u “ukot-vljenoj demokraciji” (Merkel i dr.,2003: 48). Budući da su prvi pred-stavnički sustavi sa stajališta teorijedemokracije već bili manjkavi, valjasvratiti pozornost i na preteče suvre-menih oblika predstavničkih demo-kracija.

2. Zemlje u kojima je predstavničkademokracija konsolidirana sve sunezadovoljnije ormaliziranom ru-tinom sustava i razvijaju nove popu-lističke vizije bolje i reprezentativnijedemokracije nasuprot pukoj proce-duralnoj demokraciji u kojoj postojikonkurencija elita.

3. U normativnim se teorijama anali-ziraju nedostaci predstavničkih de-mokracija i razvijaju se vizije “boljihdemokracija” u duhu republikaniz-ma, deliberativne demokracije, relek-sivne demokracije i drugih koncep-cija “demokratizacije demokracije” .Analiza današnjih oblika koja se negubi u dosadnom nabrajanju insti-tucija morat će obuhvatiti oblikepredstavničke demokracije koji jošne postoje i koji djeluju kao trajannormativni izazov za “transormaci-

ju” ili “reormu” .

1) Povijesni i suvremeni oblici“manjkavih” predstavničkihdemokracija

a) Povijesni oblici

Predstavnička vladavina – koja seu njemačkom jeziku uglavnom nazivaRepräsentativverassung – u 19. je sto-ljeću bila najčešći pojam u tipologijama

političkih ustrojstava. Čak su i engleski

autori uočili da u njemačkom jezikuistodobno postoje različite riječi, pri-mjerice, darstellen, vertreten, repräsen-tieren, koje različito tumače predstav-ništvo, pri čemu nemaju samo političkaznačenja (Pitkin, 1989: 132; Birch, 1993:71). U pojedinim su se slučajevima– primjerice, u radovima BenjaminaConstanta – izrazi predstavnički sustav iustavna monarhija često upotrebljavalikao istoznačnice. Većina je autora me-đutim ustavnu vladavinu shvaćala kaopodskupinu predstavničke vladavine.Suprotstavljali su je apsolutističkom,despotskom ili birokratskom oblikuvlasti – onim oblicima koje je Kant na-zvao ne-oblicima ili netipovima vlasti.Za razliku od Rousseaua Kant (Werke,Weisschädel [ur.], sv. IV, 1964: 465) nijepoistovjetio republiku s neposrednomdemokracijom: “Svaka istinska repu-blika jest – i ne može biti drugačije –predstavnički sustav naroda”.

Od 1789. godine politička se teo-rija sve više dijeli u ideološke tabore.Konzervativni su autori predstavničkuvladavinu obično na negativan načinizjednačavali sa “suverenošću naroda”.Liberali su se pak izrazom predstavnič-ka vladavina služili upravo za opis su-protnoga, za sustave s izborima, no ni-pošto općim pravom glasa, koje spadau minimalne kriterije za ono što bi semoglo nazvati demokratskom suvereno-

šću naroda. O predstavničkoj vladaviniraspravljao je i John Stuart Mill (1861,1960, pogl. VII: 256), no smatrao je dasu s njom povezane dvije vrste opa-snosti: nizak stupanj umnosti pred-stavničkog tijela, kojim upravlja javnomnijenje, te klasni zakoni, koje dono-si brojčana većina. Uobičajen je načinizbjegavanja tih opasnosti bilo “ogra-ničavanje demokratskih značajki pred-



1 0



d r u š t v a 2 0 0 7

stavništva manje ili više ograničenim

pravom glasa”. o je bilo izvedivo samou ograničenom prijelaznom razdoblju.Millov izlaz iz škripca u kojem se našlapredstavnička demokracija bio je raz-mjeran izborni sustav , kojim bi se osi-gurala dostatna predstavljenost skupi-na i interesa.

Predstavnička je vladavina bila po-pularan pojam među liberalima zatošto je isključivala imperativni mandat kojim je biračko tijelo moglo nametnuti

konkretne zapovijedi svojim predstav-nicima kako da glasuju u parlamentu.Edmund Burke svojim je poznatim go-vorom bristolskim biračima 1774. godi-ne (1864: 447) odbio od sebe svoje bi-račko tijelo kad je obećao da će “živjetiu najužem savezu” sa svojim izbornim jedinicama, no mandati su “stvari kojesu posve nepoznate zakonima ove zem-lje”. Nisu ga izabrali. John Stuart Mill(1873, 1959: 240) čak je odbio snubitibirače i odgovoriti na pitanja poveza-

na s religijom. Štoviše, zagovarao je bi-račko pravo za žene, što u to doba nijebilo osobito popularno. Jedan je pozna-ti književnik primijetio “da ni sam sve-mogući Bog ne bi imao nikakve šanseza izbor na takvoj platormi”.

U Francuskoj je termin gouverne-ment représentati usvojen prije nego uNjemačkoj. U Njemačkoj je većina au-tora i dalje govorila o Landstände (sta-ležima), te time izbjegla moderne ko-

notacije termina predstavništvo, koji jeoznačavao predstavnike koje su izabra-li birači iz cijele zemlje, no s ograniče-nim mandatom za donošenje zakona.Donošenje zakona općenito se dijelilos krunom. Lamennais (1823: 5), isprvakao vjerski konzervativac, kritizirao jetaj “moderni pojam”: “Ce prétendu gou-vernement représentati ne représenterien”. aj je pamlet pokazivao tipično

konzervativno poistovjećivanje pred-

stavničke vladavine s ustavnom mo-narhijom te, konkretnije, s britanskimsustavom. Neki su autori pamleta u raz-doblju restauracije nakon 1815. godi-ne otišli još dalje i termin predstavničkavladavina nazivali peridie criminelle,zato što je pasivni princip vlasti pove-zivao s aktivnim shvaćanjem predstavni-štva (Réutation, 1816: 72). Zagovornicipredstavničke vladavine, s druge stra-ne, pretvorili su taj pojam u povijesnuideologiju i izvodili ga iz sloboda sta-rih njemačkih rodova. Neke su pravneškole to učinile i s Vizigotima u Špa-njolskoj ili s normanskim Varagijanci-ma u Rusiji, koji su u Novgorodu ute-meljili prvu zajednicu na ruskome tlu(Von Beyme, 1965). Legendu o gotskojvladavini osporili su međutim politič-ki mislioci, primjerice, Sieyès, Guizot,Comte ili Mohl, koji su kao parlamen-tarci praktično sudjelovali u sustavu.Sieyès je bio do te mjere socijaliziran u

duh načela suverenosti naroda u Fran-cuskoj revoluciji da je britanski Gor-nji dom nazvao “spomenikom gotskogpraznovjerja”.

Ustavna monarhija u britanskomsmislu bila je sukladna parlamentar-nom sustavu vlasti u kojem prevagu imaparlament. U germanoonskim zem-ljama međutim ustavna je monarhijačesto bila zapreka parlamentarnom su-stavu vlasti. Od 1815. do 1918. godine

zagovarala se zamisao o predstavničkojvladavini sa snažnim položajem mo-narha, a konzervativci od Švedske doItalije prihvaćali su taj novi oblik hipo-tetičke ravnoteže vlasti, koja je razvije-na u nekoj vrsti njemačko-austrijskogSonderwega (posebnog puta) razvoja.

Kao pojam parlamentarni sustavvlasti prilično je kasno usvojen čak iu Britaniji, a u svjetlu doktrine o “kra-



1 1


lju u parlamentu” taj se termin i dalje

smatrao uvredom. Mislioci od Burkeado Johna Stuarta Milla – koji su zago-varali parlamentarni sustav s prevagomzakonodavnog tijela – služili su se izra-zima kao što su predstavnička vladavi-na, ustavna vladavina, odgovorna vladaili mješovit sustav vlasti. Na prijelazu iz1834. u 1835. godinu posljednji je sukobizmeđu kralja i parlamenta razriješen ukorist predstavnika, a pravilo većine uparlamentarnom sustavu usvojeno jebez dodatnih smetnji koje bi uzroko-vali kraljevi postupci. Pojam parlamen-tarnog sustava vlasti nakratko se razvioizmeđu dviju parlamentarnih reormi1832. i 1867. godine, kada je prevaguimao parlament, no bez jasnog stranač-kog sustava. U Disraelievo doba, kadasu ojačale alternativne stranke, pojavi-li su se novi izrazi, poput stranački su-stav vlasti, kabinetski sustav vlasti, ili– od Bagehota – premijerski sustav vla-sti. Većina je tih izraza imala ideološke

konotacije i nije uvijek mogla opstati uznanstvenim klasiikacijama.

U drugoj polovici 19. stoljeća pred-stavnička se vladavina sve više shvaća-la kao opći pojam i supklasiicirala seprema tipovima odnosa između parla-menta i izvršne vlasti. Uobičajena kla-siikacija pravi razliku između moni-stičkog sustava parlamentarnog sustavavlasti, koji se suprotstavlja dualističkimsustavima kao što su predsjednički su-

stav vlasti (SAD) ili direktorijski tip (Švicarska). Suprotno čestoj pogrešci, polupredsjednički sustavi podtipovi suparlamentarnog sustava vlasti zato što je predsjednik kojeg su izabrali građa-ni suočen s premijerom, kojemu tre-ba povjerenje parlamentarne većine, apredsjednik ima mogućnost raspušta-nja parlamenta. Još od pobjede općegprava glasa – u Britaniji kasnije nego

u Francuskoj i Njemačkoj – izraz pred-

stavnička vladavina uglavnom se za-mjenjuje izrazima demokracija ili pred-stavnička demokracija.

Predstavnici su slobodni akteri kojine prihvaćaju naloge. Naloge ne daju to-liko biračka tijela, koja su obično prilič-no heterogena, nego stranačke mašine,koje nameću stranačku disciplinu, s izu-zetkom nekih moralnih pitanja Welt-anschauunga. Kako je u svojoj poticaj-noj knjizi he Concept o Representation

ormulirala Hannah Pitkin (1967: 221),“predstavnička je vladavina u stvarno-sti puko natjecanje stranaka za vlast”. o je u skladu sa Schumpeterovim (1942,pogl. 23) svođenjem demokracije na “de-mokratsku metodu” kojom se organiziranatjecanje među političkim vođama. UNjemačkoj se naglasak stavljao na stra-načku demokraciju ili parteienstaatli-che Massendemokratie (Leibholz, 1967:94), u kojoj se predstavljanje svodilo na“sjednice stranačkih delegata koji imaju

mandat”. o elitističko shvaćanje demo-kracije stanovito je vrijeme prevladava-lo u raspravama u Americi, sve do 1968.godine, kad je novoj ljevici postalo ana-tema. Poslije 1945. godine oslabjeli sužestoki ideološki sukobi oko predstav-ničke vladavine. Parlamentarni je su-stav vlasti, u kojoj god inačici, postaonajpoželjniji model svim strankama.Vrlo je malo ljudi zagovaralo alterna-tivni savjetodavni (slobodni sovjetski)

sustav (Von Beyme, 2000: 202 i d.). Nopojava disunkcionalnih elemenata po-taknula je nove ideološke rasprave oprikladnom obliku predstavničke vla-davine. U nekoliko se valova kritiziralaprevladavajuća uloga stranačkog susta-va vlasti u suvremenim oblicima pred-stavničke demokracije.



1 2



d r u š t v a 2 0 0 7

b) Kratak prikaz suvremenih oblika

manjkavih predstavničkihdemokracija

Ljevičarski ekstremizam među ko-munistima bio je glavni izazov onomešto su oni nazivali buržoaskom demo-kracijom. Od 1989/1990. godine taj jeizazov nestao. Čak smo i u Rusiji vidjelineobičan primjer kako bivši komunistHasbulatov (1992) u Dumi, ruskomeparlamentu, svojim izaslanicima držilekcije iz starinske političke znanosti

o predsjedničkom, parlamentarnom ipolupredsjedničkom sustavu kako bi sepronašle smjernice za izradu budućegruskog ustava.

Razlikuju se četiri vrste manjkavihdemokracija:

– ekskluzivna demokracija bez dostat-ne kontrole, koja isključuje određe-ne slojeve i skupine iz stvarne par-ticipacije;

– neliberalna demokracija s nedovolj-

no razvijenom pravnom državom(Rechtsstaat );

– delegativna demokracija, koja je idalje polupluralistična i pokazujesklonost prema koncentraciji poli-tičke moći u izvršnoj vlasti, čime sečesto narušava unkcioniranje par-lamentarnih i sudskih institucija;

– demokracija enklava, gdje stvarnamoć ostaje izvan predstavničkogsustava, uglavnom u rukama vojske

(Merkel i dr., 2003: 69, 72 i d.).U svima njima opstali su demokrat-

ski sustav i izbori. No participacija nedovodi do sveobuhvatne predstavlje-nosti. i nedostaci međutim upozora-vaju na nužnu ravnotežu u liberalnim

predstavničkim demokracijama izmeđupredstavljenosti putem participacijesvih građana i postojanja neizbornihinstitucija, kao što su sudovi i pravosud-

na revizija. Oni su predstavnički samo

u apstraktnom smislu, tj. u mnogimzemljama neutralnije institucije, poputustavnih sudova, imaju najbolju reputa-ciju među građanima. Opće je praviloda u mnogim manjkavim demokracija-ma postoje participacija i određeni stu-panj predstavljenosti – iako izbori nisuuvijek pošteni – no jamstva liberalnihnačela ljudskih i socijalnih prava nisudovoljno razvijena. i se modeli očitotemelje na koncepciji koja se može na-zvati liberalnom demokracijom.

Većina autora prihvaća hibride iz-među liberalne demokracije i manjka-ve demokracije. U sredini postoji ne-što poput asadne demokracije, gdje sudemokratske i predstavničke institucije samo krinka za autoritarizam. Samonekolicina autora ne prihvaća “sivezone”. Smatra se da se hibridi temeljena logički nedosljednoj taksonomiji(Przeworski i dr., 2000: 57). Režimi kojisu u procesu konsolidacije klasiiciraju

se u tri tipa:– ormalno demokratski parlamentarni

sustavi (Estonija, Latvija, Slovenija,Češka, Mađarska);

– režimi u tranziciji kao uravnoteže-ni sustavi (Bugarska, Makedonija,Moldavija, Rumunjska) i

– minimalno demokratski režimi (Slo-vačka, Rusija, Ukrajina). Oni se do-datno dijele na parlamentarne su-stave (Slovačka) i režime u kojima

dominira predsjednik (Rusija, Ukra- jina) (Beichelt, 2001: 143).

Posljednja tipologija pokazuje koli-ko se brzo mogu razoriti sve naše tak-sonomije. Slovačka je nakon nekolikogodina ušla u skupinu ormalno demo-kratskih sustava, dok je u slučaju Rusi- je dvojbeno je li još uvijek riječ o mini-malno demokratskom režimu ili je onaveć postala poluautoritaran sustav. o



1 3


je jedan od razloga zašto u sveukupnoj

komparativnoj analizi suvremenihoblika predstavničke demokracije tisustavi koji su u procesu konsolidacijeuglavnom imaju sporednu ulogu – izu-zetak su možda samo Češka, Slovenija iMađarska. o još više pojačava činjeni-ca da je izborni inženjering kao podtipinstitucionalnog inženjeringa (Krohn,2003: 61) isprva manipulirao instituci- jom predstavništva. i su procesi stvo-rili nestabilne sustave glasovanja i vola-tilno glasačko ponašanje, čime se baca

stanovita sumnja na “predstavnički” ka-rakter nekih novih demokracija.

Velika preobrazba diktatura u de-mokracije u trećem valu oživila je sta-re rasprave. Juan Linz iznio je mišljenjeda su predsjednički sustavi uništili de-mokraciju (osobito u Latinskoj Ameri-ci), Dieter Nohlen (Fernández, 1991) idrugi pokazali su da se uništavanje de-mokracije nije uvijek moglo pripisatiobliku predstavničke vladavine te da su

u određenim društvenim i političkimokolnostima propali i parlamentarnii polupredsjednički sustavi vlasti (štonam je već poznato iz sudbine Italije,Austrije i Vajmarske Republike izme-đu dva svjetska rata). Istočna Europabila je veliko područje eksperimenatas predstavničkom vladavinom. Rezul-tati su se opet klasiicirali normativno:parlamentarnim je sustavima bilo bo-lje nego polupredsjedničkim režimima.Uzročni je odnos zapravo obratan: zre-

liji sustavi, kao što su Češka Republikai Mađarska, odlučili su se za parlamen-tarni sustav vlasti, dok su drugi pred-nost dali polupredsjedničkom sustavu,za koji se među zrelim zapadnim su-stavima pokazalo da učinkovito unk-cionira samo u Francuskoj. Uspored-ba istočnoeuropskih sustava usvojila je, naprotiv, Linzovu hipotezu da su separlamentarni sustavi razvili na demo-

kratičniji način od nekih polupredsjed-

ničkih sustava (Merkel i dr., 1996: 85).

2) Populizam i desničarskiekstremizam kao izazovpredstavničkoj demokraciji

U napadima na konačan rezultatparlamentarne inačice predstavničkedemokracije može se uočiti stanovitanostalgija za dualističkim konstituciona-lizmom: koncentracija moći u zajednič-kom djelovanju premijera i parlamen-tarne većine, koju povezuje stranački su-stav vlasti. om tipu liberalnog stranač-kog sustava vlasti najopasnija su opozi-cija bili novi društveni pokreti koji su upolitičkoj seri najčešće promicali popu-lističke inačice “radikalne demokracije” .

Populizam je započeo kao neka vr-sta mističnog jedinstva naroda – riječ je prije o sindromu nego o ideologiji(Wiles, u: Ionescu i Gellner, 1969: 166).Vođe su se ponosili izravnom komuni-kacijom s narodom. Populisti ne razmi-

šljaju toliko o organiziranju stranakakoliko o društvenim pokretima.

emeljna su uvjerenja:

1. Populistička je propaganda manje programatska, a više moralistička.Budući da se populisti prilično če-sto prave da su protiv znanosti injezina nehumanog racionalizma,zazivaju uobičajene predrasude unarodu i gotovo nikada ne sudjelu- ju u kritičkim raspravama. Skloniji

su mitovima o zavjeri: popularni suslogani “varaju nas” ili “establišmentnas ignorira”. Vrlina počiva u obič-nom narodu i njegovoj kolektivnojtradiciji.

2. Populisti se bore protiv “korupcije”etabliranih elita za koje se tvrdi daviše ne predstavljaju narod . Umjestopozitivnim konotacijama pojma eli-te skloniji su izrazu politička klasa.



1 4



d r u š t v a 2 0 0 7

U zemljama rećeg svijeta primiti-

vizam (kao što je mistiikacija azteč-kog naslijeđa u Meksiku) spaja ses progresivizmom, koji je blizak so-cijalističkim idejama. Rijetko po-stoji dosljedna doktrina – ponekadpopulisti započinju kao jednopro-blemski pokret, koji ne stvara su-stav međusobno povezanih uvjere-nja kao u ideologiji, nego upornoprecjenjuje jedan jedini problem udruštvu. Ideje populista o predstav-ničkoj vladavini ovise o njihovu po-

ložaju u spektru lijevo-desno. Još seuvijek vodi rasprava o tome jesu lisvi populistički pokreti desničarski,samo umjereniji oblik desničarskogekstremizma. U novije su vrijemeotkriveni ljevičarski populisti (ili,bolje reći, ponovno otkriveni, jer suveć postojali u Rusiji i SjedinjenimDržavama u 19. stoljeću). Izvornosu se populistima smatrali i pokretizelenih, a katkada i postkomunističke

stranke, kao što je PDS/Die Linke uNjemačkoj, koji je postao najvažni- ja stranka u predstavljanju istočno-njemačkih interesa. Populizam valjarazlikovati od ekstremističkih po-kreta – iako i oni, primjerice aši-sti, mogu imati populističke značaj-ke. Postoje međutim neoašističkestranke – kao što je NPD u Njemač-koj – koje iskazuju malo populistič-kih značajki i ponašaju se kao aši-sti u pristojnim crnim odijelima s

kravatom. Većina je ekstremista sveviše nesklona tome da ih se naziva“ašistima”. No populizam se sma-tra nekom vrstom počasnog naslo-va, kako je u svojoj knjizi Freiheit,die ich meine napisao Haider (1994:57) – naime da je populizam nužanpokret u demokraciji u borbi “pro-tiv zapovijedi koje dolaze iz kula odbjelokosti političke klase” i njezina

“gađenja prema narodu”. Seymour

Martin Lipset u svojem je PoliticalMan (1960) prvi otkrio ekstremizamcentra. Na umu je međutim imaoponajprije zemlje rećeg svijeta. Sasve izraženijom europeizacijom iglobalizacijom populizam u centrustranačkog spektra postao je češći.Gubitnici procesa globalizacije ugospodarstvu pretvaraju se u po-puliste. Oni krive degenerirani pred-stavnički sustav u režimu s njegovimelitističkim kartelima i optužuju ga

za suradnju s dežurnim krivcimaod europske birokracije u Bruxel-lesu do stranih investitora koji pro-vode “invaziju” na zemlju i njihoveneoliberalne ideologije, CIA-e iličak Sjedinjenih Država u cjelini.o ne znači da se svi populisti boreprotiv kapitalizma, pa čak ni protivnjegove neoliberalne inačice. Na-protiv, od Glistrupa u Danskoj doHaiderova (1994: 150 i d.) FPÖ-a u

Austriji i Blocherova SVP-a u Švi-carskoj određena je vrsta konzerva-tivnog populizma usmjerena protivdržave blagostanja. Mnogi populistiprihvaćaju logiku individualizacije.o je još jedan razlog zašto su sklo-niji labavim mrežama nego organi-ziranim strankama. Samo se manjidio današnjih populista može poisto-vjetiti s desničarskim ekstremizmom.Ekstremistički pokreti skloni suvjerovanju u zbacivanje (ili barem

radikalnu promjenu) postojećeg su-stava i ne priznaju ustavna pravi-la, dok populistički pokreti neradoprihvaćaju pravila i žele promijenitisamo manje važne elemente: uglav-nom izborne zakone, zahtijevajućineposredan izbor predsjednika. Čimse taj element implementirao u su-stavu, kao u Austriji, Haider (1994:235) počeo je prigovarati skupom



1 5


dupliciranju dužnosti, iako nije za-

htijevao potpun predsjednički su-stav. Populistički su pokreti rijetkorevolucionarni. I dalje se nadaju daće establišment vratiti na pravi putprema demokraciji i proglašavajuDrugu republiku u Italiji, reću repu-bliku u Austriji (Haider, 1994: 189) iČetvrtu republiku u Poljskoj za vrijeme Kaczynskoga.

3. Populizam je izvorno bio ruralni pokret . U doba globalizacije pretva-

ra se u urbani enomen.Konkuren-

cija stranih migranata uvijek je bilaplodno tlo za populiste u gradovi-ma Sjedinjenih Država. Novi popu-listi tvrde da je domaće stanovni-štvo otuđeno i osuđeno na propast.Populisti se prave da predstavlja-

ju cijelo stanovništvo zemlje. Samosu populisti na ljevici u osnovi su-protstavljeni desničarskim popu-lističkim ideologijama. Ekološkipopulisti skloniji su imigraciji i

multikulturalnom društvu, koje de-sničarski populisti preziru (Betz,1994: 179 i d.).

4. Populiste organiziraju karizmatskivođe kao što su Poujade ili Le Penu Francuskoj. Vođa polaže posebnopravo na “predstavljanje” potrebanaroda. Ako ta karizma doživi ne-uspjeh ili je zamijeni birokratskovodstvo i ono što je Max Webernazvao Veralltäglichung des Charis-

mas, “rutinizacija” i gubitak poseb-ne privlačnosti vođe, populističkise pokret vrlo brzo dezintegrira. UNjemačkoj su zbog Schönhubero-va pada populistički republikancimarginalizirani u sustavu. Kad je uNizozemskoj ubijen Pim Fortuyn, upokretu ga nisu lako zamijenili. Umnogim zemljama intelektualizacija vodstva nije imala uspjeha, a kad su

masama dosadili slogani koji su se

stalno ponavljali, posljedica je bilaerozija takvih pokreta (usp. Stöss,2000: 178). Nedostatak proesiona-lizacije u parlamentima pokazao sena dugi rok štetnim za rast pokre-ta. Kada čak i velike stranke usvojepolitike u populističkom stilu, ma-nje populističke skupine više ne-maju nikakvu prednost (usp. Merz,2003: 43). Rutinizacija populističkihpokreta počinje onda kad se onipribliže vlasti. Mnogi od njih radi- je ostaju u oporbi kako bi “očuvaličistoću” svojih temeljnih uvjerenja.Ništa ne može više kompromitiratinego to što vas drže odgovornimaza lošu politiku, kao što se dogodiloHaideru u austrijskoj vladi, GregoruGysyu kao ljevičarskom populistu unjemačkoj vladi ili populistima kojisu podupirali buržoaske vlade u Be-neluksu ili u skandinavskim zemlja-ma. Jedinstven je primjer u Zapad-

noj Europi bio Berlusconi, koji jepočetkom devedesetih godina 20.stoljeća protresao cijeli talijanskistranački sustav. Kad se pokazaloda je njegova “Druga talijanska re-publika” još korumpiranija i nede-mokratičnija od bivše classe politica,Berlusconi je pao. Uspio je opstati još neko vrijeme samo uz pomoćdemokratiziranog neoašističkogpokreta i regionalne populističke

skupine Lega Lombarda. Koalicijesu uvijek klimave, no kad je riječ okoalicijama populista, još je vjero- jatnije da će biti nestabilne. Poka-zalo se da su se neki važni izborniuspjesi pretvorili u katastrou zatošto populisti nisu imali proesional-nih kadrova koji bi mogli uspješnodjelovati u parlamentima, kao štosu pokazali NPD ili republikanci u



1 6



d r u š t v a 2 0 0 7

skupštinama njemačkih pokrajina

(Länder ) (Holtmann, 2002).Prosvijetljeni sljedbenici starih te-

orija modernizacije – poput Przewor-skoga (2000: 187 i d.) – bili su sklonitome da stabilnost predstavničke de-mokracije dovode u vezu sa stupnjemgospodarskog ili demograskog rasta.No populizam je pokazao da postoji isubjektivna strana te medalje: skupinekojima je demokracija dosadila ili sunezadovoljne njome i žale se na visok

stupanj gospodarske uspješnosti u su-stavu, jer u brzim procesima promjeneuvijek ima gubitnika.

Od osamdesetih se godina 20. sto-ljeća razvija normativna rasprava o vr-linama i neuspjesima populizma. Eta-blirane su stranke populističke pokreteobično smatrale lošima. U Njemačkoj –zemlji koja je uvela mogućnost zabranestranaka, a koju su u međuvremenu sli- jedile druge zemlje – čak se razmatra-la mogućnost zabrane djelovanja nepo-

željnih konkurenata. No u doba novihdruštvenih pokreta otkriveni su krea-tivni potencijali populista. Populističkise vođe klasiiciraju u mjeri u kojoj na

poticajan način razvijaju predstavničkudemokraciju: De Gaulle i Gandhi bili sudobri populisti – Sinn Fein ili baskijskivođe bili su loši populisti dokle god supodupirali terorizam.

Zbog širenja terorizma u cijelomesvijetu osnovni kriterij za klasiikaci-

ju novih pokreta postaje to prihvaćajuli ili odbacuju terorizam kao sredstvopolitičkog sukoba. erorističko je dje-lovanje sušta suprotnost svim vrstamapredstavničke demokracije zato što nijeni deliberativno, ni reprezentativno, nidemokratsko. Dodatni su kriteriji zarazlikovanje desničarskih ekstremistaod radikalnih desničarskih populistadosljedan i trajan antiamerikanizam i

antisemitizam – koji nisu dio većine

populističkih ideologija.Prvotni sud o populističkom revol-

tu protiv predstavničke demokracijeublažava nekoliko iskustava:

1. Populistički stil zahvatio je vodstvoetabliranih stranaka i promijenio

pravila predstavničke vladavine –kako se pokazalo u slučaju vođa po-put Blaira u Britaniji ili Schröderau Njemačkoj. Karizmatska medijskademokracija stvorila je populistički

stil u konvencionalnoj politici (Kor-te, 2003).

2. U većini zapadnoeuropskih zemaljapopulizam do sada nije bio prijetnja

predstavničkoj demokraciji. U osam-desetim godinama 20. stoljeća oče-kivalo se da društveni pokreti za-mijene stare institucije. Konačni jerezultat međutim bila integracija usustav. Novi društveni pokreti naj-više su uspjeha imali u postavljanjuagende i provociranju novih tema u javnoj raspravi. U većini zapadno-europskih zemalja populisti nisuosvojili više od 10% glasova, s izu-zetkom Front Nationala u Francu-skoj, FPÖ-a u Austriji, BlocherovaSVP-a u Švicarskoj i norveške Frem-skrittspartiet. SVP je postao najjačastranka s 27% glasova, a Blocher jedobio mogućnost razbijanja magič-ne ormule u raspodjeli 7 mjesta uvladi. SVP je osvojio drugo mjesto,

no razmjerni se sustav očuvao. Po-pulisti katkad imaju golem uspjeh,no nikada nisu sigurni. Fluktuacijesu goleme (podaci u: Betz, 1994: 3),kao što je u rancuskoj Četvrtoj re-publici pokazao Poujadeov pokret,koji je odumro za nekoliko godina.

3. U suvremenim predstavničkim de-mokracijama razlikuju se dvije ina-



1 7


čice stanovitog “ugrađenog populiz-

ma” (Decker, 2006: 22, 26):a) umjereni populisti prihvaćaju us-

tavno-predstavnički model demo-kracije i učvršćuju ga naglašava- jući veću uključenost različitihskupina i interesa te deliberativ-nu demokraciju;

b) radikalniji populisti skloniji su ple-biscitarnoj demokraciji. Decizio-nizam, koji se temelji na jedin-stvenoj volji naroda, zamjenjuje

deliberaciju.Druga inačica modela plebiscitar-

ne demokracije može biti potencijalnoopasna, no pritisak stranaka koje ospo-ravaju sustav – osim u Italiji – nikadnije bio dovoljno snažan da promije-ni sustav i njegove institucije. Pokaza-lo se da je Njemačka osobito zaštićenaod desničarskog ekstremizma i popu-lizma zbog

– svoje nacističke prošlosti; ili

– zato što su dvije glavne strankeumjereno socijalno orijentirane idva su puta udružile svoje snage uVelikoj koaliciji da bi provele reor-mu sustava.

Populistički slogani u catch-all strankama sve se više kradu od popu-lističkih skupina. Populisti naposljetku

postaju apolitični zato što nisu sklonikompromisima. Populisti se prave damobiliziraju. No rezultat je često ma-

nipulirana “pseudoparticipacija” . Čimse populisti organiziraju, nauče unkci-onirati postizanjem kompromisa s dru-gim skupinama. Kad postanu prihvaće-ne stranke, gube svoju jedinstvenost. ose dogodilo nekim progresivnim stran-kama na desnici i strankama zelenih nalijevom dijelu stranačkog spektra.

3) Neonormativni modeli

predstavničke demokracijeU literaturi se sve češće nailazi na

nove koncepcije i ideale o propadanjutradicionalne predstavničke demokra-cije:

1. negativne konotacije ugrađene su utermin postdemokracija;

2. pozitivne konotacije sadrže terminirepublikanizam, deliberativna demo-kracija (Habermas) ili dijaloška de-mokracija (Giddens).

U doba postdemokracije elite nailazena sve manje poslušnosti, a “tajne po-litičara izlažu se oku demokratske jav-nosti”. Ipak, opstale su praktično sveormalne sastavnice predstavničke de-mokracije (Crouch, 2005: 12, 22).

Neonormativno mišljenje otkrilo jeda je integracija građana zajedničkimdruštvenim ćudoređem demokratskomdruštvu važnija od institucionalne inte-gracije (Münkler, 2006: 22). Republika-nizam ima dugu tradiciju, još od rene-sanse – s manje uspjeha od liberalizma.Republikanizam i liberalizam često sesmatraju nekompatibilnim suprotnimelementima. Činilo se da je jedna pred-nost republikanizma to što je demo-kratičniji od liberalizma, no liberalnijiod tradicionalne (predstavničke) demo-kracije (Llanque, 2003: 7). Republika-nizam je težio revitalizaciji građanstvau decentraliziranoj samoupravi i još od

Hanne Arendt bio je usmjeren protiv – državnog aparata i legitimacije pu-

tem “nacionaliziranih” stranaka koje inancira država;

– i apolitičnog privatizma depolitizira-nog stanovništva.

Republikanizam vidi neminovnupovezanost između građanskih vrlinai samouprave. Liberalizam ne isklju-



1 8



d r u š t v a 2 0 0 7

čuje takvu kombinaciju, no smatra je

slučajnom (Sandel, 1995: 57). Kolikobi taj odnos trebao biti uzak? Haber-mas (1992: 360 i d.) već je posumnjao uizvedivost polemičkog odvajanja civil-nog društva i države, jer je za uravnote-živanje interesa i moći potreban okvirpravne države (Rechtsstaat ). Diskursi umodelu deliberativne demokracije imajusnažnije normativne sastavnice od li-beralne države, no slabije sastavnice odrepublikanskog ideala. Obje koncepcijepolaze od vizije “cjeline”:

– liberalizam prilično apstraktno po-stulira da je polazište svega ustav ;

– republikanizam, s druge strane, po-lazi od suverenosti građana;

– diskurs u modelu deliberativne de-mokracije polazi od decentralizira-nog društva koje stvara političku javnu seru kako bi se raspravljaloo raznim društvenim problemima iinteresima.

Deliberativna demokracija norma-tivna je nada, no postdemokracija jojse nije ni približila. Ljevičarski autorižale se da ima malo bitne kritike kapi-talizma – samo razotkrivanje zlopora-ba transnacionalnih multinacionalnihkorporacija. Mnogi su populisti, kaoBlocherova Narodna stranka u Švicar-skoj, prilično kapitalistički orijentirani ine nude nikakvu nadu u temeljitu pro-mjenu sustava. Svakog se dana razvijajunovi tipovi demokracije: pregovaračkademokracija, civilno društvo, suradnjamreža, potpolitizacija (Ulrich Beck),kozmopolitska demokracija ili transna-cionalna demokracija, spoj Haberma-sove teorije i teorija civilnog društva(Held, 1993), releksivna demokracija usmjerena protiv centraliziranih i ho-mogenih struktura odlučivanja i na-klonjena različitim slojevima procesa

odlučivanja koji su povezani mrežama

(Schmalz-Bruns, 1995: 164).No čak su i autori koji tvrde da su

dokazali kako je “naše cjelokupno zna-nje zastarjelo, osobito pojam predstav-ničke demokracije”, pokrenuli polemi-ku protiv svih pokušaja, još od JohnaRawlsa, da se revitalizira javna etika utradiciji Kanta. Demokraciju bi trebaloreinstalirati u njezinim “laičkim unk-cijama organizacije posebnih interesa,rješavanja sukoba i jamstva građan-skih sloboda” (Zolo, 1997: 217). Drugise autori još žešće suprotstavljaju “tira-niji zdravog razuma” , koju su proglasili“komunitarni gurui”, i glasuju za “ego-istično društvo” (Herzinger, 1997: 61).Jedan tabor pozdravlja “povratak gra-đana” , drugi “istinsku predstavljenostegoističnih interesa” u realističnome mo-delu demokracije.

Osvrnemo li se na bivše ljevičarekao što su Hardt i Negri (2002) i na nji-hovu viziju “carstva” , jedva da ima ne-

kakve nade u temeljitu promjenu. Širise Foucaultov duh. Svaka strukturamoći u sebi nosi svoju protumoć. Nekisoisticiraniji vođe nude populizamkao element Foucaultove protumoći.Liberalnija je demokracija univerzalizi-rana nakon 1989/1990, kada su se uru-šili komunizam i druge diktature, no li-beralnija se demokracija – koja je u bitisustav predstavništva – smatra priličnoograničenim sustavom.

Lučonoše radikalne politike, kao što je Anthony Giddens (1994: 112), razvilisu ideju dijaloške demokracije, nadajućise da će ta koncepcija biti nešto više odprodužetka liberalne demokracije. Onane bi trebala stvoriti nova prava i pred-stavljenost interesa u predstavničkojdemokraciji, nego kulturni kozmopoli-tizam, koji je nužan za ponovnu izgrad-nju društvene solidarnosti.



1 9


Smatra se da društvenu solidarnost

“rekonstruiraju” mnogi novi društvenipokreti, no ona više nije sveobuhvatnai univerzalna. Politika identiteta postala je privlačna parola postmoderne demo-kracije i promijenila je konotacije pred-stavništva. No izgledi su, prema ColinuCrouchu (2005: 119), loši: “Populizamse neće osporiti pokušajem prevladava-nja politike identiteta u smjeru politič-kog stajališta rećeg puta, koji nastojiizbjeći samu ideju identiteta”. No poli-tičke stranke koje tvrde da predstavljaju mase stanovništva moraju to učinititako da artikuliraju identitet tog stanov-ništva (Pizzorno, 1993). Što se više tiidentiteti umjetno “rekonstruiraju”, tose više zanemaruju drugi mogući iden-titeti. Etablirane se stranke uspoređu- ju s velikim korporacijama: i jedne idruge izbjegavaju rizike, korporaci- je izbjegavaju rizična ulaganja, a etab-lirane stranke izbjegavaju ulaganje uizgradnju identiteta za nove društvene

pokrete (Crouch, 2005: 120). Catch-all stranke sklonije su suradnji s odabra-nim društvenim pokretima, no bježeod nužne specijalizacije populističkihpokreta. Novi su društveni pokreti biliuglavnom uspješni kad su prihvatili su-radnju s etabliranim interesnim sku-pinama i strankama – kako pokazujuekološki ili eministički pokret.

Populistički pokreti – kao i druginovi društveni pokreti – katkad uzro-

kuju “oblike politike koja usmjerava eli-te” nasuprot ranijoj politici koju usmje-rava elita (Inglehart, 1990: 338). No tone znači da populistički pokreti nemajutrajnog utjecaja. Izborno se natjecanjepromijenilo još od “revolucije u parti-cipaciji” koja se dogodila u sedamde-setim i osamdesetim godinama 20. sto-ljeća: prevladale su ideologije srednjegdometa, ideologije koje ne totaliziraju,

posebne teme i sve veći utjecaj poje-

dinačnih kandidata i njihovih proila(Kaase, 1984).

Nove su okolnosti pružile više re-spektabilnosti i nekim populističkimpokretima: oni su počeli tvrditi dapredstavljaju “civilno društvo” nasuprot“političkoj klasi” . No nijedan pokret nijetrajno inkorporirao civilno društvo.Neki kritičari (Latour, 1995: 68, 188)već vjeruju da su moderni ustavi po-stali žrtvom njihova uspjeha i da će se

uskoro urušiti. Mobilizacija kolektivnihskupina stvara toliko mnogo hibridnihoblika da ih ustavni okvir više ne možedržati na okupu. U svjetlu postmoder-ne “normalizacije” to je svakako pretje-rano. Stvaranje hibrida koji će izričito ikolektivno biti dijelom “nemodernogustava” i “proširene demokracije” jestutopija koja se temelji na “ponovnom po-vezivanju prirode i društva” , koje se zasada ne zbiva i ostaje nadom ekološkogpokreta.

Čak je i jedan normativni mislilac– Habermas (1992: 446), koji se bori zadeliberativnu demokraciju – priznao dase civilno društvo uvijek nalazi u opa-snosti od degeneracije:

– od strane populističkih pokreta kojibrane tradiciju i identitete od kapi-talističke modernizacije;

– od strane pokreta koji prelaze okvi-re nastojanja da povećaju svoj utje-caj te se nastoje pretvoriti u organi-zacije moći, te

– od strane društvenih revolucija kojeu teleološkoj teoriji ponovno uspo-stavljaju povijesni subjekt kao lučo-nošu napretka.

No čak je i to realistično shvaćanjedeliberativne demokracije našlo ozbilj-ne kritičare, kao što je Richard Rorty(1989). Habermas je u svojem stajalištu



2 0



d r u š t v a 2 0 0 7

ostao metaizički mislilac, zato što se i

dalje nada konsenzusu putem diskursa.No on je s Habermasom dijelio svojuprivrženost citoyen engagé .

ZAKLJUČAK: NEPOSREDNA

PLEBISCITARNA DEMOKRACIJA

– IZLAZ IZ LIBERALNE,PREDSTAVNIČKE, PUKEPROCEDURALNE DEMOKRACIJE?

Predstavnička je demokracija – kojusu liberali i njihovi neprijatelji nazva-

li liberalnom demokracijom – rastrganaizmeđu utopističkih težnji i unkcio-nalne stvarnosti. Retorika o demokraci-

ji oslabjela je nakon 1990. godine, kad je sustav ostao neosporen bez autori-tarnih alternativa. Za predstavničku sedemokraciju kaže da je “anarhistička,minimalistička i realistična” i da ne po-tiče nikakav entuzijazam kod građana.Čak i zagovornici liberalne demokra-cije poput Andrewa Levinea (1981: 7)priznaju: “Štoviše, i dalje ću tvrditi dapolitičke institucije svojstvene liberal-nodemokratskoj politici, predstavnič-koj vladavini i stranačkom sustavu nesamo da ne implementiraju demokrat-ske vrijednosti nego ih možda zapravoi ostavljaju na cjedilu”. Prema tom sestajalištu liberalni demokrati pretvaraju da su liberali i demokrati. eorija kojoj su privrženi izvorno je liberalna, aline – barem ne u svojoj praktičnoj pri-mjeni – i izvorno demokratska. Pred-

stavništvo uglavnom obuhvaća pred-odžbu o neovisnim zastupnicima kojislijede svoju savjest i instinkte, ne mi- jenjajući raspoloženje javnosti u Stim-mungsdemokratie (demokraciji raspo-loženja javnosti).

Često se traže neposredna demo-kracija i javno zakonodavstvo, kojeprihvaća čak i radikalno krilo liberal-demokrata od Carol Pateman (1970:

111) do Benjamina Barbera (1994: 10,

33). Uporno se vjeruje da se kod nepo-sredne demokracije ne radi o tome tre-ba li je organizirati, nego samo o tomekako je implementirati (Decker, 2006a:5). Nenormativni znanstvenici među-tim nastoje empirijski odgovoriti napitanje jesu li neposredna demokraci-

ja i zakonodavstvo putem reerendumas deliberativnim diskursom doista boljii učinkovitiji. Ispitano je oko 550 jav-nih inicijativa i reerenduma. Rezul-tat ne ohrabruje: nije otkriven nikakav“diskurs oslobođen moći” u haberma-sovskom stilu. Rezultati reerendumauglavnom su bili orijentirani premasrednjem sloju i statusu quo. Radikal-ne skupine, čak i poluljevičarske sku-pine kao što su sindikati, obično nepostižu ništa javnim zakonodavstvom.Rast države blagostanja više promičuparlamentarni zastupnici u SjevernojEuropi nego neposredna demokracija u Švicarskoj (Wagschal, u: Freitag i

Wagschal, 2007: 326 i d.; Moser i Obin-ger, isto: 357). Inovativnije zakonodav-stvo ne očekuju ni neki drugi stručnja-ci (Kranenpohl, 2006: 38). “Neovisnostzastupnika” posljedica je nepraktičnostineposredne demokracije. U mnogim suslučajevima, nakon neuspjeha glasova-nja javnosti (prijelaz s prometovanjalijevom stranom na prometovanje de-snom stranom u Švedskoj, ili spuštanjedobi u kojoj se ostvaruje biračko pravo

na 18 godina u Danskoj), odluke mora-li donijeti zastupnici. Što je još čudnije,Brown i Sarkozy, vođe dviju velikih ze-malja koje su se suočile s većinom kojase usprotivila europskom ustavu, ne-davno su, u listopadu 2007. godine, pri-znali da o tom pitanju sljedeći put nećebiti reerenduma. Reerendumi katkadsluže kao institucija koja je komple-mentarna savjetodavnoj unkciji. U Ita-



2 1


liji su savjetodavni reerendumi često

davali vrlo razumne rezultate, koji subili smjernice zastupnicima koji su do-nijeli odluke. Katkad se razmišlja o jed-nakom rangu predstavništva i neposred-ne demokracije. o je međutim u dvaslučaja vrlo teško ostvarivo:

– u ederalnom sustavu postoji opas-nost da savezni dom postane be-smislen. Čak i u Švicarskoj reeren-dumi imaju učinak centraliziranja;

– u sustavu sa suverenošću ustava i

sudskom revizijom ustavnog suda.U takvu se sustavu preporučujupresude suda ex ante kako se nebi povrijedila “suverenost naroda”(Kranenpohl, 2003).

Empirijske sumnje u učinkovitostneposredne demokracije nikad nisuuvjerile normativne teoretičare. Oniističu – i to ne bez valjanih razloga – da

neposredna demokracija ima utjecaja

na političku socijalizaciju i učenje, štodugoročno stabilizira i predstavničkudemokraciju (Waschkuhn, 1998: 514).ako svršavamo u paradoksu postmo-dernizma: godine 1968. kritika liberalnedemokracije poprimila je nasilne obli-ke u smislu radikalne normativne teo-rije. Četrdeset godina kasnije normativ-na je teorija – koja je u međuvremenupostala realističnija i naučila lekcije izkritika naraštaja iz 1968. – suočena sistim prigovorima kao i predstavnička

demokracija 1968. godine: da je jedvanešto više od normativno uljepšane du-

plikacije jezive političke stvarnosti. Činise da se znanost povodi za umjetnošću:“kitchen-sink umjetnost” – i druge ina-čice postmoderne umjetnosti – ne vraćanas višem idealu normativne estetike,nego nas namjerno vraća otužnoj sva-kodnevici, koja se nevoljko prihvaća.

Povratak terminološkom kaosu:tipologije predstavničkih demokracija

Opisi de facto

18. stoljeće: Predstavnička vladavina

Gotska vladavina (Montesquieu)

Ustavna vladavina (Burke) Republika (Kant; predstavnička, za razliku od Rousseaua)

19. stoljeće: Landständische Verassung (ustav staleža nakon 1815)

Ustavna monarhija (dualistička)

Predstavnička demokracija (Mill u negativnom smislu) Parlamentarni sustav vlasti ili odgovorna vlada

Predsjednički sustav vlasti (SAD)

Direktorijski tip vlasti (Švicarska)

Premijerski sustav vlasti (Bagehot)

Kabinetski sustav vlasti (Jennings)

Stranačka demokracija; Parteienstaatliche Massendemokratie (Leibholz)

Gouvernement d’assemblée (Versammlungsregierung ) (Bastid)



2 2



d r u š t v a 2 0 0 7

20. stoljeće: Räte-Republik, sustav vijeća, sovjeti

Polupredsjednički sustav (Duverger) Postdemokracija (Crouch)

Karizmatska medijska demokracija (Korte)

Nakon 1990.(režimiu tranziciji): Anokracija (Gurr)

Hibridi (ili nehibridi; Przeworski)

Manjkava demokracija (Merkel)

Ekskluzivna demokracija

Neliberalna demokracija

Delegativna demokracija

Demokracija enklava Minimalna demokracija Fasadna demokracija

Normativni tipovi poželjnih predstavničkih sustava

Sustav slobodnih sovjeta (anarhosindikalisti)

Plebiscitarna demokracija (Pateman, Barber)

Republikanizam (Pocock)

Deliberativna demokracija (Habermas)

Dijaloška demokracija (Giddens)

Releksivna demokracija (Schmalz-Bruns)

Potpolitizirana demokracija (U. Beck) Kozmopolitska ili transnacionalna demokracija (Held)

Ovo istraživanje obuhvaća samo one tipove predstavničke demokracije ilipredstavničke vladavine o kojima se često raspravlja u literaturi. Ima, međutim, ipokušaja stvaranja preciznijeg razlikovanja u opsežnim tipologijama, kao što su“sustav parlamentarnog istraživanja” ili “sustav parlamentarne kontrole” (Küchen-ho, 1967: 881).

S engleskoga preveo

Davor Stipetić

LITERATURA

Barber, Benjamin, 1984: Strong Demo-cracy. Berkeley, University o Cali-ornia Press (njem.: Starke Demokra-tie. Über die eilhabe am Politischen,1994. Hamburg, Rotbuch Verlag).

Beichelt, im, 2001: DemokratischeKonsolidierung im postsozialistischenEuropa. Die Rolle der politischen Insti-tutionen. Opladen, Leske & Budrich.



2 3


Betz, Hans-Georg, 1994: Radical Right-

-Wing Populism in Western Europe.Houndsmills, Macmillan.

Beyme, Klaus von, 1965: Repräsenta-tives und parlamentarisches Regie-rungssystem. Eine begriffsgeschichtli-che Analyse. Politische Vierteljahres-schrif, 145-159.

Beyme, Klaus von, 1988: Right-WingExtremism in Post-War Europe. West-european Politics, 1-18.

Beyme, Klaus von, 2000: Parteien im

Wandel. Von den Volksparteien zu den proessionalisierten Wählerparteien.Opladen, Westdeutscher Verlag.

Beyme, Klaus von, 2000a: Parliamenta-ry Democracy. Democratization, De-stabilization, Reconsolidation, 1789--1999. Houndsmill, Macmillan.

Birch, Anthony H., 1993: Te Conceptsand Teories o Modern Democracy.London, Routledge.

Burke, Edmund, 1864: o the Electors o

Bristol (1774), u: Burke: Works, sv. 1.London, Henry G. Bohn, 442-449.

Chasbulatov, R. I., 1993: Kakaya vlast’nuzhna Rossii. Sotsiologicheskie issle-dovaniya, 11, 18-31.

Crouch, Colin, 2005: Post-Democracy.Cambridge, Polity Press.

Decker, Frank (ur.), 2006: Populismus.Geahr ür die Demokratie oder nütz-liches Korrektiv? Wiesbaden, Verlagür Sozialwissenschafen.

Decker, Frank, 2006a: Direkte Demo-kratie im deutschen “Parteienbundes-staat” , APuZ 10/2006, 3-10.

Faltin, I., 1990: Norm, Milieu, politischeKultur . Wiesbaden, DUV.

Forst, Rainer, 2007: Das Recht der Recht- ertigung . Frankurt, Suhrkamp.

Freitag, Markus i Uwe Wagschal (ur.),2007: Direkte Demokratie. Bestands-

aunahmen und Wirkungen im inter-

nationalen Vergleich. Münster, LI.Giddens, Anthony, 1994: Beyond Lef

and Right. Te Future o Radical Poli-tics. Cambridge, Polity.

Gurr, ed i dr., 1991: Te transormati-on o the western state: the growth odemocracy, autocracy and state powersince 1800, u: Inkeles, Alex (ur.) OnMeasuring Democracy. New Bruns-wick, ransaction, 69-104.

Habermas, Jürgen, 1992: Faktizität und

Geltung . Frankurt, Suhrkamp.Haider, Jörg, 1994: Die Freiheit, die ich

meine. Frankurt, Ullstein.

Hardt, M. i Negri, A., 2002: Empire – dieneue Weltordnung . Frankurt, Campus.

Hartleb, Florian, 2004: Rechts- undLinkspopulismus. Wiesbaden, Verlagür Sozialwissenschafen.

Held, David, 1993: Political Teory o-day. Oxord, Polity.

Herzinger, Richard, 1997: Die yran-nei des Gemeinsinns. Ein Bekenntniszur egoistischen Gesellschaf . Berlin,Rowohlt.

Holtmann, Everhard, 2002: Die ange- passten Provokateure. Austieg undNiedergang der rechtsextremen DVUals Protestpartei im polarisierten Par-teiensystem Sachsen-Anhalts. Opla-den, Westdeutscher Verlag.

Inglehart, Ronald, 1990: Culture Shif in

Advanced Industrial Society. Prince-ton, Princeton University Press.

Ionescu, Ghita i Gellner, Ernest (ur.),1969: Populism. Its Meanings and Na-tional Characteristics. London, Wei-deneld & Nicolson.

Kaase, Max, 1984: Te Challenge o the“Participatory Revolution” in Plura-list Democracies. International Politi-cal Science Review, 5, 3, 299-318.



2 4



d r u š t v a 2 0 0 7

Korte, Karl-Rudol, 2003: Populismus

als Regierungsstil , u: Werz, 209-222.Kranenpohl, Uwe, 2003: Verkürzen

Verassungsrichter Volksrechte?, u:Gesellschaf – Wirtschaf – Politik, 52,37-46.

Kranenpohl, Uwe, 2006: Bewältigungdes Reormstaus durch direkte Demo-kratie?, APuZ 10/2006, 32-38.

Krohn, obias, 2003: Die Genese vonWahlsystemen in ransitionsprozes-sen. Portugal, Spanien, Polen und

schechien im Vergleich. Opladen, Le-ske & Budrich.

Küchenhoff, Erich, 1967: Möglichkeitenund Grenzen begrilicher Klarheit inder Staatsormenlehre. Berlin, Dun-cker & Humblot.

Latour, Bruno, 1995: Nous n’avons ja-mais été modernes. Paris, La Décou-verte, 1991; njem.: Wir sind nie mo-dern gewesen. Versuch einer symme-trischen Anthropologie. Berlin, Aka-

demie Verlag.Lamennais, 1823: Extraits du drapeau

blanc. Plan d’un libre intitulé: Obser-vations sur le gouvernment de l’Angle-terre, dit gouvernement représentaticonstitutionnel . Paris.

Laski, Harold, 1944: Te Parliamenta-ry and Presidential Systems. Public

Administration Review, jesen 1944,347-359. V. Price, Don K.: A Responseto Mr. Laski, isto, 360-363.

Leibholz, Gerhard, 1967: Strukturpro-bleme der modernen Demokratie.Karlsruhe, C. F. Müller, 3. izd.

Levine, Andrew, 1981: Liberal Democra-cy. A Critique o Its Teory. New York,Columbia University Press.

Lipset, Seymour Martin, 1960: PoliticalMan. London, Mercury Books.

Llanque-Kurps, M. 2003: Klassischer

Republikanismus und moderner Ver- assungsstaat . HU Berlin, Habilita-tionsschrif.

Mair, Peter, 2002: Populist Democracyvs Party Democracy. u: Mény/Surel2002: 139-154.

Mény, Yves i Surel, Yves (ur.), 2002: De-mocracies and the Populist Challenge.Houndsmill, Macmillan.

Merkel, Wolgang i dr. (ur.), 1996: Sy-stemwechsel 2. Die Institutionalisie-

rung der Demokratie. Opladen, Leske& Budrich.

Merkel, Wolgang i dr., 2003: DeekteDemokratie, sv. 1: Teorie. Opladen,Leske & Budrich.

Mill, John Stuart, 1960: RepresentativeGovernment (1861). London, Dent.

Mill, John Stuart, 1958: Autobiography (1873). London, Oxord Universi-ty Press.

Mulgan, G., 1994: Politics in an Antipoli-tical Age. Cambridge, Polity.

Nohlen, Dieter i Fernández, Mario(ur.), 1991: Presidencialismo versusParlamentarismo. Cáracas, Nueva So-ciedad.

Palme, Sven Ulrich, 1969: Vom Abso-lutismus zum Parlamentarismus inSchweden, u: Dieterich Gerhard (ur.):Stände Vertretungen in Europa im 17.und 18. Jahrhundert . Göttingen, Van-denhoeck & Ruprecht, 368-397.

Pateman, Carol, 1970: Participation andDemocratic Teory. Cambridge, Cam-bridge University Press.

Pitkin, Hannah F., 1967: Te Concept oRepresentation. Berkeley, Universityo Caliornia Press.

Pizzorno, Alessandro, 1993: Le radicidella politica assoluta e altri saggi. Mi-lan, Feltrinelli.



2 5


Contemporary Forms of Representative Democracy

SUMMARY In this paper, the author examines contemporary forms of representative

democracy in the light of three theoretical and ideological conflicts. The first conflictconcerns those who strive for a consolidated representative democracy, and develop

theories of “defective democracies”. Advocates of this thrust examine the elements

which their regimes lack to operate normally as systems of representative democracy,

and no longer classify systems only against formal criteria (parliamentary or presidential

representative democracy), but also consider the integration of other subsystems into

the system of consistent democratic rules of the game in an “embedded democracy”. The

second thrust concerns the rise of populism as a challenge to representative democracy.

Countries in which representative democracy has been consolidated are increasingly

dissatisfied with the formalised system routines and develop new populist visions of a

better and more representative democracy in contrast to the mere procedural democracy

Przeworski, Adam i dr., 2000: Democra-

cy and Development. Political Insti-tutions and Well-Being in the World,1950-1990. Cambridge, CambridgeUniversity Press.

Réutation de la doctrine de Montesqui-eu sur la balance des pouvoirs..., 1816,Paris.

Rorty, Richard, 1989: Contingency, Iro-ny, and Solidarity. Cambridge, Cam-bridge University Press.

Sandel, Michael J., 1995: Liberalismus

und Republikanismus: von der Not-wendigkeit der Bürgertugend . Vienna,Passagen.

Schmalz-Bruns, Rainer, 1995: RelexiveDemokratie. Die demokratische rans-

ormation moderner Politik. Baden--Baden, Nomos.

Schumpeter, Joseph A., 1942: Capita-lism, Socialism and Democracy. NewYork, Harper.

Stöss, Richard, 2000: Rechtsextremismusim vereinten Deutschland . Berlin,Friedrich Ebert Stifung, 3. izd.

aggart, P., 1995: New Populist Parties

in Western Europe. West EuropeanPolitics.

oward a more responsible wo-Party--System. A Report o the Committee onPolitical Parties o the APSA. APSR,1950, Supplement 88.

urkka, apani, 2007: Te Origins oParliamentarism. A Study o Sandy’sMotion. Baden-Baden, Nomos.

Vorländer, Hans, 2003: Demokratie.München, Beck.

Walzer, Michael, 1992: Zivile Gesell-schaf und amerikanische Demokratie.Berlin, Rotbuch Verlag.

Waschkuhn, Arno, 1998: Demokratie-theorien. München, Oldenbourg.

Werz, Nikolaus (ur.), 2003: Populismus. Opladen, Leske & Budrich.

Wiles, Peter, 1969: A Syndrome, not a Doc-trine. Some elementary theses on popu-lism, u: Ionescu/Gellner 1969: 166-179.

Zolo, Danilo, 1997: Die demokratischeFürstenherrschaf. Für eine realistischeTeorie der Politik. Göttingen, Steil.



2 6



d r u š t v a 2 0 0 7

in which there is a competition of elites. Finally, the third theoretical thrust concerns new

models of democracy developed in normative theories which deal with the deficienciesof representative democracies. In this view, visions of “better democracies” have been

developed in the spirit of republicanism, deliberative democracy, reflexive democracy

and other concepts of “democratisation of democracy”.

KEYWORDS representative democracy, waves of democratisation, defective democracies,

populism and democracy, deliberative democracy.

Documents

Suvremeni Oblici Predstavnicke Demokracije