�������������� ��

������ ���ć� ������ ������� ������ ��� ��������������������� ��������������

�ošarku treniram od kada znam za sebe. Još prije

nego sam krenuo u osnovnu školu haklao sam

na košu od drvarnice koji mi je napravio pokojni

nono, a neko organiziranije bavljenje sportom

uslijedilo je kada sam krenuo u četvrti razred Osnovne

škole Kantrida. Prvi treneri bili su mi profesor Andrija

Brajdić i Nenad Marjanović, odmah sam tada prešao u

KK Kantrida gdje mi je trener bio Željko Maras. Još uvi-

jek mi je u sjećanje svježe urezano prvo natjecanje, u

mom slučaju bilo je to prvenstvo osnovnih škola. Tako je

sve to započelo. Najbolji trenutak u karijeri? Definitivno

finale Olimpijskih igara u Barceloni i utakmica protiv ve-

likog Dream Teama. To je bio nezaboravan trenutak.

Zašto se baviti sportom? Prije svega, sport mi je donio veliki

krug ljudi, mnogo poznanastava, prijateljstava. Povrh toga,

zbog sporta sam proputovao čitav svijet. Naravno, ono što je

najvrijednije od svega jest da mi je sport donio neke vrijedne

navike, zbog sporta postaneš spreman na odricanja, sport me u

konačnici izgradio kao osobu. I ostao sam u sportu, koji mi je

postao i posao. I organizacijski, ali i trenerski. Čitav život sam

u sportu i drago mi je što sam na kraju u sportu i ostao.

Ono što moram poručiti djeci i roditeljima jest da je sport

krasna stvar, da se sportom treba baviti bez obzira na uspjehe

ili neuspjehe, već upravo zbog zdravlja, samodiscipline i soci-

jalizacije. Roditelji, pomognite djeci da ostanu u sportu i bave

se sportom, ali na jedan primjeren način.

����� ����š���ć� ��������� �������� �������� �� ������ ��������� �� ����� ������ ��� ����

�ukomet sam počeo trenirati 1982. godine u Osnovnoj školi

Ivan Ćiković Beli, odnosno današnjoj Osnovnoj školi Zamet.

Na Zametu je tada glavni sport bio rukomet, čitava škola je

tada igrala rukomet, profesor Vjekoslav Mišo Sardelić je taj

sport forsirao i u rukometu sam završio. Na početku sam trenirao i ko-

šarku, ona mi je bila prva ljubav, trenirao sam je uporedo s rukome-

tom, ali nakon što mi je moj prvi trener Sardelić to zabranio ostao

sam samo u rukometu. I, zanimljivo, od prvog dana sam stao na gol.

Doduše, želio sam i igrati, ali Sardelić to nije dopustio.

Prvo natjecanje? Kroz maglu se sjećam, mislim da sam prvu utakmicu

u karijeri odigrao protiv Naprijeda iz Hreljina. Igrao sam za juniore, ali kao

dosta mlađi. Igrali smo na Kozali, prvo sam se divio dvorani, ući u dvora-

nu, igrati na parketu, pod krovom, normalno dvorana ogromna... Olimpij-

ske igre u Atlanti definitivno su mi bile najveći trenutak u karijeri. Imali

smo lijep rezultatski slijed, a šlag te generacije bila je Atlanta i to prvo hr-

vatsko olimpijsko zlato. Doduše, od 1996. do 2003. imali smo jedan po-

st, a onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Portugalu koji je donio jednu novu

eru hrvatskom rukometu, gdje smo i dan danas. Sport me definitivno iz-

gradio kao osobu, znam prepoznati dobro i loše, znam biti sretan i tužan.

Sport me definirao kao osobu. I naravno da sam nakon svega ostao u spor-

tu. Teško je nakon tolikih godina bilo samo naprasno prestati. Kao trener

vratara u Zametu i reprezentaciji samo sam nastavio gdje sam stao. I pu-

no teže kao trener proživljavam ono što se zbiva na parketu.

Poruka djeci i roditeljima? Apelirao bih na roditelje da djecu us-

mjere u sport, ali na taj način da nemaju presinga i da im pokušaju

ukazati da ne moraju postati niti Cristiano Ronaldo, niti Domagoj

Duvnjak, niti ne znam ja tko. Dovoljno je da ih sport izgradi kao oso-

be i već su napravili velik uspjeh.

���� ���ć� !����� �������� �������" ��ć��� ��� ������������ �� ć��� ���č��� ������� ���� ����

�portom sam se počeo baviti sa sedam godina na preporuku

liječnika zbog držanja. Ne, nisam odmah završio u vaterpo-

lu, dvije godine sam trenirao plivanje, ali sam bio izrazito loš

plivač. Kada sam vidio da stvari ne idu onako kako ja želim

na preporuku profesora Ive Rendića prebacio sam se u vaterpolo.

Ive Rendić mi je bio, dakle, prvi trener u vaterpolu, u plivanju su mi

pak prvi treneri bili Đurđa Kreculj i Ferdo Hitrec. Prvog natjecanja

se ne sjećam, ali se sjećam gluposti koju sam napravio na prvom

treningu vaterpola. Trebalo je izvesti četverac, u vaterpolu se to radi

odmah iz prve, a ja sam mahao i mahao... Tako je moja karijera za-

počela, a kruna svega bile su Olimpijske igre u Londonu i zlatna me-

dalja koju sam osvojio kao kapetan vaterpolske reprezentacije. To

mi je definitivno od svih uspjeha bio najveći trenutak karijere.

Kao predsjednik Riječkog sportskog saveza i dalje sam ostao

usko vezan uz sport, također i kao trener u Vaterpolskom klubu

»Primorje EB«. Sport mi je mnogo toga dao u životu, zahvalju-

jući njemu spoznao sam kako doći do cilja uz mnogo rada, kako

ispunjavati zadatke, kako naučiti podnijeti poraz, kako se pona-

šati u pobjedi, kako se ponašati u ekipi koja ima samo jedan cilj,

kako steći odgovornost... Sve što sam naučio kroz sport i sve što

vrijedi za sport vrijedi i u svakodnevnom životu. I upravo zbog

toga djeci bih poručio da se bave sportom. Naravno da ne može-

mo svi biti najbolji, ali kroz sport možemo dobiti puno. Roditelj-

ima svakako želim reći da podrže svoju djecu i da ih usmjere ka

sportu što je moguće više. Naravno, djeca, ali i roditelji također,

ne smiju zaboraviti na obrazovanje. Škola je na prvom mjestu.

���� ��������ć� ���� �� �� ������� ž����� ����ć�� ����š� ������ ����������� ��������

�odine 1968. sam doživjela nesreću i došla u bolnicu za spi-

nalne ozljede koja je u Kraljevici bila najpoznatija u bivšoj dr-

žavi. U sklopu rehabilitacije obavezno smo se morali baviti

sportom osoba s invaliditetom. Ozbiljno sam počela trenirati

1970. godine, a već 1972. godine sam nastupila na svojim prvim Pa-

raolimpijskim igrama u Münchenu. Bivšoj Jugoslaviji to je bio prvi nas-

tup na Paraolimpijadi. Prvi trener bio mi je Mladen Marić, trenirao me

je 24 godine, onda je imao jednu malu pauzu i sada me iznova trenira.

Marić mi je bio trener i 1992. godine kada sam u Barceloni osvojila pr-

vu Paraolimpijsku medalju, što je za mene bio uvjerljivo najemotivniji i

najbolji trenutak u karijeri. Bilo je to teško vrijeme, ta medalja mi zbog

toga jako puno znači, iako mi je svaka moja medalja draga. Inače, prvo

natjecanje uopće na kojem sam nastupila bilo je u Sloveniji 1971. go-

dine, tada smo lovili norme za nastup na Paraolimpijskim igrama u

Münchenu.

Sport mi je jako puno dao. Obogatio mi je život. Kada kažem obo-

gatio naravno da ne mislim pritom na onu materijalnu korist i po-

moć koju sam imala od Hrvatskog paraolimpijskog odbora, Primor-

sko-goranske županije, Grada Rijeke ili Grada Kraljevice. Istina, oni

su mi silno pomogli, financirali ono što mi je trebalo. Sport mi je

obogatio život, omogućio mi da lakše savladavam svakodnevne pre-

preke. Psihički sam i fizički postala jača. I danas sam aktivna kao

natjecateljica, ali sam predsjednica Sportskog saveza osoba s inva-

liditetom Grada Rijeke. Sretna sam što radim taj posao, ova sredina

oduvijek je imala senzibilitet za osobe s invaliditetom, ponosni smo

što je paraolimpijski pokret u Hrvatskoj praktički rođen u Rijeci.

Poruka djeci i roditeljima? Uvijek kažem da se sportom treba ba-

viti, jer sport će ti pružiti ono što nigdje drugdje ne možeš doživjeti.

Osobe s invaliditetom moraju se baviti sportom, ne smiju se pre-

pustiti sami sebi, tuzi, jadikovanju i apatiji. Imamo sam jedan ži-

vot, moramo se snaći u svakoj situaciji, nadvaladati probleme i po-

kušati uspjeti. Naravno, u granicama svojih mogućnosti.

� �� �� ����� ���� ����

����Č �� ���� �� �

��� ��� ��������� ���� ��ć� ����� ����ć� ������ ����ć � ����� ��� š���ć ���č��� ���� �� ��� �č������ ������� ���������� ��������� �������� �������� � �� �� ��� � �� ��� � �� ��� ���� ������� �� �������������� �� � – �� �� ����� ����� �� �� �� ����������� � ��� ��������� č�����

������� � � ��� ��� � $������ ���� ���� ���� � ��������� ����� ����� � �������� ��������

���������ć

����� ����š���ć � ���� ���� ���ć

������������ć

� ������� �� ���� �� �

RIJEČKI SPORTSKI SAVEZ � VODIČ ZA UPIS DJECE U SPORTSKE KLUBOVE