Vuckovic Fenomen Savjesti

7/28/2019 Vuckovic Fenomen Savjesti

1/33

9

Nijemi glas: tri lozofske

interpretacije savjesti

Ante Vukovi, Split

UDK:241.2:117.032

Izvorni znanstveni rad

Gewiss ist es richtig zu sagen:Das Gewissen ist die Stimme Gottes.

L. Wittgenstein

Saetak

Savjest je glas. Nijemi glas. Najneobiniji je od svih glasova.Moe biti najvaniji glas ukoliko mu ovjek dade tu vanost.I moe ga se uutkati. Tako od nijemoga postane nepostojei.

Shvaanje glasa savjesti ide od Bojega glasa u ovjeku doglasa ideologije kojoj se ovjek podvrgne. Stoga je potrebnointerpretirati ga. Autor je izabrao tri lozofske interpretacijeglasa savjesti. Platonova Sokrata, nadasve onoga iz Sokratoveobrane. Potom Martina Hiedeggera i Hannah Arendt. Ovaj pristupomoguuje pribliavanje fenomenu savjesti iz razliitih vidova.Sokrat u glasu koji mu se javlja vidi svoju posebnost. Sve to radii to jest neodvojivo je od glasa savjesti. Heideggeru je fenomen

savjesti glas tubitka koji izgubljenog ovjeka pogaa u njegovojneautentinosti i probuuje na autentinost. Hannah Arendt sesuoava s fenomenom nemoi savjesti da se odupre suradnjis totalitarizmom, s jedne strane, i s fenomenom savjesti kojafunkcionira unutar ideologije, s druge. To se posebno pokazujena Eichmannu, ije je suenje pratila i opisala u knjizi Eichmannu Jeruzalemu. To je vodi u traenje uinkovite snage koja je ustanju oduprijeti se povijesnim naletima totalitarizma. Nju ne

vidi u savjesti, nego u miljenju. Dok se savjest lako prilagodiideologiji i nastavi ivjeti s nepromiljenou, aktivno miljenjekojim pojedinac oblikuje svoj ivot sposobno je oduprijeti se onomto smatra nemoralnim i neljudskim, neovisno o uvjerenjima


2/33

10

Ante Vukovi, Nijemi glas: tri lozofske interpretacije savjesti

veine i stavovima ideologije. Ove tri interpretacije savjesti mogubiti od pomoi onom tko se eli izloiti pitanjima savjesti unutarvjernikoga odnosa s Bogom.

Glasovi su naa svakodnevica. Kamo god krenemo, s kimse god susretnemo, naiemo na glasove. Na mnotvo glasova.Dopiru do nas. Neki sluajno, a neki tek rubno. Drugi nastrae izravno. Obraaju nam se. Zovu nas. Glasovi su razliiti.More meusobno razliitih glasova. Odvajaju se i razlikuju odzvukova. Razlikuju se i meu sobom. Po jaini i karakteru, po

dubini i visini, po intenzivnosti. Dolaze izdaleka i iz blizine.Utopljeni u more zvukova, mi sasvim jasno, bez napora,razlikujemo glasove od zvukova. ak i onda kada glasoveuope ne razumijemo, kada ih ne sluamo, kada ih nismo ustanju uti razgovijetno pa opaamo samo amor, razlikujemoglasove, ljudske glasove od zvukova. Gradska vreva, zvukovi uumi ili na rubu praume, um mora ili vjetar u umi, svejedno.Ljudski se glasovi razlikuju od zvukova. I premda i jedni i

drugi dolaze izvana do naih uiju, ljudski su glasovi drukiji.Daju do znanja. Govore. Nose sa sobom poruku. Znae. Dokzvukovima moemo pridavati znaenja, glasovi donose svojaznaenja sa sobom.

Meu glasovima neki se izdvajaju. Posebni su. Poznati sunam. Ti su glasovi kao dio nas samih. Toliko su nam blizu danam se ini kao da su nai, da nam pripadaju. Glas prijateljau nama, primjerice. Ili glas znaajnih ljudi.

Potom na vlastiti glas. Glas koji nas stalno prati otkadznamo za sebe. ak i prije negoli smo se upoznali, uli smosvoj glas. uli smo se govoriti, kriati, plakati, smijati. Glas jeprethodio naoj sposobnosti da se prepoznamo u svome glasu.

I unato tome to se tako dugo poznajemo, to nam jena glas najblii i najpoznatiji od svih drugih glasova, osjetimomuku i nelagodu kada svoj glas ujemo iz nekoga drugogizvora. Snimljeni vlastiti glas, primjerice. Izaziva nelagodu i

jezu. Barem kada nam se dogodi da ga prvi put ujemo izvansebe, kako kae Mladen Dolar.1

1 Mladen Dolar, Glas i nita vie, Disput, Zagreb, 2009., str. 40, biljeka 2.


3/33

11

Fenomen savjesti

Uz na vlastiti glas, postoji jo jedan. Ovaj je neujan,tih, unutarnji. Kakav je to glas koji govori iznutra, koji nitkone uje osim nas? Kako ga mi ujemo? O kakvom se glasuradi? O emu govori nutarnji glas? iji je? Komu pripada?Odakle dolazi? ega se tie? to hoe od nas? to daje doznanja? Ovaj nutarnji, neujni glas vjerojatno je najsnanijii najnametljiviji od svih glasova. Vaniji je od drugih glasova i

jai je od vlastitoga.Glas hoe neto rei. Glas donosi neko znaenje. Ima

nutarnju namjeru. Doim se zaustavimo na namjeri, opaamokako glas zapravo najee uope ne opaamo. Najeeopaamo ono to glas govori, ono to hoe rei, ali ne i glassam. Glas opaamo u iznimnim situacijama. U pjevanju,primjerice, kada glas daleko nadilazi sadraj i znaenje rijeikoje izgovara. Opaamo ga kada dominira pojavom pojedinca.Inae glas nestaje pred rijei koju nosi i izrie. To je Augustinu

bilo vano kada je razlikovao Ivana Krstitelja koji se imenovaoglasom koji vie u pustinji i Isusa Rije kojeg je navijetao.

Nutarnji glas je glas savjesti. Kakav je to fenomen?Nedvojbeno je da svi poznajemo glas savjesti. To je ljudskoiskustvo. Glas savjesti je tu. Javlja se. Govori. Daje do znanja.Neupitno je iskustvo glasa savjesti. No, to je savjest? iji jeto glas?

ak i prije nego imamo neku teoriju i neki odgovor naova pitanja, mi smo ve u svijetu koji ima neki stav premafenomenu savjesti. On moe biti maglovit ili jasniji, izreen ili

predmnijevan. Stav o glasu savjesti nije uvijek bio isti niti jezauzimao isto mjesto. Mijenjalo se i jedno i drugo. Savjest unae vrijeme ima svoje mjesto. Ono je neobino.

Nae se vrijeme prema savjesti odnosi dvojako. Sjedne strane, ona je zatiena kao najintimniji dio ljudskeosobnosti, koji zasluuje svu pozornost. Savjest ne smije bitipovrijeena. Crkveni dokumenti kao i dravni zakoni govore i onepovredivosti savjesti i o nunosti da se savjest uva i titi. S

druge strane, sve je jasnije uvjerenje kako savjest ne predstavljaneku nutarnju snagu koja bi bila u stanju upravljati ljudskimponaanjem. Upravo suprotno. Prolo je stoljee pokazalo kako


4/33

12


se nije mogue osloniti na savjest kao na snagu koja bi bila ustanju sprijeiti nasilje i njegovo irenje.

Rezultat ovog dvojakog stava vrlo je vidljiv. Savjest seshvaa kao najintimniji i nedodirljivi dio ljudske osobnosti,ali drutvo ini sve da uope ne doe do konikta savjesti idrutva. Drutvo se organizira tako da izbjegava bilo kakvunapetost koja bi se mogla pozivati na slobodu savjesti i takoizazvati suvine napetosti.

No, to je savjest? Moda najbolji opis opeg i irokoprihvaenog razumijevanja savjesti daje Drugi vatikanskisabor u konstituciji Gaudium et spes. Tamo je savjest opisanana sljedei nain:

U dubini savjesti ovjek otkriva zakon koji on sam sebine daje, ali kojemu se mora pokoravati i iji glas - pozivajuiga da ljubi i ini dobro, a izbjegava zlo - kad zatreba, odzvanjau uima srca: ini ovo, ono izbjegavaj. ovjek, naime, ima usrcu od Boga upisani zakon: samo je njegovo dostojanstvo upokoravanju tomu zakonu, i po njemu e on biti suen. Savjest

je najskrovitija jezgra i svetite ovjeka, u kojem je on sams Bogom, iji mu glas odjekuje u nutrini.2 Istu formulacijusavjesti preuzima i Katekizam Katolike crkve u broju 1776.3

S ovom se formulacijom slae i Ustav Republike Hrvatskekoji savjest spominje tri puta. Prvi put u kontekstu neposredneopasnosti za dravu. Ni takva opasnost ne doputa ogranienjeprimjene odredbi Ustava o slobodi savjesti. l. 40. jamislobodu savjesti uz slobodu vjeroispovijesti te l. 47. doputa

da netko na temelju prigovora savjesti vojnu obvezu zamijenidrugim zakonom predvienim nainima.

I ovdje je savjest iznad zakona. Zakon jami savjesti ulogukoja nadilazi zakon. No, samim tim je ve ureen odnos Ustavai savjesti. On je ureen tako da se izbjegava mogui konikt.Kada kaemo da se Ustav slae s formulacijom savjesti izGaudium et spes, onda to mislimo pod uvjetom da rije Bogzamijenimo rijeju ovjek i izbacimo priziv na sud.

2 Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kranska sadanjost, Zagreb,2008., Gaudium et spes, 16.

3 Katekizam je preuzeo raniji hrvatski prijevod.


5/33

13

Fenomen savjesti

Tako izmijenjena formulacija savjesti mogla bi zvuatiovako:

U dubini savjesti ovjek otkriva zakon koji on sam sebi nedaje, ali kojemu se mora pokoravati i iji glas - pozivajui ga daljubi i ini dobro, a izbjegava zlo - kad zatreba, odzvanja u uimasrca: ini ovo, ono izbjegavaj. Samo je ljudsko dostojanstvou pokoravanju tomu zakonu. Savjest je najskrovitija jezgra isvetite ovjeka.

Ova nam formulacija, meutim, ne otvara irinuinterpretacija savjesti. Savjest je, meutim, vrlo raznolikointerpretiran fenomen. Biramo stoga tri shvaanja savjesti.Ove se interpretacije odvajaju i razlikuju od drugih po neemspecinome.

1. Sokrat svoj glas razumije kao iznimku, a ne pravilo.Glas koji on uje, ne uje svatko. Nema svatko slian glas. Glaskoji se javlja Sokratu, nije njegov. Boanski je. Ima sakralnoobiljeje.

2. Heidegger savjest odvaja od svih dotadanjih interpre-tacija i analizira je fundamentalno ontoloki. Time upravostvara pretpostavke da se savjest izdvoji iz ozraja sakralnostii sekularizira. Savjest se iz podruja religioznosti i svetostipremjeta u podruje fundamentalne ontologije.

3. Hannah Arendt sumnja u postojanje savjesti i traiponovo put da glas koji se nedvojbeno pojavljuje interpretirana drukiji nain. To ini povratkom na Platona i na dijalogdue sa samom sobom. Time glas savjesti profanira. Ne samo

da ga premjeta u podruje izmeu i zamjenjuje miljenjemu kojem je jedan u dvoje, nego ostaje neodluna u pitanjupostoji li uope fenomen savjesti ili je on samo neki izvedeni iinterpretirani fenomen.

U sva tri sluaja savjest nije shvaena moralno. Sokratuje to boanski glas i vie je sakralnog negoli moralnogakaraktera. Heideggeru je to glas autentinosti i nije nadasvemoralnoga, nego fundamentalno ontolokoga karaktera, koji

treba pokazati moguu cjelovitost i autentinost tubitka. Uzto je sekularan. Za Hannah Arend to je fenomen miljenjate se takoer ne pokazuje moralnim glasom, nego nadasve


6/33

14


fenomenom rasudbene snage. Njezino shvaanje naginjeprofanom karakteru.

SokratiboanskiglaS

Moda nekom izgleda udnovato to to neumorno hodamnaokolo, savjetujui vas u obinim stvarima i u to ulaemtoliko truda, meutim u javnim se stvarima ne odvaujemizii pred mnotvo savjetovati vas u svezi s (politikom) grada.

Uzrok tomu je to to ste esto od mene uli: meni dolazi netoboansko i demonsko, i upravo to je s porugom spomenuoMeletu optunici. Meni se to javlja od rana djetinjstva, poputnekog glasa, koji, kad god se pojavi, vazda me odvraa da neinim ono to smjeram, ali nikad me ne potie. (Taj me glas)odgovara od bavljenja politikim poslovima; ak dapae, inimi se da je jako dobro da me od toga odgovara.4

Sokrat na sudu opisuje svoj najintimniji glas. Opisuje

ga usprkos poruzi unutar koje je u optunici Meletgovorio onjemu. Poruga je tako blizu boanskome i onome to nekogaini drukijim od drugih. Sokrat govori o glasu koji je njegov.No, nije njegovo vlasnitvo, nego ga prati. Prati ga od djetinjstva.

Sokrat se esto pozivao na taj glas. On mu je davaoautoritet. Sokrat nije nita dokazivao ovim glasom. Samo sepozivao na njega i time davao do znanja da u temelju njegovihodluka i stavova ne stoji samo on, nego neki glas koji ga

prati. No, glas koji je imenovan boanskim, ne moe ne imatiautoritet. Autoritet se glasa pokazuje u Sokratovoj poslunostiglasu. Sokrat je posluan glasu. Njegov posluh glasu dajeglasu autoritet. Bez Sokratova posluha glas ne bi mogao imatiautoritet. Autoritet glasa vrijedi samo za Sokrata. No, to mu

je Sokrat vjerniji to je autoritet glas vaniji onima koji glas neuju. Istovremeno, meutim, glas ga izlae poruzi. Autoritetnevidljivome i neprovjerljivome glasu ima dva mogua uinka:

ili mu se apsolutno vjeruje i ponaa prema njegovim uputama,

4 Platon, Obrana Sokratova, Demetra, Zagreb, 2000., str. 31d.


7/33

15

Fenomen savjesti

pokazujui mu apsolutnu poslunost ili ga se ne uzima ozbiljnoi izlae ruglu.

No, Sokrat i Melet razlikuju se u tome to Sokrat ujeglas, a Melet ne uje. Druga je razlika u tome to Sokrat i samoSokrat uje taj glas i po tome on pripada samo njemu, premdanije njegov vlasnik, a Meletne poznaje neki slian glas s kojim

bi mogao usporediti Sokrata i njegovu poslunost glasu.Ovdje lei jedno od najvanijih obiljeja Sokratova glasa.

Pripada samo njemu. Pripada mu kao ono to ga razlikuje oddrugih ljudi. Sokrat nikada nije mislio da takav glas pripadasvakom ovjeku. On je uvijek mislio da je on po tom to ujetaj glas izdvojen i drukiji od drugih. Izabran je. Njegov je izbor

vidljiv u onome to on ini. Glas mu se javlja, a on mu je uvijekposluan. Po tome se Sokrat razlikuje od drugih ljudi. Slinosts drugim ljudima nije u glasu, nego u miljenju. Svaki je ovjekpozvan da promilja i razgovara, ali nemaju svi poziv koji imaSokrat. Sokrat je prilino jasan kada je rije o njegovu pozivu.U Obrani on kae:

udno bi bilo moje ponaanje, Atenjani, ako bih - kaoto su me neko postavili u bojni red kod Potideje, Ampolai Dela vojskovoe koje ste izabrali da mi zapovijedaju; tamosam ustrajao na svom poloaju i izloio svoj ivot opasnosti,kao i mnogi drugi - sad, iz straha od smrti ili neeg takvog,zanemario dunost da provodim ivot u lozoji i propitkivanjusebe i drugih, koju mi je, kako sam saznao i uvjerio se, naloio

bog. To bi bilo strano! Tad bi me uistinu mogao netko po

pravdi optuiti pred sudom da ne vjerujem u bogove jer bih(na taj nain) prezreo prorotvo, bojao se smrti i smatrao sebemudrim, iako to nisam.5

Usporedba s vojskom je i jaka i jasna. Kao to vojnik nesmije napustiti mjesto na koje ga postavi vojskovoa, tako niSokrat ne smije prestati initi ono to mu je zapovjedio bog.Njegovo je lozoranje propitivanje sebe i drugih. On lozoraiz dunosti. Duan je initi ono za to ga je odredio bog. Sokrat

to zna iz prorotva i iz vlastite spoznaje i konano iz vlastitogauvjerenja.

5 Platon, Obrana Sokratova, str. 28e-29a.


8/33

16


Glas Sokratu dolazi izvana. Njegov je, ali ne u njegovojmoi. Dolazi izvana, ali on ga uje iznutra. Glas Sokratu nenareuje to treba initi. Samo ga opominje da ne ini ili negovori neto to upravo namjerava. Sokratov glas je veomanalik Sokratu. Onako kako se glas ponaa prema Sokratu, takose Sokrat ponaa prema svojim sugovornicima. U razgovorimas drugima Sokrat nikada ne govori to on misli niti iznosi svojeteorije. On samo propituje sugovornika ne bi li mu pomogao dane ide krivim putem. Sokrat je prema drugima onakav kakav

je njegov glas prema njemu. Stoga se moe rei da je Sokrat

postao onakvim kakvim ga je htio glas. Ako bismo pitali kakose to dogodilo, odgovor je nadohvat ruke: posluhom glasu.Sokrat je onakav kakvim ga je oblikovao posluh glasu.6

Ta poistovjeenost Sokrata i glasa koji ga vodi tako daga opominje da ne skrene na neki pogrean put, upuuje namogunost oblikovanja samoga sebe koja je dana Sokratuglasom koji nije njegov. Moda onda posebnost Sokratanije nadasve u tome da Sokrat uje glas koji ga razlikuje od

drugih ljudi, nego u tom da je Sokrat posluan glasu koji uje.Poslunost glasu oblikuje ga vie negoli sam glas. Poslunostse sluti u kratkoj reenici koju Sokrat govori porotnicima.Kada kae kako mu je dunost propitivanje, onda kae da bi

bilo strano kada on to ne bi inio. Ako je Sokrat drukiji oddrugih ne po tome to ima taj glas, nego po tome to mu jeposve posluan, za razliku od drugih koji s njim ophode naneposluan nain, onda je njegova reenica To bi bilo strano!

najvea mogua kritika porotnicima koji ga sluaju.Glas koji govori Sokratu, ne nalikuje glasovima njegovih

sugovornika. Kada se on pojavi, Sokrat zastaje pa bilo to iusred reenice. Sokrat mu je apsolutno posluan stoga jerglas zahtijeva takvu poslunost. Kako to glas zahtjeva? Svojimtonom i svojim dolaskom. Pojavljuje se i njegovo pojavljivanjedolazi odozgor, iz autoriteta koji ne raspravlja, nego opominje.

Taj je glas Sokrata odgovorio od bavljenja politikim

poslovima. Sokrat se poziva na taj glas kada pojanjava ono to6 Usp. Mladen Dolar, Glas i nita vie, str. 82-83, gdje navodi Lacana i

njegovo pitanje: Da li biste mogli rei da glas koji vodi Sokrata nije samSokrat?


9/33

17

Fenomen savjesti

ini i ono to ne ini. Sokrat je to to jest zahvaljujui odnosu sglasom koji ga prati. Premda ne govori puno i premda s njim neulazi u rasprave, Sokrat je sasvim ono to ga ini glas. Kakav

je to glas?Ima mnogo razliitih interpretacija Sokratova glasa.

Neki u njemu vide Sokratovu i Platonovu poetsku i ironinukreativnost, neki ga itaju kao glas savjesti, neki ga inter-pretiraju kao obiljeje genija, a neki i kao neku vrstu psihike

bolesti.7

Sva ta tumaenja izbjegavaju u Sokratovu glasu vidjeti onoo emu Sokrat govori: religioznu dimenziju, njegovo religioznoiskustvo. Sokrat je sasvim jasan kada je rije o onome kako jeon shvaao glas. Njegovo je podrijetlo nadljudsko. Sokratovoshvaanje glasa neodvojivo je od njegova shvaanja bogova.Bogovi su za njega bogovi providnosti i njima je stalo do dobraovjeka. Bogovi se ne brinu za svakoga ovjeka. Brinu se zadobroga ovjeka. Pred kraj svoga zadnjeg govora u ObraniSokrat kae:

Potrebno je meutim da i vi, suci, gajite dobru nadupred licem smrti i smatrate da je jedna stvar osobito istinita:- nije mogue da dobar ovjek, niti u ivotu niti poslije smrti,pretrpi ikakvo zlo: prema sudbini dobrog ovjeka bogovi nisuravnoduni. I ono to mi se sada dogaa, ne dogaa se samood sebe, ve mi je jasno da je za mene bolje da umrem i rijeimse tegoba. Zbog toga me nikad (boanski) znak nije odvratio(od tog puta) i zbog toga se ne ljutim na one koji su glasovali

protiv mene i koji su me optuili, iako me nisu osudili niti tuiliiz te namjere ve mislei da e mi nakoditi, a to je svakako

vrijedno prijekora.8

Glas ili znak je Sokratu vaan ne samo kad se pojavljujenego i kad se ne pojavljuje. On u svemu oekuje da se znakpojavi ili ne pojavi. Budui da se nije pojavio na sudu, Sokratrazumije da je put na kojem se nalazi za njega dobar. To muolakava odnos s tuiteljima i sucima, ali nadasve mu olakava

7 Usp. Giovanni Reale, Sokrat. K otkriu ljudske mudrosti, Demetra, Zagreb,2003., str. 327-328.

8 Obrana Sokratova, 41 d-e.


10/33

18


da prema njima ima odmak. Ne ljuti se na njih, ali njihovpostupak smatra neopravdanim i krivim. Ne nosi sa sobom

bijes i ljutnju, ali sasvim mu je jasno o kakvoj je nepravdi rije.Glas ili znak za Sokrata nije izvor lozofskih istina. Nema

ni jedne istine koju bi Sokratu priopio glas niti se Sokrat ikadapoziva na glas kada je rije o traenju istine. Logos je izvoristine. Sokrat u svojoj lozoji nema niega to bi podsjealona otkrivenje ili proroki stav.

Glas ne postavlja u pitanje Sokratovu lozoju i njegovnain lozoranja. Sokrat je tu sasvim slobodan.9

Moe li se Sokratov glas shvatiti kao glas savjesti? Moe.Sokratova je savjest sasvim obojana religiozno. Dolazi izreligioznoga iskustva i uvijek kada se pojavljuje ostaje unutarreligioznoga iskustva. Pri tom mislimo da se glas nikada nemijea sadrajno u Sokratove rasprave. Ne govori mu, neobjavljuje mu neku istinu. Ostavlja ga slobodnim da samistrauje. No, uvijek ga podsjea na odnos s bogovima.

Ako bismo sabrali obiljeja Sokratova glasa, glasa njegovesavjesti, onda bismo o njegovoj savjesti mogli rei da dolaziodozgo, od bogova, da ne raspravlja, nego opominje, da nenuka na neto, nego odvraa od neega, da je vana i kada se

javlja i kada se ne javlja, da je valja interpretirati, da je kljuinterpretacije Sokratovo dobro, da joj Sokrat apsolutno vjeruje,da ga povezuje s bogovima i dunostima koje mu dolaze odnjih, da mu daje odmak od ljudskih miljenja i postavlja gapred daleko vaniji sud od ljudskog, da bi ne ispuniti dunosti

prema bogovima za Sokrata bilo strano, da sa svima i o svemumoe ulaziti u rasprave, ali ne i s ovim glasom i, konano, daposluh glasu Sokrata oslobaa za slobodne odnose s ljudima.

9 O odnosu teologije i lozoje vidi G. Reale, Sokrat. K otkriu ljudskemudrosti, 332-335.


11/33

19

Fenomen savjesti

Martin HeideggeriontolokaulogaSavjeSti

Ljudski se ivot odvija nadasve, najee i u pravilu usvakodnevici u kojoj je ovjek uglavnom izgubljen u svojimposlovima i svojoj prosjenosti. ivi neautentino.10 Da bi seto promijenilo i on zapoeo ivjeti autentinim ivotom, ovjekse mora izloiti svojoj najvlastitijoj i krajnjoj mogunosti:smrti. Bez izlaganja vlastitoj smrtnosti nema autentinosti.Kako ovjek koji se nalazi u stanju izgubljenosti moe iz svogapada i svoje zapetljanosti u neautentinost uope postati

autentinim?Dok ovjek ivi na izgubljen nain, on je pod vlau odluka

koje nisu njegove. Donio ih je onaj Se11 koji predstavlja sve inikoga. Autentinost pretpostavlja da pojedinac sam bira kakoe ivjeti. Prije negoli izabere kako e ivjeti, mora izabratiizbor. Heidegger govori da je potrebno naknadno izabrati izbor,to znai odluiti se za opstojnost iz vlastitoga sebstva. U tomkontekstu postoji u samom ovjeku fenomen koji pokazuje da

je to mogue. Fenomen se zove glas savjesti.Glas savjesti nije nutarnji glas neiste ili nemirne

savjesti. Takvi su glasovi najee glasovi nekog drugoga kojeovjek pounutranji. Heidegger ne eli stvarati neku novuinterpretaciju savjesti. On eli opisati ovaj fenomen tubitka.Stoga se nee ni suoavati s drugim interpretacijama. Ni sa

jednom od njih, bile one antropoloke, bioloke, psiholoke iliteoloke.

Savjest je glas. To jest, savjest spada u fenomen govora.Pojavljuje se kao glas koji neto daje do znanja. Kao glaspojavljuje se u obliku zova. Zov koji daje neto do znanja, usvakom sluaju se razlikuje od neautentinog naina govora,

brbljanja, radoznalosti i naklapanja. Ono to savjest daje doznanja, nije dano nikome osim meni i ne tie se nikoga osimmene.

10 Opis izgubljenoga i neautentinoga ivota u svakidanjici nalazi se u 35-38., u: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985.

11 Iznimno poznata fenomenoloka analiza svakidanjeg ivota opisana je u 27. Bitka i vremena.


12/33

20


Koga zove zov savjesti? Tubitak. Na to ga zove? Da budeono to jest, da postane autentinim. Zov je, dakle, upuennekome tko jo nije autentian, nekome tko ivi na izgubljennain. Zov nema nikakav sadraj niti daje neku informaciju.Ipak, on pogaa sasvim precizno pojedinca kojemu je upuen.Zov zove jedino na nain utnje. Glas savjesti je neujni glas.

Vrlo poseban, specian glas bez glasa.Glas je fenomen tubitka. Pripada njemu, dolazi iz njega i

njega se tie. Tubitak sam sebe zove u savjesti.12 No, u njemuse ipak pokazuje razlika onoga koji zove i pozvanoga. Glasdolazi iz mene i ipak povrh mene.13

Svako shvaanje glasa savjesti koje glas pripisuje nekomdrugome osim tubitku samome, za Heideggera promaujetemeljni fenomenoloki uvid. Bez obzira vidi li se u njemuBoji glas ili pounutranjeni glas drutva ili neke ope norme.U savjesti se ne pojavljuje nita openito. Sve openito jepo sebi takve naravi da bi pojedinac mogao vidjeti sebe kaoiznimku ili ui u raspravu o onom to se predstavlja openitim.

Meutim, to ne odgovara fenomenokom nalazu glasa savjesti.On pogaa izravno i neposredno upravo pojedinca. Tko ujeglas savjesti, ne moe se pozvati ni na to drugo. Pogoen je.

Tko glas savjesti pripisuje nekome drugom, pretvara fenomenu pojavu. Razlika je vana. Fenomen je ono to se pojavljujesamo od sebe i iz sebe se pokazuje onakvim kakav jest, a pojava

je ono to se skriva iza onoga to se pojavljuje. Fenomen nemanita iza sebe samoga. Sve to on jest, pojavljuje se. Pojava je

dijelom vidljiva, a dijelom nevidljiva. Neka se bolest pojavljujeu simptomima upravo tako da se sama bolest skriva. No, nekise fenomen pojavljuje kao on sam. Savjest je stoga fenomen,a ne pojava. Iza savjesti nema niega drugog (Bog, drutvo,norme, libido...), kae Heidegger.

Razlika fenomena i pojave tie se kljune razlike unutarbitka: postojnosti, prirunosti i egzistencije.14 Glas savjesti nepripada nikome osim tubitku. Fenomen savjesti nije smjeten

12 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 313.13 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 313.14 Heidegger razlikuje postojnost (Vorhandenheit), koja se odnosi na stvari

prisutne u spoznaji, prirunost (Zuhandenheit), koja se odnosi na alate,


13/33

21

Fenomen savjesti

u metaziku postojnosti. Savjest je fenomen koji se tieegzistencije.

Unutar egzistencije zove tubitak sam. Njega se ne moenai nigdje izvan egzistencije. Neodreeno je tko zove, aistodobno zov pogaa u srce pozvanoga. Tubitak je i tuinac iujedno najupueniji. Glas ga odaje kao nepoznatog i kao odveupuenoga. Glas nije njegov, ali je upuen samo njemu. Toupuuje na to da je rije o tubitku samome. No, tubitak jeizgubljen. Budui da je izgubljen, glas koji ga pogaa kao dadolazi iz tuine i kao da je nepoznat. A budui da ga pogaa usamo sredite, kao da je najblii mogui i kao da ga poznaje boljeod bilo koga drugog. Razlika je u tom to tubitak sam ivi naneautentian nain, a glas ga poziva da to promijeni i odvai sena drukiji, autentini nain ivota. Tako se u samome tubitkunalazi najbolji dokaz njegove najvlastitije mogunosti. Ne trebamu nitko izvana da mu ukae na to da moe ivjeti autentino.

Tubitak zove samoga sebe. Iz izgubljenosti i neautentinosti uvlastitost i autentinost.

Sve se interpretacije savjesti slau u jednome. Savjest dajedo znanja da je rije o krivnji. Savjest ne pokazuje niti pouavanekoj idealnoj mogunosti bitka. Ne poziva na neki posebninain bivovanja. Ne poziva na povlaenje iz svijeta. Zov pozivana mogunosti koje postoje unutar brige oko svijeta i unutarpostojeih odnosa s drugima.

Heidegger trai pojam krivnje koji se, s jedne strane,razlikuje od svakodnevnog pojma i koji je, s druge, u stanju

pokazati dubinu i utemeljiti svakodnevno shvaanje krivnje.Heidegger krivnju shvaa egzistencijalno kao temelj nitavnosti.Krivnja nije miljena kao posljedica prekraja neke norme.Miljena je kao temelj tubitka. ovjek izborom odreenog putapostaje odgovoran za njegov izbor i za to to je jednim izboromsve druge mogunosti uinio nitavnima. Baen je u svijet i zato ne snosi odgovornost, ali njegova baenost ne lei iza njega.On je u svom postojanju na nain baenosti te je time temelj

nitavnosti. Mora postati krivim. Stoga se krivnja ne moeizbjei. Valja je preuzeti. Nismo sami sebe bacili u svijet, ali u

instrumente, sredstva za rad, i egzistenciju (Existenz), koja se odnosisamo na ljudski nain postojanja, na tubitak.


14/33

22


naim rukama i u naoj odluci lei hoemo li nositi svoj tubitakili neemo. Mi moemo pobjei od zova savjesti. Moemo ne

biti to to jesmo. Moemo ivjeti neautentino. Odluimo li se,meutim, za svoj tubitak, preuzimamo na sebe odgovornost,krivnju to smo takvi, a ne drukiji. Odluujemo se za jednumogunost i istodobno protiv drugih ivotnih mogunosti.Kakva god odluka bila, uvijek je nitavna, to jest konana,ograniena, smrtna, prolazna.

Savjest poziva na taj korak preuzimanja odluke o sebi,poziva na preuzimanje krivnje, odgovornosti. Kada ovjek uje

i poslua zov, postaje ono to jest. No, time on bira i samusavjest.

Heidegger za savjest kae da pogaa onoga tko hoe bitivraen natrag.15 To zvui kao da bi savjest ovisila o naojvolji. Istodobno znamo da savjest nije glas koji se pojavljujekada mi to hoemo i jo manje na nain kako bismo mi tohtjeli. Pa ipak, tvrdnja da savjest pogaa onoga tko hoe biti

vraen iz izgubljenosti unatrag u autentinost, nije nevana.

Ona cilja na to da se valja odluiti za savjest. Premda nije mojglas, ja ga mogu zaobilaziti, izbjegavati, ne davati mu vanost.Savjest postaje vanom instancom tek od trenutka kada se jaodluim za nju. U tom trenutku biram htjeti imati savjest itime pokazujem spremnost preuzimanja na sebe odgovornostiza ono to jesam, odgovornosti za vlastiti tubitak. Nisam samsebe bacio u svijet, ali tom odlukom kao da je sav moj tubitakmoja odgovornost. Kao da sam brigu za sebe preuzeo potpuno.

Time ujedno postajem kriv. To jest, svaka mogua krivnja viese ne tie drugih, nego mene sama. Odlukom preuzimanjaovjek se stavlja u mogunost da bude dobar.

Heidegger svoje shvaanje savjesti odvaja od interpretacijakoje naziva vulgarnim izlaganjem savjesti. U vulgarnoshvaanje savjesti spada savjest miljena prvenstveno krozlou savjest, kroz grinju savjesti. Tu spada i Kantova slikao savjesti kao nutarnjem sudu. Nutarnji sud je zapravo slika

neprestane potrebe opravdanja pred optubama na sudu.

15 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 309.


15/33

23

Fenomen savjesti

etiri su prigovora na koja se Heidegger osvre, a koja suvezana uz ontoloku analizu savjesti za razliku od vulgarnogshvaanja. Ono ima sljedea etiri obiljeja koja se razlikujudo ontoloke analize: 1. Savjest ima bitno kritiku funkciju. 2.Savjest uvijek govori odnosei se na neki izvreni ili ushtjednutiin. 3. Glas se, prema iskustvu, nikada ne odnosi takokorjenito na bitak tubitka. 4. Interpretacija ne vodi rauna otemeljnim oblicima fenomena, o zloj i dobroj, karajuoj iopominjujuoj savjesti.16

Polazei od zadnjeg prigovora Heidegger kae da je faktinopostajanje krivim samo prigoda za faktino zvanje savjesti, a neizvorni fenomen. To to se glas javlja nakon nekog zlog ina, neznai da glas poziva unatrag, podsjeajui na uinjeno. Upravosuprotno. Okrenut je unaprijed. Glas uistinu zove natrag, nain, ali dosee dalje od ina koji se dogodio. Dosee do temelja

baenosti. I istodobno poziva unaprijed na prihvaanje ovogabiti-krivim. Loa savjest je najmanje karanje. Puno vie jezov natrag u baenost i zov naprijed u autentinost preko

preuzimanja krivnje. Loa savjest ne dosee do izvornogfenomena. Dobra savjest takoer nije izvorni fenomen. Ona

je puno blie prijetvornosti i licemjerju. Ona treba doputatiljudima da o sebi kau: ja sam dobar; tko to moe rei, i tko bito manje htio potvrditi o sebi doli upravo onaj Dobri?17

To je, naravno, zakljuak koji svatko eli izbjei. To seini tako da se dobru savjest proglasi odsutnou loe. Savjest

je uvijek samo savjest krivnje, a ne nikako i dobra savjest.

Dobra savjest niti je neki samostalni niti neki fundirani obliksavjesti, to jest, uope nije fenomen savjesti.18

Prigovor da iskustvo savjesti ne pozna poziv na biti-kriv,Heidegger priznaje tonim. No, svakidanje iskustvo savjestinije i mjerilo ontolokoj analizi. Ono je odve vulgarno i odvepovrno. Svakodnevni ivot pod vladavinom Se, u propadanjuontoloki bitak shvaa u smislu postojnosti, a ne u smislu

16 Usp. Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 330.17 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 331, izmijenjeni prijevod.18 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 332.


16/33

24


egzistencije. Tako je sprijeen put u shvaanje savjesti unjezinoj ontolokoj strukturi.

Prigovor kako se savjest uvijek odnosi na neki izvreniili ushtjednuti in, Heidegger odstranjuje slikom tubitka kaodomainstva. Kada bi se savjest dijelila na dobru i lou i kada

bi se savjest odnosila prvenstveno na poinjeni ili ushtjednutiin, tubitak bi bio nalik na domainstvo koje bi svoje dugovesamo trebalo uredno otplatiti kako bi sebstvo moglo mirno ineutralno stajati pored svojih doivljaja.

Karajua i opominjua savjest nisu izvorne funkcije zovasavjesti. Time otpada i prvi prigovor prema kojemu ontolokaanaliza zanemaruje kritiku ulogu savjesti. U glasu savjestinema niega to glas pozitivno preporuuje ili nalae.19 utizov zapravo, to znai dovesti sebe u faktino postupanje.20

Kritika vulgarnog shvaanja savjesti ne dira ni na kojinain ozbiljnost iskustva savjesti u vulgarno shvaenoj savjestikao to ostavlja sasvim otvorenu mogunost da se savjestuzme neozbiljno i u nekom izvornijem razumijevanju savjesti.

Savjest poziva da prepoznamo svoje vlastite mogunostii preuzmemo odgovornost za njih, da pristanemo na tukrivnju. Zov se moe razumjeti samo ako pristanemo da gaujemo, ako hoemo imati savjest. Htjeti imati savjest nain

je shvaanja samoga sebe. Tko shvaa samoga sebe, to inine samo razumom nego uvstvovanjem i govorom. Primjerenouvstvovanje savjesti je tjeskoba savjesti. Zov nas pogaa uneugodnosti nae usamljenosti. Stoga je htjeti imati savjest,

ujedno i spremnost na tjeskobu pred neugodnou samogsebe.21

Primjereni govor koji odgovara nijemom zovu savjesti, jestutljivost. Ona ne ulazi u naklapanje Se i time mu oduzimarije. Se je samo bez savjesti i tko se govorom ini javnomsavjeu, licemjeran je. No, istina savjesti, ono to ona iznosina vidjelo i ime se pokazuje u odnosu s drugima i u odnosu

19 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 334.20 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 335.21 Usp. Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 336.


17/33

25

Fenomen savjesti

sa svijetom, jest odlunost. Tek odlunost faktine odnosepretvara u situaciju u kojoj se otvaraju mogunosti odluke.

Heidegger je fenomen savjesti smjestio unutar ontologije.Odvojio ga je od religioznoga i moralnoga shvaanja. Time jefenomen sekulariziran. Razlika koju je Agamben uveo, razlikasekulariziranja i profaniranja cilja na to da je sekularizacijaoblik potiskivanja koje doputa da sile i dalje djeluju i ograniujese na premjetanje iz jednog mjesta u drugo.22 Profanizacija jeneutralizacija onog to se profanizira.23 Sekularizirajui savjest,Heidegger ju je odvojio od religioznoga i moralnoga podruja ipremjestio u fundamentalno ontoloko. Od mjesta na kojem se

javljao Boji glas i glas morala, odveo ju je na mjesto na kojemse javlja samo glas tubitka. No, zadrao je njezinu vanost,njezinu auru nepovredivosti i njezin imperativni govor. Time jestvorena pretpostavka da savjest dobije upravo onu ulogu kojudanas ima u demokratskom svijetu. Ona je jezgra osobnosti,uiva zatitu Ustava, ali ne pretpostavlja nikakav odnos sBogom ili nekim priznatim moralnim kodeksom.

Hannah arendtinestanakSavjeSti

Je li moral razumljiv sam po sebi? Moemo li oekivati danetko tko ne poznaje zakone ipak u samome sebi ima instancukoja ga pouava to je dobro, a to zlo? Moe li sudac oekivatida se podlonici zakona, ak i kada nisu do kraja upoznati

sa zakonom, ipak ponaaju po njegovim odredbama? Trebali zakon shvatiti kao utjelovljenje moralnosti koja stoji iznadzakona? Razumije li se moral sam po sebi? Hannah Arendt je

jednom vjerovala u to. Zapravo, u tom je bila pouena i u toj jesvijesti odrasla.

Kant je, kada je oblikovao kategoriki imperativ, mislioisto. Sokrat je bio uvjeren kako se u ovjeku samome veskriva znanje o dobru i zlu, potenju i nepotenju. Kant je to

znanje smjetao u ljudsku racionalnost. Drugi su ga smjetali22 Giorgio Agamben, Profanierungen, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2005.,

str. 74.23 Usp. Giorgio Agamben, Profanierungen, str. 74.


18/33

26


u ljudsko srce. To to ljudi imaju znanje, a ne ponaaju se ponjemu, nije pitanje znanja, nego ponaanja koje se ne ravnasamo po racionalnosti nego i po porivima i sklonostima. Nitkone eli initi zlo. Tko to ipak ini, upada u najgoru moguuklopku: u proturjee sa samim sobom i u samoprijezir, tvrdio

je Kant. Moralno ponaanje prema ovome ovisi o ovjekovuodnosu prema samome sebi. Ne smije za sebe praviti iznimkuod moralnoga zakona i time doi u proturjeje sa samim sobompa onda upasti u samoprijezir.

Hannah Arendt doivjela je slamanje svijeta koji je imaopovjerenje u samorazumljivost morala. Preuzimanje vlastinacionalsocijalista u Njemakoj obiljeava lom morala, priemu se najvee pitanje ne odnosi na skupinu ljudi koji su

bili spremni na zloine, nego na veinu koja je u normalnomsvakodnevnome ivotu, na razliite naine, pristala na taj lom,a da prije toga nikada nije ni sanjala da bi mogla podrati lommorala. U kratko vrijeme on se u Njemakoj dogodio dva puta.Prvi put preuzimanjem vlasti nacionalsocijalista i drugi put

njihovim slomom. Lom moralnoga reda i s njime stvaranjedrugoga reda. Kako misliti savjest u tom kontekstu?

Pitanje na koji nain Hannah Arendt shvaa savjest, moepoi od dva njezina iskustva u kojima je roeno. Prvo se tiemalog broja pojedinaca koji su za vrijeme nacizma u Njemakojostali potpuno bez krivnje. Drugo je iskustvo praenja suenjaOttu Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu.

Pojedinci koji su totalitarnu vladavinu preivjeli, a da se

sami nisu ni na koji nain upleli u zlo, kada ih se pogledaizbliza, nisu uope prolazili kroz neki moralni konikt ili krizusavjesti. Nisu se uope bavili pitanjima izbora manjega zla,pitanjima vjernosti domovini ili vjernosti zakletvi. Nikada nisudvojili da su zloini, i onda kada ih je vlada legalizirala, i dalje

bili zloini. Njima je bilo sasvim jasno da je, bez obzira nauvjete, uvijek bolje ne initi ih negoli initi. inili su ono tosu smatrali ispravnim bez obzira na to to su drugi oko njih

inili. Stoga njihova savjest, ako je to bila savjest, nije imala


19/33

27

Fenomen savjesti

obvezujui karakter; govorila je To ne mogu uiniti umjestoTo ne smijem uiniti.24

To ne mogu umjesto to ne smijem obiljeava granicuizmeu vladanja po moralnom zakonu po kojem ivim i koji mi

je razumljiv sam po sebi i poslunosti zakonu ili obiajima. Tone mogu uiniti - odnosi se na osobnost i moralnost pojedinca.Za moralne pojedince moralno mjerilo nije svijet nego njihovaosobnost. Za njih ne bismo mogli rei da su na sebe preuzelizadatak promjene i poboljanja svijeta. Nisu ni sveci ni junaci.

Ako su postali muenici, to je najee protiv njihove volje. No,na njih se bilo mogue osloniti. U iznimnim su vremenima,gledano moralno, jedini pouzdani ljudi oni koji kau nemogu.25

One koji su pruili otpor moglo se nai u svim ivotnimpodrujima, meu siromanima i sasvim neobrazovanimljudima jednako kao i meu lanovima dobrog i uglednogdrutva. Govorili su malo i njihov je argument uvijek bio isti.Nije bilo sukoba, borbe, zlo nije bilo napast. Nisu rekli da su

se bojali svevidljivoga i osvetnoga Boga, ak ni onda kada subili religiozni. I to ne bi ni pomoglo, jer su se crkve sasvimlijepo prilagodile. Oni su jednostavno rekli: ne mogu, radijeu umrijeti; jer ivot vie ne bi bio vrijedan ivljenja da sam touinio.26

Alternativa krajnjem zlu ne nalazi se u savjesti. Ovi seljudi nisu pozivali na savjest, nego su jednostavno izricali kakoneki ini ne lee u opsegu onoga to oni mogu initi. Veini

koja se prilagodila promjenama, savjest nije bila prepreka da

24 Hannah Arendt, ber das Bse, Piper, Mnchen, Zrich, 2003., str. 52.Engleski izvornik, Responsabilitty and Judgment, Schocken Books, NewYork, 2003., str. 78. Hrvatski prijevod je, vjerojatno nesmotrenou, ovajodnos preokrenuo naglavice. Glasi: Stoga njihova savjest, ako je to bilasavjest, nije imala obvezujui karakter; umjesto To je neto to ne moguuiniti radije je govorila To je neto to ne bih smjela uiniti. O zlu,Breza, Zagreb, 2006., str. 41. Radi usporedbe donosimo izvornik: Hence

their conscience, if that is what it was, had no obligatory character, itsaid, This I cant do, rather than, This I ought not to do. U daljnjem smose radu sluili i njemakim i hrvatskim prijevodom pa ih tako i navodimo.

25 Hannah Arendt, ber das Bse, Piper, Mnchen, Zrich, 2003., str. 52.26 Hannah Arendt, Variante 3, ber das Bse, str., 153-154.


20/33

28


to uine. Manjini koja se othrvala prilagodbi savjest nije bilapokreta takvog stava.

Pozivati ljude na savjest ne znai sudjelovati u izgradnjiobrambenog zida od krajnjeg zla. Savjest se mogla prilagoditilegaliziranju zloina i savjest nije morala biti u prvom planu iodluujua onima koji su za prilagodbu reagirali rijeima: Tone mogu! Alternativu krajnjem zlu valja traiti na drugomemjestu. Ne u savjesti, nego u miljenju i rasuivanju, misli

Arendt.to se dogaa kada netko ima savjest, a ini krajnje zlo? To

je sluaj s Eichmannom. On nije primjer ovjeka bez savjesti.Upravo suprotno! On je primjer nekoga tko ima savjest, ali gaona uope nije sprijeila da sudjeluje u ubojstvu milijuna ljudi.

No, Hannah Arendt e, jo i prije nego li e Eichmann bitiuhvaen i doveden pred sud u Jeruzalem, u savjesti vidjetisokratovski nain dijaloga due sa samom sobom koja setrudi da bude u suglasju sa samom sobom. U jednoj biljeci iz1953. godine27 Hannah pie kako savjest u svom temelju nije

ni boanska ni ljudska zapovijed, nego sokratovski fenomensuglasja sa samim sobom. Iz njega e se u logici raati principneproturjeja, a u moralu pojam karaktera.28 Kroz ovu biljekuulazimo u trag njezinu propitivanju i interpretaciji fenomenasavjesti. Fenomen suglasja sa samim sobom Hannah Arendt

jo uvijek naziva savjeu, ali njezino se shvaanje savjesti vemijenja. Pie: Bez samoe ne moe postojati savjest, jer sesuglasje sa samim sobom moe dogoditi samo u dvojnosti dvo-

dijelosti samoe. No samoa zbog toga jo uvijek ne treba nikakonavesti mjerila po kojima se savjest ravna. To je predrasudalozofa. U samoi nema ni asti ni hrabrosti, a upravo onenajvie mue savjest, to jest, ne-kransku savjest.29

Preduvjet savjesti je povlaenje iz svijeta u samou.Samou valja razlikovati od osamljenosti. Osamljenost nije

27 Radi lakega snalaenja u vremenu napomenimo kako je Eichmann

uhvaen 11. svibnja 1960., a osuen 11. prosinca 1961., a knjigaEichmann u Jeruzalemuobjavljena je 1963.28 Hannah Arendt, Denktagebuch I, Piper, Mnchen, Zrich, 22003., str.

437, rujan 1953.29 Hannah Arendt, DenktagebuchI, str. 443-444, rujan, 1953.


21/33

29

Fenomen savjesti

samoa. Samoa trai da se bude sam, dok se osamljenostnajbolje vidi u drutvu s drugima.30 U samoi je ovjek udrutvu sa samim sobom. Sam je, ali je u drutvu. Udvoje je.

To dvoje je on sam. Nema drugih. Njihova odsutnost sa sobomodnosi i mjerila koja vladaju u onom izmeu: ast i sramotu.Odsutnost drugih i odsustvo mjerila koja vladaju u odnosimas drugima omoguuje ovjeku da doe u suglasje sa samimsobom. Odlazak u samou, naputanje je prostora stvorenogaizmeu ljudi. Samoa otvara mogunost razgovora sa samimsobom i kroz razgovor pronalaenja suglasja sa samim sobom.

Ovdje lei razlika shvaanja savjesti i miljenja u HannahArendt. Savjest je uvijek u odnosu na neto izvan nje same.To moe biti Boji ili ljudski zakon. To mogu biti obiaji i mogubiti mjerila koja vladaju meu ljudima. Miljenje se odvaja odsvega toga i ulazi u razgovor sa samim sobom. Samoa ovdjeznai odvojenost i od ljudi i od Boga, odvojenost od svega todolazi izvan pojedinca.

Savjest je odnos s mjerilima izvan nje. Boji ili ljudski

zakon. ast, hrabrost, sramota. No, Hannah Arendt pravirazliku izmeu nekranske i kranske savjesti. Nekranska

je savjest muena pitanjima asti i sramote. Kranska ne.Nekranska se savjest ravna po mjerilima koja dolaze izprostora meu ljudima.31

Za razliku od nekranske savjesti, kranska savjestse ravna onim to dolazi iz odnosa s Bogom. No, tu Hannah

Arendt vidi drugi problem. Religija je, prema njoj, prva koja

je uklonila savjest iz svijeta. Razlog nije u nekoj rigidnosti,dogmatizmu ili tiranskim mjerilima koji bi dolazili iz religije.Razlog je u tome to homo religiosus ne poznaje samou;on je, doim je sam, s Bogom, a ne sa samim sobom. U ovomzajednitvu u kojem ga pogaa glas savjesti, on je isto tako

30 Hannah Arendt, Totalitarizam, Politika kultura, Zagreb, 1996., str. 237.31 Dobar primjer je njemaki lm Die Fremde, Tuinka, redatelja Feoa

Aladaga. Otac obitelji ne moe podnijeti da mu ker naputa mua u

Turskoj i s djetetom dolazi k njemu natrag u Njemaku, gdje je roena iodrasla. Povrijeena je ast obitelji. I, dok mu se slama srce jer je rije onjegovoj keri, savjest koja se ravna prema naruenoj asti obitelji tjera gada svojim sinovima nametne obvezu da ubiju svoju sestru i tako obiteljivrate izgubljenu ast kanjavajui primjereno sestru koja ju je skrivila.


22/33

30


jedan kao i u svakom drugom drutvu. On slua Boga, neonako kako se slua vlastita savjest, nego onako kako ljudisluaju druge ljude, bili ti drugi ljudi ili aneli.32 Glas savjesti,kada je shvaen i prihvaen kao Boji glas, ne doputa ovjekuda ode u samou, da se podvoji nadvoje i trai suglasje sasamim sobom.

Hannah Arendt glas savjesti ne shvaa kao glas s kojimbi bilo mogue dogovarati se ili usuglaavati stavove. On jeautoritativni glas koji se ne da uvui u raspravu. No, onaotkriva kako mjesto Bojeg glasa moe zauzeti neki drugi glas.Savjest svjedoi da u meni postoji glas koji dolazi izvana. No, napitanje iji je to glas, kome pripada, odgovor nije jednoznaan.Moe biti Boji glas, ali moe biti glas koji dolazi iz carstva onogizmeu koje tvori ozraje ljudskih odnosa. U taj se prostor moeuvijek ubaciti glas ovjenosti, u najboljem sluaju, a nacisti unajgorem. I upravo je to bio sluaj s Eichmannom. Eichmannsebe nije vidio kao neasnoga ovjeka. Nije bio ni bez savjesti.

to se niskih pobuda tie, potpuno je siguran da duboko

u sebi nije ono to je nazvao innerer Schweinhund, pokvarenasvinja, a to se njegove savjesti tie, savreno se sjeao da

bi bio imao neistu savjest samo da nije inio ono to mu jenareeno (otpremati milijune mukaraca, ena i djece u smrt s

velikom revnou i najveom pomnjom).33

Arendt e svojim izvjetajem o procesu dirnuti u vanui osjetljivu toku, naime u pretpostavku da netko tko jepoinio tako velike zloine mora biti izopaena, monstruozna,

sadistika linost. Eichmann, meutim, to nije bio. Nije bio nitifanatini antisemit. Nije djelovao iz mrnje. No, Eichmannu tonitko nije vjerovao. Branitelja nisu zanimala pitanja savjesti.Suci mu nisu vjerovali jer u obzor njihova posla i njihovedobrote nije mogla ui neka prosjena i normalna osoba, kojanije bila ni slaboumna ni indoktirnirana ni cinina, a kojamoe biti savreno nesposobna razlikovati dobro od zla.34 AEichmann je bio upravo to. Nije bio bez savjesti. Bio je bez

32 Hannah Arendt, DenktagebuchI, str. 444, rujan, 1953.33 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, Politika kultura, Zagreb, 2002.,

str. 29.34 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 30.


23/33

31

Fenomen savjesti

miljenja. Misliti nije znao. Sluio se frazama, govorio je samoslubenim jezikom.

Slubeni /Amtsprache/ je moj jedini jezik.35 Slubenijezik je, kae Hannah, postao njegovim jedinim jezikom zato toon uistinu nije bio sposoban izgovoriti ni jednu jedinu reenicukoja nije kliej.36 Specinija i izrazitija mana u Eichmannovukarakteru bila je njegova gotovo potpuna nesposobnost da itasagleda iz kuta drugoga.37 to ga je ovjek dulje sluao, to jepostajalo oitije da je njegova nesposobnost da govori tijesnopovezana s njegovom nesposobnou da misli, naime da mislis motrita drugoga.38

Eichmann je imao savjest, ali je njezino funkcioniranjebilo podreeno posluhu Freru i predrasudama. Savjest muse nije bunila kada je bilo rijei o ubijanjima ljudi, ali se bunilana ubijanje njemakih idova. Na suenju se raspravljalo osluaju kada je Eichmann, usprkos drukijim oekivanjima,skupinu njemakih idova poslao u geto u Lodz, umjesto naistok jer je znao da na istoku ubijaju sve idove. Ta mu je

odluka donijela prilino potekoa. Ta vrsta savjesti kojase, ako se uope bunila, bunila zbog umorstva ljudi iz nae

vlastite kulturne sredine, nadivjela je Hitlerov reim; meudananjim Nijemcima vlada tvrdoglava dezinformacija premakojoj su bili masakrirani jedino Ostjuden, istonoeurpskiidovi.39

Eichmann je proitao Kantovu Kritiku praktinoga umai znao je za Kantov kategoriki imperativ prema kojem naelo

moga djelovanja treba biti takvo da moe postati naelom opegzakona. No, on je, nakon to je preuzeo dunost provedbekonanoga rjeenja, prestao ivjeti u skladu s Kantovimnaelima. Tjeio se da vie nije gospodar svojih postupaka.Kantov je imperativ izvrnuo i promijenio u imperativ koji jeglasio: Postupaj tako da se naelo tvojih djela podudara snaelom zakonodavca ili zakona zemlje. Taj je imperativ za

35

Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 50.36 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 50.37 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 49.38 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 51.39 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 94.


24/33

32


Trei Reich formulirao Franco: Postupaj tako da bi Frer, kadabi za njih znao, mogao tvoja djela odobriti.40 Zastraujue jeda je ovakav preokret mogu i da se savjest moe ravnati ponjemu. Eichmann nije bio jedini. Bilo bi daleko lake da je on

bio osamljen ili da je bio udovite.Nevolja je s Eichmannom to to da su mu mnogi bili

slini, nisu bili ni izopaeni ni sadisti, bili su i dalje jesu silnoi zastraujue normalni. S motrita pravnih ustanova i naihmoralnih mjerila suenja, ta je normalnost bila stranija odsvih zvjerstava jer je govorila - kako su u Nrnbergu nebrojenoputa ponovili i optueni i njihovi branitelji - da taj novi tipzloinca, koji je doista hostis generi humani, zloine ini uokolnostima koje ga gotovo potpuno sprjeavaju da zna iliosjea kako ini neto pogreno.41

Ova dva primjera, oni koji su ostali nevini, a da im u tomsavjest nije igrala najvaniju ulogu, s jedne strane, i veina kojase prilagodila novim pravilima ponaanja bez neke znaajnijeprepreke savjesti, uz primjer Eichmanna otvaraju prostor za

postavljanje pitanja o savjesti.Eichmann je smjeten izmeu miljenja i gluposti. Nije bio

glup. No, nije ni mislio. Bio je izmeu. Na njemu se pokazaofenomen nepromiljenosti. Banalnost razloga, banalnost

jezika, banalnost ivota. Nije postavljao vana pitanja, nijese susretao sa samim sobom. Savjest mu je funkcioniralakao organ koji ga je usklaivao sa zlim sustavom ije je dio

bio. Ne glupost, nego nepromiljenost stvara pretpostavke

ukljuivanju u totalitarni sustav.Hannah se Arendt pitanjem savjesti, nakon zavretka

rata, nee prestati baviti. Nalazimo biljeke o savjesti prijepraenja suenja Eichmannu i nalazimo njezino hrvanje sasavjeu u njezinim zadnjim tekstovima. Hannah i u jezikutrai pomo za razumijevanje ovog fenomena.

Savjest u svim jezicima izvorno ne znai sposobnostrazlikovanja ispravnog i pogrenog, nego ono to sada zovemo

svijeu, sposobnost kojom znamo za sebe. U latinskom i

40 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 129.41 Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu, str. 253.


25/33

33

Fenomen savjesti

grkom rije za svijest preuzeta je za obiljeavanja savjesti,na francuskom conscience jo uvijek se rabi za jedno i drugo,za kognitivno i za moralno znaenje; u engleskom jeziku rijeconsciencetek je nedavno dobila specijalno moralno znaenje.42

No, da bismo mogli razumjeti kako Hannah Arendtinterpretira fenomen savjesti, potrebno nam je vidjeti kako seodnosi prema drugom velikom vanom pojmu. Prema pojmuzla.

Knjiga Eichmann u Jeruzalemu nosi podnaslov: Izvjetajo banalnosti zla. Premda se ova sintagma o banalnosti zlaspominje samo jednom pri kraju knjige, ona je izazvala velikeotpore i dugu kontroverzu. Na taj je nain postala i ime zacijeli problem miljenja zla. Susan Neiman je uvjerena kako jeHannah Arendt zapravo jedina u lozoji koja se u 20. stoljeuodvaila misliti zlo i traiti primjerene pojmove iskustvu zla togstoljea.

Hannah Arendt misli zlo drukije od klasine lozofskemisli. I ona misli drukije savjest. Ne nijee da postoji savjestkao glas koji pojedinca opominje da ne ini neto ili ga nukada ini neto. Ona nijee neto drugo. Hannah Arendt nijeeuniverzalnost savjesti kao organa kojim ovjek prepoznajeuniverzalno dobro i zlo.

Ne postoji, dakle, ni takozvani nutarnji glas savjesti. Alii unutarnji glas savjesti je privid. U savjesti se najavljuje dapripadam onom izmeu, i njegov je glas u najboljem sluajuglas ovjenosti (...) Savjest su dakle vrlo dobro mogli

upotrebljavati nacisti ili netko drugi: ona odgovara uvijek iravna se uvijek prema zbilji kao carstvu onoga izmeu.43

Savjest je dakle neka vrsta dijaloga i o svakome ovisi skim ga eli voditi. To meutim uope ne znai: samo jedanovjek protiv nepravde svih - ova je predodba vrelo preciznopredodba lude kue - nego jedan ovjek, povezan s drugimljudima, bili oni njegovi suvremenici ili drugovi prolosti,izmeu koji se ve ili jo u eksperimentiranju sadanjosti ili u

42 Hannah Arendt, O zlu, str. 38-39.43 Hannah Arendt, DenktagebuchI, str.,180-181. sijeanj 1952.


26/33

34


enji koja se poziva na prolost stvara ili se ve stvorilo onoizmeu koje sa svoje strane ve daje mjerila prava i nepravde.44

Zlo Hannah Arendt vidi kao meuljudski fenomen.Ona pojmove slobode, moi, nasilja i autoriteta izvodi izesencijalistikoga shvaanja i shvaa ih kao meuljudskefenomene. To jest, oni ne postoje u sebi, nego postoje samo kaoodnosi meu ljudima. I zlo je fenomen meuljudskih odnosa ine postoji kao neki entitet. Na taj mu nain oduzima demonskudimenziju i smjeta ga u ljudsku sferu. Iz tog e biti razumljivai metafora kojom je u pismu Scholemu opisala svoje shvaanjezla. Ja uistinu danas mislim da je zlo uvijek samo krajnje,ali nikada korjenito, nema dubine, niti demonskoga. Moeopustoiti cijeli svijet, upravo jer se poput gljiva razmnoavana povrini. Duboko i korjenito je uvijek samo dobro.45

U Vita activa Hannah Arendt opisuje mo. Vee je uzprostor pojavljivanja. Rije je o prostoru koji se pojavljuje gdjegod su ljudi zajedno tako da govore i djeluju.46 Posebnost ovogprostora pojavljivanja je u tom da se, za razliku od prostora

koji smo mi stvorili, ovaj traje samo onoliko dugo koliko trajudjelatnosti koje su ga stvorile. Mo se ne moe uvati. Mogue

je uvati sredstva sile (oruje, primjerice), ali ne i mo. Onanestaje tamo gdje se ne aktualizira. Mo je aktualiziranatamo gdje rije i in nisu razdvojeni, gdje rijei nisu prazne,a ini brutalni, gdje se rijei ne koriste da prikriju namjere,

ve da razotkriju zbilju, a ini ne zato da rue i unite, ve dauspostave odnose i stvore nove zbilje.47

Zajedniko djelovanje i ivljenje ljudi stvaraju prostor ukojem nastaje mo. S nestankom zajednitva nestaje i moi.48Jer mo je, poput djelovanja, bezgranina; ona nema nikakvazika ogranienja u ljudskoj prirodi, u tjelesnom opstanku

44 Susan Neiman, Das Bse neu denken. Eine andere Geschichte derPhilosophie, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2004., str. 25.

45 Hannah Arendt, Brief an Gerhard Scholem(Juli 1963), u: Ich will verstehen.

Selbstauskunfte zu leben und Werk, Piper, Mnchen, Zrich, 2005., str.38.46 Hannah Arendt, Vita activa, August Cesarec, Zagreb., 1991., str. 161.47 Hannah Arendt, Vita activa, str. 162.48 Usp., Hannah Arendt, Vita activa, str. 163.


27/33

35

Fenomen savjesti

ovjeka, poput snage. Njezina jedina granica jest egzistencijadrugih ljudi.49 U prostoru meu ljudima pojavljuje se volja zamo. Ona nije nadasve obiljeje jakih ljudi, nego poput zavistii pohlepe, spada u mane slabih, a moda je ak i njihovanajopasnija mana.50

Savjest s vremenom postaje sve manje realni fenomen zaHannah Arendt. Osvrui se unatrag, s posebnom pozornouna Platona, Hannah Arendt tvrdi kako je savjest svoj specinimoralni karakter poprimila tek kada je shvaena kao organkojim ovjek opaa Boju rije, a ne toliko svoje vlastite rijei.51

Hannah vie nema povjerenja u savjest. Povjerenje jenestalo jer se pokazalo da savjest nije bila dobra brana protivprilagoavanja totalitarnom reimu, jer se mogla pretvoritiu organ kroz koji nije govorio Bog, nego partija, okruenje,Man, ovjenost i jer se zbog toga moglo dogoditi da netko imasavjest i sudjeluje u najveim zloinima.

Hannah Arendt vidi kako se u njezinoj generaciji prvi putnakon nastanka kranstva dogodilo da veina ljudi, a ne samomali broj koji pripada eliti, ivi bez vjere u neko budue stanjete zbog toga savjest shvaa kao organ koji djeluje bez nade unagradu i straha pred kaznom. Veoma je dvojbeno da ljudi jo

vjeruju kako je savjest organ preko kojega oni dobivaju Bojeporuke. No, usprkos tome pravne se institucije koje se bavekaznenim djelima jo uvijek oslanjaju na savjest kao na organkoji pouava svakog ovjeka, neovisno o njegovom pravnompoznavanju prava i neprava, o tome to je dobro, a to zlo,

to valja initi, a to izbjegavati. No, to za Hannah Arendt nijedokaz opstojnosti savjesti. Institucije naime esto nadivesvoje temeljne principe.52

Savjest je postala upitna zbog iskustva 20. stoljea. Savjestbi bila neka vrsta osjeanja onkraj razuma i dokazivanja. Stajalabi na temelju opaaja, znanja o pravdi i nepravdi. Osjeajikrivnje i pravednosti uistinu postoje. No ti osjeaji nisu sigurna

49 Hannah Arendt, Vita activa, str. 163.50 Hannah Arendt, Vita activa, str. 163.51 Hannah Arendt, ber das Bse, str. 68.52 Usp. Hannah Arendt, ber das Bse, str. 69.


28/33

36


i jasna uputa na pravo i nepravdu. Osjeaji se krivnje mogujavljati na vrlo neobian nain. Jedan put jer sam prekrioodreenu zapovijed, na primjer Ne ubij!. No, isti se osjeajikrivnje mogu javiti i ako nisam odgovorio sasvim suprotnojzapovijedi: Ubij!, u sluaju da sam u meuvremenu pristaona novi moral i ve navikao ubijati. Drugim rijeima, ovi osjeajigovore neto o mom prilagoavanju ili neprilagoavanju, a neo moralu.

Antika nije poznavala savjest. Otkrivena je u kranstvu,kao organ koji uje Boju zapovijed. To su preuzeli lozo idali joj dvojbenu legitimnost. U podruju religioznog iskustvane moe doi do konikta savjesti. Boji glas govori jasnimrijeima i samo je pitanje jesam li ili nisam posluan .

Konikti savjesti u sekularnim odnosima nisu drugo dolisavjetovanje pojedinca sa samim sobom. Oni se ne rjeavajuosjeanjem, nego miljenjem. Tu savjest ne znai drugo dolimirno suglasje sa samim sobom. No takva savjest moe samorei: Ne mogu, neu.

Hannah Arendt savjest sada vidi samo u religioznomkontekstu. U sekularnom kontekstu savjest vidi kao miljenjeu kojem se savjetujem sam sa sobom. Sokrat je, meutim,moda dobar primjer kako postoji i jedno i drugo, a nealternativa izmeu savjesti i miljenja.

Moja je savjest (a) svjedok, (b) moja rasudbena snaga,to jest, moja sposobnost razlikovati pravo od nepravde, (c)ono to u meni sudi mene, (d) glas u meni koji stoji nasuprot

biblijskom Bojem glasu koji dolazi izvana.Hannah se poziva na Sokratovo iskustvo. U Gorgiji Sokrat

na jednome mjestu kae kako je bolje da mu bude neusklaenalira ili zbor kojim bi trebao upravljati ili da se s njim ne slauljudi negoli da on koji je jedan ne bude u suglasju sa samimsobom.53 Hannah stavlja naglasak na Sokrata koji sebe deniraJa koji sam jedan pri emu ona misli na izvorni fenomeniz kojeg e se kasnije razviti savjest. Taj izvorni fenomen nije

najprije moralna savjest, nego je miljenje. Rije je o tome daje ovjek kada misli podijeljen na dva dijela. Jedan je u dva

53 Usp. Platon, Gorgias, Reclam, Stuttgart, 1985., 382 c-d.


29/33

37

Fenomen savjesti

dijela. Stvara odnos sa samim sobom. U tom odnosu moe bitiu suglasju sa samim sobom ili moe biti u sukobu sa samimsobom.

Ako sam u sukobu s drugim ljudima, mogu se udaljiti. Odsebe ne mogu pobjei. Stoga se pojedincu postavlja zadatak dadoe u suglasje sa samim sobom.

Ovdje Hannah Arendt sluti i najdublji razlog Sokratovaprincipa, po kojem je bolje podnositi nepravdu negoli je initi.

Ako inim nepravdu, osuen sam boraviti u najblioj intimi snepravednikom. Zloin koji se ne pojavljuje u javnosti i koji jeskriven od bogova i ljudi, s jedne strane kao da i ne postoji.No, on nije meni skriven od mene. Ja sam svjedok samomesebi. Ja sam kao i u razgovoru sa samim sobom samome sebipartner. Svjedok i partner u razgovoru nisu nijemi. Govore.I ivjeti s nekim tko je svjedok vlastitoga zla, daleko je teenegoli ivjeti u nesuglasju s drugima.

Kod Sokrata opaamo neto vano. Njemu ne treba nekiposebni organ koji bi mu pokazao neto izvan njega, nekizakon koji bi bio izvan njega i kojemu bi bio podloan. Mjera senalazi u njemu samome. Razgovor sa samim sobom dovoljan

je da se pronae istinito i razlikuje od lanoga i da se nepravdarazlikuje od pravednosti. Biti u ovom intimnom dijelu razgovorasa samim sobom u nesuglasju i u svai, znai pristati na ivotiz najvee mogue blizine sa svojim neprijateljem. Stoga se

vrhunski trud sastoji u nastojanju da ovjek ivi u skladu sasamim sobom.

Sokrat, tako misli Hannah Arendt, nije vjerovao daljudi imaju u sebi Boji glas. On je vjerovao da je potrebnos njima razgovarati o stvarima koje su im vane. Bilo mu je

vano potaknuti ljude da sa samima sobom rasprave stvari.Neprestani razgovor sa samim sobom, dvoje u jednome. Jezikkoji ovjeka razlikuje od ivotinje je najprije ovaj nijemi jezikrazgovara sa samim sobom.

Iza treba! ili ne smije! stoji ili inae, prijetnja

sankcijom koja dolazi od Boje osvete ili suglasja zajedniceili savjesti, to jest, prijetnja samokanjavanjem, to obinonazivamo kajanjem. U Kantovu sluaju prijeti vam savjestsa samoprjezirom, u Sokratovu sluaju, kako emo vidjeti,


30/33

38


sa samoproturjejem. A oni koji se boje samoprjezira ilisamoproturjeja opet su oni koji ive sa samima sobom; onimoralne reenice dre samorazumljivima, njima ne trebadunost.54

Zakljuak

Zbog ega ova tri miljenja? Na svijet je sekularni, dijelompostkranski svijet. Njega dijelimo svi, vjernici i nevjernici. No

njegovo je obiljeje takve naravi da krani ne mogu ozbiljnoivjeti svoju vjeru, a da se ne susreu s drugim i drukijim. I,s druge strane, krani s pravom oekuju da sekularni svijetne samo tolerira njihov nain ivota, nego bude i otvorenrazumijevanju takve ivotne forme.

Od Sokrata je mogue uiti ozbiljnost miljenja i njegovuvanost za oblikovanje ivota i sudjelovanje u zajednikomivotu. Uz to valja vidjeti da on glavnu snagu za svoje poslanje

ne crpi iz miljenja, nego iz religioznog odnosa s bogom,preko glasa koji ga prati. Svoje lozofsko djelovanje vidi kaoispunjenje zadatka primljenog od boga, a istovremeno se utom istom djelovanju nikada ne poziva na boji glas. On jeminimalno prisutan, ali ta minimalna prisutnost Sokrata inionim to on jest. Sokrat je tako ivio okruen ljudima koji suimali drukiju vjeru i drukije stavove. No, iz svega to znamoo njemu mi otkrivamo kako je on svoj ivotni zadatak shvatio

iz odnosa s bojim glasom.Heideggerov fenomenoloki opis tubitka i interpretacija

savjesti kao zova tubitka samoga na autentinost, od velike jevanosti za pitanje autentinosti ivota, pa tako i kranskogaivota. Ovaj bi opis trebalo dovesti u dodir s Kierkegaardovimopisom odluke za odluku, trenutka u kojem se netko odluujeprihvatiti samoga sebe. Kierkegaard ga opisuje kao otvaranjenebesa i kao trenutka u kojem pojedinac dobiva, prima samoga

sebe iz Boje ruke.

54 Hannah Arendt, ber das Bse, str. 51.


31/33

39

Fenomen savjesti

Hannah Arendt svjedokom je truda da se nakon stranihzloina 20. stoljea odgovori trae miljenjem koje imahrabrosti misliti drukije. Razlika savjesti i miljenja, sluanjaglasa i razgovora sa samim sobom je vana. Pitanje je da lise ova dva razliita fenomena mogu svesti samo pod jedan isavjest uroniti u izvorniji fenomen miljenja. No, ako je savjestizloena rizicima da mjesto glasa zauzmu razliite instance,onda je miljenje izloeno riziku da bude zatvoreno za vjernika.Kao da bi vjerniku bilo sprijeeno iskustvo miljenja jer bise, doim ue u osamu, naao pred Bogom i tako opet bio u

nemogunosti da bude dvoje u jednome.Ovdje bi se opet valjalo vratiti na Sokrata koji o glasu

daimona kae da ga je znao prekinuti i usred reenice dokbi razgovarao s drugima. ... pri drugim govorima esto me jeznao zaustavljati usred rijei; a sad mi se nije suprotstavio priovom dogaanju, niti pri ikojem inu, niti pri ikojoj rijei.55

To znai da Sokrat nije morao biti u samoi, odvojen oddrugih kako bi uao u razgovor sa samim sobom i uo glas

daimona. Rije je o dva razliita iskustva. Glas savjesti jenjegovo religiozno obiljeje, a miljenje je autonomno i Sokratse u svome miljenju nije naao pred bogom, nesposoban uiu razgovor sa samim sobom.

Savjest ima karakter glasa koji je moj i dolazi iznad mene.On se javlja i prije nego otkrijem da ga je mogue shvaatina razliite naine. Glas savjesti prethodi interpretacijamasavjesti. Nije njihov rezultat. Moje vane ivotne odluke i

vani i znaajni odnosi utjeu i na to kako u razumijevatiglas savjesti. Glas me prati ovisno i o tome koliko se i kakoophodim s njime. Moja poslunost mu daje veu vanost iuestalije pojavljivanje. Moja nebriga i neposluh utjeu nanjegovu nejasnou, gubljenje pa i sami nestanak. Ponekad uobliku uutkane i dobre savjesti. Iskustvo miljenja, dvoje u

jednome, ima veliki utjecaj na glas savjesti. No, ono se ne moezamijeniti s njom. Isto tako, ako ne i vie, religiozni odnos s

Bogom (molitva, sakramenti, liturgija). Kao to je nae znanje oBogu uvijek manje od Boga, tako je i nae poznavanje savjesti

55 Platon, Obrana Sokratova, 40 b5.


32/33

40


kada je shvaamo kao Bojeg glasa uvijek manje od samogaglasa. I kao to je nae poznavanje nas samih uvijek nedostatnou odnosu na ono to mi jesmo, tako je i nae poznavanjesavjesti, shvaene kao ljudski fenomen, nedostatno.

Savjest je fenomen odnosa. Shvaena kao Boji glas moepostojati samo unutar obzora odnosa s Bogom. Savjest nitada nije dokaz Boje opstojnosti niti dokaz odnosa s Bogom.

Vjerojatnije je da stvari stoje obratno. Odnos s Bogom, vjera,preduvjet je da glas savjesti bude prihvaen kao Boji glas.

Tek u trudu oko odnosa vjere i glas savjesti ostaje jasniji.Trud oko poslunosti otkrivenom Bojem glasu samom glasudaje autoritet. Ovdje je, i nakon mnogih stoljea i raznovrsnihinterpretacija, Sokratova kola jo uvijek nezaobilazna.

Silent voice of conscience: three philosophicalinterpretations of conscience

Summary

Conscience is a voice, a silent voice. It is the mostunusual of all voices. It can be the most important voice ifman attaches that importance to it. And it can be silenced, too,and from a silent voice become a dead voice. Understandingthe voice of conscience ranges from Gods voice in man to

the voice of the ideology the man becomes subjected to. Itis therefore necessary to interpret it. The author has chosenthree philosophical interpretations of the voice of conscience:Platos, Socrates, primarily the one from Socrates defence, andthen Martin Heideggers and Hannah Arendts. This approachenables getting closer to the phenomenon of consciencefrom different aspects. Socrates sees his own uniquenessin that voice that he hears. Whatever he is doing and whathe is becomes inseparable from the voice of conscience. ForHeidegger the phenomenon of conscience is the voice of Da-sein which strikes the one beyond hope in his inauthenticityand awakens him to authenticity. Hannah Arendt faces with


33/33

Fenomen savjesti

the phenomenon of the impotence of conscience to resist thecooperation with totalitarianism on the one hand, and withthe phenomenon of conscience that works within the ideologyon the other hand. This is particularly shown in the exampleof Eichmann, whose trial she monitored and described in the

book Eichmann in Jerusalem. This leads her to the searchfor an efcient power which is able to resist the historicalgusts of totalitarianism. She does not recognize that power inconscience, but in thinking. While conscience easily adaptsto ideology and goes on living recklessly, active thinking, by

which an individual is able to shape his/her life, is able toresist what he/she nds immoral or inhuman, regardless ofthe beliefs of the majority and views of the ideology. These threeinterpretations of conscience may help the one who wants toexpose to the questions of conscience within the believersrelationship with God.

Documents

Vuckovic Fenomen Savjesti