Boja

.

Boja je osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka. Boju također pripisujemo površinama objekata, materijalima, svjetlosnim izvorima, itd. ovisno o njihovim svojstvima apsorpcije, refleksije ili emisije svjetlosnog spektra.

U vidnom spektru, odnosno skupu boja, koje ljudsko oko može raspoznati, dolaze redom crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, ljubičasta. Zbog toga je i naziv za područje u spektru elektromagnetskih valova učestalosti (frekvencije) ispod one svjetlosnog vala koji odgovara crvenoj boji infracrveno zračenje, a iznad učestalosti vala za ljubičastu boju ultraljubičasto zračenje. Ljudsko ga oko ne zapaža (tada vidimo drugu boju koja je u pozadini), ali ga zapažaju vidni organi nekih životinja, npr. pčela. Spektar boja se može vidjeti ako snop bijele svjetlosti usmjerimo na prizmu, čime dolazi do njena rasapa. Infracrveni val se može opaziti na drugi način: nađe li mu se na putu u rasutom spektru toplomjer, temperatura biva povišena - ljudski ga organizam doživljava kao toplinu.

Akromatske boje su crna, bijela, i svi tonovi sive. Akromatske boje nazivaju se i neboje, da bi ih se razlikovalo od kromatskih (grč. Chroma - boja).

Bijela, crna i siva su akromatske boje, a sve ostale boje su kromatske.

Osnovne karakteristike kromatskih boja:

ton (pojam vezan za ime boje npr. crvena, zelena) svjetlina (ovisi o intenzitetu zračenja)

zasićenost (ovisi o čistoći boje)

Tradicionalna podjela boja u umjetnosti je na osnovne i složene. Tri osnovne boje su: crvena, žuta i plava. One se zovu i primarne boje. Tri složene boje dobivaju se miješanjem osnovnih

boja: crvena + žuta = narančasta, plava + žuta = zelena i plava + crvena = ljubičasta. Te boje se nazivaju i sekundarne. Tercijarne boje dobivaju se miješanjem primarnih i sekundarnih (npr. plavozelena, žutozelena i dr.).

Boje vidljive ljudskom oku

Druga podjela boja je na tople (crvena, žuta, narančasta) i hladne (plava, ljubičasta, zelena). Tako su podijeljene zato što se u prirodi mogu zamijetiti uz određena toplinska stanja (crveno – vatra, plavo – more). U neutralne boje spadaju smeđa, kavena i sl..

Komplementarne boje su dvije boje od koje jedne nema ni malo u drugoj boji. One se nalaze na suprotnim stranama Ostwaldovog kruga boja. To su: narančasta i plava (zato što narančasta nastaje miješanjem crvene i žute, tj. u sebi nema nimalo plave boje), ljubičasta i žuta, crvena i zelena.

Dugine boje obuhvaćaju spektar šest boja (primarne i sekundarne) koje možemo vidjeti propuštanjem zrake svjetlosti kroz trostranu kristalnu prizmu.

Znanost koja se bavi proučavanjem boja zove se optika.

U drugim djelatnostima sustavi boja se se određuju na temelju praktičnih i tehnoloških razloga. Kod aditivnog miješanja boja koje se koristi u televiziji i računarstvu najveći raspon prikaza boja dobiva se kada su primarne boje crvena, zelena i plava. Kod suptraktivnog miješanja boja koje se koristi u fotografiji i tiskarstvu primarne su boje cijan, magenta i žuta, pri čemu se u tiskarstvu radi postizanja većeg kontrasta dodaje još i pigment crne boje.

Simboličko značenje boja [uredi]

Boje oduvijek imaju i veliku simboličku vrijednost. Npr. zlatna boja (osobito u kršćanskom slikarstvu) predstavlja isijavanje duha i svetost, dok je ljubičasta (purpurna ili porfirna) vladarska boja jer su rimski carevi koji su naslijedili titulu dobivali dodatak "Porfirogent" (rođen u porfiru) zbog rijetkog ljubičastog kamena - porfira kojeg su carevi dovozili iz dalekog Egipta.

Simbolička vrijednost boje mijenja se ovisno u kakvom se okružju koristi. Crveno je, primjerice, boja ljubavi, no u političkom životu ona označava komunizam. Zelena je boja nade, ali ujedno i Islama, i pokreta za zaštitu prirode – zelenih. U europskom kulturnom krugu crno je boja žalosti i pokore, međutim na dalekom istoku, npr. u Indiji, to je bijela boja. Ostale boje su isto tako simbolične: žuta je boja židovstva, ali i Vatikana; crna je boja fašizma i terora uopće; ružičasta označuje optimizam, ljubičasta ljubomoru, itd.

U novom vijeku boje su najvažnija sastavnica državnih zastava. Bojom su označeni i sportski klubovi (Dinamo – plavi, Hajduk – bijeli). Boja je često odrednica nekog grada (u Zagrebu plavi uspinjača, tramvaji …, a u Londonu crveni autobusi i trgovi …). Boje su i sastavni dijelovi zaštitnih znakova pojedinih proizvoda (crvena podloga za bijela slova - Coca Cola, ljubičasta Milka, itd.).

Crvena - ljubav, strast, radost, tamno crvena - vrag, revolucionarna boja svih zastava.Plava - aristokracija, istina, vjernost, plemenitost.

Zelena - mir (maslinova grana, lovorov vijenac), nada, besmrtnost (evergreen).Žuta - um, pamet, svjetlo, razum.Ljubičasta - čarobnjaštvo, pokora, strpljenje, umjetnost.Narančasta - plodnost, sjaj, bogatstvo.Ružičasta - slatkoća, sramežljivost, nježnost, djevojaštvo.Grimizna - čast, kraljevstvo, kardinalska boja, dostojanstvo, bogatstvo, uzvišenost.Bijela - čistoća, mir.Crna - tuga, bolest, smrt, nesreća, teror.

Prostorno djelovanje boja

U ljudskom oku tople boje se čine bližima, a hladne daljima, iako se nalaze na istojudaljenosti od oka. Prostorne vrijednosti su ponajbolje iskoristili slikari u umjetnosti (tzv. koloristička perspektiva), posebice fovisti.

Zanimljivosti

Stari hrvatski izrazi za boju, u smislu vidnog osjetilnog doživljaja, su krasa, mast i cvijet (Klaić: Rječnik stranih riječi). Krasu prepoznajemo u izrazu krasno, krasan, a mast je ostao, primjerice u crnomanjast i u izrazu premazan svim mastima.

Jedan cijeli pravac u slikarstvu se posvetio fizičkim svojstvima boje, bio je to divizionizam (pointilizam). Prvi umjetnik ovog pravca koji je iznikao iz impresionizma bio je Georges Seraut, on je slikao tako što je koristio sitne točke duginih boja, crne, bijele i sive, koje je stavljao jedne do drugih, a miješale su se tek u promatračevom oku.

Ploha

je mjesto gdje se susreću prostor i neki volumen. Ona ima samo dvije dimenzije: visinu i širinu. Svaki oblik (umjetni ili prirodni) sačinjen je od ploha.

Ploha se kao likovni element javlja u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. U slikarstvu to je ravnina na koju se slika, ali i šire jednako obojene površine. U kiparstvu i arhitekturi ona je vanjski dio volumena ili mase kipa ili građevine.

Prostorno tijelo može nastati i iz samo jedne zakrivljene ili izlomljene plohe.

Ploha po karakteru može biti: velika/mala, uska/široka, tvrda/meka, ravna/zaobljena, oštrih/blagih bridova, probušena, šupljikava, izlomljena, nabrana, geometrijska itd.

Tekstura (površina)

je osobina (vanjski izgled) neke plohe. Ona može biti glatka/hrapava, sjajna/mat. Postoje teksture u prirodi koje opisujemo kao glatke, hrapave (raspucane, sitno-zrnaste, krupno-zrnaste, naborane, igličaste itd.).

Tekstura kao likovni element se javlja u kiparstvu, arhitekturi i slikarstvu. U kiparstvu i arhitekturi tekstura je stvarna (površina, fasada građevine ili površina skulpture), dok je u slikarstvu nestvarna (imitirana, iluzija teksture).

Slikarska obrada površine zove se faktura, a ovisi o tome koliko je (i na koji način) naneseno boje na sliku. Tako faktura može biti ujednačena/neujednačena, glatka ili više-manje reljefna. Boja se može nanositi u tankom sloju, prozirno, pa je takav namaz lazuran (rijedak), a faktura glatka. Ako se boja nanese u debelim i gustim namazima (ili se samo istisne iz tube) nastaje pastozan (gust) namaz, a faktura je reljefna.

. Na egipatskom reljefnom portretu iz Na detalju Leonardove slike

Louvrea možemo prepoznati glatke Mona Lisa možemo vidjeti kako

teksture lica i ritmički hrapavu pukotine na slici stvaraju osobitu

teksturu kose. raspucanu fakturu.

Linija (likovna umjetnost)

Michelangelov crtež Libijske Sibile iz 1511. god. nastao je linijama crvene krede na papiru.

Litografski kamen i otisak s mapom Münchena. Uporaba linija u kartografiji.

Linija (crta) je likovni oblik koji nastaje kretanjem točaka u nizu na plohi ili u prostoru.

Plošna linija je nacrtana (narisana) na plohi (npr. papiru) te može graditi likove (čvrsto ograđivati oblike, odvajati ih od pozadine) ili ih razgrađivati (spajati ih s pozadinom, kao sjena u fotografiji). Svaka linija je trag pokreta rukom nekim sredstvom (olovka, tuš, kreda, itd.) na plohi (papir, platno, ploča, itd.). Linijama nastaju razni oblici, a najčešći su znakovi, simboli i crteži.

Prostorna linija je vidljiva u prirodi kao jako istanjen volumen (žica, tanke grane, iglice, paukova mreža, itd.). U skulpturi se za prostorni crtež koristi tanja ili deblja žica koja je zapravo prostorna linija, te ima svoju dužinu i debljinu.

Vrste linija [uredi]

Po obliku linije mogu biti raznovrsne: tanke/debele, duge/kratke, ravne/zaobljene, valovite, isprekidane, spiralne, jednolične/nejednolične itd.

Linije mogu biti u različitim kretanjima: okomiti, vodoravni i kosi (dijagonalni). Neovisno od smjera kretanja, linije mogu biti zatvorene ili otvorene. Zatvorene linije čine određene oblike.

Euklidske (geometrijske) linije su pravilne linije koje se crtaju pomoću tehničkih pomagala (pravac, kriva, luk, parabola i dr.). Kaligrafske linije su one koje nastaju slobodnom rukom.

Razlikujemo također i linije po značenju i to:

konturna (obrisna) linija je vanjska linija koja opisuje (ograđuje) neki oblik i odvaja ga od plohe ili drugih oblika.

Strukturna (gradbena ili karakterna) linija označava strukturu ili građu nekog oblika. To je linija ili više njih koje ispunjavaju pojedine oblike i daju mu osobnost (karakter).

Psihološkim proučavanjem linija utvrđeno je da svaka linija izražava neki osjećaj i ima svoje simboličko značenje. Tako:

Vodoravna linija djeluje mirno, opušteno. Posebno ako je ravnog oblika. Simbolizira mir, opuštenost, a u krajnjem slučaju i smrt.

Okomita linija, suprotno vodoravnoj, raste, uzdiže se, stoji uspravno, te je simbol rasta i samim time života.

Kosa linija ne djeluje stabilno kao prethodne dvije, pa ostavlja dojam kretanja i dinamike. Simbolizira pokretljivost i prostornost.

Valovita linija djeluje blago, lagano i elegantno.

Spiralna linija je slobodna krivulja koja ostavlja dojam kružnog kretanja i mistične dinamike.

Linijama se ponajbolje može izraziti karakter, temperament ili duhovno stanje umjetnika.

Točka (likovna umjetnost)

Detalj slike Serautove slike Parada s oprikazom poentilističkog slikarstva točkama boje.

Točka

je najmanji likovni element kojim se može graditi likovno djelo; osnovna likovna i optička vrijednost kojom možemo graditi, međusobno kombinirati, nizati ili ih slobodno (pravilno ili nepravilno) raspoređivati na plohi.

Skupljenim (gušćim) ili raspršenim (rjeđim) rasporedom točaka na plohi dobivamo tamnije ili svjetlije tonske vrijednosti, pa i privid zaobljenosti oblika (trodimenzionalnost) - to se naziva modeliranje točkama.

Cijeli jedan umjetnički pravac se osnivao na stvaranju slika točkama boje - poentilizam.