HRVATSKO KATOLIKO SVEUILITE

Odjel za povijest

Diplomski studij, 1. godina

Usmjerenje: Suvremena povijest

Kolegij: Hrvatske politike ideje u 19. i 20. stoljeu

Nositelj kolegija: doc. dr. sc. Ivan Buli

Znaaj Hrvatskog sabora 1861. godine i ban Josip okevi

(seminarski rad)

Mentor: doc. dr. sc. Ivan Buli Student: Luka ari

Zagreb, svibanj 2015.

2

Sadraj:

Uvod .................................................................................................................................. 3

Pad Bachova apsolutizma i uspostava ustavnog ivota u Habsburkoj Monarhiji ........... 3-4

Imenovanje baruna Josipa okevia hrvatskim banom ................................................... 5

Rad i znaenje Banske konferencije 1860./1861. ............................................................... 6-7

Veljaki patent 1861. .......................................................................................................... 7

Saziv i znaaj Hrvatskog sabora 1861. .............................................................................. 7-10

Politika ideja Josipa okevia i njegova ostavka 1867. ................................................. 10-11

Zakljuna razmatranja ........................................................................................................ 11

Literatura ............................................................................................................................ 12

3

Uvod

Hrvatski sabor 1861. i vrijeme banovanje Josipa okevia znaajno je doba hrvatske

povijesti u 19. stoljeu. Na ovoj povijesnoj prekretnici u hrvatskoj politici pojavile su se

upeatljive i specifine politike ideje hrvatskih stranaka i zastupnika u Hrvatskom saboru.

Upravo je to i tema seminarskog rada prikazati i objasniti koje su hrvatske politike ideje

postojale u turbulentnom vremenu nakon Bachova aspolutizma i tko ih je i kako iznio na

Hrvatskom saboru 1861. Zatim, druga tema biti e banovanje Josipa okevia i njegova uloga

u tom vremenu, kako u hrvatskoj politici, tako i na drugim poljima drutvene djelatnosti.

Usporedit u te ideje, pronai njihova ishodita i uzroke te otkriti zato su ih pojedinci ili stranke

zagovarali.

Pad Bachova apsolutizma i uspostava ustavnog ivota u Habsburkoj Monarhiji

1859. godine Austrija je poraena na talijanskom bojitu te joj je prijetio financijski slom.

Zbog tekih politikih i gospodarskih prilika, Franjo Josip I. je tzv. Luksemburkim manifestom

od 15. srpnja navijestio promjene u upravi i zakonodavstvu. Godinu dana kasnije, vlada je neto

preciznije odredila te reforme navijestivi saziv zemaljskih sabora i kontrolu zemlje nad

dravnim financijama i vojskom. 5. oujka 1860. sazvao je i Pojaano Carevinsko vijee sa

zadaom da mu donese prijedlog o preustroju drave. Osim dotadanjih vijenika, pozvao je u

Vijee po jednog predstavnika iz svake zemlje. Hrvatsku je zastupao ilirac Ambroz Vraniczany,

Slavoniju biskup Josip Juraj Strossmayer, a Dalmaciju Franco Borelli. Vijee je zasjedalo od

31. svibnja do 28. rujna 1860., a paralelno s njegovim radom, u Hrvatskoj se obnavljao ustavni

ivot. U Carevinskom vijeu prevladavalo je miljenje kako je rjeenje za krizu federativno

ureenje drave na principu historijskih zemalja, a ne na jezino-nacionalnoj osnovi.

Vraniczany i Strossmayer postavili su zahtjev za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom. Borelli

je pak smatrao da je Dalmacija slavenska, ali da joj je potrebno osigurati autonomiju. Od toga

trenutka u Dalmaciji se pojavljuju dvije glavne politike struje: aneksionisti i autonomai.1

Ujedinjena Italija, proglaena 1862., odmah je poela iskazivati tenje za pripojenjem istonih

obala Jadranskog mora. U takvoj e politici ustrajati i tijekom prve polovice 20. st. Iako se car

odluio na ukidanje apsolutizma i obnovu ustavnog stanja, zadrao je centralistiko unutranje

ureenje i ambicije ujedinitelja Njemake. Ono to je bitno naglasiti jest to da zemlja nije

podijeljena na nacionalnom naelu, ve na povijesnom. Tako je na primjer ukinuta Vojvodina

1 Jaroslav IDAK, Mirjana GROSS, Igor KARAMAN, Dragovan EPI, Povijest hrvatskog naroda g. 1860.-1914., Zagreb, kolska knjiga, 1968., 15.

4

i njezin teritorij vraen Ugarskoj, a Srijem Hrvatskoj. U takvim prilikama rasplamsao se

politiki ivot u Hrvatskoj, a vodstvo nacionalnog pokreta preuzela je Strossmayerova Narodna

stranka. Ona je u svome programu snano isticala hrvatski dravnopravni identitet te se u svojoj

politici nadovezivala na rezultate iz 1848. Bojei se germanizacije i centralistike drave s

golemom njemakom veinom, ona je obnovila austroslavistiki federalistiki program, ali se

istodobno i vratila politici tzv. realne unije s Ugarskom, to je bila posljedica bekog

apsolutizma. Postavljen je zahtjev da se zajednica s Ugarskom obnovi na ravnopravnoj osnovi,

uz priznanje samostalnog dravnopravnog poloaja Hrvatske.2 Radu Carevinskog vijea 1860.

godine mogao je prisustvovati i jedan njegov doivotni lan barun Josip okevi. Na

zasjedanju je malo govorio, osim kada je bilo potrebno zbog potreba vojske. Dva mjeseca prije

zasjedanja imenovan je i doivotnim izvanrednim dravnim savjetnikom, a posjedovao je i

druga brojna odlikovanja i carsko-kraljevska priznanja.3

S jedne strane, narodnjaci su pod vodstvom Strossmayera zagovarali austroslavistiki

federalizam i dogovor s Beom, a s druge strane bili su spremni i na dogovor s Maarima. Strah

od velike njemake drave bio je tada snano prisutan u redovima narodnjaka pa se stoga

moralo taktizirati i dobro odvagati kakve odluke donijeti. Ono uz to su vrsto stajali bio je

hrvatski dravnopravni subjektivitet i tekovine 1848.

Oekivanja da car Franjo Josip I. konano uvede ustavnost u Habsburkoj Monarhiji

ostvarila su se 20. listopada 1860. kada je objavljena Diploma o ureenju dravnopravnih

odnosa unutar Carevine, poznata i kao Listopadska diploma. U uvodnome dijelu istaknuta je

nedjeljivost habsburkih zemalja te Pragmatina sankcija iz 1713. Car je obeao da e otada car

i njegovi nasljednici zakone davati, preinaivati i ukidati (...) jedino sudjelovanjem zemaljskih

sabora i sudjelovanjem viea cesarovine, u kojemu e imati svoje predstavnike i zemaljski

sabori. Nadalje, u zajednikom parlamentu Carevine (Carevinsko vijee) odluivati e se o

pitanjima koja su zajednika svim kraljevinama i zemljama u Carevini, kao to su emitiranje

novca, vjeresija, carine, trgovina, bankarstvo, pote, telegrafi, eljeznice, vojska, dravni

zajmovi i dravni proraun. Zatim, ostali zakonodavni poslovi, koji se tiu pojedinih zemalja,

rjeavat e se u zemaljskim saborima, i to u zemljama ugarske krune na osnovi prijanjih

njihovih ustanovah, a u drugim zemljama na osnovi njihova zemaljskog reda.4

2 Nika STANI, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, Barbat, 2002., 181.-183. 3 Agneza SZABO, Ban okevi i njegovo doba, Vinkovci, Zebra, 2011., 36. 4 Ivo PERI, Hrvatska dravotvorna misao u XIX. i XX. stoljeu, Zagreb, Dom i svijet, 2002., 162.-163.

5

Imenovanje baruna Josipa okevia hrvatskim banom

Prije nego to se dotaknemo uloge baruna Josipa okevia u zbivanjima nakon kraja

apsolutizma i uspostave ustavnog stanja, potrebno je neto rei o njegovom ivotu.

Josip okevi bio je general i hrvatski ban, roen u Vinkovcima 7. oujka 1811. godine.

Istaknuo se u austrijsko-talijanskom ratu, stekao titulu podmarala i prezidijalnog zapovjednika

pri Vrhovnoj vojnoj komandi. 1858. zamijenjivao je bolesnog Jelaia na banskoj stolici. 1860.

stekao je naslov baruna te je postao doivotnim lanom Carevinskog vijea, a iste godine i

hrvatskim banom, vrhovnim kapetanom, zapovjedajuim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji,

rijekim guvernerom i predsjednikom Banskog stola u Zagrebu. Osim to je bio hrvatski ban,

poznat je i po tome to je predsjedavao Banskoj konferenciji 1860. i 1861. godine. Njegova

politika stajalita proizlazila su iz proaustrijskih politikih gledita. Podupirao je Samostalnu

narodnu stranku Ivana Maurania. 1867. okevi je dao ostavku na mjestu bana zbog

rasputanja Hrvatskog sabora koji je donio zakljuak da nee sudjelovati na krunidbi Franje

Josipa I. Umro je u Beu 16. studenog 1896.5

Na sjednicama Carevinskog vijea Strossmayer je snano zagovarao hrvatske interese, uz

potporu Vraniczanyja. Kralj je od njih dvojice zatraio miljenje o tome to bi u Hrvatskoj prvo

trebalo promijeniti. Prvo to su predloili bilo je uklanjanje omraenog bana Ivana Coroninija,

provoditelja germanizacije i zatiratelja narodnih obiljeja. Znajui za okevievu omiljenost

u narodu dok je jo bio Jelaiev zamjenik, Strossmayer ga je preporuio kralju za bana. 19.

lipnja 1860. kralj je to i uinio sveanom Diplomom. Ve sutradan, narod je o tome obavijeten

u Narodnim novinama (1851. Gaj ih je prodao centralnoj vladi u Be zbog financijskih razloga).

Hrvatski narod s oduevljenjem je pozdravio taj in. Tjedan dana nakon imenovanja, 26. lipnja

1860., okevi je odmah, uz kraljevo doputenje, umjesto njemakog jezika uveo hrvatski

jezik u kole i urede. U ime hrvatske delegacije koja se uputila u Be estitati novome banu,

biskup Strossmayer mu je prvi estitao zaelivi mu mudrosti da spoji odanost i vjernost caru i

kralju s ljubavlju i vjernou prema svome narodu.6

5 okevi, Josip, Hrvatski leksikon, II. svezak, L-, Zagreb, Naklada Leksikon d. o. o., Zagreb, 1997., 530. 6 A. SZABO, Ban, 37.-39.

6

Rad i znaenje Banske konferencije 1860./1861.

Bana Josipa okevia ekale su vane zadae: provedba ustavnog stanja u Trojednoj

kraljevini te sreivanje i definiranje odnosa Trojedne kraljevine s kraljevinom Ugarskom i

carevinom Austrijom. Istoga dana kada je objavio Listopadsku diplomu, Franjo Josip je naloio

banu okeviu da okupi najistaknutije ljude iz Hrvatske i Slavonije da utvrde prijedlog

izbornog reda za sabor tih kraljevina. okevi je pozvao 55 uglednih ljudi na konferenciju u

Zagreb. Konferencija je radila, s prekidima, od 26. studenog 1860. do 17. sijenja 1861. Imala

je ukupno devet sjednica. Na prvoj sjednici izabran je odbor za izradu osnove prijedloga

izbornog reda za sabor (Strossmayer, Maurani, Kukuljevi, Vukotinovi i drugi). Na istoj

sjednici donesen je zakljuak da se caru u Be podnesu sljedee molbe: da se narodni jezik

uvede u sve javne poslove kao slubeni jezik, da se privremeno ustroji Hrvatsko-slavonska

kancelarija u Beu dok Hrvati ne srede odnose s Maarima, da se bez odlaganja imenuje

hrvatsko-slavonski kancelar koji bi trebao preporuiti imenovanje novih velikih upana, da se

s Hrvatskom i Slavonijom sjedine i da na predstojeem saboru u Zagrebu budu zastupane

Dalmacija, otoci Krk, Cres, Osor i Loinj, kao i istarski kotarevi Novigrad, Volosko i Labin.

Delegaciju na elu s banom car je primio 2. prosinca 1860. Car je udovoljio hrvatskim

zahtjevima, ali je bio suzdran oko sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Zahvalnicu

caru sastavio je Ivan Maurani.7

Na poziv cara Franje Josipa ban okevi vodio je Bansku konferenciju koja je imala

zadau donijeti izborni red za Hrvatski sabor. Hrvatske zahtjeve iznesene u delegaciji koja se

zaputila u Be car je uglavnom prihvatio, osim sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i

Slavonijom. Beu to nikada nije odgovaralo zbog jaanja Hrvata, a time i Maara u Monarhiji.

S druge strane, Dalmacija je za Austriju znaila i kontrolu i izlaz na Sredozemlje. U Hrvatskoj

je u to vrijeme vladalo ne samo oduevljenje izborom okevia za bana, ve i povjerenje prema

caru koji ga je imenovao. Vidljivo je to i iz zahvalnice koja je sastavljena za cara u kojega su

se polagale velike nade da e rijeiti hrvatsko pitanje u Monarhiji. Meutim, do toga nije dolo

tijekom cijelog trajanja te drave.

U prosincu 1860. car je udovoljio i Maarima. Pripojio im je Vojvodinu srpsku i Tamiki

Banat. to se tie Meimurja, vladajui je vrh igrao posebnu igru. Zavaravajui Hrvate, car je

7. sijenja 1861. zatraio od bana da se konferencija izjasni o pravu Trojedne kraljevine na

Meimurje. Istovremeno, Maarima je obeao taj dio hrvatskog teritorija bez obzira na

7 I. PERI, Hrvatska dravotvorna misao, 165.-167.

7

stajalite Banske konferencije. U konanici, Banska se konferencija odluila za saborski izborni

red iz 1848. te je predstojei sabor 1861. smatrala samo nastavkom sabora iz 1848. Po svome

sastavu i svojim uradcima, Banska je konferencija ostala u historiografiji zapamena kao

hrvatski mini-sabor. Ona se kod cara zalagala za dva vrlo bitna pitanja: jezik i teritorijalna

cjelovitost.8

Veljaki patent 1861.

Austrijska vlada, u kojoj je Anton Schmerling nakon donoenja Listopadske diplome

bio ministar-predsjednik, ubrzano je radila na pripremi svih potrebnih dokumenata, na temelju

kojih bi se mogli uspostaviti i zapoeti s radom kako sredinji dravni parlament, tako i

zemaljski parlamenti. Centralni, austrijski parlament je po miljenju autoritarnog cara trebao

imati posljednju i odluujuu rije. Franjo Josip nikada nije pomiljao na federalizam

smatrajui da mu je vlast dao sam Bog. Stoga, centralizam je jedino mogue ureenje drave,

a jaka i centralna vlast jamstvo je njezine snage i stabilnosti. Na osnovi takvog stava donesen

je Temeljni zakon o zastupstvu Carevine, odobren i proglaen carskim patentom od 26.

veljae 1861. Veljaki patent. Hrvatska i Slavonija, drei se svog ustava i pripadnosti kruni

sv. Stjepana, nije odaslala svoje zastupnike ni 1848. u austrijski ustavotvorni parlament.

Veljaki patent ih je sada na to obvezivao. Dalmaciji i Istri Be je dao ogranienu autonomiju

i pokrajinske sabore u Zadru i Poreu. Car je ostao uz stajalite da se Dalmacija i Istra nikada

nee pripojiti Hrvatskoj i Slavoniji te da su one carske zemlje.9

Saziv i znaaj Hrvatskog sabora 1861.

Ferdo ii navodi da je Hrvatski sabor iz 1861. bio najumniji po svome sastavu. Jedino

Gaj nije uao u sabor jer je pao na izborima u gradu Zagrebu. Na otvorenju 15. travnja skupilo

se 135 zastupnika i virilista, bez zastupnika Vojne krajine, Srijema (osim dvojice od petnaest)

i Rijeke, gdje nitko nije bio izabran premda su izbori bili raspisani. Odmah na prvoj sjednici

instaliran je okevi na bansku ast.10

Zbog nametnutog nedolaska zastupnika iz Hrvatsko-slavonske vojne granice, kao i zbog

sadraja Veljakog patenta, cijeli je Sabor bio svjestan teke situacije u kojoj se nalazi.

Meutim, unato potekoama, saziv Hrvatskog sabora izazvao je radost u hrvatskim redovima.

8 Isto, 169.-170. 9 Isto, 171.-172. 10 Ferdo II, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split, Marjan tisak, 2004., 449.

8

Franjo Josip I. odmah je naloio Saboru da raspravi o odnosima s Ugarskom, da prisustvuje

krunidbi za kralja Ugarske te Hrvatske i Slavonije, te da izabere devet zastupnika u Carevinsko

vijee, kako nalae Veljaki patent. Na samom poetku zasjedanja poureno je s izradom

Poslovnika, kao i s verifikacijom lanova Sabora. Zatim, okevi je bio duan svakoga dana

telegrafski izvjetavati efa Vojne kancelarije u Beu, Franza Crennevillea. Zastupnici su ve

u poetku u svojim govorima izraavali negodovanje protiv Bea, kako zbog nedolaska

zastupnika iz Krajine, tako i zbog injenice da Be nije odustajao od apsolutistikih namjera

mislilo se na Veljaki patent. S druge strane, Maari su ustrajali na politici Pounskog

zajednikog sabora iz 1848. elei tako unititi hrvatsku unutarnju suverenost i potpunu

neovisnost od Ugarske steenu te iste godine. Gotovo svi zastupnici, kao i virilni lanovi,

inzistirali su na teritorijalnoj cjelovitosti Trojedne kraljevine te su ukazivali na povijesno-

pravne injenice o hrvatskoj dravnopravnoj posebnosti. Govorei o Pacti conventi naglaavalo

se da je to bio sporazum dvije ravnopravne strane, odnosno da Hrvatska nije dobivena na

mau. Zastupnici su se pozivali i na 1527. godinu oznaavajui je godinom kada je hrvatski

narod slobodno i bez iije prisile izabrao Habsburgovce za hrvatsko prijestolje. Nadalje,

spomenuta je i Pragmatina sankcija iz 1712. kao jedan od akata Trojedine kraljevine koji

ukazuje na samostalnost i dravnost kraljevine. S obzirom na injenicu da u Hrvatski sabor nisu

doli predstavnici Dalmacije, Istre, Hrvatsko-slavonske vojnike granice i Rijeke, te poloaja

Bosne i Hercegovine i Meimurja, sabor je odluio naglasak staviti na teritorijalnu cjelovitost

Trojedne kraljevine. Uz strunu pomo Franje Rakog, sabor je 29. travnja sastavio adresu za

kralja u kojoj se trailo da hitno doe u Hrvatski sabor hrvatska i slavonska vojnika granica te

da se provede ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Oekujui raspad Osmanskog Carstva, Sabor

je upozorio kralja i na povijesno i prirodno pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. 11 Unato

nepovoljnoj situaciji, veina hrvatskih zastupnika koja je sudjelovala u saboru 1861. godine

ostala je vrsto uz hrvatske interese ne prihvaajui odredbe Veljakog patenta i

neudovoljavanje zahtjevu za ujedinjenjem hrvatskih zemalja. Hrvatski zahtjevi upueni Franji

Josipu I. bili su legitimni i pravedni, povijesno i pravno utemeljeni, ali zbog centralistike

politike Bea i cara neprovedivi.

Nakon to je Sabor donio zakljuke o ureenju upanija, kraljevskih slobodnih gradova i

seoskih opina, te zatim donio znanstvene osnove za sve srednje i puke kole, pa zakon o

gospodarsko-umarskom uilitu u Krievcima, o uvoenju hrvatskog jezika kao slubenog u

itavom javnom ivotu, o Narodnom muzeju, o Jugoslavenskoj akademiji za koju je

11 A. SZABO, Ban, 121.-124.

9

Strossmayer dao 50 000 forinti, na red je dolo glavno pitanje dravnopravni poloaj Hrvatske

prema bekom Dravnom vijeu (Reichsrath) i prema ugarskom saboru. Na beko Dravno

vijee pozivao ih je Veljaki patent, a na ugarski sabor adresa Ferenca Deaka. Nakon debate od

17. lipnja do 23. srpnja Sabor je donio zakljuak da je od 1848. godine pravno prestala postojati

svaka veza izmeu Hrvatske i Ugarske, dok je ostala samo kruna koja ih i dalje vee. Meutim,

Hrvatska je voljna stupiti u realnu uniju s Maarima koji prije toga moraju priznati hrvatsku

teritorijalnu cjelovitost i neovisnost. Pod terminom neovisnost, sabor je smatrao dravnu

ravnopravnost Hrvatske u svim zajednikim poslovima. Protiv tog prijedloga veine, koju su

inili pripadnici Ilirske stranke, iznesena su dva protuprijedloga. Unionisti (maaroni) s grofom

Julijem Jankoviem Daruvarskim na elu, zagovarali su bezuvjetnu realnu uniju s Ugarskom,

to znai da Ugarska ne bi morala ispunjavati nikakve hrvatske uvjete. Drugi protuprijedlog

dao je Eugen Kvaternik, uz potporu Ante Starevia i Petra Vrdoljaka, traei putem izravnih

pregovora potpunu Hrvatsku samostalnost i teritorijalnu cjelovitost. Njihova politika

ideologija iskljuivala je bilo kakvu izravnu vezu Hrvatske i s Austrijom i s Ugarskom.

Meutim, s njima bi imala neke zajednike poslove. Bio je to poetak Stranke prava. Nadalje,

sabor je poeo raspravljati o odnosu prema Austriji i Veljakom patentu. Kratka debata zavrila

je 3. kolovoza jednoglasnim zakljukom da Hrvatska i Slavonija nee sudjelovati u bekom

Dravnom vijeu kako je bilo propisano Veljakim patentom. Dva dana kasnije, veinom

glasova (69:46) zakljueno je da Hrvatska nema nikakih zajednikih posala s Austrijom. 8.

studenog 1861. hrvatski je sabor rasputen, ali je istoga dana sabor i sankcionirao lanak 42.

koji govori o odnosu Hrvatske i Ugarske. Taj lanak postao je temelj na kojemu su politiki

djelovali biskup Strossmayer, Raki, Mrazovi, barun Kulan i Perkovac, sloivi se u Narodnu

stranku. lanak 42. sankcionirao je i Franjo Josip te je obeao da e privremeni hrvatski

kraljevski dvorski dikasterij pretvoriti u kraljevsku hrvatsko-slavonsku kancelariju. 20.

studenoga ona je i osnovana, a Ivan Maurani imenovan je hrvatskim kancelarom i tajnim

savjetnikom.12

Znaaj ovoga sabora iz 1861. jest u tome to su se ovdje pojavile i zasnovale tri skupine,

odnosno politike ideologije. Veina sabora bila je pod vodstvom Strossmayera te je i stvorila

lanak 42. Skupina nekadanjih sljedbenika Horvatsko-vugerske stranke podrali su lanak 42.,

ali su zahtjevali da se Maarima ne postavljaju nikakvi zahtjevi za provedbu budueg dravnog

zajednitva. Kao to je ve poznato, treu stranu predstavljala su samo trojica Ante Starevi,

Eugen Kvaternik i Petar Vrdoljak. Oni su bili najii hrvatski nacionalisti u saboru 1861. te

12 F. II, Povijest , 450.-452.

10

najdosljedniji protivnici svake suradnje s bekom politikom, ali isto tako i svakog dravno-

pravnog saveza s Maarima. Prijedlog je ove skupine bio da se hrvatski narod preko Sabora:

sa vladajuim kraljem svojim u dogovor stavi, te tim nainom odnoaje svome pram Ugarske

i Austrije, svojim koristima i probitcima shodno, na temelju svojih starodavnih ustavnih prava

i zahtijevanjima vremena odgovarajui uredi. Starevi je u svom govoru posebno naglasio

da ne vjeruje ni Beu ni Budimpeti, jer 300-godinji ivot Hrvata dokazuje da beke vlade ne

mogu promijeniti svoj znaaj. Vjerovao je da hrvatsku dravu mogu ostvariti samo, kako je on

to rekao, Bog i Hrvati. Bilo je to prvi puta da je javno obznanjena ideja o potpunoj hrvatskoj

nezavisnosti. Meutim, pobjedila je ideja Narodne stranke o dravnopravnom ugovoru s

Maarima, to je prije svega bio rezultat ogorenosti bekim apsolutizmom.13

Politika ideja Josipa okevia i njegova ostavka 1867.

Ban okevi, omiljen u narodu, jo je u ranijem razdoblju odobravao hrvatsku preporodnu

politiku. U vrijeme dok je obnaao dunost zamjenika bana Jelaia, trajao je carski

apsolutizam pa je okevi u svome radu stavio naglasak na promicanje kulture i prosvjete u

narodu te s njime dijelio potekoe apsolutizma. Nakon Jelaieve smrti i imenovanja Ivana

Coroninija za bana, okevi se vratio svojoj vojsci koja ga je takoer puno potivala. Nakon

to je postao ban, okevi je u svom proglasu hrvatskom narodu izjavio da eli vladati i ii

onim putem kojim su koracali njegovi slavni prethodnici, naroito ljubimac cijeloga naroda,

neumrle uspomene ban Jelai.14

U hrvatskom Saboru 1861. okevi je, ostajui na pozicijama politike bana Jelaia,

podupirao ulazak Hrvatske u Beko dravno vijee i moguu nagodbu Hrvatske s Austrijom, a

ne Ugarskom. Smatrao je da e se tako lake ostvariti teritorijalna cjelovitost Hrvatske. U obzir

je uzeo injenicu da su tamo i predstavnici Dalmacije. 1863. podupirao je novosnovanu

Samostalnu narodnu stranku Ivana Maurania i Ivana Kukuljevia iju je politiku odobravao

i zagrebaki nadbiskup Juraj Haulik.15 Vrlo je zanimljivo to to je okevi na odnose s

Austrijom gledao drugaije nego li velika veina Hrvatskog sabora. Razlog tomu sigurno lei

u tome to je okevi bio general austrijske vojske i vrlo odan caru. Zatim, ve je i najavio da

ii koracima bana Jelaia, a poznato je da je upravo Jelai spasio dinastiju u revolucionarnim

zbivanjima 1848. okevi je bio odan hrvatskom narodu, ali i caru.

13 Josip HORVAT, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Drugi svezak, Zagreb, Globus, 1980., 332.-333. 14 A. SZABO, Ban, 291.-293. 15 Isto, 296.

11

Nakon etiri godine nesazivanja Hrvatskog sabora, kraljevom odlukom on se sastao i radio

s viemjesenim prekidima izmeu 1865. i 1867. Sabor je zavrio neuspjehom. Maari nisu

priznali Hrvate jednakopravnim narodom, a hrvatski su izaslanici odbili kraljev poziv na

krunidbu 1867. u Budimpeti. U takvim je okolnostima ban okevi podnio ostavku te je

ubrzo umirovljen. Za namjesnika banske asti imenovan je barun Levin Rauch koji je dobio

zadau provesti Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Ban okevi ostao je zapamen po svome radu

na podrujima kulture, prosvjete i gospodarstva. U politikom smislu, usmjeravao je hrvatsku

politiku prema Beu, odnosno prema srednjoeuropskim zemljama.16

Zakljuna razmatranja

Na Hrvatskom saboru 1861. godine postojale su tri skupine stranaka, odnosno tri politike

ideje koje su Hrvati zagovarali u vremenu obnove ustavnog ivota u Habsburkoj Monarhiji

nakon Bachova apsolutizma. Veinu u saboru imala je Narodna stranka pod vodstvom biskupa

Strossmayera. Narodnjaci su odbijali Veljaki patent i nisu eljeli poslati zastupnike u beko

Dravno vijee. Zagovarali su realnu uniju s Ugarskom, ali uz odreene uvjete. Maari su

morali priznati hrvatsku dravnopravnu posebnost i teritorijalnu cjelovitost. Za uniju s

Ugarskom bili su i unionisti, ali bez uvjeta koje je postavila Narodna stranka. Treu i najmanju

skupinu inili su Ante Starevi, Eugen Kvaternik i Petar Vrdoljak. Zagovarali su potpunu

samostalnost i neovisnost Hrvatske te su se protivili bilo kakvoj izravnoj vezi s Austrijom i

Ugarskom. Mogui su bili tek neki zajedniki poslovi. To istupanje navedene trojice oznailo

je poetak Stranke prava. S jedne strane, Hrvati su izgubili povjerenje prema Austriji zbog

centralistike i apsolutistike politike cara, a s druge strane odnosi s Ugarskom bili su znaajno

narueni zbog rata iz 1848. godine. Narodnjaci su zbog toga morali taktizirati i biti otvoreni za

vie opcija, dok su unionisti i pravai zagovarali samo jednu opciju. Upeatljivu ulogu u ovom

vremenu imao je i ban Josip okevi, po svojoj politici i djelovanju, nasljednik bana Jelaia.

Omiljen u narodu i vjeran caru, pokazao se kao odlian nasljednik omraenog bana Coroninija.

injenica da ga je Strossmayer zagovarao kod cara dovoljno govori o njegovim sposobnostima.

Meutim, okevi je imao drugaije miljenje o odlasku hrvatskih zastupnika u Dravno

vijee. Smatrao je da treba otii i s Austrijom uvrstiti veze u cilju lakeg i breg ostvarivanja

hrvatskih tenji.

16 Isto, 298.-299.

12

Literatura:

HORVAT, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Drugi svezak, Zagreb, Globus, 1980.

Hrvatski leksikon, II. svezak, L-, Zagreb, Naklada Leksikon d. o. o., Zagreb, 1997.

PERI, Ivo, Hrvatska dravotvorna misao u XIX. i XX. stoljeu, Zagreb, Dom i svijet, 2002.

STANI, Nika, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, Barbat, 2002.

SZABO, Agneza, Ban okevi i njegovo doba, Vinkovci, Zebra, 2011.

IDAK, Jaroslav, GROSS, Mirjana, KARAMAN, Igor, EPI, Dragovan, Povijest hrvatskog

naroda g. 1860.-1914., Zagreb, kolska knjiga, 1968.

II, Ferdo, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split, Marjan

tisak, 2004.