BRANKO ĆOPIĆ – Bašta sljezove boje

BIOGRAFIJA

 

Pjesnik, pripovjedač, romanopisac i pisac za djecu, Branko Ćopić rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmečom, «četiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u četvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.

Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, već 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.

Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u djačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u časopisu «Venac» Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Čubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».

Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao

iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom.

Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.

Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.

Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića:

« Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni dječak» proveo je «pod Grmečom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajući zauvijek u svoje radoznale oči «život u magli» svojih «planinaca» i slušajući bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magareće godine» školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno radjanje Domovine» počelo Ćopićevo «ratnikovo proljeće» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladiće kakav je bio «Nikoletina Bursać» i starčekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»

DJELA

- zbirke pjesama: Ognjeno rađanje domovine (1944), Ratnikovo proljeće (1947);

- zbirke pripovijedaka: Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);

- romane: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihaću (1975);

- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Priče partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945),Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne priče (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuća (1949), Priče ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji mačka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magareće godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);

- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;

- scenski tekst za djecu: Udarnici;

- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živeće ovaj narod, Major Bauk.

BRANKO ĆOPIĆ O SEBI

- Moj deda Rada bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka.

 - Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled ćutljiv, a nije. Na izgled mrk i mračan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Začudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obračuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u krađi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena

muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevačka, pakosna ponekad, humoristična najčešće. To mu dođe kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo već ima povod - zašto da se liši uživanja?

- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kočića, Krleže i Andrića.

- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a vođen divnom ljudskom čežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za čoveka koji se bori i strada...

- Buntovni Kočić: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specifičnog krajiškog bunta i njegovu gorštačku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reči: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!»

- Krleža: pred njim sam stajao opčinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...

- I posebno dragi Andrić: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i rečito ćutanje i dobru reč kazanu za čoveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... ćutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Posle njega neću više nikog da pominjem...

 - Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!

 - «Gospodine Ćopiću», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan čestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj većnoj samoći». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam d

a nisam uludo pisao...

BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.

Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

POHOD NA MJESEC

Jedna od najboljih priča ove zbirke je Pohod na mjesec. Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih dječaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».

Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog dječjeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noći mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesečar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ćeš?».

Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao.

Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskočio iza drveta», što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom.

Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» će zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu «plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar». U tom

požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.

«Pohod na mjesec» označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.

Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje kao sam mjesec.

Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća.

Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i mogućeg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, već «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige.

Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.

«SVETI RADE»

Rade Ćopić, djed kome je unuk grijao staračka leđa, i djed koji je unuka naučio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom čestitosti i smjernosti.

Svi ti seoski starčići i skitnice, stara lopuža Savo, lički buntovnik Dane Drmogaća, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulić obojili su Ćopićevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pričama uz rakijski kazan i seljačke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitača koji su vidjeli i svijeta i ljudi i đavola, omađijali dječje zjenice najprivlačnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Ćopićevog starčekanje, iza sveg tog dekora jarkih riječi, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komična priča izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Ćopića. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega čovjek domaćin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domaćin u duhovnom smislu riječi. On ima vedre oči čestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je oličenje patrijarhalne čestitosti. On je ispovjednik svojih čudnih skitalačkih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo čovjek.

Iz Bašte sljezove boje

- Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

- Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.

- «Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad več ima svoju Đuju?»

- «Pa da promijeni čovjek.»

- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad neće da vuče.»

- I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se čak i brata Sava i požalio «što rđa nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život. 

- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leđa majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

 

- Četrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao… Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…

- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.

 - Kako je dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.

 - Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini,

čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom čudesnom pohodu. 

- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

ĆOPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA 

Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.

U tim takvim Ćopićevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogače»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.

Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: «Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima». Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

BRANKO ĆOPIĆ -"Bašta sljezove boje"

1. Bašta sljezove boje

- pisac priča o svome dedi koji nije razlikovao boje baš najbolje (jedne noći im je pored kuće rascvetao crni slez za koga je deda rekao da je modar, a nigde ni tragova modre, ali kad deda tako kaže-nema puno rasprave)- neki dedin rodjak imao je običaj da ga zavitlava oko tih boja, svađaju se da li je lisica crvene ili žute boje- jednog dana u školi, pitala učiteljica koje je boje vuk, a Branko se javio i kaže - Zelene! jer tako njegov deda kaže, učiteljica ga ispravila da je vuk sive, kada je došao kući, izjadao se dedi kako ga je učiteljica nagrdila; sutradan, došao deda u školi i pred svima se izviče na učiteljicu otkud ona zna koje je boje vuk, on je odrastao međć vucima....rasplakao je učiteljicu; sledećeg jutra, žandarmi su ga odveli u seoski zatvor gde je ostao nedelju dana, kad je izašao, rekao je svome unuku "A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati!"- dede odavno više nema na svetu, a on još uvek nije siguran kakve je boje slez

2. Ti si konj

- deda Radetu u goste je došao neki njegov rođak, Petrak samardžija, Branko prisluškuje njihov razgovor; prijatelj se raspituje za njihovog konja, kasnije i priča sa konjem, a deda mu kaže da postupa sa njime kao da je čovek, a on mu odgovara da je konj mnogo bolji od svakog čoveka i da ga neki konji podsećaju na ljude (kaže da je negde video konja koji ga podseća na njega - deda se uvredio), kaže da konj u svaki mrak ide sa tobom, kad si tužan, on tvoju tugu oseća i nikada te ne bi prevario, bio pakostan ili zajedljiv - konj je bolji od čoveka- tek mnogo kasnije, Branko je upitao svog dedu da li je on konj, a deda mu odgovara: "Dobićeš po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori..."

3. Čudesna sprava

- deda Rade se oduvek plašio raznih sprava i mašina, jedino je prema satovima imao neko strahopoštovanje, kao da su živi- jedne godine Petrak samardžija ostavi dedi svoj džepni sat da mu čuva, deda ga je zaključao u neki svoj sanduk i nikome ga nije davao- kada se slećeg Miholjdana (slava) Petrak nije pojavio, a bio je redovni gost, deda se zabrinuo; pošto se Branko hvalio dedi da zna na sat i da zna da ga navije, deda ga jednom pozva u sobu i da mu sat, kada je sat počeo da kuca, deda se obradovao kao

malo dete "Živ je! Moj pobro. Da je on mrtav i njegov bi sat umro."

4. Pohod na Mjesec

- mladi Branko je veoma radoznao, sve bi da vidi i sazna, jedino kad u kuću dođu gosti, njemu je sve dozvljeno - jer tada niko na njega ne pazi; njegova je najveća opsesija - mesec, želi da ga dohvati, da ga pobedi- jednom kad se kod njih pekla rakija, sedeli su Petrak i deda (stric Nidža negde spava, mrtav pijan) i Branko je upitao da li se grabljama može dohvatiti mesec, Petrak mu kaže da uzme grablje i da idu njih dvojica zajedno da provere, deda Rade im govori da ne budale; nisu uspeli da ga dohvate (taman da ga ugledaju, on se sakrio iza drveća) i Branko je tužan zbog toga, ali ga Petrak teši- sutra ujutro, jedino stric Nidžo koji ništa nije znao o tome, onako mamuran, nagazio je na grablje, kaže kako ni "mjesečari" nisu nešto bolji od pijanica- do dana današnjeg pisac kaže da se oseća rastrzano između smirene dedine vatrice i strašnog, blještavog mesečevog požara- "Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjedeti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?"

5. Mlin potočar

- oduvek su se po seoskim krajevima vukle priče o tajnovitim mestima, ali u ta mesta su se ubrajali i mlinovi (šta se sve u njima dešava, oko svakog mlina je uvek neki šumarak od kog te hvata jeza)- mlin je za deda Radeta uvek bio kao neko svetilište, tamo se sklanjao kad mu je bilo teško- jednom ih je unajmio jedan Veliki Jovo da kod njih melje u mlinu, međutim poče po selu šaputanje kako se cure, snaše i mlade žene sastaju sa Jovom u mlinu; u prvi mah, deda nije hteo da poveruje u to, ali kasnije otišao je po savet kod svog rođaka Vuka, koji mu je rekao:"Ta nema ti ljepše tgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu!" deda nije mogao da veruje (Zar u mlinu?!), mlin je svetinja, tamo se melje brašno za česnicu....- otišao je deda u svoju sobu i zatvorio se sa svojim mislima o mlinu, ali njegove misli je prekinuo njegov unuk ušavši u sobu i popevši se kod dede na krevet, starac za tren zaboravi na sve brige:"Šta nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom đedu griješ leđa."

6. Konjska ikona

- bio neki seoski slikar (slikar bradonja), išao od sela do sela i slikao ikone po porudžbini, najteže mu je od svih svetaca bilo naslikati svetog Đorđa (jer je on bio kao pravi hajduk, ima konja, ubija aždaju, nije običan svetac)- jednom oko Miholjdana, bio im je slikar na slavi i otišao je pred štalu (ili neku livadu) i počeo da slika; tu se deda Rade zaprepastio kako može da slika svece kod njihove štale, pa još sedeći na nekom koritu, slikar je slikao njihovu kobilu Mimu, pravio je skicu za konja na kome jaše sveti Đorđe, a deda se još više zaprepastio kako to slikar istom rukom može da slika i svece i konje, kako je to sramota (ne daj bože da čuje hodža, pa da pukne bruka); jedino Petrak samardžija koji je bio zaljubljenik u konje, tražio je od slikara da mu da taj crtež, no deda Rade ga sa tim

crtežom nije hteo pustiti u kuću; deda je bio zabezeknut - kako svetog Đorđa može da slika na njegovoj bangavoj kobili- od toga dana, deda Rade je drugačije gledao Mimu, uvek ju je grdio i izdirao se na nju, neka ide kod Petraka da je on pazi, jer je on i tako prešao u "konjsku veru"

7. Marijana

- stric Nidža stalno peva pesmu o nekoj Marijani, svaku noć on peva kao blesav, jadna strina svako veče plače, pokušavala je da prikrije svoju tugu, najviše od deda Radeta, ali ju je on prvi i skontao i, naravno, hoće da joj pomogne- prvo se deda obratio svom bratu Savi, Sava zna jednu Marijanu iz tamo nekog sela, ali u tom selu Nidža nikada nije bio; nikakav koristan savet od Save- u kuću Ćopića stigli su onaj bradati slikar i neki Veselica prosijak, slikar je rekao dedi da možda to Nidža peva čisto da olakša dušu, možda Marijana i ne postoji, izlečiće ga tako što će pustiti da se rana sama zaceli- sledeće večeri, oždrebila im se kobila, svi su se okupili da odaberu ime, Veselica predloži ime - Marijana - jer tako Nidža više sigurno neće pevati o Marijani; zaista iste te večeri, Nidža je počeo da peva, ali je zastao i zauvek ućutao sa "Marijanom"- od ždrebeta Marijane izraste prava, lepa i jaka kobila; Nidža je veoma zamrzeo Veselicu

8. Slijepi konj

- poslednje godine Prvog svetskog rata, njihov konj je uzet za vojsku, deda ga je ispratio sa suzama u očima- pred zimu pojavio se neki lik Zekan i doveo konja, međutim konj je oslepeo, deda ga je prihvati rečima:"Neka, ovo je njegova kuća."; stric Nidža se veoma bunio zbog konja, jer šta će im matori, slepi konj, ali deda se osećaokrivim zbog svih strahota koje su se desile u ratu i nije hteo da ubije konja, nije ga držao besposlenim, konj je dedi nosi neke džakove kad bi mu zatrebalo; jednog Miholjdana, deda i Petrak su se zdravo napili, pa su još zvali i onog Zekana, pa su sva trojica otišli u štalu kod konja i tamo mu pevali, ljubili ga, na kraju su tamo i zaspali- u međuvremenu, slepi konj Ćopićevih je postao prilično popularan po kraju i okolnim selima- međutim, jednoga dana konj je nestao, nije se vratio kući, deda je išao da ga traži, ali ga nije našao, istog dana deda je legao u postelju bolestan, ležao je danima i stalno je osluškivao da li čuje kopite ili rzanje konja; tako je deda i umro, čak i mrtav izgledao je kao da nešto osluškuje, samo je Branko znao šta osluškuje i šta bi ga moglo jedino probuditi

NESMIRENI RATNIK

1. Ženidbe moga strica- strica Nidžu su oženili još kad je imao 16god nekom prostom, mirnom devojkom, koja nije bila baš mnogo bistra, nije puno govorila i krala je dugmad, mladenci nikako nisu razgovarali (kontam da su se mrzeli) i stric Nikola nije ni spava u zajedničkom krevetu, nego u štali, kad je to saznao deda Rade, izgrdio je Nikolu, ali to nije pomoglo, dok jednog dana mlada nije lupila Nikolu po glavi dok je u štali spavao, pokupila svoje prnje i otišla za rodno selo - puče bruka po selu, jadnog Nikolu su svi prozivali ("mladoženja"), čak su i napisali pesmu o Nikoli i njegovoj mladi

- jednog dana odluči Nikola da ide za Ameriku sa nekim Blagojem, jer je on već nekoliko puta išao; Blagoje mu je izvadio pasoš na ime Nikolinog pradede, koji se takođe zvao Nikola, kada ga je Čeh na granici upitao koliko ima godina, ovaj mu odgovori 100 (stvarno je u pasošu, po datumu rođenja ispadalo da ima 100god), tu se ubaci Blagoje:"Jeste, nema šta da se čudite, to je raslo u šumi, kod koza, pa ostalo tako mladoliko."; dok su putovali, svi su pili i pevali, samo Nikola sedi u mraku i tiho plače nad svojom torbom- prešao Nidža Ameriku uzduž i popreko i prijavio se dobrovoljno u Prvi svetski rat da se bori protiv Austrije ("Ko god ne zna šta su muke teške, neka pređe Albaniju peške") i vratio se kući živ i zdrav, no deda jednom prilikom promumla da ne bi bilo loše ženiti se; Nidžo to ozbiljno shvati i nađe brzo sebi neku, ali pop ne da da svadba i venčanje budu različitim danom (obično bi se par venčavao kad bi krstili dete), pokušali su da podmite popa, ali nisu uspeli i jednog dana ode Nidžo do popa da mu vadi krštenicu - ženi se, ali pop vidi da je Nikola upisan u maticu rođenih kao žensko ("Bogami sinko, sasvim je ozbiljno! Zar da mi sjutra vladika obrije bradu što po selu ženim žene!"), Nikola se razbesneo, hoće da se skine, pop ga nekako smiruje- po selu se odmah pročulo da je Nidža "žensko" i prozvaše ga Nikolija, svi ga živi prozivaju- već sledeće nedelje, stigla je mlada, sve se to lepo proslavilo, čak je i deda Rade pucao iz puške; dugo se ova priča vukla za Nidžu, ali ga je samo nekoliko njih moglo da zadirkuje oko toga, jedino su se mlade žene (snašice) zbunjivale kad bi same ostale s njime, da li je muško ili žensko, da li da mu se sklone s puta ili pozdrave, tu zbunjenost je Nikola koristio i vukao ih u.... kukuruze; sledećih godina po selu se nešto namnožilo dece koja liče na Nikolu, strini to nije smetalo, kad bi takvu decu srela davala bi im šećera (kad su se njihove majke častile, da se časte i oni)

DANI CRVENOG SLjEZA

1. Dječak s tavana- mladi pisac, zajedno sa nekim svojim rođakom, otkrio je stari tavan u ujakovoj kući; priča kako su tamo provodili skoro svaku jesen, istraživajući tavan, tamo su našli polomljene alatke, ratne dopise, obična pisma, pa i ljubavna pisma njihovij roditelja, strina, ujaka, tetaka.... - vreme prolazi, a Branko i dalje ide na tavan i razgleda, dok je njegov rođak zabio glavu u knjige- četrdeset druge u leto, bombardovanjem su srušili ujakovu kuću, Branko stoji i muklo gleda u ostatke tavana, dok njegov rođak puca iz mitraljeza na neprijateljske avione2. Bombaši pred muzejom- ratuje se, glavnokomandujući zove komandanta Mikana, da mu objasni kako će o šta dalje, kaže mu da skupi bombaše i da sa prbiju u medresu, međutim Mikan ne zna šta je medresa, gde se nalazi i kako izgleda- zatim mu kaže da drugu grupu bombaša pošalje na muzej, no Mikan ne zna ni šta je muzej, ovaj mu objašnjava da je to kuća gde se čuvaju stare stvari, Mikan misli da je to starinarnica, gde se pored starih stvari nalaze i kradene i mogu se baš jeftino kupiti- onda mu glavnokomandujući kaže da iza muzeja, u lapidarijumu se nalazi još jedan odred neprijatelja koji moraju savladati, Mikan ga pita:"Šta ti je to laprdarijum, rugaš li se ti?", ovaj mu umorno odgovara da će ga odmah posle rata poslati u školu, bar na 4 godine ("Daće bog, pa ću ja prije poginuti.")- Mikan razgovara sa vođom prve bombaške grupe, kaže mu da uzme bocu sa benzinom i šibicom zapali čep i da baci pravo u prozor, momak mu odgovara da ne zna da se koristi šibicama, kod njega kod kuće, ugarkom pale vatru, ako ne svojim, onda komšijskim; Mikan mu pokazuje kako da zapali šibicu,a li ovom to nikako ne uspeva, na kraju mu Mikan kaže da će ga po završetku rata poslati pravo u školu

3. Orasi- opet rat i kolona vojnika pešači nekuda, u toj koloni našao se neki čiča, koji je primetio da je čitav, utabani put posut ljuskama od oraha, zanima ga ko li je pojeo toliko orahe, vojnik do njega zaključuje kako to mora da su Krajišnici; seti se čiča kako je pre nekid an pročitao u izveštaju da su kod pada Prnjavora zaplenili dva vagona oraha i da su oni namenjeni partizanskim ranjenicima... "Zar da pojedi orahe namenjene ranjenicima?!", čiču je to prilično razljutilo- kad su stigli do nekog uskog mostića, vojnici su se okupili oko reke i čiči tada upade u oči neki krupan, kosmat mitraljezac - Krajišnik; čiča mu odmah priđe i poče da ge zapitkuje šta mu je to u rancu - municija za šarac, a šta mu je to u torbici - orasi! čiča ga odmah poče napadati kako pljačka, kako ga nije sramota da uzima od ranjenika, kako mu ih nije žao, krajišnik mu odgovara da su njima, krajiškoj deci, orasi bula najveća poslastica, kad im dođe neka rođaka u goste, svakom detetu obavezno da šaku oraha i to mu je najlepši poklon na svetu (voli čovek!) i kad su u Prnjavoru zaplenili ona dva vagona, svi Krajišnici su jurnuli na orase, nije moago da odoli.

Uopšteno o zbirci "Bašta sljezove boje"

Knjiga je podeljena u dve celine: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza". Postoje ukupno 54 priče (zanimljivo je primetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vreme kada je knjiga objavljena on je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo delo Ćopić je posvetio svom drugu iz detinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumevanje dela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samoga dela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svetu, i da se iz dana u dan još umnožavaju po svetu "crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri". Pisac se toj zlosutnoj slici sveta suprotstavlja onim čime može: pisanom rečju i pri&269;ama o ljudskoj dobroti, pričom o jednoj bašti sljezove boje, pričama o dobrim starcima i zanesenim dečacima iz doba svog detinjstva. Takvo detinjstvo postaje njegovo bekstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.Ciklus "Jutra plavog sljeza" posvećen je ranom detinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.U ciklusu "Dani crvenog sljeza", koji većim delom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u poslednjoj priči ove zbirke, "Zatočnik", u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.Ove dve boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovekovog života.