RIJEKA, JAnuAR 2015.

203

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

list za svu

d jecu

uTEMEQILA TATJAnA OLu

IĆ MuSIĆ 1994.

4 Kquč 6 Kquč (priča) 8 Priča o Božiću10 Stevan Sremac12 Sveti Sava13 Manastir Gandzasar14 Zašto15 Rastko Nemawić16 Tršić18 Kraqevina Holandija20 Zuzuko22 Znam latinicu, učim ćirilicu24 Svoja rupa (strip)26 Ekologija: Životiwe na cesti28 Nebojša Glogovac30 Zorgaf Longin31 Kviz32 Za tebe i za...34 Predstavqamo...38 Maštom, rukom...40 Mala galerija42 Veliki odmor43 Web-zanimacije44 Čipko

SADRŽAJ

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci,

Konačno je došla nova godina. A počela je odlično, praznicima. Ovaj snijeg je dobrodošao, skijawe, sawkawe, grudawe, klizawe, prava uživancija. No, i to je prošlo, pa ste već u školskim klupama. To znači – opet učewe, čitawe lektire, ocjene. Si-gurni smo da ste donijeli, kao i svi, neke odluke za ovu 2015. godinu. Vjerojatno se neke odnose i na školu i ocjene. Važno je da se sada na početku drugog polugodišta više potrudite, učite, da poč-nete s dobrim ocjenama. I mi ćemo se potruditi da budemo boqi i zanimqiviji. U tome i vi možete pomoći. Čekamo vaše crteže, pjesme i priče. Bilo je sigurno zanimqivih doživqaja na praznicima, pa ih podijelite s nama.I, na kraju, nadamo se da će se vaše žeqe, što ste ih požeqeli u novogodišwoj noći ostvariti.

Vaša Bijela pčela

4 Bijela p^ela

Pietro Perugino, Predaja ključeva, detalj

Joshua Reynolds, Lord Heathfield pred Gibraltarom

Znak (o)vlasti

Rimski bog Janus imao je dvostruko lice. Bio je čuvar ključeva svih postojeć ih vrata i

upravljao svim putevima. Njegovo dvostruko božansko lice povezano je s dvostrukom ulogom ključa – otvaranjem i zatva-ranjem, otključavanjem i zaključavanjem. Iz mita o bogu Janu-su može se iščitati simbolika ključa. Jer, držati u rukama ključ značilo je posjedovati vlast; gospodariti i zapovijedati. Onom, tko ima ključ, pripada mu i mudrost, i znanje, i uspjeh.Ključ je simbol tajne koju valja otkriti, zagonetke koju valja riješiti. On je bljesak prosvjetljenja i otkrića.

Hvalospjev pobjedi

Hristos, u društvu apostola i pred okupljanim građanima, sv. Petru svečano dodjeljuje ključeve Kra-ljevstva Nebeskog. Tako sv. Petar postaje čuvar rajskih vrata.Motiv predaje ključeva u slikar-stvu često se ponavljao. No slika majstora Pjetra Peruđina zaslužu-je posebnu pažnju zbog načina na koji je naslikan svaki lik uzviše-nog događaja, njihova živopisna odjeća, njihova otmjena kretnja i pokret ruku. Peruđino je volio mekane i profinjene linije i ljupke tonove. On je znalački koristio boje koje su bile zaštitni znak njegova načina slikanja.Dva ključa postali su simboli vlasti. Vlast ključeva prisvojila je i crkva. Srebrni i zlatni ključ ima papinski grb.

4 Bijela p^ela

kljuc�

Nakon duge opsade, na-šavši se u snažnom obru-ču španskih kopljanika, bedemi flandrijskog grada Brede morali su da popu-ste. Predaja ključeva, kao simboličkog znaka pre-daje grada, izvršena je na prostranoj ravnici koja je preplavljena visoko uzdi-gnutim kopljima pobjed-ničke vojske. Nasuprot njoj naslikana su kratka, skrušeno spuštena koplja poraženih. Slikajući ovaj prizor Diego Velaskez nastojao je da uveliča svoje zemljake i njihovu pobjedu, No, usprkos tom ograničenju, Velaskez je naslikao živo i snažno djelo. On je prizor obasjao prozirnim i sjajnim svjetlom neba po kome plove razbijeni oblaci, dok u ravnici stupaju trupe, vijore zastave, vide se koplja, konji…

simbol vlasti

Britanski lord, vojničkog držanja, zapovjednik je engleskih trupa na poluostrvu Gibraltar. Odlučan izraz lordovog lica i ključ što ga drži u ruci, znaci su (o)vlasti što ga ima guverner na posjedu od velikog značaja. Lice lorda prikazano je izuzetno vjerno kako bi izrazilo pouzdanu narav i sposobnost. Portret britanskog heroja, koji je godinama odolijevao opsadi nadmoćnog neprijatelja, naslikao je slavni Džošua Rejnolds. On je junačku lordovu glavu okružio kovitlacima dima i paljevine.

Diego Velazquez, Predaja Brede, detalj

5Bijela p^ela

Salvador Dali, Nadrealistički plakat

Milivoje Bogosavljević, Počasni ključ "Milivoje Živanović"

Svežanj ključeva pokraj igračice i neodređeni plosnati oblici stvaraju utisak snage i pokretljivosti. Fernan Leže bio je sklon slikanju protur-ječnih predmeta, ali je volio da onu budu sastavni dio cjeline. Snagu svog izraza Leže je crpio iz strogosti crteže i živosti boja. Oštrina i jednostavnost, tono-vi žutozelene, plavo-sive, smeđe, mrke i crne bila su osnovna sredstva razmišljanja ovog slikara koji je djelomočno pripa-dao krugu kubista.Ležejeve slike, naro-čito one iz kasnijeg razdoblja stvaranja, odišu zdravljem i ve-drinom.

Počasni ključ pozorišta iz Požarevca sjećanje je na velikana srpskog glumišta Milivoja Živanovića, koji je u svojoj bogatoj karijeri odigrao oko 400 uloga: neza-boravnog Jegora Buliševa Maksima Gorkog, Agatona Branislava Nušića, kralja Lira Viljem Šekspira. Ključ je izradio je u sitnoj plastici vajar i slikar Milivoje Bogo-savljević. On je znane obrise glumčevog lica utisnuo u brončani ključ jednostavnom i dobrom modelacijom. Portret u reljefu nosi obilježje glumčeve ličnosti, njegove duboko osjećajne prirode.Počasni kjluč dodjeljuje se predsjedniku žirija u vrije-me glumačkih svečanosti “Milivoje Živanović”.

proturječnost predmeta

ključ raZumjevanja

plakat jednog genija

5Bijela p^ela

Vrata poezije, jedno od najstarijih i najzapaženijih djela Ladislava Šošterića, otkrivaju svu ljepo-tu umjetničkih snova i slikarevu ranu ljubav prema nadrealizmu. Trideset godina kasnije Šošterić će da naslika minijaturu na kojoj se goropadno rasprostire masivni ključ. Uz njega stajat će i staklen-ka. Na tamnoj pozadini umjetnik je još prikazao slikarsko platno sa motivima starog zdanja.Nezgrapni ključ izaziva nedoumi-cu: da li on zatvara, ili, i dalje otvara "vrata poezije"?

sjećanje na glumca

Stasiti brkati atleta zavrnutih no-gavica, ponosno stoji u procjepu zemlje. Jednom nogom nemilosrd-no je zgazio krticu. U procjepu se nalaze šupljine; u jednoj je smje-šten sićušan lik žene, a u drugoj je velikim slovima ispisano: DALI.To je sadržaj slike – plakata istin-skog propovjednika nadrealistič-kog pokreta, samoproglašenog genija, Salvadora Dalija, koji je htio da postane vođa nadrealista.Naslikani ključ tumač je njegovih že-lja i njegovog slikarskog programa.

Ladislav Šošterić, Stari ključ

Fernand Leger, Igračica sa ključevima

LAZALAZIĆ

Kquč uspeha (dragi moji, dajem vam na znawe) to je vedro, lako, čilo – rano ustajawe! Otkqučajte dveri zore! Na sva vrata i prozore pustite dah poqa! To i nije novost neka – kquč sreće je za čoveka rad! Smeh! Dobra voqa.„Zakqučan si u mom srcu, ne možeš izaći, kqučeve sam izgubila, ne mogu ih naći!…“ Kad pred zamak tajni stupiš, moraš hrabrost da prikupiš, da kucneš zvekirom: kapije se pred lepotom i pred žeqom za životom otvaraju širom…S notnim kqučem u nedrima jači si od briga. Lakše ti je ako voliš Bramsa, Lista, Griga…I Dominigo Plasido do re mi fa so la si do vežba svakog dana! Zato mu je, s puno vere, dala zlatni kquč Opere publika zahvalna…Lopov s teškim kalauzom u stan tuđi rupi. „Daj,“ veli „sad još da šmugnem, da kroz ovaj prozor strugnem i da se izvučem.“ Ali, hoćeš! Istog časa na policiju nabasa! Nađe se pod kqučem.U buvari naš Drpislav siguran je barem. Po ceo dan igra karte sa svojim kqučarem. Dok zatvorske dane broji, može da se ospokoji i na miru spava. Je li tako? Kapija se tu svakako dobro zakqučava.Kqučevi se negde cene više, negde mawe.Niko jače kquč ne qubi od slavnog Kir Jawe! U kovčegu seferine, srebro, zlato i cekine čuva stari Cici. Dom se ruši, buja trava, a u štali kow crkava prokletom tvrdici!Kquč o pasu vazda nosi pleme Harpagona, kquč od kuće, od predsobqa, podruma, salona, kquč od trapa i sušare, i tavana i košare, i špajza, naravno.Kquč od šupe, kokošiwca i krletke kanarinca zanemelog davno…Jednom, vrlo gladan, sede Robinzon da ruča.Kad konzervu uze, vide: nema za wu kquča! A što da mu kida nerve bedni kqučić za konzerve, ćorava mu strana!

Kquč

7Bijela p^ela Ilu

stro

vala

: Pet

ra K

ožar

Tu mu rastu ispred nosa tone urmi i kokosa i slatkih banana!Ko se mršti, kuwa, brine, ćuti, gunđa dovek, ko živi bez prijateqa – zakqučan je čovek… Daj mi čoveka što nije strasti rob, što sa vedrije strane život shvata, otvorenog daj mi druga i u srcu nosiću ga k'o rođenog brata.

Priča o BožićuU ponoć otvori se nebo. Anđeli zaljuljaju zvona. Ljudi se prenu, kao probuđe-ni iz sna. Srca im radosno za-trepere, sva skupa, kao latice jednog, istog, veličanstvenog cvijeta, usred koga sja sunce ljubavi – Isus.Ljube se i grle, čestitajući jed-ni drugima praznik Hristovog rođenja. Osjećaju, napokon, da su svi oni, zaista, rod rođeni. Sjenke nepovjerenja, zlovolje, zavisti, zloće, koje su, možda, pale među njih, zamaglivši im vid, u tome svetom času, tope se kao led na sucu – reče baka i nasmiješi se.Kako je to moguće? – upita Luka, zbunjen.Moguće je – reče baka – jer svi mi, duboko u našim srcima, nosimo sjećanje na raj, naš božanski zavičaj, u kome su ži-vjeli praotac Adam i pramajka Eva, praroditelji čovječanstva.Ali, rekla si da je tamo bila zmija! – trgne se Luka.Da – reče baka, zaklimavši glavom. – Bila je tamo i uživa-la u tom prekrasnom vrtu.A zašto? – upita Luka, namr-šten.Bog zna – reče baka, uzdah-nuvši. – Možda zato da bi is-pitao srca svojih stvorenja, da provjeri jesu li zbilja dostoj-na da žive u krasoti, bez briga, muka, bola i suza?

Oni su htjeli probati tu jabu-ku… – započne Luka i stane. Odmahne rukom, pa doda: – Onda su zauvijek izbačeni iz raja! Ne zauvijek – reče baka. – Jed-nog dana…Kad? – prekine je unuk, nestr-pljiv.Moramo se još mnogo truditi – reče baka. – Svaki dan po-stavljaju nam se pitanja, na koja treba naći prave odgovo-re, i zadaci koje treba izvršiti.Kao u školi, samo bez raspu-sta? – poskoči Luka. – To nije lako…Nije – složi se baka. – No, ne treba se obeshrabrivati. Ni-smo sami. Bog nam je dao Bo-žić. Da nas podsjeti ko smo i pomogne nam da lakše nađe-mo put…Pa, ko smo, ustvari? – upadne joj u riječ Luka.Ljudi – reče baka i nasmiješi se. – Božja djeca!I Božić nas na to podsjeća? – upita Luka i zamisli se. – Ipak, čim prođe, svi to zaborave!Ne baš svi – reče baka, po-milovavši ga po kosi… Neki se sjećaju i, svojim riječima i djelima, pomažu drugima da se sjete. Voljela bih da i ti bu-deš jedan od njih. Što je više onih koji ne zaboravljaju, Ze-mlja će prije postati ono što, ustvari, jest – Božji vrt!

Božićna zvona

Ilustr

ovao

: Sve

n K

ovač

ević

božićna zvona veselo bruje,kroz noć zimsku odjekuje -

bim-bam-bom,bim-bam-bom -

anđelska se pjesma čuje,srce srcu poručuje -

bim-bam-bom,bim-bam bom -

Isus Hrist – ljubav sama,rodio se među nama -

bim-bam-bombim-bam-bom –

svjetlost zemlju obasjala,nesta tama s utvarama -

bim-bam-bombim-bam-bom!

Sonja Krstanović

10 Bijela p^ela

Pripremio: RAtKo ReLI]

Stevan Sremac(1855 – 1906)

ki mučenik".U svojim djelima Sremac sli-ka savremeni stvarni život Niša i malih srpskih mjesta i po tome se razlikuje od svojih prethodnika koji su pretežno opisivali seoski život, i to uqepšano, idilično. U we-govim se radovima redaju ra-zni likovi seqaka, trgovaca, činovnika, intelektualaca, popova, kafexija, propalica, prosjaka, lopova, pijanica…Prikazujući ličnosti i druš-tvena događawa svoga vremena Sremac ne ulazi u dubqa opi-sivawa qudskih karaktera i društvenih pojava ‡ glavna mu je namjera nasmijati čitaoca, u čemu i uspijeva. Wegova se

Sremčeva djela i danas su za-nimqiva. Neke osobine lič-nosti i događaji što ih opi-suje mogu se prepoznati i u našem vremenu.

PISAC nIšA I SRPSKIh PALAnKI

Sremac je počeo pisati kwi-ževna djela kasno, u četrdese-tim godinama života. (Prije toga, kao profesor historije, pisao je uzvišenim tonom o srpskoj prošlosti i wezinim junacima).Najpoznatiji su mu kwiževni radovi "Ivkova slava", "Pop Ćira i pop Spira", "Vukadin" i "Zona Zamfirova". Najčita-nije su mu pripovijetke: "Pu-tujuće društvo", "Kir. Geras", "Česna starina", "Buri i En-glezi", "Nova godina", "Ma-ler", "Junak dana" i "Politič-

"Bio si plemenit, jer veseqe je ono što dušu oplemewuje"

(A.G.Matoš)

Sremac je jedan od najboqih srpskih humorista i istinski pisac realista. To potvrđuju mnoga wegova djela u kojima je prikazao qude koje je poznavao

PISAC SRPSKIh PALAnKIi događaji kojima je najčešće svjedočio. Likove i zbivawa je često začiwavao humorom, život je, gledao sa smiješne strane.

ZAPAžAO huMOR vEĆ u šKOLI

Sremac je imao izuzetan dar zapažawa. Primjećivao je šaqive pojedinosti koje dru-gi nisu uočavali. Takvu je osobinu pokazao još u škol-skim klupama, o čemu govori wegov prijateq Sreten Pa-šić: "Sremčev humor počeo se oštriti najpre na našim školskim drugovima, kojih je tada bilo iz celog Srpstva…" Pašić kaže da je Sremac na oku imao naročito one ško-larce "koji su primali pomoć od drugova, a zašivali dukate u tkanice".

djela i danas prikazuju na ra-znim festivalima, naročito "Zona Zamfirova" i "Gospođa ministarka".

BuRI I EngLEZI

Ovo je jedna od najčitanijih Sremčevih pripovijedaka. Glavna je ličnost gazda Radi-sav čiju je kafanu Sremac opi-sao i dao sliku wegovog doma, zavirio u večerwe "zanimaci-je" tadašwe mladosti i upo-znao nas sa živahnim razgovo-rom sa sinom Marjanom. Sve je to, dakako, obiqežio blagim humorom i zgodnim izrazima. Pripovijetka ima i svoju ak-tualnost: dodiruje i neka ta-dašwa zbivawa u svijetu.

Stevan Sremac je rođen u Sen-ti, u Bačkoj, gdje je završio osnovnu školu. Rano je ostao

11Bijela p^ela

REKLI Su

Bio je jedan od najproni-cqivijih i najradoznalijih promatrača.

Vladimir Jovičić

Sremčev je stil reqefan, slikovit i živahan.

Jovan Skerlić

Sremac otkriva istanča-nim zapažawem sasvim ose-bujan svijet qudskih slabo-sti i nastranosti.

Tvrtko Čubelić

bez roditeqa, pa je brigu o wemu preuzeo ujak Jovan Đor-đević, istaknuti javni radnik, profesor na Velikoj školi i neko vrijeme ministar. Ujak ga je doveo u Beograd gdje je završio gimnaziju i Veliku školu. Kao dobrovoqac uče-stvovao je u Srpsko-turskom ratu (1876-1878).Na wegov duhovni i politič-ki život presudno je utjecao ujak. Sremac kao profesor djelovao je u Nišu, Pirotu, a zatim se zapošqava u Beogra-du. Umro je na liječewu u So-ko-bawi. Na wegovoj sahrani bilo je mnoštvo naroda među kojima i wegovi protivnici koje je opisao u svojim kwi-ževnim radovima.

SREMčEvA RAdnA BIQEžnICA

"Mnogo je godina pravio biqeške o svemu interesan-tnom što je zapazio. Svaka zgodna šala, humoristička opaska koju je čuo ili komična situaciju koju je video, bila je istog dana zabeležena u wego-voj beležnici."(Dimitrije Vučenov)

BuRI I EngLEZI(Sličice iz srpskog života)

Ovo je priča o gazdi Radisavu, kafexiji, kojemu je u srcu mali južnoafrički narod Buri. Razgovor oca i sina koji se kasno vratio kućiTo "per-si" u razgovoru između oca i sina nije nikad dobro zna-čilo, to je Marjan iz bogatog svog iskustva znao. Uvek su posle te i takve učtivosti sledovale brutalnosti.Pa kako ste to oboleli, vaše sijatelstvo, majkin prinče?Pao sam! – prošapta Marjan, jer je znao da posle tih titula sleduju batine.A gde si to pao, blago meni?Na trotoaru.E, oće to. Oće! Sad u maju su najopasnije poledice, pa se oma-kne čoveku noga, i tada ima najviše smrtnih slučajeva! – reče gazda Radisav, pa ustade. A sin razumede dobro taj pokret, i od-mah se namesti uza zid da skloni leđa i sve što je tim pokre-tom očevim bilo ugroženo i u opasnost došlo. – Nego dosta je bilo komendije! – veli gazda Radisav. A sad odmah da mi kažeš qudski: Gde te oćopaviše i kako? Gde si se i s kim si se tuko? Govori! – grmeo je otac.Nisam se tuko!Jesi!Nisam.Šta veliš nisi? – viknu i izvuče iz mraka svež, okresan prut. Nećeš da kažeš?Oću… kazaću… kazaću odnah! – ubrza Marjan kad vide kako otac bira koju stranu pruta da upotrebi, tawu ili debqu, što je bed-nom detetu podjednako strašno i sasvim svejedno bilo.Kazuj, dakle!Igrali smo se…Gde?Na Vračaru…Šta ste se igrali?Igrali smo se rata.Srba i Turaka? A?Jok! Igrali smo se Bura i Engleza.Tukli ste se. Pa jesu li se razišli ćopavi ka ti, blago meni?Nisu!… Ja sam bio barjaktar!A bio si Orloviću Pavle! Pa?Pa se oko barjaktara nejviše tukli…A, a. Pa ti si ispo ka neki novi Katanić. Nisi dao barjak, a?Pa tako dobio kamenicu u nogu…Na čijoj si strani bio? Čiji si barjaktar bio, blago meni?Bio sam burski…E? Baš burski…Boga mi burski tata! Pitaj decu.Tvoja sreća! – reče vrteći glavom, ali odobrovoqeno otac. – a da si bio engleski, ja bi ti sad tu drugu zdravu prebio! Ajd vuci se unutra. Nasto, podaj mu negu i duplu porciju!

SvETI SAvA I STudEnICA

“Sava crkve uzdizaše na temeqima apostola i proroka…”

(Teodosije)

vi mi znamo priče o Svetom Savi i Hilan-daru, Savi i srpskoj

crkvi, Savi i srpskoj državi ‡ Sava i nacionalna prosve-ta… Međutim jedna od glav-nih priča vezanih za Svetog Savu u istoriji srpske crkve i države jeste priča o Savi i Studenici.Manastir Studenica posve-ćen je Presvetoj Bogorodici, savremenik je crkava u Pari-zu (Notr-Dam) i Kenteberi-ji u Engleskoj. Studenica je zadužbina velikog župana Stevana Nemawe (Sv. Sime-ona) podignuta sa ciqem da bude wegov mauzolej, grobni-ca, wega začetnika dinasti-je Nemawića, sredwevekovne srpske države i autokefalne, nezavisne crkve. Veza Stude-nice i Svetog Save jeste ta što je Sveti Sava ostvario očev san. Bez Savinog duha Studenica ne bi bila okosni-ca i centar srpskog politič-kog i duhovnog bića. Sveti Sava je u Studenicu do-šao iz Svete Gore i Svete ze-mqe, doneo je sa sobom mošti svoga oca Svetog Simeona i u Studenici izmirio braću.

S

12 Bijela p^ela

Baš tu u Studenici Vukan je prihvatio Stefana kao vrhov-nog vladara srpskih zemaqa. Sveti Sava je bio iguman Stu-denice (1206-1217. god.) i iz Studenice, kao glavnog crkve-nog središta tadašwe Srbi-je, Sava otpočiwe rad na osa-mostaqivawu srpske crkve. U Studenici, zahvaqujući Savinom radu, počiwe isto-rija našeg naroda, započeta kultom Nemawića. Sam Sve-

Manastir Studenica

što takve čudotvorne mošti imaš…" Prvo se stara o Stu-denici Sveti Sava kao iguman manastira a potom i kao prvi srpski arhiepiskop. Sava je odredio da centar samostalne države i nezavisne crkve bude očev grob, čudotvorne miro-točive mošti koje će objedi-niti vlast, izmiriti braću i ujediniti narod. Ovaj značaj Svetog Save i Stu-denice pomiwe nam i Savin

savremenik i protivnik Di-mitrije Homatijan. Presudni momenat u istori-ji Svetog Save i Studenice bio je 9. februar 1206. godine kada je veliki župan Stefan Nemawa (monah Simeon) sa-hrawen u Bogorodičinoj cr-kvi u Studenici. Sveti Sava će daqe u svom du-hovnom i narodnom poslu, na dobro svog naroda, sa svih svo-jih apostolskih putovawa do-nositi darove očevoj zadužbi-ni i tako Studenicu učiniti riznicom srpske sredwovekov-ne kulture, duhovnosti i poli-tičke misli. Studenički ti-pik, Savino delo, čini mana-stir Studenicu mestom počet-ka srpske istorije i crkve.

Radoš Matić

ti Sava svedoči u hrisovuqi napisanoj na zidu Studenice o podizawu Studenice izme-đu 1183-96. godine. A patri-jarh Pajsije kaže: “Veseli se, Studenice, velika crkvo,

ahvaqujući poznatom jer-menskom piscu Babkenu Simowanu, inače prija-

tequ Srbije, relativno lako sam dobio dozvolu da posetim Nagorno Karabah. Bilo je to u julu 2010. godine. U blizini manastira Gandzasar, gde sam se uputio, neprijatno su odjekiva-le detonacije. Mineri Nagorno Karabaha upravo su uklawali mine zaostale iz rata sa Azer-bejxanom. U razdobqu od 1988. do 1994. godine Jermeni su vo-dili ogorčene borbe za oslobo-đewe i nezavisnost. Jer, Nagor-no Karabah oduvek je bio jer-menski, iako ga je Staqin pri-pojio novostvorenoj sovjetskoj republici Azerbejxan. Obila-zeći ovu lepu zemqu nailazio sam na tragove borbe na svakom koraku. To i međunarodna izo-lacija Nagorno Karabaha nisu, naravno, umawili lepotu i zna-čaj wenog umetničkog i duhov-nog nasleđa.Jermenska arhitektura rela-tivno rano je stekla ugled, ve-zavši se za hrišćanstvo koje u Jermeniji ima biblijsko ute-meqewe. Navešću nekoliko primera koji to pokazuju. Kada se u Carigradu 989. godine uru-šila kupola Aja Sofije, po-zvan je jermenski arhitekta Tr-dat da to sredi. Jermeni su sa-gradili i Plavu xamiju u Ca-rigradu. Oni su veoma zasluž-ni i za stvarawe moravskog stila u srpskoj sredwovekovnoj državi, itd.Staqin je tridesetih godina 20. veka u Nagorno Karabahu zatvo-rio sve crkve, a nekima je pro-menio i namenu. Time nije uspeo da uguši duhovnost naroda. Je-dan od najupečatqivijih doka-

13Bijela p^ela

Z

maNaSTiR GaNDZaSaR

za za to je manastir Gandzasar. Gandzasar na jermenskom jeziku znači planina bogatstva. U bli-zini ima dosta rudnika srebra, ali pravo bogatstvo je upravo manastir Gandzasar posvećen svetom Jovanu Krstitequ. Manastir je građen po nalogu kneza Asana Xalala Vahtangja-na. Predvorje je sagradila wego-va žena Maikan. Gradwa je poče-la 1216., a završena 1240. godine. Po predawu u temeqe manastira položena je odsečena glava sve-tog Jovana Krstiteqa. U mana-stiru su čuvane i mošti wego-vog oca Zaharija. Ovaj značajan spomenik naročito krasi preko 200 tekstova na jermenskom jezi-ku uklesanih u zidove. Posebnu vrednost predstavqaju skulpture raspoređene po či-tavoj fasadi manastira, što je inače karakteristično za jermensku arhitekturu. Među skulpturama se izdvajaju Adam i Eva, Hrist, knez Asan kako na glavi drži model crkve, mnogo čudesnih životiwa od kojih,

posebno, dva lava pored ulaza, koji kao da čuvaju svetiwu od nepožeqnih.Nagorno Karabah je mala pla-ninska republika na Kavkazu, ali strateški veoma važna, jer ko je kontrolisao Nagorno Karabah kontrolisao je i glav-ne putne pravce koji su išli od istoka ka zapadu ili obrnuto. Na površini od 5,2 hiqade kva-dratnih kilometara živi svega oko 190.000 stanovnika. I na-seqenost je slaba, na jedan kva-dratni kilometar dolazi tri-desetak stanovnika. Na licima žiteqa Nagorno Karabaha ne vidi se gorčina izolacije (wi-hovu zemqu ne priznaje ni jed-na država na svetu). Naprotiv, vidi se optimizam i ponos. Do-voqno za život i dugovečnost. Uostalom, i čuvena skulptu-ra Mi i naše planine, koju je 1966. godine uradio vajar Sar-gis Bagdasarian, jasno simboli-še suštinu života u Nagorno Karabahu.

Milutin Dedić

d u g O v E č n I KAO PLAnInE

14 Bijela p^ela

ragi moj narode bije-lopčelski, danas ima-mo uzvišenu zadaću ‡

preletjeti životni put Ras-

d

RASTKO nEMAWIĆ nA vRATIMA nAROdA

Pi{e: JovAn SAvI^In PRIcA

Zašto se djetetu buše uši

U naše vrijeme buše se zato da bi moglo nositi minđuše, osobito ako je dijete žensko.Kod primitivnih naroda muš-karci nose minđuše kao i žene. U takozvanom civili-ziranom svijetu minđuše nose razni muzičari i drugi “otka-čeni” umjetnici.Nas zanima kakvo je porijeklo ovog običaja? Porijeklo vaqa potražiti u dalekoj prošlo-sti. Bušewe, odnosno zasije-cawe uha i puštawe krvi iz wega, predstavqa zamjenu za qudsku žrtvu koja se prinosi božanstvu ili dušama preda-ka kako bi se djetetu pribavi-la wihova zaštita.Minđuša u uhu bila je amaj-lija koja je dijete branila od nečistih. Uši su bušene kao sredstvo protiv smrti djece u porodicama koje su imale samo jedno dijete (ćerku ili sina) i trpjele strah od izu-mirawa.

Zašto ne povući mačka za rep?

U vjerovawu davnih Egipćana mačka je bila božanskog po-rijekla. U našem narodu sve donedavna vjerovalo se da se u običnim mačkama nastawuju razni duhovi, a u crne đavoli i vještice.Izraz “povući mačka za rep” upotrebqava se za onoga koji je sam svojom krivwom izazvao nevoqu jer je naqutio đavola koji boravi u crnoj mački.Prema tome, i oni “junaci” što na sportskim susretima barataju bakqama i buzdovani-ma vuku golemog mačka za rep i vraćaju se u duboku prošlost mraka i nerazuma.

ZAšTO

narodu postoji uzreči-ca: “Svako zašto ima svoje zato.” Lijepo je

to smišqeno i rečeno, ali ostaje pitawe; da li je u sva-kom "zato" izrečena istina?

u

Vratićemo se u prošlost kada je postojao običaj da đak koji je odgovorio na učiteqevo pi-tawe ide od klupe do klupe i vuče za uši one kojima je bilo postavqeno pitawe, a oni nisu znali odgovor. Ovaj obi-čaj liči na kaznu zbog nenau-čene lekcije. Bilo je i takvih slučajeva, ali wegov nastav-nik nema veze sa kažwavawem nego s vjerovawem da se razum i pamćewe nalaze u ušima.Tragove ovoga vjerovawa nala-zimo kod Grka i Rimqana gdje su svjedoci, prije nego što će dati neki iskaz pred sudom, bili vučeni za uvo kako bi se dobro sjetili što treba da kažu.Postojao je običaj da otac kad na samrti ostavqa sinu imawe, sazove prijateqe i susjede kao svjedoke, priziva sina, povlači ga za uvo i saop-štava odluku da je od tog tre-nutka sin gospodar i vlasnik kuće sa svim gospodarstvom.

tka Nemawića, Svetog Save, prvog arhiepiskopa srpskog, koji je svojim božanstvenim djelom uzvisio srpski narod.Rastko Nemawić, sin župa-na srpskog Stefana Nemawe, rođen je 1175.godine. Od rane mladosti težio je duhovnom životu.Zamonašio se u Svetoj Gori. Prešao je put duhovnog uzdi-zawa do savršenstva. Postao je prvi srpski arhiepiskop. Zajedno sa ocem Stefanom Ne-mawom u samostalnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi podigli su manastir Hilandar, zatim druge manastire, crkve i ško-le širom Srbije.Putovao je dva puta u Svetu Zemqu, mirio svoju braću za-vađenu oko vlasti i Srbe za-vađene sa susjedima. Organi-

15Bijela p^ela

zirao je srpsku crkvu, državu u kulturu.Unosio je mir među balkanske narode zbog čega je bio voqen i poštovan, čuvan svetosavskim duhom srpski narod je pretra-jao vjekovima, iako se nalazio na veoma nepovoqnom mjestu, "sudaru" Istoka i Zapada.Sveti Sava je umro u Trnovu, Bugarska, na Bogojavqewe 1236. godine. Tako smo stigli do kraja zemaqskog puta Svetog Save.Krenimo Sunčevim kolima na vidikovac svjetlosti i quba-vi na koji je Sveti Sava upu-tio i izveo srpski narod. Oko petnaest vjekova Srbi žive

RASTKO nEMAWIĆ nA vRATIMA nAROdA

15Bijela p^ela

na prostoru središweg dije-la Balkanskog poluotoka. Taj prostor od davnina nosi naziv CATENA MUNDI, odnosno VRA-TA NARODA, jer predstavqa

glavnu spojnicu Evrope s Azi-jom, kao "kamen međaš" između Istoka i Zapada. Zato je Sveti Sava, davne 1221. godine rekao: "Mi smo Srbi

sudbinom predodređeni da bu-demo istok zapadu, i zapad isto-ku." A pjesma ovako kazuje:

Ni kamenu nije svud jednakoNajteže je kamenu međašuSvako češe a niko ne gladiSvako čupa a niko ne sadiPreko wega prelamaju snaguRawavaju, rane ne vidajuna licu mu tuče dube boreZijevqe zemqa dok ga ne zaore.

Narod je u liku Svetog Save oživio moći paganskih do-brotvora i čarobwaka.Zato se Svetiteq uvijek po-javquje kad je najteže kako bi pomogao, izbavio i spasio zate-čene u nevoqi. Wegove su moći neograničene, a voqa i qubav da pomogne beskrajne. On je uvijek na strani istine i qubavi...Sveti Sava pomiče gore, otva-ra izvore, smrtne vida, mrtve vaskrsava, svijetli vjerom i na-dom, primjerom i besjedom da je dobro djelom činiti dobrotu.Sveti Sava je prisutan u na-šim svetim kwigama, u dje-lima narodnih pjesnika, pri-povjedača i besjednika, kao i u djelima potpisanih stvarala-ca. Uvijek, i na svakom mjestu i u svakoj prigodi, suprotan je silama mraka. Ne bori se wihovim oružjem, već mudrom besjedom, umijećem i znawem; tihanim svjetlom spoznaje i blaženim činom praštawa.Snaga duha Svetog Save vjeko-vima čisti i napaja naša srca, oči, um i ruke. On je uzvišeni Otac naše duhovnosti; naj-sjajnija luča našeg prosvje-titeqstva.Krsna slava "Prosvjete".

J. S. Prica

polumraku brvnare pokrive-ne šindrom, s prozorčetom i ognjištem na sredini, dugo se

porađa žena. Sobom se pronose nje-ni prigušeni krici pre nego što će ko-načno roditi bebu. Muško, ponosno kažu porodilji dve žene. I jedna pred ikonom počinje da se moli Bogu za novorođenče, a u drugom uglu dru-ga baje, obe u želji da mu obezbede srećan život. Jer u kući Stefanovića već je desetoro dece ugledalo svet, ali nije preživelo. Zato dečak dobi-ja strašno ime, od kog beže sva zla ovog sveta: Vuk. Majka Jegda, devo-jačko Zrnić, sledeće noći sanja kako dečaku plete čarape; dobar znak, loš znak? Molilja joj tumači: stići će daleko! Taj će se san obistiniti.Godina je 1787, vek osamnaesti, Sr-bija pod Turcima. A muška beba je potonji reformator srpskog jezika, sakupljač i zapisivač narodnih pe-sama uz gusle, veliki putnik, pro-moter narodnog stvaralaštva, reč-nika, zagovornik narodskog jezika, prevodilac Novog zaveta. Beba je, glavom i turskim fesom koji neće skidati - Vuk Stefanović Karadžić. On je potom, za 77 godina strašnog

UTršić

Piše: Milena Dražić

16 Bijela p^ela

i blistavog života, preturio mnogo nedaća, ispio gorskih pilula, odbija-nja, ali neizrecivo više neizbrisivih uspeha za priznavanje srpskog na-rodnog stvaralaštva i srpske kulture po svetu. Smatra se genijem, koji je krenuo iz malenog Tršića i u svojoj misiji stigao do velikih prestonica na istoku i zapadu Evrope. Stigao je do Getea i mnogih svetskih ljudi koji su se divili seljačetu, još i sa bolesnom nogom savijenom u kolenu, koje je, uz pomoć štapa, osvojilo svet. I smi-slio jedinu fonetsku azbuku na sve-tu, u kojoj svaki glas ima svoj znak, a sve pod geslom “Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano”. Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića Čotrića, jedinog pisme-nog čoveka u kraju. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali ga nije završio zbog bolesti. Školovanje na-stavlja u manastiru Tronoši, a kako ga tamo nisu učili slovima već čuva-nju koza, otac ga vraća kući. Čitavo detinjstvo mu je vezano za Tršić."Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao i zato mi se čini da na svijetu nema ljepše zemlje od Srbije i ljepšeg me-sta od Tršića”, govorio je Vuk.Vremenom je Vukov Tršić za Srbe postao ono što je Stratford na Ejvnu za Britance, Vajmar za Nemce, Jasna Poljana za Ruse – kao mesta rođenja i stvaranja najvećih narodnih umo-va, Šekspira, Getea, Tolstoja.Prvi podaci o naselju Tršiću ostali su s početka 16. veka, ali tu nema

ni reči o tome kako je Tršić dobio ime. Posle Austrijsko-turskog rata, od 1739. godine selo je bilo gotovo nenaseljeno. Tek su polovinom 18. veka počele s juga, iz današnje Crne Gore i Hercegovine, da pristižu na ove prostore porodice. Na primer, Josip Bandul, deda Vuka Karadžića, doselio se iz Hercegovine u Jadar s kompletnom familijom u strahu od turske odmazde. Tu je sagradio kuću pletaru na vrhu sela Tršića, u senci brda pokrivenih šumom. Prvi srpski ustanak 1804. ostavio je tra-ga i na Tršiću; kuća Stefanovića Ka-radžića paljena je deset puta i ognji-šte prepuštano ljudskom nemaru. I, šta je danas, osim pastoralnih brežuljaka, gustih šuma, bistre reke Žeravije, ostalo od te uzbudljive ži-vosti i prirodne lepote, u Tršiću i oko njega, od Jadra kao srca Srbije i srpskog jezika?Odgovor zavisi od toga kada ste po-slednji put bili u Jadru, u Tršiću. Naj-pre na ekskurziji kao gimnazijalka, potom kao studentkinja Filološkog fakulteta i nadalje mnogo puta kao novinar, pratila sam događaje u Trši-ću. Od prvog, najstarijeg utiska, ne

17Bijela p^ela

mestu. Krst i dalje stoji kao dokaz gde je bila stara kuća. A rekonstrui-sana je prava, tipična kuća tog doba u Srbiji. To je dvodelna brvnara, is-pod koje je podrum, a strmi krov pokriven je šindrom. Kuća ima jed-no odelenje. Ima i otvoreno ognji-šte, a od ljudi u Tršiću sakupljano je pokućstvo, kao i posuđe, sve iz Vukovog vremena. U sobi su jedan krevet, sto, klupa, ikone i poznati Vukov portret koji je naslikao Pavel Đurković. Posle prve akcije rekontruisanja kul-ture Srbije 18. i 19. veka na mestu Vukovog rođenja, što su inicirali i ostvarili Vukovi poštovaoci i člano-

primetiti autentično obnovljene se-oske simbole Srbije osamnaestog i devetnaestog veka. Narodno gra-diteljstvo, s kojim se ovde živelo stolećima, zvanično se obnavlja od 1933. godine, i to od priloga Vuko-vih poštovalaca. U ovom arhaičnom pejzažu opet stoje vajati, kačare, ambari i koševi za kukuruz, kuće s podrumima ili tavanima, magaze, mlekare, vodenice…Ta godina, 1933, posebno je zna-čajna. Tada je počelo obnavljanje rodne kuće Vuka Karadžića, po ugledu na najstarije kuće u Tršiću i celom Jadru. Misao ove obnove bila je da se sačuva uspomena na Vuka i njegovo delo, kao i da se podigne spomenik narodnom neimarstvu, muzej pod nebom. U tom trenutku ono što je sagrađeno bilo je najve-ći muzej pod vedrim nebom u celoj Evropi i začetak duhovnog rodo-slova Tršića kao Vukovog rodnog mesta.Današnja je kuća Vuka Karadžića, mada su je Turci spaljivali deset puta, ipak sagrađena na pravoj lo-kaciji, jer su dvojica komšija napra-vila i ukopala drveni krst na njenom

Vukov sabor. Ministarstvo prosve-te krajem maja ovde organizuje republičko takmičenje iz srpskog jezika i jezičke kulture za učenike sedmog i osmog razreda osnovnih i svih razreda srednjih škola iz Srbi-je. To unapređuje ovaj spomenik u kulturno-istorijsku celinu. A putem izgrađenim od Tršića do manastira Tronoša počinje da se crta mapa prvih Vukovih koraka na putu opi-smenjavanja.Vreme nije ugrozilo ovaj kompleks sa 35 zaštićenih objekata, kao što ga nisu ugrozili ni Tršićani, koji su se dali na seoski turizam. Nude ljudima aktivan odmor, zanimljive starine, Dositejev muzej, udoban smeštaj, vožnje biciklom, uživanja u lokalnoj kuhinji. To je počelo da vraća ljude natrag u Tršić, te ih sada ima više od 1.100. U okviru Centra za kulturu „Vuk Karadžić“ otvoreni su Muzej jezi-ka, Muzej Jadra, stalna postavka slika velikog slikara iz susedne Lo-znice Miće Popovića, kao i njegove supruge Vere Božičković, potom spomen kompleks Tekeriš, manife-stacija Dani Jovana Cvijića… Zbog toga je Evropski muzejski forum ove godine kandidovao upravo ovaj centar, uz još tri stotine sličnih evropskih institucija, za godišnju nagradu Evropskog muzeja godine. Zasluženo!

može se pobeći. Prekorači li noga u dolinu i pređe li bistre vode reke Žeravije, ulazi u magični svet proš-losti. Što ste stariji, to vam je proš-lost zanimljivija od budućnosti. U vazduhu je neka nepoznata, čudna svetlost, večnost je dohvat ruke, i sve se čini da bi svakog časa moglo da istrči ono malo žitelja Tršića, Tur-čin da zavitla sabljom, da se pojavi pleme Hercegovaca iz 17. veka, ili se sretne skromni iskušenik manastira Tronoše.Sa dobrim zakašnjenjem, mada ne nenadoknadivo kasno, Tršić je po-čeo da pažljivo rekonstruiše proš-lost. Svaki namernik će ovde najpre

vi udruženja Podrinaca i Šabačke narodne knjižnice, godine 1964. studenti na omladinskoj radnoj ak-ciji “Tršić 64”, u neposrednoj blizini kuće dižu amfiteatar sa pozorni-com. Tako su se otvorile prilike da se pred Vukovom kućom organizuju predstave, koncerti, resitali, pozo-rišne predstave i druga dešavanja. Od tada se u Tršiću svakog septem-bra organizuju Vukov sabor i Đački

(zavrteo: Igor Kolarov)

* Kraljevina Holandija se nalazi u severozapadnoj Evropi; na zapadu i severu izlazi na Severno more.

Površina: 41.526 km2

Broj stanovnika: 16.850.400Službeni jezik: holandskiDržavno uređenje: višestranačka konstitutivna monarhija s dvodomnim parlamentomEtnički sastav: Holanđani 95,8%, Turci 1,2%, Marokanci 0,9%, Nemci 0,3%, ostali 1,8%Dužina kopnene granice: 1.027 km

* Cela provincija Flevoland (i još neki delovi Holandije) nastala je isušivanjem mora.* Više od

¼ Holandije je niže od nivoa mora, a oko polovine teritorije nal-azi se ispod jednog metra nadmorske visine.

* Glavna holandska luka Roterdam najveća je luka na svetu.

Valuta: evro = 100 centiVerska pripadnost: rimokatolici 31%, reformisti 21%, muslimani 4,4%, ostali 43,6%

Klompe su dio folklora

* Holandija nema jedinstven glavni grad. Sedište kralja, vlade i većine ambasada nalaze se u Hagu, ali vladar polaže zakletvu u Amsterdamu.

KRALJEVINAHOLANDIJA

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

Holandija je zemlja vjetrenjača i tulipana

Narančasta boja kao znak identiteta

Holandski igrači i njihova nogometna reprezentacija među najpoznatijima su na svijetu

Veći gradovi: Roterdam (620.000), Hag (510.00), Utreht (270.250)

Glavni grad: Amsterdam (820.000)

* Glavna holandska luka Roterdam najveća je luka na svetu.

Roterdam iz1895. godina

* Statistički, Holanđani su jedan od najviših naroda na svetu – u proseku su muškarci visoki 1,81 m, a žene 1,68 m.

Slavna pomorska tradicija

* Holandija je jedna od 4 konstitutivne države Kraljevine

Holandije – ostale 3 su: Aruba, Kurasao i Sveti Martin.

Van Gogh je također jedan od najpoznatijih slikara, a koji u životu nije prodao nijednu sliku.

Noćna sraža koju je naslikao Rembrandtvan Rijn je nacionalnoblago Ana Frank je pisala

svoj dnevnik sve dok nije odvedena u koncetracijski logor u dobi od 16 godina

* U Prvom svetskom ratu Holandija je bila neutral-na; u Drugom svetskom ratu bila je okupi-rana od strane fašističke Nemačke.

ZDRAvKo ZUPAn

20 Bijela p^ela

ZUZUKO

21Bijela p^ela 21Bijela p^ela

22 Bijela p^ela

23Bijela p^ela 23Bijela p^ela

24 Bijela p^ela

25Bijela p^ela

Životinje rijetko šetaju ulicom ili cestom kao što to čine ljudi, ali zato go-tovo sve, od mrava do

Pripremio: V. RaDOSaVLJeVIć

26 Bijela p^ela

Areka je vrsta palme koja raste kao drvo u tropskim predjelima, ali može da se uzgaja i kao sobna biljka, u saksijama, po cijelom svijetu. Iako kao i sve druge palme areka ima sitne i neugledne cvjetove, zbog svojih vječnozelenih dugih i lepezastih listova djeluje vrlo ukrasno. Treba je samo čuvati od direktnog sunca, radovno zalijevati i vlažiti zemlju u kojoj raste.

aReKa

to vrlo opasno i da mogu stradati, ali i zbog toga što su ljudi izgradili ceste na njihovom staništu gdje su navikle šetati i prela-ziti kako žele. Životinje izlaze na ceste i prelaze preko njih kao da ne vide automobile koji jure nji-ma, ili ih možda i vide, ali ne znaju da su vrlo opasni

nja: "Životinje na cesti".No, bilo kako bilo, tih stra-danja i sudara s vozilima ima svakog dana sve više. U njima manje životinje, ježevi, lisice, pa čak i po-neka ptica, najčešće osta-ju na cesti, dok krupnije životinje poput jelena, veprova ili srna, najčešće

ŽIVOtINJe Na ceStI

bivaju samo ranjeni.Jedino medvjed, koji če-sto prelazi cestu, skoro uvijek prelazi sigurno. Da li prelazi cestu na pravom mjestu ili obraća pažnju na znak upozorenja vo-začima ili pak samo ima više sreće, to još nitko ne zna.

Zeleni most za siguran prelaz životinja preko autoceste

medvjeda, prelaze preko ceste, i to najjčešće na krivim mjestima. U nase-ljenim mjestima prelaze mačke i psi, a ponekad i druge domaće životinje, dok ceste izvan naselja najviše prelaze divlje ži-votinje kao što su med-vjedi, jeleni, srne, divlje svinje i druge.Zašto to životinje čine? Najprije što ne znaju da je

i da mogu i da ih usmrte. Vozači ne mogu biti krivi što im najednom pred vo-zilo iskoči srna, divlja svi-nja ili druga divljač. Čak se često događa da neka divlja životinja u namjeri da pretrči cestu udari u vozilo. Za te saobraćajne nesreće u kojima strada-vaju životinje, krivi su vo-zači voze li prebrzo ili ne poštuju znakove upozore-

ta DIVNa StVOReNJa

ZaNIMLJIVOStI

27Bijela p^ela

Dlakavi ruj malo je drvo široke krošnje čije je lišće ljeti tamnozeleno a ujesen dobiva jarku narančasto-crvenu boju. Osim lišća vrlo su lijepi i tamnocrveni plodovi zbog čega se ove biljke često uzgaja u našim rasadnicima i prodaje kao dekorativno drveće.

Koral ili koralj je nepo-mična morska životinja, pri-ljubljena za podlogu, koja je po obliku mnogo sličnija biljkama nego životinjama. Korali žive u velikim skupi-nama i često stvaraju velike koralne otoke i grebene koji su ponekad i velika smetnja u pomorskom saobraćaju. Često su vrlo lijepi i ukrasni pa se od njih izrađuju razni suveniri i dekorativni pred-meti. U Jadranu najčešće obitava lijepi koral crvene boje koji je vrlo cijenjen i od kojeg se izrađuju razni ukrasni predmeti.

Zovu me kolibri i kolibrići kažu da sam najmanji ptićna cijelom svijetuali sam zato najbolji u letu.Letim gore, letim dolje,bio star ili mlad,a najbolje letim unazad.Kažu da sam kao bumbar malia ja neću da se hvalim,ali kad su sa mnom tata i mama,težim čak i do osam grama.

KOLIBRIć

Zlatni majmuni, kojih najviše ime u jednom ki-neskom centralnom parku, nisu toliko zlatni koliko su simpatični i dobri. Ženke zlatnog majmuna poznate su i po tome što najbrižlji-vije čuvaju svoje mladunce i nikud ne idu bez njih u naručju. I mužjaci su dobri i prema svojima i prema ljudima, ali što im to vrijedi kad su ugroženi i sve brže nestaju. Jedino su u svom parku zaštićeni i njihov se broj ne smanjuje, nego stalno raste.

Zmijovrata je ptica koja živi u močvarnim predjelima Sjeverne Ame-rike. Ona je veliki gnjurac i ribolovac, ali nema kao druge ptice vodarice per-je koje ne propušta vodu. Zato je nakon svakg gnju-renja i lova prinuđena da dobro raširi krila i osuši perje kako bi mogla opet da leti.

28 Bijela p^ela

Nebojša GloGovac, GlUMac Kad SaM bIo MalI

Rođen je u Trebinju 30. avgusta 1969. godine u svešteničkoj porodici. Sa šest godina seli u mjesto Opovo kraj Pančeva. Nakon dvije godine studija psi-hologije na Filozofskom fakul-tetu u Beogradu, 1990. godine upisuje Akademiju. Jedan je od najnagrađivanijih glumaca u Srbiji. Prvi put se pojavljuje u filmu "Vukovar, jedna priča", ratnoj drami Bore Draškovića. Do sada je glumio u više od trideset filmova. Prvak je dra-me Jugoslavenskog dramskog pozorišta.

SA KAMENJARA U RAVNICUtom, a blata je bilo u ravnici koliko god želiš. U to smo vreme skoro svi skupljali razne sličice i menjali ih za druge. Ja sam skupljao sličice "Sandokana" iz serije za koju da-našnja deca nisu ni čula. Literatura nam je bila Zagor i Blek Stena, junaci kaubojskih stripova.Moram priznati da je za mene bila trauma kad smo iz Trebinja, gde je mnogo kamenja, doselio u Pančevo, u ravnicu. Tu su ljudi bili sasvim drugačiji. Starije susede bile su veoma znatiželjene. Sve ih je zanimalo: šta radimo, šta kuvamo i meni je to bilo neobično jer je život u Trebinju bio sasvim drugačiji.I ta je ravnica imala neke predno-sti, obožavao sam voziti bicikl.Majka mi je bila krojačica i često sam sedeo uz nju dok je šila i prelistavao sam krojačke časopi-se, pogotovo "Burdu". Imao sam i

mi koji smo živeli u kućama protiv onih koji su živeli u zgradama. Tako da su svađe i tuče bile i dio mog odrastanja. Posebno je bilo uživanje kad smo se gađali bla-

Moje je detinjstvo vezano za Tre-binje i Pančevo. Uvek se osećam prijatno kad se setim tih slika. Sećam se kako smo u Trebinju trčali za automobilima stranih registracija, posebno nemačkih i vikali za njima "Begenhaus", i po-kazivali im gde je "begova kuća", a oni su nam davali poneku "kintu". Znali smo uzeti velike kartonske kutijie, ispraviti ih i to bi nam bile

"strunjače" za rvanje.Ustvari, moje je detinjstvo bilo kao i sve dece u ono vreme, osim možda što je moj otac bio sveštenik. Ali to je ponekad bila i prednost. Živeli smo u Pančevu, pored crkve s dva tornja i velikim dvorištu. Tu smo nabijali loptu. Malo tko se može pohvaliti da je u crkvenoj porti igrao fudbal.Oko nas su rasli bagremi, divlje jabuke. Moji drugari i ja radili smo zemunice, penjali se po drveću, a najdraže nam je bilo ratovanje sa susednim kvartom. Ratovali smo

SA KAMENJARA U RAVNICU

29Bijela p^ela

godine studija jako sam se razo-čarao. Shvatio sam da se to sve svodi na formule. I tako odustah od psihologije. I okrenuo sam se glumi. To je za mene bio veliki izazov. Od pet stotina kandidata

lektire), jer mi se činilo da mi je sve poznato.Tada smo se već svi ozbiljnije družili sa devojkama. Često sam kao sedamnaestogodišnjak čekao da otac zaspe, pa bih mu uzeo ključeve od auta i vozio devojke po gradu.Poseban mi je doživljaj bio kad smo se, kao deca, s roditeljima vraćali s mora, uvek smo išli u Nevesinje kod dede. Kad bi me deda video, rekao bi: "Evo moga vojvode", jer sam mu bio najstariji unuk i stavljao me na konja. To su mi bili najljepši doživljaji. Voleo sam tu kuću. Sada je sređujemo i nadam se da ću češće u njoj boraviti.Već sam se u to vreme bavio i glumom. Bio sam član "Ateljea mladih", amaterskog pozorišta u Pančevu. Tri puta nedeljno, od 12 do 18 godine išao sam na Radio

koji su se te godine prijavili na Akademiju, primali su samo devet. I ja sam bio među njima. Otac mi je čestitao na tom us-pehu.Akademija mi je bila kao porodica i tu se najbolje pokazivalo zajed-ništvo. Prva mi je filmska uloga bila u fil-mu Bore Draškovića "Vukovar, jed-na priča", 1994. godine, a za prvu glavnu ulogu, lik Bogdana u filmu Gorčina Stojanovića "Ubistvo s predumišljajem", 1995. godine, dobio sam u na Fimskom festivalu u Nišu nagradu "Car Konstantin" za najbolju mušku ulogu. Za mene je gluma način istraži-vanja. Tako ja i danas istražujem; likove koje glumim u filmovima, serijama i u pozorištu.Kad danas vratim slike iz svog detinjstva, mogu reći da smo mi bili, za razliku od današnje dece, slobodni. Danas su oni kao pro-gramirani, tako žive, ne žude za slobodom, jedino im je važno što će iduće da kupe.

Lj.R.

Beograd, gde sam bio član Dečjeg dramskog studija. U to sam vreme dobio malu ulogu u popularnoj se-riji "Bolji život". Glumio sam druga Slobodana Popadića.Planirao sam da mi gluma bude samo hobi. Upisao sam studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogra-du. Verovatno to ima veze s tim što sam već kao dete, kad smo preselili iz Trebinja u Pančevo, vi-deo veliku razliku među ljudima. I sam sam često promatrao njihovo ponašanje. Zanimalo me je zašto je neko uspešniji, zanimao me go-vor njihova tela, mimika, njihovo ponašanje. Nažalost, nakon dve

jedan neobičan "hobi". Voleo sam zaspati na posebnim mestima: na ormaru u korpi ili na tavanu. Ro-ditelji bi me vrlo brzo našli. U školi sam bio odličan đak. Najvi-še sam voleo srpski jezik. Mnogo sam čitao, a posebno su me za-nimale svetske bajke, pogotovo one dalekih zemalja, Indonezija, Meksiko... Kad smo već kao tinejdžeri u osmom razredu, igrali "fote", pao je i prvi poljubac, sjećam se da sam bio zgrožen i odmah su mi se bile "pokvarile" ocjene.I u gimnaziji sam bio odličan. U to sam vreme bio opijen Heseom, a onda sam prestao da čitam (osim

Zograf Longin rođen je oko 1530. godine u Hvosnu. To je sjeverni dio Metohije. Bio je jeromonah, monah koji je ruko-položen za sveštenika. Kao nadareni slikar i kwiževnik imao je vrlo široko obrazo-vawe i bio je u vrlo bliskim i čvrstim vezama sa samim vrhom Srpske pravoslavne crkve. Wegovi radovi su po ikonostasima manastira Sr-bije i Bosne i Hercegovine. Najviše wegovih ikona saču-vano je u Dečanima. Naslikao je i prvu srpsku historijsku kompoziciju sa temom bitke na Velbuždu /bitka između kraqevine Srbije /Raška/ i Drugog Bugarskog Carstva, 1330. godine/. Wegove ikone imaju jasan i originalan cr-tež, svježu boju. Uz slikopi-sački rad jeromonah Longin bavio se i kwiževnim radom. Stručwaci ga procjewuju kao najdarovitijeg pisca toga doba. Bio je svestran umjet-nik koji je svoj život i rad posvetio duhovnom. Umro je krajem 16. vijeka.

Piše: Borislav Božić, prof.

SRPSKISLIKARI

30 Bijela p^ela

ZOGRAF LONGIN16. vijek

Zograf – ikonopisac / Grčka riječ zōgraphos sastavqena je od zōḗ, što znači život, i riječi graphos ili graphia, koja označava pisawe, pisati/. Dakle, riječ zograf označava čo-vjeka koji piše pa ga možemo nazvati živopisac. Piše/slika slike koje predstavqaju svetost.Riječ ikonopisac sastavqena je od grčke riječi eikon, što znači slika, i kada je spojimo s riječju pisati, dobijemo prekrasnu riječ ikonopisati ili slikopisati. Ovi pojmo-vi zograf i ikonopisac svojstveni su srpskoj pravoslavnoj kulturi i tradiciji i wima se označavaju slikari svetih osoba čije se slike najčešće rade na dasci posebno pripre-mqenoj za slikawe.

U duhu crkve-no-pravoslavne tradicije po ma-nastirima osni-vane su ikono-pisačke škole. Postoje stro-ga pravila kod slikawa svetih lica i wih se pridržavaju sve škole i radi-onice. I pored strogo propi-sanih pravila, po samom sli-karskom ruko-pisu prepozna-jemo određenog majstora ili ra-dionicu te tako danas možemo govoriti o spe-cifičnostima ruske, srpske, bugarske ikono-pisačke prakse.

Longin, Bogorodica na prestolu sa Hristom i prorocima koji drže svitke sa tekstovima na srpskom i Bogorodičina znamewa. tempera na drvetu, kraj 16. vijeka. Manastir Dečani. 174 h 117 cm

31Bijela p^ela

1. Svi su rođeni Dubrovčani a samo je jedan bio vaspitač mladom knezu Milanu Obre-noviću.a) Medo Pucićb) Matija Banc) Ivo Vojnović

2. Koja pijaca u Beogradu slovi za najstariju aktivnu pijacu na Balkanu, narod je zove kraljicom pijaca, a pod zašti-tom je države kao spomenik kulture?a) Bajlonib) Kalenićc) Zeleni venac

3. Šta se nalazilo na mestu da-našnje zgrade Narodnog mu-zeja u Beogradu?a) hotel Pariz b) kafana „Dardaneli“c) kafana „Bosfor“

4. Kada se pomene Čenej, prvo se pomisli na aerodrom. Ipak, po čemu je još poznato to me-sto?a) po najvećem uzgoju jahaćih

konja u Srbiji b) po najstarijem drvetu duda u

Srbijic) po jedinom stablu tulipanovca

ili lalinog drveta u Srbiji

KVIZ

Koliko znamo o nama? - broj 5

Pripremio UROŠ PETROVIĆ

5. Šta je to što Muzičku školu „Kosta Manojlović“ u Zemu-nu čini jedinstvenom?a) najstarija je muzičko-pedagoš-

ka ustanova u Srbiji b) samo ona ima odsek za harfuc) poseduje softver i štampač za

note na Brajevom pismu

6. Od 259 km koliko je duga granica Srbije i Hrvatske, 138 km je na rekama Dunavu i Bo-sutu. Od 10 graničnih prelaza jedan je samo vodeni. Koji?a) Apatinb) Bezdanc) Bačka Palanka

7. Proizvođači igračaka – dobit-nici priznanja „Dobra igrač-ka“, koje dodeljuju Prijatelji dece Srbije, imaju mogućnost da godinu dana na nagra-đenim igračkama koriste i nalepnicu sa znakom „Dobre igračke“. A znak je ...a) pužić sa ručicamab) školjka sa ručicamac) vila sa čarobnim štapićem

8. Taj specijalitet potiče iz Južne Srbije. Pravi se od tucane ljute paprike, belog sira i belog luka. Odličan je prilog jelima sa žara. O kakvoj salati je reč?

9. ZAGONETNA LIČNOSTRođen je 1. januara pre tačno sto godina pod planinom Grmeč. Sa dedom je otkrivao bujni svet prirode, smišljao kako će osvojiti mesec. Sanjao je o mnogim vra-tolomijama i oslikavao ježevu kućicu, Prokin gaj, Jovančetovu družinu… Pamti se po humoru i živoj mašti. O kome je reč?

10. ASOCIJACIJAGRADAC je staro ime za grad koji je administrativni, privredni i kulturni centar Moravičkog upravnog okruga u kome živi blizu 120 hiljada stanovnika. Mnoga naselja na prostoru bivše Jugoslavije tako se zovu. To je ime i reke u Zapadnoj Srbiji koja se u Valjevu uliva u Kolubaru i pećine nadomak Kragujevca kao i manastira – zadužbine kraljice Jelene Anžujske, žene Stefana Uroša I, posvećen Blagoveštenju u dolini Ibra u blizini Raške. Nedaleko od Leskovca, kod sela Zlokućana nalazi se istoimeno arheološko nalazište.KOLO je kružna igra sa melodi-jom ili bez nje, kao tipičan izraz i stilska odlika etničke grupe kojoj pripada. Potiče od grčke reči horos, što znači skup ljudi, igranka, igra. Razlikuju se po igračkom obrascu odnosno i po broju koraka njenih igrača…NADEŽDA PETROVIĆ naša znamenita slikarka s kraja 19. i početka 20. veka rođena je u tom gradu. U odnosu na ostale naše umetnike išla je ispred svog vremena. Majka joj je bila sestričina Svetozara Miletića. a njen mlađi brat zauzima važno mesto u istoriji naše književ-nosti. Školovala se u Beogradu i Minhenu. Sa Delfom Ivanić i Milicom Dobri osnovala je Kolo srpskih sestara. Umrla je u Valjevu od pegavog tifusa 1915. dok je bila na dužnosti dobro-voljne bolničarke.

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

Ne soli pamet onome

koji je nema.(poruku poslao: Paja Kanižaj)

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU

UUPS!Goran Radoš (1956):

-Tišina! – naredi učitelj. – Ko bude pravio buku biće izbačen sa časa.-Uraaaaaaaa! – povikaše đaci.

ENCIKLOPEDIJA

Afrički slonovi imaju samo 4 zuba za žvakanje hrane.

Stari Egipćani su spavali na kamenim jastucima.

Puževi imaju 4 nosa.

Čuveni glumac Geri Kuper odbio je ulogu Reta Batlera u jednom od najpopularnijih filmova svih vremena: ”Prohujalo s vihorom”. Razlog – smatrao je da će taj film biti najveći neuspeh u istoriji Holivuda! Uloga je na kraju pripala Klerku Geblu.

Grafički oblikovao: Dragan StOJKOvIć

Perica se nekoliko dana posle rođendana iskreno zahvalio dedi:-Deda, hvala ti što si mi poklonio bubanj za rođendan! Uspeo sam već s njim da zaradim brdo para.-Baš si talentovan za bubanj?-Ma neee.... Svaki put kad počnem da sviram, mama i tata mi daju po 10 evra da odmah prestanem!

Dejan Cukić (1959) pre svoje solističke karijere, bio je u grupama: „Dizel“, „Tilt“ i u Bajaginim „Instruktorima“. Godine 1987. godine objavljuje prvi solo album „Spori ritam“, a sledeće godine osniva „Spori Ritam Bend“. Pored muzike, Cukić se bavi novinarstvom i književnim radom, a glumio je i u jednoj Tv drami i opereti.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI SLUŠAJU SVOJE BABE Igraćete karte sa dedom. A onda će baba obojicu da vas pošalje na pijacu. Tamo ćete nastaviti igru. Vi ćete da izgubite partiju, a deda novčanik. Zdravlje – Zapostavili ste zdravlje. Više hodajte. Ljubav – Kako da upoznate nekog kad toliko hodate?

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE SU NEKADA MNOGO TRČALE (BAŠ MNOGO) Neka osoba vam sprema neku zvrčku. Prepoznaćete je po tome što je poznajete. Zdravlje – Zapostavili ste trčanje od 527 kilometara dnevno. Ljubav – Dopada vam se osoba u znaku Strelca. Ili Ovna. Ili Raka. Ili Device. Ili Ribe. Ma, odlučite se već jednom – pokvarili ste horoskop!

Smatra se da je šah nastao pre više od 2000 godina. Evo šta su neki pametni ljudi rekli o šahu:* Šahovska igra je ispit uma (Gete).* Šah je više od igre, manje od nauke (Volter).* Šah je borba sa samim sobom (Gligorić).* To je veoma mnogo, čitav život (Flor).* Šah treba posmatrati kao borbu dva mozga (Lasker).* Šah, kao i ljubav, ima moć da ljude čini srećnim (Tartakover).

Kućna muva živi samo 14 dana.

Indija godišnje proizvede duplo više filmova od Holivuda.

34 Bijela p^ela

svom programu kreativnih radioni-ca za djecu “Azbu-

ka kroz igru”, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba je u nedjelju, 23. novembra 2014. ugostilo pijanisticu Lanu Genc.Kroz dva sata druženja, u dvije grupe (predškolski i školski uzrast) djeca su imala priliku da vide od ko-jih se dijelova sastoji klavir i kako funkcionira kao mu-zički instrumenat. Čemu služe tipke, žice i batići i kako nastaje muzika. Mlađa grupa je naučila da raspozna visoke i niske tonove i razliku između sporijeg i brzog tempa, a druženje je bilo upotpu-njeno i dinamičnim igra-ma uz klavirsku pratnju. Pijanistica je od naših naj-mlađih polaznika dobila nekoliko papirnih cvjetova

U

koje su djeca izradila na prethodnim radionicama, a oni su dobili autogra-me na slagalice koje su za zagonetni predmet imale klavir. Otpjevali su i “Kad si sretan”, dinamičnu ver-ziju pjesme.Starija grupa je našu go-šću dočekala s mnoštvom pitanja, a iz odgovora smo

saznali da se za poziv pi-janiste studira i da treba vježbati sviranje svaki dan, da žica klavira može pu-knuti, pa na koncertima u publici uvijek bude klavir štimer, da muzičke teme mogu imati svoje varijacije i da svaka melodija otvara posebnu priču u našoj ma-šti. Lana je odsvirala tri kompozicije od Mocarta, Lista i Šopena, predstaviv-ši ove poznate kompozi-tore, a kasnije je uslijedio zadatak u kojem su djeca prepoznavala kojim redo-slijedom su kompozicije odsvirane. Pred kraj druženja, za Lanu je priređen mali koncert na kojem je na klaviru svirala Melina Cossetto, a na gita-ri Mateja Medaković. Lana je za sam kraj ostavila

posebno iznenađenje od-sviravši mnogoj djeci omi-ljenu pjesmu iz crtanog filma Snježno kraljevstvo (Frozen), Let it go. Lana Genc je počela da svira klavir u dobi od osam godina. Kroz svoj pijani-stički razvoj studirala je na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu i u Beču, a svoj rad usavršavala je sa ve-likim imenima svjetskog pijanizma (Lazar Berman, Viktor Merzhanov, David Lively, Naum Starkman), te pohađala brojne međuna-rodne majstorske klase u Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji. Austriji i Americi. Nastupala je širom Evrope, u Japanu i u Južnoj Americi (Čile), a u dobi od 16 godi-na snimila je svoj prvi CD.

Nataša Puškar

Pred-

StavljaMo

35Bijela p^ela 35

umanitarna akci-ja pod nazivom „Pun kofer pri-

jateljstva“ u organizaciji Društva „Naša deca“ iz Vinkovaca, otpočela je još letos. Cilj akcije je da, uz pomoć donatora, pojedina-ca, institucija i udruženja građana, svako dete koje je sa svojom porodicom nakon majskih poplava smešteno u kontejnersko naselje u Gunji dobije kofer u kom će se naći najosnov-nija higijenska sredstva, odeća i obuća. Ovaj kovčeg će porodici čije ga dete dobije pomoći da donekle umanje probleme koje su im doneli nemili majski događaji kada su mnogi od njih ostali bez svega što su do tada imali.Akciji su se početkom de-cembra odazvali i članovi KUD-a „Vaso Đurđević“ iz Bršadina. Upravni odbor u ovom slučaju nije se ni najmanje dvoumio oko donošenja odluke o uče-stvovanju u akciji, a rodi-telji mladih bršadinskih folkloraša oduševljeno su se priključili akciji. Sa spi-ska na kom se nalazi nešto

Hviše od 140 dece iz Gunje odabrali su dvanaestogo-dišnjeg dečaka po imenu Amel Korajac. – Teško je bilo odabrati jedno dete kada ih ima toliko i kada je pomoć svi-ma podjednako potrebna, ali smo se vodili idejom da bi bilo lepo da naši mladi folkloraši obraduju jednog svog vršnjaka, odnosno dete približno svojih go-dina. Tako smo odabrali upravo Amela. Nije nam trebalo mnogo vremena da skupimo ono što, pre-ma pravilima akcije, treba da se nađe u koferu, čak i više od toga. Roditelji naše dece bespogovorno su se priključili akciji; deo njih kupio je slatkiše, deo poneki odevni predmet, neki od njih i jedno i dru-go. Našlo se tu i ponešto školskog pribora, novogo-dišnjih ukrasa, društvenih igara, a sve sa ciljem da se Amelovoj porodici pred-stojeći praznični dani, kao i novi početak u životu,

bar malo ulepšaju, kaže umetnički rukovodilac KUD-a Bojan Lazić.Kofer su na kraju jedva uspeli da zatvore, a s ob-zirom na količinu saku-pljenog, sam kofer im i nije bio dovoljan, pa su preostalo spakovali u kese. Akcija je tim uspešnija jer joj se odazvala još jedna meštanka Bršadina koja je odlučila da sopstvenim sredstvima napuni kovčeg i pokloni ga Amelovoj se-stri, četrnaestogodišnjoj Ameli, čime je pomoć ovoj porodici dobila na još ve-ćem značaju.Potpredsednica KUD-a Dušica Rudež, rukovodi-lac KUD-a Bojan Lazić i još šest članova društva u subotu, 13. decembra, uputili su se, zajedno sa Antonijom Spajić, jednom od koordinatora akcije i volonterom Društva „Naša deca“, prema Gunji. Tamo ih je dočekala gunjanska volonterka učiteljica Maša Budimski, sa kojom su po-setili kontejnersko naselje, Amelov i Amelin privreme-ni dom. Amel je od učiteljice Maše unapred bio obavešten da će dobiti kofer, dok je Amela doživela pravo izne-nađenje kada je Bršadince ugledala sa dva. Srećni i radosni zbog novih poklo-na, nakon što su pregledali sadržaj kofera, oboje su izrazili svoje zadovoljstvo i zajedno sa mamom zahva-lili bršadinskim folkloraši-ma na pomoći.

Delegacija iz Bršadina u kontejnerskom naselju za-držala se još malo te ovom prilikom slatkišima obra-dovala i ostalu decu koja ovde žive. Stanovnici kon-tejnerskog naselja ukratko su ih upoznali sa načinom života i poteškoćama na koje svakodnevno nailaze, naročito u ovom zimskom periodu. – Teško je ostati ravnodu-šan na činjenicu da dve-stotinak ljudi živi u 68 kontejnera, da jedna če-tvoročlana porodica deli 13 metara kvadratnih, da su u nekoliko dana izgu-bili sve što su godinama sticali, da treba da opreme svoju decu najosnovnijim stvarima, a ne znaju kako i da se ne zna koliko dugo će ovakav život potrajati, zaključuje Bojan Lazić.Ljudi dobrog srca koji se odazivaju ovakvim akcija-ma neosporno čine veliku pomoć Gunjancima da pre-brode nevolju u kojoj su se ove godine našli.

S.B., Bojan Lazić

36 Bijela p^ela

ijelo Brdo, selo nedaleko Osijeka, bogato je sport-

skim ribolovnim vodama. Uz selo je Bjelobrdska sta-ra Drava, sa 110 hektara najveća stajaća voda u Osječko-baranjskoj žu-paniji. Nedaleko je rijeka Drava, ušće Drave u Dunav i još nekoliko mrtvaja Du-

ožićni i novogo-dišnji dani vrijeme su malih i velikih

želja. Grupica djece iz Srba želi samo jedno – da se i sljedeće godine druže u svojoj igraonici koja im puno znači. Skromne su to želje za djecu daleko od uobičajene savremene civilizacije, koji svoje dje-tinjstvo grade čak i bez DVD playera, u zabačenim seoskim sokacima do ko-jih se snježnim danima ne može ni probiti. Kao i sva djeca raduju se djeda-Božićnjaku ili dje-da-Mrazu kome su pisali pisma o svojim željama. I već tjednima svakodnevno pričaju o djedi sa bradom i poklonima koji dolazi iz da-leka i pitaju kruži li gore sa svojim saonicama, kada će doći do njih, hoće li darove

B

B

nava. Razumljivo je, da ima puno sportskioh ribolova-ca, od mladih do starih.Od 2010. godine postoji škola ribolova za mlade ribolovce, kadetkinje i ka-dete, đake Osnovne škole

poželjela je da joj djed Bo-žićnjak ili djed Mraz donese plišane mace i sanja da je princeza ili balerina. I njena prijateljica Tara želi plišane mace i zeke jer su joj se pokvarile, a sebe jednog dana vidi kao frizerku koja uljepšava svoje prijateljice. Niko obožava dinosaure, gumene ili plastične, i želi da bude nešto u buduć-nosti, kaže, možda vojnik.

Bijelo Brdo. Škola djeluje u okviru tamošnjeg Sport-skog ribolovnog društva Karas. Voditelji su Kamen-ko Kovačević, instruktor i trener, ujedno presjednik “Karasa” i Radoslav Jasen-

Novu Godinu i Božić pro-vest će u toplini svog doma, sa mamama i tatama. Iz-među sjajnih i šarenih pa-ketića, njima je za poklon dovoljan samo osmijeh i zajedničko druženje. Svim malenima: i Miji, i Antoneli, Dimitriju, Davidu, Andreji, Niki, Sari i Tari u igraonici

čanin, instruktor i vođa ekipa za takmičenja.Uči se teoretski i praktično o sportskom (i takmičar-skom) ribolovu, zaštiti pri-rode, boravku uz vodu i na vodi i drugom. Nastava je 2 puta mjesečno po 4-6 sari u učionici škole. Isto toliko dana po 3-5 sati se trenira takmičarski ribolov na te-

ni i snježnom bjelinom. Bez grudvanja, valjanja i trčanja, pravljenja snješka, sanjka-nja, za ovu djecu je zima bez zimskih radosti. Ali vole oni i sportske ak-tivnosti u dvorani: kolut naprijed, neki i kolut nazad, igre sa loptom, graničara, sve im to ispunjava vrijeme u igraonici. Često pričaju o životnim, svakodnevnim temama, o onome što po-nesu od kuće. U igraonici “tete” ih uvode u svijet bajki i basni koje oni brzo pretoče u svoju stvarnost u kojoj je jedna od ljepših strana njihova igraonica koju je lokalna udruga Eko Una pokrenula ovog ljeta, a financira je Ministarstvo socijalne politike i mladih.

Paulina arbutina

je super, što dokazuju i nji-hova presretna lica. Druže se, igraju se sa lutkama, u dječjoj kuhinji, zajedno crtaju, modeliraju. Zajedno su izrađivali nakit. Kuglice i razne ukrase po njiho-voj ideji i mašti kačili su na bor. Plesali su i pjevali. Prizivali djeda Mraza i ono što sva djeca svijeta vole, a posebno lička, da im dani veselja i želja budu ispunje-

da podijeli samo dobroj djeci, hiljadu i hiljadu pita-nja… Čekajući djeda Mraza petogodišnja Andrea pod novogodišnjom jelkom želi lutkicu sa dudom i bočicom u kolicima da je može voza-ti po dvorištu, a želja joj je da postane sirena, da živi u vodi. Sara voli životinje i

37Bijela p^ela 37

vi se sećamo maj-sk ih poplava i strašnih slika koje

smo svakodnevno gledali na malim ekranima. Posledice još uvek nisu u potpunosti otklonjene, ali se sve radi na tome da se život vrati u normalu. U malom selu Do-nja Trešnjica (opština Mali Zvornik), sa jedva nešto više od 500 stanovnika, koji je pretrpeo velike grozote po-plava i velikog odrona triki-lometarske šume desilo se i malo čudo: odron je otvorio pogled na neverovatnu zbir-ku različitih vrsta kamena koji su se vekovima skrivali duboko pod zemljom. Tamošnji učitelj Predrag Spasojević odlučio je da sa svojim đacima ovo nevero-vatno nalazište pokaže i ši-roj javnosti i tako je krenula akcija: “Budući da živimo na obroncima planine Boranje koja je veoma zanimljiva za geologe i petrologe, odlu-čio sam da osnujem muzej kamena koji će biti dostu-pan na internetu, a da u sakupljanje uzoraka budu uključeni i đaci. Uskoro sam došao na ideju da prostor koji od 1999. nije u upo-trebi (nekadašnja školska kuhinja) sredimo i da u

S njemu izložimo uzorke. Sa đacima i pomoćnom rad-nicom uredili smo, koliko smo mogli, prostorije, uneli stare klupe i počeli smo sa radom. Ideja je da od stare kuhinje napravimo muzej, ali i prostor za galeriju, pro-stor za realizacije priredbi i slično.”U akciju sakupljanja kame-na su se, na veliku radost učitelja Peđe, uključila sva

i uzorci koje su doneli su u potpunosti dobro odabra-li”, dodaje ponosno učitelj Peđa, čovek velikog srca, znanja, entuzijazma i volje koji se učiteljskim poslom bavi već više od 20 godina pri čemu generacije dece nadahnjuje i motiviše za rad i učenje, suživot i život sa prirodom. “Pored ideje o muzeju, koja je u toku realizacije, kamen nam slu-

kamena, pecanje.” Deca i učitelj se nadaju da će do proleća uspeti da pripreme bogatu zbirku za predstojeću posetu struč-njaka sa Rudarsko-geološ-kog fakulteta iz Beograda, a tom bi prilikom održali pre-davanje i sortirali uzorke. “Plan je da predavanje sni-mimo i od rada stručnjaka napravimo radionice kako bismo mogli da pozovemo učenike okolnih škola, mož-da i pojedine ekskurzije, da svrate, kao i planinare, izvi-đače i svi ljubitelje prirode, a do tada imamo još puno posla: gletovanje prostorija, krečenje, postaviti pod… treba naći i sredstva za sve to. Stene koje je poplava “oslobodila” nose u sebi mnogo toga, pa sam ih na-zvao “blagom oko nas”… Ovo je priča u potpunom začetku. Nadam se da ćemo istrajati u njoj”, ističe ovaj veliki učitelj, uzor svojim kolegama i đacima.Iskreno se nadamo da će ideja doći do konačnog cilja i da će učitelj Peđa i njegovi đaci od proleća sa ponosom širom otvoriti vrata ovog muzeja svim ljubiteljima pri-rode, a naročito kamena.

Nada Čupković

deca, učenici od prvog do četvrtog razreda. I ne samo deca, već i pojedini roditelji prepoznali su bogatstvo ovog nalazišta i potpomogli akciju. Među roditeljima se najviše istakao jedan tata, Nenad Vučetić, čija deca pohađaju prvi i četvrti ra-zred. “Deca su veoma brzo shvatila šta se traži, kako da uoče strukturu kamena

ži i kao ideja vodilja u toku likovne nastave, pa ga tako upotrebimo i kao motiv za likovno stvaralaštvo kada govorimo o linijama, o vo-lumenu i sl. Veoma važno mi je i to da deca budu u prirodi. Kamen sakupljamo duž rečnih i tokova potoka. U školi negujemo i rad na računaru, ali i boravak u prirodi – šetnje, sakupljanje

kućim i mirnim vodama od marta do oktobra.Mladi ribolovci takmiče se 3-5 puta godišnje u okviru Društva za izbor ekipa za dalja takmičenja. Ekipe kadeta i kadetkinja natje-ču se dva puta godišnje u okiru Zajednice sportskih ribolovnih društava Osi-jek.

Iako je djevojčica manje i ekipa broji manje članova, postižu veće uspjehe od dječaka. Redovno osvajaju od 1. do 3. mjesta ekipno i po-jedinačno, dok se dječaci mogu pohvaliti samo s jednim drugim mjestom ekipno.

Zoran timarac

teodora Moćić, Jagodwak

Sergej Radanović, Jagodwak

Robert vukobratović, vojnić

N.N. Lana Rodić, Srb nenad Bogunović, Srb Radmila Đilas, Srb

38 Bijela p^ela

Zimska radostEvo zime, neka je, nisu ti to bajke, evo zime, neka je,daj s tavana sanke.Snješka ću da pravim,da se igram ludo,lonac da mu stavim,biće pravo čudo.

Zoran Oreščanin, Kopar

Priča o mišuDejan je moj školski drug. Juče je u školu doneo miša. Rekao je, jako iznenađen, da mu je miš u torbi. Mi smo se vi počeli smejati. Mislili smo da se šali. Dejan reče da mu je juče upao u torbu i mislio je da je izašao. Učiteljica ga je pitala zašto je miš ostao u torbi. Ostao je zato što je u torbi bila vrećica šta-pića. Pojeo je sve štapiće, osim jednog nagriženog. Učiteljica se jako uplašila, jer se ona inače boji miševa. Sva sreća da miš nije bio živ, uginuo je jer se prejeo Dejanovih štapića. Rekli smo mu da ga napolju izbaci iz torbe. Na kraju smo se svi smejali Dejanu, čak su nam i suze krenule od smeha!!

Jelena Knežević, 3. razr., Tenja

Magična zimaJedne zime sa prijateqem sam pravio sneška i dvorac. Imali smo viška mrkvi pa, da ih ne bacimo, pojeli smo ih. Gađali smo se grudama. U to vreme cestom je prolazio kamion, pun magičnih šešira koje je vozio mađioničaru za pred-stavu. Nekoliko šešira izletelo je iz kamiona na našeg sneška. Odjednom se prijateq iza mene zagledao kao da je video duha. Mucao je: "C-c-c.." Okrenuo sam se i video velikog sneška kako se smeška. Dodirnuo sam ga i rekao: "Vau, naš sneško je oživeo!"Sprijateqili smo se s wim, pokupili ostale šešire i napravili još živih snegovića. Prijateq i ja počeli smo se s wima igrati i tako cele zime.

Marko Budić, 3. razr., vukovar

Sveti NikolaSveti Nikola u čizmicu dar stavqana sve moje nestašluke zaboravqa.Bio sam dobar godine cijele,hranio golubove bijele.Slušao sam mamu i tatui u učewu pomagao bratu.Pomagao sam i sestriciu matematici.Bio sam dobar godine cijele,zato sam dobio bombone žute, plave i bijele.Ali nemoj, Sveti, drugoj djeci zaboravitikoji slatkiš ostaviti.

Dino tadić, 5. razr., Dvor

nina vojvodić, Srb Igor Kalinić, Srb Luka Stanisavqević, Gračac Aleksandar Stojisavqević, Srb

Aranđel Rodić, Srb

Uroš Keča, Srb

vasilije Milić, Srb

39Bijela p^ela 39

Legenda o sv. NikoliJednog se dana sveti Nikola razbolio. Njegov vjerni prijatelj Janko odlučio je otići na kraj svijeta, do nebeskog carstva po napitak života. Krenuo je na dugo putovanje. Nakon mno-go vremena uspeo se do nebeskog carstva. Bog mu je dao napitak života i vratio se sve-tom Nikoli. Ljudi misle da je Sveti Nikola umro, ali on još živi među nama.

Dejan Živković, 6. razr., Dvor

Crvenkapica dočekuje Novu godinuPred Novu godinu Crvenkapica je odlučila da posjeti baku. Vani je padao sneg.Mama joj je spremila pečeno prase i punu šerpu sarme. Crvenkapa je hranu sta-vila na svoje sanke. Putem ju je sreo strašni vuk.Vuk: Crvenkapo, kuda si pošla?Crvenkapa: Idem kod bake da proslavimo Novu godinu, a tamo će biti i Deda Mraz.Vuk: Ih, Deda Mraz, a mogu li ja s tobom?Crvenkapa: Ne možeš, vuče, prošle godine si zamalo pojeo moju baku!Vuk: Baš si nekakva! Evo, ako ja pre stignem do bake, hoću li moći čekati Novu godinu sa vama?Crvenkapa: Dogovoreno.Crvenkapa jurnu svojim sankama niz breg, a vuk na prevaru pozove taksi i pre stigne do bakine kuće. Vuk razvali bakina vrata, a tamo novogodišwa žurka već počela. Tu su bili: baka, Bambi, Qutko, Deda Mraz, Zubić vila i ostala ekipa.Deda Mraz: O-ho-ho, evo nama vuka! Jesi li bio dobar ove godine? Nisi pojeo niti jednu baku ni jare?Vuk se uplaši, jer je znao da neće dobiti paketić ako je bio zao, pa reče: "Tako mi svih zvezda na nebu, jeo sam samo luk i zeqe!"Deda Mraz mu poverova i da mu paketić. U tom trenutku dođe Crvenkapa. Deda Mraz tada reče: "Mi ćemo da večeramo šta je Crvenkapa donela, a ti vuče šta je u paketiću!"Vuk sav srećan pristane na predlog. Kada je otvorio paketić, u wemu samo luk i zeqe. Svi ostali su se smejali vuku i jeli slasnu večeru.

Ivana Karan, 3. razr., vukovar

40 Bijela p^ela

Marko novković, 6. razr., daq

vawa Mašić, 5. razr., daq

Tamara Popović, 5. razr., daq

Tamara Popović, 5. razr., daq

Bojan Suzić, 4. razr., Jagodwak

Teodora Moćić, 4. razr., Jagodwak

nikola šukunda, 4. razr., Jagodwak

nenad Trivunović, 4. razr., Jagodwak

Boris šarac, 6 god., Borovo

41Bijela p^ela

Stefan Macut, 6 god., Borovo

Tamara Mijoković, 1. razr., daq

goran Bradaš, 4. razr., Knin

Aleksandar Kolunxić, 6. razr., daq

Radovan čalošević, 5. razr., daq

Luka Đurđević, 4. razr., Knin Marta Stjeqa, 4. razr., Kistawe

Koji se pojam skriva u vretenu pod brojem 7?

Ime

Prezime

Razred

Adresa

Odgovor

SKD ProSvjeta - PoDoDbor rijeKaBijela pčelaTrg Sv. BarBare 151000 rijeka

42 Bijela p^ela

Pripremio Dragiša Laptošević

ReBUS

Za BiSTROUMNe

STaRa RiBa

SlOVa i BROjKe

Zamijeni upitnik brojem

Koliko je stara ova riba?

Zamijeni slova brojkama da do-biješ ispravan rezultat.

ZaGONeTKa

Poslije kiše ja se javimsve boje na sebe stavim.

K A P A KK A P A KK A P A KK A P A KK A P A K

+ K A P A K--------------------------

S N O V I

SlOVNi ReBUS

Ko se skriva u ovom rebusu?

ARARARARAR

IĆIĆIĆIĆIĆIĆ

Otkrij i precrtaj pojmove u osmosmjerki. Od preostalih slova složi riječ.Badwak, Božić, Djed Mraz, jelka, cicvara, ogaw, sarma, ra-kija, hrast, šaran, zima, kolač, česnica, magla, godina, djeca, čizma.

OSMOSMjeRKa

N a G R a D N i Z a D a T a K

RJE{EWA IMENOSLOV

Web-ZAnIMACIJE

TABLA JE SAMO JEDNA!

STaRa RiBa

37 godina

SlOVa i BROjKe

Jedno od rješewa:15451 h 6 = 92706

SlOVNi ReBUS

Petar Šestić

ReBUS

Miša želi psa

OSMOSMjeRKa

Petarda

ZaGONeTKa

Duga

Za BiSTROUMNe

Broj 10(7-4) + (8-5) = 6(9-3) + (9-8) = 7(9-2) + (4-1) = 10

43Bijela p^ela

Odabrala: nada ^upkovi}

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno slov.

VESNA - je iskqučivo žensko ime, salvenskog je porekla i znači PROLEĆE.Poznata je i u češkom, slovačkom, poqskom, ukrajinskom i ruskom jeziku. Reč dolazi od indoevrop-ske reči VESR što znači SVET-LOST i SVITAWE. Stari Sla-veni, naročito istočni, koji su živeli istočnije i severnije od planinskog venaca Karpata,tu svetlost i svitawe, na odlasku zime, nazvali su imenom VESNA - božica proleća i mladosti.Ve-oma su je poštovali, pevali o woj i woj. Zamišqali su je kao mladu devojku punu bujne lepote i rados-ti, koja usrećuje svoj narod.

B. Kostić

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka filmom "Agi i Ema", po romanu Igora Kolarova, nagrađena je Petra Rađenović iz Srba.

Deco, volite li da stvarate? Pišete? Crtate? Slikate? Možda fotografišete? Da li ste na bilo koji način kreativni i svoju kreativnost želite da pokažete javnosti? Verujem da u sva-kome od vas postoji barem jedan mali talenat, ako ne onaj pravi, onda barem onaj u nastajawu, koji samo čeka pravu priliku da se pokaže i sve nas oduševi, nasmeje, razvedri.Vodeći se upravo ovom mišqu okupila se u Nišu ekipa divnih qudi koja je prepoznala moć deč-jeg stvaralaštva i u okviru Niškog kreativnog studija širom otvorila vrata deci i wihovim idejama u elektronskom časopisu TABLA, posve-ćenom, kako sami kažu: “dečijem stvaralaštvu, mozgawu i pametovawu, koji se razlikuje od drugih časopisa namewenih deci po tome što deca, u ovom slučaju, nisu samo čitaoci, već su i urednici časopisa. Naime, 80 posto „Table“ čine wihovi radovi«. Časopis uređuju deca iz Srbije i wihovi vršwaci iz dijaspore, šta ovaj časopis

čini posebnim. Časopis je moguće videti na dva domena, ćiriličnom tabla.srb i latiničnom www.tabla.org.rs . Prošetajte ovim sajtom i možda ćete se prepo-znati u jednoj od rubrika: likovnoj, literarnoj, muzičkoj, ručni radovi, možda će vaši mentori, učiteqi imati žequ da predstave nekoga od vas, možda vaš razred ima nešto važno da nam poruči ili da se predstavi nekim zanimqivim događajem, anegdotom iz školskog života, us-pešno izvedenom predstavom ili ekskurzijom koja je ostala u pamćewu... U toku šetwe po sajtu saznaćete i nešto novo o Srbiji, kao npr. Park prirode Stara Tisa (Ni-kada niste čuli? E, pa eto prave prilike da ga upoznate), ili možda svojim vršwacima želite u okviru rubrike Računari da predstavite neku zanimqivu računarsku igricu , šta volite naj-više da radite na računaru itd. Dakle, ideja je mnogo.

ISSN

133

1-54

55

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Zahvaljujemo Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije.

ČipKO i DjeD FilipPiše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likov ni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički ured-nik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: SKANER STUDIO, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka - Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RI-JEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

NAGRADE•Nagrada Grada Rijeke 2005.•Nagrada Sima Cucić 2011.•Zmajeva nagrada 2012.•Povelja Milan Radeka 2014.