Georg Büchner

Dantonova smrtDrama u četiri čina

Preveo: Vladimir Kovačić

U redakciji: Zvonimira Mrkonjića

L I C A

Zastupnici Nacionalnog Konventa:GEORGES DANTONLEGENDRECAMILLE DESMOULINSHÉRAULT - SÉCHELLESLACROIXPHILIPPEAUFABRE D'EGLANTINEMERCIERTHOMAS PAYNE

Članovi Odbora javnog spasa:ROBESPIERREST. JUSTBARÉRECOLLOT D'HERBOISBILLAUD VARENNES

CHAUMETTE, prokurator Općinskog odboraDILLON, generalFOUQUIER TINVILLE, javni tužilac

Predsjednici Revolucionarnog tribunala:HERMANDUMAS

Članovi Odbora za sigurnost:AMAR VOULAND

PARIS, Dantonov prijatelj

SIMON, šaptačLAFLOTTEJULIE, Dantonova suprugaLUCILE, supruga Camillea Desmoulinsa

Grizete:ROSALIEADELAIDEMARION

NARODNI ZASTUPNICIZATVORENICITAMNIČARIKOČIJAŠIVOJNICIKRVNICIPROSJAKULIČNI PJEVAČGRIZETEŽENEDJEČAKGRAĐANI

PRVI ČIN

(HÉRAULT – SÉCHELLES i nekoliko dama za kartaškim stolom. DANTON i JULIE malo dalje od njih, DANTON na klupičici do JULENIH nogu)

DANTONPogledaj onu krasnu damu, kako spretno barata kartama! Zaista, razumije se u posao; priča se da svome mužu daje uvijek coeur, a ostalima uvijek carreau. Vi, žene, možete čovjeka navesti da se zaljubi u laž.

JULIE Vjeruješ li ti u mene?

DANTONŠto ja znam! Malo mi znamo jedni o drugima, Mi smo debelokošci, pružamo ruke jedni za drugima, ali to je uzaludan trud, mi samo taremo grubu kožu jedni o druge vrlo smo osamljeni.

JULIE Ti me poznaješ, Danton.

DANTON

Da, to se obično tako kaže. Ti imaš tamne oči, i valovite uvojke, i vrlo nježnu put, i uvijek mi veliš: "Dragi Georges!" Ali (on pokazuje na čelo i na oči) tu, tu, što se iza toga krije? Pusti, naša su osjetila gruba. Uzajamno se poznavati? Trebalo bi da probijemo svoje tjemene kosti i da jedno drugom išcupamo misli iz moždanih stanica.

JEDNA GOSPOĐA (Héraultu) Što to radite prstima?

HÉRAULT Ništa!

JEDNA GOSPOĐA Ne uvlačite tako palac, to se ne može gledati!

HÉRAULT Pogledajte samo, ta stvar ima svoju vlastitu fizionomiju,

DANTON Ne, Julie, ja te ljubim kao grob.

JULIE (Odvraćajući ga) Oh!

DANTONNe! Čuj me! Ljudi kažu da je u grobu mir i da su grob i mir isto. Ako je tako, onda ja i u tvom krilu ležim vec pod zemljom« Ti slatki grobe, tvoje su usne mrtvačka zvona, tvoj glas moje pogrebno zvono, tvoje grudi moj grobni humak, a tvoje srce moj lijes.

GOSPOĐA Izgubili ste!

HÉRAULT To je bila ljubavna avantura, a stoji novaca kao i sve druge.

GOSPOĐA Onda ste vi kao mutavac izjavili ljubav prstima.

HÉRAULT A zašto ne? Neki dapače tvrde da je upravo njih najlakše razumjeti. Započeo sam ljubav s damom u kartama; prsti su mi bili prinčevi preobraženi u pauke. Vi ste, Madame, bili vila. Ali pošlo je po zlu; dama je stalno bila pred porodom, svaki je čas dobivala po jednog puba. Ne bih ja pustio svoju kćer da se tako karta, gospoda i dame padaju tako nepristojno jedni na druge, a zatim smjesta dolaze pubi.(Ulaze CAMILLE DESMOULINS i PHILIPPEAU)

HÉRAULT Philippeau, kako su ti oči sumorne! Jesi li izbušio rupu u svojoj crvenoj kapi? Zar se sveti Jakov namrgodio? Je li za vrijeme giljotiniranja padala kiša? Ili si imao loše mjesto, pa nisi ništa vidio?

CAMILLEParodiraš Sokrata. A znaš li još i ono što je Božanski zapitao Alkibijada, kad ga je jednoga dana našao tmurna i utučena: Jesi li izgubio štit na bojnom polju? Je li tko bolje pjevao ili bolje svirao na kitari? Jesu li te pobijedili u trčanju ili mačevanju? Kakvi klasični republikanci! A sad poredi našu giljotinsku romantiku!

PHILIPPEAUDanas je opet palo dvadeset žrtava. Bili smo u zabludi; hébertiste su poslali na stratište samo zato što nisu postupili dovoljno sistematski, a možda i zato što su decemviri smatrali da su izgubljeni ako samo tjedan dana bude takvih ljudi kojih bi se svijet više bojao nego njih.

HÉRAULT Oni bi nas htjeli načiniti stvorovima iz antediluvija. St. Just ne bi nerado gledao kad bismo opet puzali četveronoške, pa da nam onaj advokat iz Arrasa izumi, po mehanici ženevskog urara, dječja kolica, školske klupe i gospodina boga.

PHILIPPEAUNe bi se oni žacali da na Maratov račun u tu svrhu objese još nekoliko ništica. Kako ćemo još dugo biti prljavi i krvavi kao novorođenčad, imati lijesove mjesto kolijevki i igrati se glavama? Mi moramo naprijed: treba izboriti odbor za pomilovanje i primiti natrag izbačene narodne zastupnike!

HÉRAULT Revolucija je dospjela do stadija reorganizacije. Revolucija mora prestati, i Republika mora početi. U našim osnovnim državnim zakonima mora na mjesto dužnosti stupiti pravo, na mjesto vrline blagostanje i na mjesto kazne obrana u nuždi. Svatko mora moći pokazati svoju vrijednost i ispoljiti svoju narav. Bio on razuman ili nerazuman, naobražen ili nenaobražen, dobar ili zao, to se države ništa ne tiče. Svi smo mi luđaci, i nitko nema prava nametnuti drugome svoju vlastitu ludost. Svakome neka bude omogućeno da uživa na svoj način, ali tako da nitko ne smije uživati na štetu drugoga ili ga smetati u njegovu uživanju.

CAMILLEOblik države mora biti prozirno ruho koje tijesno prianja uz tijelo naroda. Svaka nabreklost žila, svaka napetost mišića, svaki trzaj tetiva mora se odraziti na njemu. Bilo tijelo lijepo ili ružno, ono ima pravo da bude takvo kakvo jest; mi nemamo prava da mu po svojoj volji krojimo haljinicu. Ljude, koji preko golih ramena Francuske, najdraže grešnice, hoće prebaciti koprenu redovnice, mi ćemo lupiti po prstima. Mi hoćemo gole bogove, Bakantice, olimpijske igre i s raspjevanih usana: oh, razornu grešnu ljubav! Nećemo Rimljanima braniti da sjednu u kut i kuhaju repu, ali neka nam više ne priređuju nikakvih gladijatorskih igara. Božanstveni Epikur i Venera sa svojom lijepom stražnjicom moraju umjesto svetaca Marata i Chaliera postati čuvari vrata Republike. Danton! Ti ceš izvršiti napad u Konventu!

DANTONJa ću, ti ćeš, on će. Ako do onda budemo još živi, kažu babe! Za jedan sat će proći šezdeset minuta. Zar ne, mladiću moj?

CAMILLEČemu to sada? Pa to se samo po sebi razumije.

DANTONO, sve se samo po sebi razumije. Ali tko će sve te lijepe stvari pokrenuti?

PHILIPPEAUMi i pošteni ljudi.

DANTONTo ”i” između toga dugačka je riječ, malo nas previše razdvaja, put je dug, a poštenje gubi dah prije nego se sastanemo. Pa sve da je i tako! Poštenim ljudima možeš posuditi novac, možeš im kumovati, možeš udavati svoje kćeri za njih, ali to je sve. CAMILLEKada to znaš, zašto si započeo borbu?

DANTONBili su mi odvratni. Nikada nisam mogao gledati takve nadmene Katone, a da ih ne raspalim nogom. Takva mi je narav. (Ustane)

JULIE Odlaziš?

DANTON(Juliji) Moram otići. Još će me sahraniti svojom politikom. (stojeći na vratima) Proričem vam onako uzgred: kip slobode još nije saliven, peć je ražarena, i svi još možemo na njoj opeći prste. (Ode)

CAMILLEPustite ga! Mislite li da bi on mogao ostati skrštenih ruku kada bi trebalo djelovati?

HÉRAULT Da, ali samo za razonodu, kao kad se igra šah.

2. ULICA - SIMON I NJEGOVA ŽENA

SIMON(tuče ženu) Ti svodnice, ti smežurana pilulo sublimata, ti crvotočna jabuko grijeha!

ŽENA U pomoć! U pomoć!

LJUDI (dolaze trčeći) Rastavite ih, rastavite ih!

SIMONNe, pustite me, Rimljani! Hoću da razlupam taj kostur! Ti vestalko!

ŽENA Ja vestalka?

SIMONS ramena zderat ću ti ruho Na sunce bacit goli tvoj leš. Ti leglo bluda, u svakoj se bori tvoga tijela ugnijezdio razvrat! (rastave ih)

PRVI GRAĐANINŠto se tu događa?

SIMONGdje je djevica? Govori! Ne, ne mcgu tako reći. Djevojka! Pa ni tako ne. Gospođa, žena! Ni to ne, ni tako ne! Samo još jedno ime, a ono me, ah, guši! Ponestaje mi daha za to.

DRUGI GRAĐANIN Dobro je da je tako, inače bi to ime mirisalo na rakiju.

SIMONStari Virginije, pokrij ćelavu svoju glavu na njoj sjedi gavran sramote i hoće da ti iskljuje oći. Dajte mi nož, Rimljani! (sruši se)

ŽENA Ah, inače je dobar čovjek, ali, eto, ne može puno podnijeti. Rakija mu odmah podmetne nogu.

DRUGI GRAĐANIN Onda ide na tri.

ŽENA Ne, pada.

DRUGI GRAĐANIN Tako je. Isprva hoda na tri noge, a onda se sruši na treću, dok i ta treća ne padne.

SIMONTi si vampir, koji mi jezikom vrelu krv iz srca siše.

ŽENA Pustite ga. Sada je doba kad se uvijek raznježi. Ali to će već proći.

PRVI GRAĐANINŠto se dogodilo?

ŽENAEvo, sjedjela sam tu na kamenu na suncu i grijala se; evo jer nemamo drva, evo...

DRUGI GRAĐANIN Vuci ti svoga muža za nos.

ŽENA A moja kćerka je otišla tamo za ugao dobra je to djevojka, ona prehranjuje svoje roditelje.

SIMONHa! Ona priznaje!

ŽENA Ti, Judo! Zar bi ti ikakve hlače oblačio, kad mlada gospoda ne bi kod nje hlače svlačila? O ispičuturo, zar ti se krepava od žeđi, ako taj bunarčić presahne? A? Mi radimo svim udima, pa što ne bismo i tim; i majka joj se njime služila kad ju je rađala, a boljelo je. Zar da ona za svoju majku ne učini to isto, he? Pa sve ako je pri tom i boli, he? Ti, glupane!

SIMONAha, Lukrecijo! Nož, dajte mi nož. Rimljani! Aha! Apije Klaudije!

PRVI GRAĐANINDa, nož, ali ne za sirotu bludnicu. Što je učinila? Ništa! Njezina glad bludniči i prosjači. Nož za one koji kupuju meso naših žena i kćeri! Jao njima! Tako se kurvati s kćerima naroda! Vi se svijate od gladi, a oni od prepuna želuca, vi imate poderane kapute, a oni tople ogrtače, vi imate žuljeve na rukama, a oni baršunaste ruke. Ergo, vi radite, a oni ne rade ništa; ergo, vi ste privredili, a oni su pokrali; ergo; ako želite da opet dobijete koju paru od svoje pokradene imovine, morate se kurvati i prosjačiti, ergo; oni su lupeži i treba ih ubiti!

TREĆI GRAĐANINSvu krv u svojim žilama iz nas su isisali. Rekli su nam: ubijte aristokrate, to su vukovi! Mi smo aristokrate objesili na kandelabre. Rekli su: veto vam proždire kruh! I mi smo ubili veto. Rekli su: Žirondisti vas izgladnjuju, a mi smo žirondiste giljotinirali! Ali oni su svukli mrtvace, a mi smo bosonogi kao i prije i zebemo. Zderat ćemo im kožu s butina i od nje načiniti hlače, iscijedit ćemo iz njih mast i sebi zamastiti juhu. Naprijed! Smrt svakome, tko nema proderan kaput!

PRVI GRAĐANINSmrt svakome, tko zna čitati i pisati!

DRUGI GRAĐANIN Smrt svakome tko se izdvaja!

SVI(viču) Smrt! Smrt! (Nekolicina njih dovuče nekog mladog čovjeka)

NEKOLIKO GLASOVA Ovaj ima rupčić! To je aristokrat! Na kandelabar! Na kandelabar!

DRUGI GRAĐANIN Što? Zar se ne useknjuje prstima? Na kandelabar! (Spuštaju jedan kandelabar)

MLADI ČOVJEK Ah, moja gospodo!

DRUGI GRAĐANIN Nema tu gospode: na kandelabar!

NEKOLICINA(pjevaju) One što u zemlji ležecrv će, crv će da poždere.Bolje visjeti u zraku,no trunut u grobnom mraku.

MLADI ČOVJEK Smilujte se!

TREĆI GRAĐANINPoigrat ćemo se samo malo omčom od konoplje oko vrata! To traje samo trenutak, mi smo milosrdniji od vas. Mi se čitav život ubijamo radom. Šezdeset dugih godina visimo na užetu i koprcamo se, ali mi ćemo ga prekinuti. Na kandelabar!

MLADI ČOVJEK Kako hoćete, ali time nećete ništa rasvijetliti.

ONI ŠTO STOJE NAOKOLO Bravo! Bravo!

NEKOLIKO GLASOVA Pustite ga! (On umakne)

ROBESPIERRE Što se tu događa, građani?

TREĆI GRAĐANINŠto bi se događalo? Od ono par kapi krvi u kolovozu i rujnu ljudima nisu crveniji obrazi. Giljotina je prespora. Nama treba pljusak,

PRVI GRAĐANINNaše žene i djeca traže kruha, hoćemo da ih nahranimo mesom aristokrata! Hej! Smrt svakome tko nema proderan kaput!

SVI Smrt! Smrt!

ROBESPIERREU ime zakona!

PRVI GRAĐANINŠto je to zakon?

ROBESPIERRE Volja naroda.

PRVI GRAĐANINNarod smo mi, a mi hoćemo da ne bude nikakva zakona. Ergo, ta je volja zakon; ergo, u ime zakona nema više zakona; ergo: ubijajmo!

NEKOLIKO GLASOVA Čujte Aristida! Čujte Nepodmitljivoga!

JEDNA ŽENAČujte mesiju koji je poslan da prosuđuje i da sudi; on će udariti po zlima oštricom mača, njegove su oči oči prosude, a njegove ruke ruke osude!

ROBESPIERRE Jadni, kreposni narode! Ti vršiš svoju dužnost, žrtvuješ svoje neprijatelje. Narode, ti si velik! Objavljuješ se pod strijelama i gromovima. Ali, narode, tvoji udarci ne smiju raniti tvoje vlastito tijelo. Ti sam sebe ubijaš u svom gnjevu. Ti možeš pasti samo od vlastite snage, tvoji neprijatelji to znadu. Tvoji zakonodavci bdiju, oni će voditi tvoje ruke. Njihove se oči ne mogu prevariti, tvojim se rukama ne može umaći. Pođite sa mnom Jakobincima! Vaša će vas braća dočekati raširenih ruku, sudit ćemo krvnim neprijateljima.

MNOGO GLASOVA Jakobincima! Živio Robespierre! (Svi odu)

SIMONJao meni, ostavljen sam! (Pokušava da se uspravi)

ŽENA (Podupire ga) Na!

SIMONAh, moja Baukido, zlo mi vraćaš dobrim.

ŽENA Stani!

SIMONTi se odvraćaš od mene? Ah, možeš li mi oprostiti, Porcijo? Jesam li te tukao? To nije bila moja ruka, to nije bila moja mišica, to je moja ludost učinila. (recituje) ”Ludost je neprijatelj jadnoga Hamleta./Hamlet to nije učinio, Hamlet to poriče.” Gdje je naša kćerka, gdje je moja kćerkica?

ŽENA Tamo za uglom.

SIMONPođimo k njoj! Dođi, moja kreposna suprugo! (Oboje odlaze)

KLUB JAKOBINACA

JEDAN LIONACŠalju nas braća iz Lyona, da u vaše grudi ulijemo njihovu gorku zlovolju. Mi ne znamo da li su kola na kojima se Ronsin vozio na giljotinu bila mrtvačka kola slobode, ali znamo, da od onoga dana Chalierove ubojice hodaju opet tako sigurno po zemlji, kao da za njih nema groba. Zar ste zaboravili da je Lyon ljaga na zemlji Francuskoj, ljaga koju treba prekriti kostima izdajica? Zar ste zaboravili da ta kraljevska bludnica može oprati svoju gubu samo u vodama Rhone? Zar ste zaboravili da ova revoluciona struja mora u Sredozemlju nasukati Pittovu flotu na lešinama aristokrata? Vaše milosrđe ubija Revoluciju. Disanje svakog aristokrata znači hropac slobode. Samo kukavica umire za Republiku, jakobinac za nju ubija. Znajte, ne bude li u vama više snage ljudi 10. kolovoza, ljudi rujna i 31. svibnja, onda nam kao rodoljubu Gaillardu preostaje jeđino Katonov bođež. (pljesak i metež)

JEDAN JAKOBINACIspit ćemo s vama Sokratov vrč!

LEGENDRE(Popne se na tribinu) Nije nam potrebno upirati svoje poglede u Lyon. Ljudi koji nose svilene haljine, voze se u kočijama, u kazalištu sjede u ložama i govore rječnikom Akademije, već nekoliko dana nose glave čvrsto na ramenu. Duhoviti su i govore da bi Maratu i Chalieru trebalo pribaviti dvostruko mučeništvo, te giljotinirati i njihova poprsja. (Veliko komešanje u skupu)

NEKOLIKO GLASOVA To su mrtvaci, njihov ih jezik giljotinira.

LEGENDREKrv tih svetih ljudi neka padne na njih! Ja pitam ovdje nazočne članove Odbora javnog spasa, otkada su im uši tako oglušile.

COLLOT D'HERBOIS(Prekine ga) A ja pitam tebe, Legendre, čiji glas nadahnjuje takme misli da ožive i da se usuđuju govoriti? Vrijeme je da se strgnu maske. Čujte! Uzrok optužuje posljedicu, glas jeku, Odbor za javno blagostanje mnogo je logičniji, Legendre. Budi miran! Poprsja svetih ostat ce netaknuta, te će ko Meduzine glave pretvoriti izdajnike u kamen.

ROBESPIERRE Tražim riječ.

JAKOBINCI Čujte, čujte Nepodmitljivoga!

ROBESPIERRE Čekali smo na krik negodovanja koji odjekuje sa svih strana, pa da progovorimo. Naše su oči bile otvorene, vidjeli smo kako se neprijatelj oruža i diže, ali nismo dali znak za uzbunu. Pustili smo da narod sam bdije nad sobom, a on nije spavao, njegovo je oružje zazvečalo. Pustili smo da neprijatelj nahrupi iz zasjede, pustili smo da se približi. Sad stoji slobodan i nezaštićen sred bijela dana. Svaki će ga udarac pogoditi. Mrtav je čim ga ugledate. Već sam vam jednom rekao: unutrašnji su se neprijatelji Republike raspali u dvije stranke, kao u dvije ratničke rulje. Svi se oni, pod zastavama različnih boja i najrazličnijim putovima žure istom cilju. Jedna od tih stranaka više ne postoji. U svojoj je afektiranoj ludosti nastojala odbaciti najprokušanije rodoljube kao istrošene slabice, ne bi li otela Republici njene najsnažnije mišice. Navijestila je rat božanstva i vlasništvu da stvori diverziju u korist kraljeva. parodirala je uzvišenu dramu Revolucije da je smišljenim skretanjima obezvrijedi. Hébertov bi triumf pretvorio Republiku u kaos, a despotizam bi bio zadovoljen. Mač zakona je posjekao izdajicu. Ali što je tuđincima do toga kad im preostaju zločinci druge vrste da postignu isti cilj? Ništa nismo učinili dok nam preostaje uništenje druge stranke. Ona je protivnost one prve. Ona nas nagoni na slabost, njezin je bojni poklič: Milosrđe! Ona hoće da otme narodu njegovo oružje, i snagu koja se tim oružjem služi, da ga gola i izmoždana preda kraljevima. Oružje Repubiike je strah, snaga Republike je krepost krepost, jer je strah bez nje poguban, strah, jer je krepost bez njega nemoćna. Strah je izvor kreposti, on nije ništa drugo nego brza, stroga i nepokolebljiva pravednost. Oni govore da j e strah oružje despotske vlade, pa da prema tome naša vlada nalikuje na despotizam. Dakako, ali tako, kao što mac u rukama borca za slobodu nalikuje na sablju kojom je naoružan satelit tiranina! Vlada li despot pomoću straha nad svojim podanicima koji su slični životinjama? On kao despot ima pravo; smrvite pomoću straha neprijatelje slobode i nećete kao stvaraoci Republike imati manje pravo. Revolucionarha je vlada despotizam Slobode uperen protiv tiranije. Milost rojalistima - viču stanoviti ljudi. Da se smilujemo zločincima? Ne! Smilujmo se nevinima, smilujmo se nejakima, smilujmo se nesretnima, smilujmo se čovječanstvu! Samo miroljubiv građanin ima pravo na to da ga društvo zaštiti. U Republici su samo republikanci građani, a rojalisti i stranci su neprijatelji. Kazniti ugnjetavače čovječanstva je milost, oprostiti im to je barbarstvo. Svi znakovi lažne osjećajnosti čine mi se uzdisajima što lete prema Engleskoj ili Austriji. Ali kad se narodu ne može istrgnuti oružje iz ruke, nastoji se porocima otrovati i najsvetija vrela njegove snage. To je najprepredeniji, najopasniji i najodvratniji napadaj na slobodu. Porok ja Kainov žig aristokracije. U Republici nije on samo moralni, nego i politički zločin; poročan je čovjek politički neprijatelj slobode i on je za nju to opasniji što su veće usluge koje joj je tobože učinio. Najopasniji je onaj građanin koji radije potroši tucet crvenih

kapa, negoli učini koje dobro djelo. Lako ćete me razumjeti ako pomislite na ljude koji su prije stanovali u potkrovlju, a sada se voze u kočijama i žive razvratno s bivšim markizama i barunicama. I mi zaista smijemo zapitati; je li opljačkan narod ili se muzlo zlato iz ruku kraljeva, kad vidimo kako narodni zakonodavci paradiraju svim porocima i svim luksuzom nekadašnjih dvorjana, kako se ti markizi i grofovi Revolucije žene bogatim ženama, priređuju raskošne gozbe, kartaju se, drže služinčad i nose skupocjena odijela? Mi se zaista možemo čuditi kad ih čujemo kakve im dosjetke pađaju na pamet, kakvi su estete, i kako su naučili bonton. Do nedavna se na besraman način parodirao Tacit, a ja bih mogao odgovoriti Salustijem i travestirati Katilinu, no mislim da mi više ne treba ni poteza, portreti su gotovi. Nema ugovora, nema primirja s ljudima koji su računali samo na pljačkanje naroda, koji su se nadali da ce bez kazne izvršiti to pljačkanje, za koje je Republika bila samo špekulacija, a Revolucija obrt! Zastrašeni strašnom bujicom primjera, pokušavaju sada posve neprimjetno zauzdati pravdu. I moglo bi se povjerovati da svaki sam sebi kaže: "Mi nismo toliko kreposni, da bismo bili tako strašni. Filozofski zakonodavci, smilujte se našoj slabosti! Ne usuđujem se reći da sam poročan; reći ću vam dakle radije: ne budite okrutni!" Umiri se, kreposni narode! Umirite se, rodoljubi! Recite svojoj braći u Lyonu: Mač zakona ne rđa u rukama kojima ste ga povjerili! Mi ćemo Republici dati velik primjer.

MNOGO GLASOVA Živjela Republika! Živio Robespierre!

PREDSJEDNIK Sjednica je završena!

ULICA - LACROIX, LEGENDRE

LACROIXŠto si učinio, Legendre? Znaš li kome ti skidaš glavu svojim poprsjima?

LEGENDRENekim kicošima i elegantnim ženama. To je sve.

LACROIXTi si samoubojica, sjena, koja ubija svoj original, a time i samoga sebe.

LEGENDRENe razumijem.

LACROIXMislim da je Collot dosta jasno govorio.

LEGENDREPa što onda? Bio je opet pijan.

LACROIX

Ludaci, djeca i no? Pijanci govore istinu. Što misliš, na koga je Robespierre mislio spomenuvši Katilinu?

LEGENDRENa koga?

LACROIXPa stvar je jednostavna. Ateiste i ultrarevolucionare odvedoše na stratište, ali se time nije pomoglo narodu, on još uvijek hoda bosonog ulicama i hoće od kože aristokrata načiniti sebi cipele. Termometar giljotine ne smije pasti. Samo još nekoliko stupnjeva i Odbor javnog spasa može sebi potražiti postelju na Trgu Revolucije.

LEGENDREA u kakvoj je to vezi s mojim poprsjima?

LACROIXZar još ne vidiš? Ti si službeno objavio kontrarevoluciju, primorao si decimvire da budu energični, vodio si im ruku. Narod je Minotaur koji svakog tjedna mora dobiti svoje lešine da ne proždere njih same.

LEGENDREGdje je Danton?

LACROIXNemam pojma! Upravo sastavlja Medicejsku Veneru od dijelova svih grizeta u Palais-Royalu; slaže mozaik, kako on to kaže. Sam bog zna kod kojeg je sada dijela. Žalosno je što je priroda, kao Medeja brata, raskomadala ljepotu, i tako je u fragmentima ugradila u različita tijela. Pođimo u Palais-Royal!

SOBA - DANTON, MARION

MARION Ne, pusti me! Tako, kraj tvojih nogu. Hoću da ti pričam.

DANTON Mogla bi svoje usne bnlje upotrebiti.

MARIONNe, pusti me tako. Majka mi je bila pametna žena. Stalno mi je govorila da je nevinost lijepa vrlina. Kad bi ljudi dolazili k nama i počeli o koječemu razgovarati, slala bi me iz sobe. Kad bih pitala što su ti ljudi htjeli, rekla bi mi nek se stidim. Kad bi mi dala kakvu knjigu da je čitam, morala bih gotovo uvijek preskočiti nekoliko stranica. No bibliju sam smjela čitati po miloj volji, tu je sve bilo sveto. Ali u njoj je bilo nešto što nisam shvaćala. Nisam htjela nikoga pitati, u sebi sam premišljala. I dođe proljeće: posvud oko mene zbivalo se nešto u čemu ja nisam sudjelovala. Našla sam se u nekoj naročitoj atmosferi, skoro me ugušila. Promatrala sam svoje udove; kadikad mi se učinilo da sam dvostruka, a onda kao da se opet stapam u jedno. U to doba naiđe neki mladić u našu kuću. Bio je zgodan i često

je govorio gluposti. Nisam pravo shvaćala što on to hoće, ali sam se morala smijati. Moja majka mu je rekla da češce dolazi, a to nam je oboma bilo po volji. Napokon nismo mogli uvidjeti zašto ne bismo smjeli skupa ležati među plahtama, kad smijemo skupa sjedjeti na stolicama. To mi je pružalo veći užitak od njegovih razgovora, pa nisam mogla shvatiti zašto su mi manji užitak htjeli dopustiti, a veći uskratiti. Činili smo to kriomice. Tako je to trajalo. Ali ja sam postala kao more što je sve proždiralo i sve dublje i dublje vrelo. Nasuprot meni postojalo je samo jedno biće, svi su se muškarci stopili u jedno tijelo. Takva mi je bila narav, a tko može iz sebe? On je to konačno opazio. Došao je jednoga jutra i ljubio me kao da će me zagušiti. Rukama mi je stegao vrat, spopao me neizreciv strah. Tada me pusti i nasmije se i reče: da umalo nije počinio ludost. Neka samo zadržim svoju haljinu i neka je nosim, rekao mi je, jer će se i onako sama od sebe otrcati, a on neće da mi prije vjenčanja pokvari veselje, kad je to ipak jedino što imam. I onda je otišao, a ja opet nisam shvaćala što je htio. Te sam večeri sjedjela kraj prozora. Vrlo sam razdražljiva i za sve što me okružuje veže me samo jedan osjećaj. Utonula sam u valove sutona, u to niz ulicu naiđe gomila. Djeca su trčala naprijed, a žene gledale s prozora. Pogledam dolje: oni ga nose u nekoj košari, mjesec je obasjavao njegovo blijedo čelo, uvojci mu bijahu vlažni. Utopio se. Proplakala sam.To je bio jedini slom u mom biću. Drugi ljudi imaju praznike i radne dane, šest dana rade, a sedmi dan mole; svake su godine jedanput ganuti, na svoj rođendan, i svake se godine jedanput zamisle, na Novu Godinu. Ja od svega toga ništa ne shvaćam: ne znam ni za predah, ni za promjenu. Uvijek sam samo jedno: neprekidna čežnja i grabljenje, žar, bujica. Majka mi je svisnula od bola. Ljudi upiru prstom na me. To je glupo. Svejedno je u čemu tko uživa, u tijelu, u Kristovim slikama, u cvijeću ili dječjim igračkama. Isti je to osjećaj; tko najviše uživa, najviše moli.

DANTONZašto me tvoja ljepota ne može preplaviti, zašto je ne mogu svu obujmiti?

MARION Danton, tvoje usne imaju oči.

DANTONHtio bih da sam dio etera, da te kupam u svojoj bujici i da se razbijam o svaki val tvoga lijepog tijela.(Ulaze LACROIX, ADELAIDE, ROSALIE)

LACROIX(Ostane na vratima) Moram se smijati, moram se smijati.

DANTON(Nevoljko) No?

LACROIXPala mi ulica na pamet.

DANTONPa?

LACROIX

Na ulici su bili psi, doga i bolonješko psetance, pa su se mrcvarili.

DANTONPa što onda?

LACROIXUpravo mi je palo na pamet, pa sam se morao nasmijati. Bilo je zabavno! Djevojke su izvirivale kroz prozore. Treba biti oprezan, pa ih ne puštati ni da sjede na suncu, inače će im se muhe naganjati po rukama, a to navodi na svakakve misli. Legendre i ja prošli smo gotovo kroz sve ćelije, a male su nam se opatice reda putenog otkrivenja vješale o skutove kaputa i tražile blagoslov. Legendre je jednu ispovijedio, ali će zato dobiti mjesec dana posta. Dovodim vam, evo, dvije svećenice puti.

MARION Dobar dan, demoiselle Adelaide! Dobar dan, demoiselle Rosalie!

ROSALIE Već dugo nismo imale to zadovoljstvo.

MARION Bilo mi je zaista žao

ADELAIDE Ah, bože, zaposlene smo dan i noć.

DANTON(Rosalie) Ej , mala, dobila si dobre bokove!

ROSALIE O, da: čovjek se stalno usavršava.

LACROIXKoja je razlika između antičkog i jednog modernog Adonisa?

DANTONA Adelaide je postala čedno-interesantna. To je pikantna promjena. Lice joj izgleda kao smokvin list koji drži pred cijelim svojim tijelom. Takva smokva na tako prometnoj cesti daje hladovinu koja osvježuje,

ADELAIDEBila bih put što vodi domaćem ognjištu, kad bi Monsieur…

DANTONRazumijem. Ne ljutite se, draga gospođice!

LACROIX

Ma čuj me! Modernog Adonisa neće razderati vepar, nego krmače; njegove rane neće biti na bedru, nego u slabinama, a iz njegove krvi neće niknuti ruže, nego šiknuti cvjetovi od žive.

DANTONPusti to! Gospođica Rosalie je restaurirani torzo na kojemu su antički samo bokovi i noge. Ona je magnetska igla: što pol glava odbija, to pol noga privlači; sredina je ekvator, tko ga pređe biva kršten živom.

LACROIXDvije milosrdne sestre. Svaka služi u jednoj bolnici, to jest u svom vlastitom tijelu.

ROSALIE Stidite se, zacrvenili ste nam uši!

ADELEAIDEMorali biste se pristojnije ponašati! (Adelaide i Rosalie odu)

DANTON Laku noć, dražesna djeco!

LACROIXLaku noć, vi rudnici žive!

DANTONŽao mi ih je. Izgubile su svoju večeru.

LACROIXSlušaj, Danton! Dolazim od jakobinaca.

DANTONSamo to?

LACROIXLionci su pročitali proklamaciju. Oni drže da im ne preostaje ništa drugo nego da se ogrnu togom. Svaki je napravio lice kao da želi reći svome susjedu: "Paetus, to ne boli!" Legendre je vikao da se želi razbiti Chalierovo i Maratovo poprsje. Ja mislim da on hoće ponovno ocrveniti svoj obraz. Sasvim se povukao iz Terora, djeca ga na ulici potežu za kaput.

DANTONA Robespierre?

LACROIXLupkao je prstima po tribini i rekao: "Krepost treba da vlada pomoću straha." Zaboljela me šija od te fraze.

DANTONTa fraza teše daske za giljotinu.

LACROIX A Collot se derao kao mahnit da treba zderati maske.

DANTONA s njima će otići i lica.(Ulazi PARIS)

LACROIXŠto se zbiva, Fabricije?

PARISOd jakobinaca sam pošao Robespierreu. Zahtijevao sam razjašnjenje. Pokušao je napraviti lice kao Brut koji žrtvuje svoje sinove. Govorio je općenito o dužnostima; rekao je, da on, kad se radi o slobodi, ne poznaje nikakvih obzira i da bi za nju sve žrtvovao: sebe, svoga brata, svoje prijatelje.

DANTONTo je bilo jasno rečeno. Potrebno je samo obrnuti ljestvicu, i on stoji dolje i pridržava ljestve svojim prijateljima. Moramo biti zahvalni Legendreu, on ih je nagnao da progovore.

LACROIXHébertisti još nisu mrtvi, narod je u materijalnoj bijedi, a to je strahovita poluga. Zdjelica se ne smije više puniti krvlju da ne bi prevagnula i podigla Odbor javnog spasa na kandelabar. Odboru je potreban protuteg, treba mu jedna teška glava.

DANTONZnam. Revolucija je kao Saturn, ona ždere vlastitu djecu. (nakon kratka razmišljanja) Ipak se neće usuditi.

LACROIXDanton, ti si mrtvi svetac. Ali Revolucija ne zna za relikvije; ona je pobacala na ulicu kosti svih kraljeva, a iz crkava sve kipove. Zar misliš da će tebe ostaviti da stojiš kao spomenik?

DANTONA moje ime! A narod!

LACROIXTvoje ime! Ti si jedan od umjerenih, a i ja sam takav, pa Camille, Philippeau, Hérault. Za narod je slabost i umjerenost ista stvar; on ubija neodlučne. Krojeći iz sekcije crvenih kapa udjenut će u iglu cijelu rimsku povijest, ako otkriju da je čovjek rujna u odnosu na njih bio umjeren.

DANTONTo je sasvim točno. A osim toga narod je dijete. Mora sve razbiti da vidi što je unutra.

LACROIXA mi smo osim toga poročni, kako kaže Robespierre, to jest, mi uživamo. A narod je krepostan, to jest, ne uživa, jer mu rad otupljuje organe za uživanje. Narod se ne opija, jer nema novaca i ne ide u javne kuće, jer zaudara po siru i sleđevima, a djevojkama se to gadi.

DANTONOn mrzi one koji uživaju, kao što eunuh mrzi muškarce.

LACROIXNazivaju nas vjetropirima i (Dantonu u uho), među nama rečeno, ima nešto istine u tome. Robespierre i narod će biti kreposni. St. Just će napisati roman, a Barrére će skrojiti karmanjolku i ogrnuti Konvent tim krvavim kaputićem i sve mi je jasno.

DANTONSanjaš. Bez mene nisu nikada imali hrabrosti, a neće je imati ni protiv mene. Revolucija još nije završena, mogli bi me još trebati. Pohranit će me u arsenalu.

LACROIXMoramo djelovati.

DANTONBit će prilike.

LACROIXBit će prilike, kad budemo izgubljeni.

MARION(Dantonu) Tvoje su usne postale hladne. Riječi su ti ugušile poljupce.

DANTON(Marioni) Izgubiti toliko vremena! I to mi je bilo vrijedno truda! (Lacroixu) Sutra idem Robespierreu. Ljutit ću ga, a on onda ne umije šutjeti. Do sutra, dakle! Laku noć, prijatelji, laku noć! I hvala vam!

LACROIXTornjajte se, dragi prijatelji, tornjajte se! Laku noć, Danton! Bedra gospođice su tvoja giljotina, a mons Veneris će biti tvoja Tarpejska pećina. (Ode s Parisom)

SOBA - ROBESPIERRE, DANTON, PARIS

ROBESPIERREKažem ti, tko mi zaustavlja ruku kad potegnem mač, taj mi je neprijatelj. Njegova namjera nije važna. Tko me priječi da se branim, ubija me kao da me napada.

DANTON

Gdje prestaje samoobrana, počinje umorstvo. Ne vidim nikakva razloga koji bi nas silio da i dalje ubijamo.

ROBESPIERRE Socijalna revolucija još nije završena; tko izvrši Revoluciju napola, sam sebi kopa grob. Visoko društvo još nije mrtvo. Zdrave narod ne snage treba da zamijene tu, u svakom pogledu, olinjalu klasu. Porok mora biti kažnjen, a krepost mora vladati pomoću straha.

DANTONNe razumijem riječ "kazna". I ta tvoja krepost, Robespierre! Ti nisi uzimao novaca, nisi se zaduživao, ni s jednom ženom nisi spavao, uvijek si pristojno odjeven i nikad se nisi opijao. Robespierre, ti si upravo odvratno uzoran. Mene bi bilo sram trideset godina hodati između neba i zemlje s takvom moralnom fizionomijom samo zbog bijednog užitka da mogu druge smatrati gorima od sebe. Zar nema ništa u tebi što bi ti katkad sasvim tiho, potajno reklo: "Lažeš, lažeš!"

ROBESPIERRE Moja savjest je čista.

DANTONSavjest je ogledalo pred kojim se muči majmun. Svatko se kiti kako zna i pri tom uživa na svoj način. Zar je vrijedno počupati se zbog toga! Svatko neka se brani ako mu itko kvari veselje. Imaš li prava da giljotinu pretvaraš u čabar za prljavo rublje drugih ljudi i da od njihovih odsječenih glava praviš sredstvo za čišćenje mrlja s njihovih zamazanih haljina, i to zato što je tvoj kaput uvijek brižljivo očetkan? Da, ti se možeš braniti ako ti pljunu na nj ili ti ga poderu. Ali što te se tiče dok te ostavljaju na miru? Ako njih ne smeta da tako hodaju svijetom, imaš li zbog toga prava da ih strpaš u grob? Zar si nebeski policajac? Ako to pak ne možeš gledati, kao ni tvoj dragi gospod bog, a ti svojim rupčićem pokrij oči.

ROBESPIERRE Ti poričeš krepost?

DANTONI porok. Postoje samo epikurejci, i to prosti ili profinjeni, a Krist je bio najprofinjeniji. I to je jedina razlika koju ja uspijevam pronaći među ljudima. Svaki postupa po svojoj naravi, to jest, radi ono što mu godi. Zar ne, Nepodmitljivi, okrutno je što smo ti ovako stali na žulj?

ROBESPIERRE Danton, porok je u stanovitom času veleizdaja.

DANTONNe smiješ ga proskribirati, za ime božje, to bi bila nezahvalnost. Previše mu duguješ, zbog kontrasta naime. Uostalom, da ostanemo kod tvojih pojmova, naše nepodopštine mogu Republici samo koristiti, zajedno s krivcima ne smiju stradati nevini.

ROBESPIERRE

Tko ti kaže da je netko nevin stradao?

DANTONČuješ li, Fabricije? Nije umro nijedan nevini! (Pođe izlazeći Parisu) Ne smijemo gubiti ni trenutka. Moramo se pokazati!

ROBESPIERRE (Sam) Idi samo! Taj misli pred javnom kućom zaustaviti konje Revolucije, kao kočijaš svoju dresiranu kljusad. Imat će oni dovoljno snage da ga odvuku do Trga Revolucije. Meni stati na žulj! Da ostanemo kod tvojih pojmova! Čekaj! Čekaj! Je li to baš tako? Reći će da me je njegov gigantski lik previše zasjenio, pa sam ga zbog toga dao maknuti sa sunca. A što ako imaju pravo? Zar je to uistinu tako potrebno? Jest, Republika! On mora nestati, Smiješno je kako mi misli nadziru jedna drugu. On mora nestati. Tko se zaustavlja usred mase koja hrli naprijed, taj joj se suprostavlja kao da joj se isprijecio: bit će zgažen. Nećemo dopustiti da brod Revolucije zaglibi u plitkim proračunima i blatu tih ljudi; moramo odsjeći ruku koja se usuđuje da ga zaustavi pa makar ga on i zubima držao! Dolje društvo koje je mrtvoj aristokraciji svuklo haljine i nasljedilo njenu gubu! Nema kreposti! Krepost je žulj na mojoj nozi! Moji pojmovi! Kako se to stalno vraća. Zašto se ne mogu otarasiti te misli? Ona stalno krvavim prstom upire onamo, onamo! Ma koliko ga ja omatao krpama, krv ipak uvijek probija. (Nakon stanke) Ja ne znam što je to u meni što onom drugom laže. (Pođe na prozor) Noć hrče nad zemljom i valja se u pustim snovima. Misli, želje, jedva naslućene, zbrkane i bez oblika, što su se plašljivo skrile pred danjim svijetlom, dobivaju sad oblik i ruho, pa se šuljaju u tihu kuću sna. Otvaraju vrata, vire kroz prozore, postaju napola meso, udovi se u snu protežu, usne mrmljaju. A nije li naša java samo jasniji san? Nismo li mi mjesečari? Nije li naše djelanje kao u snu, samo jasnije, određenije, dosljednije? Tko da nas zbog toga prekorava? U jednom satu posvršava duh više misaonih djela, nego što ih tromi organizam našeg tijela može izvesti tokom godina. Grijeh je u misli. Da li će misao postati djelo, da li će je tijelo izvesti, pitanje je slučaja. (Ulazi ST. JUST)

ROBESPIERRE E, tko je tu u mraku? E, svijetla, svijetla!

ST. JUST Poznaješ li moj glas?

ROBESPIERRE Ah, ti si, Stjust! (SLUŽAVKA donosi svjetlo)

ST. JUST Jesi li bio sam?

ROBESPIERRE Upravo je otišao Danton.

ST. JUST Sreo sam ga usput u Palais-Royalu. Revolucionarno je namrštio čelo i govorio u epigramima; bratimio se sa sankilotima, grizete su trčale za njim, a ljudi su se zaustavljali i jedni drugima šaputali ono što je

rekao. Izgubit ćemo prednost napada. Kaniš li još dugo oklijevati? Radit cemo bez tebe. Odlučni smo.

ROBESPIERRE Što ćete poduzeti?

ST. JUST Sazvat ćemo svečanu sjednicu Zakonodavnog odbora, Odbora za sigurnost, i Odbora javnog spasa.

ROBESPIERRE Previše ceremonija.

ST. JUST Veliku lešinu moramo sahraniti dolično, kao svećenici, a ne kao ubojice. Ne smijemo je osakatiti, svi njezini udovi moraju u grob zajedno s njom.

ROBESPIERRE Govori jasnije!

ST. JUST Moramo ga pokopati u njegovoj punoj bojnoj opremi i na njegovom grobu poklati njegove konje i robove: Lacroix…

ROBESPIERRE Savršen vjetropir, bivši advokatski pisar, a sada generallajtnant Franeuske. Dalje!

ST. JUST Hérault-Séchelles.

ROBESPIERRE Krasna glava!

ST. JUST On je bio lijepo naslikano početno slovo na ustavnom aktu. Takav nam ukras nije više potreban. Bit će izbrisan. Philippeau. Camille.

ROBESPIERRE I on?

ST. JUST (Pruži mu neki papir) To sam i mislio. Evo čitaj !

ROBESPIERRE Aha, "Stari franjevac"! I ništa drugo? On je dijete, on vas je ismijavao.

ST. JUST

Tu čitaj, ovdje! (Pokazuje mu jedno mnesto)

ROBESPIERRE (Čita) "Taj krvavi mesija Robespierre, na svojoj Kalvariji gdje on žrtvuje, a sam nije žrtvovan, između dva razbojnika, Couthona i Collota, Giljotine-bogomoljke stoje pod njim kao Marija i Magdalena. St. Just mu leži kao Ivan na srcu i upoznaje Konvent s apokaliptičnim otkrivenjem svoga učitelja; on drži svoju glavu kao da je monstranca."

ST. JUST Ja ću se već pobrinuti da on nosi svoju kao sv. Dionizije.

ROBESPIERRE (Čita dalje) "Tko da povjeruje, da je onaj čisti mesijin frak mrtvačka košulja Francuske i da su njegovi tanki prsti kojima lupka po tribini noževi giljotine? A, ti, Barrére, ti, koji si rekao da će se na Trgu Revolucije kovati novac! Ali ne želim čeprkati po toj staroj vreći. On je udovica koja je već imala pola tuceta muževa i pomogla da ih sahrane. Što se tu može? U njega je dar da vidi na ljudima hipokratsko lice pola godine prije njihove smrti. Pa tko bi drugi mogao sjesti uz lešine i udisati smrad? Dakle i ti, Camille? Maknimo ih! Brzo! Jedino se mrtvaci ne vraćaju. Jesi li pripremio optužnicu?

ST. JUST Lako za to. Ti si je kod Jakobinaca nagovijestio.

ROBESPIERRE Htio sam ih zastrašiti.

ST. JUST Treba samo ds je provedem. Krivotvoritelji će dati meso, a stranci začin. Od toga ce jela umrijeti, dajem ti svoju riječ.

ROBESPIERREOnda brzo. sutra! Samo nikakve duge samrtne borbe! Već sam nekolik dana osjetljiv. Samo brzo.(St. Just ode)

ROBESPIERRE (Sam) Da, krvavi mesija, koji žrtvuje, a sam nije žrtvovan. On ih je otkupio svojom krvlju, a ja ih otkupljujem njihovom vlastitom. Oni su zgriješili zbog njega, a ja uzimam grijeh na sebe. On je osjetio slasti bola, a ja muke krvnika. Tko je sebe više zatajio, ja ili on? Pa ipak je nešto ludo u toj misli. Zašto uvijek upiremo oči samo u jednoga? Zaista, u svima nama razapinju sina čovječjega, svi se mi borimo u Getsemanskom vrtu u krvavu znoju, ali nitko svojim ranama ne otkupljuje druge. Moj Camille! Svi me ostavljaju, sve je pusto i prazno, ja sam sam.

DRUGI Č I N

SOBA - DANTON, LACROIX, PHILIPPEAU, PARIS, CAMILLE DESMOULINS

CAMILLEBrzo, Danton. Ne gubimo vrijeme.

DANTON(Oblači se) Ali vrijeme gubi nas. Vrlo je to dosadno; uvijek najprije košulju i onda na to navući hlače, naveče leći u krevet, a ujutro opet izmiliti iz njega i uvijek tako stavljati jednu nogu pred drugu. Pa tu uopće nema nikakva izgleda da bude drukčije. Vrlo je to tužno, i da su već milijuni tako radili, i da će milijuni opet tako raditi, i da se mi još povrh toga sastojimo iz dviju polovica, koje obje rade isto, pa se tako sve zbiva dvostruko to je vrlo tužno.

CAMILLEGovoriš u nekom potpuno djetinjastom tonu,

DANTONSamrtnici postaju često djetinjasti.

LACROIXSvojim oklijevanjem ti se bacaš u propast i povlačiš za sobom sve svoje prijatelje. Obavijesti kukavice da je vrijeme da se okupe oko tebe; pozovi i one s brda, i one s dola! Viči protiv tiranije decemvira, govori o bodežima, zazovi Bruta, pa ćeš onda zastrašiti tribune i okupiti oko sebe i one kojima prijete kao Hébertovim sukrivcima! Moraš se prepustiti svcm gnjevu. Ne dajte barem da umremo razoružani i poniženi kao sramotni Hébert!

DANTONImaš slabo pamćenje. Nazvao si me mrtvim svecem. Imao si pravo i više nego što si slutio. Bio sam kod sekcija; bili su puni poštovanja, ali kao pogrebnici. Ja sam relikvija, a relikvije se bacaju na ulicu. Imao si pravo.

LACROIXZašto si pustio da dođe do toga?

DANTONDo toga? Da, zaista. Na kraju mi je postalo dosadno. Stalno hodati naokolo u istom kaputu i jednako mrštiti čelo! To je jadno. Biti takav bijedni instrument na kojem jedina žica daje uvijek isti ton! To se ne da izdržati. Htio sam malo lagodnosti. To sam postigao. Revolucija me stavlja u pokoj, ali na drugi način nego što sam mislio. Uostalom, na što se osloniti? Samo bi se naše drolje mogle još mjeriti s giljotinama-bogomoljkama; inače ne znam ništa. Dalo bi se to na prste nabrojati: jakobinci su izjavili da je krepost na dnevnom redu; kordelijeri me nazivaju Hébertovim krvnikom. Općinski odbor čini pokoru, Konvent to bi još bio neki izlaz, ali to bi dovelo do novog 31. svibnja, i oni ne bi dobrovoljno uzmaknuli. Robespierre je dogma Revolucije, ona ne smije da bude izbrisana. A ne bi se ni moglo. Nismo mi stvarali Revoluciju, Revolucija je stvorila nas. A kad bi se i moglo radije da mene giljotiniraju, nego da ja giljotiniram. Sit sam toga. Čemu da se mi, ljudi, borimo jedni protiv drugih? Trebalo bi da sjednemo jedni uz druge i da živimo u miru. U nečemu se pogriješilo kad su nas stvarali; nešto nam nedostaje, ne znam kako da to nazovem. Ali mi to nećemo jedni drugima iščupati iz

utrobe, zašto da onda sebi raskoljujemo tijela? Pustite, mi smo jadni alkemičari.

CAMILLEPatetičnije rečeno to bi značilo: dokle će čovječanstvo u vječnoj gladi žderati vlastite udove? Ili dokle ćemo mi, brodolomci na tom razbijenom brodu, u neugasivoj žeđi sisati jedni drugima krv iz žila? Ili dokle ćemo mi, algebristi u mesu, tražeći nepoznati, vječno uskraćivani X, pisati svoje račune osakaćenim udovima?

DANTONTi si snažna jeka.

CAMILLEZar ne, hitac iz pištolja odjekuje jednako kao i udarac groma? To bolje za te, trebalo bi da me uvijek imaš uza se.

PHILIPPEAUA Francuska neka ostane svojim krvnicima.

DANTONPa što onda? Ljudi se pri tom sasvim dobro osjećaju. Prati ih nesreća, a može li se više zahtijevati da se bude ganut, plemenit, krepostan ili duhovit, ili da se uopće ne osjeća dosadu? Svejedno je umiru li na giljotini, ili od groznice, ili od starostil A bolje se priliči, tako barem odlaze gipkih udova za kulise i odlazeći mogu još zgodno gestikulirati i čuti pljesak gledalaca. To je sasvim pristojno i pristaje nam. Uvijek stcjimo na pozornici, pa i onda ako nas na kraju ozbiljno probodu. Vrlo je dobro što će dob života biti malo skraćena; kaput je bio predugačak, naše ga tijelo nije moglo ispuniti. Život će tako biti epigram, a to je ipak nešto, Uostalom, tko ima dovoljno daha i duha za ep od pedeset ili šezdeset pjevanja? Vrijeme je da se ono malo esencije ne pije više iz vjedra, nego iz čašice za liker; tako nam se gubica ipak napuni, a inače bi se jedva moglo skupiti nekoliko kapi u onoj nezgrapnoj posudi. Konačno morao bih vikati, a to je prevelik napor za mene. Zivot nije vrijedan truda što ga ulažemo da bismo ga održali,

PARIS Pa onda bježi, Danton!

DANTONMožeš li domovinu ponijeti na potplatima? I konačno, a to je najvažnije: oni se neće usuditi. (Camilleu) Dođi, mladiću moj. Kažem ti, oni se neće usuditi. Zbogom, zbogom! (Danton i Camilie odu)

PHILIPPEAUOdlazi.

LACROIXI ne vjeruje ni jednu rijec od onoga što je rekao. To je samo lijenost. On će radije pustiti da ga giljotiniraju, nego da održi govor.

PARIS Što da se radi?

LACROIXOtići kući i kao Lukrecija razmišljati o poštenju.

ŠETALIŠTE ŠETAČI

GRAĐANINDobra moja Jacqueline htio sam reći: Korn.... Htio sam reći: Kor....

SIMONKornelija, građanine, Kornelija,

GRAĐANIN Moja me dobra Kornelija obradovala dječačićem.

SIMONRepublici je rodila sina.

GRAĐANINRepublici, to zvuči previše opcenito. Moglo bi se reći…

SIMONlo je upravo ono. Pojedinačno se mora općenitomu…

GRAĐANIN Ah, to isto veli i moja žena.

ULIČNI PJEVAČ(Pjeva) Zar na svijetu išta budi / Slast i radost sviju ljuđi?

GRAĐANIN Ah, s imenima nikako da budem na čistu.

SIMONKrsti ga Koplje, Marat!

ULIČNI PJEVAČMuke, brige neprestane / Muče ih od zore rane, /Dok im dan ne prođe hudi.

GRAĐANINVolio bih tri imena ipak ima nečega u tom broju tri, a osim toga, nešto što je korisno i valjano. Sad sam se sjetio: Plug, Robespierre, i onda treće?

SIMONKoplje.

GRAĐANINHvala vam, susjede: Koplje, Plug, Robespierre to su lijepa imena, to lijepo zvuči.

SIMONVelim ti, da će grudi tvoje Kornelije biti kao vime rimske vučice ne, to ne valja: Romul je bio tiranin, to ne valja. (Prođu)

PROSJAK(Pjeva) "Šaka zemlje i malo mahovine... Draga gospodo, lijepe dame!”

PRVI GOSPODIN Na! (Daje mu novac) Ruka mu je kao baršun. To je bezobrazno.

DRUGI GOSPODIN Radi, klipane, sasvim si dobro uhranjen!

PROSJAK A otkuda vam vaš kaput, gospodine?

DRUGI GOSPODINTreba raditi, raditi! I ti bi mogao imati takav kaput. Dat ću ti posla: dođi do mene, ja stanujem.....

PROSJAK Gospodine, a zašto ste radili?

DRUGI GOSPODINBudalo, da imam kaput.

PROSJAKMučili ste se da uživate. Imati takav kaput, to je uživanje, ali i dronjak ga pruža.

PRUGI GOSPODIN Svakako, drukčije ne ide.

PROSJAKEh, da sam lud. To se međusobno poništava. Sunce grije i na uglu, a to možeš imati sasvim lako. (Pjeva) "Šaka zemlje i malo mahovine.... "

ROSALIE(Adelaidi) Miči se, eno dolaze vojnici! Od jučer nismo ništa toplo stavile u se.

PROSJAK

... "To mi je na zemlji svršetak sudbine! Draga gospodo, moje dame! '"

VOJNIK Stoj! Kamo, djeco moja? (Rosalie) Koliko ti je godina?

ROSALIE Koliko i mome malom prstu.

VOJNIK Ti si vrlo oštra.

ROSALIE A ti vrlo tup.

VOJNIKPa ću se na tebi nabrusiti. (Pjeva) Kristinko, Kristinko moja, / Zar je taj kvar loš, kvar loš, / Kvar loš, kvar loš?

ROSALIE(Pjeva) Ah, ne , gospodo vojnici, / Ta ja bih rado još, rado još, / Rado još, rado još!

DANTONZar nije veselo? Njušim nešto u atmosferi; kao da sunce leže razvrat. Pa da čovjeku ne dođe da skoči među njih, da strgne hlače i počne se pariti odo straga kao psi na ulici. (Prolaze)

MLADI GOSPODINAh, Madame, glas zvona, večernje rumenilo na drveću, treperenje zvijezda

MADAMEMiris cvijeta! O, te bezazlene radosti, to čisto uživanje u prirodi! (Svojoj kćerki) Pogledaj, Eugenie, samo krepost ima oči za to.

EUGENIE (Poljubi svoju majku u ruku) Ah, mama, ja vidim samo vas.

MADAME Dobro dijete!

MLADI GOSPODIN(Šapće u uho Eugenie) Vidite li tamo onu lijepu damu sa starim gospodinom?

EUGENIE Poznajem je.

MLADI GOSPODIN

Priča se da joj je njezin frizer napravio frizuru à la beba.

EUGENIE (Smije se) Zli jezici!

MLADI GOSPODINStari gospodin ide uz nju; on vidi kako taj pupoljčić bubri, vodi ga na šetnju po suncu i misli da je njegov pljusak uzrokovao taj rast.

EUGENIE Kako je to nepristojno! Najradije bih pocrvenjela.

MLADI GOSPODINA ja bih od toga poblijedio. (Odlaze)

DANTON(Camilleu) Samo ne očekuj od mene ništa ozbiljno! Ne shvaćam zašto ljudi na ulici ne stanu i ne počnu se smijati jedni drugima u lice. Mislim da bi se morali smijati sa prozora i iz grobova, nebesa bi morala pucati, a zemlja se valjati od smijeha. (Odu)

PRVI GOSPODINUvjeravam vas, izvanredno otkriće! Sve tehničke vještine dobit će pomoću toga sasvim drugu fizionomiju. Čovječanstvo juri gigantskim koracima prema svom visokom određištu.

DRUGI GOSPODINJeste li vidjeli novu dramu? Kula babilonska! Neka zbrka svodova, malih stepenica, hodnika, a sve je to tako lako i smjelo dignuto u zrak. Čovjeku se vrti pri svakom koraku. Neobična glava! (On zastane smeten)

PRVI GOSPODIN Što vam je?

DRUGI GOSPODINAh, ništa! Dajte mi ruku, gospodine! Ova lokva tako! Hvala vam. Jedva sam je obišao. Moglo je biti opasno!

PRVI GOSPODINZar vas je strah?

DRUGI GOSPODINDa, zemlja je tanana kora. Uvijek mi se Čini da bih mogao propasti kad naiđem na ovakvu rupu. Treba oprezno kročiti, može se prosjesti. Ali u teatar pođite, savjetujem vam!

SOBA - DANTON, CAMILLE, LUCILE

CAMILLEKažem vam, ako ne dobiju sve u drvenim kopijama, razdrobljeno u kazalište, koncerte i umjetničke izložbe, onda nemaju ni vida ni sluha za to. Ako tko izdjelja nekakvu marionetu kojoj se vidi uzica za koju je povlače i kojoj pri svakom koraku kloparaju zglobovi u peterostopnim jambima kakav karakter, kakva dosljednost. Uzme li tkogod neki osječajčić neku sentenciju, neki pojam, pa mu navuče hlače i kaput, napravi mu noge i ruke, namaže lice i pusti da se ta tvorevina kroz tri čina muči, dok se napokon ne oženi ili ustrijeli to je ideal! Zagudi li netko neku operu, koja upravo tako izražava ushit i očaj u ljudskoj duši, kao što zemljana lula puna vode oponaša slavulja ah, kakve li umjetnosti! Prenesite ljude iz kazališta na ulicu: jadne li zbilje! oni zaboravljaju svoga stvoritelja zbog njegova lošeg kopista. Od stvaranja što se svakog trenutka oko njih i u njima žarko, bučno i blistavo rađa, oni ne vide i ne čuju ništa. Oni idu u kazalište, čitaju pjesme i romane, oponašaju te nakaze, a božjim stvorovima vele da su obični! Grci su znali što govore, kad su pričali da je Pigmalionov kip oživio, ali da nije imao djece.

DANTONA umjetnici postupaju s prirodom kao David, kad je u rujnu one umorene što su iz zatvora La Porce bili bačeni na ulicu, hladnokrvno crtao i rekao: "Hvatam, evo, u tim zločincima posljednje trzaje života!"

CAMILLEŠto veliš ti? Lucile?

LUCILE Ništa. Tako te rado gledam kad govoriš.

CAMILLEA da li me i čuješ?

LUCILE Dakako.

CAMILLEImam li pravo? Znaš li ti uopće što sam rekao?

LUCILE Ne, zaista ne znam. (Danton se vraća)

DANTONOdbor javnog spasa odlučio je da me uhapsi. Upozorili su me i ponudili mi utočište. Hoće moju glavu. Nek im bude. Sit sam tog petljanja. Nek je uzmu. Pa šta? Znat ću hrabro umrijeti. To je lakše nego živjeti.

CAMILLEDanton, još ima vremena.

DANTONNemoguće, ali nisam ni pomišljao....

CAMILLETvoja tromost!

DANTON Nisam trom, nego umoran. Peku me tabani.

CAMILLEKamo ćeš?

DANTONEh, a tko bi to znao!

CAMILLEOzbiljno te pitam, kamo?

DANTONU šetnju, mladiću moj, u šetnju. (Odlazi)

LUCILE Ah, Camille!

CAMILLEUmiri se, drago dijete!

LUCILEKad pomislim da će tu glavu Moj Camille! To je ludost, zar ne, ja sam luda?

CAMILLEUmiri se, Danton i ja nismo isto.

LUCILEZemlja je prostrana, i toliko stvari ima na njoj pa zašto baš tu jednu? Tko da mi je uzme? To bi bilo strašno. A i što će im?

CAMILLEPonavljam ti: možeš biti mirna. Jučer sam govorio s Robespierreom. Bio je ljubezan. Malo smo u napetim odnosima, to je istina. Različiti nazori, ništa drugo!

LUCILE Potraži ga!

CAMILLE

U istoj smo klupi sjedjeli u školi. Bio je uvijek mrk i osamljen. Samo sam ja prilazio njemu i ponekad ga nasmijao. Uvijek je pokazivao veliku naklonost prema meni. Idem.

LUCILETako brzo, prijatelju moj? Idi! Dođi! Samo to (Poljubi ga) i to! Idi! Idi! (Camille ode) Strašno je to doba. Ali tako je. Tko tu može išta učiniti? Treba se sabrati. (Pjeva) Ah rastanak, ah rastanak, ah rastanak, / Tko je izmislio rastanak? Kako mi je uprrvo to palo na um? Nije dobro da je to tako samo od sebe došlo? Kad je izašao, bilo mi je kao da se ne može više vratiti i kao da mora neprestano ići sve dalje od mene, sve dalje. Kako je ova soba prazna. Prozori su otvoreni kao da je mrtvac ležao u njoj. Ne mogu tu više izdržati. (Ode)

U POLJU

DANTONNeću dalje. Neću remetiti ovu tišinu žagorom svojih koraka i šumom disanja. (Sjedne. Nakon stanke) Pričali su mi o nekoj bolesti od koje se gubi pamćenje. Smrt kao da je tome slična. A onda se kadikad ponadam da ona možda još jače djeluje i čini da čovjek sve izgubi. Kad bi bilo tako! Onda bih potrčao kao kršćanin da spasim neprijatelja, to jest svoje pamćenje. A ovdje moje pamćenje živi i ubija mene. Ja ili ono? Odgovor je lak. (Ustane i krene natrag) Koketiram sa smrću. Sasvim je ugodno ovako izdaleka očijukati s njom kroz lornjon. Zapravo se moram svemu tome smioati. Ima u meni neki osjećaj stalnosti koji mi veli: sutra će biti kao i danas, i prekosutra, i kasnije će sve biti kao i sada. To je prazna vika, hoće da me zastraše. Neće se oni usuditi. (Ode)

SOBA - DANTON, JULIE - NOĆ

DANTON(Na prozoru) Zar to neće nikada prestati? Zar svjetlost neće ni kada dogorjeti i zvuk nikada zamrijeti? Zar nikad neće biti tiho i tamno da više ni jedni ni drugi ne čujemo i ne vidimo svoje gadne grijehe? Rujan!

JULIE (Zove iznutra) Danton! Danton!

DANTONHe?

JULIE (Uđe) Što viceš?

DANTONZar sam vikao?

JULIE Govorio si o gadnim grijesima, a onda si zastenjao: "Rujan!"

DANTONJa, ja? Ne, ja nisam govorio.. Jedva da sam to mislio. Bile su to sasvim tihe, skrovite misli.

JULIE Ti dršćeš, Danton!

DANTONKako da ne dršćem kad su zidovi progovorili? Kad mi je tijelo tako rastrgano da moje misli lutajući nemirno razgovaraju s usnama kamenja. To je čudno.

JULIE Georges, moj Georges!

DANTONDa, Julie, to je vrlo čudno. Neću više da mislim kad to odmah progovara. Ima misli, Julie, za koje ne bi smjele postojati nikakve uši. Nije dobro da one odmah pri porodu viču kao djeca; nije to dobro.

JULIE Bog ti očuvao pamet Georges, Georges prepoznaješ li me?

DANTONE, a zašto ne bih! Čovjek si, pa zatim žena, i napokon moja žena, a zemija se sastoji od pet dijelova svijeta Evropa, Azija, Afrika, Amerika, Australija i dva puta dva je četiri. Pri sebi sam, vidiš li? Nije li nešto vikalo "rujan"? Nisi li ti tako nešto rekla?

JULIE Da, Danton, čula sam to kroz sve sobe.

DANTONKad sam došao do prozora (gleda vani) grad je miran, sva su svijetla ugašena

JULIE U blizini plače neko dijete.

DANTONKad sam došao do prozora kroz sve je ulice vikalo i zapomagalo: "Rujan!"

JULIE Ti si sanjao, Danton. Saberi se!

DANTONSanjao? Da, sanjao sam. Ali to je bilo drukčije, odmah ću ti reći. Moja jadna glava je slaba odmah! Da, sad sam se sjetio. Podamnom je jurila i dahtala zemaljska kugla. Zgrabio sam je kao divljeg konja. Orijaškim udovima gnječio sam njenu grivu i stiskao joj rebra, glavu sam zabacio natrag, kosa mi je

lepršala nad ponorom. Tako me vuklo. Tada kriknuh od straha i probudih se. Pristupih prozoru i tada sam čuo ono, Julie. Što samo hoće ta riječ? I zašto upravo ta? Što se ona mene tiče? Zašto pruža za mnom svoje krvave ruke? Nisam je tukao. O pomozi mi, Julie, moja pamet je tupa! Nije li to bilo u rujnu, Julie?

JULIE Kraljevi su bili još samo četrdeset sati od Pariza....

DANTONTvrđave su pale, aristokrati u gradu

JULIE Republika izgubljena.

DANTONDa, izgubljena. Nismo mogli ostaviti neprijatelja u zaleđu, bili bismo budale: dva neprijatelja na jednoj daski; mi ili oni, jači obara slabijega zar to nije pravo?

JULIE Da, da.

DANTON Potukli smo ih to nije bilo umorstvo, to je bio unutarnji rat.

JULIE Ti si spasio domovinu.

DANTONDa, jesam. Bila je to obrana u nuždi. Morali smo. Čovjek na križu je to sebi zgodno udesio: mora doći do nedaća, ali jao onome tko nedaće izazove! Mora, to je ono kad se "mora". Tko će proklinjati ruku na koju pade prokletstvo toga "mora"? Tko je izgovorio to "mora" tko? Što je to što u nama laže, bludniči, krade i ubija? Lutke smo mi što ih nepoznate sile potežu na žici. Ništa, ništa nismo mi sami! Mačevi smo kojima se bore duhovi samo se ne vide ruke, kao u priči. Sad sam miran.

JULIE Sasvim miran, dragi?

DANTONDa, Julie. Dođi, idemo u krevet.

ULICA PRED DANTONOVOM KUĆOM - SIMON, GRAĐANI, VOJNICI

SIMONKoliko je već u noći?

PRVI GRAĐANINŠto u noći?

SIMONKoliko je odmakla noć?

PRVI GRAĐANINKoliko od zalaza do izlaza sunca.

SIMONHuljo, koliko je sati?

PRVI GRAĐANINPogledaj na svoj brojčanik. Vrijeme je kad se u krevetima pod pokrivacima njišu klatna.

SIMONMoramo gore. Naprijed, gradani. Mi jamčimo svojim glavama, Živoga ili mrtvoga! U njega su jake mišice. Ja ću ići na čelu, građani. Dajte mjesta slobodi! Brini se za moju ženu! Ostavit ću joj krunu od hrastova drveta.

PRVI GRAĐANINKrunu od hrastova žira? I onako neka joi pada svaki dan dosta žira u krilo.

SIMONNaprijed, građani; bit cete zaslužni za domovinu!

DRUGI GRAĐANINVolio bih kad bi domovina bila zasluzna za nas. Unatoč svim rupama što ih otvaramo u tijelu drugih ljudi, na našim se hlačama nije još ni jedna zatvorila.

PRVI GRAĐANINHoćeš li da ti se prorez na hlačama zatvori? Ha, ha, ha!

OSTALI Ha, ha, ha!

SIMONNaprijed! Naprijed! (Provale u Dantonovu kuću)

NACIONALNI KONVENT SKUPINA NARODNIH ZASTUONIKA

LEGENDREZar neće prestati to klanje narodnih zastupnika? Tko je još siguran ako Danton padne?

NEKI NARODNI ZASTUPNIK

Što da radimo?

NEKI NARODNI ZASTUPNIKOn mora biti saslušan pred sudom Konventa. Uspoeh toga sredstva je siguran. Što bi mogli suprostaviti njegovu glasu?

NEKI NARODNI ZASTUPNIK To je nemoguće, to nam brani jedan dekret.

LEGENDREOnda ga treba povući ili dopustiti da se načini izuzetak. Ja ću podnijeti zahtjev. Računam na vašu podršku

PREDSJEDNIK Sjednica je otvorena.

LEGENDRE(Uspne se na tribinu) Četiri su člana Nacionalnog Konventa protekle noći uhapšena. Znam da je Danton jedan od njih. Imena ostalih ne poznajem. Neka uostalom budu tko mu drago, ja zahtijevam da se saslušaju. Građani, izjavljujem: smatram da je Danton isto tako čist kao i ja sam, a ne vjerujem da se meni može išta predbaciti. Neću da napadam nijednog člana Odbora javnog spasa ili Odbora za sigurnost, ali se iz osnovanih razloga bojim da lična mržnja i lične strasti žele oteti slobodi one muževe, koji su joj iskazali najveće usluge. Čovjek koji je godine 1792. svojom energijom spasio Francusku, zaslužuje da se čuje njegova riječ. Mora mu se dopustiti da se izjasni kad ga optužuju za veleizdaju. (Žestoko reagiranje prisutnih)

NEKOLIKO GLASOVA Podržavamo Legendreov prijedlog!

NEKI NARODNI ZASTUPNIKMi smo ovdje u ime naroda. Nitko nas bez privole naših izbornika ne može odvući s naših mjesta.

NEKI NARODNI ZASTUPNIKVaše riječi zaudaraju na lešine. Uzeli ste ih žirondistima iz usta. Želite li privilegije? Sjekira zakona visi nad svim glavama.

NEKI NARODNI ZASTUPNIKNe možemo dopustiti svojim odborima da šalju na giljotinu zakonodavce kojima zakon pruža utočište.

NEKI NARODNI ZASTUPNIKNema utočišta za zločin. Samo okrunjeni zločinci nalaze ga na prijestolju.

NEKI NARODNI ZASTUPNIK Samo nitkovi apeliraju na pravo utočište.

NEKI NARODNI ZASTUPNIK Samo ga ubojice ne priznaju.

ROBESPIERRE Ova zbrka, kakve već dugo nije bilo u ovoj skupštini, dokazuje da se radi o velikim stvarima. Danas će se odlučiti hoće li nekoliko ljudl odnijeti pobjedu nad Domovinom. Kako biste mogli svoja naoela toliko zatajiti, da danas nekim individuama dopustite ono što ste jučer uskratili Chabotu, Delaunaiu i Fabreu? Što znači ta razlika u prilog nekih ljudi? Što je meni do pohvala kojima neki obasipaju sebe i svoje prljatelje? I premnoga su nam iskustva pokazala koliko to vrijedi. Ne pitamo da li je netko učinio ovo ili ono patriotsko djelo, mi pitamo kakav je njegov cijeli politički život. Čini se da Legendreu nisu poznata imena uhapšenih, a cijelom su Konventu poznata. Među njima je njegov prijatelj Lacroix. Zašto to Legendre tobože ne zna? Jer dobro zna da samo bestidnost može braniti Lacroixa. Spomenuo je samo Dantona, jer je uvjeren da je uz to ime povezan neki privilegij. Ne, nećemo nikakvih privilegija, nećemo nikakvih idola! (Pljesak) U čemu je Danton bolji od Lafayetta, od Dumourieza, od Brissota od Fabrea, od Chabota, od Héberta? Što se to govori o njima što se i o njemu ne bi moglo reći? Jeste li i njih isto tako štedjeli? Po čemu zaslužuje on neku prednost pred svojim sugrađanima? Možda zato što se nekoliko prevarenih individua, i nekoliko drugih koji se nisu dali prevariti, skupilo oko njega da bi u njegovoj pratnji pojurili u naručaj sreći i moći? Što je više prevario one rodoljube koji su se u njega pouzdavali, to jače treba da osjeti strogost prijatelja slobode. Želi vam se uliti strah pred zloupotrebom sile koju ste sami izvršili. Viče se protiv despotizma odbora, kao da povjerenje koje vam je narod poklonio i koje ste vi na te odbore prenijeli, ne bi bilo sigurna garancija vašega patriotizma. Pretvaraju se kao da drhte. Ali ja vam kažem, tko u ovom trenutku drhti, taj je kriv; jer nevinost nikada ne drhti pred javnom budnosti. (Sveopći pljesak) I mene se htjelo zastrašiti. Nagovješteno mi je, da opaenost, prijeteći Dantonu, može i do mene doprijeti. Dobivao sam pisma o tome kako me Dantonovi prijatelji salijeću misleći da bi me uspomene na neku staru vezu, slijepo vjerovanje u licemjerne kreposti, mogle skloniti da ublažim svoju gorljivost i svoju strast za slobodom. Zato, dakle, izjavljujem: ništa me neće zadržati, pa makar opasnost koja prijeti Dantonu zaprijetila i meni. Svima nama treba malo srčanosti i čvrstine duše. Samo zločinci i niske duše strahuju od toga da vide kako uz njih pada netko tko je njima jednak, jer znaju da će ih obasjati svijetlo istine kad ih ne bude više prikrivala rulja sukrivaca. Ali ako u ovoj skupštini ima takvih duša, ima u njoj i herojskih. Broj nitkova nije velik. Treba posjeći samo nekoliko glava i domovina je spašena. (Pljesak) Zahtijevam da se Legendreov zahtjev odbije. (Svi narodni zastupnici ustaju u znak općeg odobravanja)

ST. JUST Čini se da u ovoj skupštini ima nekoliko osjetljivih ušiju koje ne mogu podnijeti riječ "krv". Neka ih nekoliko općenitih razmatranja uvjeri da mi nismo okrutniji od prirode, ni od vremena. Priroda se mirno i neodoljivo pokorava svojim zakonima; gdjegod se s njima sukobi, čovjek je uništen. Promjena u sastavu zraka, buktanje telurskog ognja, poremeća ravnoteže vodenih masa i pošast, provala vulkana ili poplava, pokapaju na tisuće ljudi. Što je rezultat? Neznatna, i u velikom jedna primjetljiva promjena fizicke prirode, koja bi prošla gotovo bez tragova kad na njenu putu ne bi ležale lešine. Ja sada pitam: treba li da duhovna priroda bude u svojim revolucijama obzirnija od fizičke prirode? Zar ne smije ideja, jednako kao i neki zakon fizike, uništiti ono što još se usprotivi? Zar da uopće događaj koji mijenja čitavo ustrojstvo moralne prirode. to jest, čovječanstva, ne smije proći kroz krv? Duh svijeta služi se u duševnoj sferi našim rukama upravo onako, kao što u fizickoj sferi upotrebljava

vulkane i poplave. Što zato hoće li umrijeti od pošasti ili Revolucije? Koraci čovječanstva su polagani, mogu se brojiti samo po stolećima, a za svakim se uzdižu grobovi čitavih generacija. Dok se došlo do najjednostavnijih izuma i nazora, stajalo je to života milijune ljudi koji su putem poumirali. Nije li prirodno da u vremenu u kojemu je korak povijesti brži i mnogo više Ijudi ostane bez daha? Zaključit ćemo kratko i jasno: budući da su svi stvoreni pod istim uvjetima, svi su i jednaki, izuzev razlika što ih je sama priroda načinila. Zato svatko smije imati prednosti, a nitko ne smijje imati povlastica, niti pojedinac, a niti manja ili veća klasa individua. Svaki je dio te rečenice, primjenjene u stvarnosti, ubijao svoje ljude: 14. srpnja, 10. kolovoza, 31. svibnja, sve su to znakovi njezine interpunkcije. Trebalo je Četiri godine da se ona otjelotvori, a u običnim bi prilikama trebalo za to stotinu godina i čitave bi još generacije služile kao interpunkcija. Pa zar je onda ikakvo čudo što rijeka Revolucije kod svakog zastoja, kod svake nove okuke, izbacuje svoje lešine? Morat ćemo svojoj rečenici dodati još nekoliko zaključaka. Zar će nas nekoliko stotina lešina spriječiti da je ne provedemo u djelo? Mojsije je vodio svoj narod preko Crvenog mora i kroz pustinju sve dotle, dok se stara pokvarena generacija nije istrošila još prije nego što je on osnovao novu državu. Zakonodavci! Mi nemamo ni Crvenog mora, a ni pustinje, ali mi imamo rat i giljotinu! Revolucija je kao Pelijine kćeri: ona komada čovječanstvo, da bi ga pomladila. I čovječanstvo će se uzdići iz kotla krvi s iskonski snažnim udovima, isto kako se i zemlja uzdigla iz valova općeg potopa, kao da je tek sada prvi put stvorena. (Dugi, neprekidni pljesak. Neki članovi u entuzijazmu i ustaju) Pozivamo sve potajne neprijatelje tiranije, koji u Europi i na cijelom svijetu nose pod svojim haljinama Brutov bodež, da podijele s nama ovaj uzvišeni trenutak. (Slušaoci i narodni zastupnici zapjevaju marseljezu)

TREĆI ČIN

LUXEMBURG. DVORANA U KOJOJ SU ZATVORENICI HÉRAULT SÉCHELLES, CAUMETTE, PAYNE, MERCIER I DRUGI ZATVORENICI

CHAUMETTE(Povuče Paynea za rukav) Čujte, Payne, ipak bi moglo tako biti. Malo prije me to spopalo. Danas me boli glava. Pomozite mi malo svojim zaključcima, tako mi je teško pri duši.

PAYNEPa hajde, filozofe Anaksagora, ja ću te poučiti u vjeri. Boga nema, jer: ili je bog stvorio svijet, ili nije. Ako ga nije stvorio, onda svijet ima svoj uzrok u sebi i ne postoji nikakav bog, jer bog je samo po tome bog što u sebi ima uzrok svega postojanja. Ali bog nije mogao stvoriti svijet, jer, ili je stvaranje vječno kao bog, ili ono ima svoj početak. Ako je ovo drugo, onda ga je bog morao stvoriti u neki određeni trenutak; bog je, prema tome, pošto je čitavu vječnost mirovao, morao najedanput postati djelotvoran, morao je, dakle, jedamput doživjeti u sebi promjenu koja dopušta da se na njega primjeni pojam vrijeme, a oboje se protivi biću boga. Prema tome bog nije mogao stvoriti svijet. Ali kako mi sasvim jasno znamo da svijet, ili barem naše ja, postoji, i da, prema onome što smo rekli prije, mora, dakle, imati i svoj uzrok u sebi ili u nečemu što nije bog, onda boga nema. Quod erat demonstrandum.

CHAUMETTE E, stvarno! Opet mi se vratila svjetlost! Hvala., hvala!

MERCIER Počekajte, Payne! Ali što ako je stvaranje vječno?

PAYNEOnda više nije stvaranje, onda je ono s bogom jedno ili je njegov atribut, kako kaže Spinoza; onda je bog u svemu, u vama, vrlo poštovani, u filozofu Anaksagori i u meni. Ne bi to bilo ni tako loše, ali morate priznati da bi to bilo vrlo bijedno nebesko veličanstvo, kad bi dragi gospod bog u svakom od nas dobio zubobolju, imao kapavac, bio živ pokopan, ili u najmanju ruku mogao o svemu tome ima ti veoma neugodne predodžbe.

MERCIER Ali nekakav uzrok mora da ipak postoji.

PAYNETko to osporava? Ali tko vam kaže da je taj uzrok ono što mi sebi zamišljamo kao boga, tj. kao savršenstvo? Smatrate li vi da je svijet savršen?

MERCIER Ne.

PAYNEPa kako onda možete iz nesavršene posljedice zaključiti da postoji savršen uzrok? Tako je učinio Voltaire, jer se nije usudio prekinuti ni s bogom, ni s kraljevima. Tko nema ništa osim razuma, pa ne zna ili se ne usuđuje da ga konsekventno upotrebi, taj je šeprtlja.

MERCIER

Ja naprotiv pitam: može li savršeni uzrok imati savršenu posljedicu, može li nešto savršeno stvoriti nešto nesavršeno? Nije li to nemoguće? Jer ono što je stvoreno nikada ne može imati svoj uzrok u sebi a to je kako ste rekli obilježje stvarnosti?

CHAUMETTE Šutite! Šutite!

PAYNEUmiri se, filozofe! Vi imate pravo. Ali kad bog već mora stvarati, a može da stvori samo nešto nesavršeno, onda bi bilo pametnije da se toga potpuno okani. Nije li to sasvim ljudski što mi boga možemo zamisliti samo kao stvaraoca? Zar zato što se mi moramo neprestano kretati, i tresti samo da bismo sebi stalno mogli govoriti "Mi jesmo!" zar zato moramo i bogu pripisivati tu bijednu potrebu? I moramo li mi, ako naš duh utone u biće nekog vječnog blaženstva, koje samo u sebi harmonično miruju, smjesta pretpostaviti da to biće mora pružati prste, i za stolom mijesiti čovječuljke od kruha? I to zbog pretjerane potrebe za ljubavlju kako mi to sebi sasvim tajanstveno šapćemo u uši. Zar mi to sve moramo samo zato da sami od sebe načinimo sinove božje? Ja sam zadovoljan i s manje značajnim ocem, barem mu poslije neću moći predbacivati da me je ispod svoga

dostojanstva dao odgojiti u svinjcu ili na galijama. Uklonite nesavršeno, samo onda možete demonstrirati boga. Spinoza je to pokušao. Može se poricati zlo, ali ne može bol. Samo razum može dokazati boga, ali se osjećaj tome odupire. Zapamti to, Anaksagora: zašto ja trpim? To je stijena ateizma. I najslabiji trzaj bola, pa makar se začeo u jednom jedinom atomu, otvara u stvaranju pukotinu odozgo do dolje.

MERCIER A moral?

PAYNENajprije dokazujete boga iz morala, a zatim moral iz boga! Pa što zapravo hoćete sa svojim moralom? Ja ne znam postoji li nešto zlo ili nešto dobro samo o sebi, a ipak mi zbog toga nije potrebno da mijenjam svoj način postupanja. Ja postupam po svojoj prirodi; ono što njoj odgovara za mene je dobro, i ja to činim; a ono što još se protivi za mene je zlo i ja to ne činim i branim se od toga ako mi se nametne. Vi možete, štono se kaže, ostati kreposni i braniti se od takozvanog poroka, a da zbog toga ne morate prezirati svoje protivnike, jer je to vrlo bijedan osjećaj.

CHAUMETTE Istina, živa istina!

HÉRAULTO, filozofe Anaksagora, a moglo bi se reći i ovako: da bi bog bio sve, morao bi biti i svoja vlastita suprotnost, tj. savršen i nesavršen, dobar i zao, blažen i podložan patnji. Rezultat bi onda dakako bio jednak nuli, to bi se međusobno ukidalo i došli bi smo do ništavila. Raduj se, ti ćeš dobro proći. Možeš se mirne duše moliti madame Momoro, kao majstorskom djelu prirode, ona ti je bar zato ostavila poruku u slabinama.

CHAUMETTE Najučtivije vam zahvaljujem, draga gospodo. (Ode)

PAYNEOn još nema povjerenja, on će još na kraju krajeva primiti posljednju pomast, upraviti noge prema Meki i dati se obrezati, samo da ne propusti nijednu mogućnost. (Uvode DANTONA, LACROIXA, AMILLEA I PHILEPPEUA)

HÉRAULT (Potrči prema Dantonu i zagrli ga) Dobro jutro! Morao bih reći: dobra noć. Ne mogu pitati, kako si spavao, nego: kako ćeš spavati?

DANTON E pa dobro, u krevet treba ići smijući se.

MERCIER (Payneu) Taj buldog s golubinjim krilima! On je zao duh Revolucije; usudio se dići ruku na svoju majku, ali ona je bila jača od njega.

PAYNENjegov život i njegova smrt jednako su velika nesreća.

LACROIX(Dantonu) Nisam misiio da će oni tako brzo doći.

DANTON Znao sam, upozorili su me.

LACROIXI nisi ništa rekao?

DANTONČemu? Udarac od kapi je najbolja smrt. Zar bi ti želio prije toga biti bolestan? Ni ja nisam mislio da će se usuditi. (Héraultu) Bolje je leći u zemlju nego se nažuljati trčeći po njoj; više je volim kao jastuk negoli kao podnožak.

HÉRAULTNećemo barem nažuljanim prstima milovati obraze dražesnoj dami kojoj je ime truljenje.

CAMILLE(Dantonu) Nemoj se previše truditi! Možeš isplaziti jezik koliko ti drago, smrtni znoj sa čela nećeš polizati. O, Lucile! velik je to jad! (Zatvorenici se guraju oko pridošlica)

DANTON(Payneu) Ono što ste vi učinili za dobro svoje zemlje, pokušao sam ja za svoju. Bio sam lošije sreće, šalju me na stratište. Baš me briga, neću se spotaknuti.

MERCIER (Dantonu) Daviš se u krvi dvadeset i dvojice.

NEKI ZATVORENIK (Héraultu) Moć naroda i moć razuma su jedno.

NEKI ZATVORENIK(Camilleu) No, generalni prokuratore kandelabra, tvojim poboljšanjem ulične rasvjete Francuska nije postala svjetlija.

NEKI ZATVORENIK Pustite ga! Te usne su izrekle riječ "Milost!" (On zagrli Camillea)

PHILIPPEAUMi smo svećenici koji su molili s umirućima; zarazili smo se i umrijet ćemo od iste kuge.

NEKOLIKO GLASOVA Udarac koji vas pogađa, ubija sve nas.

CAMILLEMoja gospodo, veoma žalim što su naši napori bili toliko besplodni. Idem na stratište, jer su mi oči proplakale nad sudbinom nekoliko nesretnika.

SOBA - FOUQUIER-TINVILLE, HERMAN

FOUQUIER Je li sve spremno?

HERMAN Teško će to idi. Da nema Dantona među njima, bilo bi lako.

FOUQUIER On mora povesti ples.

HERMAN On će prestrašiti porotnike, on je strašilo Revolucije.

FOUQUIER Porotnici moraju biti pouzdani.

HERMAN Znao bih jedno sredstvo, ali ono bi povrijedilo formu zakona.

FOUQUIER Samo ga reci!

HERMAN Nećemo ih birati ždrijebom, nego odabrati pouzdane.

FOUQUIER To mora uspjeti. Bit će to pravi okršaj. Ima ih devetnaest. Vješto su izabrani. Četiri krivotvoritelja, zatim nekoliko bankara i stranaca. Pikantno jelo. Narodu treba tako nešto. Dakle, pouzdane ljude! Koga na primjer?

HERMAN Leroi. On je gluh, pa ne čuje što optuženi iznose. Kraj njega može Dantonu promuknuti grlo od vikanja,

FOUQUIER Vrlo dobro. Dalje!

HERMAN Vilatte i Lumiere. Prvi sjedi stalno u krčmi, a drugi neprestano spava. Obojica otvaraju usta samo da izgovore rijec "kriv". Girardovo je načelo da ne smije umaći nitko tko je jednom doveden pred Tribunal. Renaudin…

FOUQUIER Zar i on? On je jednom pomogao nekim popovima da pobjegnu.

HERMAN Budi miran! Pred nekoliko je dana došao k meni i tražio da se svima osuđenima prije smaknuća pusti krv, da malo omlohave. Ljuti ga njihovo uglavnom prkosno držanje.

FOUQUIER Ah, vrlo dobro. Dakle, pouzdajem se u tebe!

HERMAN Prepusti to samo meni!

CONCIERGERIE. HODNIK - LACROIX, DANTON, MERCIER i drugi zatvorenici šeću gore dolje

LACROIX(Jednom zatvoreniku) Toliko nesretnika, i u tako bijednom stanju?

ZATVORENIKPa zar vam taljige koje voze ha giljotinu nisu rekle da je Pariz klaonica?

MERCIERZar ne, Lacroix, jednakost vitla svojim srpom nad svima glavama; lava Revolucije teče, giljotina republikanizira? Galerije plješću, a Rimljani trljaju ruke; ali oni ne čuju da je svaka od tih riječi hropac jedne žrtve. Slijedite svoje fraze šve do one točke gdje se one otjelovljuju. Pogledajte oko sebe, sve ovo ste vi govorili; ovo je mimički prijevod vaših riječi. Ovi bijednici, njihovi krvnici i giljotina, sve su to vaši govori koji su se oživotvorili. Vi ste gradili svoje sisteme iz ljudskih glava, kao Bajazit svoje piramide.

DANTONImaš pravo dandanas se sve izrađuje iz ljudskog mesa. To je prokletstvo našeg doba. Sada će biti upotrijebljeno i moje tijelo. Upravo je godina dana otkako sam stvorio Revolucionarni tribunal. Molim boga i ljude da mi to oproste. Htio sam spriječiti nova rujanska krvoprolića, nadao sam se spasiti nevine; ali ovo polagano ubijanje sa svim svojim formalnostima strašnije je i jednako neizbježno. Gospodo moja, nadao sam se da ću postići da svi napustite ovo mjesto.

MERCIER O, izaći hoćemo.

DANTONJa sam sada uz vas. Samo nebesa znaju kako će to završiti.

REVOLUCIONARNI TRIBUNAL

HERMAN (Dantonu) Vaše ime, građanine?

DANTONRevolucija kazuje moje ime. Moj će stan doskora biti u ništavilu, a moje ime u Panteonu povijesti.

HERMANDanton, Konvent vas optužuje da ste konspirirali s Mirabeauom, s Dumouriezom, s Orleansom, sa žirondistima, sa strancima i sa strankom Luja XVII.

DANTONMoj će glas, koji sam tako često podigao za đobro naroda, lako suzbiti tu klevetu. Neka se bijednici koji me optužuju pojave ovdje i ja ću ih zasuti sramotom. Neka dođu ovamo Odbori, samo ću pred njima odgovarati. Trebam ih kao tužitelje i kao svjedoke. Neka se pokažu. Uostalom, što mi je do vas i do vaše presude? Već sam vam rekao: ništavilo će doskora biti moje utočište život mi je na teret, neka mi ga oduzmu. Ja čeznem za tim da ga odbacim.

HERMAN Danton, smionost je svojstvo zločinca, a mir je osobina nevinosti.

DANTONPrivatnu smionost treba bez sumnje osuđivati, ali ona nacionalna smionost, koju sam ja tako često pokazivao, kojom sam se tako cesto borio za slobodu, ona je najzaslužnija od svih vrlina. Ona je moja smionost; ona je ta kojom se ovdje služim za dobro Republike protiv svih bijednih tužitelja. Mogu li se svladati kad vidim kako su me podlo oklevetali? Od revolucionara kakav sam ja ne treba ošekivati hladnu obranu. Ljudi mojega kova neprocjenljivi su u revolucijama, na njihovu celu lebdi genij slobode. (Među slušaocima se vide znakovi odobravanja) Optužuju me da sam konspirirao s Mirabeauom, s Dumouriezom, s Orleansom, da sam puzao pred nogama bijednih despota. Pozivaju me da odgovaram pred neizbježnom, nepokolebljivom pravdom. Ti ćeš, bijedni St. Just, biti odgovoran potomstvu za to klevetanje.

HERMAN Pozivam vas da mirno odgovarate. Sjetite se Marata, on je sa strahopoštovanjem stupio pred svoje suce.

DANTONDigli su ruke na sav moj život, neka se on dakle uspravi i suprostavi; pokopat ću ih težinom svakog svog čina. Ne ponosim se time. Sudbina vodi naše ruke, ali samo su snažne prirode njeni organi. Ja sam na Martovu polju navijestio kraljevstvu rat, ja sam ga 10. kolovoza potukao, ja sam ga 21. siječnja ubio i kraljevima dobacio kraljevsku glavu kao rukavicu. (Ponovni znakovi odobravanja. On uzme

optužnicu) Bacim li pogled na ovaj sramotni spis, osjećam kako mi cijelo biće dršće. Tko su ti koji su Dantona morali natjerati da se pokaže onog znamenitog dana, 10. kolovoza? Tko su ta privilegirana bića od kojih je on posudio svoju energiju? Neka se pojave moji tužitelji! Ja sam sasvim pri sebi kad to zahtijevam. Raskrinkat ću te beznačajne nitkove i bacit ću ih natrag u ništavilo iz kojeg nisu ni smjeli nikada izmiljeti.

HERMAN (Zvoni) Ne čujete li zvonce?

DANTONGlas čovjeka koji brani svoju čast i svoj život mora nadglasiti tvoj praporac. Ja sam u rujnu nahranio sjeme Revolucije raskomadanim tjelesima aristokrata. Moj glas je kovao narodu oružje od zlata aristokrata i bogataša. Moj glas je bio orkan što je pokopao satelite despotizma pod valovima bajuneta. (Glasno odpbravanje)

HERMAN Danton, glas vam je klonuo. Previše ste uzbuđeni. Idući put ćete zakljuciti svoju obranu. Potreban vam je mir. Sjednica je zaključena.

DANTONSad poznajete Dantona. Još samo nekoliko sati i on će usnuti u narucju Slave.

LUXEMBURG. ZATVORSKA ĆELIJA - DILLON, LAPLOTTE, ČUVAR ZATVORA

DILLON Ne svijetli mi, momče, svojim nosom toliko u lice. Ha, ha, ha!

LAFLOTTE Ne brbljaj; tvoj mladi mjesec ima ogrlicu oko vrata. Ha, ha, ha!

ČUVARHa, ha, ha! Mislite li, gospodine, da biste pri njegovu svijetlu mogli čitati? (Pokazuje listić koji drži u ruci)

DILLON Daj to amo!

ČUVARGospodine, mom je mladom mjesecu oseka.

LAFLOTTE A tvoje hlače izgledaju kao da je plima.

ČUVARNe, on privlači vodu. (Dillonu) On se sakrio pred vašim suncem, gospodine. Morali biste mi nešto dati

da se opet užari, ako želite Čitati pri njegovu svijetlu.

DILLON Evo ti, momče! Tornjaj se! (Daje mu novaca. Čuvar odlazi, Dillon čita) Danton je zastrašio Tribunal, porotnici su se kolebali, slušaoci su gunđali. Bila je ogromna navala. Narod se gurao oko sudske palace, i stajao sve do mostova. Šaka novaca, jake ruke konačno hm, hm! (On ide gore dolje i od vremena do vremena pije iz boce) Da mi je samo staviti nogu na ulicu! Ne bih se dao tek tako zaklati. Da mi je samo staviti nogu na ulicu!

LAFLOTTE I na taljige. To ti je isto.

DILLON Misliš? Pa i tada bi preostalo još nekoliko koraka dovoljno dugačkih da budu izmjereni leševima decemvira. Vrijeme je napokon da cestiti ljudi dignu glavu.

LAFLOTTE (za sebe) To bolje, tako ju je lakše pogoditi. Drž' se samo stari, još nekoliko čaša i bit ću veseo.

DILLON Ti nitkovi, ti luđaci. Oni će na kraju krajeva giljotinirati sami sebe. (Trči gore dolje)

LAFLOTTE (za sebe) Čovjek bi ponovno mogao zavoljeti život, kao svoje dijete, da ga je sam sebi dao. Ne događa se tako često da čovjek počini rodoskvrnuće nad slučajem i da postane svoj vlastiti otac. Otac i dijete ujedno. Divan Edip!

DILLON Narod se ne hrani lešinama. Trebalo bi da Dantonova i Camilleova žena bace među narod asignate, bolje to nego glave.

LAFLOTTE (za sebe) Ja poslije toga ne bih sebi iskopao oči; mogle bi mi ustrebati da oplakujem dobroga generala.

DILLON Ruku na Dantona! Tko je još siguran? Strah će ih ujediniti.

LAFLOTTE (za sebe) Pa on je ionako izgubljen. Kakvo je zlo u tome ako stanem na lešinu da ispužem iz groba?

DILLON

Da mi je samo staviti nogu na ulicu! Našao bih dosta ljudi, starih vojnika, žirondista, bivših plemića, Provalit ćemo u zatvore, moramo se sporazumjeti sa zatvorenicima.

LAFLOTTE (za sebe) Istina je, to smrdi pomalo na lopovluk. Ništa zato! Imao bih volje da i to pokušam. Bio sam dosad previše jednostran. Čovjek dobiva grižnju savjesti, a to je ipak nekakva promjena, pa i nije tako neugodno njušiti svoj vlastiti smrad. Već mi je dosadilo imati izgleda za giljotinu. Tako dugo čekati na to! U duhu sam je već dvadeset puta iskušao. Nema u tome više ništa pikantnog, postalo je posve obično.

DILLON Treba Dantonovoj ženi poslati pisamce.

LAFLOTTE (za sebe) I onda ja se ne bojim smrti, nego bola. Moglo bi boljeti, tko mi jamči da neće? Kažu doduše da to traje samo trenutak; ali bol ima osjetljiviju mjeru sa vrijeme, on sjecka i šezdeseti dio sekunde. Bol je jedini grijeh, a patnja jedini porok. Ostat ću krepostan.

DILLON Čuj, Laflotte, kamo je otišlo ono momče? Imam novaca, to mora uspjeti. Moramo kovati željezo. Moj plan je gotov.

LAFLOTTE Odmah, odmah! Ja poznam tamničara, govorit ću s njim. Možeš na mene računati, generale, izaći ćemo mi iz rupe (za sebe izlazeći) da uđemo u drugu: ja u najširu, u svijet, a on u najužu, u grob.

ODBOR JAVNOG SPASA - ST.JUST, BARÉRE, COLLOT D'HERBOIS, BILLAUD VARENNES

BARÉREŠto piše Fouquier?

ST. JUST Drugo je preslušavanje prošlo. Zatvorenici traže da dođe više članova Konventa i Odbora javnog spasa. Oni su apelirali na narod zbog toga što im uskraćuju svjedoke. Navodno su duhovi neopisivo uzbuđeni. Danton je parodirao Jupitera i tresao uvojcima.

COLLOT D'HERBOISTo lakše će ga Samson za njih pograbiti.

BARÉREMi se ne smijemo pokazati. Prodavačicama riba i skupljačima prnja mogli bismo se uciniti premalo impozantni.

BILLAUD VARENNES Narod ima instinkt za to da se dade gaziti, pa makar samo pogledima; takve drske fizionomije mu se sviđaju. Takva čela su gora od plemićkog grba, na njima je fini aristokratizam prezira prema ljudima. I svatko kome je mrsko da ga gledaju s visoka morao bi pripomoći da se ta čela razmrskaju.

BARÉREOn je kao neranjivi Siegrifried, krv rujanskih žrtava ucinila ga je neranjivim. Što kaže Robespierre?

ST. JUST Ponaša se kao da ima nešto da kaže. Porotnici moraju izjaviti kako su dovoljno upućeni, te zaključiti debatu.

BARÉRENemoguće. To ne ide.

ST. JUST Treba ih ukloniti pod svaku cijenu, pa makar ih i vlastitim rukama zadavili. Odvažite se! Nek se vidi da nam Danton nije uzalud bio ucitelj. Revolucija se neće spotaknuti o njihove lešine. Ali, ostane li Danton na životu, pograbit će je za haljinu; a on daje utisak kao da bi mogao silovati Slobodu. (St.Justa pozovu van. Ulazi TAMNIČAR.)

TAMNIČAR U sv. Pelagiji leže zatvorenici na samrti. Traže liječnika.

BILLAUD VARENNES To nije potrebno. Bit će barem manje posla za krvnika.

TAMNIČAR Ima i trudnica među njima.

BILLAUD VARENNES To bolJe. Barem njihovoj djeci neće trebati lijes.

BARÉRESušica nekog aristokrata prišteđuje Revolucionarnom tribunalu jednu sjednicu. Svaki bi lijek bio kontrarevolucionaran.

COLLOT D'HERBOIS(Uzima neki papir) Neka molba, neko žensko ime!

BARÉRESigurno jedna od onih koje bi htjele da budu prisiljene birati između dasaka giljotine i kreveta kojeg jakobinca, jedna od onih koje poput Lukrecije umiru pošto im je okaljana čast, ali nešto kasnije nego ta Rimljanka: u porodu, ili od raka, ili od staračke nemoci. Mora da i nije baš tako neugodno istjerati jednog Tarkvinija iz kreposne republike kakve djevice.

COLLOT D'HERBOISPrestara je. Madame traži smrt ona se umije izražavati: zatvor leži na njoj kao poklopac od lijesa, a sjedi tek četiri tjedna. Odgovor je lak. (On piše i čita) Građanko, ne želiš još dovoljno dugo smrt.

(Tamničar ode)

BARÉREDobro rečeno! Ali, Collot, nije dobro da se giljotina počne smijati inače je se ljudi više neće bojati; ne smijemo sebi dopustiti toliku prisnost. (St. Just se vraća)

ST. JUST Upravo sam primio jednu denuncijaciju. U zatvorima konspiriraju. Neki je mladić po imenu Laflotte, sve otkrio. On je sjedio s Dillonom u istoj sobi, a Dillon je pio i brbljao.

BARÉREOn će sebi svojom buteljom prerezati vrat. To se već više puta dogodilo.

ST. JUST Dantonova i Camilleova žena trebale bi bacati novac među narod, Dillon da će pobjeći; namjeravaju osloboditi zatvorenike, a Konvent dignuti u zrak.

BARÉRETo su bajke.

ST. JUST Ali mi ćemo ih tom bajkom uljuljati u san. Prijavu imam u rukama, treba još samo dodati drskost optuženih, negodovanje naroda, zaprepaštenje porotnika ja ću sastaviti izvještaj.

BARÉREDa, St.Just, nižu svoje rečenice, u kojima je svaki zarez udarac sabljom, a svaka točka odsječena glava!

ST. JUST Konvent mora odrediti da Tribunal bez prekida dalje vodi raspravu i da smije isključiti iz debate svakog optuženika koji se ogriješi o dužno poštovanje prema sudu ili koji pravi ispade.

BARÉRETi imaš revolucionarni instinkt. To zvuči sasvim umjereno, a ipak će djelovati. Oni ne mogu šutjeti. Danton mora vikati.

ST. JUST Računam na vašu podršku. U Konventu ima ljudi koji su isto tako bolesni kao i Danton, i koji se boje istoga lijeka. Ponovno su stekli hrabrost, derat će se protiv povrede sudskog postupka.....

BARÉRE(prekidajući ga) Ja ću im reci: u Rimu su konzula koji je otkrio Katilininu urotu i na mjestu kaznio zločince smrću, optužili zbog povrede formalnosti. A tko su bili njegovi tužitelji?

COLLOT D’HERBOIS(s patosom) Pođi, Stjust! Lava Revolucije teče. Sloboda će one slabiće koji su htjeli da oplode njezino

moćno krilo, zadaviti u svojim zagrljajima; Veličanstvo naroda prikazat će im se kao Jupiter Semeli uz grmljavinu i strijele i pretvoriti ih u pepeo. Pođi, St. Just, mi ćemo ti pomoći da gromovima pogodiš glave strašIjivaca! (St. Just odlazi)

BARÉREJesi li čuo riječ "lijek"? Oni će još od giljotine načiniti lijek protiv sifilisa. Ne bore se oni protiv umjerenih, nego protiv poroka.

BILLAUD VARENNES Do sada nam je put zajednički.

BARÉRERobespierre hoće da Revoluciju pretvori u predavaonu za moral, a giljotinu da upotrebi kao katedru.

BILLAUD VARENNES Ili kao klecalo.

COLLOT D'HERBOISAli takvo, na kojem on sam jednog dana neće stajati, nego ležati.

BARÉRETo će ići lako. Svijet hi morao stajati naglavce kad bi takozvane lupeže vješali takozvani pravednici.

COLLOT D'HERBOIS(Barèreu) Kad ćeš opet doći u Clichy?

BARÉREKad liječnik ne bude više dolazio k meni.

COLLOT D'HERBOISZar ne, nad tim je mjestom zvijezda repatica, a pod njenim žarkim zrakama potpuno će ti se osušiti moždina u futroli?

BILLAUD VARENNES Uskoro će je dražesni prsti ljupke Demaly izvući iz hrptenjače i objesiti kao pletenicu preko leđa.

BARÉRE(slegne ramenima) Pst"! O tome ne smije Kreposni ništa saznati.

BILLAUD VARENNES On je impotentni komentator Biblije. (Billaud i Collot odlaze)

BARÉRE(sam) Nemani! "Ne želiš još dovoljno dugo smrt!" Te bi riječi morale sasušiti jezik koji ih je izrekao. A ja? Kad su ljudi rujna provalili u zatvore, neki zatvorenik trgne nož, progura se među ubojice, zarine

ga u prsi jednog svećenika, i on je spašen! Tko to može osuditi? Da se guram među ubojice ili da sjednem u Odbor za javno blagostanje, da uzmem sjekiru giljotine ili džepni nožić? To je isto, samo su okolnosti nešto zamršenije; osnovni su uvjeti jednaki. I ako je smio ubiti jednoga, smije li dvojicu, i trojicu, pa i više njih? Gdje je tu kraj? Pa to je kao i kod ječmenih zrna, čine li hrpu dva, tri, četiri, koliko li? Dođi, savjesti moja, dođi pilence moje, dođi, pi, pi, pi, evo hrane! Ipak jesam li ja bio zatvorenik? Bio sam sumnjiv, a to se svodi na isto. Smrt mi je bila sigurna. (Ode)

CONCIERGERIE - LACROIX, DANTON, PHILIPPEAU, CAMILLE

LACROIXDobro si vikao, Danton! Da si se nešto prije tako brinuo za svoj život, bilo bi sad drugačije. Zar ne, kad se smrt ovako bestidno približi, i zaudara joj iz usta, i sve više dodijava?

CAMILLEDa te barem siluje i u grčevitoj borbi istrgne iz vrućeg tijela svoj plijen! Ali o ako, uz sve formalnosti, kao da se ženiš nekom starom ženom, pa se pravi ženidbeni ugovor, pa se pozovu svjedoci, pa se rekne "amen", i onda podignu pokrivač sa kreveta, a ona polako dopuže svojim hladnim tijelom!

DANTONKad bi to bila borba, da se pograbimo rukama i zubima! Ali meni je kao da sam pao pod žrvanj i kao da mi udove polako sistematski drobi hladna fizička sila. Biti tako mehanički ubijen!

CAMILLEI onda ležati sam, hladan, ukočen, u vlažnoj pari raspadanja osjećati možda kako ti smrt mrcvareći te polako izvlači život iz vlakana i možda sa sviješću trunući nestajati.

PHILIPPEAUBudite mirni, prijatelji moji! Mi smo poput mrazove sestrice, koja tek poslije zime donosi sjeme. Od cvijeća što se presađuje, razlikujemo se samo time što pri tom pokusu malo zaudaramo. Zar je to tako strašno?

DANTONTo je doista utješna budućnost! S jednog smetlišta na drugo! Božanska razredna teorija, zar ne? Iz prvog razreda u drugi, iz drugoga u treci, i tako dalje? Sit sam školskih klupa, na njima sam dobio žuljeve na stražnjici kao majmun.

PHILIPPEAUPa što hoćeš?

DANTONMir!

PHILIPPEAUOn je u bogu.

DANTONU ništavilu. Utoni u nešto što je mirnije od ništavila, a ako je najveći mir bog, nije li onda ništavilo bog? Ali ja sam ateist. Proklete li rečenice: nešto ne može postati ništa! A ja sam nešto, u tome je zlo! Stvaranje se toliko raširilo, da ništa nije praz no, da svuda samo vrvi. Ništavilo je počinilo samoubojstvo, stvaranje je njegova rana, mi smo kapi njegove krvi, a svijet grob gdje trune. To zvuči suludo, ali ipak ima istine u tome.

CAMILLESvijet je V ešni Žid, ništđvilo je smrt, ali ona je nemoguJa. 0, ne moći umrijeti, ne moći umrijeti! kako kaže pjesma.

DANTONMi smo živi pokopani i kao kraljevi sahranjeni u trostrukim ili četverostrukim lijesovima, pod nebom, u našim kućama, u našim odijelima i košuljama. Pedeset godina grebemo mi po pokrovu lijesa. Da, onaj tko bi mogao povjerovati u uništenje, bio bi spašen! Nema nikakve nade u smrti; ona je samo jednostavnije, a život zamršenije, organiziranije raspadanje u tome je sva razlika! Ali ja sam upravo navikao na takvu vrstu raspadanja; vrag bi ga znao kako ću s onom drugom vrsti izići na kraj. O, Julie! Kad bih barem otišao sam! Kad bi me pustila sama! I kad bih se potpuno raspao, posvema rasplinuo: bio bih šaka izmučena praha, i svaki bi moj atom mogao naći samo mira pokraj nje. Ja ne mogu umrijeti; ne, ja ne mogu umrijeti. Moramo vikati; oni će mi morati iščupati iz tijela svaku kap života.

SOBA FOUQUIER, AMAR, VOULAND

FOUQUIER Ne znam više što da odgovorim. Oni zahtijevaju komisiju.

AMAR Sad ih imamo, lupeže! Evo ti što tražiš. (Preda Fouquieru papir)

VOULAND To će ih zadovoljiti.

FOUQUIER Zaista, to nam je bilo potrebno.

AMAR Pobrini se da i oni i mi skinemo tu stvar s vrata.

REVOLUCIONARNI TRIBUNAL

DANTONRepublika je u opasnosti, a on nema instrukcija! Apeliramo na narod. Moj glas je još dovoljno jak da decemvirima održi nadgrobni govor. Ponavljam, mi tražimo komisiju; otkrit ćemo važne činjenice. Povući ću se u tvrđavu razuma, provalit ću s topom istine i smlaviti svoje neprijatelje. (Znakovi odobravanja. Ulaze FOUQUIER, AMAR, VOULAND)

FOUQUIER Mir u ime Republike! Poštujte zakon! Konvent odlučuje ovo: S obzirom da se u zatvorima javljaju tragovi pobune, s obzirom da Dantonova i Camilleova žena bacaju novac među narod, i da je general Dillon trebao pobjeci i stati na čelo pobunjenika da oslobodi optužene, i konačno, s obzirom na to da su oni sami nastojali izazvati nemir i pokušali uvrijediti Tribunal opunomoćen da istragu bez prekida nastavi i da svakog optuženog, koji zaboravi dužno strahopoštovanja prema zakonu, isključi iz debate.

DANTONPitam nazočne, da li smo mi izvrgli ruglu Tribunal, narod ili Nacionalni Konvent?

MNOGO GLASOVA Ne! Ne!

CAMILLEBijednici, hoće da ubiju moju Lucile!

DANTONJednog će se dana saznati istina. Vidim, kako se na Francusku svaljuje velika nesreća. To je diktatura. Ona je strgla svoju krinku, visoko je uzdigla čelo, korača preko naših leševa. (Pokazujući na Amara i Voulanda) Pogledajte ove kukavne ubojice, pogledajte te gavranove Odbora javnog spasa. Optužujem Robespierrea, St. Justa i njihove krvnike za veleizdaju. Oni hoće da u krvi uguše Republiku. Kolotečine taljiga za giljotinu su vojni drumovi, po kojima treba da stranci provale u srce Domovine. Kako će dugo stope Slobode biti grobovi? Vi hoćete kruha, a oni vam bacaju glave! Vi žeđate, a oni vam daju da ližete krv sa stuba giljotine! (Žestoko uzbuđenje među slušaocima. povici odobravanja, mnogi glasovi viču: "Živio Danton, dolje decemviri!" Zatvorenike silom izvode)

TRG PRED SUDSKOM PALAČOM - GOMILA NARODA

NEKOLIKO GLASOVA Dolje decemviri! Živio Danton!

PRVI GRAĐANINDa, to je istina; glave mjesto kruha, krv mjesto vina!

NEKOLIKO ŽENAGiljotina je loš mlin, a Samson loš pekarski pomoćnik. Hoćemo kruha, kruha!

DRUGI GRAĐANIN Vaš kruh, Danton ga je požderao. Njegova će vam glava svima opet dati kruha, imao je on pravo.

PRVI GRAĐANINDanton je bio s nama 10.kolovoza. Danton je bio među nama u rujnu. A gdje su onda bili ljudi koji ga optužuju?

DRUGI GRAĐANIN I Lafayette je bio s vama u Versaillesu, a ipak je bio izdajica.

PRVI GRAĐANINTko kaže da je Danton izdajica?

DRUGI GRAĐANIN Robespierre!

PRVI GRAĐANINI Robespierre je izdajica!

DRUGI GRAĐANIN Tko to veli?

PRVI GRAĐANINDanton.

DRUGI GRAĐANIN Danton ima lijepa odijela, Danton ima lijepu kuću, Danton ima lijepu ženu, on se kupa u burgundcu, jede divljač sa srebrnih tanjura i spava s vašim ženama i kćerima kad je pijan! Danton je bio siromašan kao i vi. Odakle mu sve to? Veto mu je sve to kupio, da bi spasio krunu. Vojvoda Orleanski mu je to poklonio da bi za njega ukrao krunu. Stranac mu je to dao, da bi vas sve izdao. A što ima Robespierre! Kreposni Robespierre! Svi ga znate.

SVIŽivio Robespierre! Dolje Danton! Dolje izdajica!

ČETVRTI ČIN

SOBA - JULIE i DJEČAK

JULIEGotovo je. Oni su drhtali pred njim. Oni ga ubijaju iz straha. Idi! Vidjela sam ga posljednji put. Reci mu da ga ne mogu vidjeti takvog. (daje mu pramen svoje kose) Evo odnesi mu to i reći da neće otići sam on će me već razumjeti. A onda dođi brzo natrag. Hoću da iz tvojih očiju pročitam njegove poglede.

U L I C A - DUMAS, GRAĐANIN

GRAĐANINKako se nakon takva preslušavanja može osuditi na smrt tako mnogo nevinih?

DUMASTo je zaista neobično; ali ljudi Revolucije imaju osjetilo koje drugim ljudima nedostaje, a to ih osjetilo

nikad ne vara.

GRAĐANIN To je osjetilo tigra. Imaš li ženu?

DUMAS Uskoro ću moći reći da sam je imao.

GRAĐANINZar je, dakle, istina?

DUMASRevolucionarni će nam tribunal izreći rastavu braka. Giljotina će nas rastaviti od stola i postelje.

GRAĐANINTi si zvijer!

DUMAS Glupane! Diviš li se Brutu?

GRAĐANINIz dna duše.

DUMAS Pa zar čovjek mora biti baš rimski konzul i pokriti svoju glavu togom da bi svoje najmilije žrtvovao Domovini? Ja ću otrti oči rukavom svoga crvenog fraka. U tome je sva razlika.

GRAĐANINTo je užasno!

DUMAS Ma, ti me ne razumiješ! (Odu )

CONCIERGERIE LACROIX i HÉRAULT na jednom krevetu, DANTON i CAMILLE na drugom.

LACROIXKosa i nokti čovjeku toliko narastu, da ga zaista mora biti stid.

HÉRAULT Pripazite malo, nakihali ste mi puno lice tog burmuta!

LACROIXA vi meni ne gazite toliko po nogama, najdraži, imam kurje oči!

HÉRAULT

A trpite još i od gamadi.

LACROIXAh, da mi se već jednom riješiti svih crva!

HÉRAULT A sad, spavajte dobro! Moramo nastojati da se međusobno slažemo, jer imamo malo prostora. Ne grebite me u snu noktima! Tako! Ne natežite toliko taj mrtvački pokrov, hladno je tu dolje!

DANTONDa, Camille, sutra ćemo već biti iznošene cipele što će ih prosjakinji zemlji baciti u krilo.

CAMILLEBit ćemo goveđa koža iz koje su, kako kaže Platon, anđeli sebi načinili papuče, pa u njima hodaju po zemlji. Tako to ide. Moja Lucile!

DANTONBudi miran, mladiću moj!

CAMILLEMogu li? Vjeruješ li, Danton? Mogu li? Oni ne smiju dignuti ruku na nju! Svijetlo ljepote koje se razlijeva iz njena slatkog tijela neugasivo je, Znaj, zemlja se ne bi usudila zasuti je, izdigla bi se nad njom, a dah groba blistao bi još na trepavicama kao rosa, kristall bi još niknuli oko tijela kao cvijeće, a bistri bi je izvori uljulali žuborenjem u san.

DANTONSpavaj, mladiću moj, spavaj!

CAMILLEČuj, Danton, među nama receno, bijedno je to što se mora umrijeti. A i koja korist od toga. Htio bih još ukrasti životu posljednje poglede iz njegovih krasnih očiju, zato hoću da mi oči budu otvorene.

DANTONI onako će ti ostati otvorene. Samson nikom ne zatvara oči. San je milosrdniji. Spavaj, mladiću, spavaj!

CAMILLELucile, tvoji poljupci maštaju na mojim usnama. Svaki poljubac postaje san, moje se oči sklapaju i čvrsto ga obujmljuju.

DANTONZar se taj sat neće umiriti? Svakim otkucajem stješnjuje oko mene ove zidove, dok ne postanu tijesni, kao lijes. Jednom sam kao dijete čltao neku takvu pripovioest, koža mi se ježila. Da, kao dijete! A baš je i bilo vrijedno truda hraniti me da narastem ovoliki, i držati me u toplom! Samo posla za grobara. Tako mi je kao da već zaudaram. Drago moje tijelo, začepit ću nos i zamisliti da si žena koja se od plesa znoji i smrdi, i govorit ću ti ljubazne riječi. Mi smo se inače znali i bolje zabavljati. Sutra ćeš biti

pokidana violina, melodija je na njoj odsvirana. Sutra ćeš biti prazna butelja, vino je ispijeno, ali ja od njega nisam pijan, i trijezan idem u krevet. Sretni su ljudi koji se još mogu napiti. Sutra si izlizane hlače, bacit će te u garderobu i moljci će te žderati, pa smrdio ti koliko ti drago. Ah, ništa to ne pomaže! Zaista je jadno što se mora umrijeti. Smrt majmunski oponaša rođenje. Na samrti smo jednako bespomocni i goli kao novorođenčad. Dakako, pelene su nam mrtvački pokrov. Što će nam to? I u grobu možemo cviljeti kao i u kolijevci. Camille! Spava. (Nagnuvši se nad njega) Neki san mu titra među trepavicama. Neću da mu otarem s očiju zlatnu rosu sna. (Ustane i ide do prozora) Neću otići sam. Hvala ti, Julie! A ipak, bio bih volio drugačije umrijeti, sasvim bez muke, onako kao što zvijezda pada, kao što zvuk sam sebe izdahne i ubije se poljupcima vlastitih usana, kao što se zraka svijetla pokapa u bistrim valovima. Kao blistave suze rasprsnule su se zvijezde u noći. Mora da je veliki bol u oku iz kojeg su kanule.

CAMILLEO! (Uspravi se i pipa tražeći pokrivač)

DANTONŠto ti je, Camille?

CAMILLEO, o!

DANTON(drma ga) Zar ćeš strgnuti pokrivač sa sebe?

CAMILLEAh, ti si, ti o, drži me! Govori, čuješ li?

DANTONDršćeš cijelim tijelom, znoj ti je na čelu.

CAMILLETo si ti, a to ja tako! To je moja ruka. Da, sad dolazim k sebi, o Danton, strašno je to bilo!

DANTONŠto?

CAMILLELežao sam tako između sna i jave. Onda nestade stropa i mjesec se spusti ovamo unutra, posve blizu, sasvim do mene, moja ga je ruka dohvatila. Nebeski se svod sa svojim svijetlima spustio, udario sam o njega, dotaknuo zvijezde, teturao kao utopljenik pod ledenim pokrivačem. Bilo je to strašno, Danton!

DANTONNa stropu je okrugli otsjaj svjetiljke, njega si vidio.

CAMILLE

Svejedno, ali ne treba mnogo pa da čovjek izgubi još ono malo razuma, ludilo me zgrabilo za kosu. (Ustane) Neću više da spavam, neću da poludim. (Dohvati jednu knjigu)

DANTONŠto to uzimaš?

CAMILLE"Noćne misli”

DANTONŽeliš li prije vremena umrijeti? Ja ću "La Pucelle" - djevicu. Neću da se iz života odšunjam kao sa klecala, nego kao iz kreveta milosrdne sestre. Jer on je bludnica i bludniči sa cijelim svijetom.

TRG ISPRED CONCIERGERIE - TAMNIČAR, DVA KOČIJAŠA s taljigama, ŽENE.

TAMNIČARTko te je zvao, taljigašu?

PRVI KOČIJAŠ Nisam ti ja taj ljigavi gašo. Čudnog li imena!

TAMNIČARGlupane, tko ti je izdao nalog?

PRVI KOČIJAŠ Nisam primio nikakav zalog. Dobivam samo deset sua po glavi.

DRUGI KOČIJAŠ Taj mi nitkov želi oteti kruh.

PRVI KOČIJAŠA što ti nazivaš svojim kruhom? (Pokazujući na prozore zatvorenika) Ovo je hrana za crve.

DRUGI KOČIJASI moja su djeca crvi, i ona hode svoj dio od toga. O, loše se piše ovom našem zanatu, a ipak smo mi najbolji kočijaši.

PRVI KOČIJAŠ Kako to?

DRUGI KOČIJAŠ Tko je najbolji kočijaš?

PRVI KOČIJAŠ Onaj koji vozi najdalje i najbrže.

DRUGI KOČIJAŠNo, magarče, tko vozi dalje od onoga koji vozi ljude iz života, a tko vozi brže od onoga koji to izvrši za četvrt sata? Odavle do Trga Revolucije točno četvrt sata.

TAMNIČARBrzo, obješenjaci! Bliže vratima. Dajte mjesta, cure!

PRVI KOČIJAŠZadržite svoje mjesto. Nikad se ne vozi oko cure, nego uvijek u sredinu.

DRUGI KOČIJAŠDa, ja tako mislim, unutra možeš s kolima i kljusadi, naći ćeš dobru kolotečinu. Ali ćeš, kad izađeš, morati u karantenu.

DRUGI KOČIJAŠ (ženama) Što blejite?

JEDNA ŽENA Čekamo na stare mušterije.

DRUGI KOČIJAŠMislite da su moje taljige bordel? To su čestita kola. Ona su vozila na gozbu kralja i svu otmjenu gospodu Pariza.

LUCILE(Dođe, sjedne na kamen pod prozorom zatvorenika) Camille! Camille! (Camille se pojavi na prozoru) Čuj me, Camille, moram se smijati tvom dugačkom kaputu od kamena i željeznoj obrazini na licu. Zar se ne možeš sagnuti? Gdje su ti ruke? Mamit ću te, draga ptičice. (pjeva) Na nebu su zvjezdice dvije, / Sjaju od mjeseca sjajnije, / Prva sja pod prozorom mog zlata, / A druga ispred sobnih vrata. Dođi, dođi, prijatelju moj! Popni se tiho po stepenicama, svi spavaju. Vec dugo te čekam u društvu s mjesecom, Ali ti ne možeš kroz vrata, to je nesnosna odjeća. Sve je to odveć mučno za igru, prestani! Pa ti se uopće ne mičeš, zašto ne govoriš? Ulijevaš mi strah. Čuj! Ljudi govore da moraš u smrt, i lice im je pri tom tako ozbiljno. U smrt! Hvata me smijeh od tih lica. Smrt! Kakva je to riječ? Reci mi, Camille. Smrt! Razmislit ću. Evo, smislila sam, Trčat ću za njom. Dođi, slatki prijatelju, pomozi mi da dohvatim, dođi, dođi! (Otrči)

CAMILLE(zove) Lucile! Lucile!

CONCIERGERIE - DANTON na prozoru koji gleda u susjednu sobu. CAMILLE, PHILIPPEAU, LACROIX, HÉRAULT.

DANTONSad si miran, Fabre.

GLAS (iznutra) Na samrti.

DANTONZnaš li što ćemo sada raditi?

GLAS Što?

DANTONOno što si ti cijelog svog života radio: des vers. (stihove)

CAMILLE(za sebe) Iz njenih je očiju izbijalo ludilo. Mnogo je već ljudi poludjelo, tako je to na svijetu. Što mi tu možemo? Mi peremo ruke. A i bolje je tako.

DANTONJa ostavljam sve u strahovitom neredu. Nitko ne zna vladati. Još bi nekako išlo kad bih Robespierreu ostavio svoje bludnice, a Couthonu svoje noge.

LACROIXKažu da smo od Slobode napravili bludnicu!

DANTONPa što onda! Sloboda i bludnica su najkozmopolitskije stvari pod suncem. Ona će se sad pošteno prostituirati u bračnom krevetu advokata iz Arrasa. Ali ja držim da će ona prema njemu odigrati Klitemnestru. Ne dajem mu rok ni od šest mjeseci, povući ću ga za sobom,

CAMILLE(za sebe) Neka još nebesa pomognu da pronađe neku prijatnu fiksnu ideju. Općenito fiksne ideje, koje krstimo zdravim razumom, nepodnošljivo su dosadne. Najsretniji je bio onaj čovjek koji je sebi mogao uobraziti da je bog otac, sin i duh sveti.

LACROIXKad budemo prolazili, oni će magarci vikati: "Živjela Republika!"

DANTONPa što onda? Neka potop Revolucije ostavi naše lešine gdje god hoće; i s našim će fosilnim kostima moći još svima kraljevima porazbijati lubanje.

HÉRAULT Da, ukoliko se nade neki Samson za naše vilice.

DANTON

Oni su Kainova braća.

LACROIXNišta toliko ne pokazuje da je Robespierre Neron, koliko okolnost što prema Camilleu nije bio nikada prijazniji nego dva dana prije njegova hapšenja. Zar nije tako, Camille?

CAMILLEKako vara drago, što se to mene tiče. (za sebe) Kakvo li se samo lijepo dijete rodilo iz njezina ludila! Zašto sad moram otići? Smijali bismo se s njim, ljuljali ga i ljubili.

DANTONKad povijest jednom otvori svoje grobnice, despotizam će se još i onda moći ugušiti od zadaha naših lešina.

HÉRAULT Mi smo i za života već dovoljno smrdjeli. To su fraze za potomsotvo, zar ne, Danton? Nas se zapravo ništa ne tiču.

CAMILLEA načinio je takvo lice kao da će se skameniti, pa da ga potomstvo iskopa kao antiku. Baš je to i vrijedno naprćiti se, nacrveniti se i govoriti dobrim naglaskom. Kad bismo jednom skinuli maske, onda bismo, kao u nekoj sobi sa zrcalima, vidjeli svuda samo jednu prastaru, bezbojnu neuništivu blesavu glavu i ništa više, ništa manje. Ras lika nije tako velika svi smo mi nitkovi i anđeli, glupani i genij i zapravo sve to u jednome. Sve te četiri stvari nalaze dovoljno mjesta u istom tijelu, nisu one tako široke, kao što mi to sebi uobražavamo. Spavati, probavljati, pravi ti djecu to svi rade; a ostale su stvari samo varijacije na istu temu u različitim tonovima. Pa zar je potrebno stajati na prstima i kreveljiti se, zar je potrebno da se jedni pred drugima stide! Svi smo se mi prežderali za istim stolom i imamo grčeve u želucu. Zašto držite ubruse pred licem! Derite se samo i kukajte, kako vam dođe! Ne pravite samo tako kreposne i tako duhovite, i tako herojske, i tako genijalne grimase poznajemo mi dobro jedni druge, prištedite sebi trud!

HÉRAULT Da, Camille, sjest ćemo jedan do drugoga i vikati, jer ništa nije gluplje nego stisnuti usne kad te nešto boli. Grci i bogovi su vikili, a Rimljani i stoici su pravili herojske grimase

DANTONA jedni i drugi su bili epikurejci. Stvorili su sasvim lagodan osjećaj o sebi. Nije to ni tako loše, nabrati svoju togu i ogledati se da li bacaš za sobom dugu sjenu. Zašto da se natežemo? Svejedno je stavljamo li mi pred svoj muški sram lovorovo lišce, vijenac od ruža ili lišće od vinove loze, ili tu ružnu stvar nosimo otkrivenu i puštamo da nam je ližu psi.

PHILIPPEAUPrijatelji moji, nije baš ni potrebno stajati visoko iznad zemlje, pa da se više ništa ne vidi od sveg tog zbrkanog teturanja i treperenja, i da ti se oči ispune nekim velikim, božanskim zrakama. Postoji uho kojemu je to međusobno deranje i zapomaganje što nas zaglušuje, rijeka puna harmonije.

DANTONAli mi smo bijedni muzikanti, a naša tijela instrumenti. Jesu li ružni tonovi koji se iz njih izvlače samo zato tu, da prodirući sve više i više i gubeći se, konačno tihano zamru kao razbludan dah u nebeskim ušima?

HÉRAULT Jesmo li kao prasci koje za kneževske gozbe šibaju bičevima dok ih ne utuku, da njihovo meso bude tečnije?

DANTONJesmo li djeca koju su pekli u užarenom molohovskom naručju ovoga svijeta i škakljali zrakama svijetla, da bi se bogovi radovali njihovu smijehu?

CAMILLEJe li eter sa svojim očima od zlata posuda sa zlatnim šaranima što stoji na stolu blaženih bogova, i blaženi se bogovi vječno smiju, i ribe vječno umiru, i bogovima se vječno sviđa igra boja u samrtnoj borbi?

DANTONSvijet je kaos. Ništavilo je svjetsko božanstvo koje tek treba da se rodi. (Ulazi TAMNIČAR)

TAMNIČARGospodo rnoja, možete se odvesti. Taljige čekaju pred vratima.

PHILIPPEAULaku noć, prijatelji moji! Pokrijmo se mirno velikim pokrivačem, pod kojim sva srca izgaraju i sve se oči sklapaju. (Grle ge)

HÉRAULT (Uzme Camillea za ruku) Veseli se, Camille, imat ćemo lijepu noć. Oblači vise na tihom večernjem nebu kao Olimp koji gori s likovima bogova što blijede i tonu. (Odlaze)

SOBA

JULIE Narod je trčao po ulicama, a sad je sve tiho. Ni jednog trenutka ne bih htjela da me čeka. (Izvadi neku bočicu) Dođi najmiliji svećeniče čiji nas "amen" vodi na počinak. (Ona stane na prozor) Tako je lijepo rastati se. Moram još samo za sobom zatvoriti vrata. Uvijek bih htjela tako stajati. Sunce je zapalo, crte zemlje bile su tako oštre u njegovu svijetlu, ali sad je njeno lice tako tiho i ozbiljno kao u samrtnice, Kako joj lijepo titra večernje svijetlo oko Čela i obraza. Ona biva sve bljeđa i bljeđa, spušta se kao lešina u valove etera. Zar je ni jedna ruka neće uhvatiti za zlatne uvojke, izvući je iz bujice i pokopati je? Odlazim tiho. Neću je poljubiti, da je nikakav dašak, nikakav uzdisaj ne probudi iz sna. Spavaj, spavaj! (Umire)

TRG REVOLUCIJE Dolaze taljige i stanu pred giljotinom. Muškarci i žene pjevaju i plešu karmanjolku. Osuđeni pjevaju Marseljezu.

ŽENA S DJECOMMjesta! Mjesta! Djeca se deru, gladna su. Moram ih pustiti da gledaju,da bi se umirila. Mjesta,

NEKA ŽENA Hej, Danton! Sad možeš sa crvima tjerati razvrat.

NEKA ŽENA Hérault, iz tvoje ću lijepe kose dati sebi načiniti periku.

HÉRAULT Nje u mene dosta šume za tako ogoljen Venerin brijeg.

CAMILLEProklete vještice! Još ćete vikati: Padnite na nas, bregovi!

NEKA ŽENA Brijeg je na vama, ili ste vi upravo pali s njega.

DANTON (Camilleu) Budi miran, mladiću moj! Promukao si vičući.

CAMILLE(Daje kočijašu novac) Evo, stari Harone, tvoja su kola dobar poslužavnik! Gospodo moja, ja ću se prvi servirati. To je klasična gozba: ležimo na svojim mjestima i prolivamo malo krvi kao žrtvu ljevanicu. Zbogom, Danton! (On se uspne na stratište, osuđeni idu za njim, jedan za drugim. Danton se uspne posljednji)

LACROIX(Narodu) Nas ubijate ovoga dana kad ste izgubili pamet; njih ćete ubiti onoga kad vam se vrati.

NEKOLIKO GLASOVA To smo već čuli. Kako je to dosadno!

LACROIXTirani će slomiti vratove na našim grobovima.

HÉRAULT (Dantonu) On misli da je njegova lešina rasadnik slobode.

PHILIPPEAU(Na stratištu) Ja vam opraštam. Želim vam da vas smrtni čas ne bude gorči od moga.

HÉRAULT To sam i mislio. On mora još jednom otkriti grudi i ljudima pokazati da ima čisto rublje.

FABRE Zbogom, Danton! Ja umirem dvostruko,

DANTONZbogom, prijatelju moj! Giljotina je najbolji liječnik.

HÉRAULT (hoće da zagrli Dantona) Ah, Danton, ne mogu više ni da se našalim. To znači da je vrijeme. (Jedan ga krvnik gurne natrag)

DANTON(Krvniiku) Želiš li biti okrutniji od smrti? Možeš li spriječiti da nam se glave ljube na dnu košare?

U L I C A

LUCILEIma nečeg ozbiljnog u tome. Razmislit ću. Počinjem to shvaćati. Smrt! Smrt! Sve smije da živi, sve, i ova mala mušica, i ptica. A zašto on ne? Velika bi rijeka života morala stati, kad bi samo ta jedna kap bila prolivena. Zemlja bi od tog udarca morala zadobiti ranu. Sve se kreće, satovi idu, zvona izbijaju, ljudi trče, voda teče, i sve tako, i sve nekamo - ne, to se ne smije dogoditi, ne, sjest ću na zemlju i vikati da sve u strahu stane, sve zapne, da se ništa više ne pokrene. (Sjedne okrije oči i krikne. Nakon stanke ustane) Ništa to ne pomaže, sve je tu kao i inače: kuća, uliba, vjetar puše, oblaci putuju. Moramo, dakle trpjeti. (Nekoliko žena prolazi ulicom)

PRVA ŽENA Lijep čovjek taj Héralut!

DRUGA ŽENAKad je na svečanosti konstitucije stajao onako pod slavolukom, tako mi je palo na pamet kako bi taj lijepo izgledao na giljotini. Etio je to neki predosjećaj.

TREĆA ŽENADa, treba ljude vidjeti u svim prilikama. Baš je dobro da se umire ovako javno. (One odlaze)

LUCILE Moj Camille!

TRG REVOLUCIJE

PRVI KRVNIK(Stoji na giljotini i pjeva) A kad kući idem ja, / Mjesec tako lijepo sja...

DRUGI KRVNIK Hej! Jesi li skoro gotov?

PRVI KRVNIK Odmah! Odmah! (Pjeva) U prozor sja mi pradjedovski... Lopove, što ostaješ tako dugo kod tih djevojčura? Takot Amo kaput! (odlaze pjevajući) A sad kući idem ja, / Mjesec tako lijepo sja...

LUCILE(Dolazi i sjedne na stepenice giljotine) Sjedam na tvoje krilo, ti tihi anđele smrti. (Pjeva) Ima jedan kosac, Smrt zovu njega / I sila je njegova od boga višnjega... O, draga kolijevko, koja si mog Camillea uljuljala u san, ugušila ga pod svojim ružama. O, zvono smrti, koje si ga otpratilo u grob pjesmom svog slatkog jezika. (Pjeva) Stotine tisuća nebrojene / Njegovom su kosom pokošene. (Dolazi straža)

GRAĐANIN Hej, tko je tu?

LUCILE(Zamislivši se malo i kao da je odlučila nenadano) Živio kralj!

GRAĐANINU ime Republike! (Straža je opkoli i odvede)