Eseji o deontologiji, medijima i

oblikovanju mišljenja javnosti

2002/03 © Lejla Panjeta

O etici

Svaka profesija ima svoju etiku, ali na udaru javne

polemike i u ravnopravnom odnosu vezanom za posljedice ovih

djelatnosti stoje medicina i žurnalizam, koji za posljedicu

neetičnosti u profesiji imaju konkretne boli, ova prva

fizičku, a ova druga mentalnu.

Etika je filozofska disciplina koja ispituje moral i

izvor morala, te temeljne kriterije za vrednovanje ljudskog

djelovanja i opšte ciljeve i smisao moralnih htijenja čovjeka.

Moralni nepisani kodeksi, koji predstavljaju vrijednosnu

svijest određenog društva su kriteriji u kome to društvo živi.

U etici se može zastupati eudemonizam, hedonizam,

pefekcionizam, altruizam i egoizam, kao posebni filozofski

pojmovi i struje u moralmim kodeksima društva i individue. Ako

je, uslovno rečeno, umjetnost osjećanje lijepog, etika je

osjećanje dobrog i vrednovanje kriterija za uspostavu granice

dobrog i lošeg. Etika je zapravo nauka ili filozofska

disciplina koja proučava moral. Moral je osjećanje granice

dobrog i lošeg.

Suština problema deontologije, profesionalne etike, jeste

moć profesionalaca, npr. ljekara, novinara, i njihovi

vrijednosni kriteriji. Nije li ironično koliko su medicina i

komunikologija povezane u svijetu virtuelne stvarnosti i

genetičkog inžinjeringa, u kome informatika i komunikacija

uklapaju svoje zupčanike manipulišući sa sviješću ljudi pomoću

odnosa sa javnošću, ali i čistom fiziologijom čovjeka pomoću

procesa kloniranja? Kao da su udružene u borbi protiv čovjeka

i ljudskih vrijednosti dobrote i ljepote.

Budući da komunikacija postoji sa pojavom živog svijeta,

a umjetnost i moral sa pojavom čovjeka, poimanje dobrog i

lijepog svojstveno je samo čovjeku. Način na koji ih čovjek

poima ovaploćuje se kroz komunikaciju, jer je ona jedini način

opstanka i uključivanja individue u društvo. Čovjek istorijski

2

gledano, komunicira u sljedećim fazama: govor, pismo,

elektonika.

Najraniji oblik ispoljavanja pojma dobrog nalazimo u

govoru i jedan od primjera je zakletva, kojom čovjek štiti

istinu. Etika javne riječi je upravo normativna etika (ona

koja utvrđuje šta je vrijednost) u odnosu na teorijsku, koja

se bavi posmatranjem, analizom i razumijevanjem moralnog

fenomena. Dakle, etika se ovaploćuje kroz komunikaciju.

Kvintilijan, veliki govornik antičke Grčke, zagovarao je

da dobar govornik mora biti dobar; dakle dobar čovjek, čovjek

moralnih nazora, može obavljati svaku profesiju dobro, jer ako

je dobar izabraće i dobar metod, a metod je suština

vrednovanja moralnosti.

Pitanje etike svodi se na pitanje obaveze i dužnosti,

koje mogu biti: prirodne (održanje vrste), istorijske

(podložne promjenama i poimanju datog vremenskog trenutka),

običajne (koje nisu normirane, ali pod uticajem tzv. “mnijenja

mrtvih koje pritišće glave živih” i veoma sankcionisane) i

kulturne (koje su najmanje normirane i najmanje sankconisane).

Dužnosti se ostvaruju djelovanem čovjeka. Gdje leži

odgovornost? U dužnosti, djelovanju ili efektima djelovanja?

Komunikaciona etika najviše razmatra efekte djelovanja, dok

kontekstualna ulazi dublje unutar procesa komunikacije.

Kolika je moć medija u kreiranju realnosti i koje su

norme novinarske deotologije? Smatra se da su sedam smrtnih

novinarskih gijeha: plagijat, podmićivanje, sukob interesa,

prikrivanje informacija, prevara, napad na privatnost i

ideološka agažiranost. Kaže se da novinar treba da vidi i

treću stranu novčića koji se vrti u zraku. Svi ovi zahtjevi

postavljaju se samo pred medije, a ne i konzumente, i svi

uključuju samoregulaciju na nivou glagola “trebati”. Nećemo ni

pitati da li je to tako u stvarnosti, već da li je moguće da

se zahtjevi postavljeni pred proizvođača informacija ostvare.

Da li postoji istina, pa bila ona i naučna istina? Ako ne

postoji apsolutna istina, ko onda određuje granicu istinitosti

3

neistine. Najbolji argumet ovoj tezi predstavlja novinarski

patrotizam, i granica sa patriomanijom koja kulminira ratom.

Pojmovi vezani za moral, jednistvenu odliku humanog, su

istina, mir, pravda. Nisu li te kategorije ovaploćene samo na

nivou osjećanja, a ne apsoluta? I koje zahtjeve postavljamo

pred medije koji se obraćaju zapadnoj civilizaciji u čijoj

istoriji su rat, pokolj i krađa glavni likovi?

4

Novi mediji i deontologija

kolumna aktivnog čitaoca – javnosti, koja postavlja pitanja, a

ne daje “gotova mišljenja”

Za novinarsku deontologiju bitna je podjela na

komunikativnu i kontekstualnu etiku. Komunikativna etika je

značajna za sve profesije. Mijenjanje načina razgovora dijeli

istorijske periode, tako da svaki ima svoju dominantnu odliku

komunikacije i konteksta. Na neki način komunikativna etika

uslovljava kontekstualnu, jer kontekst zavisi od dva faktora:

vremena i prostora. Za pitanje moralnog izbora neophodan je

kontekstulani aspekt. Primjena deontologije drugačija je u

drugačijem kontekstu, koji u prvom redu, zavisi od lokalnog i

globalnog ili međunarodnog i globalnog. Priroda ovih termina

podjele je dvolična. Da li globalno zapravo znači

amerikanizovano ili “akteri sjevera” (Mohamadi)? Globalno na

nivou jezika može značiti opšti jezik, redukciju, selekciju, a

lokalno sliku globalnog na lokalnom nivou. Od svih podjela

nameće se zaključak da globalno rijetko znači univerzalno, jer

je u njemu prostor za manipulaciju i nejednakost (ekonomsko-

političku). Globalizacija je urušila institucije i vladin

aparat namećući zakone tržišta, pokretljivosti, tehnologija,

liberalizacije iznad državnog suvereniteta. Institucija države

je uzdrmana, ali je država i dalje agens. Za domaću publiku

takmiče se lokalno i transnacionalno. Informativni mediji

pretaču se u nove medije bez kontrole u sintezi zabave i

edukacije postaju edutainment + marketing u borbi za publiku,

birače, kupce – jednu ambivelentnu masu svega. Većina

informacija je opterećena svakodnevnim interesima svakojakih

moćnika (od urednika javnih medija do direktora privatnih

korporacija i političara) tako da se javlja svojevrsna

entropija. TV zatvara ljude u kuće, oslobađa ih procesa

5

razmišljanja, jer nudi gotove zaključke, a u isto vrijeme

približava udaljene praveći globalno selo, dok efekat tog

djelovanja postaje udaljavanje individua i utapanje u

opštosti. Gdje je u svemu tome prostor za formiranje principa

etike. Globalizacija postaje individualizacija u novim

medijima koji daju šansu i budali i geniju, ali ne nude

kontrolu. Schroll zapravo, kada govori o zasićenosti čitaoca,

misli na ovu sliku demokratskog žurnalizma.

Svi teoretičari komunikologije slažu se da je osnovno

obilježje novih medija nedostatak kontole. Negativni aspekti

ovog nedostakta su mnogobrojni i dovode do pitanja šta

postajemo? Ne više, kuda idemo, zašto smo ovdje, šta traba da

radimo? Jer to odavno nije nikome jasno, a više niko ni ne

pita, a filozofija izumirući nameće sociologiji pitanje šta

naše društvo postaje? Pozitivni aspekti novih medija jesu

interaktivnost, komunikacija, brzina, izražavanje različitih

mišljenja? Svrsishodnost pozitivnih aspekata je upitna, u

svijetu koji postaje kompjuterski generalizovan, u kome se

odluke i baze podataka izrađuju, ne više uz pomoć kompjutera

već u sklopu njega. Ljudi više nisu potrebni, šta će nam ljudi

kada imamo automatske sekretarice. Šta će nam ovaj svijet kad

možemo staviti naočale i ući u svoj sopstveni virtuelni

svijet?

Od sredine prošlog vijeka sve se nekako odvija bez

uticaja čovjeka. Da li onda nadčovjek postaje “nečovjek” koji

može postaviti osnovna pravila koja karakterišu čovjeka –

slobodu, istinu, moral? Ili se svjet nije promijenio od rimske

arene? Je li njegov domet katarzis – strah i užas oslobađanja

zla u gladijatorskim igrama i venacijama, kao što Kubrick i

Spielberg predviđaju u filmu Arficial Inteligence, gdje je

čovjek napravio arenu za žrtvovanje robota, za uživanje u krvi

tzv. «mechas». Kada u ovom filmu dječak robot David upita

jednog od robota zatvorenika «zašto se ovo dešava?», robot

(koji u sebi ima više humanosti nego ljudsko biće) odgovara:

«Historija se ponavlja. To je stara priča o krvi i

6

elekticitetu, showbussiness.» Šta karakteriše izum najvećeg

medijskog giganta CNN-a: LIVE i Coverd on the spot. Gladanost

raste pod tim uslovima. Publika navija za KRV! Kako se

odlučiti za etičnost, važnost i istinitost širenja informacije

naspram profita? Kuda ide proces uplitanja privatne sfere u

javnu sferu? Da li smo državni suverentitet i sve što ide sa

njim (cenzura, propaganda, blokovi) žrtvovali privatnom

Velikom bratu?

Do 90—tih godina govorimo o dominaciji javnog

komunciranja. Mediji su bili društveni sistem i odraz društva

tj. društvenog sistema. Komparacija je moguća na nivou

korporacije, preduzeća i države u kojoj funkcioniše model

komuniciranja baziran na modelu društvenog sistema. U ovom

slučaju novinar je društveni radnik, pas čuvar javnosti. Nakon

promjene komunikacijskog ambijenta navalom novih tehnologija i

raspadom blokova 90-tih godina, komunikacijska etika mijenja

se iz temelja pojavom novih medija. Da bi se objasnili novi

mediji potrebo je poznavati informaciono-komunikacijiski

sistem (IKS) i njegov razvoj, te diseminativni i novi model

komunikacijsog sistema.

Nova paradigma počinje da funkcioniše pored postojeće

diseminativne, kojoj je osnovno obilježje medij kao subjekt

IKS-a. Diseminativni model, još uvijek dominantni, uključuje:

1. organizaciju, institucionalizaciju

2. agensi su država i grupe

3. upravljanje i jednosmjerna odgovornost

4. status quo i jačanje vlasti

5. mediji kao subekti IKS-a

Objekat IKS-a jesu masa, publika i javnost.

Nova paradigma podrazumijeva participativni model (što

više učesnika). Svaki prijemnik je potencijalni predajnik.

Građani su pravno zaštićeni subjekti i podrazumijeva se

participacija, svi su organizatori i animatori. Komuniciranje

7

je društvena, a ne ekskluzivno politička aktivnost. Nova

paradigma zahtjeva autonomnost IKS-a kroz sljedeće elemente:

otvaranje, decentralizaciju, pluralizam, interakciju i

participaciju.

Osnovna poređenja ovih modela koji zajedno egzistiraju

su:

Diseminativni Nova paradigma

Argument sile Sila argumenata

Monolog Dijalog

Konsenzus Parcijalna volja

Uzurpacija Demokratija

Novi mediji nastaju pojavom interaktivnosti, multimedija,

deregulacije vlasničkih odnosa i visokih tehnologija. Evo

jednog pregleda komparacije klasičnih sredstava masovnog

komuniciranja i novih medija:

Klasična sredstva masovnog

komuniciranja

Novi mediji

Javni pristup

Novinari–ekskluzivna funkcija u

fomiranju javnog mnijenja

Javni,

ali i privatni pristup

U funkciji javnosti,

ali i komercijalni

Javni,

ali i privatni

Sredstva informisanja,

a ne komuniciranja (širenje

obavještenja od javnog značaja)

Informisanje,

ali i komuniciranje

Jednosmjernost Jednosmjernost,

ali i interaktivnost

Prenos,

analogno prosljeđivanje

Prenos,

ali i digitalno storniranje

8

Red i kontrola Nema reda i kontrole,

ali imaju slobodu

“Sljedeći mediji koji će se pojaviti, ma kakav on bio-

možda će predstavljati proširenje svijesti - uključivaće

televiziju kako jedan od svojih sadržaja, a ne kao okružje, te

će od nje stvoriti umjetnički oblik.” (Marshall McLuhan 1967

Horrocks: 2001)

Da se zaključiti da novinari više nisu čuvari kapija, da

više ne određuju ili snose odgovornost za informacije.

Novinari više nisu ekskluzivni Vregovi selektori, kao što su u

klasičnim medijima određivali etičke postulate, već Schrollovo

etičko građanstvo postaje sopstveni selektor kroz svoje

iskustvo. Koliko se možemo pouzdati u etiku mašine ili

savijest budale i genija u ravnopravnosti i interaktivnosti?

Šta postaje informacija, ako dobija nova svojstva:

ravnopravnost, interakciju i brzinu (u kibernetikom prostoru

infomacija je brzina - live i on the spot). Opravdanje za

nepismenost i netačnost pozitvno se vrednuje s obzirom da nema

vremena, nema ni refleksije. Živimo u simuliranoj realnosti u

kojoj nam je bliža TV kutija nego susjed. Ovoj novoj realnosti

treba prilagoditi profesionalni aspekt žurnalizma: kulturu

govora, jezika, komunikacije, razgovora, slobodnog mišljenja

itd. Da li je sva ova “otvorenost”, istovremenost i sloboda

zapravo samo privid spontanosti moćnika ili unaprijed razrađen

scenarij na nivou psihologije manipulisanja masom? Jesu li

spontane odluke političara ili spontani Clintonovi govori

zapravo davno smišljena strategija (straga gema – plan

generala) vladanja masama, bez čuvara prolaza? Postoje li

globalna dešavanja ili je realnost ono što kreiraju Public

Reletions. Ako snaga mreže ukida hijerarhije povezanih, ali i

hijerarhije infomacija na mreži, postavlja se problem

vrednovanja ili odluke korištenja informacije. Kako

upotrebljavati ogromnu količinu infomacija jeste temelj etike

9

novinarstva. U novim medijima simultanost multimedijalnog

pristupa i interaktivnost imaju osobinu koja glasi:

kvantitet = kvalitet.

Dok klasični mediji još uvijek istrajavaju na

istinitosti, novi mediji imanentno kvantitetom ukidaju

kvalitet, a time i klasičnu etiku. Šta se gubi novim medijima,

a na planu etike možda dobija? Novi mediji namaju više:

Interpretaciju

Standardizaciju po temama ili zvorima

Autorstvo, pouzdanost, tajnost i generacijske razlike.

Dakle, novinari više nemaju povlaštenu «Press kartu

tumačenja realnosti», nisu više «srednjovjekovni suvereni

tumačenja realnosti i Boga i Đavola», jer svi postaju

učesnici. Od psića u kutu u literarnim medijima, preko pasa

čuvara u klasičnim medijima, novinari postaju raspušteni psi u

internetu. Habermansova podjela sfera u kojoj javno utiče,

putem čuvara kapija (medija), na privatno i proletarijat (a

privatnici i aristokracija kupuju državni aparat da bi uticali

putem PR-a na mase), postaje sada otvorena relacija bez

«osmozne membrane» u kojoj svi imaju pristup načinima uticaja

na druge. Klasna postavka javnog i privatnog ugrožena je

procesima deregulacije koji znače izmjenu vlasničkih odnosa,

uplitanje privatnog u javni sektor (državno se podruštvljuje,

a društveno se podržavljuje). Ako je nešto privatno onda ima i

privatnu etiku. Budući da je cilj privatnog profit, privatna

sfera je u okviru krivičnog zakona, a ne novinarskog kodeksa.

Kako «regulirati» procese deregulacije. Kako znati gdje

prestaje granica koje vrste etike? Na koga novi mediji djeluju

ili bolje rečeno, za koga, ko je sa druge strane žice. Ako se

problem etike postavi ovako onda od onoga što se nalazi sa

druge strane komunikacije ili ono kako ga medij ili kreator

komunikacije vidi zavisi način komunikacije.

Tri faktora djelovanja komunikacije:

1. Kupac – čovjek viđen kao kupac

10

2. Birač - čovjek viđen kao glasački listić

3. Podanik – čovjek viđen kao izvršilac (objekat ideološkog

uticaja)

Cilj djelovanja prema kupcu je prodaja, a prema biraču

održanje ili osvajanje vlasti (masmediji su u funkciji

političkog marketinga i vrše proricanja i obećanja). Cilj

obraćanja podaniku je obećanje daleke budućnosti, a odricanje

sadašnjosti, što predstavlja ideologiju. U svakom od ova tri

načina viđenja druge strane komunikacije evidentan je sukob

etike, kao slobode i istinitosti naspram interesa. Uspjeh ove

komunikacije zavisi od informacija koje se plasiraju, a

njihove karakteristike su:

Brzina

Atraktivni sadržaj – posljednja stanica je kič i šund

Davanje važnosti i značaja – posljednja stanica je

senzacionalizam i žuta štampa

Vještina pisanja i tehnički izgled (primamljivost)

Unutar ove komunikacije, da li se možemo osloniti na

urođeni čovjekov smisao za moral ili su potrebna stroga

pravila, koja obično postaju mač sa dvije oštrice (slijepo

poštovanje pravila)? Salvador Dali tvorac nadrealnizma kaže da

je jednostavnost inkarnacija dosadnog. Dakle do većine bitnih

i zanimljivih stvari novinar dolazi kršeći pravila tj.

varanjem. Budući da se gube tradicionalne zadrške prostora i

vremena, a komunikacija jeste čin selekcije (jer ne može

absorbovati sve, jer ne može proslijediti ili interpretirati

ogromnu «neman» informacija, jer bi se pretvorila u svoju

suprotnost - entropiju) i više ne zavisi od “dobre volje

kralja”, javlja se novi fenomen međusobnog uticaja normativne

regulative i tehnoloških ostvarenja. Ako je mobitel nasušna

potreba čovjeka, onda sud odredjuje kaznu za nepoštivanje

odluke o upotrebi handsfree usluge tokom vožnje. Kojom brzinom

i na koji način ova dva procesa idu, zavisi od države i

granice globalnog i lokalnog. Godinama se vode borbe u ovoj

11

sferi međunarodne regulative i državnog suvereniteta na polju

stimulisanja slobodnog protoka, a u isto vrimeme regulisanja i

kontrole nad medijima. Do 90-tih ili bolje rečeno, do razvoja

visoke tehnologije i interaktvnih multimedijalnih komunikacija

prihvaćen je slobodni protok informacija, a regulativa je

počivala na principu ferpleja ili Kantovskom modelu laganja za

plemenite ciljeve koje je opravdano.

Kao pješčani sat, sistemi masovnog komuniciranja

preljevaju se unutar ovih elemenata:

1. naoružana tajnovitost – doušnici

2. laganja – off the record, iz povjerljivih izvora

3. državno oglašavanje – portparol, PR politike

4. korporativizam – zamagljuje se granica državnog i javnog

Sa pojavom interneta ovaj pristup više nije moguć. Proces

deregulacije teče tako da je međunarodni normativni akt sve

konkretniji, a država i zakoni nepotrebni. Sa masmedijima

propada suverenitet države – Lorimer, a sa pojavom interneta

čovjek – Redfield.

Transparentnost i javnost

Javni ili državni elektronski medij jeste prostor okvira

etike javnih institucija. Kako deregulacija mijenja vlasničke

odnose, privatno postaje briga krivičnog zakona, a javno briga

javnih institucija i normi. Struktuiranje javnosti zavisi od

odnosa države (javne vlasti) i društva (civilnog, građanskog).

Institucije civilnog društva treba da obezbjeđuju političku

komunikaciju na liniji javnost-država. Javnost kritikuje

vlast, ali nema vlast (definicija koja postoji još od Rusoa).

Opšte značenje javnosti je sve što je suprotno državi i

vlasti. Takva javnost predstavlja množinu raznih javnosti, i

za nju se vežu pojmovi: medijski pluralizam, transparenost

medija, demokratija. Drugo, konkretno značenje javnosti

12

uspostavlja se na nivou jednine i odnosi se na konkretne

interese: profit; dobit; kulturna, sportska, naučna javnost i

sl. U okviru ove jednine postoji i interaktivna javnost, prava

politički aktivna javnost. U ovim kategorijama ne postoji

globalna javnost, ali postoji internet (koji ipak funkcioniše

samo za one koji su “uključeni”, a veoma veliki procenat

stanovništva još nije).

Država i privreda, politika i ekonomija još uvijek su

odlučujući u formiranju svijeta privatnog i javnog. Između

njih stvara se nova razorna sila komunkacije – Public

Relations – tj. usmjeravanje komunikacije i interpretacije

ciljanoj javnosti. Javno, privatno, vojska, političari i

mediji (u rukama privatnika koji utiču na javnu sferu, i

kupuju je) predstavljaju moćnu elitu naspram javnosti

(množine) ili Marksovog proletarijata, prostora za

manipulaciju. Teoretičari uslovno posmatraju uticaj javnosti

na vlast iz dva rakursa: idealnog (idealisti koji tvrde da

javnost ima uticaja) i realnog (realisti koji tvrde da nema

uticaja – Vreg, Lippmann). Međutim čim nešto nije institucija,

nema norme, tradicije, običaja, zajedničkog nazivnika, ono je

fluidno i ambivalentno. To je javnost i to je dobra osobina

javnosti, jer nikad se ne može računati na predviđeni efekat,

a budući da nema refleksije, sve je manje mjesta manipulaciji

(osim ako to Veliki brat već unaprijed nije osmislio, kako bi

to rekli realisti). Jedan od argumenata u prilog realistima je

i podjela međunarodne komunikacije (koja se do početka novog

milenijuma veže za vojsku i tajnovitost) na dva modela: tajni

i javni unutar koga se razvijaja šest vrsta komunikacija:

Model Metafora ili primjer

1 Tajni Crveni telefon

2 Zatvoreni Pregovori u Karađorđevu

3 Otvoreni Daytonski sporazum

4 Javni Otvorenost javnosti, plebiscit

13

5 Medijski CNN efekat: “Rat u Zaljevu se neće desiti…Rat u zaljevu se nije desio” –

Bodlijer

6 Media broker Pregovaračka diplomatija- mediji kao posrednici nekih odluka

Međunarodno komuniciranje računa na državni suverenitet,

ali amerikanizacija, kapitalizacija, liberalizacija,

mondijalizacija ne računaju na suverenitet države. Koja onda

pravila važe u tom ambijentu CNN efekata? I šta se desilo sa

patriotizmom?

Kontekstualna etika

U zbrci i trci za vremenom modernog čovjeka i pokušaju

praćenja nekih tokova moderne komunikacije, kroz nove medije i

procese deregulacije, iz gore navedenih pitanja, a ne

ponuđenih odgovora na problematiku u oblasti deontologije,

nameće se još jedno pitanje odgovornosti konzumenta «medijskog

cirkusa». Mediji moraju naučiti publiku i javnosti

elementarnim ljudskim pravima, a slika građanskog društva u

medijima svodi se na sliku venacija u Coloseumu. U klasičnim

medijima, sa čuvarima vrata i psima čuvarima javnosti mogli

smo okrivljavati novinare i stavljati odgovornost samo na tu

stranu tasa. Komunikacija je refleksivna veza akcije i

reakcije, jedan tas božice pravde ne smije prevagnuti. U tom

kontekstu Hamlenik zagovara otvaranje etike korisnika medija.

Javni žurnalizam i njegova deontologija postali su predmet

filozofske demagogije na nivou rasprava o žanru, sistemu,

politici, etici i sl. Šta je cilj kvaliteta medija, tj. kojom

metodom mediji postižu kvalitet? Da li je važnija etika ili

metod dobavljanja informacije? Tu se krije ključ problema jer

od metode zavisi etika. Dobar ili loš metod donosi etičku

granicu, u kojoj je krajnji ideal – istina. Zahtjevi koji se

14

postavljaju pred medije sliče Sizifovom problemu, ali se u

okviru masovnih medija mogu regulisati. Ti zahtjevi su:

1. sloboda

2. kvalitet

3. odgovornost

Međutim ovi zahtjevi nisu samo pitanje proizvođača medija

već i konzumenta. Ako ljekar propiše lijek, kojeg se pacijent

ne pridržava i zbog toga umre, krivi li medicinska deotologija

ljekara ili pacijenta. Možda je bolji primjer eutanazije,

vječito pitanje Hipoktarove zakletve, koja možda postaje

hipokritska zakletva. Kontekstulana etika mora uljučivati

moralni izbor, dakle i drugu stranu kantara. Ne može postojati

samo jednostrana i totalitarna odgovornost medija, kako se

sugeriše komunikacionom etikom i kodeksima koji se odnose na

ispravne i neispravne postupke proizvođača (medija). Evo

osobina zahtjeva koji su stavljeni pred medije u

komunikacionoj etici:

zahtjev osobine

Sloboda - Maksimalizacija uredničkih prava i minimalizacija

uplitanja izvana

- Dok je štampa bila jedini medij ovaploćenje ovog

zahtjeva jesu vijeća za štampu i sudovi časti

Kvalitet - Provjeravanje informacije, “sve tri strane medalje”

- elementi kakvoće:

- Cjelovitost -infomacije bez subjektivnog selektivnog

interpretiranja, koje nameće prezasićenost (ne vidi se

šuma od drveća)

- Raznolikost- koja podrazumijeva nepristrasnost,

autonomiju izvora informacije

- Pouzdanost- u tačnost informacije

Odgovornost - Odgovornost je odnos prema drugom i sebi:

odnos prema javnosti

odnos prema izvoru informacija

odnos prema kolegama (najviše tužbi je na osnovu

plagijata i podmetanja)

odnos prema klijentima

15

- Odgovornost je i pitanje povjerenja, koje se izgubi u

trenu, a uz veliki napor se održava ili zadobija

Medijska proizvodnja presudna je za postizanje i očuvanje

demokratije i paticipativnog modela društva. U ovom ambijentu

pojačavaju se sva tri zahtjeva medijima, ali i potiče zahtjev

za zaštitu medija. Pravni sistem nudi malo sredstava za

zaštitu. Na nivou Evropske unije postoje konkretni regionalni

dokumenti država članica, tako da je obavezuju zajednički

dokumenti, a državni ili nacionalni akt ima sve manji značaj.

Jedan od takvih je “Konvencija Evrope o pravu na ispravku” u

kojoj su dati rokovi i uslovi demanta, koji podrazumijevaju

isto mjesto, obim ili vrijeme, minutažu, objavljivanja u

štampanim i elektronskim medijima. Međunarodni dokumenti

postaju važeći skoro na nivou nacionalnih Ustava.

Svako regulativno tijelo dio je političkog sistema u

okviru prava, ali pravni instrument nije dovoljan za

reguliranje u medijima, ali ni u medicini. Pitanje moralnosti

je zaista antičko «više biće», tj. samoregulacija. Tako u

žurnalistici postoje samoregulacije putem kodeksa kao

instrument profesionalne etike. Kodeksi predstavljaju

dobrovoljne norme ponašanja i isključivu brigu profesionalaca.

Međutim svaka profesija nema svrhe, ako nema odnosa

proizvođač, profesionalac – klijent, drugi tas kantara.

Deontološka postavka treba da uključuje obaveze profesionalaca

i prava klijenata.

Potreban je uzajamni odnos odgovornosti dobavljača

informacija za javni interes i procjenu javnog interesa (javni

psi čuvari) i klijenata, tj. čuvanih, uzajamno na istom nivou.

Za odgovornost je potrebno:

1. javna regulativna tijela

2. mediji

3. javnosti (množina)

Kontekstulana etika dakle, uljučuje prostor i vrijeme i

obostranu odgovornost. Mađutim, kako navodi Kean, vladina i

16

korporativna tajnovitost smanjuje razumijevanje i sprečava

spoznaju alternativa.

Masovni mediji postaju industrija gotovih mišljenja, a

internet ispiranje pameti vatrometom marketinških i PR

sadržaja. U ovoj situaciji postoje dvije krajnosti:

Vladina cenzura (argument realistima javnog mnijenja)

Populistička cenzura (argument idealistima javnog

mnijenja)

Populistička cenzura može se u krajnosti svesti i na

novinarstvo čekovne knjižice (platim informaciju).

Da se komunikacija ne bi privatizovala u potpunosti,

vrata prolaza i dalje čuvaju novinari. Pitanje od koga? Evo

nekoliko promišljanja o javnom mnijenju i kreiraju čovjekovog

ponašanja.

17

Javno mnijenje i psi čuvari javnosti

esej o propagandnom oblikovanju mišljenja

Ako nauku o moralu u okviru novinarstva posmatramo sa

stanovišta istine i društvene grupe kojoj je namijenjena

neizbiježno je da razmotrimo praksu tj. metod novinarske

profesije i psihološke i sociološke uslovljenosti društvene

grupe, koju nazivamo javno mnijenje.

Šta novinar radi praveći tekst za novine ili prilog za

TV, ako je informacija ono što se dodaje onome što znamo?

Novinar “izvlači bitno”, “savladava neman”, “pravi rezove u

montaži”, “vrši selekciju i interpretira stvarnost”…

Jednom riječju novinar je “reality cutter” (rezač

stvarnosti). Proizvod novinarstva onda ide jednom, pa drugom

uredniku i konačno tehničkom uredniku, koji to tkivo usklađuje

sa prostorom ili vremenom finalnog proizvoda. Najočitiji

primjer za razmatranje faktora cjelovitosti u “kontekstu

konteksualne etike” je kada novinar selektuje realnost

“izvlačeći iz konteksta”, a onda još i tehnički urednik

“siječe” proizvod novinara u kontekstu sa raspoloživim

prostorom, vremenom i estetikom.

Služeći se današnjom visokom tehnologijom digitalnog,

novinar oblikuje stvarnost i kao proizvod na tržištu, prodaje

je korisnicima tj. javnom mnijenju. Etika ove profesije zavisi

od samokontrole ili autocenzure selektora plasiranog proizvoda

– novinara. Kolika je granica ili sloboda tog “rezanja” u

odnosu na PROPAGANDU?

Od čega psi čuvari čuvaju javnost? Da bismo pokušali dati

neke pretpostavke ovom odgovoru razmotrićemo definicije

javnosti.

18

Od ideološkog uzora političke javnosti, antičke Grčke,

mišljenje puka nazivalo se DOXA. Permenid prvi put stavlja

doxu nasuprot razuma što ostaje tako sve do pojave Loka,

Hobsa, Hjuma… Doxa ili mnijenje (mišljenje) posmatrana je kao

nešto između neznanja i ništa. Sofisti ga vide kao

ambivalentno, jer je mjera stvari i kao takvo istinito, a ne

vidi istinu i kao takvo je pogrešno. Aristotel i Platon

koriste taj argument u tezi o spoznaji promjenjivosti istine i

nepostojanju apsolutne istine. Evo simplificiranog pregleda

viđenja filozofsko-naučne misli u odnosu na javno mnijenje:

filozof Šta je javno mnijenje

Lok Tradicija, moral

Hobs Savjest važnije od 1000 svedoka

Hjum Socijalni arbitar

Tard Javno mnijenje mrtvih i obijačaja

Bentam Sankcija, socijalna kontola

filozof Pogled na javno mnijenje

Kant Komparacija:

mnijenje-nesubjktiva uvjerljivost,

neobjektivna zasnovanost.

vjerovanje-subjektivna uvjerljivost,

neobjektivna zasnovanost.

znanje-subjektivna uvjerljivost,

objektivna zasnovanost.

Ruso Volja svih kao egoizam.

Opšta volja kao javno mnijenje koje može donijeti odluke, ali

je nesposobno da rezonuje, tako su mu potrebne prosvijećene

vođe.

Hegel Kolektivno suđenje.

Mišljenje je iznad vjerovanja.

Moral je za javno mnijenje, politika za državu.

Jedno je javno mnijenje u krevetu drugo van kuće.

Hajdeger Mišljenje ne daje rezultat

Mill Javno mnijenje je neosposobljeno, ali pozitivnan aspekt je

raspravljanje koje donosi.

Marks Proleterijat mora ući u privatnu sferu!

19

Dobro javno mnijenje je mišljenje koje vodi promjeni,

revoluciji.

Dvije su osnovne struje kod definisanja javnog mnijenja:

sociološka, koja trvdi da je javno mnijenje kolektivni duh ili

svijest i psihološka, koja kaže da je jedan čovjek jednak

jednom glasu. Postoje ozbiljne primjedbe za obe teze, a Truman

ih pokušava ujediniti definišući javno mnijenje kao agregat

pojedinaca koji kroz diskusiju oblikuju javnost.

Javno mnijenje mora imati sledeće činioce (vidi

Nuhanović: 1998) da bi se ovaplotilo:

Predmet: socijalno narušena situacija koja iskustveno tangira

individuu u društvenoj grupi;

Subjekt: društvena grupa - politička javnost;

Rezonovanje: promišljanje i iznalaženje rješenja za poremećenu

socijalnu situaciju kroz sučeljavanje različitih mišljenja

(ako ima jednodušja, nema javnog mnijenja) javno mnijenje mora

biti u diskusiji, sporu, sukobu i imati mogućnost izbora;

Kristalizacija: formiranje dominantnog mišljenja koje nudi

rješenje situacije;

Akcija: ponašanje društvene grupe u odnosu na problem i

dominantno mišljenje.

Ovaploćenje javnog mnijenja umnogome podsjeća na osnovni

postulat u kreiranju filma (prema Poetici – Aristotel) –

subjekt je lik, koji ima problem i motiv, da bi ga razriješio

prelazi određeni put na kome nailazi na prepreke, te u skladu

da putanjom i preprekama dolazi do razrješenja.

Dakle, javno mnijenje je mišljenje društvene grupe o

rješenju socijalno narušene situacije, koja kao problem

nepostredno tangira društvo i nalaženje rješenja problema kroz

diskusiju i sučeljavanje različitih mišljenja u kojoj su svi

učesnici, te priprema ponašanje i akcije te grupe u odnosu na

problem i dominantno mišljenje.

Dvije su komponente javnog mnijenja (uporedi Nuhanović:

1998):

20

a.) sociološka - koju karakterišu sljedeći postulati:

ljudi koji imaju iste logičko-saznajne mogućnosti a

različito misle (Manhajm)

misli zapravo nisu čovjekove, već proizvod socijalne

zbilje (Marx)

b.)psihološka - ako je javno mnijenje socijalno uslovljeno,

ipak je psihičkog porijekla jer dolazi iz afektivno-

kognitivnog sklopa ličnosti i u skaldu sa tim čovjek

razvija tri nivoa ponašanja:

1. individualni – djeluje iz ličnih motiva, emocija;

2. grupni – djeluje iz kolektivnog života, običaja,

tradicija (npr. religoizno ponašanje);

3. institucionalni – djeluje sa nivoa ideologije, norme

tradicije društvene grupe, pokazuje kakav bi čovjek

trebao da bude.

Ovi nivoi ponašanja nerazdvojivi su baš kao i kompleks

ličnosti sastavljen iz ida, ega i superega.

Rezulatat ovih ponašanja je čovjek kao prizvod kulture

kojoj pripada, a koja polučuje čovjekove statove, koji su

uslovljeni psihičkim faktorima i čovjekovom intergisanošću u

društvo, te na taj način utiču na formiranje toka javnog

mnijenja. Svi ovi faktori čine ono što Schroll naziva

građaninom-čitaocem. Ovako raščlanjen čovjek dio je društvene

astrukturalne grupe (strukturalne su religiozne i političke) u

kojoj nema formacija statusa i uloga ili identifikacije sa

pojedincem, a to je politička javnost. Da bi objasnili pojam

političke javnosti, razmotrićemo druge strukturalne grupe

(vidi Nuhanović: 1998):

Masa je aglomeracija individua, nema uticaj na vlast i fluidna

je. Svaki čovjek u masi djeluje iz vlasitith pobuda i

interesa. Ona je latentna socijalna sila, jer se njome

najlakše vlada i ugađa.

21

Gomila je skup ljudi na ograničenom prostoru u kojoj čovjek

gubi svoju kritičnost, a svako djeluje na osnovu racinalnih

ciljeva i svi se slažu.

Masa i gomila sa stanovišta psihologije mogu biti: panična (u

požarima, zemljotresima i sl.), ekspresivna (na karnevalima,

mitinzima) i agresivna (u linčovanjima).

Publika je skup ljudi na ograničenom prostoru i vremenu, koji

su povezani zajedničkim interesom.

Javnost je bezlična i medij je drži na okupu (TV; Radio,

pozorište, novine, srednjovjekovni suveren…), a formira se

unutar neke djelatnosti: ekonomija, nauka, umjetnost,

politika, ekologija… Ne postoji samo jedna javnost i jedan

čovjek može pripadati raznim javnostima. Unutar javnosti se

raspravlja o problemima, traži njihovo rješenje i priprema

određena akcija. Uloga države je da čuva nezavisnost javnosti,

između ostalog i putem autonomnosti IKS-a. Napredna

demokratija zavisi od stepena osposobljenosti javnosti, u

kojoj mora biti zagarantovano slobodno učešće, bez granica.

Politička javnost je masa koja se prelijeva u publiku ili

javnost i partner je u borbi sa političarima. To je oblik

grupisanja koji se dobija kroz aktivni odnos individua ili

grupa prema politici. To je Schrollov čitalac iz Mjesene

zajednice. Za pripadnost javnostima (sportskoj, naučnoj,

religijskoj…) potrebno je znanje ili vještina, a za pripadnost

političkoj javnosti potrebna je opšta volja i svako joj može

pristupiti. Političkoj javnosti treba sloboda pojedinačne

volje, udruživanje, kontola i vrednovanje javnog ponašanja,

nesankcionisanje iznošenja stavova, opozicija vlasti,

nezavisnost i ukidanje tajnosti.

Većina teoretičara svrstava javno mnijenje u domen

politikologije, iako je ova disciplina vezana za

politikologiju, sociologiju, socijalnu psihologiju, socologiju

saznanja i komununikologiju, a ispitivanje javnog mnijenja

političke javnosti isključivo je imanentno politikologiji, sa

Galupovim stavovima o ispitivanju kao meteorologu javnosti,

22

stalnom plebiscitu i predviđanju ponašanja u domenu politike.

Sa tog stanovišta politikologija zaključuje da javno mnijenje

nije osposobljeno da rezonuje i donosi odluke, jer ne može

spoznati stvarnost. Javno mnijenje bi u bajkovitoj slici

definicije ovog fenomena trebalo da se ovaploćuje kroz

razgovor ili neposredni kontakt, međutim u današnjem ambijentu

mišljenje javnosti se formira najviše putem medija, dakle

posrednika, dakle selektora, dakle našeg “rezača realnosti”.

Kako je i Hegel naglsio da je čitanje jutarnjih novina važnije

od jutarnje molitve, mediji zapravo tjeraju ljude iz javnog u

privatni život, od realnog komšije u virtuelno susjedstvo, iz

kafane u kuću. Mediji imaju i funkciju obrazovanja javnosti,

kako ekonomski i politički problemi postaju sve složeniji,

mediji daju pojašnjenje zbivanja i formiraju totalitarnog

čovjeka sa prividom demokratskog ubjeđenja. Zanimljivo je da

kao tumač javnosti, država koristi narodni suverenitet u

pojašnjavanju stvari putem medija i u diktaturama i modernim

demokratijama. Odnos politike i propagande postaje odnos forme

i sadržaja. Kakva je etika medija u tom odnosu, ako se

prihvati da privatna sfera sve više “kupuje” javnu, i da

nekadašnji posrednik između ovih sfera (štampa) postaje

vlasništvo privatnika u javnoj sferi. Kakva je razlika između

informativne i propagandne djelatnosti?

Informativna djelatnost je širenje informacija sa ciljem

obavještavanja o aktuelnim socijalnim zbivanjima – prema

definicija koja uključuje odnos sa propagandnom djelatnošću,

koja je planski, sistematski osmišljeno širenje određenih

ideja radi pridobijanja javnog mnijenja političke ili drugih

javnosti za ostvarivanje strateški postavljenih ciljeva

određene djelatnosti (politike, ekonomije, i sl.). To je

spektar intervencija sa ciljem da se informacija sugeriše

(tumači, izreže) i utiče na djelovanje pojedinca. Gdje je

granica?

Savremena propaganda ima sljedeće elemente: denominacija,

sinestezija, repeticija, djelovanje podsjesnog na mitološki

23

način, akcija, racionalizacija. Ona pojašnjava stvarnost,

uređuje stvarnost, ostavlja privid komunikacije između javnog

mnijenja i moćnika, vrši selektivnu interpretaciju,

individualizira sadržaj, kreira objekt javnog mnijenja i služi

se fenomenima podsvjesnog i odbrambenim mehaniznima

(najočitiji primjer je samoposluga ili upotreba mobilnih

telefonskih aparata – i jedno dugo nisu čovjekove potrebe

bitne za opstanak, ali primaljivost sinestezije poruke koja ga

čini potrebom rađa u ličnosti odbrambeni mehanizam

racionalizacije u kojoj postaje potreba).

U ovom konetkstu nameće se pojam laganja, kao opozicija

istini (a istina kao ovaploćenje dobrog ili morala). “Umijeće

laganja kroz odnose sa javnošću najpotpunije je razvijeno u

SAD, gdje se osoblje Bijele kuće redovno stara o tome kako

mediji prikazuju predsjednika.” (uporedi: Keane: 1991, Arendt:

1995). Da li je samo cilj laganja izgled predsjednika ili neki

viši cilj, koji javnost nije osposobljena da shvati?

Ili je laganje postalo baza profesije, prema slijedećem

citatu iz Celestinskog proročastva Redfielda: “U prošlosti smo

barem pokušavali da radimo posao u okviru izvijesnih

cjelovitih standarda. Ali više ne. Sve je samo

senzacionalizam. Niko više ne traga za istinom, niti pokušava

da je precizno predoči. Novinari tragaju za ćarom, za

najodvratnijom perspektivom – mogu da zataškaju svaku

prljavštinu. Čak i kad pojedine optužbe imaju logično

objašnjenje, one se prenose svakojako zbog njihovog uticaja na

tiraž. U jednom svijetu u kome su ljudi otupjeli i rasijani,

jedino se prodaje ono što je nevjerovatno. I prava je šteta

što se takva vrsta novinarstva napaja sama sobom. Mladi

novinar posmatra situaciju i smatra da mora da prihvati ovu

igru da bi preživio u poslu. Ako je ne igra, smatra da će

zaostati, da će biti uništen, a to onda dovodi do takozvanih

istraćnih izvještaja koji su namjerno lažni. To se dogadja sve

vrijeme. Druge profesije pate od istog stanja. Bože,

pogledajte advokate!” Logičan nastavak ove misli bio bi igrani

24

film Devil's advocate, koji personificira američko pravo u

liku Sotone. Jesu li metodi manipulacije zdravim razumom putem

propagandnih metoda, koje su se “umigoljile” u pojmove dobrog

i istinitog, doveli svijet do pakla ili smo tu oduvijek bili?

Jedna od najvećih propagandnih poruka koja

individualizira sadržaj i čini da se pojedinac izdvoji iz mase

i uključi racionalizaciju jeste: ne pitaj šta tvoja zemlja

može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za svoju

zemlju (ask not what your country can do for you, but what you

can do for your country - Kennedy). Djelotvornost ove parole

potpuno je očigledna u vještačkoj unifikaciji mišljenja

javnosti povodom napada na Afganistan. Šta se zapravo krije

iza istine da je Osama Bin Laden agant CIA? (dok kucam ove

redove, ne mogu da vjerujem, check spelling ne reaguje na ime

Bin Laden. Koliko je unaprijed zapravo osmišljen napad na SAD?

Unazad deset godina Hollywood, koji ima potpunu dominaciju nad

medijima u SAD i nakon pojave CNN-a, prozvodi filmove kao što

su Executive Decision, Hannibal, Peacemaker, Three Kings, Die

Hard, Pearl Harbour, Thin Red Line, Saving Private Rian,

Schindler's List i slično koji sistemski pripemaju Ameriku na

potencijalnog neprijatelja iz islamskih zemalja, a u nekima se

izravno pominje Osama Bin Laden, kao najtraženiji terorista,

te veličaju manifestacije američkog patriotizma i kreiraju

neprijatelja (osnovna paradigma fašističke propagandne –

kreiranje neprijatelja i stvaranje ugroženosti) bilo meteor,

koji se usmjerio baš na SAD-a ili neko čudovište poput Godzile

ili dinosurusa, kome se, od svih mjesta na svijetu, najviše

dopada New York. Kad nemaš neprijatelja, stvori jednog, da bi

tvoje društvo napredovalo – moto vojne diktature. Da li su

zapravo teroristi, samoubice, kriminalci, meteori, dinosaurusi

i svi koji su se u zadnjih deset godina urotili protiv Amerike

u filmu, samo propagandna priprema racionalizacije društva na

najveću prevaru u istoriji medija.)

Hollywoodsku produkciju je u posljednjih deset godina

zapljusnuo val patriotskih ili bolje rečeno, sofisticirano

25

propagandnih filmova, koji se u suštini svode na poetiku Leni

fon Rifenštal. Takvi su filmovi Pearl Harbour, Black Hawk

Dawn, We Were Soldgers, Behind the Enemy Lines, Thin Red Line

i slično. Poruka ovih filmova je istovjetna onoj koju su pred

NATO-om iznijele američke vlasti nakon 11. septembra: ko nije

sa nama, protiv nas je. U tekstu Dragana Rubeše pod naslovom

“Patriotske igre ili Uncle Sam iza kamere” (Hollywood broj 76.

veljača 2002.) stoji sljedeće: “Ponekad će nam zaprijetiti

opasnim vanzemaljcima … aliene će zamijeniti prijetećim

Englezima (“Patriot”). Efekti su identični, bilo da se u ulozi

spasitelja nađe američki predsjednik ili farmer. Ionako se sve

svodi na Dan nezavisnosti”. Čovjek se pita da li je film, kao

što je oduvijek bio odraz društvenih pitanja, društvene

svijesti, (jer je veoma konkretan – bavi se onim što je

značajno u određenom vremenu i prostoru i tangira društvo i

time postaje odraz tog vremena i prostora; prema nekim od

definicija ovo je osnovno obilježje filmske umjetnosti, kao i

svake umjetnosti – odraz duha ljudi u određenom dobu) ili je

film u rukama Velikog brata koji preko njega kreira budućnost,

nameće vjaštački objekt javnom mnijenju (društveni problem) i

kreira svijest i duh određenog naroda. Postaje li svjetska

demokratija – hollywoodska demokratija, predvođena medijima?

Ako misli nisu čovjekove, već odraz društva, a društvo

tumačeno kroz medije, koji postaju portparoli raznih PR-a,

kako u vrtlogu te stvarnosti, koju proizvode mediji, utvrditi

postavke etike? Ako se realnost gubi u kolektivnoj svijesti,

kakvu nam realnost na pladnju serviraju “rezači”? Ima li

smisla ići u potragu za stinom, ako je Hilter rekao:

“Ljudi bolje primaju svaku laž od istine”.

Evo nekih citata za razmišljanje, a ne “instant zaključaka”

ovog teksta:

26

Vijetnamska regrutacija je kada bijeli šalju crne da ratuju

protiv žutih braneći zelenu zemlju koju su oteli od crvenih.

(Mjuzikl Kosa – dio pjesme)

Pojedinac je pametan. Ljudi su glupi, paničari, povodljivi.

Prije 500. godina su vjerovali da je Zemlja okrugla. Naš posao

ne radimo pred očima javnosti, jer uvijek postoji neka kuga,

rat, meteor, prijetnja koja će opustošiti zemlju. Jedini način

da ovi ljudi žive sretno je da to ne znaju. (Iigrani film Men

in Black – izjava agenta NSA)

Ljudi iz vlada su poput antičkih bogova, pomažu onima koji

pomognu sebi. (Igrani film Jill Rips)

Novine su izmišljene da bi se kreiralo javno mnijenje.(Benito

Musolini)

Naconalna štampa je majčino mlijeko politike.(Igrani film City

Hall – izjava zamjenika gradonačenika NYC o magazinu Time)

27

Izvori:

Babac & Klajn (1995): Novo lice televizije. Beograd: ADU Bal, Fransis (1997): Moć medija. Beograd: Clio (originalno izdanje nije naznačeno) Comunication Theory. Avgust, Devet: Tri, str 321-345. (1999) tekst Schroll, Cristopher J. Hollywood broj 76. veljača 2002. - tekst Dragana Rubeše “Patriotske igre ili Uncle Sam iza

kamere” Horrocks, Christopher (2001): Marshall McLuhan i virtualnost. Zagreb: Naklada Jesenski i

Turk, Znanost u džepu Horrocks, Christopher (2000): Marshall McLuhan and Virtuality. Cambridge: Icon Books Ltd.

Keane, John (1991.): The Media and Democracy. Cambridge: Polity Press Nuhanović, Asad (1998): Fenomen javnosti. Sarajevo: Politološka misao Nuhić, Muhamed (1996): Komuniciranje. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Nuhić, Muhamed (1999): Javna riječ i odgovornost. Sarajevo: Filozofski fakultet u Tuzli predavanja prof.dr. Jelenke Voćkić-Avdagić iz predmeta «Razvoj komunikacijskih sistema i

procesa» i «Novinarska deontologija» sa odsjeka za žurnalistiku Fakulteta političkh nauka – postdiplomski studij 1999/2001

predavanja prof. Robert Stuart na FPN druga godina postiplomskog 2000/01 studija na temu nastajanja CNN-a

predavanja prof. dr. Bore Đukanovića na Akademiji scenskih umjetnosti, Sarajevo na predmetu Psihologija – odsjek režija 1995/99

Redfied, James (1995): Celestinsko proročanstvo. Beograd: Narodna knjiga Alfa (izvor originala nije naznačen)

Spahić, Besim (1985): Strategija savremene propagande. Sarajevo: NIŠRO Oslobođenje Spahić, Besim (1990): Biti propagandista. Sarajevo: Udruženje ekonomskih propagandista

BiH Spahić, Besim (2000): Izazovi političkog marketinga. Sarajevo: Compact Tucaković, Šemso (1999): Propagandno komuniciranje. Sarajevo: Univerzitetska knjiga Voćkić-Avdagić, Jelenka (1997): Razvoj savremenih komunikacijskih procesa i sistema i

bosanskohercegovačko društvo i država. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Vreg, Franc (1991): Demokratsko komuniciranje. Sarajevo: FPN Sarajevo

Eseji su inspirisani predavanjima prof. dr. Jelenke Voćkić-Avdagić na FPN Sarajevo 1999/2002

28