Click here to load reader

Filozofski recnik

  • View
    149

  • Download
    43

Embed Size (px)

Text of Filozofski recnik

  • A

    a - slovom A - (prvi vokal lat. glagola affirmo 1. = potvrivati), u formalnoj se logici oznauje univerzalno afirmativna reenica (npr. svi su ljudi smrtni). (SaP)

    A = A - najuniverzalniji simbolini izriaj principa identiteta.

    ab alio - a se - (lat. = od drugoga - od sebe), skolastiki izrazi: ab alio oznauje da bie nema uzrok vlastitog postojanja niti od sebe niti u sebi, - to su kontingentna, nenuna bia; a se oznauje bie koje od sebe i u sebi ima poelo i razlog vlastitog postojanja, - to je nuno bie, Bog.

    abdukcija - (od lat. abducere = odvesti), je silogistiko zakljuivanje u kojem je major siguran no iz kojeg se ne izvodi siguran zakljuak radi nesigurnosti minora. A. naznauje openite hipoteze ili ideje koje dedukcija razvija, a indukcija dokazuje ili opovrgava. Abdukcija, za razliku od indukcije i dedukcije, ne dovodi do sigurnog zakljuka. Aristotelov primjer a. je: znanje se moe pouavati (siguran major); pravda je neko znanje (vjerojatan minor); dakle pravda se moe pouavati. A. je vrsta hipotetikog zakljuivanja koji se temelji na prijanjem iskustvu. Koritenje takvog zakljuivanja opravdava se time to je esto to jedini mogui nain odreivanja racionalnog ponaanja u budunosti i tumaenja novih fenomena. Odgovara grkom izrazu .

    ab esse ad posse valet illatio, a posse ad esse non valet - (lat.), skolastiko naelo o odnosu izmeu mogunosti opstojanja i stvarnog opstojanja. Naime, ako neto stvarno opstoji onda se mora zakljuiti da je njegovo postojanje mogue, ali ne vrijedi i obratno tj. da e ono to je mogue sigurno i opstojati.

    ab intrinseco - ab extrinseco - (lat. = iznutra - izvana), tim izrazima skolastiki filozofi oznauju gdje se nalazi razlog zbiljnosti neke odrednice (determinacije) bia, u njegovoj vlastitoj biti (esenciji) ili izvan biti dotinog bia.

    abnormalno - (od lat. abnormis = nepravilan), ono to nije u skladu s nekim pravilom, normom.

    accidens - (lat. = pripadak, to se pridodaje; gr. ). Akcident (prigodak, pripadak) je takovo bie koje pretpostavlja drugo bie to ve ima svoj vlastiti osnovni bitak i kojem je ono daljnje odreenje. (Accidens est ens quod supponit aliud ens quod iam habet suum esse primum et cuius est ulterior determinatio - anc). Druge su definicije: "Accidens est ens cui competit esse in alio"; "Accidens est ens in alio"; "Accidens est ens talis essentiae, cui competit

  • esse in alio". Prva Aristotelova kategorija supstancija i akcidenti su korelativni pojmovi i ne mogu se razumjeti bez meusobnog odnosa. Premda su dvije razliite stvarnosti, akcident se ne moe ni shvatiti bez svoje naravne sposobnosti pripadanja supstanciji. Akcident je sve ono to prati supstanciju odreujui je ili naznaujui promjenu. Prema Aristotelu su materijalne supstancije odreene s devet primarnih akcidenata: kvalitet, kvantitet, akcija, relacija, pasija, mjesto, vrijeme, situacija i habitus.

    accidens non superat perfectionem substantiae suae - (lat. = akcident ne nadilazi savrenost svoje supstancije), naelom se eli kazati da akcidenti ovise ili pripadaju supstanciji, koju odreuju a kojoj prvotno pripada zbiljnost, dok opstojanje akcidenata i stupanj njihove perfekcije ovisi o supstanciji.

    acervus - (lat. = hrpa), nain pogrenog dokazivanja u kome se iz djelovanja jedinke zakljuuje o djelovanju skupine: npr. budui da pojedino zrno pri padu ne stvara buku, pa ni hrpa zrna, kao zbroj jedinki, ne proizvodi buku.

    actus - (lat. = zbiljnost, zbilja, in; gr. , , Aristotelov pojam), u ontologiji actus po svom opem znaenju jest ono to se nalazi u kojem ontikom subjektu koji jest, i to je u tom biu njegov unutarnji ontiki razlog da to bie jest. (Actus generatim est id, quod subiectum aliquod habet quodque ratio est, cur illud aliquod esse habeat sive aliquid sit). Actus je, dakle, pojam koji oznauje bitak, ukoliko je suprotan svakom obliku privacije ili nebitku pa je kao takav neogranien. Daje se stvarima u mjeri njihove mogunosti da ga prime. Tako je actus skupa s mogunou (potentia) temeljni pojam u metafizici. Actus i potentia nisu bia nego su aktivno i pasivno poelo bia. Actus znai ostvarenje stvari, predstavlja ispunjenost; a potencija oznauje mogunost ostvarenja stvari, nepotpunost i nesavrenost. Actus oznauje sve to je perfekcija, potpunost, ostvarenje; dok mogunost (potentia) oznauje ono to je nesavreno, nepotpuno, jo neostvareno. U materijalnim stvarima actus se ne identificira sa samim bitkom (esse) stvari, nego samo s formom, dok se mogunost identificira s materijom, (v. mogunost). Kako se ta dva poela bia meu sobom razlikuju, razne kole razliito misle.

    actus de se est illimitatus - (lat. = zbiljnost je po sebi neograniena), tim se izrazom potvruje da zbiljnost ne moe istovremeno biti i mogunost. Ograniavajui princip zbiljnosti na odreeni nain bivovanja jest bit (esentia) bia.

    actus essendi - (lat. = in bivovanja), izraz T. Akvinskog za oznaavanje metafizike osnove zbiljnosti bia, odnosno bitka shvaenog kao zbiljnost. Prema T. Akvinskom bie jest snagom ina bitka i ogranienja vlastite biti. Samo je Bog apsolutni in bitka a sva su ostala bia sastavljena od biti i ina bitka, koji su meusobno realno razliiti.

  • actus et potentia realiter distinguuntur - (lat. = zbiljnost i mogunost se stvarno razlikuju). To znai da zbiljnost jest u prvotnom i vlastitom smislu, dok mogunost jest samo ovisno o zbiljnosti. Neto jest ukoliko je u zbiljnosti a ne ukoliko se nalazi u mogunosti: npr. kip jest kad je figura ve izrezbarena, a ne dok je samo komad bezoblinog drveta, kamena, metala...

    actus in se subsistens est simpliciter infinitus - (lat. subzistentna zbiljnost je po sebi neograniena). Izrazom se eli kazati: ako zbiljnost opstoji bez ikakve mogunosti (ogranienja, nesavrenosti) nuno je beskonana. Takva se zbiljnost poistovjeuje s Apsolutnim biem - Bogom.

    actus non limitatur nisi per potentiam - (lat. = zbiljnost nije ograniena osim po mogunosti). To znai da zbiljnost ne moe samu sebe ograniiti, nego to ini mogunost, od nje razliit princip.

    actus hominis - (lat. = in ovjeka), ovjekovo djelovanje izvreno po zakonima ljudske naravi (npr. kihanje), i nije uvijek iskljuiva oznaka ljudskog djelovanja. Actus hominis je moralno indiferentan.

    actus humanus - (lat. = ljudski in), ovjekovo djelovanje izvreno slobodnim samoodreenjem, uporabom slobodne volje. Pripada ovjeku, kao ovjeku, ukoliko proizlazi od razuma i slobodne volje tipino ljudskih sposobnosti, koje ga razlikuju od drugih bia. Kao slobodan in a.h. podlijee moralnoj prosudbi i moe biti moralno dobar ili lo.

    actus purus - (lat. = isti in), ista zbiljnost, savrena egzistencija, bez ikakve pasivne potencijalnosti. U skolastikoj filozofiji actus purus je bitna oznaka za Boga (ipsum esse subsistens), obiljeje najvie ontoloke savrenosti Bojeg bia. Nauk se temelji na Aristotelovoj filozofiji.

    adaequatio - (lat. = izjednaenje, poklapanje), ovaj pojam koristi osobito skolastika filozofija u teoriji spoznaje da oznai prilagoenost (usklaenost) zamjedbe sa zamijeenim predmetom.

    adaequatio intellectus ad rem - (lat. = izjednaenje razuma prema predmetu), definicija istine (nastala u IX. stoljeu), izrie miljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, ako sud izrie objektivno stanje stvari. U skolastikoj terminologiji ta se istina naziva logika istina (veritas logica), tj. ako potvruje da postoji ono to postoji, i da ne postoji ono to ne postoji. Logika se istina ravna prema ontikoj, koja je kriterij istinitosti, ne i obratno jer zbiljnost ne ovisi o tome je li spoznata od nekog stvorenog uma.

  • adaequatio rei et intellectus - (lat. = izjednaenje predmeta prema razumu), definicija istine T. Akvinskog (De veritate, q. 1, a. 1). U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke istine (veritas ontologica), koja pripada svakom biu i samom bitku. Ona se sastoji u transcendentalnom svojstvu svakog bia da je otvoreno za spoznaju, tj. svako bie moe postati predmetom spoznaje i miljenja, da je inteligibilno, da je razumljivo, tj. da se poklapa s intelektom, da je s njime u odnosu. Predmet se moe poklapati s razumom u dva smisla: - per se: tj. prema onom razumu o kojem ovisi bivstvovanje toga bia (graditelja, pisca... u konanici svih stvorova prema razumu Stvoriteljevu); - per accidens seu secundum quid, tj. prema prepoznavanju i prihvaanju (secundum aestimationem): tu se predmet promatra u odnosu prema pojmu, to izrie neku bit, no koji - barem tada - ne upravlja izgradnju bivstvovanja takve biti, a usporeuje se s tim pojmom zato, da se dotini objekt prepozna i prihvati (ili ne prihvati) kao takva bit. (Npr. ispitivanje je li neka kovina, s takvim i takvim osobinama, "pravo" zlato).

    ad hoc - (lat. = za ovo), latinski izraz kojim se oznauje ono to neemu pristaje. K.R. Popper izraz koristi da oznai neku hipotezu koja se moe kontrolirati samo na temelju fenomena koje bi ona trebala tumaiti.

    adiafora - (gr.), pojam su koristili stoiki filozofi da oznae stvari koje nisu ni dobre ni loe, koje ne pobuuju nikakvo posebno zanimanje kod mudraca (npr. je li zbroj zrna pijeska na plai paran ili neparan).

    a dicto secundum quid ad dictum simpliciter - (lat.), pogreka u zakljuivanju kad se na temelju tvrdnje o neemu to vrijedi pod odreenim posebnim okolnostima zakljui da vrijedi openito: npr. puenje pomae kod zubobolje - dakle puenje je zdravo.

    a dicto simpliciter ad dictum secundum quid - (lat.), pogreka u zakljuivanju kad se tvrdi da ono to vrijedi openito vrijedi i u posebnim okolnostima koje nisu uzete u obzir: npr. plivanje je korisno - dakle i neplivai trebaju plivati.

    adikcija - oblik zakljuivanja koji se sastoji u tome da se logiki zbraja vie pojmova ili izreka. (Npr. Petar je dobar student; Petar je dobar sporta; dakle Petar je dobar student i sporta). Za razliku od silogizma u adikciji manjka medij.

    adjunkcija (uklju