Bilo je to ljeto kad je cijena maloga hljeba kruha dosegnula milijun rubalja. Bila je toga ljeta treća slaba žetva zaredom i druga godinahiperinflacije.

Bilo je to ljeto kad su u uličicama zabačenih provincijskih gradova prvi Rusi počeli umirati od pothranjenosti.Toga je ljeta predsjednik klonuo u svojoj limuzini prije no što mu je itko mogao pomoći, a stari je uredski čistač ukrao jedan dokument.Bijaše to ljeto 1999.Bilo je vruće, užasno vruće. Trebalo je nekoliko puta potrubiti automobilskom sirenom prije nego se vratar izvukao iz kućice kako bi otvorio

teška drvena vrata Vladina kompleksa zgrada. Predsjednikov tjelesni čuvar spustio je automobilski prozor kako bi izgrdio čovjeka, dok sedugi crni mercedes 600 ispod luka izvlačio na Staru ploščad. Nesretni vratar izvede prema drugom autu nešto za što se nadao da će proćikao vojnički pozdrav. Bijaše to crna ruska čajka s još četvoricom tjelesnih čuvara. Iza nje još jedna limuzina. Zatim ih nestade s vidika.

Na stražnjem sjedalu mercedesa predsjednik čerkasov sjedio je sam, utonuo u svoje misli. Sprijeda su sjedili vozač, milicionar, te osobnitjelesni čuvar, dodijeljen mu iz Skupine Alfa.

Dok su pokraj njih iščezavala posljednja otrcana moskovska predgrađa, ustupajući mjesto poljima i drveću u otvorenu krajobrazu,raspoloženje ruskoga predsjednika bivalo je sve sumornije. I s razlogom. Dvije je godine na tom mjestu, što ga je dobio zamijenivši preminulogBorisa Jeljcina. Promatrao je kako mu se zemlja pred očima raspada. Te dvije godine najteže su mu u životu.

Zimi 1995., kad je bio premijer, što gaje sam Jeljcin imenovao kako bi kao "tehnokratski“predsjednik vlade nekako skrpio gospodarstvo, ruski je narod imao krenuti na birališta izabrati novi parlament — Dumu.Izbori za Dumu bijahu važni, ali ne životno važni. Prethodnih je godina sve više i više vlasti prelazilo od parlamenta na predsjednika

republike; taj je proces ponajviše bio djelo samoga Borisa Mjerna. Zimi 1995. krupni je Sibirac — koji je četiri godine prije toga skakao natenk kad je kolovoza 1991. pokušan državni prevrat — stekao udivljenje ne samo u Rusiji, nego i na Zapadu, gdje su ga također smatralivelikim borcem za demokraciju. Postavši predsjednikom, teško se razbolio.

Oporavljajući se od drugoga srčanog udara u tri mjeseca, teško dišući i pod lijekovima, promatrao je parlamentarne izbore iz bolnice naVrapčjim brežuljcima (prije Lenjinovim brežuljcima), sjeveroistočno od Moskve. Vidio je kako njegovi protežei bivaju potisnuti i gube mjesta.Što to nije tako presudno važno kao u zapadnim demokracijama, uglavnom je stoga što je stvarna vlast uglavnom u predsjednikovim rukama.Kao i SAD, Rusija ima izvršnog predsjednika. No za razliku od Sjedinjenih Država, gdje postoji brižno razrađene mreža međuutjecaja iograničenja što ih Kongres može nametnuti Bijeloj kući, ovdje tako nečega nema. Jeljcin je mogao djelotvorno vladati putem ukaza, te je to iučinio.

U svakom slučaju, parlamentarni su izbori pokazali odakle vjetar puše. Tako su davali naznake kako će biti na puno bitnijimpredsjedničkim izborima, što su se imali održati u lipnju 1996.

Nova snaga što se pojavila na političkom obzoru zime 1995. bili su — kakve li ironije - komunisti! Nakon sedamdeset godina komunističketiranije i pet godina Gorbačovljevih reforma, pa još pet godina Jeljcina, Rusi su u prošlost počeli gledati s čežnjom: postali su to "stari dobridani". Komunisti su, pod vodstvom Genadija Zjuganova, bojili u ružičasto nekadašnje stanje stvari: sigurno zaposlenje, osigurana plaća, hranapo pristupačnim cijenama, poštovanje reda i zakona. Despocija KGBa nije se spominjala. Ni riječi o arhipelagu gulaga, kažnjeničkimlogorima, suzbijanju svake slobode kretanja i izražavanja.

Ruski su se birači do tada već do kraja razočarali u dvama "spasiteljima": kapitalizmu i demokraciji. Za mnoge je Ruse demokracija bilasamo laž; kad bi se osvrnuli oko sebe, vidjeli su samo sveprisutnu korupciju i posvudašnji kriminal. Kad su se prebrojili glasovi za parlament,kriptokomunisti su dobili najviše mandata u Dumi i pravo izbora njezina predsjednika.

Na drugom kraju političke pozornice nalazila se njihova dijametralna suprotnost: neofašistička stranka Vladimira Žirinovskoga, koja jenosila smiješno neprikladno ime Liberalnodemokratske stranke. Na izborima 1991. taj je grubi demagog, čudačkoga ponašanja i sklonopscenim izrazima, prošao iznenađujuće dobro; no njegova je zvijezda već gasnula. Ipak, njegovi "liberalni demokrati" tvorili su drugi najveći

stranački klub u parlamentu.U sredini bijahu stranke političkoga centra, koje su se čvrsto držale programa političkih i društvenih reformi što su ga i uvele. Centristički je

blok bio treći po veličini.No stvarna je važnost tih izbora bila u pripremi za predsjedničke izbore 1996. Na izbore za Dumu izašle su četrdeset tri različite stranke.

Većina vođa glavnih stranaka brzo je uvidjela kako će svoje programe najlakše ostvariti koaliranjem.Pred ljeto su se komunisti udružili sa svojim prirodnim saveznicima: Agrarnom (Seljačkom) strankom, s kojom su stvorili Socijalistički

savez — SS; lukava kratica, jer birače je podsjećala na Sovjetski Savez — SSSR. Vođa je ostao Zjuganov.Na krajnje desnom krilu također je pokrenuto sjedinjenje, no Žirinovski mu se žestoko odupro. Ludi Vlado držao je kako može dobiti

predsjedničke izbore bez pomoći ostalih krajnjih desničara. Ruski se predsjednički izbori, poput francuskih, održavaju u dva kruga. U prvomse krugu natječu svi prijavljenu kandidati. Za drugi se krug pak kvalificiraju samo prvi i drugi kandidat po broju osvojenih glasova. Ništa neznači biti treći. Žirinovski je bio treći. Pametnije političke glave na krajnjoj desnici strašno su se srdile na nj.

Desetak stranaka centra (od lijevog do desnog) sklopile su nekako Demokratski savez. Ključno je pitanje čitava proljeća 1996. bilo: hoće liBoris Jeljcin biti dovoljno zdrav za natjecanje i pobjedu na idućim predsjedničkim izborima?

Njegov će pad povjesničari poslije opisati jednom jedinom riječju: čečenija.Pregnavši sama sebe preko krajnje granice prije godinu dana, Jeljcin je pokrenuo svu snagu ruske kopnene vojske i ratnoga zrakoplovstva

protiv malog, ratobornog gorštačkog plemena čiji je samoproglašeni voda inzistirao na potpuno] neovisnosti od •* Ci i s* $"¦ * f' Moskve.Nevolje s čečenima nisu ništa novo: oni su se bunili još od carskih dana, pa i prije. Nekako su preživjeli pogrome što su ih na njima provodilinekoliki carevi i najokrutiniji od svih ruskih tirana: Josif Staljin. Nekako su uspjeli preživjeti opetovano razaranje njihove male domovine,deportacije i genocid. Nastavljaju borbu.

Navaliti punom snagom ruske vojske na čečene bijaše nagla odluka. No nije donijela brzu i sjajnu pobjedu, nego strašno razaranječečenskoga glavnoga grada Groznoga — sve pred kamerama, u blistavom tehnikoloru. Uz to, vreća za vrećom s truplima poginulih ruskihvojnika stizale su u beskrajnom nizu.

Glavni im se grad pretvorio u hrpu ruševina, ali su još naoružani do zuba oružjem što su ga uglavnom kupili od korumpiranih ruskihgenerala. čečenski su se borci povukli u planine što ih tako dobro poznaju i nisu se htjeli predati. Ruska vojska, koja je u bezuspješnimpokušajima da osvoji i zadrži Afganistan već imala svoj sramni Vijetnam, stvorila je sada novi u divljim brjegovima podnožja Kavkaza.

Boris Jeljcin je počeo čečensku kampanju kako bi dokazao da je jak čovjek na tradicionalni ruski način. No bio je to pogrešan potez. čitavu1995. godinu žudio je za konačnom pobjedom, no ona mu je stalno izmicala. Vidjevši svoje sinove kako se s Kavkaza vraćaju u crnimvrećama, Rusi su se jako razbješnjeli na čečene. Ali isto toliko su bili ljuti i na čovjeka koji nikako da ih pobijedi. Krajnjim je naporom Jeljcinuspio za dlaku pobijediti na izborima u drugom krugu. Ali godinu dana poslije toga više ga nije bilo. Žezlo je preuzeo tehnokrat Josif čerkasov,voda Ruske domovinske stranke - tada članice široke i labave koalicije Demokratskoga saveza.

činilo se kako je čerkasov dobro počeo. Zadržao je dobrohotnost Zapada i - što je bitnije — zapadne zajmove koji su omogućivali ruskomgospodarstvu da se donekle drži. Slijedeći zapadne savjete, on je konačno dogovorio mirovni sporazum s čečenijom. Makar su osvete žedniRusi mrzili i pomisao da će čečenska pobuna na koncu ostati neugušena, glas javnosti odobravao je povratak ruskih vojnika kućama.

No u posljednih je godinu i pol sve krenulo na zlo. Uzrok je dvojak: prvo, pljačkanje ruske mafije postalo je jednostavno pretežak teret, a dabi g^ rusko gospodarstvo^moglo dalje ngsiti; dru:

go, još jedna nepromišljena vojna avantura. Krajem 1997., naime, Sibir — gdje je smješteno 90% ruskoga prirodnog bogatstva —zaprijetio je otcjepljenjem.

Sibir je najmanje razvijena pokrajina u Rusiji. A ipak: pod vječnim ledom, jedva istražene, a kamoli eksploatirane, kriju se zalihe nafte izemnog plina prema kojima se i Saudijska Arabija čini siromašnom. Uz to i zlato, dijamanti, boksit, manganova ruda, tungsten, nikal, platina.Krajem devedesetih Sibir je bio još posljednja granica na Zemlji - nedovoljno istražen i iskorišten prostor, pogodan za pustolovinu i brzuzaradu.

U Moskvu stadoše stizati izvješća o izaslanicima japanskih i još više južnokorejskih jakuza koji kruže Sibirom nagovarajući ljude naotcjepljenje. Predsjednik čerkasov, koga je pogrešno savjetovala svita doušnika i ulizica, a zaboravivši kako je u čečeniji prošao njegovpredčasnik, naredio je vojsci pohod na istok. Potez je prouzročio dvostruku katastrofu. Nakon godinu dana ratovanja bez vojnoga ishoda, bioje prisiljen zaključiti sporazum po kojemu je Sibir dobio široku autonomiju i znatan udio u nadzoru nad svojim rudnim blagom. Drugo, vojna jeavantura izazvala hiperinflaciju.

Vlada se pokušala izvući tiskanjem novca. U ljeto 1999. dani kad je jedan dolar vrijedio pet tisuća rubalja izgledali su već daleki. Žetvapšenica na černozjomu oko Kubana dvaput je zaredom podbacila — '97. i '98. — a urod iz Sibira je propao, jer su partizani minirali željezničkuprugu. U gradovima je cijena kruha vrtoglavo porasla, a za njom i ostale cijene. Predsjednik čerkasov ostao je na dužnosti, no očito više nijedržao stvarnu vlast.

Na selu je bilo najgore, iako bi selo moralo moći proizvesti dovoljno hrane bar za vlastitu prehranu. Slabo održavana, bez dovoljno ljudi naradu, prometna i druga infrastruktura jednostavno se raspala. Poljoprivredna dobra su stajala besposlena; bogata je zemlja rađala korovom.Vlakove na vicinalnim postajama opsjedali su seljaci, pretežito stariji. Nudili su pokućstvo, odjeću... na razmjenu kroz vagonski prozor;razmjenu za novac ili, još bolje, hranu. No malo je tko uzimao.

U Moskvi, prijestolnici i ponosu nacije, beskućnici spavaju na kejevima uz rijeku Moskvu i u pokrajnjim ulicama. Policija — koju u Rusijizovu milicija — gotovo se već ostavila borbe protiv kriminala. Ipak, pokušavali su pohvatati prijestupnike i potrpati ih u vlakove što vode odaklesujiošli. Ali stizalo je sve više i više ljudi. Traži li su posao, hranu, predah. Većina ih je padala na prosjački štap i umirala na moskovskimulicama.

Ranoga proljeća 1999. Zapad je napokon prestao puniti novcem rusku vreću bez dna. Strani su se ulagači uskoro povukli, čak i onipovezani s mafijom. Ruska ekonomija, poput više puta silovane ratne izbjeglice, legla je u jarak pokraj puta i umrla od očaja.

Takve su teške misli obuzimale predsjednika čerkasova dok se vrućega ljetnog dana vozio prema svom ljetnikovcu.Vozač dobro poznavaše put do đače iza Usova, na obali rijeke Moskve, gdje je zrak svježiji u sjeni drveća. Već prije dosta godina

glavešine partijskoga Politbiroa izgradile su si đače u šumi pokraj toga zavijutka rijeke. Puno se toga promijenilo u Rusiji, ali to nije.

Promet bijaše rijedak, zbog skupoće benzina. Kamioni pokraj kojih su prolazili ispuhivali su oblake crna dima. Nakon Arhangelskogaprešli su preko mosta i stali se voziti duž rijeke što je, ljeskajući se na suncu, tiho tekla prema gradu što im je ostao za leđima.

Pet minuta poslije predsjednik čerkasov osjeti kako mu ponestaje daha. Premda je klimatizacija radila punom snagom, on pritisnu puce zaotvaranje prozora kako bi pustio da mu vanjski zrak puše u lice. Bio je vruć, ali od njega je disao malo lakše. Iza pregradnoga stakla ni vozačni tjelesni čuvar ništa nisu primijetili. Pred njima se nade desni zavoj za Pjeredjeljkino. Kad su ga prošli, ruski se predsjednik nagnu nalijevo isruši se preko stražnjeg sjedala na bok.

Prvo što je vozač opazio bila je činjenica da je Predsjednikove glave nestalo iz retrovizora. Promrmlja nešto tjelesnom čuvaru, koji se pakokrenu cijelim tijelom kako bi pogledao. Sekundu poslije mercedes se već zaustavljao uz cestu.

Iza njih je i čajka učinila isto. Voditelj skupine za sigurnost, bivši pukovnik Specnaza, iskoči s prednjeg sjedala i potrči naprijed. Ostaliizađoše iz auta, povukavši pištolje, te su oko njega oblikovali zaštitni krug. Nisu znali što se dogodilo.

Pukovnik dotrči do mercedesa, gdje je tjelesni čuvar otvorio stražnja vrata i nagnuo se prema unutra. Pukovnik ga odgurnu kako bi boljevidio. Imao je što vidjeti: Predsjednik je ležao pola na leđima, pola na boku; objema rukama grčevito se držao za orsa: zatvorenih očiiu. disaoie teško i u tolkjjn dahovima.

Najbliža bolnica s vrhunskom opremom za intenzivnu njegu bila je Državna klinika broj 1, udaljena više kilometara, na Vrapčjim brežuljcima.Pukovnik se spusti na sjedalo pokraj čerkasova, pogođena infarktom, i zapovjedi vozaču neka se polukružno okrene i požuri natrag namoskovsku obilaznicu. Bijel kao zid, vozač učini kako mu je rečeno. Pukovnik zatim mobitelom nazove kliniku i naruči da ih kola hitne pomoćipresretnu na pola puta.

Susreli su se pola sata nakon toga, nasred ceste. Bolničari prenesoše onesviještena čovjeka iz limuzine u ambulantna kola, gdje su muodmah pružili prvu pomoć dok je kolona od triju vozila jurila prema klinici.

čim je stigao u bolnicu, Predsjednik je stavljen na njegu dežurnoga kardiologa i hitno prebačen u jedinicu za intenzivnu kardiološku skrb.Liječnici su se trudili i uporabili sve što su imali: najmoderniju opremu i najbolje lijekove. Ipak, bilo je prekasno. Svjetleća crta na EKGu nijeviše htjela poskakivati, nego je dugo išla ravno, unedogled; uređaj je proizvodio ravan, visok ton. U 16,10 primarijus se uspravi i odmahnuglavom, a medicinski tehničar s uređajem za umjetno pokretanje rada srca ustuknu.

Pukovnik pritisnu nekoliko tipaka na mobitelu. Netko se javio nakon trećega poziva. Pukovnik reče: "Dajte mi premijerov kabinet.“Šest sati nakon toga, u blizini Zapadnoindijskog otočja, daleko od obale, na uzbibanoj površini oceana, Foxy Lady okrenula se i pošla

natrag kući. U potpalublju je mornar Julius povlačio užad, čistio parangale i slagao mreže. Bio je to cjelodnevni ribolov, i to dobar.Dok je Julius spremao udice i slagao sjajne plastične uzice u uredne krugove, prije nego ih umetne u čvrste, prozirne plastične vrećice,

američki je par otvarao konzerve piva te su zadovovoljno sjeli, potegnuli iz njih i počeli gasiti žeđ.U spremištu za lovinu kočile su se dvije velike sabljarke, svaka od po dvadesetak kilograma; također i petšest povećih zlatuša što su do

prije nekoliko sati virile ispod morske trave na dnu desetak milja odatle.Na zapovjednom je mostu kapetan provjerio pravac prema otocima. Zadovoljan, punim pogonom krenu kako bi brodica dosegnula brzinu

dovoljnu za hitar povratak. Računao je kako će Kornjačinu uvalu uploviti,xa manje od sata, ^ ..„.Foxy Lady kao da je znala kako je njezin posao gotovo završen i da je pred njom put do zaštićene lučice gdje je čeka njezin vez pokraj

spremišta Tikija. Utonula je krmom, podigla pramac te stala duboko sjeći modru vodu. Julius baci vjedro u vodu što je žurno promicala pokrajbroda te ga tako opere, a zatim se opet spusti u potpalublje.

Dok je Žirinovski bio voda Liberalnodemokratske stranke, njezino se sjedište nalazilo u jadnoj zgradi u Ribljoj ulici, blizu Sretenke.Posjetitelji nenavikli na čudne običaje Ludoga Vlade nisu se mogli načuditi njezinoj otrcanosti. Žbuka se gulila sa zidova, preko prozoraprilijepljena dva postera s demagogovim likom; tamo nitko s četkom i bojom nije zašao već čitavo desetljeće. U sumornom predvorju kioskgdje se prodaju majice s vođinim portretom; to sprijeda, a straga redovi crnih kožnih jakni što ih nose mladi pristaše stranke.

Dalje se uspinjalo nezastrtim stubama; zid stubišta oličen sumorno smeđom bojom. Već na prvom odmorištu posjetitelj bi naišao na šalters rešetkama, iza kojih je sjedio surov stražar i pitao dolaznika po što je došao. Tek ako bi odgovor zadovoljio stražara, moglo se poći daljeuza stube, do neukusno starinski namještenih soba u kojima je Žirinovski sudovao dok je bio u gradu. Zgradom je odzvanjao hard rock. Eto,takav je glavni stan volio imati taj ekscentrični fašist: ta on je čovjek iz puka, a ne jedan od glavešina. No Žirinovskoga već odavno nema, anjegova se Liberalnodemokratska stranka stopila s ostalim krajnjim desničarima i neofašistima u Savez domoljubnih snaga — SDS.

Nesporni vođa SDSa Igor Komarov bijaše čovjek posve drukčijega kova. Ipak, uviđajući kako je presudno važno pokazivati se siromasimai razvlaštenima kao jedan od njih (a na njihove je glasove računao), Savez domoljubnih snaga nije se bacio ni u kakvu raskoš ni u veliketroškove. Komarov je stoga zadržao zgradu u Ribljoj, no vlastiti je ured smjestio drugamo.

Komarov je bio diplomirani inženjer. Radio je u struci pod komunizmom, ali ne za komunizam.Tako sve do polovice Jeljcinove vladavine, kad je odlučio ući u politiku. Izabrao je Liberalnodemokratsku stranku, iako se osobno gnušao

Žirinovskoga zbog njegovih pijanih ispada i stalnih opscenih primjedaba. Tihi rad u pozadini doveo ga je uskoro do politbiroa — malogavijeća itnn ip održavati ni/ tainih sastanaka s vođama drugih krajnje desnih stranaka te je uspio skupiti savez krajnje desnih političkih snaga uRusiji - SDS. Stavljen pred gotov čin, Žirinovski je nevoljko prihvatio postojanje Saveza te je pao u pripremljenu klopku: sazvao je plenarnisastanak svih desničarskih vođa i predsjedao tom sastanku.

Plenum je donio zaključak kojim se traži njegova ostavka, a zatim ga svrgnuo. Komarov tada nije htio preuzeti vodstvo, ali je osigurao dabude izabran nepoznat čovjek bez karizme i slab organizator. Godinu dana poslije bijaše lako zaploviti na valu razočaranja u Upravnom vijećuSaveza: uklonio je privremenoga, slabog vođu i preuzeo stvar u svoje ruke. Privlačnost Vladimira Žirinovskoga i njegova politička karijeradošli su do kraja.

Dvije godine nakon izbora 1996. kriptokomunistička je crvena zvijezda počela blijedjeti. Njihovi su pristaše oduvijek bili pretežitosredovječni i stariji ljudi. Stranka se suočila s pomanjkanjem novca. Bez potpore velikih banaka, članstvo više nije bilo dovoljno. S novcem jekopnio i politički utjecaj Socijalističkoga saveza.

1998. je Komarov postao neprijeporni vođa krajnje desnice. Imao je sjajnu prigodu igrati na kartu rastućeg očaja ruskog naroda; očaja jebilo u izobilju.

Ipak, usred sveg tog jada i bijede, bilo je i blještava bogatstva, od kojega se treptalo u nevjerici. Tko je imao novac, imao ga je na gomile, i

to gomile deviza. Bogataši su se vozikali ulicama u dugim limuzinama američke ili njemačke proizvodnje. (Zil je prestao raditi.) često su ihpred njima, za njima i sa strane pratili motociklisti koji su im krčili put; katkad bi ih slijedio još jedan automobil, s tjelesnim čuvarima.

U hodnicima Boljšog teatra, u barovima i gozbenim dvoranama Metropola i Nacionala viđali su ih svake večeri. Prati le su ih skupebludnice golih vratova omotanih krznenim boama, nakićene zlatom i draguljima, iza kojih je ostajao miris pariških parfema. Bogatuni su bilibogatiji no ikad.

U Dumi su zastupnici vikali i mahali poslovnicima i prijedlozima zakona, donosili rezolucije. "Sve me ovo neodoljivo podsjeća na ono štosam čitao o posljednjim danima Vajmarske republike," govorio je jedan engleski strani dopisnik.

Jedini čovjek za koga se činilo da nudi neku nadu bijaše Igor Komarov.U dvije godine otkako je došao na čelo desnice, Komarov je dio mnoge promatrače, u Rusiji i izvan nje. Da se zadovo...n ljio time što bi ostao vrstan politički organizator, ne bi bio više od još jednog aparatčika. No on se promijenio. Ili su bar promatrači tako

držali. Najvjerojatnije je do tada namjerno skrivao svoj talent.Komarov se odlikovao kao strastven i karizmatičan pučki govornik. Kad bi ga vidjeli i čuli za govornicom, zapanjili bi se ljudi koji su ga

privatno znali kao tiha, uljudna, nenametljiva čovjeka. Tada kao da bi se sav promijenio. Glas bi mu se pojačao i produbio do gromka baritona.Rabio je vješto sve one mnogobrojne slikovite izraze ruskog jezika. Spustio bi tako ton gotovo do šapta, te ga je slušateljstvo čak i uz pomoćmikrofona i razglasa jedva razumjelo. Zatim bi podigao glas do zvonka govora što je podizao gomilu na noge, a čak su i prvotni skeptici klicali.

Brzo je ovladao svojim područjem: živom publikom. Izbjegavao je televizijska "čavrljanja uz vatricu" i klasične TVintervjue, svjestan kakotakve stvari mogu dobro uspjeti na Zapadu, ali za Rusiju nisu pogodne. Rusi rijetko koga zovu u svoj dom — a kamoli čitavu zemlju.

Nije se želio ni zamarati izvlačenjem iz zamki neprijateljski postavljenih pitanja. Svaki je njegov govor bio umjetan, brižljivo izrežiran; nostvar je radila. Obraćao se jedino masama pristaša vlastite stranke. Kamerama je upravljala također stranačka filmska ekipa, pod vodstvomizvrsna mladog redatelja Litvinova. Tek poslije brižne montaže puštao je snimke na nacionalnoj televiziji, no morale su se emitirati čitave, bezrezanja, u vrijeme kad je to Komarovu odgovaralo. Sve se to moglo postići kupovanjem vremena na TV, umjesto oslanjanja na nepouzdanenovinare.

Tema mu je bila uvijek ista i uvijek omiljena: Rusija, Rusija i opet Rusija. Obarao se na strance, čije su međunarodne urote dovele Rusijuna koljena. Glasno je tražio izgon svih "crnaca", kako Rusi zovu Armence, Gruzijce, Azere i ostale došljake s juga, od kojih se za mnoge znalokako su među najbogatijim kriminalnim profiterima. Vikao je tražeći pravdu za siromašne, obespravljene ruske ljude, koji će jednoga danaustati kako bi opet uspostavili nekadašnju slavu i pomeli smeće što se nakupilo na ulicama domovine.

Obećavao je sve svima. Nezaposleni će pronaći posao; za pošten rad dobivat će se poštena nadnica; na svakom će stolu biti dovoljnohrane, u svakom domu dovoljno dostojanstva. Za one što su im propale životne ušteđevine, novac će opet biti čvrst i vrijedan te će moćiprištedjeti za stare dane. Za ljude što nose odoru rodine, stare naše domovine: opet će se moći ponositi; sva poniženja što ih je Moskvanametnula pod stranim pritiskom nestat će kao spužvom obrisana.

čuli su ga dobro. Radio i televizija pronosili su njegov glas širokom stepom. Vojnici nekoć velike Ruske vojske dobro su ga čuli; skvrčenipod šatorima, izgnani iz Afganistana, Istočne Njemačke, češke, Slovačke, Mađarske, Poljske, Letonije, Litve i Estonije u beskrajnom nizupovlačenja s granica carstva.

Seljaci su ga čuli u svojim kolibama i izbama, razbacanim diljem prostrane zemlje. Uništeni pripadnici srednjega sloja čuli su ga međuostacima pokućstva što još nije zamijenjeno za hranu i ogrjev. čak su ga i industrijalci čuli, maštajući kako će njihove visoke peći jednom opetzahučati. A kad im je obećao da će anđeo smrti zaci među lupeže i razbojnike što su silovali njihovu ljubljenu Majčicu Rusiju — ljudi su gazavoljeli.

U proljeće 1999. godine, na savjet svoga savjetnika za odnose s javnošću, vrlo oštroumna mladića s diplomom vrhunskog američkogsveučilišta, Igor Komarov razgovarao je s nizom istaknutih osoba. Mladi je Boris Kuznjecov dobro odabrao te osobe; pretežno su to Mikonzervativni parlamentarci i novinari iz Amerike i Zapadne Europe. Svrha primanja bila je ublažiti njihove strahove.

Kampanja je sjajno uspjela. Većina ih je stigla očekujući da će naći ono što su im kazali da će naći:ultradesnoga demagoga divljeg pogleda, čovjeka što ga s pravom zovu rasistom i fašistom.Našli su se u razgovoru s promišljenim muškarcem finih manira, u konzervativnu odijelu. Budući da Komarov ne govori engleski, uza nj je

sjedio savjetnik za javnost, koji je vodio razgovor i tumačio. Kad god bi njegov obožavani vođa rekao nešto za što je znao da bi se na Zapadumoglo pogrešno protumačiti, Kuznjecov bi šefove riječi jednostavno preveo u nešto puno prihvatljivije na engleskom. Nitko ništa nije opazio, jersu odabrani tako da nitko među njima ne zna ruski.

Tako je Komarov objasnio kako — kao praktični političari — svi mi imamo izborne kotare te ne možemo unedogled iznevjeravatiočekivanja izbornoga tijela ako želimo biti ponovno izabrani. Stoga puno puta moramo reći ono što znamo da od nas žele čuti, čak i kad jedostizanje postavljena cilja znatno teže nego što se pravimo da jest. Senatori su kimali s razumijevanjem.

'¦* *"*r * u Tumačio je dalje kako u starim, zapadnim demokracijama ljudi uglavnom shvaćaju kako društvena stega počinje od svakogpojedinca, tako da izvana nametnuta stega, što je nameće država, može biti blaža. No kad se raspadnu svi oblici samodiscipline, državakatkad mora biti čvršća nego što bi bilo prihvatljivo na Zapadu. Narodni su zastupnici kimali s razumijevanjem.

Konzervativnim je novinarima rastumačio kako se ponovna uspostava čvrste valute jednostavno ne može postići bez kratkoročne primjenedrastičnih mjera protiv kriminala i korupcije. Novinari zapisaše da je Komarov čovjek dostupan razlogu u gospodarskim i političkim pitanjima,kao što je suradnja sa Zapadom. Istina, odveć je desno da bi bio prihvatljiv u europskoj ili američkoj demokraciji. Njegova je snažnademagogija strašna za zapadne slušatelje. No on bi mogao biti baš pravi čovjek za Rusiju u njezinu sadašnjem stanju. U svakom slučaju, onće gotovo sigurno pobijediti na predsjedničkim izborima u lipnju 2000. To pokazuju ispitivanja javnoga mišljenja. Stoga će biti mudro idalekovidno poduprijeti ga.

U uredima, veleposlanstvima, ministarstvima i konferencijskim dvoranama diljem Zapada, dim cigara dizao se pod stropove, a glave sukimale.

Na sjeveru središta Moskve, unutar ceste što okružuje grad i na polovici Kiseljnog bulevara, ima jedna pokrajnja ulica. Na sredini zapadnestrane ulice smješten je kvadratni parkić, stranice duge dvadesetak metara, s triju strana omeđen zgradama bez prozora, a sprijeda zaštićentri metra visokom ogradom od zeleno oličenih čeličnih ploča, iznad koje se vide samo vrhovi krošanja drveća. U ogradnom čeličnom zidu sudvokrilna kolna vrata, također čelična.

Parkić je zapravo vrt krasne predrevolucioname gradske kuće, posve obnovljene oko 1985. Premda je unutarnjost kuće moderna ifunkcionalna, klasično je pročelje obojeno pastelnim tonovima, a štukatura oko vrata i prozora je bijela. To je zbiljsko sjedište Igora Komarova.Posjetitelj na ulazu posve je u kadru visoko postavljene kamere. Treba se najaviti interfonom. S druge strane interfona je stražar u kućici izasamih vrata, koji mora pitati sigurnosni ured u zgradi prije nego pusti posjetitelja u vrt.

Ako se vrata otvore, auto će krenuti naprijed desetak metara, prije nego što se zaustavi ispred reda bodlji na kolniku. čelična će seposmična vrata automatski zatvoriti za njim. Stražar će se zatim pojaviti kako bi pogledao isprave. Ako su u redu, stražar će se povući u svojukućicu i pritisnuti električnu tipku. Na taj će se znak bodlje povući, a auto će produžiti do pošljunčana dvorišta, gdje ga čeka još stražara.

Sa svake strane kuće je žičana ograda, čvrsto povezana s okolnim zidovima. Iza ograde su psi. Dvije su skupine pasa; svaka odgovarasamo jednom psetaru. Psetari rade u naizmjeničnim smjenama. Pošto padne noć, otvaraju se vrata u žicanim ogradama, tako da psi obilazecijelu zgradu, sprijeda i straga. Stražar na ulaznim vratima otad ostaje u svojoj kućici. Dođe li kasni posjetitelj, morat će pozvati psetara kakobi zatvorio pse.

Da ne bi previše službenika izginulo od pasa, postoji podzemni prolaz koji vodi iz stražnjega dijela zgrade. Vodi do uskog prolaza međukućama, koji pak vodi na Kiseljni bulevar. Prolaz ima troja vrata sa šifrom: jedna u kući, druga na ulici, treća na sredini. Prolaz se rabi zadolazak i odlazak ljudi i opreme.

Noću, pošto je otišlo sve političko osoblje, a psi napučili tlo, dvojica sigurnjaka ostaju na dužnosti u kući. Imaju vlastitu sobu, s televizorom,malim hladnjakom i stolićem za jelo, no nema postelja, jer oni nisu tamo da bi spavali. Na smjenu obilaze sva tri kata dok ih ne oslobodidnevna smjena, koja stiže u doba zajutarka. Komarov dolazi poslije.

No kako prašina i paučina ne poštuju ni važne urede, svake večeri osim nedjeljom oni će, kad zazuji zvučni znak iz stražnjeg ulaza, pustiti uzgradu čistača.

U Moskvi se tim poslom bave uglavnom žene, ali Komarov oko sebe više voli samo muško osoblje. To vrijedi i za čistače, pa i zabezazlena starog vojnika imenom Leonid Zajcev. To mu znači prezime, ponašanje mu je bezazleno, stari vojnički šinjel nosi zimi i ljeti, a triprednja zuba su mu načinjena od nehrđajućega čelika (stomatologija je nekad u Crvenoj armiji bila jednostavna). Zbog svega toga, čuvari suga zvali Zec. Te večeri, kad je Predsjednik umro, pustili su ga unutra kao obično.

Bilo je jedan u noći kad je, s kantom i pahaljkom u rukama, vukući usisač za sobom, došao do ureda N. I. Akapova, Komarovljevaosobnoga tajnika. Zec ga je vidio samo jednom, prije godinu dana, kad je, stigavši, zatekao neke od viših dužnosnika kako rade do vrlokasnih sati. čovjek se grubo ponio prema nje*r te*.

mu: istjerao ga je iz sobe vičući i vrijeđajući ga. Odonda bi mu se katkad osvetio sjevši u Akapovljevu udobnu kožnu okretnu stolicu.Znajući kako su čuvari u prizemlju, Zec sjedne u stolac i stade uživati u raskoši kože. Nikad nije imao takav stolac, nikad ni neće. Na

radnom stolu našao se neki spis: četrdesetak stranica tipkana teksta, uvezana spiralom te prednjom i stražnjom stranicom od debela crnogpapira.

Zec se pitao zašto li je to ostavljeno vani. Akapov obično sve zaključa u zidni sef. Uvijek to čini, jer Zec spis nikad prije nije vidio, a cijeli jeradni stol uvijek zaključan. On otvori korice i pogleda naslov. Onda nasumce otvori.

Nije on dobar čitač, ali zna to. Neke su riječi preduge i zamršene, ali je ipak uglavnom shvatio što znače. Artritične su mu se ruke tresle dokje okretao stranice. Zašto bi Komarov takvo što činio? I to ljudima poput njegove pomajke koju voli? Nije posve razumio, ali se zabrinuo. A daupita stražare u prizemlju? Ne, oni bi ga samo udarili po glavi i kazali mu neka nastavi sa svojim poslom.

Prošao je tako jedan sat. Do tog su vremena stražari već bili trebali krenuti u ophodnju, ali su se zalijepili za televizor. Na televiziji ih jeprodužena emisija vijesti informirala kako je, u skladu s člankom 59 ruskog ustava, predsjedničke dužnosti privremeno preuzeo premijer, napropisano tromjesečno razdoblje.

Zec je opet i opet čitao istih nekoliko pasusa, sve dok nije shvatio njihovo značenje. Ali nije mogao uhvatiti značenje iza značenja riječi.Komarov je veliki čovjek. On će biti idući predsjednik Rusije, zar ne? Pa zašto bi onda on govorio takve stvari o Zečevoj pomajci i ljudimapoput nje (jer ona je već odavno pokojna)?

U dva ujutro Zec strpa spis pod košulju, završi posao i zatraži da ga puste van. čuvari se nevoljko odvojiše od televizora kako bi mu otvorilivrata te se Zec išulja u noć. Završio je malo ranije nego obično, no stražari ništa nisu primijetili.

Zajcev pomisli otići kući, no predomisli se. Prerano je. Autobusi, tramvaji i podzemna željeznica — ništa od toga sad ne radi, kao obično.Uvijek mora pješice doma, katkad po kiši. No treba mu posao. Do kuće je sat hoda. Pode li sad, probudit će kćer i njezino dijete. To joj se nebi svidjelo. Zato je lutao ulicama pitajući se što će dalje.

Oko tri i pol našao se na Kremljovskom keju, pod južnim zidinama Kremlja. Na keju spavaju skitnice i prosjaci, no Zec pronađe slobodnuklupu, sjedne i zagleda se preko rijeke.

More se smirilo dok su se bližili otoku, kao što se poslijepodne uvijek smiruje, kao da kazuje ribarima i mornarima da je natjecanje za tajdan završeno te ocean sklapa s njima primirje do sutra. Na desno i lijevo kapetan je vidio još nekoliko brodica što su se uputile premaWheeland Cutu, procijepu na sjeverozapadu koraljnoga grebena, koji daje pristup na otvoreno more iz plitke lagune.

Arthur Dean projuri svojom brodicom Silver Deep kraj Foxy Lady, osam čvorova brže od nje. Otočanin mahnu na pozdrav i američki mukapetan odzdravi također rukom. Ugledavši dva ronioca na krmi Silver Deepa, prisjeti se kako su svi istraživali koralje na pučini blizuSjeverozapadnoga rta. Večeras će na Deanovu stolu biti jastog.

Usporio je Foxy Lady kako bi uplovio u uski prolaz, gdje je poput britve oštri rub koraljnoga grebena s obje strane bio samo koji pedalj podpovršinom vode. Pošto se provukao, slijedilo je deset minuta lagane plovidbe do Kornjačine uvale.

Kapetan je volio svoju brodicu — izvor prihoda i ujedno ljubav. To je deset godina stara desetmetarska "Bertram Moppie", koja je dobilaime po konstruktorovoj supruzi. Makar to nije ni najveći ni najraskošniji najamni ribarski brod u Kornjačinoj uvali, njegov vlasnik i kapetanusuđuje se njime ogledati sa svakim morem i svakom ribom. Brodicu je kupio prije pet godina, kad se preselio na otočje. Kupio ju je rabljenuna južnoj Floridi, preko malog oglasa u Boat Traderu. Zatim je sam na njoj radio dan i noć sve dok je nije pretvorio u najzgodniju curu nacijelom otočju. Nije zažalio ni za jednim dolarom što je na nju potrošio, premda još otplaćuje kredit.

Uplovivši u luku, smjesti Moppie na njezino mjesto, dva veza od Sakitumija sunarodnjaka Amerikanca Boba Collinsa, ugasi motor i spustise upitati putnike je li im se svidio izlet. Itekako — uvjeravali su ga oni, te mu obilno platiše za njega i za Juliusa. Kad su otišli, on namignu

Juliusu, ostavi mu cijelu napojnicu i ribu, skine kapu i prstima si prođe kroz plavu kosu.Ostavi zatim nasmiješenog otočanina neka očisti brodicu i slatkom vodom ispere sve koloture i užad, kako bi Foxy Lady sutra bila

spremna za noćenje. On će se vratiti sve zatvoriti prije odlaska kući. U međuvremenu osjeti potrebu za daiquirijem s limetom, pa pohitadrvenom rivom prema "Banana Boatu", pozdravljajući usput sve prolaznike, baš kako su i oni pozdravljali njega.

Nakon dva sata sjedenja na klupi pokraj rijeke Leonid Zajcev još nije riješio problem. Poželi da nije uzeo taj dokument. Nije zapravo znaozašto je to učinio. Ako saznaju, kaznit će ga. A opet... život kao da ga je uvijek kažnjavao. On ne zna zašto.

Zec se rodio u siromašnom seocu zapadno od Smolenska 1936. Nije to bilo baš neko mjesto, nego jedno od desetaka tisuća takvih,razasutih diljem prostrane zemlje: jedna jedina ulica — ljeti prašnjava, rijeka blata ujesen, sleđena, tvrda kao stijena zimi. Neasfaltirana,dakako. Tridesetak kuća, nešto štala i bivši seljaci, tada radnici staljinističkoga sovhoza. Otac mu je bio poljoprivredni radnik. Živjeli su ukućici tik do jedine ulice.

Na kraju puta'Stajaše trgovinica, iznad nje stan; tamo je živio i radio seoski pekar. Otac mu je rekao neka se ne druži s pekarem, jer je onJevrej. Leonid nije znao što to znači, no očito nije ništa dobro. Ipak, primijetio je da majka tamo kupuje kruh, i da je kruh dobar.

Zbunjivalo ga je što ne smije razgovarati s pekarom, jer je to bio veseljak, koji bi katkad stajao na vratima svoje pekare i dobacio mubuločku, toplo, ljepljivo pecivo, svježe pečeno. Imajući na umu što mu je otac rekao, on bi otrčao iza staje kako bi pojeo pecivo. Pekar je živiosa ženom i dvije kćeri. Katkad bi ih vidio kako vire iz dućana, no čini se da nikad nisu izlazile igrati se vani. Jednoga dana, krajem srpnja1941., smrt je došla u selo. Dječačić nije tada znao da je to smrt. čuo je kloparanje, brundanje i lupu pa je istrčao iz štale. Golema čeličnačudovišta dolazila su s glavne ceste u selo. Prvo se zaustavilo usred kuća. Leonid je stajao na ulici kako bi imao bolji pregled. Izgledao jenevjerojatno velik, poput kuće, ali se kretao na gusjenicama, a sprijeda je virila duga topovska cijev. Na samom vrhu, iznad topa, stajao ječovjek, komu je gornja polovica tijela ,“

virila. Skinuo je debelo podstavljenu kacigu i položio je kraj sebe. Bijaše toga dana vrlo vruće. Zatim se okrenu i pogleda Leonida.Dijete vidje kako muškarac ima kosu tako svijetlu te je gotovo bijela, i tako svijetlo plave oči kao da mu ljetno nebo prosijava kroz lubanju.

U očima ne bijaše nikakva izraza — ni ljubavi ni mržnje; samo neka prazna dosada. Prilično polako, muškarac posegnu za pas i izvadi pištoljiz navlake.

Nešto je govorilo Leonidu da sve ovo nije dobro. Začuo je tupe udarce granata, lomljavu prozora, krikove. Prestrašen, okrenu se i nagnabježati. Začu se pucanj i nešto mu prozuja kroz kosu. Zamaknuvši iza glavne štale, on počne plakati i nastavi trčati. Iza njega se neprestancečuo neki ćeretav zvuk. Njušio je miris gorućeg drva, kako su kuće gorjele. Ugledavši pred sobom šumu, nastavi trčati prema njoj.

U šumi nije znao što bi. Još je plakao i zvao mamu i tatu. No oni nisu došli. Više nikad nisu došli. Ugleda ženu kako nariče za svojimmužem i kćerima; prepozna u njoj pekarevu ženu, gospodu Davidovu. Ona ga čvrsto zagrli i privije na prsa. Nije shvaćao zašto to ona čini, štobi njegov otac mislio: ipak je ona Jevrejka.

Kad je selo prestalo postojati, SS oklopna postrojba se okrenu i ode. U šumi se nade još svega nekoliko preživjelih. Poslije su srelipartizane — tvrde, bradate muškarce s puškama, domaće ljude, iz toga kraja. Partizan je poveo povorku preživjelih na istok. Na istok, samona istok.

Kad se umorio, gospoda Davidova ga je nosila. Tako su napokon, poslije nekoliko tjedana hoda, stigli do Moskve. čini se da je tamo znalaneke ljude, jer su im pružili krov nad glavom, nahranili ih, oprali i odjenuli. Lijepo su se ophodili prema njima. Žene su nalikovale gospodiDavidovoj, a muškarci su nosili crne klobuke široka oboda. Makar dječak nije bio Jevrej, ona ga je svakako htjela usvojiti. Poslije segodinama brinula za njega.

Nakon rata vlasti su otkrile kako joj on nije pravi sin, pa su ih razdvojili, poslavši ga u sirotište. Strašno je plakao kad su ih razdvajali; tako iona. Nikad je više nije vidio. U sirotištu je naučio kako Jevrej znači "Židov".

Sjedeći na klupi, Zec se pitao o dokumentu što mu je pod košuljom. Nije posve razumio sve izraze, poput "potpuno istrebljenje" ili"anihilacija". Riječi su mu bile preduge, no po njegovu mišljenju, to nisu bile dobre riječi.

Na istoku se ocrta prvo rumenilo zore. U velikoj, raskošnoj kući na drugoj strani rijeke, na Sofijskoj, kraljevski marinac uzeo je zastavu i staose penjati stubama na krov.

Kapetan uze daiquiri, usta od stola i odšeta do drvenih tračnica. Pogleda vodu pod sobom, zatim pogledom zaokruži lukom, na koju sespuštao mrak.

"četrdeset devet godina," pomisli on. "četrdeset devet godina, a još radiš za Tvrtku. Jasone Monk, stariš. Shvati to!“Otpivši gutljaj, osjeti kako mu prijaju limeta i rum. "Ma, k vragu! Bio je to dobar život. Pun događaja.“Nije tako počelo. Počelo je u skromnoj drvenoj kući u gradiću Crozetu u južnom dijelu srednje Virginije, osam kilometara od glavne ceste

što vodi od Waynesboroa do charlottevillea.Kotar Albermarle je ratarski kraj, gusto prošaran spomenicima Građanskoga rata, jer se 80% toga rata vodilo u Virginiji; Virdžinjani to ne

zaboravljaju. U osnovnoj školi koju je polazio očevi većine njegovih školskih drugova bili su ratari i uzgajali su duhan, soju ili hmelj; ili sve troje.Otac Jasona Monka je, naprotiv, bio lugar u Nacionalnom parku Shenandoah. Nitko još nije postao milijunaš radeći za Državnu upravu

šuma. No dječak je imao lijepo djetinjstvo, čak i kad bi uzmanjkao pokoji dolar. Praznici nisu bili prigoda za izležavanje, nego mogućnost dase nađe kakav poslić, zaradi nešto novaca i tako pomogne u kući.

Sjeća se kako ga je, dok je bio dijete, otac vodio u Nacionalni park, koji pokriva planine Blue Ridge. Pokazivao mu je drveće: javor, jasen,hrast, grab, razne vrste bora. Ponekad bi susreli lovočuvare. Razrogačenih bi očiju slušao njihove priče o mrkom medvjedu, jelenu, lovu nadivlje purane, šljuke, fazane.

Poslije je naučio ciljati iz puške izvanredno točno. Naučio je slijediti tragove, podizati šator, skriti ujutro sve tragove. Kad je dovoljnonarastao i ojačao, ljeti bi se zapošljavao kao drvosječa.

Od pete do dvanaeste godine pohađao je osnovnu školu. Odmah nakon trinaestog rođendana upisao se u Kotarsku gimnaziju učharlottevilleu. Ustajao bi svako jutro prije zore kako bi uhvatio autobus do grada. U gimnaziji mu se dogodilo nešto što će mu izmijeniti čitavživot.

Još 1944. jedan se američki narednik, zajedno s tisućama ostalih vojnika, iskrcao na plaži Omahi i počeo prodor prema unutrašnjostiNormandije. Negdje kraj SaintLoa odvojio se od svoje postrojbe, gdje ga je ugledao njemački snajperist. Imao je sreće: metak mu je tek

okrznuo nadlakticu. Dvadesettrogodišnji Amerikanac odvukao se do obližnje seoske kuće, gdje su mu povili ranu i dali zaklon. Dok mu ješesnaestogodišnja kći kućedomaćina stavljala povoj na ranu, pogledao joj je u oči i odmah je znao: pogodilo ga je nešto jače od bilo kojeganjemačkog metka.

Godinu dana poslije vratio se iz Berlina u Normandiju, zaprosio je i oženio u dvorištu kuće njezina oca. Obred je obavio američki vojnikapelan. Budući da se Francuzi ne vjenčavaju u vrtovima, obred je opetovao katolički svećenik u seoskoj crkvi. Zatim je poveo nevjestu u svojzavičaj, Virginiju.

Dvadeset godina poslije on je bio zamjenik ravnatelja Kotarske gimnazije u Charlottevilleu. Njegova supruga, budući da su im djeca većponarasla, predloži da u gimnaziji predaje francuski. Francuski je već otprije bio nastavni predmet u toj školi, no gospođa Brady nije bila samoizvorna govornica tog jezika, nego i lijepa i privlačna žena. Njezini su satovi brzo postali omiljeni.

U jesen 1965. došao je novi učenik — prilično sramežljiv mladić s neurednom krijestom plave kose i zanimljivim osmijehom; ime mu bijašeJason Monk. Nije prošla ni godina dana, a ona je čvrsto tvrdila kako nikad nije čula stranca tako dobro govoriti francuski. Svakako, prirođenidar; nije ga imao od koga naslijediti. No dečko je znao. Nije samo majstorski vladao oblicima i sintaksom, nego je oponašao izgovor dosavršenstva.

Kao maturant ju je posjećivao kod kuće. čitali bi Malrauxa, Prousta, Gidea, Sartrea (koji se u to doba smatrao vrlo erotičnim piscem). Nooboje su najviše voljeli stare romantične pjesnike: Rimbauda, Mallarmea, Verlainea, de Vignvja. Nisu kanili, ali dogodilo se. Možda valja krivitipjesnike... Bilo kako bilo, unatoč dobnoj razlici (koja nije smetala ni jednom ni drugom), imali su kratku ljubavnu priču.

Navršivši osamnaest godina, Jason Monk je umio dvije stvari koje momci njegovih godina u južnoj Virginiji nisu znali: znao je govoritifrancuski i voditi ljubav, oboje vrlo vješto. S osamnaest je godina ušao u vojsku.

Godine 1968. vijetnamski je rat bjesnio punom snagom. Mnogi su mladi Amerikanci pokušavali izbjeći vojnu službu. One pak koji bi seprijavili kao trogodišnji dragovoljci, vojska je dočekivala raskriljenih ruku.

Monk je prošao temeljnu obuku. Nakon nje ispunjavao je obrazac s osobnim podacima. U optimističnu rubriku "strani jezici" upisao je"francuski". Odmah su ga pozvali u ured pobočnika zapovjednika nastavnog središta.

"Zbilja govoriš francuski?" upitao g a je časnik. Monk mu rastumači. časnik nazove šarlotvilsku gimnaziju; javila mu se tajnica škole.Obećala je da će mu pronaći gospođu Brady. Ona se poslije javila telefonom. Provjera je trajala čitav jedan dan. Monku su kazali neka se opetjavi istom časniku. Sada je s njim bio i bojnik iz G2, Vojne obavještajne službe.

Uz vijetnamski, većina pučanstva u toj nekadašnjoj francuskoj koloniji govori i francuski, osim male djece. Monka su zrakoplovom prebaciliu Sajgon. Odradio je dva mandata, sa stankom između njih u SAD.

Na dan otpusta iz vojske, zapovjednik mu reče neka mu se javi u ured. Bijahu tamo i dvojica civila. Pukovnik izađe."Sjedite, narednice, molim vas," reče stariji i srdačniji od dvojice civila. Igrao se savijenom lulom dok je iskreniji od njih dvojice počinjao

izbacivati bujicu francuskih riječi. Monk mu je odgovarao kao navijen. Tako je to trajalo deset minuta. Govoritelj francuskoga zatfm se širokonasmiješi te se okrenu kolegi.

"Dobar je, Carev. Vraški dobar!" Zatim ode i on."Onda, što ti misliš o Vijetnamu?" upita ga preostali čovjek. Bijaše mu četrdesetak godina; lice ponešto izborano, puno iskrena zanimanja.

Bila je godina 1971."To je kuća od karata, gospodine. Pada. Još dvije godine i morat ćemo se povući odavde." Izgledalo je da se Carev slaže. Nekoliko je

puta kimnuo glavom."Imaš pravo, no nemoj to govoriti vojnicima. Što ćeš ti sada?" "Još se nisam odlučio, gospodine.“"U redu. Mogao bih ja odlučiti umjesto tebe. Imaš dara, koji meni nedostaje. Moj prijatelj tamo vani Amerikanac je koliko i ti i ja, ali je

odrastao i proveo dvadeset godina u Francuskoj. Ako on kaže da si dobar, onda je to za mene dovoljno. Zašto ne bi nastavio?“"Mislite na studij?“"Tako je. Zakon o veteranima rješava veći dio problema. Država smatra da si to zaslužia Zašto ne bi iskoristio prigodu?“Tijekom službe u vojsci Monk je novac što bi mu preostao ponajviše slao doma mami, kako bi joj pomogao dići na noge njegovu mlađu

braću i sestre."čak i po tom zakonu mora se imati tisuću dolara u gotovini.“Carev slegnu ramenima. "Mislim da se tih tisuću dolara može skupiti. Ako za glavni predmet studija izabereš ruski jezik.“"I što onda?“"Onda me nazovi. Ustanova za koju radim mogla bi ti nešto ponuditi." "Gospodine, studij traje četiri godine.“"Ma, mi smo strpljivi." "Kako ste čuli za mene?“"U Vijetnamu su neki od naših radili na Programu 'Feniks' te su zapazili tebe i tvoj rad. Imaš dobre primjedbe i preporuke u dosjeu. Dobro

je to.“"Vi ste iz Langleva, gospodine? Je li tako? Radite za CIAu?" "Ma ne baš. Ja sam ti sitna riba.“Carev Jordan zapravo baš i nije bio sitna riba. U nastavku karijere dospjet će do pomoćnika direktora CIAe za operativne poslove. Što će

reći, imat će čitavu špijunažu pod sobom. Monk posluša savjet i upiše se na Sveučilište u Virginiji u Charlottevilleu. Opet je pio čaj sgospođom Brady, no sad su bili samo prijatelji. Studirao je slavistiku s ruskim jezikom kao A studijem. Njegov glavni lektor, pravi Rus, uskoroje nazivao Jasonov ruski "vrhunskim".

Diplomirao je 1975. godine, u dobi od 25 godina. Odmah nakon idućega rođendana primljen je u CIAu. Nakon uobičajene temeljne obukeu Fort Pearvju, mjestu koje u Službi zovu jednostavno "Farma", poslan je prvo u Langlev, zatim u New York, pa opet u Langlev.

Pet godina i puno, puno tečajeva poslije toga dobit će prvo mjesto u inozemstvu: u Nairobiju u Keniji.Desetnik Kraljevskih britanskih marinaca Meadows bio je na dužnosti vedroga jutra 16. srpnja. Pričvrstivši ojačani rub zastave uz uže,

podigne je uz jarbol do vrha. Zastava zaleprša na jutarnjem povjetarcu, kazujući cijelom svijetu tko pod njom živi.Britanska je vlada kupila zgodnu malu staru palaču na keju Sofijskoj od prijašnjega vlasnika, tvorničara šećera. Bilo je to tik pred revoluciju.

Britanci su kuću pretvorili u svoje veleposlanstvo i ostali na istom mjestu^sve.odonda.Josif Staljin, posljednji diktator koji je zapravo stanovao u državnim apartmanima u Kremlju, ustao bi svakoga jutra, razgrnuo zastore i

ugledao na drugoj obali rijeke britansku zastavu kako leprša. Strašno ga je to srdilo. Pritiskali su Britance neka se presele, ali oni nikako nisuhtjeli.

Zgrada je tijekom godina postala premalena a da bi udomila sve odjele što ih treba imati britansko diplomatsko predstavništvo u Moskvi.Stoga su danas različiti odjeli razbacani po cijelom gradu. Unatoč opetovanim ponudama da se svi odjeli Britanskoga veleposlanstva udomepod istim krovom ili bar unutar istoga dvorišta, London je pristojno odgovarao kako će Britanci radije ostati na Sofijskoj. A budući da je zgradasuvereno britansko područje, i ostali su.

Leonid Zajcev sjedio je na suprotnoj riječnoj obali i promatrao zastavu kako je zalepršala na prvim sunčanim zrakama s istoka. Taj muprizor prizove u pamet jednu daleku uspomenu.

Kad je imao osamnaest godina, Zeca su pozvali u Crvenu armiju. Nakon uobičajene oskudne temeljne obuke upućen je s tenkistima uIstočnu Njemačku. Bijaše običan redov. Instruktori su smatrali kako nije pogodan materijal čak ni za razvodnika.

Jednoga dana godine 1955., na hodnji blizu Potsdama, on se izgubio, odvojivši se od svoje satnije u gustoj šumi. Uplašen, lutao je međudrvećem dok nije nabasao na pješčanu stazu. Tamo se zaustavio i ukipio, ukočivši se od strave. Desetak metara od njega zaustavio seotvoreni terenac s četvoricom vojnika. Očito su se zaustavili radi odmora tijekom ophodnje.

Dvojica su još sjedila u vozilu, dok su druga dvojica stajala pokraj njega, pušeći cigarete. Držali su boce piva. Odmah je shvatio da to nisuRusi. To su stranci, Zapadnjaci iz Savezničke misije u Potsdamu, koja je uspostavljena po odredbama četvero stranog sporazuma od 1945.(on, dakako, ništa nije znao o tomu). Znao je samo (tako su mu rekli) kako su to neprijatelji koji žele uništiti socijalizam. I njega će ubiti, samoako budu mogli.

Ugledavši ga, prestali su razgovarati i zabuljili se u nj. Jedan mu se obrati: "Bok! 'Koje to tam'? Rus, siroček. Bok, Ivane!“Nije razumio ni riječi. Preko ramena mu je visjela strojnica, no čini se da je se nisu bojali. Upravo obrnuto. Dvojica su nosila crne beretke

sa sjajnim mjedenim značkama i emblemima sa snopom bijelog i crvenog perja. On to nije znao, no suočio se s dijelom Pukovnije kraljevskihstrijelaca.

Jedan od vojnika što su izašli iz automobila odvoji se od vozila i polako pode k njemu. Mislio je da će se pomokriti od straha. čovjek jetakođer bio mlad, crvenokos, pjegava lica. Nasmiješio se prema Zajcevu, pružajući mu bocu.

" 'Ajde, kompa. Popij si pivu.“Leonid u ruci osjeti hladnoću stakla. Strani vojnik ohrabrujuće mu je kimao. Otrovano je, dakako. Stavi ipak grlić boce na usne i otpije.

Hladna tekućina dotakne mu grlo. Jako je; jače od ruskoga piva. I dobro je, premda je od njega zakašljao. Crvenokosi se nasmija.'Ajde! Popij pivu," reče on. Zajcevu je to bio samo glas koji proizvodi zvukove. Na njegovo zaprepaštenje, strani vojnik mu okrenu leđa i

pode nekoliko koraka prema svom vozilu. čovjek ga se uopće ne boji. Naoružan je, pripadnik Crvene armije... a stranci se šale i smiju.Stajao je tako pod stablom, pio pivo i razmišljao što li bi na ovo rekao pukovnik Nikolajev. Pukovnik je zapovijedao njegovom postrojbom.

Bijaše mu tek tridesetak godina, no odlikovan je, jer se u ratu pokazao junakom. Kad je jednom stao kod Zajceva i upitao ga odakle je, redovmu odgovori: iz sirotišta. Pukovnik ga prijateljski potapša po ramenu i reče mu kako je sad našao obitelj. Zajcev je obožavao pukovnikaNikolajeva.

Bio je previše ustrašen, a da bi mu bacio bocu natrag. Osim toga, okus je dobar, ako i jest otrovano. Pa je popio. Pošto prođe desetminuta, dvojica vojnika vratiše se u džip, na stražnja sjedala, te staviše kape na glave. Vozač je upalio motor i oni su se odvezli dalje. Bezžurbe i bez straha od njega. Crvenokosi se čak okrenuo i mahnuo mu. Oni su neprijatelji koji se spremaju napasti Rusiju, pa ipak mu mašu...

Kad su otišli, on odbaci praznu bocu što je mogao dalje, što dublje u šumu, pa je trčao među stabaljem sve dok napokon nije naišao naruski kamion, koji ga je vratio u vojarnu. Narednik ga je kaznio s tjedan dana prekorednoga čišćenja jer se izgubio, no Zajcev nikad nikomenije rekao za strance i za pivo.

Prije nego je strano vozilo otišlo, opazio je na prednjem desnom kraju nekakve vojničke oznake, a na stražnjem tanko kopaljce sazastavicom. Na njoj su bili križevi: jedan uspravan crveni i dva dijagonalna, jedan bijel, drugi crven. Sve to na plavoj podlozi. Smiješna zastava:crvena, bijela i plava.

četrdeset četiri godine nakon toga — evo je opet! Leprša iznad zgrade na drugoj riječnoj obali. Zec je riješio problem. Znao je da nijetrebao ukrasti Akapovljev dokument, no sad ga više ne može vratiti. Možda nitko neće primijetiti da nedostaje. Dat će ga ljudima sasmiješnom zastavom, koji časte pivom. Oni će valjda znati što će s time. Ustane s klupe te se uputi niz obalu prema Kamenom mostu prekorijeke Moskve prema Sofijskoj. NAIROBI, 1983.

Kad je dječačić dobio glavobolju i malo povišenu temperaturu, majka je isprva mislila da je to ljetna prehlada. No kad je pala noć,petogodišnji je dječak vrištao da ga boli glava te nijedno od roditelja nije moglo usnuti čitavu noć. Ujutro su ih susjedi u stambenoj zgradi zasovjetske diplomate (koji isto tako nisu baš dobro spavali, jer zidovi bijahu tanki, a prozori otvoreni zbog vrućine), pitali što ne valja.

Ujutro majka odvede sina liječniku. Nijedno veleposlanstvo zemalja Varšavskoga pakta nije imalo liječnika samo za sebe, nego su svadijelila istog. Dr. Svoboda pripadao je čehoslovačkom predstavništvu, ali j'e liječio sve diplomatske obitelji komunističkoga bloka. Bijašedobar čovjek i savjestan liječnik. Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da otkrije što je i priopći to majci Ruskinji: malarija. Odmah je daodječaku potrebnu dozu nivikvina/paludrina (inačica koja se u to doba upotrebljavala u istočnoeuropskoj medicini). Dalju kuru tableta trebalo jesvakodnevno uzimati.

Bez učinka. Za dva dana stanje se maloga pacijenta pogoršalo. Temperatura se povisila, dečko je drhtao i plakao od glavobolje.Veleposlanik je bez krzmanja dopustio da ga roditelji odmah povedu u Najrobijsku opću bolnicu. Budući da majka nije govorila engleski, snjom je pošao i suprug, drugi tajnik za trgovinu Nikolaj Iljič Turkin.

I dr. Winston Moi bio je iskusan liječnik. Tropske je bolesti vjerojatno poznavao bolje nego čeh. Nakon pomna pregleda, uspravio se sasmiješkom.

"Plasmodium falciparum," objavi on. Otac se nagnu k njemu, namrštivši se u čudu. On dobro zna engleski, ali što je to? "To je inačicamalarije. Nažalost, ta vrsta je otporna na sve lijekove što se osnivaju na kininu — poput onoga što ga je propisao moj cijenjeni kolega dj,Svoboda," , Dr. Moi je dao malom pacijentu intravenoznu injekciju jaka antibiotika široka spektra. činilo se da pomaže. Isprva. Nakon tjedan

dana prestalo je djelovanje antibiotika i vratilo se prijašnje, loše zdravstveno stanje. Majka je sad već bila histerična. Prezrevši sve oblikestrane medicine, odlučno je tražila da nju i sina hitno zrakoplovom vrate u Moskvu. Veleposlanik se složio.

Dječaka su primiri u jednu od ekskluzivnih KGBovih klinika. Omogućila je to činjenica da je drugi tajnik za trgovinu Nikolaj Turkin biozapravo bojnik Turkin iz Prve glavne uprave KGBa.

Bila je to dobra bolnica, sa solidnim odjelom za tropsku medicinu, jer KGBovci su na službi po cijelom svijetu. S obzirom na složenostslučaja, dječaka je odmah pregledao pročelnik odjela, prof. dr. Glazunov. Pročitao je obje povijesti bolesti iz Nairobija i tražio CT i ultrazvučnepretrage. Te su pretrage bila tada posljednja riječ medicinske tehnike i nisu se mogle obaviti gotovo nigdje drugdje u SSSRu.

Nalazi su veoma zabrinuli primarijusa. Otkrili su niz unutarnjih ranica u razvoju na više organa. Lice mu je bilo krajnje ozbiljno dok je pozivaogospođu Turkinu u svoj ured.

"Sada znam što je, siguran sam. No, nažalost, nema terapije. S jakom kurom antibiotika, vaš dječak moći će poživjeti još mjesec dana.Više od toga nije vjerojatno. Strašno mi je žao.“

Uplakanu majku ispratiše van. Suosjećajan laborant objasnio joj je nalaze. Riječ je o rijetkoj bolesti, melioidozi, koja je vrlo rijetka i u Africi,a nešto češća u Jugoistočnoj Aziji. Amerikanci su je izolirali za vrijeme Vijetnamskoga rata.

Kod pilota američkih vojnih helikoptera prvo su uočeni simptomi nove i najčešće smrtonosne bolesti. Istraživanja su pokazala kako suhelikopterski propeleri pri vrtnji iznad rižinih polja pokupili fine kapljice vode iz tih polja, a neki su ih piloti naknadno udahnuli. Bacil - otporan nasve poznate antibiotike — nalazio se u vodi. Rusi su to znali jer su, makar oni u to doba nisu s drugima dijelili gotovo ništa od svojih otkrića,poput spužve upijali znanje sa Zapada. Profesor Glazunov beziznimno je primao svaku zapadnu stručnu publikaciju u svom polju rada.

U dugom telefonskom razgovoru, isprekidanom gorkim jecajima, gospoda Turkina je rekla mužu da će im sin umrijeti. Od meliodioze.Bojnik Turkin je zapisao taj naziv. Smjesta se uputio svom nadređenom, KGBovu rezidentu, pukovniku Kulijevu. Imao je sućuti, ali je ostaonepopustljiv.

"Da interverniram kod Amerikanaca? Jesi li poludio?“"Druže pukovniče, ako su Jenkiji to izolirali — a odonda je prošlo već sedam godina — možda bi mogli imati nekakav lijek.“"Ali ne možemo ih pitati. Riječ je o nacionalnom ponosu!" nije se složio pukovnik. "Riječ je o životu moga sina!" poviče bojnik."Sad je dosta. Razgovor je završen," odreza pukovnik.Riskirajući karijeru, Turkin pođe veleposlaniku. Diplomat nije bio okrutan čovjek. Ipak, ni on se nije dao ganuti."Razmjena poruka između našega Ministarstva vanjskih poslova i State Departmenta vrlo je rijetka i ograničena je samo na predmete od

interesa za dvije države," objasni on i doda: "Uzgred, zna li pukovnik Kulijev da ste došli k meni?“"Ne zna, druže veleposlanice.“"Onda mu ni ja neću kazati — za dobro vaše buduće karijere. A nećete mu ni vi reći. Ali odgovor glasi: ne!“"Da sam član Politbiroa..." počne Turkin."Ali niste. Vi ste mlad čovjek od trideset dvije godine, koji služi domovini usred Afrike, u Keniji. Vrlo mi je žao vašega dječaka, ali tu se

ništa ne može učiniti.“Spuštajući se Tiiza stube Nikolaj Turkin gorko je razmatrao činjenicu da se prvi sekretar KPSS Jurij Andropov danomice održava na životu

lijekovima koji stižu zrakoplovom iz Londona. I ode se napiti.Nije bilo lako ući u Britansko veleposlanstvo. Stojeći na pločniku s drage strane keja, Zajcev je vidio veliku žućkastosmeđu kuću, pa i vrh

zabata, poduprta stupovljem, što je štitio golema vrata od izrezbarena drva. Nikako se nije moglo jednostavno ući.Uza zid zgrade, na kojoj su prozori još bili pokriveni kapcima, išla je ograda od čeličnih ploča. U njoj dvoja široka kolna ulaza, jedan za

ulaz, drugi za izlaz. Također čelična, vrata se otvaraju električno i sada su oboja čvrsto zatvorena.Na desnoj je strani pješački ulaz, no taj je prepriječen rešetkama. Na pločniku stražare dva ruska milicionara, provjeravajući svakoga tko bi

pokušao ući. Zecu nije bilo ni na kraj pameti njima se pokazivati. Poslije prve rešetke slijedi prolaz, pa opet vrata s rešetkama. Između prvih idrugih vrata Je kućica sa sigurnjacima samog veleposlanstva, također dvojicom Rusa u britanskoj službi. Njihov je zadatak upitati dolaznikašto želi, a zatim provjeriti u veleposlanstvu može li se toga pustiti. Puno ljudi što traže vizu pokušavaju se probiti tim putem.

Zajcev je besciljno odlutao prema stražnjem dijelu zgrade, gdje je, u uskoj uličici, ulaz u konzularni odjel. Od sedam ujutro (koliko je sada)vrata se neće otvoriti još tri sata; a ipak se već stvorio stotinu metara dugačak red. Ljudi su, očito, čekali cijele noći. Stati u red značilo bičekati još gotovo dva dana. Vrati se stoga na čelo reda. Ovoga puta ga milicionari pregledaše dugim, ispitivačkim pogledima. Uplašivši se,Zajcev se odvuče niz kej kako bi pričekao dok se veleposlanstvo ne otvori na početku uredovnog vremena, te dok se ne pojave diplomati.

Koju minutu prije deset počeše se pojavljivati prvi Britanci. Stizali su automobilima. Vozila su se zaustavlja na ulaznim vratima, ali očito susvako od njih očekivali, pa su se vrata automatski otvarala da propuste automobil, pa opet za njim zatvarala. Gledajući s keja, Zajcev pomislikako bi mogao pristupiti autu. Opet... svi imaju zatvorene prozore, a milicionari su udaljeni tek koji metar. Ljudi u autu mislili bi kako kanipodnijeti nekakvu peticiju, pa ne bi htjeli otvoriti prozor. Uhitili bi ga. Policija bi vidjela što je učinio i rekla bi Akapovu.

Leonid Zajcev nije bio naviknut na složene probleme. Bijaše zbunjen, ali i usredotočen na zadatak. Htio je samo dati te papire ljudima sasmiješnom zastavom. Tako je cijeloga tog dugog, vrućeg jutra motrio i čekao.

NAIROBI, 1983.Poput svih sovjetskih diplomata, i Nikolaj Turkin imao je ograničene izvore strane valute, uključivši i kenijsku. Ibis Grill, Alan Bobbe's Bistro

i Carnivore bili su zato daleko preskupi za njegov džep. Uputio se u Thorn Tree Cafe na otvorenom, u sklopu hotela New Stanley, zaposjeo stolu vrtu, nedaleko od velikoga starog bagrema, naručio pivo "betonirano" votkom i utonuo u očaj.

Pola sata poslije muškarac negdje njegovih godina, što je za šankom bio već ispio pola boce piva, skliznu s barskoga stolca i priđe mu.Turkin začuje glas kako govori na engleskom: "Hej, razvedri se, prijatelju! Možda nije tako strašno.“

Rus podigne pogled. Jedva je prepoznao Amerikanca. čovjek iz njihova veleposlanstva. Turkin je radio u Upravi K Prve glavne uprave, tj. uprotuobavještajnom dijelu obavještajne službe. Posao mu nije bio samo paziti na sve sovjetske diplomate i štititi KGBove operacije odstranoga prodora, nego i dobro motriti ne bi li ugledao ranjiva Zapadnjaka, pogodna za vrbovanje. Zbog toga je imao slobodu družiti se sostalim diplomatima, uključivši i Zapadnjake — slobodu uskraćenu bilo kome od "običnoga" ruskog diplomatskog osoblja.

Upravo po toj njegovoj slobodi kretanja i kontaktiranja CIA je slutila tko je stvarno Turkin; imali su i tanki dosje o njemu. No nije bilo polugekojom bi ga se pokrenulo. čovjek je bio čvrsto zašiveno dijete sovjetskog režima.

Sa svoje je strane Turkin sumnjao kako je Amerikanac vjerojatno u službi CIAe, jer su ga ionako učili da su svi američki diplomati po svojprilici cijaši.

Amerikanac sjedne i pruži mu ruku, predstavivši se: "Jason Monk. Vi ste Nik Turkin, je li tako? Vidio sam vas na britanskoj vrtnoj zabaviprošloga tjedna. Izgledate kao da su vas upravo premjestili na Grenland.“

Turkin se zagleda u Amerikančevo lice. Krijesta kose boje kukuruza padala mu je na čelo; imao je simpatičan osmijeh. Na licu, izgleda,nikakve prijetvornosti. Ma vjerojatno i nije cijaš. čini se kao čovjek s kojim se može razgovarati. Nekoga drugog dana Nikolaj Turkin bi seoslonio na sve svoje godine obuke: ostao bi pristojan, ali se ne bi upuštao ni u kakav dublji razgovor. No nije bio taj drugi dan. Morao je snekim razgovarati. Počeo je i uskoro istresao sve što mu je bilo na srcu. Amerikanac ga je slušao pozorno i suosjećajno. Na podlošku zapivsku čašu zabilježio je riječ melioidoza. Rastali su se kad je već odavno pao mrak. Rus se vrati u čuvani kompleks zgrada gdje je stanovao,a Monk u svoj stan pokraj Harry Thuku Roada.

Celia Stone imala je dvadeset šest godina; bijaše vitka, tamnokosa, zgodna. Radila je kao pomoćni tiskovni ataše u Britanskomveleposlanstvu u Moskvi. Bilo joj je to prvo mjesto u inozemstvu pošto su je dvije godine prije toga primili u Foreign Office, odmah nakon što jestekla diplomu ruskoga jezika i književnosti na Girton Collegeu u Cambridgeu. Uživala je u životu.

Toga dana, 16. srpnja, izašla je iz veleposlanstva na glavni, prednji ulaz te pogledala na parkiralište, gdje ju je čekao njezin mali, alipouzdani rover.

Iz veleposlanstva je mogla vidjeti što Zajcev nije vidio sa svog mjesta; pogled mu je priječila puna čelična ograda. Stojeći na najvišoj od petstuba što od zgrade vode do parkirališta, ispresijecana podšišanim livadama, malim drvećem, grmljem i busenjem cvijeća. Preko čeličneograde vidjela je golemi Kremlj kako se uzdiže visoko na drugoj obali rijeke; gledala je boje: svijet ložuta, oker, svijetlosmeđa, bijela. Zlatnelukovičaste kupole crkava blistahu na suncu, visoko iznad ogradnog zida od crvene opeke što okružuje dvor — utvrdu. Veličanstven pogled.

Njoj slijeva i zdesna bijahu vozne rampe do kolnog ulaza; tuda je smio voziti samo veleposlanik. Niži smrtnici morali su parkirati dolje, adalje hodati. Jednom se našao mlad diplomat koji je puno naškodio svojoj karijeri parkiravši svoju bubu pred samim ulazom, popevši serampom. Kišilo je kao iz kabla. Nekoliko minuta nakon njega stigao je veleposlanik. Našavši da mu je mjesto zauzeto, morao je u podnožjuizaći iz rollsroycea i hodati dalje. Kiša je do kože promočila veleposlanika. Nimalo mu se to nije svidjelo.

Celia Stone otrči niza stube, kimnuvši vrataru, ude u svijet locrveni rover i krene. Dok je izvukla auto pred kolni izlaz, debeli lim posmičnihvrata već se kotrljao u stranu. Izvezla se na Sofijsku, pa skrenula lijevo, prema Kamenom mostu. Išla je na objed s novinarem Segodnje. Nijeprimijetila otrcana postarijega čovjeka kako krajnjim naporom trči prema njoj. Nije znala da je njen auto toga dana prvi napustio Britanskoveleposlanstvo.

Kameni most je najstariji stalni most preko rijeke. Davnih su dana rabili pontonske mostove, što su ih podizali u proljeće, a zimi rastavljalikad bi led dovoljno odebljao da se može njime voziti.

Zbog veličine, most ne premošćuje samo rijeku, nego i kej Sofijsku. Da bi cestom došao na most s keja, vozač mora opet skrenuti lijevo,voziti stotinjak metara dok ne dođe do mjesta gdje se most vraća na tlo, polukružno okrenuti i tek onda se može početi uspinjati mosnimlukom. No pješak može ustrčati izravno s keja na most iznad njega. Upravo je to Zec učinio.

Bio je na pločniku Kamenoga mosta kad je naišao crveni rover. Mahao joj je rukama, no žena u kolima samo ga je zaprepaštenopogledala i nastavila vožnju. Zajcev se beznadno dao u potjeru. Zapamtio je registracijski broj i vidio kako je auto na sjevernoj strani mostaskrenuo polulijevo, u prometni "pritok" Trga Borovickoga.

Odredište ćelije Stone bijaše Rosy O'Grady Pub na Znamenki. Nevjerojatna moskovska gostionica zapravo je irska. To je omiljeno mjestoirskoga veleposlanika na Staru godinu, kad se uspije izvući s uštogljenih diplomatskih proslava. Poslužuju i toplu hranu. Celia Stone izabrala jeto mjesto za susret s ruskim novinarem.

Našla je parkirno mjesto bez problema, jer si sve manje Rusa može priuštiti automobil i benzin. Parkirala je iza ugla u odnosu nagostionicu i pošla pješice k njoj. Kao i uvijek kad netko tko je očito stranac priđe kakvom restoranu, beskućnici i prosjaci pohrle iz veža i spločnika prema toj osobi, prepriječe joj put i traže hranu.

Kao mladu diplomaticu upućivali su je u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu prije slanja ovamo, no stvarnost bi je uvijek iznovaiznenadila. Viđala je prosjake u londonskoj podzemnoj željeznici i na njujorškim ulicama — "ljude u vreći", koji su, tko zna kako, skliznuli nadruštvenoj ljestvici do samoga dna. No to su uglavnom osobe koje su na neki način same to odabrale, a karitativna je pomoć udaljena tek kojuulicu.

U Moskvi, prijestolnici zemlje koja je na rubu prave masovne gladi, skitnice što pružaju ruke u potrazi za novcem ili hranom još nedavno subili seljaci, vojnici, službenici ili prodavači. Prizor je podsjeti na televizijske dokumentarne filmove o Trećem svijetu.

Vadim, orijaški vratar Rosy O'Gradyja, ugleda je nakon nekoliko metar te joj pohita ususret, grubo odgurnuvši ustranu nekolikosunarodnjaka, kako bi osigurao siguran prolaz za životno važnu deviznu mušteriju restorana u kojemu radi.

Celijine je osjećaje uvrijedio prizor ponižavanja prosjaka, i to od ruke drugoga Rusa, pa je blago prosvjedovala. No Vadim jednostavnoprotegnu dugu, mišićavu ruku između nje i reda ruku što prose, otvori vrata restorana i uvede je.

Kontrast bijaše jak: s jedne strane prašnjava ulica s gladnim ljudima; s druge, živahno čavrljanje njih pedesetero — dovoljno bogatih te simogu za objed priuštiti meso i ribu. Budući da je dobra srca, uvijek joj je u Moskvi bilo neugodno objedovati ili lifs*. I _ : * *% večerati urestoranu. Stalno je nastojala pomiri ti jelo na svom tanjuru s gladnima pred vratima. Dobro raspoložen, ruski joj novinar veselo domahnusjedeći za stolom u kutu; on nema takvih problema. Proučavao je popis zakuski kao predjela; odluči se za arhangelske račiće.

Zajcev se za to vrijeme nije predavao. Pretražio je čitav Trg Borovickoga ne bi li pronašao crveni rover, no nije ga bilo. Pregledao je i sveulice oko trga, lijevo i desno. Tražio je crveni auto, ali ga nije našao. Napokon se uputi glavnom avenijom na gornjoj strani trga. Ugodno seiznenadio opazivši rover dvjestotinjak metara pred sobom, na uglu blizu gostionice.

Ne razlikujući se od ostalih čekača, čekao je strpljivo kako mogu samo ljudi koje život zaista nije mazio. Zajcev tako zauze mjesto pokrajrovera i stane čekati svoj trenutak.

NAIROBI, 1983.

Deset je godina prošlo otkako je Jason Monk bio na drugoj godini studija na Sveučilištu u Virginiji. Izgubio je vezu s mnogim tadašnjimkolegama studentima. Ali Normana Steina još se dobro sjeća.

Bilo je to čudno prijateljstvo: ragbijaš sa sela, srednjeg rasta, ali mišićav, te nesportaš, Židov, liječnički sin iz Fredericksburga. Spojio ih jezajednički smisao za jedak humor. Kako je Monk bio nadaren za jezike, tako se Stein na studiju biologije pokazao gotovo genijem.

Diplomirao je s odlikom godinu dana prije Monka te je nastavio studirati medicinu. Vezu su održavali na uobičajeni način: božičnimčestitkama. Prije dvije godine u Washingtonu je ugledao u restoranu svojeg prijatelja iz studentskih dana kako sam objeduje. Bilo je to bašprije nego su ga poslali u Keniju. Imali su pola sata vremena prije dolaska čovjeka s kime se liječnik imao sastati. Dovoljno da ispripovijedajujedan drugomu što se s njima događalo u međuvremenu. Ipak, Monk je morao lagati i reći kako radi za Ministarstvo vanjskih poslova.

Stein je za doktorat odabrao temu iz tropske medicine. Već tada se radovao budućem mjestu u istraživačkom odjelu Vojne bolniceWaltera Reeda. U svom stanu u Nairobiju Jason Monk u adresaru potraži broj i nazove. Mutan glas odgovori tek na deseto zvono.

"Da?“"Bog, Norm. Ovdje Jason Monk." Stanka. "Odlično. Gdje si?“"U Nairobiju.“"Izvrsno. U Nairobiju, naravno. I koliko je sada tamo sati?" Monk mu reče: podne."Ovdje je pet ujutro, 'bem ti! A budilica mi je navijena na sedam. Dijete mi plače, rastu mu zubi. Kasno sam zaspao, vrlo kasno. Baš ti

hvala, kompa.“"Smiri se, Norm. Reci mi nešto: jesi li ikad čuo za nešto što se zove melioidoza?" Stanka. Kad je liječnik progovorio, u glasu mu više nije

bilo ni traga pospanosti. "Zašto pitaš?“Monk mu ispriča priču. Ne o ruskom diplomatu. Rekao je da je riječ o petogodišnjem sinu njegova znanca. Mali bi mogao umrijeti, a nešto

je načuo da u Americi znaju kako se nositi s tom bolešću." "Kaži mi svoj broj. Okrenut ću nekoliko brojeva, pa ću ti se javiti," odgovori Stein.U pet poslijepodne zazvonio je Monkov telefon."Evo, možda nešto imam," reče epidemiolog. "Slušaj: stvar je revolucionarna, ali još je u povojima, ispituje se. Testirali smo i čini se da ide

dobro. Za sada. No nismo preparat još ni podnijeli na ispitavanje UHLu. A kamoli da bi lijek dobio dozvolu. Testiranje još nije dovršeno.“U SAD Uprava za hranu i lijekove (UHL) mora provjeriti svaki novi lijek prije njegova izlaska na tržište. Dr. Stein je opisivao vrlo rani

cefalosporinski antibiotik, koji tada — 1983. — nije još imao imena. Na tržištu će se krajem osamdesetih prodavati kao ceftazidim, dok sedanas zove jednostavno CZ1. Danas je to uobičajeni lijek za melioidozu.

"Mogao bi izazivati nuspojave. To još ne znamo," upozori ga Stein. "Koliko se dugo razvijaju te nuspojave?“"Pojma nemam.“"Gledaj, ako će mali umrijeti za tri tjedna, što ima izgubiti?“Stein duboko uzdahnu, pa kaza: "Ne znam. Ali to je protiv svih pravila.“"Kunem se: nikada nitko neće znati. Hajde, Norm, zbog svih onih komada što sam ti ih nabavljao...“Smijeh se zakotrlja niza žicu od Chevy Chasea u Marylandu sve do Nairobija u Keniji. "Ako samo kažeš Becky, ubit ću te," doda još liječnik

i spusti slušalicu.Dva dana poslije na Monkovo je ime u Veleposlanstvo stigao omot, poslan preko međunarodnog otpravnika pošiljki. U omotu je bila

vakumska bočica sa suhim ledom. Kratka, nepotpisana uputa govorila je da su u ledu dvije ampule. Monk nazove Sovjetsko veleposlanstvo iostavi u trgovinskom odjelu poruku za drugoga tajnika Turkina. "Ne zaboravi na dogovor za pivo danas u šest," reče on. Poruku su prenijeli ipuk. Kulijevu. "Tko je taj Monk?" upita on Turkina. "Američki diplomat. Izgleda kako je razočaran američkom politikom u Africi. Pokušavam garazviti, pridobiti ga kao izvor." Kulijev brzo i zadovoljno zakima glavom. Dobar posao! Takve stvari vole u Jazenjevu, rado će ih pročitati uizvješću. U Thom Tree Cafe'u Monk preda pošiljku. Turkin je oprezno zvjerao po kavani, ako bi ga vidio netko od njegovih. U omotu je mogaobiti novac. "Što je to?" upita on.

Monk mu objasni. "Možda i neće pomoći, ali odmoći neće sigurno," reče na kraju.Rus se sav ukoči, pa upita: "I... što želiš zauzvrat za ovaj... dar?" Očito, tražit će nešto zauzvrat. "Jesi li bio iskren u vezi s djetetom? Ili si se

pretvarao?" "Nije bilo pretvaranja ni laži. Ovoga puta ne. Mi se uvijek pretvaramo; mislim, ljudi poput tebe i mene. Ali ovoga puta ne." Zapravoje Monk već provjerio sve u Općoj bolnici Nairobi. Dr. VVinston Moi je potvrdio osnovne činjenice. Gadno... ali i svijet je ovaj gadan — mislioje. Ustao je od stola. U skladu s pravilima, trebao bi odmah dobro pritisnuti Rusa da mu nešto kaže, oda neku tajnu. No znao je da priča osinčiću nije pretvaranje; ovoga puta nije. Ako se mora tako ponašati, radije će biti čistač ulica u Bronxu. "Uzmi, kompa. Nadam se da liječi.Besplatno je." Ode. Na pola puta ga zaustavi sada već poznat glas. "Gospodine Monk, znate li ruski?" Monk kimnu: "Ponešto.“

"Tako sam i mislio. Onda ćete razumjeti riječ spasiba fhvala').“Izašla je iz Rosy O'Gradyja odmah nakon dva te se približavala vozačkim vratima svog auta. Rover ima središnje zaključavanje. Stoga su

se, čim je otključala vozačka vrata, automatski otključala i ostala. Već je pričvrstila sigurnosni pojas, upalila motor i htjela krenuti, kad seotvoriše suvozačka vrata. Pogleda ga zapanjena. Stajao je na otvorenim vratima u staroj vojničkoj kabanici; na prsima mu četiri zamrljanekolajne, na licu čekinje. Kad je otvorio usta, zablistaše tri čelična prednja zuba. Ubaci joj dosje u krilo. Lako je razumjela što je kazao naruskom:

"Dajte to gospodinu veleposlaniku, molim vas. Za pivo!" Njegov ju je izgled preplašio. Očito je čovjek lud; mogao bi biti shizofrenik. Takviznaju biti opasni. Bijela u licu, Celia Stone se izveze na ulicu. Otvorena vrata landarala su dok ih nije zatvorio vjetar izazvan kretanjem auta.Bacivši tu smiješnu peticiju — što li je već — na pod ispred suvozačkoga sjedala, odvezla se natrag u veleposlanstvo.

Bilo je nekoliko minuta do podneva tog istog dana, 16. srpnja, kad je Igor Komarov, sjedeći u svom uredu na prvom katu kuće krajKiseljnog bulevara, interfonom pozvao svog tajnika.

"Jeste li stigli pročitati dokument koji sam vam jučer dao na uvid?" upita on."Itekako, gospodine predsjedniče. Sjajan je, ako smijem reći," odgovori Akapov. Svi Komarovljevi ljudi oslovljavaju ga s "predsjedniče";

misli se na to što je predsjednik Izvršnog odbora Saveza domoljubnih snaga. No oni su uvjereni kako neće proći ni godina dana a zvat će ga"gospodine predsjedniče" iz drugih razloga.

"Hvala. Onda mi ga, molim vas, vratite.“Interfon zamuknu. Akapov usta i ode do zidnoga sefa. Kombinaciju je znao napamet, pa odabra potrebnih šest znamenaka. Pošto se vrata

otvoriše, potraži pogledom svežanj listova uvezan u crnu tanku ljepenku. Nije ga bilo.Sav zbunjen, isprazni sadržaj sefa spis po spis, papir po papir. Strava ga hladnim kliještima uhvati za srce; bio je u panici i nevjerici

istodobno. Sabravši se, počne potragu opet iz početka. Klečeći na sagu slagao je oko sebe spise, pregledavajući ih ponovno list po list.Nema crnoga dosjea. Graške hladna znoja izbiše mu na čelu. Cijelo je jutro spokojno radio u uredu, uvjeren kako je sinoć prije odlaska dobrospremio sve tajne dokumente. Uvijek je tako postupao. Bijaše on čovjek navike. Nakon sefa počne pretraživati ladice radnoga stola. Ništa.Pretražio je zatim pod pod stolom, na koncu čak i vitrinu i ormar za kapute. Koju minutu prije jedan pokuca na vrata Igora Komarova. Pošto jebio pripušten k njemu, priznao mu je da ne može pronaći dosje.

Predsjednički je kandidat nekoliko sekundi nijemo zurio u njega.čovjek za kojega većina svijeta drži kako će biti novi predsjednik Rusije vrlo je složena osoba. Iza svoje javne slike, on radije zadržava za

sebe veći dio svoje stvarne osobe. Ne može se naći osoba suprotnija njegovu prethodniku, zbačenom Žirinovskom, koga Komarov danasotvoreno naziva lakrdijašem.

Komarov je čovjek srednjega stasa, uredno podšišane čelično sijede kose, glatko izbrijan. Dvije najočitije osobine su mu opsjednutostosobnom higijenom i duboka odbojnost prema tjelesnom dodiru. Za razliku od većine ruskih političara — koji vole prijateljsko udaranje dlanompo leđima, dobroćudno grljenje i ispijanje votke nakon zdravica - Komarov u svojoj okolini čvrsto zahtijeva formalno odijevanje i ophođenje.Teško da je ikad odjenuo odoru Crne garde. Obično nosi sivo odijelo sa sakoom dvorednoga kopčanja, bijelu košulju i kravatu.

Godinama se bavi politikom, no vrlo je malo ljudi koji imaju osobni odnos s njime, a nitko se i ne pravi da mu je blizak prijatelj. NikitaIvanovič Akapov mu je već deset godina povjerljivi osobni tajnik, a ipak je njihov odnos i danas odnos gospodara s ropski odanim slugom.

Za razliku od Mjerna, koji je uzdigao neke među svojim osobljem do drugova Si piću i igranju tenisa, Komarov — koliko se zna - dopuštasamo jednom čovjeku, svom šefu sigurnosti, pukovniku Anatoliju Grišinu, da ga zove imenom.

No kao i svi uspješni političari, Komarov se kameleonski pretvara kad mora. Pred medijima, u rijetkim prigodama kad se s novinarimaosobno susreće, on postaje dubokouman državnik. Pred skupovima pristaša preobražava se na način koji neprestance pobuđuje Akapovljevoiskreno i duboko divljenje. Za govornicom je govornik, glas naroda, što izgovara sve nade, strahove i žudnje tih ljudi, njihov gnjev i predrasude -sve to iznenađujuće točno. Za njih i samo za njih igra lik otvorenoga, pučkoga čovjeka.

Ispod obaju likova skriva se treći, koga se Akapov plaši. I sam nagovještaj pojave toga trećega čovjeka bijaše dosta da svi oko njega:suradnici, osoblje i stražari — budu u stanju stalne pokornosti, koju je on i zahtijevao.

Samo dvaput u deset godina vidio je Nikita Akapov demonski gnjev kako nekontrolirano suklja iz njega. Još desetak puta bijaše svjedokborbi za nadzor nad tim bijesom, koja bi svaki put uspjela. Dvaput kad suzdržavanje nije uspjelo, Akapov je vidio čovjeka koji gaje opčinjavao,vladao njime i nadzirao ga, čovief«, i/f - »,* .rš,t;*3 r #,%, ka koga je slijedio i obožavao, kako se pretvara u vrištećeg, bijesnog demona.

čupao je i bacao telefone, vaze i tintarnice na dršćuće sluge što su ga uvrijedili. Jedan je od viših zapovjednika Crne garde tada zajecaopred njim. Psovao je i urlao strasnije nego je Akapov ikad ikoga čuo, razbijao pokućstvo. Jednom su ga morali zadržati da teškim bjelokosnimravnalom doslovce ne ubije čovjeka.

Akapov je znao koji su znakovi koji govore da bijes predsjednika SDSa samo što nije izbio na površinu: Komarovljevo bi lice postalomrtvački blijedo, ponašanje još formalnije i ljubaznije nego inače, ali na vrhovima jagodica gorjele su mu dvije crvene mrlje.

"Hoćete reći da ste ga izgubili, Nikita Ivanoviču?“"Nije izgubljen, gospodine predsjedniče. čini se da se zametnuo.“"Taj je dokument tajniji od ičega što ste prije imali u rukama. Pročitali ste ga, pa možete razumjeti zašto je tako.“"Razumijem itekako, gospodine predsjedniče.“"Postoje samo tri primjerka, Nikita. Dva su u mojem sefu. Samo najuži krug mojih najbližih suradnika moći će ga vidjeti. Ja sam ga čak

sam otipkao. Ja, Igor Komarov, otipkao sam ga od prve do posljednje stranice; nisam se pouzdao ni u jednu tipkačicu. Toliko je to povjerljivo.“"Vrlo mudro, gospodine predsjedniče.“"Vas ubrajam... to jest, ubrajao sam vas u taj najuži krug. Zato sam vam požurio pokazati spis. I sad mi velite da ste ga izgubili.“"Zametnuo se, privremeno se zagubio. Uvjeravam vas, gospodine predsjedniče.“Komarov je buljio u njega hipnotičkim pogledom koji je kadar začarati sumnjičavce i natjerati ih na suradnju ili im utjerati strah u kosti. Na

jagodičnim kostima blijedoga lica gorjele su crvene mrlje."Kad ste ga posljednji put vidjeli?“"Sinoć, gospodine predsjedniče. Ostao sam dulje kako bih ga u miru pročitao. Otišao sam u osam navečer.“Komarov kimnu. Knjiga dežurstva noćnih stražara će to potvrditi ili opovrgnuti."Ponijeli ste ga sa sobom. Unatoč mojoj zapovijedi, dopustili ste da dosje izađe iz zgrade.“"Ne, gospodine predsjedniče; kunem se. Zaključao sam ga u sef. Nikad ne bih ostavio povjerljiv spis otvoreno ležati, niti bih ga ponio

doma.“"Sada nije u sefu?“Akapov proguta, no usta mu bijahu suha, bez pljuvačke. "Koliko ste puta otvarali sef prije mojega poziva?“"Nijednom, gospodine predsjedniče. Poslije vašeg poziva prvi sam put otključao sef." "Bio je zaključan?“"Da, kao obično.“"Je li netko u nj provalio?“"čini se da ne, gospodine predsjedniče." "Jeste li pretražili sobu?“"Od vrha do dna i od kraja do kraja. Ne razumijem.“Komarov porazmisli nekoliko trenutaka. Iza bezizražajna lica osjećao je kako u njemu raste panika. Napokon nazove sigurnosni ured u

prizemlju."Zatvorite zgradu! Nitko neće ući ni izaći. Pozovite pukovnika Grišina! Recite mu neka dođe u moj ured. Odmah! Gdje god bio, što god

radio, neka u roku od jednog sata bude ovdje." Podigavši kažiprst s tipke interfona, pogleda svog problijedjelog osobnog tajnika, koji jedrhtao. "Vratite se u svoj ured! Ni s kim nemojte razgovarati. Tamo čekajte dalje upute.“

Kao inteligentna, neudana i suvremena mlada žena, Celia Stone odavno je odlučila da ima pravo uživati kad god i s kim god joj se svidi.Upravo su joj se sviđali mladi, snažni mišići Huga Graya, koji je stigao u Moskvu prije jedva dva mjeseca, šest mjeseci nakon nje. Hugo bijašepomoćni kulturni ataše, istoga diplomatskog ranga kao i ona, ali dvije godine stariji, također samac.

Oboje su imali po malen, ali funkcionalan stan u stambenoj zgradi dodijeljenoj osoblju Britanskoga veleposlanstva blizu Kutuzovskogaprospekta. Bijaše to četvrtast, šupalj stambeni blok, s popločanim dvorištem — parkiralištem u sredini i milicijskom stražom na kolnom ulazu.čak i u postkomunističkoj Rusiji posve je normalno da se nadzire tko ulazi i tko izlazi, no tako bar nitko ne uništava aute.

Nakon objeda odvezla se opet iza zaštitnog zaslona Veleposlanstva na Sofijskoj te napisala bilješku o objedu s novinarem.Veći dio razgovora odnosio se na jučerašnju smrt predsjednika čerkasova i nagađanja što će se sada dogoditi. Uvjeravala je novinara

kako se Britanci i dalje duboko zanimaju za ruske događaje, nadajući se da joj novinar vjeruje. Pazit će kad će izaći njegov članak.U pet se odvezla u svoj stan, kako bi se okupala i malko odmorila. U osam je bila dogovorila večeru s Hugom Gravem, a nakon nje kanila

je da se oboje vrate u njezin stan. Nije te noći kanila baš puno spavati.U četiri poslijepodne pukovnik Anatolij Grišin stekao je uvjerenje kako traženi dokument nije u zgradi. Priopćio je to Igoru Komarovu,

sjedeći u njegovu uredu.Za četiri su godine dvojica muškaraca postala međuovisna. Grišin je 1994. dao ostavku u Drugoj glavnoj upravi KGBa, u činu pukovnika.

Bijaše duboko i potpuno razočaran. Poslije formalnoga kraja komunizma 1991. bivši je KGB, prema njegovu mišljenju, postao obijeljeni grob.Još prije toga — u rujnu 1991. — Mihail Gorbačov razbio je najveći sigurnosni aparat na svijetu na dijelove, stavivši različite dijelove podposve odijeljena zapovjedništva.

Odio za inozemni obavještajni rad, Prva glavna uprava, ostala je u svom starom sjedištu u Jazenjevu, blizu moskovske prstenaste ceste, noodonda se zove Inozemna obavještajna služba SVR. I to je već dovoljno loše.

Još je gore što je Grišinov dio službe, Druga glavna uprava, do tada odgovorna za sigurnost u zemlji, pronalaženje stranih špijuna isuzbijanje nezadovoljnika, sada uškopljena, preimenovana u FSB - Saveznu sigurnosnu službu (jer Rusija je savezna država - RuskaFederacija). Od nje se dalje zatražilo neka smanji svoje ovlasti i moć na karikaturu onoga što je nekada bila.

Grišin je sve to motrio s gnušanjem. Rusi su narod kojemu treba stega - čvrsta, katkad i vrlo stroga stega. Druga glavna uprava ju jeprovodila. Tri godine je podnosio reforme, nadajući se kako će dogurati do generalbojnika, no zatim odusta i da otkaz. Godinu dana nakontoga Igor Komarov ga je zaposlio kao šefa svog osobnog osiguranja; Komarov je tada bio tek član Politbiroa stare Liberalnodemokratskestranke.

Dvojica su ljudi zajedno rasli u istaknutosti i moći; a još ih toliko toga čeka... Te je godine Grišin iskoristio za stvaranje i obukuKomarovljeve osobne straže, do kraja odane vođi. Crna garda broji šest tisuća spremnih mladića, kojima Grišin osobno zapovijeda.

Gardi pomažu Mladi borci — SDSova organizacija mladeži; njih je 20.000. Svi su odani pravoj ideologiji i fanatično vjerni Komarovu.Zapovijeda im također Grišin.

Najskromniji ulični prodavač može se obratiti Komarovu kao sebi ravnu, no to je dio uloge "čovjeka iz naroda", drugarstva kakvo seočekuje od političara u Rusiji. No u svom osobnom krugu Komarov zahtijeva formalno obraćanje o d svih, osim od nekolicine odabranih."Siguran si da dosje nije više u zgradi?" pitao je Komarov.

"Ne može biti, Igore Viktoroviču. Za dva smo sata praktički okrenuli čitavu zgradu naglavce. Svaki ormar, svaku ladicu, ormarić za spise,sef, sve! Ispitali smo sve prozore i doprozornike, svaki pojedini četvorni metar poda. Nije bilo provale.“

"Stručnjak iz tvornice što je proizvela sef upravo je dovršio ispitivanje. Sef nije nasilno otvaran. Ili ga je otvorio netko tko zna kombinaciju ilidosjea nikad nije ni bilo u njemu. Sinoćnje smeće je također pronađeno i pretraženo. Ništa.

"Psi su odvezani s lanaca u sedam navečer. Poslije toga nitko nije ušao u zgradu. Noćni su čuvari oslobodili dnevnu smjenu u šest i oni suotišli deset minuta nakon toga. Akapov je ostao u svom uredu do osam. Pozvali smo na ispitivanje psetara koji je sinoć bio u smjeni. On sekune kako je sinoć tri puta vezivao pse kako bi pustio službenike koji su dokasna radili da se izvezu autima. Akapov je bio posljednji. Tako jezapisano i u knjizi dežurstva.“

"I?" pitao je Komarov."Ljudska pogreška ili ljudska zlonamjernost. Poslao sam po dvojicu noćnih čuvara koji su čuvali zgradu od Akapovljeva odlaska u osam do

jutros u šest, kad je došla jutarnja smjena. Jutarnji su čuvari bili sami u zgradi do dolaska uredskog osoblja oko osam. Dva sata. No jutarnji sečuvar koji je obilazio taj dio kune da su vrata svih soba'na ovom katu bila zaključana. Svi su to potvrdili, uključivši i Akapova.“

"Što ti misliš, Anatolij?“"Ili je Akapov ponio dosje sa sobom — nemarom ili hotimice — ili ga nije zaključao pa ga je odnio netko od noćne smjene. Imaju ključeve

svih uredskih prostorija.“"Znači: Akapov?“"On je svakako prvi osumnjičeni. Obavili smo premetačinu u njegovu stanu. U njegovoj nazočnosti. Ništa. Mislio sam da ga je ponio sa

sobom pa izgubio aktovku. Takva se stvar jednom dogodila u Ministarstvu obrane. Ja sam vodio istragu. Ispostavilo se da nije riječ ošpijunaži, nego o krajnjem nemaru. Odgovorna je osoba poslana u logor. No Akapovljeva je torba ista koju uvijek nosi. Tri osobe su jeprepoznale.“

"Dakle, namjerno je to učinio?“"Moguće. No ima jedna nevolja u vezi s time. Zašto je jutros došao i čekao da bude uhvaćen? Imao je dvanaest sati vremena da nestane.

Možda bih ga trebao ispitati malo... hm... temeljitije. Ili će priznati, ili ćemo znati kako on to nije učinio.“"Dopuštam." "A poslije?“Igor Komarov okrenu se u svom okretnom direktorskom stolcu prema prozoru. Prilično je dugo razmišljao.

"Akapov je bio vrlo dobar osobni tajnik," reče napokon. "No nakon ovoga, morat će ga se zamijeniti. Problem je u ovome: vidio jedokument čiji je sadržaj vrlo tajan. Ako ga zadržim, ali na manjem radnom mjestu ili ga otpustim, mogao bi se osjetiti povrijeđen te poželjetiprogovoriti, otkriti što je pročitao. A to bi bila šteta, velika šteta... „

"Razumijem posve," spremno će pukovnik Grišin.Tada su upravo stigla dvojica ustrašenih noćnih čuvara, pa se Grišin spusti kako bi ih ispitao.Do devet navečer završena je pretraga vojarne Crne garde pokraj Moskve. Kako su i pretražitelji i očekivali, nisu otkrili ništa osim

očekivanog: higijenski pribor i pornografske časopise.Dvojicu čuvara su razdvojili i ispitavali svakoga u drugoj sobi. Grišin ih je osobno ispitivao. Očito su bili prestravljeni njegovim dolaskom;

imali su i zašto. Dobar glas daleko se čuje.Od vremena do vremena urlao im je psovke u uho, no za obojicu prestrašenih ljudi najgore je bilo kad bi im sjeo blizu i šaptao pojedinosti

postupka što ih čeka ako ih uhvati da su mu lagali. Do osam je imao cjelovitu sliku događaja prošle noći. Znao je da su zgradu ophodilineredovito i površno, te da su puno vremena proveli gledajući televizijski program, kako bi saznali što više o Predsjednikovoj smrti. Tek tadaje saznao i za postojanje čistača.

Pustili su ga u kuću u deset. Kao obično. Kroz podzemni prolaz. Nitko ga nije pratio. Trebala su obojica stražara kako bi otvorila troja vrata,jer jedan ima šifru za ulična vrata, drugi za unutarnja, a obojica za srednja vrata.

čuvari su vidjeli da je stari počeo od najvišega kata. Kao obično. Tada su se odvojili od televizora kako bi otključali urede na srednjemkatu, gdje je smješteno najviše vodstvo stranke. Jedan od njih dvojice stajao je na vratima Komarovljeva ureda sve dok čišćenje nije bilozavršeno, te je tada ponovno zaključao vrata. Obojica su se zatim spustila dok je čistač dovršavao posao na tom katu. Kao i obično. Dakle...čistač je bio sam u Akapovljevoj sobi. I otišao je ranije nego obično, u sitne sate.

U devet su Akapova, smrtno blijeda, ispratili iz zgrade. Povezli su se njegovim automobilom, no vozio je jedan crni gardist. Drugi je sjediokraj nesretnoga tajnika na stražnjem sjedalu. Nisu se odvezli u Akapovljev stan, nego se automobil uputio izvan grada, u jedno od naseljaMladih boraca.

Do devet je pukovnik Grišin pročitao sve što ga je zanimalo iz popisa i osobnih dosjea Personalnog odjela. Pronašao je podatke oizvjesnom Zajcevu, Leonidu, starom 63 godine, uredskom čistaču. Bijaše nave'dena i adresa stanovanja, no čovjek je otišao. • Očekivali su gadoma u deset.

Nije se pojavio. U ponoć se pukovnik Grišin, praćen trojicom crnih gardista, uputi u posjet starčevu stanu.U isto se doba Celia Stone otkotrljala sa svog mladog ljubavnika, sretno se smiješeći, te posegnula za cigaretom. Malo je pušila, no ovo

bijaše jedan od tih rijetkih trenutaka. Hugo Gray ležaše nauznak na postelji, neprestance dašćući. On je snažan mladić, koji održava kondicijuskvošem i plivanjem, no prošla dva sata dobro su ga iscijedila.

Ne prvi put, pitao se zašto je Bog tako uredio stvari da žudnja žene pohotnice uvijek nadmašuje muškarčeve mogućnosti. To je strašnonepravedno.

U tami Celia Stone povuče dug dim. Uživajući u nikotinu, nagnu se nad ljubavnika i stane mu mrsiti kestenjaste kovrče."Kako li si samo postao kulturni ataše?" zezala ga je. "Ne znaš razlikovati Turgenjeva od Ljermontova.“"I ne moram," progunđa Gray. "Ja sam ovdje da Rusima govorim o našoi kulturi: Shakesoeareu.sestrama Bronte i tako to.“53•* , <?*•. J \.&¦ hi '• d»; "A... Zato se, znači, svaki čas ideš savjetovati sa šefom postaje.“Gray odskoči s jastuka, čvrsto je stisnu za nadlakticu i prosikće joj u uho: "Šuti, Celia! Ovdje je možda ozvučeno.“Najednom Celia ustane kako bi skuhala kavu. Nije joj bilo jasno zašto se Hugo toliko žesti zbog malo šale. Uostalom, manjeviše je javna

tajna što on radi u veleposlanstvu.Naravno da je bila u pravu. Jer od prošloga je mjeseca Hugo Gray treći i najniži po rangu član moskovske postaje Tajne obavještajne

službe - SIS. Nekoć je ta postaja bila puno veća - u dobra stara vremena, na vrhuncu hladnoga rata. No vremena se mijenjaju i proračunismanjuju. U sadašnjem raspadujućem stanju Rusija više nije velika prijetnja.

Što je još važnije, 90% stvari što su nekoć bile tajna danas su javno dostupne svakome ili nikoga više ne zanimaju. čak i nekadašnji KGBima predstavnika za javnost, a u Američkom veleposlanstvu s druge strane ulice CIAina momčad nije veća od nogometne.

Ali Hugo Gray je mlad i pun žara, uvjeren kako se i danas prisluškuje većina diplomatskih stanova. Komunizam je, doduše, nestao, aliruska paranoja ostaje. Bio je i on u pravu, no FSBovi agenti već su otkrili čime se on bavi te su se uglavnom zadovoljavali time.

čudno imenovan Bulevar entuzijasta vjerojatno je najzapušteniji, najjadniji i najgori dio grada Moskve. Velika radna pobjeda komunističkogurbanizma bila je u tomu što su ga smjestili niz vjetar od tvornice kemijskog oružja, s filterima poput teniskih mreža na dimnjacima. Jedinientuzijazam što su ga pokazivali stanovnici viđao se u sretnika koji bi se uspjeli odseliti odatle. Podaci su govorili kako Zajcev živi s kćeri,njezinim mužem, vozačem kamiona, te njihovim djetetom - u stanu u zgradi blizu glavne ulice. Bijaše pola sata nakon ponoći, još vrlo toplaljetna noć, kad je blistava crna čajka stigla pred zgradu. Vozač bijaše prometnuo glavu kroz prozor kako bi lakše pročitao imena ulica nazamazanim pločama.

Zet se, dakako, drugačije preziva, pa su morali probuditi su sjeda u prizemlju, koji im je, sanjiv, objasnio da obitelj koju traže stanuje načetvrtom katu. Kako nije bilo dizala, četvorica se ussnažno pokucašena vrats.kojih se gulila boia. „ ._.., Žena koja im je otvorila vrata moralaje imati oko trideset pet godina, no izgledaše deset godina starije. Grišin je bio pristojan, ali odlučan. Njegovi ljudi prođoše sa strane i dadošese odmah na pretragu. Nije se imalo Bog zna što pretraživati: malen stan. Samo dvije sobe, zahod i tuš, kuhinjska niša iza zastora.

Žena je spavala sa šestogodišnjim sinčićem u velikom krevetu u jednoj od soba. Dijete se probudilo i počelo cviljeti, što se pretvori u praviplač kad su pretražitelji prevrnuli postelju kako bi vidjeli ne skriva li se što pod njom. Otvoriše i pretražiše i dva bijedna ormara od iverice.

U dragoj je sobi Zajcevljeva kći bespomoćno upirala prstom u sofu na kojoj je inače spavao njezin otac. Ispričala im je kako joj je mužstotine kilometara daleko, na putu za Minsk; nema ga već dva dana. Sada već jecajući - pokupila je to od djeteta klela se kako joj se otac nijevratio kući prošlog jutra. Zabrinula se, no nije poduzela nikakve korake. Pretpostavljala je kako je zaspao na klupi u parku.

Crnim je gardistima trebalo deset minuta da ustanove kako se nitko n e skriva u stanu. Grišin bijaše uvjeren kako je žena odvišeprestravljena i priprosta, a da bi lagala. Prije nego je prošlo pola sata, uljezi odoše.

Grišin zapovijedi vozaču neka ne vraća §ajku u središte Moskve, nego u pedeset kilometara udaljeno naselje gdje drže Akapova. Ostataknoći osobno je ispitivao nesretnoga tajnika. Prije zore čovjek je, sav u suzama, priznao kako je vjerojatno ostavio dokument na stolu. Nikadprije nije učinio takvo što. Ne zna kako ga je zaboravio spremiti u sef. Preklinjao je za oproštaj. Grišin kimnu s razumijevanjem te ga potapšapo leđima.

Pred vojarnom pozva jednog od najbližih pomoćnika."Danas će biti strašno vruće. Naš prijatelj je uzrujan. Dobro će mu doći jedno kupanje u zora." Zatim se odveze natrag u grad. Ako je

prevažni dosje ostao na Akapovljevu stolu — razmišljaše on — onda je ili zabunom bačen, ili ga je uzeo čistač. Prvo objašnjenje nije se činilouvjerljivim. Otpaci iz središta Stranke uvijek se prvo nekoliko dana čuvaju, a zatim spaljuju pod nadzorom. Papirni otpaci od sinoć brižljivo suprosijani: list po list. Ništa. Dakle: čistač. Zašto bi polupismen starac učinio takvo što? Što li je učinio s time? Grišin se nije mogao domisliti.Samo bi stari to mogao objasniti. I objasnit će.

Prije uobičajena vremena za zajutrak poslao je na moskovske ulice dvije tisuće svojih ljudi — sve u civilnoj odjeći. Tražili su starca upohabanoj vojničkoj kabanici. Nije imao fotografije, no opis bijaše vrlo točan; čak su se spominjala i tri čelična prednja zuba.

Ipak, nije to bio lagan posao — čak ni s dvije tisuće tragača. Beskućnika je po uličicama, dvorištima i perivojima bilo deset puta više —svih dobi i svakoga stasa, a svi jadno odjeveni. Ako se Zajcev sada skriva — kako je Grišin predmnijevao - trebat će ispitati svakog od tihskitnica. Jedan od njih imat će tri čelična zuba i crno uvezan dosje. Grišin je hitro želio i dosje i njegova trenutačnog posjednika. Zbunjeni, aliodani crni gardisti izašli su na ulice u civilnim hlačama i košuljama ili majicama kratkih rukava — jer dan bijaše vruć — te su vršljali Moskvom.

LANGLEY, PROSINCA 1983.Jason Monk usta od radnoga stola, protegnu se i odluči sići u komisionu trgovinu. Vrativši se prije mjesec dana iz Nairobija, doznao je

kako su njegova izvješća odande ocijenjena dobrima, neka čak izvrsnima. Na vidiku je promaknuće. Pročelnik Odjela za Afriku se veseliotomu, no baš zato će mu biti žao kad ga izgubi.

Po povratku u ured, doznao je kako su ga upisali na tečaj španjolskoga jezika koji počinje odmah nakon božičnonovogodišnjih praznika.Španjolski će mu biti treći strani jezik, ali što je najvažnije: otvorit će mu vrata cijelog Odjela za Latinsku Ameriku.

Latinska je Amerika veliko i važno područje; ne samo zato što je u "dvorištu" Sjedinjenih Američkih Država (prema Monroeovoj doktrini),nego i kao jedna od glavnih meta zemalja Varšavskoga pakta za pobune, subverziju i komunističku revoluciju. Zbog toga KGB ima puno ljudijužno od Rio Grande, a CIA je odlučila obezglaviti te operacije. Dakle, za 33godišnjeg je Monka to bio dobar pomak u karijeri.

Miješao je kavu kad osjeti kako netko stoji pred njegovim stolom."Dobili ste lijepu boju od sunca," reče glas. Monk podignu pogled i prepozna čovjeka koji mu se smiješio, spustivši pogled na nj. On usta,

no dolaznik mu pokaza neka ostane sjediti — pokretom velikaša ljubazna prema J Monk bijaše iznenađen. Znao je da mu se obratio jedan odnajvažnijih ljudi u Operativnoj upravi. Netko mu je u hodniku već bio pokazao tog novoimenovanog voditelja Protuobavještaj nog odsjekaOdjela za Sovjetski Savez i Istočnu Europu.

Monka je začudio njegov neugledan izgled. Bijaše istog rasta kao on — oko 185 centimetara, no drugi je čovjek, makar i devet godinastariji, ipak bio primjetno trom i odebeo. Masna mu je kosa od samoga čela zalizana unatrag, a debeli brci pokrivaju gornju usnu putenih,taštih usta. Primijeti i buljave, kratkovidne oči iza debelih naočala.

"Tri godine u Keniji," reče Jason, objašnjavajući boju puti."Natrag u vjetroviti Washington, a?" izbaci čovjek. Monkove antene primiše loše vibracije. U očima se caklilo kao neko ruganje. Pametniji

sam od tebe; eh, baš sam pametan — kao da su govorile te oči."Da, gospodine," odgovori Monk. Prema njemu se pruži ruka požutjela od nikotina. Monk primijeti žute prste i raširene kapilare pri dnu

nosnica, koje tako često odaju pijanice. Monk usta i zabljesnu osmijehom što se tako sviđao djevojkama u prijepisnom uredu."A vi ste... ?" 4 "Monk. Jason Monk.“"Drago mi je, Jasone. Ja sam Aldrich Ames.“Da je Gravev auto uzmogao krenuti toga jutra, mnogi bi ljudi ostali živi i svijet bi krenuo drugim putem. No veza elektropokretača i motora

uvijek je priča za sebe. Nakon poduljeg bezuspješnog okretanja i stiskanja, Gray odusta i potrči za crvenim roverom koji se bližio brklji; pokucana prozor. Celia Stone ga je povezla.

Osoblje vVeleposlanstva obično ne radi subotom. Osobito ne na vruće ljetne subote, kad je najbolje krenuti u šumu. No Predsjednikova jesmrt izazvala potrebu za radom vikendom.

Sjedio je kraj nje dok su zaokretali na Kutuzovski prospekt te prolazili pokraj Hotela "Ukrajina" prema Kremlju. Pod potplatima osjeti neštote se sagnu i uze to u ruke.

"Što je ovo — tvoj projekt preuzimanja IzvjestijeT upita on sa smiješkom. Ona baci pogled nadesno te prepozna dosje u njegovim r ¦m flii w.¦*M m ^ "Ah! Htjela sam to jučer baciti. Nek stari luđak mi je to ubacio u kola. Strašno sam se prepala." "Opet neka peticija," reče Gray.

"Stalno to rade. Obično traže vize, naravno." Otvori ipak korice, prelista malo i pogleda naslovnu stranicu, pa reče: "Ne, to je nešto političko.“"Sjajno. Ja sam gospodin Smith i imam odličan plan za spas svijeta. Dajte ga veleposlaniku." "To je rekao? Da to daš veleposlaniku?“"Aha. I: 'Hvala za pivo.'" "Koje pivo?“"Odakle bih znala? Ma, luđak!“Gray pročita naslovnicu i još nekoliko stranica. Ušutio se."Ako hoćeš, uzmi to," izusti Celia. Iza njih su ostali Aleksandrovski vrtovi te su zaokrenuli prema Kamenom mostu.Hugo Gray kanio je prelistati neželjeni poklon, a zatim ga odbaciti u koš za otpatke. No u svom je uredu pročitao deset prvih stranica te

odlučio posjetiti šefa postaje, lukava Škota sa smislom za žestok humor.Šefov ured svakodnevno su pretraživali tražeći prislušne uređaje, no zaista povjerljivi razgovori uvijek su se vodili u Mjehuriću. To je omanja

konferencijska dvorana sa svih strana okružena tankom klijetkom ispunjenom zrakom — pri zatvorenim vratima. Budući da se uz to redovito

pregledava u potrazi za prislušnim uređajima iznutra i izvana, Mjehurić se smatra neprobojnim za protivničku službu. Gray se nije osjećaodovoljno siguran da bi tražio neka prijeđu tamo. "Izvoli, momče," reče šef.

"Gle, Jock... Ne znam trošim li uludo tvoje vrijeme... Vjerojatno da. Ali jučer se nešto neobično dogodilo. Neki je starac ovo ubacio u autoćelije Stone. Znaš curu? Ataše za tisak. Možda nije ništa...“

Riječ mu je zastala u grlu. Šef postaje motrio ga je preko naočala za čitanje. "Ubacio u kola?" blago upita stariji čovjek."Tako kaže. Otvorio vrata, ubacio to u auto, rekao joj neka to da veleposlaniku i otišao." Šef postaje stavi ruku na crno uvezan dosje s

otiscima Hugovih stopala."Kakav čovjek?“"Star, jadan, neobrijan. Poput skitnice, Vraški ju je prepao,"..* "Peticija?“"To je i ona mislila. Ionako je stvar kanila baciti, no jutros me povezla na posao. Dio sam pročitao putem. čini se da je stvar politička. Na

unutarnjoj je naslovnici žig SDSa. Piše kao da je to napisao Igor Komarov.“"Naš budući predsjednik. U redu. Ostavi to kod mene.“"Hvala, Jock," reče Gray i usta. Intimno obraćanje imenom, čak i kad se mlad službenik obraća visokom časniku, potiče se u britanskoj

Tajnoj obavještajnoj službi. Nakana je poticati osjećaj pripadnosti istoj obitelji, pothranjivati psihologiju "mi protiv njih", zajedničku svimslužbama u ovom čudnom zanatu. Samo se vrhovnoga šefa Službe zove "šefe" ili "gospodine".

Gray bijaše već posegnuo za kvakom kad ga šef zaustavi."I još nešto, momče! Stanovi su u sovjetsko vrijeme nesolidno građeni. Zidovi su im tanki. Takvi su i danas. Naš treći tajnik za trgovinu

jutros je došao na posao crvenih očiju od neispavanosti. Sreća što je njegova gospođa u Engleskoj. Možeš li reći dražesnoj gospođici Stoneneka idući put bude malo tiša?“

Hugo pocrveni do boje kremaljskih zidina te ode bez riječi. Šef postaje stavi na stranu crno uvezani dokument. čekao ga je dan punposlova; veleposlanik ga je htio vidjeti u jedanaest. Njegova Ekselencija je čovjek s puno posla; ne želi da mu se dosađuje s predmetima štosu ih ubacili u auto njegovom osoblju. Tek te večeri, radeći dokasna u uredu, voditelj špijuna pročitat će ono što će poslije postati poznato podnazivom Crni manifest.

MADRID, KOLOVOZ 1984.Prije selidbe na novu adresu u studenom 1986. godine, indijsko je veleposlanstvo u Madridu bilo smješteno u ukrašenoj zgradi s početka

stoljeća na Calle Velasquez 93. Na Dan nezavisnosti 1948. indijski je veleposlanik po običaju davao veliko primanje za vodeće španjolskevladine dužnosnike i članove diplomatskoga zbora. Kao i uvijek, bilo je to 15. kolovoza.

Zbog strašne vrućine u Madridu toga mjeseca i činjenice da je kolovoz mjesec najčešće odabran za Vladine, parlamentarne i diplomatskepraznike, mnoge više diplomatske dužnosnike — odsutne iz grada — predstavljalo je niže diplomatsko osoblje.

S veleposlanikova gledišta bijaše to za žaljenje, no Indijci te ško mogu iznova napisati povijest te tako izmijeniti nadnevak svoga Dananezavisnosti. _ „.. ._, ^...,.*..

Amerikance je predstavljao otpravnik poslova te uza nj dragi tajnik za trgovinu, neki Jason Monk. Kako nije bilo ni šefa CIAine postaje uMadridu, Monk ga je zamjenjivao.

Bila je to dobra godina za Monka. Vrlo uspješno završivši šestomjesečni tečaj španjolskoga, promaknut je s VL12 na VL13.Oznaka VL ("Vladina ljestvica") malo što govori ljudima zaposlenim u privatnom sektoru, no riječ je o ljestvici plaća za državne službenike.

U CIAi ona ne pokazuje samo plaću, nego i znak ranga, prestiža i uspjeha u karijeri. Što je još važnije, u pomicanju na vrhu CIAine hijerarhijedirektor William Casey umjesto Johna Steina imenovao je novoga čovjeka na mjesto svoga pomoćnika za operativne poslove. Cijela je granaCIAe za prikupljanje cjelovitih informacija u njegovoj nadležnosti; prema tome, on je vrhovni šef svakom agentu na terenu. Novi je šef bio CarevJordan — čovjek koji je prvi uočio Monka i doveo ga u CIAu.

Pošto je napokon završio tečaj španjolskoga, Monka nisu dodijelili Odjelu za Latinsku Ameriku, nego Odjelu za Zapadnu Europu. Tamo jepak samo jedna zemlja u kojoj se govori španjolski — sama Španjolska. Španjolska i nije neki neprijateljski teritorij; baš obrnuto. No zatridesetčetverogodišnjega cijaša samca sjajni je glavni grad Španjolske neusporedivo bolji od Tegucigalpe.

S obzirom na dobre veze Sjedinjenih Država sa svojim španjolskim saveznicima, veći se dio tamošnjega rada CIAe nije sastojao ušpijuniranju Španjolske, nego u suradnji sa španjolskim protuobavještajcima u nadzoru nad mnoštvom Sovjeta i Istočnih Europljana, medukojima su mnogi bili agenti. U samo dva mjeseca Monk je stvorio dobre veze u domaćoj, španjolskoj službi. Većina viših dužnosnika te službeslužili su i Francu te zbog toga baš i ne vole komunizam. Budući da su imali poteškoća s izgovorom imena Jason (Džejson), koje su izgovarali/Hason/, mladoga su Amerikanca nazvali El Rubio — Plavi. Voljeli su ga. Monk je tako djelovao na ljude.

Bijaše to tipično diplomatsko primanje: skupine ljudi polako su kružile, pijuckajući šampanjac što ga je platila indijska vlada, a u ruci bi seugrijao za deset sekundi. Vodili su pristojne, ali is prazne razgovore. Procijenivši kako je dovoljno učinio za Ujaka Sama te večeri, Monk seveć spremao otići — kad ugleda pozna to lice. .,. . ^...,._...,._. .,., Provukavši se kroz gužvu, stane iza čovjeka te pričeka malko dok čovjek utamnosivom odijelu završi razgovor s damom u sanju. Ostali su na tren sami. I dalje mu stojeći za leđima, obrati mu se na ruskom: "Onda,prijatelju, što je bilo sa sinom?“

Muškarac se ukoči i okrene, pa nasmiješi."Hvala vam," odgovori Nikolaj Turkin pa nastavi: "Oporavio se . Živ je i zdrav." "Drago mi je čuti. A, koliko vidim, i vaša je karijera

preživjela.“Turkin kimnu. Uzeti poklon od neprijatelja ozbiljan je prijestup. D a su ga prijavili, nikad više ne bi mogao izaći iz SSSRa. No morao se

staviti na milost i nemilost profesora Glazunova. Stari je liječnik i sam imao sina i osobno je držao kako bi njegova zemlja trebala surađivati umedicini s najboljim istraživačkim ustanovama. Stoga nije prijavio mladoga časnika. Skromno je prihvatio pohvale kolega za znatnopoboljšanje.

"Da. Srećom. No bilo je za dlaku.“"Večerajmo zajedno!" predloži Monk. Rus ga pogleda u čudu, pogotovu kad je Monk digao ruke šaljivo se predajući, pa doda: "Neću

nabacivati, obećavam.“

Na te se riječi *Turkin opusti. Obojica su znala da i onaj drugi zna. činjenica da Monk tako izvrsno govori ruski kazivala je kako nije mogućeda doista radi u trgovinskom odjelu veleposlanstva. Monk je pak držao kako Turkin mora biti KGBovac, k o j i vjerojatno radi poprotuobavještajnoj liniji; vidi se to po njegovoj slobodi komuniciranja s Amerikancima.

Spomen nabacivanja, riječi koja dolazi iz baseballa, ali se rabi u špijunskom žargonu, značila je kraj svakoga pretvaranja. To što ju jeAmerikanac uporabio šaljivo, značilo je prijedlog kratkoga primirja u hladnom ratu. Nabaciti odnosno nabacivanje rabi se za postupak kadobavještajni operativac jednostavno predloži osobi s protivničke strane da "promijeni momčad".

Tri večeri poslije primanja njih su dvojica svaki za se stigli u uličicu u staroj četvrti Madrida, po imenu Calle de los Cuchilleros, što značiNožarska ulica. Na pola uličice, jedva veće od ovećega dvorišta, stoje stara vrata od puna drva koja se otvaraju na kratko stubište što vodi upodrum nadsvoden ciglenim lukovima. Stara je to bivša vinarija, što se za tu svrhu rabila još u srednjem vijeku. Mnogo već ljeta tu se poslužujutradicionalna španjolska jela; gostionica se zove Sobnnos de Botin. Drevni lukovi oblikuju odjeljke s po jednim malim stolom u sredini. Monk injegov uzvanik zauzeše jedan od njih. Jelo bijaše dobro. Monk naruči crno vino Marques de Riscal. Iz pristojnosti nisu razgovarali o poslu,nego o obitelji — ženi i djeci. Monk prizna da ih još nema. Mali Jurij sada pohađa školu, no trenutačno je s djedom i bakom na ljetnimpraznicima. Vino je teklo, došla je i druga boca.

Monk isprva nije primijetio kako ispod Turkinova ugodna i prikladna pročelja ključa strašan gnjev. Ne srdi se on na Amerikance, nego nasustav koji mu je zamalo ubio sina. Druga je boca vina bila već pri kraju kad Rus najednom upita: "Jesi li ti zadovoljan u CIAi?“

Što je to — nabacivanje — pitao se Monk. Pokušava l i me ova budala zavrbovati? "Prilično mi je dobro," mirno će on, točeći vino igledajući bocu, a ne sugovornika. "A ako imaš problema — podupiru li te tvoji?“

Monk zadrži pogled na vinu što ga je točio; ruka mu bijaše sigurna. Zatim odgovori: "Svakako. Moji će se potrgati, izložiti opasnosti zajednog od svojih. Takva su pravila.“

"Mora biti lijepo raditi za ljude što žive u takvoj slobodi," reče Turkin. Napokon Monk odloži bocu i pogleda Rusa u lice. Obećao je da nećenabacivati, no Rus je nabacio — sama sebe.

"Zašto ne? Gledaj, prijatelju, sustav za koji radiš uskoro će se promijeniti. Brzo. No mi možemo pomoći da se izmijeni brže. Jurij će, kadodraste, živjeti kao slobodan čovjek.“

Andropov .bijaše u međuvremenu umro, unatoč primanju lijekova iz Londona. Naslijedio ga je drugi starac: Konstantin černjenko. Taj je biotako star i slab te su ga morali pridržavati pod pazusima. No pripovijedalo se o svježem vjetru što će zapuhati Kremljem — mlađem čovjeku,koji se zvao Gorbačov. Uz kavu je Turkin zavrbovan. Ostat će "na mjestu", tj. radit će i dalje u srcu KGBa, no zapravo za CIAu.

Monk je imao sreće što mu je nadređeni, šef postaje, bio odsutan iz Madrida, na godišnjem odmoru. Da je bio na radnom mjestu, Monk bimu bio morao prepustiti Turkina, koga bi onda vodio netko drugi. No ovako je njega zapalo napisati, šifrirati i odaslati vrlo tajnu poruku uLanglev; u njoj je opisao vrbovanje.

Naravno da je u početku bilo sumnjičavosti. Protuobavještajni bojnik KGBa — to je velika lovina! Izmijenivši s njime niz tajnih poruka uMadridu, Monk je do kraja ljeta doznao dosta o sovjetskom kolegi.

Rođen je u Omsku, u zapadnom Sibiru, godine 1951. Sin inženjera u vojnoj industriji. Turkin se s osamnaest godina nije mogao upisati nafakultet koji je želio, nego je pošao u vojsku. Poslali su ga u Pograničnu stražu, koja je formalno pod zapovjedništvom KGBa. Tamo su gaopazili i poslali u Protuobavještajni odjel Visoke škole Deržinjskoga, gdje je naučio engleski. Tamo je zablistao. Sa samo još nekolicinomprebačen je u KGBovo središte za obuku obavještajaca, prestižni Andropovljev institut. Kao i Monk na drugoj strani svijeta, i on bijaše označenkao visoki letač. Za polaznike bez prethodnog iskustva u KGBu i bez dobra znanja stranih jezika održavali su se dvogodišnji i trogodišnjiobrazovni ciklusi. Kako je Turkin imao oboje, upisao se na jednogodišnji tečaj. Pošto je završio s odličnim uspjehom, pripustili su ga u UpravuP Prve glavne uprave, tj. protuobavještajni odjel obavještajne službe. Upravu P vodio je tada najmlađi general u KGBu: Oleg Kalugin.

Imajući samo dvadeset sedam godina, Turkin se 1978. oženio i iste godine dobio sina Jurija. Godine 1982. poslan je na prvo mjesto uinozemstvu: u Nairobi. Glavni mu je zadatak bio probiti se u CIAinu postaju u Keniji te zavrbovati agente ili odatle ili od drugud u Keniji. Vratiose doma prije kraja mandata, zbog sinove bolesti.

Turkin je u listopadu isporučio CIAi svoju prvu pošiljku. Monk ju je osobno odnio u Langlev. Ispostavilo se da je to "bomba". Turkin je odaogotovo sve KGBovce u Španjolskoj. Kako bi zaštitili svoj izvor, Amerikanci će komadić po komadić odavati Španjolcima što znaju. Tako ćeprva tura uhićenih Španjolaca što su radili za Ruse ispasti tek dobra sreća ili dobar španjolski istražiteljski rad. Za svaki slučaj, KGBu je prekoTurkina dano do znanja kako se prvi uhićeni agent sam izložio glupom i nepotrebnom pogreškom. Moskva ništa nije posumnjala, ali je izgubilasve operativce i operacije na Iberskom poluotoku.

Za tri je godine Turkin napredovao do zamjenika rezidenta, što mu je davalo pristup praktički svemu. Godine 1987. vraćen je u Moskvu, agodinu dana poslije postao je šef cijele Uprave P unutar golema KGBova aparata u Istočnoj Njemačkoj. Na tom je mjestu ostao sve db padaBerlinskoga zida i ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. Za to je vrijeme poslao i prebacio kroz mrtve poštanske sandučiće stotine poruka iomota obavještajnih podataka. No uvijek je inzistirao da ga vodi samo jedan jedini čovjek: njegov prijatelj s druge strane Zida — Jason Monk.Bijaše to sasvim neuobičajen aranžman. Većinom špijuni imaju više rukovatelja ili nadzornika za šestogodišnjeg rada, no kako je Turkininzistirao, ljudima iz Langleva nije bilo druge nego pristati na njegov zahtjev.

Kad se Monk u jesen 1986. vratio u Langlev, pozvaše ga u ured Careva Jordana."Vidio sam materijal," reče pomoćnik direktora CIAe za operativne poslove. "Dobar je. Mislili smo da je možda dvostruki, no španjolski

agenti što ih je odao su prvorazredni. čovjek ti je zbilja na visokoj razini. Dobar posao!“Monk kimaše zahvalno.Jordan nastavi: "Samo još nešto. čuj, nisam u ovoj igri od prije pet minuta. Tvoje izvješće o vrbovanju je vjerodostojno, no ima tu još nešto,

zar ne? Zašto se sam ponudio?“Monk ispripovjedi pomoćniku direktora što nije zapisao u izvješću: o bolesti Rusova sina u Nairobiju i lijekovima dobavljenim iz Bolnice

Waltera Reeda."Trebao bih te kazniti," reče napokon Jordan, nakon odulje stanke. Ustane i ode do prozora. Brezova šuma i obala rijeke Potomca

bliještali su crveno i zlatno; lišće bijaše tek počelo opadati. Pošutjevši opet, reče tiho: "Isuse! Ne znam nikoga drugog u Službi tko bi mu tektako dao te lijekove, ne tražeći nikakvu protuuslugu. Moglo se dogoditi da ga nikad više ne vidiš. Madrid je bio puka sreća. Znaš li što jeNapoleon rekao o generalima?“

"Ne znam.“"Kazao je: 'Baš me briga jesu li dobri; želim da imaju sreće.' Tako i ti: lud si, ali imaš sreće. Znaš da će tvoj čovjek morati biti premješten

na skrb Odjela SSIE?“Na samom vrhu CIAe je direktor. Pod njim su dvije glavne uprave: Analitička i Operativna. Prvu vodi pomoćnik direktora za analitiku —

PDA. Zadatak joj je uspoređivati i raščlanjivati goleme količine sirovih obavještajnih podataka i proizvoditi sažeta obavještajna izvješća čiji sukorisnici Bijela kuća, Nacionalno sigurnosno vijeće, State Deparment (Ministarstvo vanjskih poslova), Pentagon i dr.

Prikupljanje informacija na terenu posao je Operativne uprave, koju vodi pomoćnik direktora za operativu — PDO. Operativna uprava dijelise na odjele po zemljopisnom načelu: Odjel za Latinsku Ameriku, Bliski istok, Jugoistočnu Aziju itd. No za svih četrdeset godina hladnoga rata— od 1950. do 1990. — kad je pao komunizam — najvažniji je bio Odjel za Sovjetski Savez i Istočnu Europu, poznat pod kraticom Odjel zaSSIE.

Službenici ostalih odjela često su im zavidjeli. Oni bi tako brižljivo njegovali i vrbovali vrijedan sovjetski izvor u Bogoti ili Džakarti, no poslijevrbovanja njime je dalje rukovao Odjel za SSIE. To se objašnjavalo činjenicom što će svaki od njih prije ili poslije biti premješten, vjerojatnonatrag u SSSR.

Budući da je Sovjetski Savez bio glavni neprijatelj, Odjel za SSIE postao je "zvijezda" u Operativnoj upravi. Tražila su se mjesta u tomodjelu. Premda je Monk završio studij ruskog jezika na sveučilištu i godinama se obilno služio ruskim knjigama i tiskom, opet su ga na prvimandat stavili u afrički odjel, a zatim u zapadnoeuropski.

"Razumijem.“"Želiš li i ti za njim?“Monk poskoči iu duhu. "Da, gospodine! Molim vas.“"U redu. Ti si ga našao i vrbovao — ti ćeš ga i voditi.“Nije prošao ni tjedan, a Monk je već bio u Odjelu za SSIE. Njegov je zadatak bio voditi bojnika KGBa Nikolaja Iljiča Turkina. Na stalno se

više nije vraćao u Madrid, ali je povremeno odlazio tamo. S Turkinom se tajno sastajao u visokim planinama Sierra de Guadarrame. Tamo sumogli razgovarati o tisuću stvari kad je na vlast došao Gorbačov te su njegove perestrojka i glasnost počele otpuštati stroge stege. Monku jeto bilo drago, jer Turkina nije smatrao samo izvorom, nego i prijateljem.

Već 1984. CIA je postajala (neki bi rekli: postala) golem i spor birokratski stroj, koji se više posvećuje papirologiji nego prikupljanjuobavještajnih podataka. Monk se gnušao birokracije i prezirao piskaranje po papiru, uvjeren kako se sve što se zapiše može i ukrasti ilikopirati. Jezgra papira Odjela za SSIE — najtajnije od tajnoga — bijaše 301 dosje sa svim pojedinostima o svim sovjetskim agentima štorade za Amerikance. Te je jeseni Monk "zaboravio" unijeti podatke o bojniku Turkinu, kojemu je nadjenuo tajno ime Lisandar.

Jock Macdonald, šef postaje britanskog SISa u Moskvi bio je u noći 17. srpnja na večeri koju nije mogao izbjeći. Vratio se nakratko dosvoga ureda da odloži neke zabilješke učinjene za vrijeme večere — nikad nije bio siguran da mu u stan neće ući njuškala — i njegov pogledpadne na dosje u crnom uvezu. Ne imajući pametnijeg posla, on otvori dosje i počne čitati. Bio je na ruskom, dakako, i tipkan na običnompisaćem stroju, no Macdonald je bio bilingvist.

Te noći nije ni stigao kući. Odmah iza ponoći nazvao je ženu, a zatim se vratio na dosje. Sadržavao je četrdesetak stranica, podijeljenih udvadeset tematskih poglavlja.

čitao je ulomke koji se odnose na ponovnu uspostavu jednopartijske države i obnovu robovskih logora za disidente i ostale neljubiteljerežima.

Pažljivo je iščitavao rečenice koje govore o konačnom rješenju židovskog pitanja te osobito postupak s čečenima i drugim rasnimmanjinama.

Proučavao je stranice koje su opisivale pakt o nenapadanju s Poljskom zbog osiguranja zapadnih granica, te zatim ponovno osvajanjeBjelorusije, Ukrajine, baltičkih država te južnih republika bivšeg SSSRa, Gruzije, Armenije i Moldave.

Gutao je ulomke s opisima ponovne uspostave pune nuklearne udarne sile i usmjeravanja raketa na naprijateljske ciljeve oko Rusije.Udubljivao se u stranice koje su opisivale sudbinu Ruske pravoslavne crkve i svih drugih vjerskih zajednica.

Prema ovom dosjeumanifestu, što li već je, osramoćene i ponižene oružane snage što sad mrzovoljno čuče pod vojničkim šatorskim krilombile bi iznova naoružane i opremljene, ali ne kao obrambena već kao osvajačka sila. Pučanstvo ponovno osvojenih zemalja radilo bi kaokmetovskorobovska radna snaga za ruske gospodare. Nadzor nad njima preuzela bi ruska manjina tih zemalja, pod pokroviteljstvom središnjevlasti u Moskvi. Disciplinu u državi provodila bi Crna garda, za tu svrhu narasla na 200.000 ljudi. Ona bi provodila i poseban postupak nadnedruštvenim elementima poput liberala, novinara, svećenika, homoseksualaca i Židova.

Dokument je također upućivao i na rješenje jedne zagonetke koja je već bila mučila Macdonalda i druge: gotovo nepresušni izvor novca zapromidžbu Saveza domoljubnih snaga.

Potkraj 1990. kriminalno podzemlje Rusije bilo je poput široke zakrpe od nasumce skalupljenih bandi koje su, tih ranih dana, vodile svojemeđusobne ratove za prevlast, ostavljajući po ulicama krvave tragove i svoje mrtve. Od 1995. u tijeku je proces objedinjavanja. Godine 1999.čitava je Rusija od zapadne granice do Urala bila leno četiri velike družbe kriminalaca, među kojima je glavna bila Dolgoruki, sa sjedištem uMoskvi. Ukoliko je dokument pred njim bio istinit, upravo je ta družba bila financijer SDSa, računajući na buduću nagradu u obliku odstranjenjasvih drugih bandi i potpunom gospodarenju podzemljem.

Bilo je pet izjutra kad je, nakon pet iščitavanja, Jock Macdonald zaklopio korice Crnog manifesta. Zavalio se u sjedalo i zapiljio u strop. Spušenjem je bio prestao već prije dosta vremena, no sad je silno želio zapaliti jednu.

Nakon nekog vremena je ustao, zaključao spis u svoj sef i izašao iz veleposlanstva. Na pločniku, u polusvjetlu novog dana gledao je prekorijeke u zidove Kremlja.

Ljudi čiji je posao rad u tajnim službama nisu baš neki veliki vjernici, no svako pravilo ima izuzetaka. Podrijetlom sa škotske visoravni,Macdonald je bio tradicionalni katolik. Krenuo je u ranu šetnju, uz obalu rijeke do Bolšoj mosta, a zatim preko njega prema crkvi svetogVasilija, prošao je uz nju i nastavio prema Novom trgu. Ovdje su se već počeli oblikovati ranojutarnju redovi gladnih Moskovljana koji su odkaritativnih organizacija dobivali obroke juhe. Sada je još srpanj i toplo vrijeme, no kad nadođe ruska zima... Macdonald otrese glavom crnemisli i nastavi šetnju.

Cilj mu je bio ulica Mala Lubianka gdje se nalazila katolička crkva u koju su navraćali vjernici iz diplomatske zajednice i malobrojni ruskikatolici. Dvije stotine metara iza njega i izvan njegova pogleda zbog masivne zgrade sjedišta KGB, jedna skupina skitnica spavala je skutrenana širokom predvorju goleme trgovine igračaka Detski Mir.

Dva krupna muškarca odjevena u jeans i jakne od crne kože ušetala su u predvorje trgovine te započela okretati tijela spavača. Jedan odspavača nosio je olinjali vojnički kaput s kojeg je visjelo nekoliko zamrljanih vojnih odličja. Ljudi u koži poskočiše, nagnuše se nad starimspavačem te ga počeše drmati.

"Jesi li ti Zajcev?", oštro je izgovarao riječi jedan od njih. Sta.„ rj čovjek kimne, Drugi u kožniaku izvuče iz džepa mobilni telefon, otipkabrojke i izgovori nekoliko riječi. Pet minuta kasnije jedan moskvič se zaustavi uz rub pločnika. Dvojka u koži napola podigne starog spavača iodvuče ga na stražnje sjedalo automobila. Starac je htio nešto izustiti prije ulaska u vozilo no odsjaj kratke čelične cijevi pojavi se prednjegovim ustima.

Za to vrijeme, Macdonald ulazi u crkvu i klekne naspram oltara. Zagleda se u kip raspetoga Krista pred sobom i započne molitvu.Molitve muškaraca uvijek su vrlo privatna stvar, no ono što je on molio bilo je: "Dragi Bože, učini da je to krivotvorina. Jer ako nije, veliki i

crni vrag silazi među nas.“Jock Macdonald je već bio natrag za svojim radnim stolom prije dolaska ostalog osoblja veleposlanstva. Nije spavao te noći no nitko to

neće zamijetiti. Obrijao se i umio u kupaonici u prizemlju veleposlanstva te presvukao u čistu košulju koju je uvijek imao u svome stolu.Njegov zamjenik, Bruce "Gracie" Fields, probuđen je u svome stanu i rečeno mu je da bude u veleposlanstvu u devet. Hugo Gray, tada već

u svome krevetu, primio je sličan poziv. U osam je Macdonald od osoblja iz osiguranja zatražio da mu pripreme "mjehur" sobu za sastanak udevet i petnaest.

"Od jučer imam jedan dokument", izjavi on odmah na početku sastanka dvojici svojih kolega. "Ne treba vam ispričati njegov sadržaj.Dovoljno je samo reći da ako je krivotvorina ili neslana šala, gubimo vrijeme. Ako je pak pravi, a ja to još sada ne znam, onda je to važan ulov.Hugo, ispričaj Graciu što znaš.“

Hugo reče ono što je znao, ono što mu je ispričala Celia Stone."U savršenom svijetu", počne Macdonald jednom od svojim omiljenih fraza, zbog koje dvojica mladića iskriviše usta u jedva zamijetni

cerek, "volio bih saznati tko je bio taj stari čovjek, način kako je došao u posjed nečeg što bi moglo biti silno povjerljiv materijal te zašto jeodabrao onaj auto na onome mjestu da ga preda. Je li poznavao Celiu Stone? Je li znao da je vozila auto veleposlanstva? Ako je, zaštonašeg? Usput, ima li koga u veleposlanstvu tko zna crtati?" "Crtati?" zapita Fields.

"Da, crtati. Portret, na primjer.“"Mislim da jedna od žena ima likovno obrazovanje", odgovori Fields. Radila je kao ilustrator dječjih knjiga u Londonu.“"Ispitaj to. Ako zna crtati, povezi je s Celiom Stone. U međuvremenu, idem na kratak razgovor s njom. Još dvije stvari.Onaj tip bi se mogao opet pojaviti, pokušati stupiti s nama u vezu. Ako se pojavi, nastojte ga uvući unutra na šalicu čaja. Drugo, mogao bi

stupiti u vezu s nekim drugim veleposlanstvom, pa i upasti u oči miliciji i biti uhićen. Gracie, imaš li nekoga u moskovskoj miliciji."Inspektora Novikova. Odjel za ubojstva u sjedištu milicije u Petrovki. Povremeno od koristi." "Popričaj s njim. Ali ništa o dokumentu

ubačenom u naš auto. Samo reci da jedan stari čudak presreće naše ljudi na ulici i traži sastanak s veleposlanikom. Pokaži mu crtež, akodobijemo crtež, ali nemoj mu ga dati. Kad je vaš prvi susret?“

"Ništa unaprijed dogovoreno", reče Fields. "Samo ga pozovem iz javne govornice.“"OK, vidi može li nam koristiti. Za to vrijeme, ja ću skoknuti na nekoliko dana u London. Gracie, ti hvataš kormilo.“Celia Stone je pozvana na sastanak s Macdonaldom ne u njegov ured već u sobu za sastanke "A". Ona nije znala da je ta soba osigurana

protiv prisluškivanja.Macdonald je razgovao sa Celiom Stone puni sat. Bilježio je svaku pojedinost, a ona je prihvatila njegovu priču da je starac dosađivao i

drugim ljudima iz veleposlanstva sa zahtjevom da se sastane s veleposlanikom. Bi li ona pomogla da se napravi robot portret starog čudaka:dakako da bi, pomoći će u svemu što može.

Pauzu za ručak provela je sa ženom jednog službenika veleposlanstva koja je, uz njezinu pomoć te pomoću olovke i ugljena skiciralačudaka. Srebrnom bojom istaknuta su tri njegova čelična zuba. Kad je portret bio gotovo, Celia je kimnula i rekla: "To je on.“

Nakon ručka Jock Macdonald se u pratnji narednika Meadowsa odvezao u zračnu luku Šermetjevo. Nije očekivao da će ga vlasnicidokumenta presresti, ali je za svaki slučaj svoju diplomatsku torbu vezao lancem za zglavak lijeve ruke, a lanac prekrio laganih ljetnim kišnimogrtačem.

Kad se jaguar veleposlanstva iskotrljao niz glavna ulazna vrata, zamijetio je samo jednu crnu čajku parkiranu dolje na keju Sofiskaja, noona nije krenula za jaguarom pa više nije mislio na nju. Zapravo, čajka je čekala da iz veleposlanstva izađe mali crveni rover.

WASHINGTON, TRAVANJ 1985.Da se arhanđeo Gabrijel objavi u Washingtonu i pita prvog KGBovca u tamošnjem sovjetskom veleposlanstvu kojeg bi od svih časnika

CIAe volio vidjeti preobraćenog u izdajnika pa da radi za Sovjete, pukovnik Stanislav Androsov ne bi dugo otezao s odgovorom.Odgovorio bi odmah: "Želio bih šefa protuobavještajne skupine pri sovjetskom odjelu Opsa." Želje se ponekad ispunjavaju i u svijetu krute

stvarnosti obavještajnih službi.Aldrich Hazen Almis je postavljen za šefa sovjetske protuobavještajne skupine SE odjela u srpnju 1983. Kao takav, imao je puni pristup

svih pododjelima: odjel SSSR koji je vodio sve sovjetske obavještajce koji su radili za SAD, a nalazili su unutar SSSRa, te Vanjski odjel koji jevodio operativce smještene izvan SSSRa.

16. travnja 1985., upavši u novčane poteškoće, Ames je ušetao u sovjetsko veleposlanstvo u vašintonskoj 16. ulici, zapitao za sastanak spukovnikom Androsovom te se ponudio biti sovjetskim obavještajcem. Za 50.000 dolara.

Dva dana kasnije dobio je traženi novac. Bio je to tek početak. Izdajnik koji je počinio najveću štetu u povijesti američke obavještajneslužbe tek je počeo djelovati.

¦¦¦¦¦¦•¦¦ Leonid Zajcev, Zec, je umirao i ne znajući to. Trpio je jaku bol. Bio je samo toga svjestan. Pukovnik Grišin je vjerovao u bol. Vjerovaoje u bol kao sredstvo uvjeravanja i kao primjer za one koji to gledaju. Istodobno, bol je bila i kazna. Zajcev je zgriješio i pukovnikove namjere su

bile da grešnik mora potpuno shvatiti značenje boli, prije negoli umre.Ispitivanje je potrajalo čitav dan i nije bilo potrebe za uporabom nasilja, jer je Zajcev odgovarao na sve što se tražilo od njega. Pukovnik je

najveći dio vremena bio nasamo s njim, jer nije želio da stražari saznaju kakav je dokument ukraden.Pukovnik ga je, čak ljubazno, pitao da ispriča sve od početka, i on je ispričao. Zahtijevao je od njega da ispriča priču još & jednom pa

opet iznova, sve dok pukovnik nije bio siguran da neka pojedinost nije bila ispuštena. A zapravo, i nije se imalo baš mnogo što reći.Pukovnikovo lice izražavalo je nevjericu samo jednom, onda kad je Zajcev objasnio zašto je to učinio."Pivo? Englez ti je dao pivo?“Ako podneva, pukovnik je bio uvjeren da ima sve što mu je potrebno. Ima izgleda, nadao se, da je mlada Engleskinja, nakon susreta s

ovim strašilom od čovjeka jednostavno bacila taj dosje, ali nije mogao biti posve siguran. Zato je uputio četvoricu povjerljivih ljudi da čekajuispred veleposlanstva mali crveni auto, da ga prate i ustanove gdje ona živi.

Malo poslije tri izdao je još posljednje naredbe stražarima kako da dokrajče u mukama Zajceva te izašao. Upravo kad je napuštao zgradu,jedan A300 Airbus s oznakama British Ainvaisa na repnoj peraji zaokrenuo je iznad sjeverne Moskve i uputio se u pravcu zapada. Pukovnikga nije ni zamijetio.

WASHINGTON, LIPANJ 1985.Točno dva mjeseca od dana kad je dobio prvu isplatu od 50.000 dolara, Aldrich Ames je u jedno jedino poslije podne razorio gotovo čitav

SE odjel direktorata CIAe.Malo prije ručka, nakon što je poharao strogo povjerljiv dosje 301, potrpao je na svome stolu u dvije obične plastične vrećice tri i pol

kilograma tajnih dokumenata i fakseva. S tim zlatnim tovarom je jednostavno prošetao kroz labirintne hodnike do lifta, spustio se do prizemlja iotvorio vrata pomoću svoje ID iskaznice. Nitko od stražara ga nije ni upitao što to nosi u vrećicama. Ušavši na parkingu u svoj automobil,krenuo je na dvadesetminutnu vožnju do Georgetowna, elegantnog predgrađa Washingtona poznatog po europskim restoranima.

Došao je do Chadwick bara i restorana gdje se sastao s vezom poslanom iz sovjetskog veleposlanstva, jer je pukovnik Androsov znao dabi njega vjeroratno pratili FBI agenti. Stoga je na sastanke slao 'običnog' sovjetskog diplomata koji se zvao čuvakin.

Ames je Rusu uručio to što je imao. Nikad nije raspravljao o cijeni. A ni Rusi se nisu cjenkali. Znali su da imaju zlatni rudnik.Vrećice su iz Chadwicka stigle u veleposlanstvo, a odatle odletjele u Jazenovo, stožer Prve glavne uprave KGBa. Njegovi analitičari nisu

vjerovali svojim očima.Uspjeh je Androsova učinio zvijezdom. Pročelnik Prve glavne uprave general Vladimir Krjučkov osnovao je odmah posebnu skupinu čiji

članovi su oslobođeni svih drugih zadaća i zaduženi samo za rad s proizvodima iz Amesovih vrećica. Ames je dobio sovjetsko kodno imeKolokol, što znači "zvono".

Jedan CIAin dužnosnik kasnije je izračunao da je propalo četrdesepet antiKGB operacija, gotovo čitav CIAin rad u ljetu 1985. Nakonproljeća 1986. izgubljena je veza sa svim vrhunskim agentima koji su radili za CIAu, a čija imena su se nalazila u dosjeu 301. Bilo ih četrnaest.Jedan od njih bio je zapravo dugo vremena agent Britanaca. Amerikanci nisu znali njegovo pravo ime, no kako je London proslijeđivao CIAinjegov rad, Amerikanci su znali mnogo o njemu i još su mnogo toga mogli naknadno zaključiti. On je bio pukovnik KGBa zavrbovan od straneBritanaca još početkom sedamdesetih u Danskoj. Amesova izdaja ga je srećom zatekla na radnom mjestu rezidenta u sovjetskomveleposlanstvu u Londonu odakle su ga uspjeli izvući. Nikad se nije ni vratio u Moskvu. Bio je to pukovnik Oleg Gordijevski.

Jedan od četrnaestorice bio je vrlo lukav ili srećković. Sergej Bokan bio je dužnosnik u sovjetskoj vojnoj obavještajnoj službi, s radnimmjestom u Ateni. Dobio je hitan poziv da odleti u Moskvu zbog nekih obiteljskih problema u vezi sa sinom. Dogodilo se da je saznao da mu jesa sinom sve u redu. Nakon što je namjerno zakasnio na rezervirani let za Moskvu, uspio je stupiti u vezu s CIAinim ljudima u Ateni odakle je uhitnji prebačen u SAD.

Ostalih dvanaest je uhićeno. Dvojica su preživjela godine prisilnog rada u logoru i sada žive u Americi. Desetoro njih je mučeno i strijeljano.Jock Macdonald je stigao na Heathrow kasno poslijepodne i prvo što je učinio bilo je da nazove glavni stožer tajne obavještajne službe —

SIS. Premda je bio umoran od neprospavane noći odmah se službenim kolima prebacioMUstožer, s torbom za, ¦t~. t spise još uvijek lancemvezanom za svoju ruku. Prije odlaska na počinak želio je dokument vidjeti u sefu unutar grade SISa na Vauxhall Crossu. Njegovi kolegepozdraviše ga toplom dobrodošlicom pomiješanom s nešto znatiželje.

"Piće?" upita Jeffrev Marchbanks pokazujući rukom prema drvom obloženom dijelu zida za kojeg su obojica znali da skriva maleni koktelbar.

"Dobra zamisao. Bio je to dug i naporan dan.“"Znao sam da dolaziš, dakako, no ne i zašto. Reci mi." Macdonald ispriča čitavu priču od početka do kraja."Bit će da je to neslana šala", reče na kraju Marchbanks."Gledana sama za sebe, da", složi se Macdonald. "Ali šala u koju je uloženo mnogo truda. Najgrublja prokleta šala za koju sam čuo. Ali tko

ju je je zamijesio?“"Recimo, Komarovi politički neprijatelji. No dobro, treba to ipak pročitati. Ti jesi, pretpostavljam." "čitavu noć. Kao politički manifest, vrlo

je... nedopadljivo.“"Na ruskom je, zar ne?" "Da.“"Hmmm. Moj ruski nije dovoljno jak za to. Trebat će mi prijevod.“"Želio bih to osobno prevesti", reče Macdonald. "Za slučaj da ipak nije šala. Shvatit ćeš zašto kad pročitaš.“"U redu, Jock. Tvoja igra. Što ti treba?“"Kupka, brijanje, večera i san. Zatim dolazak ovamo u ponoć i rad do početka tvog radnog vremena. Tada se opet vidimo.“Marchbanks kimne."U redu. Imaš ured. Obavijestit ću osiguranje.“Kad se Jeffrev Marchbanks vratio u svoj ured malo prije deset sljedećega jutra, našao je Jocka Macdonalda izduženog na sofi. Crni dosje

bio je na stolu zajedno sa svežnjem bijelog papira pokraj njega.

"Tu je," reče Macdonald ne ustajući. "Na jeziku Shakespearea. Usput, da ne zaboravim, disketa je još uvijek u računalu i trebalo bi jeizvaditi i pohraniti na sigurno".

Marchbanks kimne i poruči kavu, očisti svoje naočale i počne čitati. Pristala dugonoga plavuša donese im kavu, nasmiješi se i ode.Marchbanks prekine ubrzo s čitanjem. "Dakako, taj čovjek je lud.“"Ako je autor Komarov, da. Ili vrlo zao. Ili jedno i drugo. U svakom slučaju, potencijalna opasnost. čitaj dalje.“Kad je završio, Marchbanks protegne noge i duboko uzdahne. "To mora biti neslana šala. Nitko tko tako misli ne bi to stavio na papir.“"Osim ako nije vrlo povjerljivo i napisano samo za uzak krug njegovih drugova u fanatizmu,“pripomene Macdonald. "Dakle ukradeno?“"Moguće. Krivotvoreno, možda. No tko je bio onaj skitnica i kako je on to nabavio. To ne znamo." Marchbanks je razmišljao. Ukoliko je Crni

manifest bio krivotvorina ili šala bit će za njegovu službu velika šteta ako ga uzmu za ozbiljno. Ukoliko je pak istinit, bit će neuporedivo većašteta ako ga ne uzmu za ozbiljno. "Mislim," izgovori on polako, "mislim da ću to proslijediti upravitelju, možda čak i šefu.“

Upravitelj za istočnu hemisferu, David Brownlow ih je primio u podne, a šef SISa sir Henry čoombs je svu trojicu pozvao na radni ručak nanajviši kat zgrade s pogledom na Temzu u jedan i petnaest.

Nakon što je pročitao tekst, a čitao je vraški brzo, obratio se prvo Macdonaldu* "Znam da ti je to dosadno, Jock, no ispričaj sve jošjednom.“

Pažljivo je saslušao, postavio dva kratka pitanja, zatim kimnuo. "Tvoje mišljenje, Jeffrev?" Nakon pročelnika odjela za Rusiju, zapitao je istoBrownolowa, upravitelja za Istok. Obojica izjaviše isto. Je li dokument istinit? Moramo saznati.

"Ono što me muči," reče Brownolow, "je jednostavno sljedeće: ako je to uistinu Komarova politička agenda, zašto ju je stavio na papir?Svima nam je poznato da i najpovjerljiviji dokumenti mogu biti ukradeni.“

Macdonald slegne ramenima. "Zašto netko uopće stavlja na papir svoje najintimnije misli i planove? Zašto ljudi ispovijedaju najdublje tajneu svojim osobnim dnevnicima? Zašto velike tvrtke ili službe poput naše čuvaju superosjetljive materijale. Možda je taj dosje bio zamišljen kaopro memoria dokument za najuži krug suradnika ili tek kao pisana terapija za autora. Ili je pak samo krivotvorina napravljena da šteti tomečovjeku. Ne znam.“

"Ah, tu smo dakle," reče sir Henry. "Ne znamo. No, pročitavši to, mislim da se svi slažemo da moramo saznati. Mnogo je pitanja. Je li tozaista tekst Igora Komarova? Za koga je napisan? Je li ova zastrašujuća bujica ludila nešto što on doista namjerava sprovesti ako, odnosnokada, dođe na vlast? Ako je tako, kako je dokument ukraden, tko ga je ukrao i zašto ga je bacio nama? Ili je to sve jedna hrpa laži?“

Srknuo je kavu i pogledao u dokument, ruski original i Macdonaldov prijevod, s dubokim gađenjem."Oprosti Jock, ali moramo znati odgovore na ta pitanja. Prije toga ne možemo ići dalje s tim. Bar ne još sada. Gospoda u Foreign Officeu i

vladi živome će mi oderati kožu ukoliko se ustanovi da je to tek nečija podvala. Supertajni dosje kojeg neki skitnica ubacuje u automobilmladog dužnosnika našeg veleposlanstva. Baš.mi je to trebalo. Natrag u Moskvu, Jock.“

"Letim Već danas poslije podne, šefe.“"Glupost, Jock. Imaš dvije bijedne noći iza sebe. Idi na neku predstavu, provedi osam sati u krevetu. Uhvati sutra prvi redovni let za zemlju

Kozaka." Pogledao je na uru. "A sad gospodo, ako biste me ispričali...“Njih trojica izađoše. No Macdonald nije te večeri otišao u kazalište niti je proveo osam sati u krevetu. U Marchbanksovom uredu čekala ih

je poruka, upravo donesena iz dešifratorske sobe. Stan Celie Stone je provaljen i pretražen. Ona su vratila kući nakon večere i zatekla ondjedvojicu maskiranih ljudi. Dobila je udarac u glavu nogom od stolice, u bolnici je, ali izvan životne opasnosti.

U tišini, Marchbanks doda papir Macdonaldu koji ga također pročita. "Oh, sranje," reče.WASHINGTON, SRPANJ 1985.Kad je došao, prvi nagovještaj je, kao što to obično biva u svijetu špijunaže, bio posve neizravan, iz treće ruke, a možda i posvemašnji

gubitak vremena.Neki američki dužnosnik iz UNICEFovog programa pomoći omrznutoj marksističkolenjinističkoj Republici Južni Jemen boravio je u New

Yorku koristeći svoj dopust i večerao je sa svojim nekadašnjim školskim drugom, sada zaposlenim u FBI.Opisujući golemi program vojne jDomoći što je Moskva nudi Južnome Jemenu, UNov dužnosnik spomenuo je razgovor s nekim bojnikom

ruske vojske vođen jedne večeri za barom Rock hotela u Adenu.Poput većine tamošnjih Rusa, čovjek nije znao ni riječi arapski, a s Jemencima, građanima negdašnje britanske kolonije, sporazumijevao

se na engleskome. Amerikanac, svjestan nepopularnosti SAD u Južnom Jemenu, imao je običaj govoriti ljudima da je Švicarac. Isto je torekao i onome Rusu.

Rus, sve dublje zagledan u čašicu kako je duže boravio u baru i izvan pogleda svojih zemljaka, krenuo je u oštro olajavanje rukovodstvasvoje zemlje. Optuživao ih je za masovnu korupciju, silno trošenje sredstava i nebrigu za svoje ljude u njihovim naporima da pomognu Trećemsvijetu.

Sve bi ostalo na tom razgovoru u njujorškome restoranu da čovjek iz FBI nije slučaj spomenuo jednom svom prijatelji u ureda CIAe u NewYorku.

čovjek CIAe je, nakon dogovora sa svojim šefom, pozvao onog dužnosnika UNa na drugu večeru, a tijekom nje nije škrtario na količinamavina. Da bi navukao čovjeka na temu, cijaš je kukao kako Rusi lukavo napreduju velikim koracima cementirajući prijateljstvd sa zemljamaTrećega svijeta, naročito na Srednjem istoku.

Progutavši udicu, željan pokazati svoje veliko znanje o tome, UNICEFov namještenik se usprotivio da to nije baš tako, da on iz prve rukezna neke stvari.

Pri kraju večere čovjek iz CIAe je imao već opis velike skupine ruskih vojnih savjetnika, ljudi punih frustracija i beznađa, sitih svogaprisustva u Demokratskoj republici Jemen. Imao je i opis jednog časnika: visok, mišićav, orijentalna faca. I ime: Solomin.

U CIA stožeru u Langlevu brzo su donijeli odluku."Moglo bi biti ništa, a moglo bi biti i opasno," rekao je šef tri dana kasnije Jasonu Monku. "Ali mislim da bi trebao otići u Južni Jemen i

popričati s tim bojnikom Solominom.“Jock Macdonald je te večeri stigao u Moskvu prilično kasno pa je posjetio bolnicu tek sljedećega jutra, 20 srpnja. Pomoćni ti.

Cejia.5ton.e.bila je u povojima, slaba, ali mogla ie_. govoriti. Vratila se te večeri kući kao i obično, nije zamijetila da je itko prati. No nije bila ni izvježbana da to zamijeti.Nakon tri sata boravka u stanu, izašla je u grad na večeru s prijateljicom iz kanadskog veleposlanstva. Vratila se oko jedanaest i trideset.

Uljezi su vjerojatno bili čuli kako otključava vrata, jer je sve bilo mirno kad je ulazila. Zamijetila je da su vrata od dnevnog boravka otvorena i daje soba u mraku. To je bilo neobično, jer je bila ostavila upaljeno svjetlo, no pomislila je da je vjerojatno pregorjela žarulja.

Kad je došla hodnikom do dnevnog boravka, dvije sjene su se pojavile iz mraka. Jedna je nečim zamahnula i to ju je udarilo sa strane poglavi. Kad je pala, napola je čula, a napola osjetila kako dvojica ljudi skaču preko nje i odlaze prema ulaznim vratima. Izgubila je svijest. Kad jedošla k sebi - nije znala nakon koliko vremena — dopuzala je do telefona i pozvala jednog susjeda. Zatim je opet izgubila svijest i probudila seu bolnici. To je sve što je znala reći.

Macdonald se uputio u njezin stan. Tamo su još bili ruski istražitelji koji su ljubazno odgovarali na sva pitanja britanskog diplomate. Dvamilicajca na brklji dvorišnog parkinga nisu primijetila te noći nikakav ruski auto, znači da su uljezi došli pješice. No milicajci nisu vidjeli nipješake. Vrata stana nisu razvaljena, što znači da su na djelu bili vrlo vješti profesionalni provalnici, vjerojatno su, prema mišljenju ruskihistražitelja, tražili čvrstu zapadnu valutu u ovim teškim vremenima. Njima je jako žao zbog događaja. Macdonald se složio. Dakako, Crnimanifest nije spomenuo.

U sebi, mislio je da su uljezi mogli biti članovi Crne garde ili su pak posao za njih obavili plaćenici iz moskovskog podzemlja. Pretres jeobavljen temeljito i profesionalno, no ništa nije ukradeno, čak ni neki nakit iz kupaonice. Macdonald se bojao najgoreg.

Vrativši se u veleposlanstvo, Macdonaldu je pala na um jedna zamisao pa je nazvao nadležnu policijsku postaju i zamolio ih da kažuistražitelju zaduženom za tu provalu da ga posjeti kad može. Glavni inspektor černov je bio u njegovom uredu u tri sata poslije podne.

"Možda bih vam mogao pomoći," reče Macdonald.Inspektor podigne obrve. "Bio bih vam silno zahvalan," reče."Mlada dama, gospođica Stone, osjeća se bolje, toliko bolje da je mogla dati prilično dobar opis jednog od napadača. Vidjela ga na

svjetlu predsoblja trenutak prije nego je dobila, udarac,"^ "Ali njezina prva izjava je bila da nije vidjela ništa," napomene černov."Pamćenje se ponekad vraća u takvim slučajevima. Vi ste s njom razgovarali jučer poslije podne, ja danas ujutro. Uz pomoć opisa što nam

ga je dala gospođica Stone te jedne od naših službenica s darom za crtanje uspjeli smo napraviti robotportret napadača.“Pružio mu je preko stola portret u ugljenu i olovci staroga skitnice. Inspektor ovo lice se razvedri. "Ovo će biti od velike koristi," reče on.

"Potrudit ću se da ga pronađemo." On ustane. Ustane i Macdonald."Bit će mi drago ako bude od koristi," reče. Oni se rukovaše i inspektor ode.Jeffrev Marchbanks je držao kako mora biti načina da pomogne kolegi u Moskvi kako bi utvrdio autentičnost Crnoga manifesta.Jedan od glavnih Macdonaldovih problema bijaše činjenica što nije bilo načini doći do Igora Komarova. Marchbanks je smatrao kako bi

osobni razgovor, dubinski intervju s vođom Saveza domoljubnih snaga mogao dati dosta jasan odgovor na pitanje skriva li čovjek, koji i samza sebe priznaje da je konzervativac, desničar i nacionalist, iza te krinke zapravo pobješnjela nacista. Pomislio je kako ima pravu osobu kojabi mogla obaviti intervju. Prošle je zime bio u lovu na tetrijebe. Među sudionicima se našao i novoimenovani glavni urednik vodećegabritanskoga konzervativnoga dnevnika. Marchbanks 21. srpnja nazove urednika, podsjeti ga na zajednički lov na tetrijebe te dogovori objed zasutradan u Klubu sv. Jamesa.

MOSKVA, SRPANJ 1985.Bijeg Gordijevskoga izazvao je pravu ctluju u Moskvi. Zbilo se to posljednjega dana u mjesecu, na trećem katu KGBova sjedišta na Trgu

Deržinskoga, u osobnom uredu predsjednika KGBa. Sumoran je to ured; nekad su u njemu stolovali najgori monstrumi što ih je čovječanstvovidjelo. U njemu su sjedili Jagoda i Ježpv. .Oni.,SU.revno, ispunjavali .StaljinoviJ naredbu.da se rusko...

f govoriti. Vratila se te večeri kući kao i obično, nije zamijetila da je itko prati. No nije bila ni izvježbana da to zamijeti.Nakon tri sata boravka u stanu, izašla je u grad na večeru s prijateljicom iz kanadskog veleposlanstva. Vratila se oko jedanaest i trideset.

Uljezi su vjerojatno bili čuli kako otključava vrata, jer je sve bilo mirno kad je ulazila. Zamijetila je da su vrata od dnevnog boravka otvorena i daje soba u mraku. To je bilo neobično, jer je bila ostavila upaljeno svjetlo, no pomislila je da je vjerojatno pregorjela žarulja.

Kad je došla hodnikom do dnevnog boravka, dvije sjene su se pojavile iz mraka. Jedna je nečim zamahnula i to ju je udarilo sa strane poglavi. Kad je pala, napola je čula, a napola osjetila kako dvojica ljudi skaču preko nje i odlaze prema ulaznim vratima. Izgubila je svijest. Kad jedošla k sebi - nije znala nakon koliko vremena — dopuzala je do telefona i pozvala jednog susjeda. Zatim je opet izgubila svijest i probudila seu bolnici. To je sve što je znala reći.

Macdonald se uputio u njezin stan. Tamo su još bili ruski istražitelji koji su ljubazno odgovarali na sva pitanja britanskog diplomate. Dvamilicajca na brklji dvorišnog parkinga nisu primijetila te noći nikakav ruski auto, znači da su uljezi došli pješice. No milicajci nisu vidjeli nipješake. Vrata stana nisu razvaljena, što znači da su na djelu bili vrlo vješti profesionalni provalnici, vjerojatno su, prema mišljenju ruskihistražitelja, tražili čvrstu zapadnu valutu u ovim teškim vremenima. Njima je jako žao zbog događaja. Macdonald se složio. Dakako, Crnimanifest nije spomenuo.

U sebi, mislio je da su uljezi mogli biti članovi Crne garde ili su pak posao za njih obavili plaćenici iz moskovskog podzemlja. Pretres jeobavljen temeljito i profesionalno, no ništa nije ukradeno, čak ni neki nakit iz kupaonice. Macdonald se bojao najgoreg.

Vrativši se u veleposlanstvo, Macdonaldu je pala na um jedna zamisao pa je nazvao nadležnu policijsku postaju i zamolio ih da kažuistražitelju zaduženom za tu provalu da ga posjeti kad može. Glavni inspektor černov je bio u njegovom uredu u tri sata poslije podne.

"Možda bih vam mogao pomoći," reče Macdonald.Inspektor podigne obrve. "Bio bih vam silno zahvalan," reče."Mlada dama, gospođica Stone, osjeća se bolje, toliko bolje da je mogla dati prilično dobar opis jednog od napadača. Vidjela ga na

svjetlu predsobljajrenutak prije nego je dobila udarac.“"Ali njezina prva izjava je bila da nije vidjela ništa," napomene černov.

"Pamćenje se ponekad vraća u takvim slučajevima. Vi ste s njom razgovarali jučer poslije podne, ja danas ujutro. Uz pomoć opisa što namga je dala gospođica Stone te jedne od naših službenica s darom za crtanje uspjeli smo napraviti robotportret napadača.“

Pružio mu je preko stola portret u ugljenu i olovci staroga skitnice. Inspektorovo lice se razvedri. "Ovo će biti od velike koristi," reče on."Potrudit ću se da ga pronađemo." On ustane. Ustane i Macdonald.

"Bit će mi drago ako bude od koristi," reče. Oni se rukovaše i inspektor ode.Jeffrev Marchbanks je držao kako mora biti načina da pomogne kolegi u Moskvi kako bi utvrdio autentičnost Crnoga manifesta.Jedan od glavnih Macdonaldovih problema bijaše činjenica što nije bilo načina* doći do Igora Komarova. Marchbanks je smatrao kako bi

osobni razgovor, dubinski intervju s vođom Saveza domoljubnih snaga mogao dati dosta jasan odgovor na pitanje skriva li čovjek, koji i samza sebe priznaje da je konzervativac, desničar i nacionalist, iza te krinke zapravo pobješnjela nacista. Pomislio je kako ima pravu osobu kojabi mogla obaviti intervju. Prošle je zime bio u lovu na tetrijebe. Među sudionicima se našao i novoimenovani glavni urednik vodećegabritanskoga konzervativnoga dnevnika. Marchbanks 21. srpnja nazove urednika, podsjeti ga na zajednički lov na tetrijebe te dogovori objed zasutradan u Klubu sv. Jamesa.

MOSKVA, SRPANJ 1985.Bijeg Gordijevskoga izazvao je pravu oluju u Moskvi. Zbilo se to posljednjega dana u mjesecu, na trećem katu KGBova sjedišta na Trgu

Deržinskoga, u osobnom uredu predsjednika KGBa. Sumoran je to ured; nekad su u njemu stolovali najgori monstrumi što ih je čovječanstvovidjelo. U njemu su sjedili Jagoda i Je|oy. Qni su revno ispunjavali Staljinovu naredbu. 4a,se rusko*.

tlo natopi krvlju milijuna ljudi. Naslijedio ih je psihopat, pedofil Berija, pa Sjerov, Semičasni i napokon tek nedavno umrli Jurij Andropov, kojije na tom položaju ostao dulje od ikoga: petnaest godina - od 1963. do 1978.

Za stolom oblika slova T potpisivale su se zapovijedi zbog kojih su ljudi vrištali na mukama, umirali od pothladenosti u sibirskoj tundri iliklečeći na kamenu zatvorskoga dvorišta, s metkom u zatiljku.

General Viktor čebrikov nije ni izdaleka imao više onu moć kojom su raspolagali njegovi prethodnici. Stvari su se promijenile, pa sadsvaku zapovijed za likvidaciju morS'odobriti sam Predsjednik. No za izdajice se takve stvari još odobravaju. Današnji će sastanak osigurati daih bude još.

Sav skutren u obrambenom stavu, ispred predsjednika KGBa se našao pročelnik Prve glavne uprave, general Vladimir Krjučkov. Njegovisu ljudi tako glupo zabrljali. Napadao ga je pročelnik Druge glavne uprave: niski, snažni, bikovski zadrigli general Vitalij Bojarov; rigao je vatru.

"Sve je to veliko razjebajstvol" grmio je on. Medu sovjetskim časnicima, čak i generalima, uporaba prostačkoga rječnika posve je u redu.To je dokaz vojničke čvrstoće i radničkoga podrijetla.

"Neće se ponoviti," neuvjerljivo se branio Krjučkov."Da se nešto razumijemo," presiječe predsjednik KGBa, "na teritoriju SSSRa izdajice će uhićivati i ispitivati Druga glavna uprava. Od toga

pravila nema odstupanja. Ako se otkrije još izdajica, tako ćemo postupiti. Jasno?“"Bit će ih još. Još trinaest," promrmlja Krjučkov sebi u bradu. Tajac potraja nekoliko sekundi."Htjeli ste nešto reći, Vladimire Aleksandroviču?" tiho ga upita predsjednik.Tada im je Krjučkov otkrio što se zbilo kod Chadvvicka u Washingtonu mjesec i pol prije toga. Bojarov otegnuto zviznu."I što ste poduzeli?" pitao je čebrikov."Osnovao sam posebnu radnu skupinu za taj proizvod. Jednog po jednog, oni izdvajaju identitete četrnaest — zapravo, trinaest - naših

državljana koji rade za CIAu. Za utvrđivanje identiteta nekih od njih trebat će nešto dulje vrijeme.“General čebrikov je odlučio: skupina Kolokol ("Zvono") u Jazenjevu analizirat će proizvod. To i jestj>osao obavještajne slu.žbe za inozemstvo. No čim se otkrije tko je izdajica, o tome će se izvijestiti zajedničku skupinu Krisolov ("Lovac na štakore"), koja će ga

uhititi i ispitivati. Druga glavna uprava obavit će uhićenje i zatvaranje. Ljudi iz Prve uprave morat će biti nazočni ispitivanjima kako bi se znalošto treba pitati i kakvi odgovori trebaju.

U svemu ostalom o držanju zatvorenika odlučivat će Druga uprava. Budu li uhićenici odbijali odgovarati na pitanja ili priznati, Druga će seuprava za to pobrinuti na svoj uobičajeni način. Nije prošao ni jedan tjedan a general čebrikov se, pun dobrih vijesti o uspjesima svoje službe,uputio Mihailu Gorbačovu. Njegova ga je reakcija iznenadila. Umjesto da mu bude drago što je doznao za jedan od najvećih uspjeha udugodesetljetnoj špijunskoj borbi protiv Amerikanaca — novi se predsjednik (došao je na položaj prošlog ožujka) užasnuo zbog dubine i visineameričkoga prodora u sovjetsko društvo, a posebno u dvije obavještajne službe: KGB i vojnu službu GRU. Unatoč KGBovim zahtjevima zaoprezom i postupnošću, on je zapovjedio da se svi što ih je odao Aldrich Ames uhite odmah, odnosno što je prije moguće.

U Jazenjevu je'iskusni stari general na čelu skupine Kolokol, bivši še f Uprave z a ilegalne špijune Jurij Drozdov, na temelju togapretpostavio kako će Aldrich Ames uskoro biti gotov. Uz takav Blitzkrieg uhićenja njihovih suradnika, ljudi će u Langlevu ispravno zaključitikako imaju krticu; tražit će i naći će ga. Na njegovo zaprepaštenje, ništa se nije dogodilo.

U međuvremenu je general Bojarov pripremao lovce na štakore — momčad koja će ispitivati izdajice kad budu prepoznati i uhićeni. Nemože bilo tko voditi takvu momčad. Pred njim ležaše dosje: pukovnik, samo četrdesetogodišnjak, ali iskusan; istražitelj bez neuspjeha. Okrenunekoliko stranica.

Rođen 1945. u Molotovu — prije Permu i sada opet Permu, jer je Staljinov pobočnik Molotov 1957. pao u nemilost. Sin odlikovana ratnika,koji je preživio rat i dobio sina.

Mali Tolja rastao je u sivom sjevernom gradu pod utjecajem snažne službene indoktrinacije. Bilješke otkrivaju kako je njegov otac —komunistički fanatik — mrzio Hruščova jer je kritizirao njegova heroja Staljina. Dječak je naslijedio očeva uvjerenja.

S osamnaest godina — 1963. — unovačen je u tzv. unutarnju vojsku MUPa. Zadaća je uli postrojba čuvanje zatvora, kon.*J <*. ipi centracijskih i radnih logora te borba protiv demonstracija i pobuna. Mladi se milicionar dao na posao, osjećajući se kao riba u

vodi.U tim je postrojbama prevladavao duh represije i nadzora nad masom. Momak se tako odlikovao te su ga nagradili rijetkom nagradom:

upisom na lenjingradski Vojni institut za strane jezike. Pod tim se nazivom skriva obavještajna akademija KGBa. U toj je službi zovu Kormuška("Mahuna"), jer iz nje stalno izlaze novi perspektivni kadrovi. Ljudi koji završe Kormušku poznati su po nemilosrdnosti, predanosti poslu i

odanosti Partiji i državi. Mladić je i tamo zablistao te je i za to bio nagrađen.Ovoga puta se nagrada sastojala u mjestu u ogranku Druge glavne uprave za Moskovsku oblast (grad i županiju). Na tom je poslu proveo

četiri godine, došavši na glas kao oštrouman referent i analitičar, temeljit istražitelj i tvrd ispitivač. Štoviše, tako se specijalizirao u ispitivanjeda je o toj temi napisao visoko cijenjen rad, koji mu je donio premještaj u glavni stožer Druge glavne uprave.

Odonda nije odlazio iz Moskve. Radio je u stožeru uglavnom po liniji Amerikanaca, koje je mrzio; vodio je motrenje njihova veleposlanstva ipraćenje diplomatskog osoblja. Na godinu dana su ga premjestili u istražiteljski odjel, odakle se opet vratio u Drugu glavnu upravu. Nadređenii instruktori dali su si truda zapisati u zabilješke njegovu strasnu mržnju na Angloamerikance, Židove, špijune i izdajice, a također ineprotumačenu, ali prihvatljivu količinu sadizma u njegovim ispitivačkim postupcima.

General Bojarov zaklopi dosje sa smiješkom. Našao je čovjeka! Kad su potrebni brzi rezultati, bez kilavljenja, onda je pukovnik AnatolijGrišin pravi čovjek za to.

Na polovici Ulice sv. Jamesa stoji neupadljiva zgrada s pročeljem od granita, s modrim ulaznim vratima i dvijetri lončanice uz njih. Navratima nema imena. Oni koji znaju što i gdje je to, naći će je bez poteškoća. Tko pak ne zna, ionako nije pozvan ući, pa će jednostavnoprodužiti dalje. Brookov klub se ne oglašava.

Ipak je to omiljeno mjesto za piće državnih službenika iz nedalekoga Whitehalla, sjedišta britanske Vlade. Jeffrev Marchbanks se 22.srpnja tamo našao na objedu s urednikom Daily Telegrapha. Brianu Worthingu bijaše četrdeset osam godina i imao je već preko dvadesetgodina novinarskog iskustva kad mu je prije dvije godine kanadski poduzetnik Conrad Black ponudi prijeći iz 77mesa i popuniti uredničkomjesto u njegovu sadašnjem listu. "VVorthing je bio ratni izvjestitelj i dopisnik iz inozemstva. U mladosti je izvješćivao iz Falklandskoga rata; tomu je bio prvi pravi rat. Poslije je izvješćivao o Zaljevskom ratu 1990/91.

Marchbanks je uzeo malen stol u kutu, dovoljno udaljen od ostalih kako ih nitko ne bi mogao čuti. I inače tamo nitko ne bi ni sanjao učinititakvo što: dečko kod Brooka ne sluša što govore drugi dečki za drugim stolovima. No ipak, teško se odviknuti od stare navike.

"Mislim da sam vam u Spurnalu spomenuo da radim u Foreign Officeu," reče Marchbanks, nagnut nad kuhane škampe."Jeste, sjećam se," potvrdi Worthing. Bio se dvoumio bi li prihvatio ovaj poziv na objed. Danas će — kao uvijek — raditi od deset do

dobrano poslije mraka. Dva sata za ručak... (tri, ako se računa put od Canarv Wharfa do West Enda i natrag) — nadajmo se da će vrijediti."Ja zapravo radim u drugoj zgradi — niže niz rijeku od Ulice kralja Charlesa, na drugoj obali." "Ah!'\ izusti sanjg noymaj.JLna, on gdje je

VaipdialLCross, , premda tamo nikad nije bio. Možda će izaći nešto zanimljivo iz ovog objeda. "Bavim se Rusijom.“"Ne zavidim vam," odvrati Worthing, uništavajući posljednjega škampa uz pomoć komada ražena kruha. Bijaše on krupan čovjek, dobra

teka. "Kola su krenula nizbrdo.“"Tako nekako. Poslije smrti predsjednika čerkasova, čini se da su predsjednički izbori najvažnije što dolazi.“Dvojica muškaraca ušutješe dok im je mlada konobarica servirala janjeće odreske s povrćem i bocu kućnog silvanca. Marchbanks je

točio."Izgleda da se pobjednik unaprijed zna," reče urednik."Tako smo i mi mislili. Potpora komunistima je splasnula, a reformatori nisu nikad slabije stajali. Kao da ništa ne može zaustaviti Igora

Komarova na putu do predsjedničkog položaja.“"Je li to tako loše?" upita Worthing. "Posljednje što sam čuo od njega kao da je imalo nekakva smisla. Učvrstiti valutu, zaustaviti

otklizavanje u kaos, otežati mafiji život. Tako je govorio." Worthing se ponosio svojim otvorenim i lakonskim govorom."Točno: izvrsno zvuči. No on je ipak još zagonetka. Što on doista namjerava? Kako će to izvesti? Kaže, na primjer, kako su mu odurni

strani zajmovi — a opet: kako će bez njih? Štoviše, hoće li se pokušati riješiti postojećih dugova tako što će ih otplatiti bezvrijednim rubljama?“"Ne bi se usudio," odreza Worthing. Znao je da Telegraph ima stalnog dopisnika iz Moskve, no taj već poduže nije poslao ništa o

Komarovu."Neće?" usprotivi se Marchbanks. "Ne znamo. Neki su mu govori zbilja ekstremistični, ali u užem krugu govori umjerenije, uvjeravajući

posjetitelje kako nije baš takvo strašilo. Koje je od tih dvaju lica pravo?“"Mogao bih pitati našega čovjeka u Moskvi neka zatraži intervju.“"Bojim se da vam ga neće dati. Vjerojatno svi strani dopisnici u Moskvi svako malo traže od njega intervju. No on ih daje samo iznimno

rijetko. Navodno mrzi strani tisak. „"Gle, pita sa sirupom. Uzet ću to," obradova se Worthing.Sredovječni je Britanac rijetko kad manje zadovoljan nego kad mu ponude jelo kojim su ga hranili u vrtiću. No konobar donese obojici pitu

sa sirupom."Pa, kako ćemo onda doći do njega?" pitao je Worthing."Ima mladoga savjetnika za odnose s javnošću i čini se da sluša njegove savjete. Zove se Boris Kuznjecov. Vrlo je oštrouman, završio je

studije na jednom od najboljih američkih sveučilišta. Ako nam treba ključ — eto ga! Po svemu sudeći, on svakodnevno čita zapadni tisak.Osobito mu se sviđaju članci vašeg novinara Jeffersona.“

Mark Jefferson bijaše član uredništva Telegrapha, koji je na svojoj udarnoj stranici redovito objavljivao njegove priloge. Bavio seunutarnjom i vanjskom politikom; vješt polemičar, zadrt konzervativac. Worthing žvakaše svoju pitu.

"Dobra ideja," izusti napokon.Marchbanks je nastavljao, nastojeći navesti vodu na svoj mlin: "Vidite, stranih dopisnika u Moskvi ima k'o pljeve i ne vrijede puno. No

ugledni kolumnist, član uredništva važnih novina... koji će napisati portret budućega nacionalnog vođe, čovjeka budućnosti — e, to bi većmoglo.“

Worthing promisli. "Možda bismo trebali donijeti portrete sve trojice kandidata. Da sačuvamo ravnotežu.“"Dobra ideja," složi se naizgled Marchbanks, koji nije tako mislio. "Ali izgleda da je Komarov čovjek koji zanosi ljude, ovako ili onako.

Druga su dvojica samo brojke. Hoćemo li poći gore na kavu?“"Da, nije to loša zamisao," suglasi se Worthing dok su sjedili u gornjoj prostoriji, ispod portreta Diletanata. "Dirnut sam, razumije se, vašom

skrbi za našu nakladu, no što biste željeli da ga pitam?“Marchbanks se široko osmjehnu urednikovoj otvorenosti."Tako je. Da, ima nekoliko stvari što bismo ih voljeli saznati i prenijeti našim šefovima. Najbolje bi bilo da to ne bude objavljeno. Mogu i oni

pročitati Telegraph, pa to i čine. Što on doista kani? Što će biti s nacionalnim manjinama? U Rusiji imaju deset milijuna pripadnika manjina, aKomarov je očiti ruski šovinist. Kako zapravo namjerava provesti slavni preporod ruskoga narodal Drugim riječima: taj čovjek nosi krinku. Štose skriva iza krinke? Postoji li tajni plan i kakav je on?“

"Ako postoji — zašto bi ga on otkrio Jeffersonu?" naglas razmišljaše urednik. "Nikad se ne zna. čovjeka ponese.“."Kako se može doći do Kuzniecova?" .....,,.,.,.,.„u„w,^i.,:,.1.>,,,,*."Vaš čovjek u Moskvi ga vjerojatno poznaje. Po svoj će prilici rado primiti osobno pismo od Jeffersona.“"U redu," reče VVorthing dok su se spuštali stubama u glavnu dvoranu. "Već vidim pred sobom duplericu. Nije loše. Naravno, ako čovjek

ima nešto reći. Javit ću našem moskovskom dopisništvu.“"Prođe li sve kako treba, rado bih poslije malo porazgovarao s Jeffersonom." "Ispitali biste ga? Uh! Znate, on je prilično napuhan.“"Sav ću biti med i mlijeko," odvrati Marchbanks.Na pločniku se rastaše. Worthingov vozač opazi šefa te se izvuče s mjesta gdje se bio nepropisno parkirao, nasuprot Suntoryju, pa ga

poveze natrag u Canary Wharf u Docklandsu. Voditelj špijuna odluči šetnjom odraditi pitu i vino.WASHINGTON, RUJAN 1985.Prije nego je i počeo špijunirati, Ames se još 1984. prijavio za mjesto šefa sovjetskog odjela velike CIAine postaje u Rimu. Rujna 1985.

doznao je kako je dobio to mjesto.Našao se u nedoumici. Nije tada znao da će ga KGB, iako nevoljko, izložiti krajnjoj pogibelji uhitivši najednom sve ljude što ih je on izdao.Mjesto u Rimu udaljit će ga od Langleva i pristupa 301 dosjeu, te od sovjetskog odjela protuobavještajne skupine Odjela SSIE. S druge

strane, Rim se smatrao izvrsnim mjestom za život i za karijeru. Posavjetovao se s Rusima.Pristali su. Prije svega, pred njima stajahu mjeseci istraga, uhićivanja i ispitivanja. Amesova žetva bijaše tako obilna, a Kolokol — iz

sigurnosnih razloga — tako malen, da će za potpunu analizu trebati godine.U međuvremenu ih je Ames obdario još mnogo čime. Među podacima što ih je dostavio sovjetskom diplomatu čuvahinu nalazili su se

podaci o gotovo svim CIAinim obavještajcima koji su išta vrijedili u Langlevu. Ne samo što ih je opskrbio potpunim životopisima tih ljudi,podacima o njihovim mjestima, postignućima i napredovanju, nego i fotografijama svakoga od njih. Uz sve to, KGB će lako primijetiti svakogcijaša čim se bilo gdje pojavi.

Osim toga, Rusi su procijenili kako će Ames u Rimu — jednom od glavnih središta Odjelajza Zapadnu Europu — imati pristup svimCIAinim operacijama i linijama suradnje s prijateljskim službama diljem Sredozemlja, od Španjolske do Grčke; a to je područje od životnoginteresa za Moskvu.

Konačno, u Rimu će im pristup Amesu biti puno lakši no u Washingtonu, gdje uvijek postoji opasnost te će FBI opaziti njihove sastanke.Stoga su ga još i nagovarali neka preuzme to mjesto. Tako je tog rujna Ames krenuo u školu stranih jezika kako bi naučio talijanski.

U Langlevu još nisu bili počeli ni naslućivati silinu katastrofe koja im se približavala. U Rusiji su izgubili vezu s dvojicomtrojicom od svojihnajboljih agenata. Loše, ali još ne tako strašno. Među osobnim dosjeima što ih je Ames predao KGBu bili su i podaci o mladiću nedavnoprebačenom u Odjel SSIE. On ga je označio kao zvijezdu u usponu (fama o njemu širila se poput šumskog požara). Bijaše to Jason Monk.

Stari je Genadij godinama skupljao gljive u toj šumi. Nakon umirovljenja koristio se onim što mu je majka priroda besplatno dala kako bidopunio mirovinicu. Gljive bi prodavao dobrim restoranima u Moskvi, ili ih sušio pa odnosio u neku od nekoliko preostalih trgovinadelikatesama.

Kod gljiva je stvar u tomu što ih valja brati rano: najbolje je prije zore. One rastu noću, a poslije ih dohvate glodavci i vjeverice, ili — što jejoš gore — drugi berači gljiva. A Rusi vole gljive. Ujutro 24. srpnja Genadij se na biciklu, sa psom, uputi iz svoga seoca u šumu što ju je dobropoznavao. Ljetnih su noći tamo gljive gusto i naveliko rasle. Očekivao je kako će prije nego se posve razdani njegova velika košara biti dovrha puna gljiva.

Šuma u koju je pošao bijaše tik autoceste prema Minsku, kojom su se prema glavnom gradu Bjelorusije kotrljali teški teretnjaci. Odvezavšisu u šumu, ostavi bicikl pokraj osebujna stabla, gdje će ga opet pronaći, uze košaru i dade se u potragu.

Poslije pola sata košaru je već dopola napunio, a upravo je svitalo. Pas zacvili, naišavši na nešto. Dresirao je psa da nanjuši gljive. Očito jepronašao nešto dobro.

Približivši se, oćuti mučno slatkast miris. Poznavao ga je.Kao da ga se nije naudisao! Bilo je to prije puno, puno godina ...dok je kas mlad vojnik ratovao odVisle do.Berlina., ,.„....Netko je tu sakrio tijelo, ili se čovjek dovukao ovamo i umro. Mršav postariji čovjek, truplo već mrtvačke boje; oči i usta otvoreni. Zapravo,

ptice su već pojele oči. čelični zubi blistahu na ranom suncu. Tijelo bijaše ogoljeno do pasa, ali u blizini je smotana ležala stara vojničkakabanica. Genadij opet onjuši. Vonj mu je kazivao da truplo tu leži na vrućini već nekoliko dana.

Zamisli se. Pripadao je naraštaju koji je još znao što je to građanska dužnost. No gljive su gljive... a za jadnika se više ništa ne može učiniti.čuo je kroza šumu kako stotinjak metara odatle autocestom tutnje kamioni prema Minsku.

Napunivši košaru gljivama, uzjaha bicikl i uputi se u selo. Ostavivši berbu toga dana sušiti se na suncu, on se zaputi u trošnu kućicuselsovjeta — seoske vijećnice i mjesnog ureda. Nije to bilo Bog zna što, ali imali su telefon.

Nazove 02; javio se dežurni u središnjoj policijskoj službi. "Našao sam truplo," reče on."Ime?" upita glas rutinski."Otkud bih ja to znao? Ta, mrtav je!" "Ne njegovo, budalo! Tvoje.“"Hoćeš da poklopim slušalicu?" zareži i Genadij.Uzdah, pa glas reče blago: "Ne, nemojte poklopiti. Molim vas, recite mi vaše ime i gdje se nalazite.“

Genadij učini kako mu bje rečeno. Policajac pogleda na zemljovid. Mjesto bijaše na samoj granici Moskovske oblasti — na krajnjemzapadu, ali još pod upravom Moskve. "Pričekajte u selsovjetu. Policajac će doći k vama.“

Genadij pričeka. čekao je pola sata. Stigao je mladi uniformirani istražitelj. S njime su bila još dvojica milicionara. Dovezli su seuobičajenim žutomodrim užgorodom, terenskim vozilom. "Vi ste pronašli mrtvo tijelo?" upita poručnik.

"Da," kratko će Genadij."U redu. Idemo tamo! Gdje je?" "U šumi.“Genadij se osjeti prilično važno dok se vozio u policijskom autu. Sišli su gdje im je Genadij rekao te se u povorci po jedan uputiše kroza

šumu. Berač gljiva lako prepozna brezu gdje je bio ostavio bicikl, pa pronađe i svoje tragove na tlu. Uskoro osjetiše vonj."Eno ga!" reče Genadij, pokazavši truplo. "Dugo je već ovdje.“Trojica redarstvenika se približe tijelu te ga promotre izbli žega."Pogledaj ima li što u džepovima hlača," zapovjedi časnik jednom policajcu, a drugom: "Ti pregledaj kaput!“Onaj koji je imao manje sreće začepi nos jednom rukom, a slobodnom pročeprka po jednom, pa po drugom džepu hlača. Ništa. Vrhom

cipele prevrnu mrtvaca. Crvi povrvješe. Pregleda i stražnji džep, pa se udalji. Zavrije glavom. Drugi policajac pretrese kaput."Ništa? Nema osobne?" upita poručnik."Ništa. Baš ništa: ni novčića, ni rupčića, ni ključeva, ni papira." "Pregazio i pobjegao?" nagađaše jedan redarstvenik.Njih trojica osluhnuše huku s autoceste. "Koliko je do ceste?" upita časnik. "Stotinjak metara," odgovori Genadij."Tko pregazi čovjeka, brzo ga odnese s ceste. Ne nose oni žrtvu stotinu metara daleko. U ovako gustoj šumi i deset metara je dosta."

Poručnik reče jednom od svojih ljudi: "Otiđi do ceste! Pogledaj ima li negdje slomljen bicikl ili karamboliran automobil. Možda je bio sudar, pase čovjek sam odvukao ovamo. Kad završiš, ostani na cesti i pozovi hitnu pomoć.“

časnik mobitelom pozove istražitelja, fotografa i liječnika patologa. Ono što je vidio nije mogla biti smrt od tzv. prirodnih uzroka. Pozove ihitnu pomoć, ali im reče da tijelo ne pokazuje nikakvih znakova života. Jedan policajac ode na cestu, dok su druga dvojica ostal a međudrvećem, ali se odmaknuše od trupla.

Prvo su stigla trojica redarstvenika u civilu, u užgorodu bez policijskih oznaka. Policajac što je tražio olupinu mahnuo im je da stanu.Parkirali su se na zaustavnom traku i pješice došli do mjesta pronalaska tijela. Istražitelj kimnu poručniku u znak pozdrava te odmah upita: "Štoimamo?“

"Evo ga ovdje. Pozvao sam vas jer ovo ne može biti prirodna smrt. Gadno je izudaran i leži sto metara od ceste.“"Tko ga je pronašao?“"Berač gljiva; evo ga ovdje." Istražitelj priđe Genadiju. "Ispričajte mi sve od početka.“Fotograf snimi tijelo, a liječnik navuče masku od gaze te Jlitrp obavi pregled. Zjitim.se uspr&vii svuće gumene rukavice. , "Kladim se o

bocu moskovskaje da je ovo umorstvo. U labosu će se doznati više, no i ovako se vidi da ga je netko prije smrti užasno namlatio. Po svojprilici negdje drugdje. čestitam, Volođa: upravo si pronašao svoga prvog današnjeg žmurika.“

Uporabio je izraz iz zajedničkoga žargona moskovskoga podzemlja i policije za mrtvaca. Dvojica bolničara donesoše kroza šumu nosila izambulantnih kola. Liječnik im kimnu, pa zatvoriše truplo u vreću prije nego su ga stavili na nosila i odnijeli.

"Jeste li završili sa mnom?" zanimalo je Genadija."Nikako!" odreza inspektor. "Treba mi vaša izjava. U postaji.“Policajci odvezoše Genadija u policijsku postaju za zapadno područje - pet kilometara cestom prema Moskvi. Truplo je putovalo dalje: u

središte grada, u mrtvačnicu Drugoga medicinskog instituta. Tamo ga staviše na policu u hladnjači. Patologa bijaše malo, a posla strašnopuno. JEMEN, LISTOPAD 1985.

Jason Monk ušao je u Južni Jemen sredinom listopada. Makar je mala i siromašna, Narodna Republika posjeduje prvorazrednu zračnuluku, bivšu bazu Britanskoga kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Tamo mogu slijetati veliki prekooceanski zrakoplovi, pa i slijeću.

Monkova španjolska putovnica i prateći dokumenti Ujedinjenih naroda izazvali su veliku pozornost, ali ne i sumnju graničnih službenika.Nakon pola sata čvrsto je stisnuo ručku svoje putne torbe, završivši sve pogranične formalnosti.

Iz Rima su doista javili voditelju južnojemenskoga programa FAO - Organizacije za hranu i poljoprivredu UN da on dolazi, no dali su datumtjedan dana nakon stvarnog Monkova dolaska. Jemenski službenici u zračnoj luci nisu to znali. Zato ga nije čekao automobil. Taksijem seodvezao do novoga francuskog hotela "Frontela", smještena na uskoj pruzi pijeska što spaja adensku stijenu s kopnom.

Makar su mu isprave bile uredne i nije očekivao da će naletjeti na ijednog pravog Španjolca, znao je kako je njegov zadatak opasan.Bijaše to rad na crno — posve crno.

Glavninu špijunskoga posla obavljaju službenici u veleposlanstvima, koji se — bar formalno — prave da su diplomati. Pode li štogod pozlu, štiti ih diplomatski status.

Neki su od njih "prijavljeni" špijuni, što znači da se ne prave kako su nešto drugo nego što doista jesu; domaći protuobavještajci to znaju iprihvaćaju, iako s e njihov pravi posao ne spominje. No velika će postaja na neprijateljskom teritoriju uvijek uznastojati držati nekoliko"neprijavljenih" službenika, koji će se uspješno pretvarati kako rade kao diplomati na gospodarskim, kulturnim, konzularnim ili informativnimposlovima. Razlog je jednostavan. Naime, neprijavljeni službenici imaju veću šansu da ih nitko neće pratiti ulicama; tako lakše moguopsluživati mrtve poštanske sandučiće ili odlaziti na tajne sastanke. U svakom slučaju — lakše nego njihovi kolege pod stalnom pratnjom.

No špijun koji radi bez diplomatskoga pokrića ne može se okoristiti povlasticama i imunitetima što ih pruža Bečka konvencija odiplomatskim odnosima. Otkrije li se da je diplomat zapravo špijun, bit će proglašeno da je persona non grata, pa će ga protjerati. Njegova ćedržava prosvjedovati što je nedužan stradao i za osvetu protjerati pokojeg diplomata iz zemlje što je protjerala njihova čovjeka. Kad se krugprotjerivanja zatvori, igra se nastavlja po istim pravilima kao i prije.

No špijun koji radi "na crno" radi protuzakonito, pa ga zakon ni ne štiti. Ovtsno o mjestu gdje ga uhvate, otkrivanje i hvatanje može značitistrašno mučenje, dugo robijanje u radnom logoru ili čak polaganu i mučnu smrt. čak i ljudi što su ga poslali rijetko mu kad mogu i žele pomoći.

U demokratskim ga zemljama čekaju pošteno suđenje i human zatvor. Ali u diktaturama nema ljudskih prava. Neki nikad nisu ni čuli za njih.

Južni Jemen bijaše takav; Sjedinjene Države nisu 1985. u toj zemlji imale ni veleposlanstvo.U listopadu je bilo jako vruće. Petak je tamo dan odmora, kad se ne radi. Što bi - pitao se Monk - ruski časnik u dobroj formi radio u vrelini

takva dana? Pošao bi plivati! Dobra zamisao.Iz sigurnosnih razloga nije obnovljen kontakt s prvotnim izvorom, koji je u New Yorku večerao s FBIevcem, svojim bivšim školskim drugom.

On bi možda dao vjerniji opis bojnika Solomina; možda bi dao i puni portret. Možda se čak vratio u Jemen, pa bi mogao i pokazati čovjeka.No procijenilo se da je čovjek brbljavac i hvastavac.

Nije problem pronaći Ruse. Bilo i h je posvuda. Očito su im dopuštali prilično slobodno druženje sa Zapadnoeuropljanima — neštonešuveno\za,dQffl§će Qj§ke prilike. Valjda je tp^zbog vrućine, ili se jednostavno nije moglo danju i noću zatvoriti sovjetske vojne savjetnike uokvire njihovih nastamba.

Dva su hotela, "Rock" i "Frontel", raspolagali primamljivim bazenima. Onda je tu i dugački žal na kojemu se pjenušaju valovi — plažaAbijan, gdje se stranci iz svih zemalja kupaju nakon posla ili kad imaju slobodan dan. Konačno, u gradu je i velika ruska diplomatska trgovina,gdje je dopušteno kupovati i osobama koje nisu sovjetski državljani - Sovjetima treba čvrsta valuta.

Brzo se razjasnilo kako su Rusi gotovo svi vojni časnici. Vrlo ih je malo govorilo arapski, a mnogi nisu znali ni engleski. Oni koji su znalistrane jezike zacijelo su prošli posebnu izobrazbu, što znači da su časnici ili budući časnici. Redovi i dočasnici uglavnom ne znaju jezike, pane mogu komunicirati s Jemencima. Prema tome, vojnici neprofesionalci sastojat će se gotovo isključivo od mehaničara i kuhara. Vojni ćesluznici biti domaći ljudi, Jemenci. Rusi koji nisu časnici ne mogu si priuštiti adenske lokale. časnici pak imaju prihod u čvrstoj valuti.

Postojala je još jedna mogućnost: da je Amerikanac u službi UN pronašao Rusa kako sam pije za šankom "Rocka". Rusi rado piju, ali volei društvo, a oni oko bazena "Frontela" očito čine neprobojnu skupinu. Zašto bi Solomin pio sam? Došla mu mušica te noći? Ili je samotnjak,koji jednostavno voli biti sam?

Možda ima odgonetku. Amerikanac je kazao je naš čovjek visok i mišićav, crnokos, ali očiju oblika lješnjaka. Poput istočnjaka, ali ravnanosa. Jezični stručnjaci u Langlevu smjesti li su njegovo ime negdje na sovjetski Daleki istok. Monk je znao kako su Rusi teški rasisti, kojiotvoreno preziru čorne — dakle sve koji nisu čisti Rusi. Možda je Solominu dodijalo zadirkivanje zbog njegovih azijatskih crta lica i tijela.

Monk se vrzmao trgovinom, a nakon što je pala noć, oko bazena i šankova; Rusi ovdje svi žive kao neženje ili slamnati udovci. Tek jetrećeg dana, šećući se plažom Abijom u boksačkim gaćama i s ručnikom oko vrata, spazio muškarca kako izlazi iz mora.

Bijaše visok oko sto osamdeset pet centimetara, vrlo mišićavih ruku i ramena; ne mladić, nego četrdesetogodišnjak u izvrsnoj formi. Kosacrna kao gavranovo krilo, no bez dlaka na tijelu, osim pod pazusima, što se vidjeli kad je podigao ruke kako bi iscijedio vodu iz kose.Istočnjaci gotovo i nemaju tjelesnih dlaka, dok su crnokosi bijelci, naprotiv, obično, izrazito maljavi..

čovjek prošeće žalom, pronađe svoj ručnik i legne na nj. Stavivši sunčane naočale, uskoro je odlutao mislima.Monk skine košulju i uputi se k moru kao kupač koji je krenuo na prvo plivanje. Plaža je bila prilično puna pa je izgledalo prirodno smjestiti

se metar od Rusa. Izvadivši lisnicu, omota košulju oko nje, pa na to stavi ručnik. Zbacivši sandale, stavi i njih na hrpu. Zatim se nepovjerljivoogleda oko sebe. Konačno zirnu na Rusa.

"Molim vas," obrati mu se naizgled nesigurno. Rus ga pogleda. "Ostat ćete ovdje još koju minutu?" čovjek kimnu."Da mi Arapi ne ukradu stvari. Dobro?“Rus opet kimnu te se zagleda u more. Monk otrči u vodu te je deseta k minuta plivao. Izašavši, obrisa se ručnikom te se nasmiješi

crnokosom."Hvala." čovjek i treći put kimnu. Monk se obrisa do kraja te legne na ručnik. "Dobro je more. Lijepa plaža. Šteta zbog ovih ljudi.“"Kojih ljudi?" upita Rus engleski, progovorivši prvi put."Arapa, Jemenaca. Nisam dugo ovdje, no već ih jedva podnosim. Grozni su.“Kroz tamne naočale čovjek ga je gledao, no Monk ne uspije nazrijeti nikakav izraz. Nakon dvije minute šutnje, nastavi."Hoću reći: učim ih uporabi osnovnih ratarskih sprava i traktora kako bi povećali proizvodnju hrane, prehranili sami sebe. Ali ništa od toga.

Sve polome ili pokvare. Samo tratim svoje vrijeme i novac Ujedinjenih naroda.“Monk govoraše dobrim engleskim, ali sa španjolskim prizvukom."Vi ste Englez?" upita napokon Sovjet. Bio je to njegov prvi prinos razgovoru."Ne, Španjolac. Radim za FAO, Organizaciju za hranu i poljoprivredu UN. A vi? I vi radite za UN?“Rus zagunđa niječan odgovor. "Ja sam iz SSSRa.“"A, tako. Ovdje vam je sigurno vruće — puno toplije nego doma. A i meni. Jedva čekam povratak doma.“"I ja. Više volim svježinu," složi se Rus. "Dugo ste ovdje?“"Dvije godine. Imam još jednu.“Monk se nasmija. "Bože dragi! Naš program traje samo jednii godinu, aji nema šanse da Qvdje stan posao. No, moram ići. Nego, recite

— vi biste to morali znati nakon dvije godine ovdje — ima li kakvo dobro mjesto da čovjek popije piće nakon večere? Kakav noćni klub?“Rus se sarkastično nasmija i reče: "Nema. Nema diskača. Šank u 'Rocku' je tih." "Hvala. Usput, ja sam Esteban, Esteban Martinez Llorca.“S tim riječima ispruži ruku. Rus oklijevaše. Zatim prihvati ruku i predstavi se: "Pjotr Solomin. Ili Petar, kako hoćete.“Dvije večeri poslije sovjetski bojnik ponovno je navratio u hotel "Rock". Nekadašnje kolonijalno svratiste doslovce je ukopano u stijenu

(dijelom), a dijelom izgrađeno na njoj. S ulice stube vode do malog predvorja pred recepcijom te - na vrhu — bara s panoramskim pogledomna luku. Zaposjevši stol do prozora, Monk je gledao van. Ugledao je Solominov odraz u staklu, no pričeka dok je čovjek naručio i dobio piće,pa se tek onda okrenu k njemu.

"Ah, Petre — opet smo se sreli. Hoćete li mi se pridružiti?“Pritom pokaza rukom na drugi stolac za svojim stolom. Rus opet malko oklijevaše; zatim sjedne pokraj njega, podigne vrč piva i izusti: "Za

vaše zdarovjd“Monk učini isto, poprativši pokret riječima: "Pesetas, faena y amort" Ne razumjevši, Solomin se namršti, a Monk se široko osmjehnu i

protumači: "Novac, rad i ljubav — kojim god redom želite." Rus se tada prvi put nasmiješi. Bijaše to dobar osmijeh.Razgovarali su o koječemu. O nemogućnosti ozbiljna rada s Jemencima, o frustraciji kad čovjek vidi svoje strojeve uništene, o tomu kako

obojica obavljaju poslove u koje ne vjeruju. I kako ljudi daleko od kuće već govore, razgovarali su o domu.Monk je pripovijedao o Andaluziji, gdje se skija na visokim vrhovima Sierra Nevade i pliva u toploj vodi Sotogrande — oboje istoga dana.

Solomin mu je pričao o gustim šumama pod dubokim snijegom, kuda još luta sibirski tigar, gdje su lisice, vukovi i jeleni lovina vještih lovaca.Sastajali su se četiri večeri za redom, uživajući u društvu jedan drugoga. Trećega se dana Monk predstavio Nizozemcu što vodi FAOv

program u Jemenu; on ga je poveo na inspekcijski obilazak. CIAina rimska postaja iscrpno ga je poučila o tom programu i on je zapamtio štosu mu rekli. Budući rodom sa sela, nije mu to bilo teško. Dobro je ovladao gradivom te je na Nizozemca ostavio dobar dojam.

Te je večeri do kasno u noć učio o bojniku Pjotru Vasiljeviču Solominu. I svidjelo mu se ono što je naučio.Rođen je 1945. na jezičku sovjetske zemlje položenu između sjeveroistočne Mandžurije i mora, sa sjevernokorejskom granicom na jugu.

Područje se zove Primorski kraj, a njegov rodni grad — Usurijsk.Otac mu je u potrazi za poslom došao sa sela u grad, no sina je odgojio da govori materinski jezik njihova naroda — Adigejaca. Dok je

dječak rastao, otac ga je što je mogao češće vodio u šume. Tako je momak odrastao s dubokom naklonošću prema počelima svoje zemlje:šumi, planinama, vodi i životinjama.

U devetneastom stoljeću, prije no što su Rusi konačno pokorili Adigejce, ruski književnik Arsenjev posjetio je njihov kraj te o njima napisaoknjigu, i danas rado čitanu u Rusiji: "Dalekoistočni tigrovi".

Za razliku od niskih Azijata plosnatih lica, kakvi nastavaju područja na zapadu i jugu od njihova, Adigejci su visoki i lica poput jastrebova.Prije puno stoljeća neki su među njihovim precima odselili na sjever, prešli Beringov tjesnac, došli na Aljasku te se raselili premaistoku i jugu,diljem današnje Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Od njih su nastali današnji Dakote (Sijuksi) i čejeni.

Gledajući krupnog vojnika Sibirca što je sjedio za stolom nasuprot njemu, Monk predoči lica davno pokojnih lovaca na bizone s rijekaPlatte i Powder.

Pred mladim je Solominom bio izbor: tvornica ili vojska. Sjeo je na vlak prema sjeveru te je unovačen u Habarovsku. Svi mladići dužni suodslužiti trogodišnji vojni rok; nakon prvih dviju, najbolje izabiru za dočasnike. Pokazavši se vrlo vještim na vojnim vježbama, poslali su ga učasničku školu, gdje je nakon dodatne dvije godine školovanja promaknut u poručnika te je u tom činu počeo profesionalnu vojnu službu.

Sedam je godina služio kao poručnik, natporučnik, satnik. U čin bojnika promaknut je s trideset tri godine. U međuvremenu se oženio idobio dvoje djece. Probijao se i napredovao bez moćnih zaštitnika i veza, trpeći rasističke uvrede. često su ga pogrdno zvali čurka, što znači"panj, daska". Nekoliko je puta šakama dovršio svađu.

Raspored u Jemen 1983. bijaše njegovo prvo mjesto u inozemstvu. Znao Je da većina njegovirj, kolega uživahu.J&rngau, t>h Unatočteškim klimatskim uvjetima, strašnoj vrućini, golom stijenju i pomanjkanju zabave, smještaj bijaše prostran i udoban, uglavnom u nekadašnjimbritanskim vojarnama — sasvim drukčiji nego u SSSRu. Hrana obilna i dobra: često janjetina i svježa riba s roštilja na plaži. Moglo sesvakodnevno kupati u moru i putem kataloga naručivati odjeću, zvučne i videokazete iz Europe.

Sve se to sviđalo i Pjotru Solominu, osobito iznenadna izloženost zapadnoj potrošačkoj kulturi. No zbog nečega se grizao, razočaran urežimu kojemu služi. Monk je to njušio, no nije se usuđivao previše navaljivati.

Da bi Sovjet uopće došao tamo gdje je on, morao proći najprije kroz komunističku mladež, Komsomol, a zatim ući u Partiju i ostati u njoj.Štoviše, ako je bojnik na službi u inozemstvu, zacijelo je morao ući u vojnu obavještajnu službu GRU. Što onda ne valja? Izašlo je na vidjelopete večeri zajedničkog pića i razgovora. Bijes je u njemu ključao i polako izlazio na površinu. Godine 1982., godinu dana prije nego su gaposlali u Jemen, dok je Andropov još bio na vlasti, Solomin je prebačen u Upravni odjel Ministarstva obrane SSSRa u Moskvi.

Kako je zapeo za oko zamjeniku ministra obrane, dao mu je povjerljiv zadatak. Novcem iz vojnog proračuna zamjenik ministra je sebigradio raskošnu daču pokraj rijeke, na rubu Pjeredjeljkina. Suprotno partijskim pravilima, sovjetskim zakonima i elementarnom moralu,doministar je naredio stotini vojnika neka mu grade luksuznu vilu u šumi. Zapovijedao im je Solomin. Vidio je ugradnju najmodernije kuhinjeuvezene iz Finske za čvrstu valutu iz vojne blagajne. Svaka bi si časnička supruga dala odsjeći lijevu ruku za takvu kuhinju! Vidio je japanskesustave za reprodukcija zvuka u svakoj sobi, blistave švedske slavine, bar natrpan škotskim viskijima što su godine odležali u hrastovimbačvama. To ga je iskustvo okrenulo protiv Partije i režima. Nije, naravno, bio prvi odani sovjetski časnik koji se pobunio protiv slijepobezobzirne korumpiranosti sovjetske diktature.

Noću je sam učio engleski. Slušao bi Svjetsku službu BBCa i Glas Amerike. Obje radiopostaje emitiraju i na ruskom, no želio ih je slušati uizvorniku. Nasuprot svemu čime su ga godinama kljukali, ubrzo je shvatio kako Zapad ne želi rat sa Sovjetskim Savezom.

Ako ga je išta gurnulo preko ruba, bijaše to ugravo Jemen."Doma se narod tiska u malim stančićima, a načalstvo živi u vilama. Žive kao knezovi na naš račun. Moja žena ne može kupiti sušilo za

kosu ni cipele koje se raspadnu za mjesec dana, a ovdje se milijarde rasipaju kako bismo nekoga impresionirali... I to koga — ove?!“"Stvari idu nabolje," hrabrio ga je Monk. Ali Sibirac odmahnu glavom.Gorbačov bijaše na vlasti od ožujka, ali reforme, što ih je počeo uvoditi s velikim oklijevanjem i najčešće nesvjestan posljedica, nisu se

pravo osjetile sve do potkraj 1987. Uostalom, Solomin već dvije godine nije bio u domovini."Ništa se ne mijenja. Ah, ta govna na vrhu... Kažem ti, Estebane, otkako sam došao u Moskvu, vidio sam takvo rasipanje i korupciju da ne

bi vjerovao!“"Ali novi čovjek, Gorbačov - on bi mogao stvari izmijeniti nabolje," odvrati Monk. "Ja nisam takav pesimist. Jednoga će dana ruski narod

biti slobodan od diktature. Imat će izbore, prave izbore. Taj dan nije više tako daleko... „"Daleko je, jako daleko...“Monk duboko udahnu. Nabacivanje je opasna stvar. U zapadnoj demokratskoj zemlji odan sovjetski službenik može se zbog toga požaliti

svom veleposlaniku. Dogodi se diplomatski incident. No u ovakvoj mračnoj tiraniji, rezultat za nabacivača lako može biti spora i mučna smrt.Ipak, bez upozorenja Monk prijeđe na ruski — gladak, bez pogreške.

"Prijatelju, ti možeš pomoći da se to promijeni. Zajedno možemo sve promijeniti. Da sve bude onako kako želiš.“Solomin je bez riječi zurio u nj dobrih pola minute. Monk ne odvrati pogled. Napokon Rus reče ruski: "Tko si ti, k vragu?“

"Mislim da vam je to već poznato, Pjotre Vasiljeviču. Pitanje je sad hoćete li me izdati, znajući što će mi sve ovi učiniti prije nego me ubiju.A vi ćete onda dalje živjeti s tim.“

Solomin je dalje gledao u sugovornika. Zatim će polako: "Ni najgoreg neprijatelja ne bih izdao ovim majmunima. No vraški ste hrabri. Ludoje to što tražite. čista ludost! Trebao bih reći jednostavno: odjebi!“

"Možda bi tako i trebalo. Ja ću onda otići. I to brzo, za vlastito dobro. A vi? Sjedit ćete i vrtjeti palce. Gledati, kiptjeti od bijesa i ne činitiništa. Zar to ruje isto tako ludo?“

Sovjet usta ne popivši pivo. "Moram razmisliti," reče."Sutra navečer," hitro će i tiho Monk, i dalje na ruskom. "Ovdje. Dođeš li sam, razgovarat ćemo. Dođeš li sa stražom, ja sam mrtav. Ako ne

dođeš, prvim letom odlazim odavde.“Bojnik Solomin bez ijedne dalje riječi izađe iz lokala.Po svim napucima Standardnih pravila, Monk se trebao što prije izgubiti iz Jemena. Nije bio odlučno odbijen, ali nije ni postigao uspjeh.

čovjek sa zbrkom u glavi lako može promijeniti mišljenje. A podrumi jemenske tajne policije su užasni.Monk čekaše dvadeset četiri sata. Bojnik se vratio... sam. Trebala su mu još samo dva dana. Skrivenu u higijenskokozmetičkim

sredstvima, Monk mu je donio cijelu komunikacijsku opremu: tintu za tajnopis, adrese sigurnih kuća, bezazlene rečenice sa skrivenimznačenjima. Iz Jemena Solomin ne može Bog zna što učiniti, no za godinu dana vratit će se u Moskvu. Bude li to još htio, može stupiti u vezu.

Pri rastanku su se nekoliko sekundi rukovali. "Sretno, prijatelju!" poželi mu iskreno Monk. "Dobar lov! - tako kažu u nas," otpovrne Sibirac.Kako ne bi zajedno izišli iz hotela, Monk posjedi još malo. Njegovom će novom izvoru trebati tajno ime. Visoko iznad njega zvijezde su

blistale sjajem što se viđa samo u tropima.Među njima Monk prepozna zviježđe nazvano po velikom lovcu. Tako je rođen agent Orion. Drugog je kolovoza Boris Kuznjecov primio

osobno pismo od britanskoga novinara Marka Jeffersona. Pisano na papiru sa zaglavljem Daily Telegrapha, faksirano je u moskovskodopisništvo lista, no zatim ga je teklić donio u sjedište SDS.

Jefferson je jasno izrazio svoje osobno divljenje prema čvrstu stajalištu što ga je Igor Komarov zauzeo prema kaosu, korupciji i kriminalu.Iznio je i svoju analizu govora stranačkoga Yođe_ u posljednjih nekoliko mjeseci.

Nakon smrti ruskoga predsjednika — nastavljao je on — složeno pitanje budućnosti najveće zemlje na svijetu opet se našlo u žarištuzanimanja svjetske javnosti. On bi osobno želio posjetiti Moskvu u prvoj polovici kolovoza. Iz taktičnosti će, bez sumnje, morati intervjuirati ipredsjedničke kandidate ljevice i centra. No to će biti samo formalnost.

Jasno je da ostali svijet zanima samo sigurni pobjednik predstojećih izbora — Igor Komarov. On, Jefferson, bit će duboko zahvalan BorisuKuznjecovu ako preporuči gosp. Komarovu neka ga primi na razgovor. Sa svoje strane o n može obećati dvije središnje stranice DailyTelegrapha; mnoge će novine diljem Europe i Amerike zacijelo prenijeti razgovor.

Kuznjecovljev je otac godinama kao diplomat radio za Ujedinjene narode pa je iskoristio prigodu za sina, koji je tako završio Cornell. Mladije Kuznjecov zato bolje poznavao Sjedinjene Države nego Europu, no London je svakako znao.

Znao je također za liberalno nagnuće američkoga tiska, koji je uglavnom neprijateljski raspoložen prema njegovu poslodavcu; tako je biloprije, kad god bi davao intervju. Posljednji je bio prije godinu dana; pitanja bijahu neprijateljski postavljena. Odonda je Komarov zabranioizlaganje američkom tisku.

Ali London je nešto drugo. Nekoliko glavnih dnevnika i dva nacionalna tjednika čvrsto su konzervativno usmjereni. Ipak, nitko od njih ne idetoliko desno koliko Igor Komarov u svojim javnim nastupima.

"Preporučio bih da se načini iznimka s Markom Jeffersonom, gospodine predsjedniče," reče on oprezno Komarovu na njihovomsutrašnjem tjednom sastanku.

"Tko je taj čovjek?" upita Komarov, koji nije volio novinare, pa ni ruske. Postavljaju pitanja na koja on ne vidi razloga odgovarati."Pripremio sam vam njegov dosje, gospodine predsjedniče," reče Kuznjecov, pružajući Komarovu tanak dosje. "Kako ćete vidjeti, on

podupire ponovnu uvedbu smrtne kazne za umorstvo u svojoj zemlji. Također se žestoko odupire britanskom članstvu u propadajućojEuropskoj Uniji. čvrst je konzervativac. Kad je vas prošli put spomenuo, bilo je to kako bi ustvrdio da ste vi onakav ruski vođa kakva Londontreba poduprijeti i s kojim treba surađivati.“

Komarov malo zagunđa, pa prista. Odgovor je u Telegraphovo dopisništvo otišao još istog dana, također po tekliču. Rečeno je da bigospodin Jefferson trebao biti u Moskvi 9. kolovoza, kad bi intervjuirao gospodina Komarova.

b v JEMEN, SIJEčANJ 1986.Ni Solomin ni Monk nisu mogli predvidjeti da će se sovjetski bojnik morati vratiti iz Adena devet mjeseci prije kraj a mandata. No 13.

siječnja 1986. izbio je krvavi građanski rat između dviju suparničkih frakcija unutar jemenskih vladajućih krugova. Borbe su bile tako žestokeda je odlučeno evakuirati sve strane državljane, uključivši i sovjetske. Evakuacija je trajala šest dana, počevši 15. siječnja. Pjotr Solomin bijašemeđu bjeguncima koji su evakuirani morskim putem.

Zračna je luka bila zatvorena zbog pucnjave pa se moglo otići iz zemlje samo morem. Igrom slučaja britanska kraljevska jahta Britannia jeupravo isplovila iz Crvenog mora i pojavila se Adenu s juga. Bila se uputila prema Australiji, gdje se imala pripremiti za turneju kraljiceElizabete.

Na poziv britanskog veleposlanstva u Adenu uzbunjen je Admiralitet u Londonu, koji je stupio u vezi s Kraljičinim osobnim tajnikom. On jepak pitao vladaricu za dopuštenje i kraljica Elizabeta zapovjedila je neka posada Britanniae učini sve što je u njezinoj moći kako bi pomoglapri evakuaciji.

Dva dana nakon toga bojnik Solomin je sa skupinom sovjetskih časnika otrčao iz zaklona do morske obale na plaži Abiji, tik koje su većbile gumene barke s Britanniae. Britanski su mornari izvlačili Ruse u čamce iz vode do pasa. Nije prošao ni puni sat, a zbunjeni su sovjetskidržavljani širili vreće za spavanje, što su ih dobili od mornara, po podu Kraljičina brodskog salona.

U prvom je naletu Britannia primila 431 bjegunca, a sve ukupno je — zajedno s idućim plovidbama — izvukla iz Južnog Jemena 1068osoba iz pedeset pet zemalja. Između dvaju pristajanja u Adenu, svoj je ljudski teret iskrcavala na Rogu Afrike, u luci Džibutiju. Solomina iostale Ruse prevezli su u Moskvu zrakoplovom, preko Damaska.

Ako je Solomin još imalo dvojio glede svojih budućih postupaka, vaga je sigurno pretegnula kad je vidio golemu razliku između opuštenadruženja Britanaca, Francuza i Talijana s mornarima Britanske kraljevske ratne mornarice s jedne, te mračna ispitivanja koje ga je čekalo uMoskvi. No to nitko nije znao.

Jedino što je CIA znala bilo je da je čovjek za koga su držali kako ga je jedan od njenih zavrbovao prije tri mjeseca ponovno iščezao umračnim raljama SSSRa, koje sve gutaju. Ili će se javiti, ili neće.

Te je zime operativni dio Odjela za SSIE doslovce nestao, raspao se. Jedan po jedan sovjetski su "izvori" što su radili za CIAu uinozemstvu pozivani bez buke doma, svaki iz svojeg razloga, uvijek uvjerljiva : majka ti je bolesna; sinu ti loše ide na fakultetu, pa mu jepotreban očev savjet; pozvan si za člana komisije za promaknuća. Jedan po jedan padali su na te smicalice i vraćali se u SSSR. Odmah popovratku bi ih uhitili i odveli u novu bazu pukovnika Grišina — čitavo krilo sumornoga zatvora Lefortova odvojen posebno za tu svrhu. ULanglevu nisu ništa znali o uhićenjima, samo su primijetili da ljudi nestaju i više se ne javljaju.

Svi pak oni koji su bili na službi u zemlji, jednostavno su prestali davati rutinske "znakove života". U SSSRu nema ni govora da čovjekajednostavno nazoveš u ured i kažeš: idemo se naći na kavi. Svi se telefoni prisluškuju, svi se strani diplomati tajno prate. Stranci seprepoznaju na kilometar — već i po samoj svojoj odjeći. Stoga kontakti moraju biti brižljivo pripremljeni i obično su rijetki. Najčešće se rabetzv. mrtvi poštanski sandučići ili "rupe". Vrlo jednostavan trik; zvuči primitivno, ali radi. Aldrich Ames služio se rupama tlo samoga kraja. Rupaje skrivena šupljina na nekom mjestu: prazna kanalizacijska cijev, žlijeb uz ulicu, duplja u stablu.

Agent u mrtvi poštanski sandučić stavlja pismenu poruku ili mikrofilm, a zatim dojavljuje poslodavcu da ima poruku za nj crtanjem oznakekredom na zidu ili kandelabru. Oblik i položaj oznake kredom govore: imam poruku za tebe u rupi toj i toj. Diplomat može opaziti znak vozećise pokraj određenog zida ili rasvjetnoga stupa, čak i kad ga slijedi domaća protuobavještajna služba. Neprijavljeni će obavještajac poslijepokušati otresti rep tajne pratnje i preuzeti pošiljku, ako je tako dogovoreno i ostaviti na istom mjestu novac. Zatim će on negdje drugdjeostaviti znak kredom. "Izvor" će se provesti pokraj toga mjesta i znat će da je poruka pošiljka preuzeta te da njega očekuje druga pošiljka.Pokupit će je usred noći.

Na ovaj način špijun može ostati u dodiru sa svojim nadzornikom mjesecima, pa i godinama, a da se ne sretnu licem u lice.Ako je špijun daleko od glavnoga grada, gdje diplomati ne mogu ići, ili čak kad je u istom gradu, ali nema poruke, pravilo je da u pravilnim

razmacima daje "znakove života". U prijestolnici, gdje se diplomat može voziti automobilom, može također biti riječ o znakovima kredom. Oniće pak svojim smještajem i oblikom govoriti: "Dobro sam, ali nemam ništa za tebe." Ili: "Zabrinut sam, jer mislim da me slijede.“

Kad je pak udaljenost prevelika za ostavljanje ovakvih poruka—a tako je s provincijom Sovjetskoga Saveza, kamo je oduvijek bilozabranjeno ići američkim diplomatima - mali oglasi u visokonakladnim novinama omiljen su znak života. "Prodajem krasno štene labradora.Telefon taj i taj, Boris." Takav će se oglas nedužno i neprimjetno pojaviti među ostalima. Nadzornik u veleposlanstvu pregledava male oglase ikad spazi onaj koji traži, zna što to znači. Izbor riječi prenosi cijelo značenje. Tako labrador može značiti "Dobro sam", dok će španijel značiti:"U nevolji sam. "Krasno" može značiti: "Idućeg ću tjedna biti u Moskvi i opslužiti mrtvi poštanski sandučić". "Umiljato štene" može značiti:"Neću moći u Moskvu još najmanje jedan mjesec." Najvažnije je da se znakovi života redovito pojavljuju. Kad ih nema, to je znak da nešto nijeu redu. Srčani udar, prometna nesreća - izvor je možda u bolnici. A kad ih dugo nema, to je velika nevolja. Upravo se to dogodilo u zimu1985/86. Svi su znakovi života prestali. Jedino su Gordijevskog Britanci izvukli nakon njegova očajničkog poziva upomoć. Također je bojnikBohan u Ateni nanjušio frku i sklonio se u Sjedinjene Američke Države. Ostalih dvanaest je nestalo.

Svaki je pojedini nadzornik u Langlevu ili u inozemstvu primijetio nestanak svojeg izvora i javio to. Samo su Carev Jordan i pročelnikOdjela za SSIE imali puni pregled. Znali su da je nešto pošlo ozbiljno po zlu.

Ironično, baš je neobičnost KGBova postupka spasila Amesa. CIA je ovako zaključivala: nitko ne bi ni pomislio tako naglo pohapsiti sve teagente ako je izdajica još u srcu Langleva. Tako su uspjeli uvjeriti sami sebe u ono što su ionako željeli vjerovati: oni — elita među elitom —jednostavno ne mogu imati izdajicu u svojim redovima. Ipak, grozničavo se tragalo za izdajicama, ali - drugdje. Prvi je osumnjičenik bioEdward Lee Howard, uzročnik jednoga prijašnjeg debakla, u to doba već sklonjen na sigurno — u Moskvu. Howard je radio, za CIAu, i to usovjetskom odjelu; pripremali su ga za mjesto u Veleposlanstvu u Moskvi. Rekli su mu čak i pojedinosti o operacijama kao dio priprema. Tikpred odlazak u Moskvu otkrilo se da je do grla u dugovima i da uzima drogu. Zaboravivši zlatno Machiavellijevo pravilo, CIA mu je dala otkaz,ali ga je pustila slobodno šetati dvije puno godine, ne rekavši nikomu ništa. Sve je to vrijeme Howard sjedio po klupama u parkovima,razmišljajući kako bi otišao Rusima. Napokon je CIA priznala FBIju što je učinila. FBI se tada naljutio i inzistirao da će oni pratiti Howarda.Tada su FBIevci zabrljali. Izgubili su ga iz vida, ali on je njih dobro vidio. Sutradan je Howard (bilo je to u rujnu 1985.) bio u sovjetskomveleposlanstvu u Ciudad Mexicu. Odatle su ga zrakoplovom, preko Havane, prebacili u Moskvu. Provjera je otkrila kako je Howard mogaoizdati trojicu nestalih agenata, možda i šest njih.

Zapravo je odao jedinu trojicu što ih je znao, no njih je već prošloga lipnja izdao Ames. Tako su bili dvaput izdani.Drugi su trag dali sami Rusi. Očajnički nastojeći zaštititi svoj izvor, KGB je izveo veliku dezinformacijsku kampanju: činili su sve kako bi

naveli" CIAu na pogrešan trag. I uspjeli su. Naizgled pravo curenje informacija u Istočnom Berlinu otkrilo je kako su uhvatili neke tajne poruke iuspjeli ih dešifrirati.

Te su se šifre rabile za kodiranje poruka što ih je emitirao jedan od glavnih tajnih CIAinih odašiljača, smješten u Warrentonu u Virginiji.čitavu godinu se pročešljavao čitav Warrenton, sa svim svojim osobljem. Ništa. Ni traga. Da su šifre zaista provaljene, KGB bi još poneštosaznao. No kako nije slijedila tomu odgovarajuća akcija, zaključilo se napokon kako šifre nisu zapravo probijene.

Treće zlo sjeme što ga je KGB posijao bijaše glasina da su KGBovci u posljednje vrijeme obavili izvanredan detektivski rad. U Langlevu sutu laž primili začuđujuće dobro. Tako se u jednom izvješću govorilo kako "svaka operacija skriva u sebi sjeme vlastite propasti." Drugimriječima, sva četrnaestorica agenata najednom su se odlučili ponašati poput idiota.

Neki se u Langlevu na to ljepilo nisu uhvatili. Jedan među njima bijaše Carev Jordan, a drugi Gus Hathaway. Na nižoj razini je i Jason Monksaznao za isti problem putem internoga govorkanja; smatrao je isto što i oni.

Obavljena je provjera 301 dosjea, u kojima su pohranjeni svi podaci. Nalazi bijahu zastrašujući: ukupno 198 osoba imalo je pristup timdosjeima. Doista užasan broj. Tko, naime, u SSSRu stavlja život na kocku najmanje bi želio da 198 njemu posve stranih ljudi ima pristupnjegovom dosjeu.

Profesor Kuzmin prao je ruke u prostoriji za obdukcije mrtvačnice ispod Drugoga medicinskog instituta. Pred njim je, nažalost, danas većtreća obdukcija.

"Tko je sljedeći?" upita tehničara, brišući ruke lošim papirnatim ručnikom. "Broj 158," reče pomoćnik.

"Pojedinosti?“"Bijelac kasne srednje dobi. Uzrok smrti nepoznat; identitet nepoznat.“Kuzmin zastenja. Zašto se uopće gnjavim? — pitao se. Još jedna skitnica, pijanica... opet neki bijednik čiji će ostaci, kad on završi svoj

posao, vjerojatno biti pomagalo studentima medicine. Na njegovu će tijelu učiti što dugotrajna zloraba čini ljudskim organima; kostur će moždačak završiti na satovima anatomije.

Moskva — poput bilo kojega drugog velegrada — ima svoju noćnu, tjednu i mjesečnu normu proizvodnje mrtvaca. Srećom, samo namanjini njih treba načiniti autopsiju; inače se profesor i njegovi kolege ne bi više s time mogli nositi.

Većina ljudi u gradu umire od "prirodnih uzroka": svi koji umiru kod kuće ili u bolnici od starosti ili od jednog od stotinu smrtonosnih, alipredvidljivih uzroka. Bolnice i tamošnji doktori potpisuju smrtovnice.

Zatim dolaze "nepredvidljivi prirodni uzroci", obično srčani udar. I u tom slučaju bolnica u koju je nesretnik dovezen obavlja nužne (običnovrlo površne) administrativne formalnosti.

Poslije su tu nesreće: u kući, na radu i prometne. U Moskvi postoje još dvije kategorije, koje su posljednjih godina znatno nabujale: smrt odsmrzavanja (zimi), te samoubojstva. Broje se tisućama. Tijela izvučena iz rijeke dijele se u tri skupine. Potpuno odjeveni, ali bez alkohola ukrvotoku — samoubojstva; odjeven, pijan k'o letva — nesretan slučaj; kupaće gaće — utopio se prilikom plivanja.

Napokon, tu su i umorstva. Truplo najprije pregleda policija, koja ga onda šalje profesoru Kuzminu. No i ti su slučajevi najčešće pukaformalnost. Kao u svim gradovima, velika većina potpada pod tzv. "kućno nasilje". 80% ubojstava zbiva se između četiri kućna zida ili jepočinitelj član obitelji. Redarstvu obično ne treba više od nekoliko sati dok pronađe počinitelja. Autopsija tada samo potvrđuje što se zna većotprije: Ivan je zaklao svoju ženu; no to pomaže sudu da brzo presudi.

Na koncu konca: svađe u krčmi i gangsterski obračuni. Kod ovog drugog policija uhvati tek bijednih 3% ubojica. No nije teško utvrditi uzroksmrti: metak u glavi je uvijek metak u glavi. Hoće li istražitelji ikada pronaći tko je pucao (vjerojatno neće) — to već nije profesorov problem. Usvim tisućama i tisućama nabrojenih slučajeva, koji se ponavljaju iz godine u godinu, jedno je jasno: vlasti znaju tko je žrtva. S vremena navrijeme naiđe pokoji "Ivan Ivanovič", nepoznat čovjek. Truplo broj 158 bijaše takvo, bezimeno.

Profesor Kuzmin navuče masku od gaze, protegnu prste u gumenim rukavicama te se približi obdukcijskom stolu s tračkom zanimanja,dok je pomoćnik odgrtao plahtu.

Ah! čudno! — pomisli on. čak zanimljivo. Smrad od kojega bi laik smjesta počeo povraćati njega je ostavio ravnodušna. Naviknuo se on.Sa skalpelom u ruci kružio je oko dugačka stola, buljeći u oštećeno truplo. Vrlo čudno.

Glava izgleda netaknuto, izuzmemo li prazne očne duplje; no to su očito učinile ptice. čovjek je ležao nepronađen u šumi pokraj Minskeautoceste nekih šest dana. Ispod zdjelice noge djeluju izblijedjelo, no to je od godina. No između ošita i genitalija jedva da je bilo dijela kožekoji nije poplavio, gotovo pocrnio, od mnogih i žestokih udaraca.

Spustivši skalpel, okrenu truplo. Isto i na leđima. Prevrne zatim truplo opet na leđa, uze skalpel i počne rezati. Istodobno je opisivao štoradi i vidi, što je snimao kazetofon. Vrpca će mu poslije olakšati posao pisanja izvješća murjacima Odjela za umorstva u Petrovki. Počeo je snadnevkom:

2. kolovoza 1999.WASHINGTON, VELJAčA 1986.Sredinom mjeseca, na veselje Jasona Monka i nemalo iznenađenje njegovih pretpostavljenika u Odjelu za SSIE, bojnik Pjotr Solomin se

javio. Poslao je pismo.Mudro je postupio: nije ni pokušao stupiti u dodir s nekim Zapadnjakom u Moskvi, a da i ne govorimo o američkom veleposlanstvu.

Umjesto toga je napisao pismo i poslao ga na adresu u Istočnom Berlinu što mu ju je dao Monk.I davanje adrese bilo je rizik, no uračunat i proračunat. Bude li Solomin izdao KGBu sigurnu kuću, morat će odgovarati na neka nemoguća

pitanja. Ispitivači će znati kako nikad ne bi dobio takvu adresu da nije već pristao raditi za CIAu.Pitat će ga zašto nije odmah prijavio američko nabacivanje svom zapovjedniku, pukovniku GRU u Adenu. Zašto je dopustio da

Amerikanac koji je s njime kontaktirao umakne? Na takva se pitanja ne da odgovoriti.Tako Solominu ne ostaje drugo nego da ili šuti o cijeloj stvari, ili da "uđe u ekipu". Pismo je ukazivalo na ovo drugo.U SSSRu se otvara i čita sva pošta koja ide u inozemstvo ili iz njega dolazi. Doslovce sve, uključivši i telefonske razgovore, brzojave i

poruke poslane teleprinterom i telefaksom. No unutarnja sovjetska pošta se ne dira — već zbog same svoje množine — osim ako su pošiljateljili primatelj pod sumnjom. Isto vrijedi i za poštu unutar Sovjetskog bloka.

Naslov u Istočnom Berlinu pripada vozaču podzemne željeznice koji služi kao poštar za CIAu, koja mu to dobro plaća. Pisma koja stižu unjegov stan u poluraspadnutoj stambenoj zgradi u četvrti Friedrichshainu uvijek bijahu naslovljena na Franza Webera.

Weber se doista zvao prethodni stanar toga stana; što je još zgodnije, čovjek je mrtav. Bude li se vozač podzemne ikad našao u nevolji, onuvjerljivo može objasniti kako su već bila dva pisma. On ne razumije ni riječi ruskoga. Pisma su bila naslovljena na Webera. Weber je ionakomrtav, pa je ta pisma bacio. Nedužan čovjek.

Na pismima nikad nije bilo adrese ni prezimena pošiljatelja. Tekst je bio banalan i dosadan: nadam se da si dobro; ovdje je sve u redu;kako napreduje tvoj studij ruskog? Nadam se da ćemo jednom imati prilike obnoviti naše poznanstvo. Sve najbolje, tvoj dopisni prijatelj Ivan.

čak bi i STASI — istočnonjemačka tajna policija - mogao zaključiti jedino to da je Weber upoznao nekog Rusa prigodom nekakvekulturne razmjene te su postali dopisni prijatelji. Takve se stvari ionako potiču.

Ako bi STASI čak i pročitao poruku nevidljivom tintom, između redaka, to bi samo pokazalo da je Weber bio izdajica, ali je svoju tajnuodnio sa sobom u grob.

U Moskvi je pak pošiljatelja bilo nemoguće naći kad se pismo jednom našlo u poštanskom sandučiću.Primivši pismo iz Rusije, vozač podzemne željeznice Heinrich slao bi ga preko Zida na Zapad. Ludo zvuči kako je to činio, no u

podijeljenom gradu Berlinu događale su se za hladnoga rata i puno čudnije stvari. Zapravo je način bio tako jednostavan da ga nikad nisuulovili. Pošto je hladni rat završio, a Njemačka se ponovno ujedinila, Heinrich se povukao u mirovinu s vrlo lijepom ušteđevinom.

Prije nego je grad podijeljen Berlinskim zidom 1961., kako bi se njime spriječilo Istočne Nijemce da bježe na Zapad, u Berlinu je postojaojedinstven sustav podzemne željeznice. Poslije izgradnje Zida i podzemna je željeznica podijeljena. Zapriječeni su i zatrpani mnogi tuneliizmeđu Istoka i Zapada. Ipak, ostao je jedan mali komad gdje je istočnoberlinska podzemna željeznica izlazila na površinu i postajalapovršinska željeznica, i to iznad dijela Zapadnoga Berlina.

Zbog toga prelaska s Istoka preko komadića Zapada opet na Istok, sva su vrata i prozori na vagonima bili zapečaćeni. Istočnonjemački suputnici mogli sjediti i gledati djelić Zapadnog Berlina, no nisu mogli tamo dospjeti.

Sam u vozačkoj kabini, Heinrich bi na određenoj točki spustio svoj prozor te malim katapultom izbacio projektil nalik loptici za golf u kraterod bombe iz rata. Znajući Heinrichov radni raspored, sredovječni bi muškarac upravo tada i tuda šetao sa svojim psom. Kad bi vlakprotutnjao, čovjek bi pokupio lopticu i odnio je kolegama u sjedište goleme CIAine postaje u Zapadnom Berlinu. Odvijanjem bi se gornjapolovica loptice odvojila od donje i u njoj bi se našlo pismo, ispisano na čvrsto zamotanu tankom papiru.

Solomin je javljao same dobre vijesti. Po povratku u zemlju intenzivno su ga ispitali, a onda mu dali tjedan dana odmora. Nakon toga javiose u Ministarstvo^ obrane radi novog rasporeda.

Na hodniku ga je spazio pomoćnik ministra obrane za koga je gradio daću prije tri godine. Zapravo, nije više bio pomoćnik, nego zamjenikministra - napredavao je.

Makar je nosio odoru generalpukovnika i na njoj toliko odličja te bi od toga potonula topovnjača, čovjek zapravo bijaše aparatčik koji seuspeo po političkoj ljestvici. Godilo mu je imati u svojoj blizini pravu, grubu vojničinu iz Sibira. Ladanjska mu se kuća osobito sviđala; bila jezavršena na vrijeme, a pobočnik mu je upravo otišao u prijevremenu mirovinu iz zdravstvenih razloga (previše votke). Promaknuvši Solomina upotpukovnika, dao mu je to mjesto.

Napokon je Solomin, riskirajući puno, dao svoju privatnu adresu u Moskvi i zatražio upute. Da je KGB uhvatio i dešifrirao pismo, dobio bisvoje. No kako on nije mogao pristupiti američkom veleposlanstvu, Langlevu je trebalo reći kako će mu pristupiti. Trebao je prije napuštanjaJemena dobiti znatno usavršenija komunikacijska sredstva, no izbio je građanski rat i spriječio to.

Nakon deset dana dobio je od prometne policije "posljednju opomenu". Omotnica je imala utisnut znak Moskovske prometne milicije.Pismo je poslano iz Moskve. Nitko ga nije otvarao. Opomena i omotnica bijahu tako dobro krivotvoreni te je zamalo nazvao prometnu policijukako bi se pobunio da nikad nije prošao kroz crveno svjetlo. No onda vidje kako iz omotnice curi sitan pijesak. Poljubio je ženu na izlasku;vodila je djecu u školu. Ostavši sam, premaze opomenu sredstvom iz bočice što ju je iz Adena prokrijumčario u priboru za brijanje. Porukabijaše jednostavna: iduća nedjelja, sredinom jutra, kavana na Lenjinskom prospektu.

Pio je drugu kavu kad je pokraj njega prošao nepoznat čovjek, koji je hitro oblačio kaput, odupirući se ledenom vjetru što je navirao krozotvorena vrata. Iz praznog je rukava ispao paketić ruskih cigareta na Solominov stol. On ga pokrije novinama. čovjek u kaputu izađe iz kavane,a da se nije osvrnuo.

Na prvi je pogled izgledalo kako je paketić pun cigareta, no dvadeset filtera bijahu zapravo u jednom komadu, zalijepljeni zajedno; štoviše,ispod njih nije bilo ničega za pušenje. U šupljini je bio skriven minijaturni fotoaparat i deset filmova te list tanka rižina papira s opisom trijumrtvih poštanskih sandučića i načina kako do njih doći te šest različitih oznaka kredom s njihovim lokacvjama] oznake su govorile je lipojedina rupa prazna ili u njoj nešto ima. Uza sve to priloženo je i prijateljsko osobno pismo od Jasona Monka. Počinjalo je ovako: "Dakle, mojprijatelju iz lova, nas ćemo dvojica promijeniti svijet!“

Nakon mjesec dana Orion je poslao svoju prvu pošiljku i pokupio dodatnu količinu filmova. Njegove su informacije dolazile iz samoga srcasovjetskoga vojnoindustrijskoga kompleksa te su bile neprocjenjive.

Profesor Kuzmin pregleda prijepis svojih bilježaka o truplu broj 158 te načini nekoliko vlastoručnih zabilježbi. Neće čak ni tražiti od svojepreopterećene tajnice da to pretipkava: neka se oni glavonje u policiji sami pomuče.

Nije bilo sumnje kako će taj dosje završiti u Odjelu za umorstva. Uvijek se trudio biti milosrdan prema detektivima: kad je god bilo ikakvesumnje, napisao bi kao uzrok smrti "prirodne uzroke" ili "nesretan slučaj". Rodbina je nakon toga slobodna poduzeti što želi i što nalazinajrazumnijim. Ako je pak riječ o neidentificiranu truplu, ostalo bi u mrtvačnici onoliko dugo koliko propisuje zakon. Uzbunit će tragače zanestalim osobama. Ne budu li se mogli javiti bliski rođaci sa žrtvinom osobnom iskaznicom, tijelo će na koncu otići u sirotinjsku grobnicu(ljubaznost moskovskoga gradonačelnika); ili će na kraju netko na njemu učiti anatomiju.

Ali 158 je umorstvo; to se ne da sakriti. Osim pješaka što ga je pregazio kamion u punoj vožnji, rijetko da je ikad tko imao takve ozljede.No jedan jedini udarac (čak i kamionski) nije to uopće mogao učiniti. Pretpostavlja kako bi isti učinak bio da ga je pregazilo krdo bizona. No uMoskvi baš i nema puno bizona; oni bi, osim toga, stali i na noge i na glavu. Broj 158 udaren je puno puta tupim predmetom u predjelu izmeđuvrata i kukova; tukli su ga s obje strane.

Završivši bilješke, on ih je na dnu stranice potpisao i datirao: 3. kolovoza. Zatim ih stavi u "kadicu" za izlaznu poštu. "Umorstvo?" upitajasno tajnica.

"Umorstvo, identitet nepoznat," potvrdi on. Ona otipka naslov na debeloj omotnici, ubaci dosje u nju i stavi cijelu pošiljku iza sebe. Na izlazus posla dat će to vrataru koji živi u jazbini u prizemlju. On će pak to poslije predati vozaču kombija koji raznosi dosjee na različita odredišta uMoskvi.

Međutim leš broj 158 ležaše u ledenoj tami; osim očiju i većeg dijela iznutrica. LANGLEY, OŽUJKA 1986.Carev Jordan stajaše pokraj prozora, promatrajući svoj najdraži krajolik. Bijaše potkraj mjeseca i prvo se blijedo zelenilo već hvatalo šume

između glavne CIAine zgrade i rijeke Potomca. Uskoro će nestati s vidika blještaj vode, zimi uvijek vidljiv kroz bezlisno granje. On voliWashington: taj grad ima više šuma, drveća, perivoja i vrtova nego bilo koji drugi grad što ga on poznaje u Sjedinjenim Državama. A proljećemu je omiljeno godišnje doba.

Zapravo — bilo je. Proljeće 1986. pokazalo se kao noćna mora. Sergej Bohan, časnik GRUa što ga je CIA vodila u Ateni, objasnio je zamnogih zamornih ispitivanja u Americi kako vje ruje da bi ga bili strijeljali da se vratio u Moskvu. Dakako, nije to mogao dokazati, no razlog kojisu mu rekli: da mu sin ima slabe ocjene u vojnoj akademiji — to jednostavno nije bila istina. Pre ma tome je izdan. Sam nije počinio nikakvepogreške; dakle: iz dan je. * Budući da je Bohan bio medu prvom trojicom što su iskusila takve probleme, CIA je ostala skeptična. Danas(nakon svega) takva izvješća i nisu više tako nevjerojatna. Pet drugih sovjetskih "diplomata" tajanstveno su opozvana usred mandata te sunestala bez traga.

To je ukupno šest ljudi. S britanskim agentom Gordijevskim — sedam. Još ih je pet što su živjeli u SSSRu, također su nestali. Nije više

ostao nijedan jedini važan izvor. A svaki je zahtijevao godine marljiva rada, strpljenja i lukavštine i puno dolara što su ih uplatili porezniobveznici.

Harry Gaunt, pročelnik Odjela za SSIE, tada glavna (ako ne i jedina) žrtva virusa, sjedio je obuzet mislima. Gaunt bijaše vršnjak PDOu.Godinama su se zajedno uspinjali hijerarhijskom ljestvicom. Puno su godina proveli na inozemnim postajama; vrbovali su izvore, igrali Velikuigru protiv neprijatelja: KGBa; napokon, vjerovali su jedan drugome kao braća.

U tome i jest problem: u Odjelu za SSIE svi vjeruju jedan drugome. Moraju. Oni su čvrsta jezgra, najekskluzivniji klub, elita i prethodnicatajnoga rata. A opet... svaki je čovjek gajio u sei* JI % bi strašnu sumnju u druge. Howard, dešifriranje kodova, vrsno istražiteljstvo KGBovihprotuobavještajaca — sve to zajedno moglo bi razotkriti pet, šest, čak i sedam tajnih agenata. Ali četrnaest?!? To je prokleto mnogo! A opet...ne može biti izdajice. Ne smije biti. Ne u Odjelu za Sovjetski Savez i Istočnu Europu. Kucanje na vratima. Raspoloženje se popravlja. Posljednjipreostali izvor čeka primanje.

PDO progovori: "Sjedi, Jasone! Harry i ja smo te upravo htjeli pohvaliti. Tvoj Orion stvarno se isplati. Dečki u Analitici su oduševljeni. Stogasmo zaključili kako čovjek koji ga je pribavio zaslužuje 15. platni razred.“

Promaknuće iz 14. u 15. platni razred (viši broj znači višu plaću). Zahvalio je pretpostavljenima. "Kako je tvoj Lisandar u Madridu?“"Dobro, gospodine. Redovito se javlja. Ništa fantastično, ali je uporabljivo. Mandat mu je pri kraju. Uskoro će se vratiti u Moskvu.“"Ne povlače ga prije roka?" "Ne, gospodine. Zašto bi?" "Nema razloga, Jasone.“"Mogu li nešto reći? Otvoreno govoreći." "Ispali!“"Priča se u Odjelu da nam u zadnjih šest mjeseci loše ide." "Zbilja?" tobože se čudio Gaunt. "Ljudi svašta pričaju.“Do toga trenutka znanje o golemoj težini katastrofe bilo je ograničeno na deset ljudi na vrhu Službe. Operativa broji čak šest tisuća ljudi, od

čega je tisuću u Odjelu za SSIE. Makar ih je samo stotinu na Monkovoj razini, opet je to čitavo selo. A u selu se priča. Monk duboko udahnu inastavi: "Priča se da gubimo agente. čuo sam - čak deset.“

"Znaš pravilo, Jasone: znaj ono što trebaš znati." "Da, gospodine.“"Dobro, može se reći da imamo malih problema. Događa se to u svim službama. Katkad imamo više sreće, katkad pak manje. Što hoćeš

reći?“"Ako je broj blizu deset, onda ima samo jedno mjesto na kojemu su sakupljeni svi ti podaci: dosjei 301.“"Vojnice, znamo kako je ustrojena Služba," zagunđa Gaunt."Kako to onda da su Lisandar i Orion još na slobodi?" upita Monk.PDO mu strpljivo odgovori: "Gle, Jasone... jednom sam ti već rekao kako si čudan. Htio sam reći: nekonvencionalan; radiš katkad mimo

pravila. No rekoh i da imaš sreće. U redu: imali smo gubitaka. No ne zaboravi da su i tvoja dva izvora također u dosjeima 301.“"Ne. Nisu.“Da je tko sa strane slušao, mogao je čuti kikirikijevo zrno kako pada na debeli sag.Harry Gaunt prestao se poigravati svojom lulom, koju nikad nije pušio u zatvorenu prostoru, nego se njome služio kao glumačkim

rekvizitom."Jednostavno, nikad nisam dao te podatke u Središnji registar. Moj previd. Oprostite.“"Gdje su izvornici izvješća? Tvoja izvješća, u kojima su podaci o načinu vrbovanja, mjestima i vremenima sastanaka?" upita Gaunt nakon

duge stanke."U mojem sefu. Iz njega nikad nisu ni izašla.“"A što je s opisima operativnih postupaka u uporabi?" "U mojoj glavi.“Slijedila je jošdulja stanka."Hvala, Jasonef' izusti konačno PDO. "Bit ćemo u kontaktu.“Dva tjedna poslije u srcu Operativne uprave CIAe odvijala se velika strateška kampanja. Carev Jordan je, radeći sa samo još dvojicom

analitičara, sveo prvotni popis od 198 ljudi koji su teoretski mogli imati pristup dosjeima 301 na četrdeset jedno ime. Aldrich Ames, koji jetada još učio talijanski, bio je na kraćem popisu.

Jordan, Gaunt, Gus Hathaway i još dvojica zauzimali su se da — za svaki slučaj — tu četrdeset jednu osobu valja podvrgnuti ozbiljnomispitivanju — koliko god to bilo neugodno. To bi značilo "neprijateljski" test detektorom laži i istraživanje privatnih računa.

Detektor laži (poligraf) američki je izum i Amerika se uvelike oslanjala na nj. Tek su istraživanja kasnih 80ih i ranih 90ih pokazala kolikomože biti nepouzdan. Prije svega, vješt ga lažac može zavarati. A špijunaža se i zasniva na zavaravanju; trebalo bi, samozavaravanjuprotivnika.

Drugo, ispitivač mora biti vrhunski pripremljen da bi znao postavljati prava pitanja. Ne može ga se tako pripremiti dok predmet riije^temeljita istJMen. _&&& bj oi&rjli lašea, ispitivači, FV>i ; ¦ r< trebaju izazvati da se krivac uplaši i pomisli: "O, moj Bože: znaju! Znaju!" Ondalašcu srce zakuca ludom brzinom. Ako lažac iz pitanja nasluti da ispitivači ništa ne znaju, može se smiriti i ostati miran. U tomu i jest razlikaizmeđu prijateljskog i neprijateljskog testa detektorom laži. Prijateljska je inačica besmislen utrošak papira, ako je ispitanik vješt i pripremljen.

Glavni dio istrage koju je htio PDO bijaše provjera osobnih financija. Da su samo znali! Samo godinu dana nakon gadne rastave braka iponovne ženidbe, Aldrich Ames je plivao u novcu. Sve je to stiglo na njegov račun nakon travnja 1985.

Ken Mulgrew je vodio skupinu koja se suprotstavila pomoćniku direktora za operacije. Podsjetio je na zastrašujuću štetu što ju je JamesAngleton nanio stalnim provjeravanjem lojalnih službenika. Podsjetio je kako je provjera privatnih računa grubo narušavanje privatnosti i nasrtajna građanska prava.

Gaunt se usprotivio: nikad u Angletonovo vrijeme nismo u samo pola godine izgubili desetak agenata. Njegove su se istrage temeljile naparanoji, a Služba je 1986. suočena s čvrstim dokazima da su stvari ozbiljno pošle po zlu.

Jastrebovi su izgubili bitku. Građanska su prava slavila pobjedu. Tvrda je provjera zabranjena. Inspektor Pavel Volski uzdahnu: još jedandebeli dosje s trijeskom je pao na njegov radni stol. Prije godinu dana bio je savršeno zadovoljan kao viši narednik u Odjelu za organiziranikriminal. Tamo se moglo ići u pohode na ilegalna skladišta i plijeniti nezakonito stečenu robu. Pametan naredni k može udobno živjeti kad

zaplijenjena luksuzna roba pretrpi malo smanjivanje količine prije predaje državi.Ali ne! Njegova je žena htjela biti inspektorova supruga. Tako je iskoristio prigodu i prijavio se na inspektorski tečaj. Zatim je promaknut u

inspektora i prebačen u Odjel za umorstva.Nije mogao znati da će mu dodijeliti referadu za neidentificirane žrtve. Gledajući gomilu dosjea tipa "tko zna i koga briga", često bi poželio

vratiti se opet u Šabolovku, na staro radno mjesto.Za većinu neidentificiranih postojao je ipak jasan motiv. Pljačka, dakako. S nestalom lisnicom žrtva izgubi sav svoj novac, kreditne kartice,

obiteljske fotografije j prevažni paspqrt — ruskjL tzv. unutarnju putovnicu, koja sadrži sve osnovne podatke o čovjeku. I da: izgubi i život; inačese ne bi našao na polici mrtvačnice.

Kad je riječ o ispravnu građaninu čija je novčarka vrijedna uzimanja, obično će takav imati obitelj. Obitelj će se obratiti policijskom Odjeluza nestale osobe, koji mu tjedno podastire galeriju obiteljskih fotografija. često prepozna osobu na njima. Onda se ucviljenoj obitelji možekazati gdje će doći identificirati i pokupiti svog nestaloga člana.

Ako pak motiv umorstva nije bila pljačka, truplo najčešće uza se u nekom džepu ima pasport, no takvi slučajevi ne dolaze Voljskom. Nedolaze ni slučajevi svih onih propalica koji su bacili svoje osobne iskaznice, jer su otkrivale odakle su došli, a oni nisu željeli da ih milicija tamovrati. Takvi umiru od hladnoće i alkohola na ulicama. Voljski se bavi samo određenim umorstvima nepoznatih osoba, što ih je počinionepoznati počinitelj. Ekskluzivna zadaća, no poprilično uzaludna — razmišljao je on.

Slučaj čiji je dosje pred njega stavljen 4. kolovoza razlikovao se od ostalih. Pljačka teško da je mogla biti motiv. Bacivši pogled na izvješćeo mjestu pronalaska, što ga je načinio Zapadni odjel, saznao je kako je tijelo pronašao berač gljiva u šumi pokraj autoceste prema Minsku —na samom zapadnom rubu gradskoga područja. Sto metara od ceste — to je previše i za profesionalno umorstvo.

Popis osobnih stvari bijaše sumoran. Žrtva je nosila (odozdo prema gore): cipele — plastične, jeftine, slomljene, potrošenih potpetica;čarape — jeftine, iz trgovine, vrlo prljave; gaće, isto takve; hlače — tanke, crne, masne; pojas — plastični, iznošen. To je sve. Bez majice,košulje, kravate, sakoa ili jakne. Samo je blizu njega pronađen kaput, opisan kao vojnički, vrlo iznošen, starina iz pedesetih godina.

Na dnu stranice stajaše još jedan kratak pasus. Sadržaj džepova: ništa; ponavljam: ništa. Nema sata, prstena, bilo kakvoga osobnogpredmeta.

Voljski zimu na snimku načinjenu na mjestu zločina. Netko milosrdan zatvorio je žrtvi oči. Mršavo, neobrijano lice; čovjek vjerojatno oko 65godina, no izgleda deset godina starije. Izgladnio — takav je bio i prije smrti.

Jadan stari — pomisli Voljski. Kladim se da te nitko nije ubio _,. zbog tvog računa u švicarskoj banci. Preusmieri nn/ornnst na izvješćeo uzroku smrti. Pročitavši nekoliko pasusa, on bijesno ugasi cigaretu i opsova.

"Zašto ti pametnjakovići ne pišu normalnim ruskim, da ih čovjek razumije?" pitao se on; ne prvi put. Govorilo se o laceracijama ikontuzijama. Ako su mislili na rane i ubode, zašto tako ne napisu? Probio se nekako kroz medicinski žargon, no nešto ga je zbunjivalo.Pogledavši na službeni žig Drugog medicinskog i nazove taj broj. Imao je sreće: profesor Kuzmin još je radio za stolom. "Profesor Kuzmin?"upita on.

"Ja sam. Tko govori?“"Inspektor Voljski; Umorstva. Preda mnom je vaše izvješće." "Blago vama!“"Možemo li iskreno razgovarati, profesore?“"U naše dane i u mojim godinama... bit će mi to povlastica.“"Jedan dio me zbunjuje. Spomenuli ste ozbiljne ozljede na objema nadlakticama. Možete li mi reći čime su uzrokovane?“"Kao patolog — ne; ne mogu reći. No među nama: ti su tragovi otisci ljudskih prstiju. "Znači, netko ga je uhvatio za ruku?“"Znači da su ga čvrsto držali uspravno, dragi moj inspektore. Dvojica snažnih muškaraca su ga podupirali dok ga je treći tukao.“"Dakle, sve je to ljudsko djelo? Bez ikakvih strojeva?“"Da su mu glava i noge u istom stanju, rekao bih da su ga iz helikoptera ispustili na beton. I to s nemale visine. No bilo kakav udarac o tlo ili

nalet kamiona ozlijedio bi također glavu i noge. Ne, nego je puno puta udaren tvrdim tupim predmetom između vrata i kukova, sprijeda istraga." "Uzrok smrti - asfiksija?“

"Tako je, inspektore.“"Oprostite, kako to: mlatili su ga dok se nije pretvorio u paštetu, a uzrok smrti — asfiksija?" Kuzmin uzdahnu. "Sva su mu rebra slomljena,

osim jednog. Neka i na više mjesta. Dva rebra su mu utjerali u pluća. Pulmonarna krv je od toga ušla u traheju, što je uzrokovalo asfiksaciju.“"Hoćete reći: ugušio se od krvi u grlu?" "Upravo sam vam to rekao.“"Oprostite, novi sam ovdje.“"A ja sam ovdje gladan. Znate, vrijeme je ručku. Do viđenja, inspektore.“Voljski ponovno pročita izvješće. Znači, staroga su premlatili. Sve miriše na gangstere. No gangsteri su obično mlađi. Očito se doista

zamjerio nekom mafijašu. Da nije umro od gušenja, takve udarce ionako ne bi preživio.Ali što su zapravo htjeli ubojice? Zacijelo bi im dao što su tražili i bez takva postupka. Kazna? Primjer? Sadizam? Vjerojatno pomalo od

svega. Ali, zaboga, što bi jedan starac, koji izgleda kao skitnica, mogao imati da bi šef gangstera to toliko želio? Što mu je to tako strašnomogao učiniti da mu se mafija tako užasno osvetila?

Voljski primijeti nešto u rubrici "osobni znakovi". Profesor je napisao: na tijelu ništa, ali u ustima dva sjekutića i jedan očnjak — umjetni, odnehrđajućega čelika. čini se, naslijeđe grubog vojničkog zubarskog rada. Dakle, tri prednja zuba su čelična.

Posljednje što je rekao patolog podsjetilo je Voljskoga na nešto. Zbilja je vrijeme ručku; uostalom, dogovorio se sastati s kolegom iz istogodjćla. Stoga usta, zaključa svoj jadni ured i ode. LANGLEY, SRPANJ 1986.

Pismo pukovnika Solomina izazvalo je priličan problem. Isporučio je tri pošiljke putem rupa u Moskvi, no sad se želi opet sastati sa svojimnadzornikom, Jasonom Monkom. A budući da on ne može napustiti SSSR, sastanak će se morati održati na sovjetskom teritoriju.

Prva reakcija bilo koje obavještajne službe koja primi takav prijedlog bit će sumnja da je njihov čovjek uhićen te piše pod pritiskom.No Monk bijaše uvjeren kako Solomin nije ni budala ni kukavica. Bila je, naime, jedna riječ koju je, bude li pisao uhićen, pod pritiskom,

trebao na svaki način izbjeći; drugu je pak riječ valjalo svakako uključiti u pismo, bude li pisano pod takvim okolnostima. čak i pod najžešćimpritiskom, vjerojatno bi uspio ispuniti bar jedan od tih dvaju uvjeta. Njegovo je pismo iz Moskve sadržavalo riječ koja znači da je na slobodi inije sadržavala riječ koja znači da nije. Prema tome, izgleda da je pismo pravo.

Harry Gaunt se već unaprijed složio s Monkom da je Moskva preopasna — preplavljena KGBovim agentima i doušnicima. I za kratkoročnodiplomatsko mjesto sovjetsko Ministarstvo vanjskih poslova tražilo bi sve podatke o osobi, koje bi proslijedilo Drugoj glavnoj upravi. Makarprikriven, Monk bi bio pod stalnom tajnom pratnjom cijelo vrijeme svojega boravka. Sastati se potajno i sigurno s pobočnikom zamjenikaministra obrane bilo bi gotovo nemoguće. Uostalom, ni Solomin to nije predložio.

Napisao je da u rujnu ide na godišnji odmor; dali su mu nagradu: apartman u crnomorskom ljetovalištu Gurzufu.Monk pogleda podatke o tome. Seoce na obali poluotoka Krima, poznato vojno odmaralište s vojnom bolnicom, gdje se na sredozemnom

suncu oporavljaju ranjeni i bolesni časnici. Posavjetovali su se s dvojicom nekadašnjih sovjetskih časnika koji žive u Sjedinjenim Državama.Nijedan od njih nije bio tamo, no čuli su za Gurzuf: lijepo nekadašnje ribarsko selo gdje je čehov živio i umro u svojoj vili pokraj mora. Iz Jalte seuz obalu stiže za pedeset minuta autobusom, ili za dvadeset pet taksijem.

Monk stane pretraživati podatke o Jalti. SSSR je još i tada bio gotovo posve zatvorena zemlja. Odletjeti ravno na cilj — nemoguće. Zračnibi put vodio najprije do Moskve, zatim do Kijeva, pa u Odesu, pa u Jaltu. Nema načina da strani turist tako leti, a nema ni uvjerljiva razlogazašto bi strani turist išao u Jaltu. To jest sovjetsko ljetovalište, no usamljeni stranac strši kao upaljen nožni palac. Potraga za morskim putemdala je bolji rezultat.

Uvijek gladne strane tvrde valute, sovjetske vlasti su dopustile Crnomorskom brodarskom poduzeću organiziranje krstarenjaSredozemljem. Premda je cijela posada bila sovjetska, s pokojim KGBovcem (ne treba ni govoriti), putnici su većinom stizali sa Zapada.

Zbog jeftinoće takvih krstarenja za Zapadnjake, putnici su uglavnom bili studenti, sveučilišni nastavnici i umirovljenici. U ljeto 1986. tri subroda obavljala takva krstarenja: Litva, Latvija i Armenija. U rujnu je išla Armenija.

Londonski agent Crnomorskog brodarskog poduzeća informirao ga je kako će brod isploviti iz Odese prema grčkoj luci Pireju, uglavnombez putnika. Iz Grčke će zaploviti na zapad, prema Barceloni u Španjolskoj, a zatim se vraćati redom: Marseilles, Napulj, Malta, Istanbul - prijenego uplovi opet u Crno more, gdje mu je prva luka bugarska Varna. Iz Varne ide u Jaltu, te napokon natrag u Odesu. Većina zapadnih putnikaukrcat će se u Barceloni, Marseillesu ili Napulju.

Krajem srpnja, uz suradnju britanske Sigurnosne službe, obavljena je vrlo vješta provala u ured londonske agencije Crnomorskogbrodarskog poduzeća. Nije ostalo ni traga od ulaza ni od izlaza. Samo se fotografiralo popis londonskih rezervacija za krstarenje Armenijom.Proučavanje je otkrilo zajedničku rezervaciju za šest članova Društva američkosovjetskog prijateljstva. U Americi provjeriše tko su ti ljudi.Ispostavilo se da su svi srednjih godina, pošteni, naivni i posvećeni popravljanju američkosovjetskih odnosa. Također, svi su živjeli nasjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država ili bar blizu toga područja.

Početkom kolovoza prof. Norman Kelson iz San Antonija u Texasu pridružio se Društvu i zatražio od njega literaturu. Iz nje je "saznao" zaputovanje Armenijom s ukrcajem u Marseillesu, te se prijavio za put kao sedmi član skupine. Sovjetska turistička agencija Inturist nije imalaništa protiv, pa je rezervirano još jedno mjesto.

Pravi je Norman Kelson bio bivši CIAin arhivist koji se povukao u mirovinu u San Antonio. Bio je prilično nalik Jasonu Monku, samopetnaest godina stariji. No to će se riješiti pomoću sijede boje za kosu i zatamnjenih naočala.

Sredinom kolovoza Monk je javio Solominu da će ga prijatelj čekati na ulazu u jaltski botanički vrt. Vrt je poznata znamenitost Jalte. Nije usamom gradu, nego jednu trećinu puta uz obalu prema Gurzufu. Prijatelj će ga tamo čekati u podne 27. i 28. rujna.

Inspektor Voljski je kasnio na objed, pa se hitrim korakom uputi dugim hodnicima sive zgradurine na Petrovki, u kojoj je smješteno sjedištemoskovske milicije. Prijatelj mu nije bio u svojoj sobi, pa ga potraži u zajedničkoj prostoriji osoblja. Nađe ga kako razgovara s ovećomskupinom kolega. "Oprosti što kasnim," ispriča se on.

"Nema veze. Idemo!“Nema ni govora da bi ljudi na državnoj plaći išli jesti izvan kuće, no milicija drži jeftinu kantinu s bonovima za ručak; hrana odgovara cijeni.

Obojica se okrenuše prema vratima. Odmah iza njih je oglasna ploča. Voljski baci pogled na nju i ukoči se."Hajde! Neće biti slobodnih stolova," požuri ga prijatelj.Kad su sjeli — pred svakim po tanjur gulaša i pola litre piva — Voljski reče: "Kaži... u sobi za osoblje...“"Što s njom?“"Oglasna ploča iza vrata. Na njoj je slika. Nekakva preslika crteža pastelom. Starac sa smiješnim zubima. Tko je taj?“"Ah, taj!" dosjeti se inspektor Novikov. "To je naš zagonetni čovjek. Izgleda da je neka žena u britanskom veleposlanstvu imala provalu.

Dvojica su bila. Ništa nisu ukrali, ali su joj ispremetali stan. Iznenadila ih je, pa su je udarili. No vidjela je jednoga.“"Kad je to bilo?“"Prije dva tjedna; možda i tri. Dakle, Veleposlanstvo se požalilo Ministarstvu vanjskih poslova. Oni su zavrištali i požalili se MUPu. Ti su tek

poludjeli i zapovjedili Odjelu za provale neka nađe čovjeka. Netko g a je nacrtao. Znaš černova? Ne? Dakle, o n ti je veliki inspektor uProvalama. Sav se ustrčao, jer mu se radi o glavi. No ništa nije našao. čak je i došao k nama i dao nam tu presliku - toliko mu je stalo.“

"Ima li tragova?" pitao je dalje Voljski."Nema. černov ne zna ni tko je taj ni gdje je. Nego, u ovom gulašu svaki put ima sve manje mesa, i to sve goreg.“"Ne znam ni ja tko je, ali znam gdje je," reče Voljski. Novikov zaustavi ruku s čašom piva na pola puta do usta.'"Bemti! Gdje?“"Na polici, u hladnjači mrtvačnice Drugog medicinskog. Jutros mi je stiglo izvješće o njemu. Neidentificirani. Našli su ga u šumi na zapadu,

prije tjedan dana. Umlaćen. Nema osobne." "Odlično. Idi černovu! On će ti biti zahvalan.“Dok je ubacivao u se ostatak gulaša, inspektor Novikov se duboko zamislio. RIM KOLOVOZ 1986.Aldrich Ames stigao je sa suprugom u Vječni grad 22. srpnja, kako bi preuzeo novu dužnost. I nakon osam mjeseci intenzivna učenja u

jezičnoj školi, njegov je talijanski bio razumljiv i podnošljiv, ali ne još dobar. Za razliku od Monka, on nije imao sluha za strane jezike.

Njegovo mu je novostečeno bogatstvo omogućivalo način života daleko viši nego ikad prije. Međutim, nitko u rimskoj postaji to nijeprimijetio, jednostavno zato što nitko nije vidio kako je Ames živio prije travnja lanjske godine.

Šef postaje Alan Wolfe, CIAin veteran koji je služio u Pakistanu, Jordanu, Iraku, Afganistanu i Londonu, uskoro je otkrio (baš kao i drugiprije njega) da je Ames uzaludan utrošak vremena i prostora. Da je vidio radne ocjene šefova postaja u Turskoj i Meksiku prije no što ih je KenMulgrew "sanirao", bio bi se bunio protiv imenovanja toga čovjeka za njegova novog voditelja Sovjetskog odjela; bunio bi se sve do PDOa.

Nije prošlo dugo dok je postalo očito da je Ames pijanica i slab radnik. Ruse to nije zabrinjavalo. Ubrzo su imenovali posrednika, nižegslužbenika Hrenkova, s kojim se Ames mogao sastajati a da ne pobudi sumnju. Ames je jednostavno rekao kolegama kako nastoji razvitiHrenkova, koga bi se vjerojatno dalo zavrbovati. Time je pravdao niz iznimno dugačkih i iznimno mokrih objeda, nakon kojih bi Amerikanacjedva uspijevao naći svoj ured.

Kao i u Langlevu, Ames počne trpati gomile povjerljivih dokumenata sa svog "stola u plastične vrećice. S njima bi jednostavno išetao izveleposlanstva i odnio ih Hrenkovu.

U kolovozu je iz Moskve doletio njegov pravi nadzornik, kako bi se sastao s njime. Novi KGBovac, za razliku od Androsova u Washingtonu,nije živio u gradu, nego bi doletio kad se trebalo sastati s izvorom. U Rimu bijaše znatno manje poteškoća nego u Sjedinjenim Državama.

Ames jednostavno izađe iz zgrade i pođe na objed. Nije skrivao da objeduje s Hrenkovom u restoranu. Ne tako otvoreno ušao je u limuzinuzatamnjenih prozora. Hrenkov ih je odvezao u Vilu Bamelek, rezidenciju sovjetskoga veleposlanika. Očekuje g a njegov nadzornik "Vlad".Tamo mogu u miru razgovarati satima. "Vladovo" pravo ime bijaše pukovnik Vladimir Mečulajev iz Uprave P Prve glavne uprave KGBa.

Na prvom je sastanku Ames htio prosvjedovati zbog neumjesne brzine kojom je KGB pohapsio ljude sto ih je on izdao; KGB je time doveoi njega u pogibelj. No Vlad ga preduhitri, ispričavajući se na toj nezgodi. Objasni kako je osobno Mihail Gorbačov tako odlučio, unatočnjihovim stručnim savjetima i prosvjedima. Zatim prijeđe na stvar zbog koje je došao u Rim.

"Imamo problem, dragi moj Rick. Grada koju si nam donio je izvanredno velika i neprocjenjivo vrijedna. Osobito visoko cijenimo opise ifotografije glavnih nadzornika špijuna koje vode unutar SSSRa.“

Ames bijaše zbunjen; nastojao je kroz alkoholnu paru shvatiti što se od njega traži. Upita: "Da. Nešto nije u redu?“"Ne, sve je u redu; samo ima jedna mala zagonetka," reče Mečulajev i pokaza mu fotografiju, položivši je na čajni stolić."Ovo je izvjesni Jason Monk. Je li tako?" "Aha. To je on.“"U svojim si ga izvješćima opisao da u Odjelu za SSIE ima glas 'zvijezde u usponu'. To bi moglo značiti da nadzire jedan, možda i dva

izvora u SSSRu.“"Tako se smatra, ili se bar držalo kad sam posljednji put obratio pozornost na to. No vi ih zacijelo imate.“"Eh, dragi moj Rick: u tome i jest problem. Sve izdajice koje si nam ti tako ljubazno razotkrio mi smo već identificirali, uhitili i... razgovarali s

njima. I svaki je od njih bio... kako bih to kazao..." Rus se prisjeti smrvljena čovjeka što ga je vidio u prostoriji za ispitivanje pošto je Grišinupoznao zatvorenike sa svojim osebujnim savjetom da surađuju.

"Svi su bili vrlo iskreni, otvoreni; potpuno su surađivali. Svaki od njih nam je kazao tko je njegov nadzornik; u nekim ih je slučajevima bilo iviše. Ali nije bilo Jasona Monka. Nijedan ga nije spomenuo. Naravno, mogu se upotrebljavati lažna imena; to se obično i čini. Ali slika, Rick...Nitko ga nije prepoznao na slici. Vidiš li sada u čemu je moj problem? Koga Monk vodi? I gdje?" "Ne znam. Ne razumijem. To bi sve moralobiti u dosjeima 301.“

"Dragi moj Rick, ni mi ne razumijemo. Ali tih podataka tamo nema.“Prije kraja sastanka Amesu su dali golemu količinu novca i popis zadataka. Ostao je u Rimu tri godine i za to vrijeme izdao sve što je

mogao - nevjerojatnu hrpu tajnih i vrlo tajnih dokumenata. Odao je i još četiri agenta, no nijedan od njih nije bio Rus, nego bijahu državljaniistočnoeuropskih zemalja. Ipak, njegov je prvotni zadatak ostao isti, jasan i jednostavan: po povratku u Washington (ili, ako je moguće, prije)pronaći koga Monk vodi u SSSRu.

Dok su inspektori Novikov i Voljski bili za svojim radnim ručkom u kantini milicijskoga sjedišta, Duma je zasjedala u punom sastavu.Treba vremena dok se ruski parlament okupi nakon ljetne stanke, jer je područje zemlje tako golemo da mnogi zastupnici moraju putovati

tisućama kilometara dok stignu na ustavnu raspravu. Ipak, smatralo se da će rasprava biti iznimno važna, jer je na dnevnom redu bio prijedlogpromjene Ustava.

Nakon nepredviđene smrti predsjednika čerkasova, premijer je prema članku 59. Ustava preuzeo dužnost kao privremeni predsjednik.Vrijeme međuvlašća ograničeno je na tri mjeseca.

Premijer Ivan Markov doista je preuzeo dužnost kao privremeni predsjednik. No nakon savjetovanja s mnogobrojnim stručnjacima,prihvatio je njihov savjet. Naime, kako su se predsjednički izbori u Rusiji ionako imali održati u srpnju 2000. godine, raniji datum — u listopadu1999. — izazvao bi ozbiljne poremećaje, čak i kaos.

Pred visokim .je domom stoga bio prijedlog ustavnog amandmana jednokratna*učinka, kojim bi se razdoblje međuvlasti privremenogapredsjednika produžilo za još tri mjeseca i predstojeći predsjednički izbori pomaknuli sa srpnja 1999. na siječanj 2000.

Riječ Duma dolazi od ruske riječi dumat', što znači "misliti, razmatrati". No mnogi promatrači drže kako je Duma više mjesto vike i svađe,nego zrela razmatranja. Toga je vrućeg ljetnog dana Duma svakako opravdala to mišljenje.

Rasprava trajaše čitav dan. Od vremena do vremena strasti bi se toliko usijale da je predsjednik parlamenta puno vremena trošio nautjerivanje reda (također vikom), a jednom je čak zaprijetio da će raspustiti dom do daljega.

Dvojica zastupnika tako su se nasilnički ponašali da je predsjednik Dume zapovjedio da ih nasilno izbace iz sabornice na ulicu (sve topred televizijskim kamerama). Tamo su obojica, iako i dalje u žestoku sukobu mišljenja, održali improviziranu konferenciju za novinstvo. No iona se izrodila u uličnu borbu, koja je trajala dok nije stigla policija i razdvojila ih.

U dvorani je klimatizacija klonula pod tolikim teretom. Znojni sabornici treće po mnogobrojnosti demokracije (navodno) na svijetu vikali su ipsovali jedan drugoga. Crta razdvajanja jasno se vidjela.

Fašistički Savez domoljubnih snaga, slijedeći zapovijed svoga vode Igora Komarova, uporno je tražio da se predsjednički izbori održe ulistopadu, tri mjeseca nakon čerkasovljeve smrti, u skladu s člankom 59. Ustava. Prozirna taktika. Naime, SD S je toliko odmaknuo svojimsuparnicima u anketama da nije vidio razloga čekati dolazak na vlast tako dugo.

Neokomunisti i reformisti iz Demokratskoga saveza jednom su se složili. Jedni i drugi slabo stajahu u anketama te im je trebalo što jemoguće vremena kako bi popravili svoj položaj. Drugim riječima, nijedna od tih političkih snaga nije bila spremna tako brzo izaći na izbore.

Rasprava, ili točnije, nadmetanje u dernjavi, bješnjela je do sumraka, kad je iscrpljeni i promukli predsjednik Dume objavio da je raspravazavršena te se može pristupiti glasovanju o prijedlogu. Ljevica i centar glasovali su zajedno kako bi porazili ultradesnicu. Prijedlog jeprihvaćen. Datum predsjedničkih izbora prebačen je sa srpnja 1999. na 16. siječnja 2000.

Za manje od sata ishod glasovanja u parlamentu objavljen je kao glavna vijest u emisiji Vremja, središnjoj informativnoj emisiji glavne ruskeTV postaje. Veleposlanstva su radila do u noć. Žarulje su gorjele dok su šifrirane poruke putovale od veleposlanika do njihovih prijestolnica.

Iz istog razloga — jer je osoblje Britanskog veleposlanstva još bilo na svojim mjestima — za svojim se stolom nalazio i "Gracie" Fields.Tamo ga je zatekao i telefonski poziv inspektora Novikova.

JALTA, RUJAN 1986.Dan bijaše vruć, a taksi što je tandrkao cestom uz morsku obalu sjeveroistočno od Jalte nije imao klimatizacije. Amerikanac spusti prozor

kako bi pustio da ga rashlađuje svježiji crnomorski zrak. Nagnuvši se na stranu, vidio je sliku u retrovizoru iznad taksistove glave. Izgleda da ihne slijedi nijedan auto iz mjesne "čeke".

Duga plovidba iz Marseillesa preko Napulja, Malte i Istanbula bila je zamorna, ali podnošljiva. Monk je igrao svoju ulogu na način koji nijepobuđivao nikakvu sumnju. Sjedokos, sa zatamnjenim dioptrijskim naočalima i profinjeno ljubazan, bijaše tipičan umirovljeni profesor koji idena ljetno krstarenje.

Njegovi zemljaci Amerikanci na brodu prihvaćali su činjenicu da i on dijeli njihovo uvjerenje kako je jedina nada za svjetski mir da se narodiSjedinjenih Američkih Država i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika bolje međusobno upoznaju. Jednu od njih, učiteljicu usidjelicu izConnecticuta, vrlo je ugodno diralo što je beskrajno pristojni Teksašanin svaki put pri sjedanju pridržavao njezin stolac i doticao obod svojegastetsona svaki put kad bi se susreli na palubi.

U bugarskoj se Varni nije iskrcavao, izgovorivši se na laganu sunčanicu. No u svim je ostalim lukama izlazio na obalu, zajedno s turistima izpet zapadnih zemalja, te je zajedno s njima posjećivao ruševine, ruševine i još ruševina.

U Jalti je prvi put u životu stupio na rusko tlo. Iscrpno pripremljen i obaviješten kako je već bio, uočio je odmah da će ići lakše nego jemislio. Prije svega, iako je Armenija jedini turistički brod usidren u luci, na vezu se našlo još desetak stranih teretnih brodova. Njihove suposade bez poteškoća vršljale gradom.

Turisti s broda za krstarenja, stalno na brodu još od Varne, sjuriše se brodskirfi mostićem poput jata ptica. Dvojica ruskih pograničnihmilicionara ovlaš im pregledaše putovnice i pustiše ih dalje. Prof. Kelson privukao je nekoliko znatiželjnih pogleda zbog načina svogodijevanja. No bili su to prijateljski pogledi.

Radije nego da pokušava ostati neprimjetan (što ionako ne bi išlo), Monk je odabrao suprotan put: skrivanje kad si najvidljiviji. Nosio jekošulju boje pijeska s kravatomuzicom oko vrata, stegnutom srebrnom kopčom; svijetlosmeđe lagano odijelo i stetson te, naravno, kaubojskečizme. "Oh, profesore, kako ste elegantni!" cvrkutala je učiteljica. "Hoćete li s nama žičarom na vrh planine.“

"Ne bih, gospođo. Radije ću malo prošetati lukom, svratiti negdje na kavu.“Inturistovi vodiči odvedoše skupine u raznim smjerovima, ostavivši ga sama. Umjesto u luku, on prođe pokraj zgrade lučke kapetanije, pa

se uputi u grad. Nekoliko se ljudi zagledalo u nj, no većinom su se ljubazno smješkali. Jedan dječačić zasta te rukama potegnu zamišljenekoltove na njega. Monk mu promrsi kosu.

Saznao je da je zabava na Krimu poprilično jednolična. Televizijski je prograrn zjni|mhiv k§o i program perilice rublja pa je_ kino glavnastvar. Nadaleko su najomiljeniji kaubojski filmovi, koje vlasti dopuštaju. A eto pravoga kauboja! čak se i od sunca dremljivi milicionar zagledaou nj. No i on se, kad je Monk prstima dodirnuo obod stetsona, nasmiješio i vojnički ga pozdravio. Sat vremena sjedenja na terasi kavane ipijuckanja kave uvjerilo ga je da ga nitko ne slijedi. Stoga sjedne u taksi na početku reda te naruči vožnju do botaničkoga vrta. S vodičem,planom i lošim ruskim bijaše tako očito turist što je doplovio brodom da mu je vozač samo kimnuo i krenuo. Osim toga, tisuće ljudisvakodnevno posjećuju znameniti Botanički vrt u Jalti.

Monk se iskrca pred glavnim ulazom i plati vožnju. Platio je u rubljama, no doda i pet dolara napojnice, uz namigivanje. Taksist se širokoosmjehnu, kininu i odveze dalje.

Ispred "vrtuljka" na ulazu stvorila se prilična gužva. Uglavnom ruska djeca na obrazovnom izletu, praćena učiteljicama. čekajući u redu,Monk je pazio neće li ugledati ljude u blještavim odijelima. Nije ih bilo. Plativši ulaz, prođe kroz barijeru te primijeti kiosk za prodaju sladoleda.Kupivši veliki kornet sladoleda od vanilije, pronađe skrovitu klupu, sjedne i stane lizati.

Nekoliko trenutaka poslije jedan muškarac sjedne na drugi kraj klupe, proučavajući plan golemoga botaničkog vrta. Nitko nije mogaovidjeti kako mu se usne pomiču iza plana. Monkove su se pak usne micale jer je lizao sladoled.

"Pa... kako si, prijatelju?" upita Pjotr Solomin."Bolje, čim te vidim, stari druže," promrmlja Monk. "Nego reci: prate li nas?" "Ne. Ovdje sam već čitav sat. Nisu te pratili. Ni mene.“"Moji su vrlo zadovoljni tobom, Petre. Podaci koje si nam dao pomoći će da se skrati hladni rat." "Želim srušiti te gadove," odvrati Sibirac.

"Sladoled ti se topi. Baci ga! Donijet ću dva nova." Monk ubaci polurastopljeni ostatak sladoleda u obližnju kantu za otpatke. Solomin je za tovrijeme odšetao do kioska i kupio dva korneta. Po povratku mu je to omogućilo da sjedne bliže.

"Imam nešto za tebe. Film. U koricama plana. Ostavit ću ga na klupi.“"Hvala. Zašto to nisi prenio u Moskvi? Moji su bili malčice sumnjičavi," reče Monk. "Zato što ima još, no to se mora ispričati.“On poče opisivati što se događalo ljeta 1986. u Pglitbirou i ^.Ministarstvu obrane u Moskvi. Monk zadrži miran izraz lica, kako bi se spriječio da ispusti dug zvižduk. Solomin je govorio nekih pola sata."Je li to istina, Petre? Događa li se to stvarno, napokon?“"Istina isto kao i što ja sad ovdje sjedim. čuo sam kako je to osobno potvrdio ministar obrane." "To će puno toga promijeniti. Hvala ti, stari

lovce. No moram ići.“Poput neznanaca što su se sreli na klupi u parku i razgovarali, Monk ispruži ruku na rukovanje. Solomin je zadivljeno gledao."Što je to?“

Bijaše prsten. Monk obično ne nosi prstenje, no taj je išao uz Teksašanina. Navaho prsten od tirkiza i sirova srebra, kakav se nosio i nosidiljem Texasa i Novoga Meksika. Dobro je pretpostavio da će se Adigejcu iz Primorskoga kraja takav prsten osobito svidjeti. U rukovanju gaMonk iz svoje ruke prebaci u Sibirčevu.

"Za mene?" pitao je Solomin.Nikada nije tražio novac i Monk mu ga nije nudio, čvrsto uvjeren kako bi ga* time samo uvrijedio. Izraz Sibirčeva lica uvjeri ga da je dobro

pogodio poklon, njemu puno vredniji od stotinu dolara, koliko je tržišna vrijednost toga prstena od tirkiza i srebra iz brda Novoga Meksika, štosu ga izdjeljali srebrari plemena Ute ili Navaho.

Svjestan da je zagrljaj u javnosti nemoguć, Monk se okrenu i pođe. No baci pogled unatrag. Pjotr Solomin je prebacio prsten na mali prstlijeve ruke te mu se divio. Bijaše to posljednji put što je vidio lovca s istoka.

Armenija je otplovila u Odesu te tamo iskrcala svo j ljudski teret. Carinici su pregledavali svaki komad prtljage, ali tražili su samoantisovjetske tiskane materijale. Monku su kazali kako na granici nikad ne obavljaju neugodni tjelesni pregled. To se čini samo kad zapovijedaKGB, a i tada samo s vrlo određenim razlogom.

Monk je između dva sloja ljepljive vrpce zalijepljene za nje gov lijevi guz nosio niz sićušnih komadića filmske vrpce. Zajed no s drugimAmerikancem, Monk zatvori kovčeg. "Inturistov“

im je vodič pomogao završiti formalnosti te ukrcati se na vlak za .Moskvu.,, ._.... , : _...,._ Sutradan je u glavnom gradu Monk uveleposlanstvu isporučio svoj teret, odakle ga mogu poslati u Langlev u diplomatskoj pošti. On pak uhvati prvi let za Ameriku. čeka ga pisanjevrlo duga izvještaja.

7 "Dobra večer, ovdje Britansko veleposlanstvo," reče telefonistica na Sofijskom keju. "Što?" upita začuđeni glas s druge strane žice."Dobrij večer. Anglijskoje posoljstvo," ponovi telefonistica na ruskom. "Dajte mi blagajnu Boljšog teatra," kazao je glas."Bojim se da ste nazvali pogrešan broj, gospodine," odvrati telefonistica i prekine vezu.Slušatelji u FAPSIju, ruskoj službi za elektroničko prisluškivanje, čuli su i zabilježili poziv, ali nakon toga više nisu mislili na njega. Pogrešnih

poziva ima puno.U Veleposlanstvu telefonistica zanemari treptava svjetla dvaju novih poziva te, nakon pogleda u notes, nazove jedan kućni broj."Gospodin Fields?" "Da.“"Ovdje centrala. Netko je upravo nazvao i tražio blagajnu Boljšog teatra." "U redu, hvala.“'Gracie' Fields zatim nazove Jocka Macdonalda. Kućne su linije redovito pregledavali ljudi iz Sigurnosne službe, te su se zato smatrale

sigurnima."Nazvao me prijatelj iz Najbolje moskovske. Uporabio je šifru za hitnost. Treba mu se javiti." "Obavješćuj me i dalje," odgovori šef postaje.Fields pogleda na sat. Sat vremena razmaka medu pozivima, a pet minuta je već prošlo. U telefonskoj govornici u predvorju banke, dvije

ulice od milicijske zgrade, inspektor Novikov tako đer pogleda na sat te odluči poći na kavu, kako bi lakše proveo pedeset minuta čekanjapred sobom. Zatim će otići do druge te lefonske govornice, još jednu ujicu dalje; tamo će. čekati. , Deset minuta poslije Fields jeizašao iz Veleposlanstva i odvezao se polako do hotela "Kozmos" na Prospektu mira. Sagrađen 1979. godine, bijaše moderan premamoskovskim mjerilima; u predvorju, blizu ulaza, na jednom zidu stoji niz telefonskih govornica.

Sat vremena pošto je u vVeleposlanstvo stigao poziv, on iz sakoa izvadi notes, pa izabra taj broj na aparatu. Pozivi iz jedne telefonskegovornice u drugu noćna su mora protuobavještajaca. Gotovo ih je nemoguće otkriti, već i zbog samog njihova broja.

"Boris?" Novikov se ne zove Boris, već Jevgenij. Dali su mu ime 'Boris', kako bi svaki put kad ga čuje znao da je Fields na vezi."Da. U vezi s crtežom što si mi ga dao: nešto je izašlo iz toga. Mislim da bismo se trebali sastati." "U redu. Vidimo se na večeri u 'Rosiji'".Nijedan od njih dvojice nije imao namjeru poći u golemi hotel "Rosija". Riječ je zapravo bila o bifeu "Karusel" na sredini Tverske ulice.

Tamo je bilo dovoljno svježe i tamno da bude diskretno. Vremenski razmak opet je bio jedan sat.Poput mnogih velikih britanskih veleposlanstava, moskovska diplomatska misija među svojim osobljem ima člana britanske Sigurnosne

službe, poznate kao MI5. Ta je služba sestrinska agencija obavještajne Tajne obavještajne službe, koju u narodu (pogrešno) nazivaju MI6.Zadaća MI5 nije prikupljati informacije o zemlji primateljici, nego jamčiti sigurnost veleposlanstva, njegovih izdvojenih odjela i osoblja.

Osoblje se ne drži zatočenicima. U Moskvi za ljetnih mjeseci posjećuju zgodno kupalište izvan grada, na zavoju rijeke Moskve, gdje postojimala prirodna pješčana plaža. Za diplomate je to omiljeno mjesto za izlete i kupanje.

Prije nego je promaknut u inspektora i premješten u Odjel za umorstva, Jevgenij Novikov je bio redarstvenik zadužen za područje kojeuključuje izletište Sjerebranij bor.

Tamo se upoznao sa službenikom britanske Sigurnosne službe, koji ga je pak upoznao s novopristiglim Graciejem Fieldsom.Fields je njegovao vezu s mladim policajcem. Na kraju mu je savjetovao da uzme omanji mjesečni iznos u tvrdoj valuti, što može olakšati

život čovjeku na fiksnoj plaći u teškim inflacijskim vremenima. Novikov je tako postao izvor; nizak, doduše, no katkad koristan. Toga će tjednadetektiv iz Odjela za umorstva isplatiti sve što je u njega uloženo. "Imamo mrtvaca," obavijesti on Engleza dok su u hladovini "Karusela"pijuckali hladno pivo. "Prilično sam siguran da je to čovjek s crteža što si mi ga dao. Star, čelični zubi, znaš... " Ispripovjedi kako je doznao zato od svoga kolege Voljskoga.

"Gotovo tri tjedna. Dugo je to vrijeme za mrtvaca na ovoj vrućini. Lice mora izgledati strašno. Možda to i nije taj čovjek," bio je skeptičanFields.

"U šumi je proveo samo jedan tjedan. Onda devet dana u hladnjaku. Može se prepoznati." "Trebat će mi fotografija, Boris. Možeš li mi jepribaviti?“

"Ne znam. Sve je kod Voljskoga. Znaš li istražitelja černova?“"Znam. Dolazio je k nama u veleposlanstvo. Dao sam i njemu jedan crtež.“"Znam," odvrati brzo Novikov. "Ima ih sada posvuda. Kako bilo da bilo, vratit ću se. Voljski mu je dosad već kazao. Imat će pravu fotografiju

mrtvačeva lica.“"Za sebe, a ne za nas." "Bit će teško.“

"Ali pokušaj, Boris! Ti si u Umorstvima, zar ne? Reci da želiš pokazati snimku jednom svom doušniku u podzemlju. Smisli nešto! Sad radišna umorstvima. Vi to radite, je li tako? Mislim, rješavate umorstva.“

"Trebali bismo," nevoljko prizna Novikov. S nelagodom se pitao zna li Englez kako zapravo otkriju samo 3% počinitelja gangsterskihumorstava.

"Bit će nešto dodatno za tebe. Kod napada na naše, nismo škrti." "U redu. Pokušat ću to pribaviti," složi se napokon policajac.Dogodilo se da se nije morao truditi. Dosje zagonetnoga čovjeka stigao je sam od sebe u Umorstva. Dva dana nakon toga uspio je iz

snopa fotografija izdvojiti jednu, koja je prikazivala lice čovjeka nađena u šumi pokraj ceste prema Minsku.LANGLEY, STUDENI 1986.Carev Jordan bijaše izvanredno dobre volje. Takva su raspoloženja 1986. kratko trajala, zbog afere Irankontraši. Taj je skandal upravo

bjesnio Washingtonom, a Jordan je bolje od drugih znao koliko je duboko CIA umiješana u njega.No upravo su ga pozvali k direktoru CIAe Williamu Caseyu, koji ga je najsrdačnije pohvalio. Razlog takvoj neuobičajenoj dobrohotnosti

staroga direktora bio je način kako su najviši vladini krugovi primili vijesti što ih je iz Jalte donio Jason Monk.Ranih osamdesetih, dok je predsjednik SSSRa bio Jurij Andropov, bivši šef KGBa je osobno uveo niz agresivnih poteza protiv Zapada.

Bio je to posljednji pokušaj umirućeg Andropova da zastrašivanjem slomi volju NATO saveza.Glavna akcija u sklopu nove, agresivne politike bilo je razmještanje raketa srednjeg dometa u sovjetskim satelitima, zemljama Istočne

Europe. Svaka raketa SS20 imala je tri zasebno usmjerene atomske bombe. Tako su Sovjeti na meti imali sve veće zapadnoeuropskegradove, od sjevera Norveške do Sicilije.

U to je doba u Bijeloj kući stolovao Ronald Reagan, a u Downing Streetu je stanovala Margaret Thatcher. Dvoje zapadnih voda odlučili sune dati se slomiti prijetnjama, nego na svaku raketu usmjerenu na Zapad odgovoriti drugom, naciljanom na Istok.

Rakete Pershing II i Cruise raspoređene su u Britaniji i Zapadnoj Europi, usprkos stalnim bučnim demonstracijama što ih je organiziralaeuropska ljevica. Reagan i gospoda Thatcher nisu se dali pokolebati.

Američki program "Rat zvijezda" nagnao je SSSR da pokuša razviti vlastiti proturaketni sustav.Andropov je umro, černjenko je došao i otišao, Gorbačov se uspeo na vlast, no rat volje i industrijske snage se nastavio.Mihail Gorbačov postao je generalni sekretar KPSSa u ožujku 1985. Bijaše predani komunist; u takvoj je obitelji rođen, tako je odgojen. No

za razliku od svojih prethodnika, on je bio pragmatik te je odbijao progutati sve one laži što su ih oni olako gutali. Inzistirao je da bude upoznatsa stvarnim podacima i brojkama o sovjetskoj industriji i uopće gospodarstvu. Teško ga se dojmilo kad ih je doznao.

Ipak se nadao kako se škripave tačke komunističke ekonomije mogu pretvoriti u trkaći automobil sa samo malo finog ugađanja. Tako sunastale perestrojka i prestrukturiranje.

U ljeto 1986. u srcu Kremlja i Ministarstva obrane postalo je jasno da to neće biti moguće. Vojnoindustrijski kompleks i nabava oružja gutalisu tada 60% bruto domaćeg proizvoda u Sovjetskom Savezu — nepodnošljiva brojka. Narod se već bunio zbog odricanja.

Toga ljeta se naveliko istraživalo koliko još dugo Sovjetski Savez može držati korak. Slika u izvještaju nije mogla biti crnja. Naindustrijskom je planu kapitalistički Zapad nadmašio ruskog dinosaura na svim razinama. Upravo je taj izvještaj Solomin donio u oblikumikrofilma na klupu u Botaničkom vrtu pokraj Jalte.

Ono što je pisalo u izvješću, i što je Solomin usmeno potvrdio, bijaše sljedeće: izdrži li Zapad još samo dvije godine utrku u naoružavanju,sovjetsko će se gospodarstvo posve raspasti, a Kremlj će biti natjeran na velike ustupke, pa i na raspad sustava. Kao u igri pokera, Sibirac jeZapadu pokazao sve karte što ih Kremlj drži u rukama.

Vijest je otišla ravno u Bijelu kuću te gospođi Thatcher na drugoj strani Atlantika. Oboje su isprva duboko posumnjali, a zatim su primiliizvješće vrlo ozbiljno. Bili Casey primio je čestitke iz Ovalnog ureda (ured predsjednika Sjedinjenih Država); on je pak čestitke prehio CarevuJordanu. Ovaj je pak pozvao Jasona Monka kako bi podijelio čestitke s njim. Na koncu razgovora Jordan uvede temu koju je već prijespominjao.

"Zbilja imam problema s tim tvojim prokletim dosjeima, Jasone. Ne možeš ih tek tako ostaviti ležati u tvom sefu. Ako ti se nešto dogodi,nećemo znati odakle i kako bismo počeli voditi tvoje izvore: Lisandra i Oriona. Moraš njihove podatke pohraniti zajedno s ostalima.“

Događalo se to godinu dana nakon prve izdaje Aldricha Amesa i šest mjeseci nakon no što je katastrofa nestajanja agenata izbila navidjelo. Krivac je još boravio u Rimu. Formalno je lov na krticu još trajao, ali bez hitnosti i žustrine.

"Ne popravljaj što nije pokvareno," zauze se Monk. "Ti ljudi stavljaju život na kocku. Oni znaju mene, ja znam njih. Mi vjerujemo jedandrugome. Pusti kako jest!“

Jordan je i otprije znao za neobičnu vezu koja se katkad razvije između izvora i njegova nadzornika. Služba se službeno mrštila na takveveze iz dvaju razloga. Voditelj agenata može biti premješten; može biti umirovljen; može umrijeti. Previše osoban odnos može značiti da izvorsmješten duboko u Rusiji ne želi sur radivati ni s kim drugim, da neće prihvatiti novog nadzornika. Drugo, dogodi li se nešto izvoru, čovjek izSlužbe može se rastužiti toliko da više neće biti koristan. U dugoj karijeri izvor obično ima nekoliko nadzornika. Monkov odnos "jedan najednog" s dvojicom izvora zabrinjavao je Jordana. To je... nepravilno.

S druge strane, Monk je i sam uvijek bio osebujan. Da je Jordan samo znao... (a nije): Monk se uvijek skrbio da svaki izvor u Moskvidobiva uz popis zadataka i njegova duga osobna pisma. (Turpin je, naime, povučen iz Madrida i vratio se kući; proizvodio je izvanrednu graduiz samoga srca Uprave P Prve glavne uprave.) Napokon se Jordan zadovoljio kompromisom: dosjei s podacima o toj dvojici ljudi, gdje i kakosu zavrbovani, kako se njima rukuje, gdje su sve služili — ukratko, sve o njima osim imena (a toliko podataka sasvim je dovoljno da ih seprepozna i bez imena) - sve će Monk pohraniti u osobni sef PDOa. Bude li ih itko htio vidjeti, morat će poći samom PDOu i objasniti za što mutrebaju. Monk se s time složio i održao je dogovor.

Inspektor Novikov u jednoj je stvari imao pravo: istražitelj černov doista se ponovno pojavio u veleposlanstvu. Došao je idućeg jutra, 5.kolovoza. Jock Macdonald zatraži neka ga preprate u njegov ured, gdje se pretvarao kako je konzularni ataše.

"Mislimo da smo pronašli čovjeka koji je provalio u stan vaše kolegice," reče černov. "čestitam, istražitelju!“"Nažalost, on je mrtav." "Ah! Ali imate fotografiju?“"Imam snimku trupla. Osim toga..." počne i tucnu prstom po velikoj platnenoj vreći uz bok. "Imam i kaput koji je nosio.“

Stavi blistavu fotografiju na Macdonaldov stol. Prilično strašno, ali zbilja nalikuje crtežu pastelom."Pozvao bih gospođicu Stone da vidimo može li prepoznati toga nesretnika.“ćeliju Stone dopratio je Fields, koji je ostao u sobi. Macdonald je upozori da ono što će upravo vidjeti neće biti lijepo, no da im je potreban

njezin savjet. Bacivši pogled na fotografiju, ona stavi ruku na usta. černov izvadi iz vreće otrcani šinjel te ga je kratko držao. Celia je paničnogledala Macdonalda. Zatim kimnu.

"To je on! To je čovjek koji je... „"... koji je upao u vaš stan, a vi ste ga zatekli. Dakako! Ha, tako je to, istražitelju: lupeži dolijaju. Tako je, vjerujem, posvuda.“ćeliju Stone ispratiše van."Dopustite da vam u ime Britanske vlade kažem, istražitelju, obavili ste izvanredan posao. Možda nikada nećemo doznati njegovo ime, no

to nije bitno. Nesretnik je mrtav. Budite uvjereni kako ćemo i mi sa svoje strane izvijestiti zapovjednika moskovske milicije o vašem uspjehu,"govorio je Macdonald ruskom policajcu, koji je sav sjao.

Izlazeći iz veleposlanstva i ulazeći u kola, černov je i dalje blistao od sreće. Istog trena kad se vratio u Petrovku prebacio je cijeli dosje izProvala u Umorstva. Jest, navodno je postojao i drugi provalnik, no to je beznačajno. Bez opisa, bez svjedočenja pokojnikova — to je potragaza iglom u plastu sijena.

Pošto je Rus otišao, Fields se vrati u Macdonaldov ured. Šef postaje upravo si je točio kavu. "Što ti misliš?" upita on."Moj izvor kaže kako je čovjek pretučen do smrti. Ima prijatelja u odjelu za neidentificirane žrtve, koji je opazio crtež na zidu i usporedio ga*.

Obdukcijom je utvrđeno kako je stari bio nekih tjedan dana u šumi prije nego su ga pronašli.“"I kad je to bilo?“Fields pregleda bilješke što ih je zapisao neposredno nakon razgovora u baru "Karusel". "24. srpnja.“"Znači da je ubijen... 17. ili 18. Dan pošto je ubacio dosje u auto ćelije Stone. Toga sam dana ja odletio u London. Ti dečki zbilja ne gube

vrijeme.“"Koji dečki?“"Kladim se milijun prema jedan o vrč tamna piva da su to razbojnici kojima zapovijeda ono govno Grišin.“"Komarovljev šef sigurnosti?“"Može se i tako reći," složi se Macdonald. "Nego, jesi li vidio njegov dosje?" "Ne.“"Trebao bi, jednog dana."Bivši ispitivač iz Druge glavne uprave. Iznimno zao.“"Ako je mlaćenje do smrti bilo kazna, što je stari skrivio? Tko je on?" pitao je Fields. Macdonald nije znao odgovoriti na njegovo pitanje.

Samo se zagledao kroz prozor; preko rijeke se pružao pogled na Kremlj. "Vjerojatno je on sam ukrao dokument." "Kako je jedna stara skitnicapoput njega došla do toga?" "Mogu samo pretpostaviti da je na neki mračan način bio Komarovljev zaposlenik. Onda je imao puno sreće i nakraju još više nesreće. Znaš, tvoj prijatelj u policiji zbilja će zaraditi debelu stimulaciju.“

BUENOS AlRES, SRPANJ 1987.Oštroumni mladi cijaš u argentinskoj metropoli prvi je pretpostavio kako bi Valerij Jurjevič Krugljov iz Sovjetskoga veleposlanstva mogao

biti čovjek s mrljom. Američki šef postaje posavjetovao se s ljudima u Langlevu.Odjel za Latinsku Ameriku već je imao dosje o njemu, iz sredine sedamdesetih godina, kad je Krugljov bio na svom prethodnom

dipiomatskom mandatu u inozemstvu, u Ciudad Mexicu. Znali su da je ruski stručnjak za Latinsku Ameriku, da je imao tr i mandata uinozemstvu u dvadesetogodišnjoj diplomatskoj karijeri u sovjetskoj službi vanjskih poslova. Budući da se ponašao prijateljski i otvoreno, dosjeje čak sadržavao i podatke o njegovoj karijeri.

Rođen 1944., Valerij Krugljov bijaše sin diplomata, također stručnjaka za Latinsku Ameriku. Otac ga je preko veze uspio ubaciti u prestižniInstitut za međunarodne odnose, gdje je uz međunarodnu politiku i ekonomiju naučio španjolski i engleski jezik. U Institutu je boravio od 1961.do 1966. Nakon toga došla su dva diplomatska mandata u inozemstvu. U Kolumbiji je služio kao mladić, zatim u Meksiku desetljeće nakontoga, prije nego se opet pojavio u inozemstvu u Buenos Airesu, ovoga puta kao prvi tajnik.

CIA je čvrsto držala kako nije riječ o pripadniku KGBa, nego o pravom diplomatu. U dosjeu stajaše procjena da je on prilično liberalan,vjerojatno čak i prozapadni Rus, a ne uobičajeni tvrdolinijski Homo sovieticus. Razlog za uzbunu u ljeto 1987. bio je njegov razgovor saslužbenikom argentinske vlade (koji je to prenio Amerikancima). Krugljov je u tom razgovoru otkrio kako će se uskoro morati vratiti u Moskvute više nikad neće moći putovati u inozemstvo; životni će mu standard znatno pasti.

Kako se radilo o Rusu, uzbuna je vrijedila i za Odjel za SSIE. Harry Gaunt predložio je da se pred Krugljova stavi novo lice. S obzirom dagovori španjolski i ruski, predložio je Jasona Monka. Jordan se složio.

Jednostavan zadatak. Krugljov imaše još samo mjesec dana do odlaska. Drugim riječima: sad ili nikad.Pet godina nakon Faklandskoga rata demokracija se već odavno bijaše vratila u Argentinu. Buenos Aires je tad već bio opušten glavni

grad, u kojemu se američki "poslovni čovjek", kao pratitelj djevojke iz Američkog veleposlanstva, lako mogao upoznati s Krugljovom naprimanju. Monk se potrudio biti simpatičan te mu je predložio da se nađu na večeri.

Rus je kao prvi tajnik imao prilično veliku slobodu i od veleposlanika i od KGBa. Svidio mu se poziv na večeru s čovjekom izvandiplomatskih krugova. Za večere je Monk posudio stvarnu životnu priču od svoje nastavnice francuskoga, gđe Brady. Ispripovjedio je kako muje majka bila tumač u Crvenoj armiji; nakon oslobođenja Berlina srela je mlada američkoga časnika te se zaljubila u njega. Protiv svih pravila,oni su pobjegli zajedno i vjenčali se na Zapadu. Tako je u roditeljskom domu Monk odgojen bilingvalno: engleski i ruski govori jednako dobro.Nakon toga je prešao na ruski, na Krugljovljevo olakšanje. Dok je, naime, španjolski izvrsno govorio, engleski mu je zadavao jade.

Poslije dva tjedna isplivao je na vidjelo stvarni Krugljov problem. S četrdeset tri godine, rastavljen i s dvije kćeri šiparice, stanovao je uMoskvi opet kod roditelja. Da mu je samo nekih dvadesetak tisuća dolara, čak i manje... mogao bi kupiti kakav stančić u Moskvi. Kao bogatiigrač pola, koji je došao u Argentinu kako bi pogledao nove konje, Monk će mu rado posuditi tu svotu.

Šef postaje predloži da fotografiraju primopredaju novca.

"Ucjena neće pomoći. Ili će surađivati dobrovoljno ili uopće neće.“Makar je Monk bio niži po rangu, šef postaje se složio. Napokon, to je ipak njegova igra. Melodija što ju je Monk zasvirao bijaše

"prosvijetljeni protiv ratnih huškača". Istaknuo je kako je Mihail Gorbačov iznimno popularan u Sjedinjenim Američkim Državama. Krugljov je toveć znao i rado slušao. Bijaše vatreni Gorbačovljev pristaša.

Monk je nastavio kako Gorbi iskreno pokušava rastaviti ratni stroj i donijet i mir i povjerenje među dva naroda. Nevolja je u ušančenimhladnim ratnicima na objema stranama. Ima ih i u sovjetskom Ministarstvu vanjskih poslova. Oni će pokušati sabotirati mirovni proces. Bilo bikrasno kad bi Krugljov mogao obavješćivati svoga novog prijatelja što se doista događa u Ministarstvu vanjskih poslova u Moskvi. Do toga jetrenutka Krugljovu već zacijelo postalo jasno s kime zapravo razgovara, no nije pokazao nikakvo zaprepaštenje.

Za Monka — koji se već tada počeo baviti dubokomorskim ribolovom — bijaše to kao izvlačenje tune što je zagrizla udicu i već se pomirilasa svojom neizbježnom sudbinom. Krugljov je dobio svoje dolare te opremu i upute za održavanje veze. Podatke o personalnim odnosima ipromjenama, glasine i unutarnje vijesti slat će nevidljivim crnilom u pismu tzv. živom poštanskom sandučiću na adresi u Istočnom Berlinu."Tvrde" obavještajne podatke (tj. dokumente) treba snimiti i poslati filmove CIAi u Moskvi putem dviju rupa u gradu. Na rastanku se zagrliše naruski način.

Monk se oprosti ovako: "Ne zaboravi, Valerij: mi... mi, dobri dečki, pobjeđujemo. Uskoro će cijela ova glupost završiti i mi ćemo biti sretništo smo pomogli da što prije završi. Ako me ikad budeš trebao, samo nazovi i ja ću doći.“

Krugljov odleti doma u Moskvu, a Monk se vrati u Langlev."Savez domoljubnih snaga." "Kojega vraga oni imaju s time?“"Ne znam. Samo sam pomislio. Možda su ga oni već prije vidjeli." "Zašto bi?“"Ne znam, Boris. Možda jesu. Samo sam pomislio." "Pod kojom ću izlikom doći?“"Ti si istražitelj umorstava. Istražuješ slučaj. Slijediš trag. Mogli su ga vidjeti kako se mota oko sjedišta stranke. Možda je kanio provaliti. Je

li ga tko od stražara vidio kako ih promatra s ulice? Takve stvari.“"U redu. Ali to su važni ljudi. Ako dobijem po glavi, ti si kriv.“"Zašto bi dobio po glavi? Ti si samo skromni policajac koji radi svoj posao. Toga su tipa vidjeli u blizini Komarovljeve kuće na Kiseljnom

bulevaru. Tvoja je dužnost da ih na to upozoriš, čak i ako je mrtav. Možda je bio član bande. Možda je nešto planirao zajedno s drugima. Ti sisiguran. Samo ti to učini i tisuću funti je tvoje.“

Inspektor Nevikov je još malo zanovijetao, zatim poklopi slušalicu. Ah, ti Angličani su zbilja ludi. Stara budala je, napokon, samo provalila ustan jedne od njihovih. Ipak, tisuću funti je tisuću funti.

"Boris ovdje. Imam." "Imaš što?“"Fotografiju. Sliku što si je tražio. Dosje se vratio u Umorstva. Onaj govnar černov ga je slikao. Uzeo sam jednu od najboljih snimaka. Oči

su zatvorene pa ne djeluje tako strašno.“"Dobro je, Boris. Slušaj, u unutarnjem džepu sakoa mi je omotnica s pet stotina funti. No ima još nešto što bih želio da obaviš. Onda će

omotnica biti još deblja: u njoj će se naći tisuću britanskih funti.“U telefonskoj govornici inspektor Novikov duboko udahnu. Nije mogao ni izračunati koliko je tisuću funti stotina milijuna rubalja. U svakom

slučaju — više od njegov godišnje plaće. "Reci!“"Želim da odeš u sjedište stranke SDS, šefu svega njihovog osoblja, i pokažeš mu to.“"Što je to?“MOSKVA, LISTOPAD 1987.Pukovnik Anatolij Grišin bio je frustriran poput čovjeka koji je puno postigao, ali sad je to gotovo i više ništa novo nema očekivati.Posljednja su ispitivanja agenata što ih je izdao Ames već odavno gotova, posljednja kap sjećanja i informacija odavno je iscijeđena iz

dršćućih muškaraca. Dvanaest ih je bilo u vlažnim podrumima Lefortova. Na zahtjev su ih dovodili pred ispitivače iz Prve ili Druge glavneuprave. U slučaju tvrdoglavosti ili slaboga pamćenja, vodili su ih u Grišinovu posebnu prostoriju, gdje ih je on sam ispitivao.

Unatoč Grišinovoj molbi, dvojica su osuđena samo na dugo žatočenje u radnom logoru, umjesto na smrt. Razlog je bio to što su za CIAuradili vrlo kratko ili su zbog svojeg niskog položaja malo što imali otkriti. Ostali su osuđeni na smrt. Devetorica su već i pogubljena. Odveli bi ihu pošljunčano dvorište izdvojena zatvorskoga krila, natjerali ih da kleknu i čekaju metak u zatiljak. Grišin je kao najviši nazočni časnik pribivaosvim pogubljenjima. Na Grišinovo uporno traženje, jedan je od na smrt osuđenih još živ — najstariji medu njima. General Dmitrij Poljakov radioje za Ameriku dvadeset godina prije no što je izdan. Zapravo je bio u mirovini otkako se 1980. posljednji put vratio u Moskvu.

Nikad nije uzimao novac. činio je što je činio, jer mu se zgadio sovjetski režim i njegova zlodjela. To im je i kazao. Sjedeći uspravno nastolcu, u lice im je rekao što misli o njima i što je radio dvadeset godina. Pokazao je više dostojanstva i hrabrosti nego svi ostali zajedno. Nijemolio za milost. Zbog starosti, ništa od onoga što je rekao ionako nije moglo imati nikakvu praktičnu važnost. Nije znao ni za jednu tekućuCIAinu operaciju. Jedina imena što ih je znao bila su imena njegovih nadzornika, koji su i sami sada u mirovini.

Kad je Poljakov završio s davanjem iskaza, Grišin ga je toliko zamrzio da ga je ostavio živim radi "posebnog tretmana". Umirovljenik stogasada leži u vlastitom izmetu na golom betonskom podu i jeca. Od vremena do vremena Grišin bi kroz rupicu pogledao. Tek 15. ožujka 1988.su ga dokrajčili, na inzistiranje generala Bojarova.

"Stvar je u tome, dragi kolega, da se više nema što raditi. Skupina za hvatanje štakora mora se raspustiti," reče Bojarov Grišinu togamjeseca.

"Svakako još postoji onaj drugi čovjek, o komu govore u Prvog glavnoj upravi. Onaj koji upravlja izdajicama ovdje, ali još nije uhvaćen.“"Ah — onaj kojeg ne mogu naći. Uvijek indicije, a nitko od izdajica nikad nije čuo za nj.." "A što ako uhvatimo njegove ljude?" upita Grišin."Onda ćemo uhvatiti i njega pa će nam platiti za sve. Ako se to dogodi, ako nam ih ljudi iz Jazenjeva u Washingtonu budu dali, možete

ponovno okupiti svoje ljude i početi. Možete si čak i promijeniti ime. Možete se prozvati Odbor 'Monah'.“Grišin nije shvatio u čemu je stvar, ali Bojarov jest, te se grohotom nasmija. Monah, naime, na ruskom znači "redovnik" (engleski: monk).Ako je Pavel Voljski mislio da je u mrtvačnici čuo sve što je imao čuti od patologa, prevario se. Njegov je telefon zazvonio istodobno dok

mu je prijatelj Novikov potajno razgovarao s britanskim obavještajcem. Bilo je to 7. kolovoza."Ovdje Kuzmin," predstavi se glas. Voljski se zbuni."Profesor Kuzmin iz Drugog medicinskog instituta. Razgovarali smo prije nekoliko dana o mojoj obdukciji neidentificirane osobe.“"Ah, da! Izvolite, profesore: čime vam mogu pomoći?" "Mislim da je obrnuto. Imam nešto za vas.“"Pa, hvala. Što je to?“"Prošlog je tjedna tijelo izvučeno iz Moskve kod Litkarina." "Svakako. To je njihov posao, ne naš.“"Bilo bi tako, Voljski. No neki je pametnjaković prokljuvio da je truplo bilo u vodi neka dva tjedna (to je zapravo točno) te je vjerojatno

doplutalo niza struju iz grada Moskve. Pa su mi ga lijepo poslali natrag ovamo. Upravo sam završio s njim.“Voljski razmisli. Dva tjedna u vodi usred ljeta. Profesor doista mora imati želudac poput mješalice za beton."Ubijen?“"Naprotiv. Odjeven samo u kupaće gaće. Gotovo sigurno se išao kupati po vrućini pa se utopio." "Onda je to nesretni slučaj, koji se

prijavljuje građanskim vlastima. Ja sam u Odjelu za umorstva," bunio se Voljski."Slušajte, mladiću, slušajte! Obično nema identifikacije. No budale u Litkarinu su nešto previdjele. Prsti su bili tako zgrčeni da se nije

vidjelo, skriveno mesom. Dakle, vjenčani prsten. Od čistoga zlata. Skinuo sam ga. Zapravo, morao sam odrezati prst. Unutra piše: 'NikitiAkapovu — od Lidije'. Zgodno, je 1' tako?“

"Vrlo dobro, profesore, ali ako to nije umorstvo... " "čujte, zar vi ne surađujete s Odjelom za nestale osobe?“"Naravno da surađujem. Svaki tjedan mi šalju niz fotografija ne bih li koga prepoznao.“"Dakle, muškarac s velikim zlatnim vjenčanim prstenom vjerojatno ima obitelj. Ako ga nema tri tjedna, vjerojatno su prijavili njegov

nestanak. Mislio sam da biste se mogli okoristiti plodovima moga detektivskoga genija tako što ćete besplatno zaraditi nekoliko bodova kodsvojih kolega iz Odjela za nestale osobe. Kako u tom odjelu nikoga ne znam, nazvao sam vas.“

Voljski se razveseli. Uvijek traži usluge od kolega iz Nestalih osoba. Sad im može pomoći riješiti slučaj; možda će štogod i zaraditi. Stogazabilježi pojedinosti, zahvali profesoru još jednom, sada srdačnije, te poklopi slušalicu.

Za deset minuta na telefonskoj je vezi bila njegova uobičajena osoba za vezu u Odjelu za nestale osobe."Imate li nestalu osobu po imenu Nikita Akapov?" Njegov sugovornik ode pogledati papire, zatim se vrati na vezu."Imamo. Zašto?“"Reci mi pojedinosti!“"Nestanak prijavljen 17. srpnja. Nije se vratio s posla dan prije, niti je odonda viđen. Prijavila gospođa Akapova, najbliži rod.“"Gospođa Lidija Akapova?“"K vragu, kako znaš!? Već je četiri puta dolazila ovamo pitati. Gdje je on?“"Na polici; u hladnjaku mrtvačnice Drugog medicinskog. Pošao na plivanje pa se utopio. Izvukli su ga iz rijeke prošlog tjedna, kod

Litkarina.“"Sjajno. Dami će biti drago. Hoću reći - što je zagonetka riješena. Znaš li tko je on? Točnije — tko je bio?“"Pojma nemam," prizna Voljski. "Osobni tajnik Igora Komarova." "Onoga političara?“"Našega budućeg predsjednika, i to uskoro. Hvala, Pavel. Dugujem ti piće za ovo." Itekako duguješ — pomisli Voljski i vrati se svom poslu.OMAN, STUDENI 1987.Toga je mjeseca Carev Jordan prisiljen dati ostavku. Nije se radilo o bijegu Edwarda Leeja Hovvarda ni o slučaju nestalih agenata. Bila je

afera Irankontraši. Prije više godina sa samoga je vrha stigao nalog da se pomogne nikaragvanskim kontrašima u njihovim pokušajimasvrgavanja marksističkoga sandinističkog režima. Direktor CIAe Bili Casey se pokorio zapovijedi. Kongres je rekao "ne" i odbio je dati novacza tu operaciju. Bijesan zbog odbijanja, Casey je, zajedno s drugim vrhovnim obavještajcima, pokušao prikupiti novac nedopuštenomprodajom oružja Teheranu.

Kad je sve izišlo na vidjelo, Casey je pretrpio moždani udar u svom uredu u Langlevu u prosincu 1986. Neugodno, ali dolično. Nikad seviše nije vratio na posao i umro je u svibnju 1987. Predsjednik Reagan imenovao je politički podobnog Williama Webstera, direktora FBIja, namjesto direktora CIAe. Carey Jordan je izvršavao zapovijedi svog Predsjednika i direktora. Jedan je sad "zaboravio", a drugi je mrtav.Webster je za novog PDO (pomoćnika direktora za operacije) imenovao CIAina veterana Richarda Stoltza, koji je tada već šest godina bio umirovini. Kao takav, bijaše čist od bilo čega u vezi s aferom Irankontraši. Također, nije znao ništa ni o strahovitom udarcu što ga je prije dvijegodine pretrpio Odjel za SSIE. Dok se on još pokušavao snaći na novom mjestu, birokrati su uzeli stvar u svoje ruke. Tri dosjea su uklonjena izsefa smijenjenog PDO i pohranjena s dosjeima 301, odnosno onim što je od njih ostalo. U njima su bili podaci o agentima s tajnim imenimaLisandar, Orion i (novi) Delfi.

Jason Monk o tome nije znao ništa. Bio je na godišnjem odmoru u Omanu. Kako je uvijek u časopisima za športske ribolovce tražio nova,"vruća" mjesta za ribolov, tako je pročitao da će velika jata žutoperajnoga tunja proći tik obale Omana, baš uz glavni grad Muskat, u studenomi prosincu.

Iz ljubaznosti ke javio CIAinoj postaji u Muskatu, koja se sastojala od jednoga čovjeka u američkom veleposlanstvu u staroj jezgri Muskata,blizu sultanove palače. Nije očekivao da će toga kolegu iz CIAe ikad više vidjeti nakon prijateljskoga pića što su ga tada zajedno popili.Trećega dana svojega boravka, budući da ga je previše opalilo sunce na pučini, odluči ostati na kopnu i poći malo u kupovinu. Hodao je sazanosnom plavušom iz State Departmenta, pa odluči krenuti taksijem d o suka na Mina Kabuzu ne bi li među svim tim tezgama punimmiomirisa, začina, tkanina, srebrnine i starina, pronašao nešto za nju.

Odluči se za ukrašeni srebreni lonac za kavu s dugim drškom, što ga je prije puno ljeta skovao neki kujundžija visoko u Džebelu. Staretinarmu zamota robu i papir i stavi u plastičnu vrećicu.

Posve se izgubivši u labirintu uličica i dvorišta, Monk konačno izađe iz suka ne na obalnoj strani, nego u nekoj sporednoj stambenoj ulici.Kad je izašao iz prolaza ne šireg nego su mu ramena, nađe se na dvorištu s uskim ulazom na jednom kraju i isto tako uskim izlazom nadrugom. Neki je muškarac upravo prolazio dvorištem. Izgledao je kap Europljanin.

Iza njega dvojica Arapa. čim su se našli u dvorištu, obojica iza pasa trgnuše jatagane. Protrčaše pokraj Monka prema svojoj žrtvi.Monk je reagirao bez razmišljanja. Zamahnu vrećicom punom snagom, pogodivši jednog napadača u glavu sa strane. Sudar dvatri

kilograma kovine u brzu gibanju s njegovom glavom prouzročio je napadačev pad na tlo.Drugi napadač se zaustavi, našavši se između dvije vatre; zatim se odluči za Monka. On vidje sječivo kako blista visoko podignuto, sagnu

se, blokira udarac te udari čovjeka svom šakom u pleksus.No bijaše to tvrd borac. Zagunđa, ne ispusti jatagan iz ruke, ali se ipak odluči za bijeg. Drug mu nekako usta i pobježe za njim, ostavivši

čak bodež na tlu.Europljanin se bijaše okrenuo i bez riječi promatrao prizor. Očito je znao da bi bio ubijen da ga nije spasio plavokosi muškarac udaljen

deset metara. Monk ugleda vitka mladića maslinaste puti i tamnih očiju, koji ipak očito nije bio domaći čovjek, Arapin; nosio je bijelu košulju itamno odijelo. Upravo mu se htio obratiti kad mu mladić kratko kininu u znak zahvalnosti i ode.

Monk zastane kako bi pokupio bodež. Nije to bila omanska kandža; i uopće: nikad se nije čulo da bi Omanci noževima napadali strance.Jatagan bijaše jemenska gambija, puno jednostavnijeg i ravnijeg sječiva od omanskoga hladnog oružja. Tako je Amerikanac znao podrijetlonapadača. Pripadnici plemena Audali ili Aulaki iz unutrašnjosti Jemena. Kojega vraga — mislio je on — rade ti tipovi na omanskoj obali? Izašto toliko mrze mladoga Zapadnjaka?

Najednom se odluči vratiti u Američko veleposlanstvo i potražiti tamošnjega cijaša."Imate li, kojim slučajem, galeriju naših kolega u Sovjetskom veleposlanstvu?" upita kolegu.Opće je poznato da se SSSR pošto je u siječnju 1986. u Jemenu izbio strašan građanski rat, posve povukao iz te zemlje, ostavivši

prosovjetsku jemensku vladu osiromašenu i uvrijeđenu. Užasno gnjevni zbog takva poniženja (tako su to oni vidjeli), vlastodršci u Adenu bijahuprisiljeni zatražiti od Zapada zajmove kako bi nekako održali gospodarstvo. Odonda je Rusima koji bi se nekako zatekli u Jemenu život visio okoncu. Samo Nebo zna da nema divljije mržnje od bivše ljubavi...

Krajem 1987. Sovjetski je Savez otvorio puno veleposlanstvo u izrazito antikomunističkom Omanu te su Sovjeti počeli oblijetati ne bi lipreokrenuli probritanski usmjerenoga sultana. "Ja nemam, ali Britanci zacijelo imaju," odgovori kolega cijaš.

Samo nekoliko koraka od zbrke uskih i vlažnih hodnika što čine Američko veleposlanstvo nalazilo se znatno reprezentativnije britanskozdanje. Uđoše kroz golema kasetirana drvena vrata, kimnuše vrataru te se uputiše preko dvorišta. Cijeli je kompleks nekad bio dom bogatatrgovca; svaki kamen odiše poviješću.

U jedan od dvorišnih zidova ugrađena je pločica što ju je ostavila rimska legija koja je odmarširala u pustinju i nikad je više nitko nije vidio.U središtu prostora britanski stijeg; nekad davno robu je bila darovana sloboda ako bi uspio dotaknuti koplje. Krenuše lijevo, prema zgradiveleposlanstva; tamo ih je čekao viši časnik SISa. Rukovaše se.

"U čem je frka, kompa?" upita Englez."Frka je u tome što sam u suku upravo vidio čovjeka koji je vjerojatno Rus," glasio je Amerikančev odgovor.Detalj, ali muškarac u suku nosio je košulju otkopčanu na vratu, s ovratnikom preko revera sakoa. Rusi se vole tako nositi, ali Zapadnjaci to

izbjegavaju."Dobro, pogledat ćemo u knjigu razbojnika," reče Britanac.Povede ih kroz čelična vrata, filigranski urešena, kroz ugodno svježe predvorje s polustupovima, pa uza stube. SISova je postaja na

gornjem katu. Iz sefa SISovac izvadi album fotografija, pa su ga zajedno prelistali.Bile su tu snimke svih novopristiglih sovjetskih službenika, snimljene u zračnoj luci, pri dolasku, ili pri prelasku ulice, katkad na terasi kafića.

Tamnooki mladić bijaše posljednji, fotografiran dok je pri dolasku uzimao prtljagu."Domaći dečki nam podosta pomažu. Rusi moraju unaprijed notificirati Ministarstvu vanjskih poslova svoj dolazak. Omanci nam daju

podatke, pa znamo kad ih valja očekivati te ih lako snimimo teleobjektivom. Je li to taj?“"Jest. Imate li što o njemu?" SISovac pregleda kartoteku."Evo nas. Ako to sve skupa nisu laži, on je treći tajnik. Star dvadeset osam godina. Zove se Umar Gunajev. Zvuči tatarski.“"Ne, nego čečen. Musliman," zamišljeno će Monk. .,. "Mislite da ie KGBovac2!' upita Britanac,."O, da! Svakako je špijun.“"Hvala na obavijesti. Želite li da učinimo nešto na tome? Da ga prijavimo omanskoj vladi?“"Ne. Svi moramo zaraditi kruh svagdašnji. Bolje ovako, kad znamo tko je. Ionako bi samo poslali zamjenu.“Dok su se polaganim hodom vraćali, domaći cijaš upita Monka: "Kako ste znali?" "Samo sam pogađao.“Nije bilo baš tako. Gunajev je pijuckao sok od naranče za šankom "Frontela" u Adenu prije godinu dana. Nije ga toga dana prepoznao

samo Monk. Dvojica pripadnika jemenskoga plemena također su ga prepoznali i odlučili se osvetiti za uvredu nanesenu njihovoj zemlji.Mark Jefferson stigao je u Zračnu luku Šeremetjevo u Moskvi poslijepodnevnim letom 8. kolovoza. Dočekao ga je voditelj dopisništva Daily

Telegrapha.Poznati politički komentator bijaše nizak, elegantan gospodin prorijetke riđe kose i kratke bradice iste takve boje. Osim toga, bio je čovjek

oštar i prgav.Bez odgađanja je otklonio kolegin poziv na večeru s njim i njegovom suprugom. Zatražio je samo da ga se odveze do prestižnoga hotela

"Nacional" na Trgu Manjež.Stigavši na odredište, reče kolegi kako bi gospodina Komarova radije intervjuirao sam, bez njegove pratnje. Bude li mu trebao prijevoz,

zatražit će od hotela limuzinu s vozačem. Neljubazno odbijen, dopisnik se odveze kući.Jefferson se prijavi u hotelu. Podatke mu je uzeo sam ravnatelj hotela, visok i vrlo ljubazan Šveđanin. Putovnicu su mu zadržali na recepciji,

kako bi se mogli uzeti odgovarajući podaci i proslijediti Ministarstvu turizma. Prije odlaska iz Londona Jefferson je dao uputu svojoj tajnicineka obavijesti hotel "Nacional" tko je on i koliko je važan.

Stigavši u sobu, nazove broj što mu ga je dao Boris Kuznjecov u telefaksporuci. "Dobro došli u Moskvu, gospodine Jefferson," reče

Kuznjecov besprijekornim engleskim, s lagano američkim izgovorom. "Gospodin Komarov vrlo se veseli susretu s vama.“_ _ To nije bila istina, no Jeffeson ie ioak oovierovao. Dosovor ie pao za sedam navečer idućeg dana, jer će ruski političar biti izvan

grada cijelog tog dana. Pred "Nacional" će poslati kola s vozačem. Zadovoljan, Jefferson je večerao sam pa pošao na spavanje. Sutra ujutro,doručkovavši slaninu i jaja, Mark Jefferson odluči učiniti ono što je držao neotuđivim pravom Engleza ma gdje se našao u svijetu: poći u šetnju.

"Šetnju?" čudio se i mrštio Šveđanin. "Kuda želite šetati?“"Bilo kuda. Da udahnem svježega zraka. Protegnem noge. Po svoj ću prilici krenuti prijeko, do Kremlja, pa malo pogledati uokolo.“"Možemo vam dati hotelsku limuzinu. To je puno udobnije. A i sigurnije.“Jefferson to nije htio. Želio je prošetati i on će svakako u šetnju. Ravnatelj ga uvjeri neka bar ostavi u hotelu ručni sat i devize, ali da uzme

snop novčanica od milijun rubalja za prosjake. Dovoljno da zadovolji nasrtljivce, ali nedovoljno da bi provociralo pljačkaše. Uz malo sreće.Sredovječni britanski novinar, koji je usprkos dobru glasu kao komentator, cijelu karijeru proveo u Londonu, a nikad nije pokrivao

neuralgična mjesta na karti svijeta kao dopisnik iz inozemstva, vratio se poslije dva sata. Nešto ga je, čini se, malko uzdrmalo.Već je dvaput prije bio u Moskvi: jednom pod komunizmom, a drugi put prije osam godina, kad je Jeljcin tek bio došao na vlast. Oba je

puta njegovo iskustvo bilo ograničeno na taksi od zračne luke, vrhunski hotel i britanske diplomatske krugove. Uvijek je smatrao Moskvu zaprljav i grub grad, no iskustvo toga jutra nikako nije očekivao.

Izgled mu je toliko očito odavao stranca da su ga čak i duž riječnih kejeva i Aleksandrovskih vrtova opkoljavali skitnice koji kao da su biliposvuda. Dvaput je pomislio da ga prate bande mladića. čini se da su jedini automobili bili vojni, policijski ili limuzine povlaštenih bogataša.Eto — imat će nekoliko snažnih naglasaka za večerašnji intervju s gospodinom Komarovom.

Dok je pijuckao aperitiv prije objeda (u hotelu, gdje je odlučio ostati dok ga Kuznjecov ne pozove) našao se sam u hotelskom aperitivbaru,izuzevši samo još jednoga gosta, kanadskoga poslovnog čovjeka koji je očito puno putovao svijetom. Počeše razgovarati, onako kako većpočinju razgovor dvojica neznanaca u inValn '4).

"Jeste li dugo u ovom gradu?" upita ga čovjek iz Toronta. "Sinoć sam stigao," odgovori Jefferson."Hoćete li dugo ostati?" "Sutra se vraćam u London.“"Ha! Imate sreće! Ovdje sam već tri tjedna. Pokušavam sklopiti neke poslove. I mogu vam reći:gadno je ovdje.“"Niste imali uspjeha?“"Ma jesam! Sklopio sam ugovore. Imam ovdje i ured. Imam i partnere. Znate li što se dogodilo?" Kanađanin sjedne za Jeffersonov stol, pa

objasni: "Stigao sam ovamo sa svim preporukama i jamstvima što su mi potrebne u drvnoj industriji. Odnosno, koje sam mislio da su mipotrebne. Unajmim ured u novom poslovnom tornju. Poslije dva dana netko kuca na moja vrata. Fin čovjek; uredan, odijelo, kravata. Kaže:'Dobar dan, gospodine Wyatt. Ja sam vaš novi partner.“

"Vi ga znate?" upita Jefferson."Ni u ludilu! On je predstavnik moskovske mafije. Tako se radi: on i njegovi uzimaju od svega 50%. U zamjenu će mi kupiti ili krivotvoriti

svaku dozvolu, lokaciju, koncesiju ili bilo kakav papir koji će mi bilo kada i gdje u ovoj zemlji zatrebati. Jednim će telefonskim pozivom otklonitibilo kakvu birokratsku zavrzlamu, osigurati dostavu na vrijeme i spriječiti štrajkove. I sve to za 50%." "Rekli ste mu neka se nosi?" pitao je daljeJefferson.

"Ma kakvi! Ja brzo učim. Ovdje to zovu 'krov'; znači: zaštita. Bez krova se brzo propadne. Uglavnom zato što onaj tko ih odbije ostane beznogu. Oni ih odbiju eksplozivom.“

Jefferson se u nevjerici zabulji u sugovornika, pa promuca: "Bože dragi! čuo sam da je ovdje kriminal jak, ali nisam znao da je tako.“"Kažem vam: ne možete ni zamisliti.“Jedan od fenomena što su zaprepastili zapadne promatrače u Rusiji nakon pada komunizma bijaše naizgled munjeviti uspon ruskoga

kriminalnoga podzemlja, nazvana u nedostatku bolje riječi ruskom mafijom. čak su je i Rusi počeli tako zvati. Neki stranci drže kako je to novapojava, stvorena nakom pada komunizma. Glupost.

Golemo kriminalno podzemlje opstoji u Rusiji već stoljećima. Za razliku od sicilijanske mafije, ono nema jedinstvenu hijerarhiju i nikad nijeizvozilo svoju djelatnost u inozemstvo. k>ak.

veliko podzemno bratstvo postoji, s regionalnim harambašama i šefovima bandi. članovi bandi odani su im d o smrti i obično noseodgovarajuće tetovaže.

Staljin je pokušao uništiti podzemlje, poslavši tisuće njegovih pripadnika u koncentracijske logore u Sibiru. Jedini rezultat bio je što su nakraju zeki praktički zavladali gulazima, uz prešutnu suglasnost stražara, koji su više voljel i miran život, nego da im netko progoni obitelji iosvećuje im se krvavo. "Zakoniti lupeži", ruski parnjaci mafijaških kumova, često vode svoje poslove u gradovima iz brvnara u logorskomkrugu.

Jedna od ironija hladnoga rata bila je i ta što bi komunizam vjerojatno propao deset godina prije no što jest da nije bilo podzemlja. čak su ipartijski sekretari na koncu morali s mafijom sklopiti tajni sporazum.

Razlog je jednostavan: mafija je bila jedina organizacija u SSSRu koja je radila tako djelotvorno. Direktoru tvornice koja proizvodi važneproizvode može se dogoditi da mu glavni alatni stroj bespomoćno stane, jer se slomio jedan jedini ventil. Bude li išao birokratskim putem,čekat će od šest do dvanaest mjeseci dok stigne odgovarajući ventil. Za to će vrijeme cijela proizvodnja stajati. Ili pak može porazgovarati sašurjakom, koji zna čovjeka koji ima veze. Ventil će stići za nekoliko dana. Poslije će direktor zažmiriti na nestanak pošiljke čeličnih ploča, kojeće već naći put do druge tvornice, u koju nisu stigle nužne joj čelične ploče. Na koncu će obojica direktora "frizirati" poslovne knjige kako bipokazali da su im tvornice "ispunile normu".

U svakom društvu gdje je mješavina sklerotične birokracije i sirove nesposobnosti zaustavila sve zupčanike i kotačiće, jedino što ih možepodmazati i pokrenuti jest crna burza. Sovjetsko se gospodarstvo podmazivalo tim mazivom od samoga početka, a u svojih je posljednjihdeset godina posve ovisilo o njemu.

Mafija je cijelo vrijeme nadzirala crno tržište. Godine 1991. jednostavno je izašla iz sjene kako bi se proširila i napredovala. Proširila seitekako. Prije se mafija bavila samo svojim tradicionalnim područjima reketa: alkohol, droga, "zaštita" lokala, prostitucija. Sada se umiješala u

sve što uopće postoji.Dojmljiva je ipak brzina i nemilosrdnost kojom je izvedeno gotovo potpuno preuzimanje ruskoga gospodarstva. Tomu su pojnogla tri

čimbenika. Prvo: sposobnost ruske mafije da odmah i žestoko reagira nasiljem ako itko ičim poremeti njezine planove. Nasilje kakvo onaprovodi daleko je žešće i okrutnije od nasilja američke Cosa nostre. Tko god se — Rus ili stranac — bunio protiv uplitanja mafije u njegovopoduzeće, biva upozoren samo jedanput (obično je to premlaćivanje ili podmetnuti požar). Nakon toga slijedi smrt. Odnosi se i na direktorevelikih banaka.

Drugi je čimbenik bespomoćnost policije. Bez dovoljno novca i ljudi, bez ikakva iskustva potrebna za nošenje s olujnom navalom zločina inasilja što će ga preplaviti poslije pada komunizma, rusko se redarstvo jednostavno nije moglo snaći. Treći je pak čimbenik sveprisutna itradicionalna ruska korupcija. Pomogla joj je i hiperinflacija, koja je počela 1991., a 1995. je donekle zaustavljena.

Pod komunizmom je tečaj bio dva američka dolara za rublju — umjetan i smiješan tečaj s obzirom na stvarnu vrijednost i kupovnu moć. Nou Rusiji je bilo tako, a tamo problem nije bila nestašica novca, nego nestašica robe. Inflacija je poslije pomela ušteđevine i srozala državneslužbenike na siromaštvo.

Kad pozornikova tjedna plaća vrijedi manje nego čarape na njemu, teško ga je uvjeriti da ne uzme novčanicu u očito krivotvorenoj vozačkojdozvoli.

No to je mala stvar. Ruska mafija vlada čitavim poretkom, sve do najviših državnih službenika. Potkupili su i pridobili na svoju stranu gotovocijelu državnu upravu. A državna uprava upravlja svime u Rusiji.

Dozvole, svjedodžbe, potvrde o vlasništvu nekretnina, koncesije, franšize — sve se to brzo može kupiti od nadležnoga državnogslužbenika. Mafija tako stječe astronomske zarade.

Promatrače se duboko dojmljuje još jedna sposobnost ruske mafije: hitrina s kojom su se prebacili (točnije, proširili, jer je mafija i to čvrstozadržala u rukama) s klasičnog iznuđivanja novca na zakonite poslove. Američkoj Cosa nostri trebao je čitav naraštaj dok su shvatili dazakoniti poslovi, kupljeni novcem od reketa, služe dvostrukoj svrsi: za povećavanje profita i za pranje novca. Rusi su to obavili u manje od petgodina te su 1995. imali u vlasništvu ili nadzirali 40% nacionalnoga gospodarstva. Tada se ruska mafija već bila internacionalizirala,prednjačeći u cijeloj Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi u svojim trima specijalnostima: trgovini oružjem, drogama i pronevjerama. Sve topotkrijepljeno hitrim i radikalnim nasiljem.

No do 1998. su pretjerali. Iz čiste su gramzivosti prepilili granu na kojoj su sjedili - rusko gospodarstvo. Do 1996. je ukradeno pedesetmilijardi američkih dolara ruskog nacionalnog blaga — ponajviše zlata, dijamanata, plemenitih kovina, nafte, plina i drva; sve se to ilegalnoizvozilo. Roba se nabavljala za bezvrijedne rublje — pa i to po niskim cijenama — od birokrata koji upravljaju ruskim državnim tijelima. Zatimse roba prodaje za američke dolare. Jedan dio dolara opet se pretvara u čitavu mećavu rubalja, čime se financiraju nova podmićivanja i noviprijestupi. Ostatak (veći dio) pohranjuje se u inozemstvu.

Završavajući pivo, Wyatt sumorno zaključi: "Problem je što je Rusija iskrvarila. Korumpirani političari, još korumpiraniji državni službenici igangsteri zaklali su zlatnu koku od koje su svi živjeli. Jeste li kad čitali o Trećem ReichuT "Jesam, davno. Zašto?“

"Sjećate li se opisa posljednjih dana Vajmarske republike? Redovi nezaposlenih, ulični kriminal, pučke kuhinje, svadljivci koji urlaju uReichstagu dok zemlja tone u propast. Eto, to se danas ovdje događa. Sve iz početka. K vragu! Moram ići. Imam u gradu dogovor za ručak snekim ljudima. Ugodno je bilo razgovarati s vama, gospodinć...“

"Jefferson.“Ime mu nije bio poznato. Gospodin Wyatt očito ne čita londonski Daily Telegraph. Zanimljivo — pomisli londonski novinar pošto je

Kanađanin otišao. Sve što je pročitao u novinskim izrescima ukazuje kako je čovjek što bi ga večeras trebao intervjuirati onaj koji je pozvanspasiti Rusiju.

Duga crna čajka čekala je gospodina Jeffersona u pola sedam; on je čekao na ulazu hotela. On je uvijek točan te očekuje da i drugi budutakvi. Bijaše odjeven u tamnosive hlače, modri blejzer, blještavo bijelu pamučnu košulju i kravatu Kluba "Garrick". Izgledao je uredno, fino,dotjerano i vrlo, vrlo engleski.

čajka se probijala kroz večernji promet sjeverno od Kiseljnog bulevara. Netom prije skretanja u Vrtnu obilaznicu, skrene u pokrajnju ulicu.Približivši se zelenim čeličnim kolnim vratima, vozač aktivira vokitoki što ga je izvadio iz džepa sakoa.

Kamere na zidu zabilježile su približavanje auta. Stražar na monitoru provjeri izgled auta i registarski broj. Pločica je odgovarala onoj kojuje oqekivaQje s^viataptkotrrjaše u„ stranučim se automobil uvezao, vrata se opet zatvore za njim, a stražar priđe vozačevu prozoru. Provjerivšinjegovu osobnu iskaznicu, zirnu i prema stražnjem sjedalu, kimnu i uvuče čelične šiljke na kolniku.

Kad mu je vratar javio, na ulaz stiže Boris Kuznjecov, kako bi dočekao gosta. Povede britanskoga novinara u lijepo uređenu primaću sobuna prvom katu, tik Komarovljeva ureda i ureda na drugoj strani, što je nekad pripadao pokojnom N. I. Akapovu.

Igor Komarov u svojoj nazočnosti ne dopušta ni pušenje ni piće - nešto što Jefferson nije znao, a nije ni tada doznao, jer nije spomenuto.Rus koji ne pije rijetkost je u zemlji gdje se pijenje alkohola drži gotovo znakom muškosti. Jefferson je pregledao mnoštvo videosnimakaKomarova u stilu čovjeka iz naroda, s neizbježnom čašom u ruci. Ispijao je bezbrojne zdravice jednu za drugom, na pravi ruski način. Nije znaoda Komarov umjesto votke uvijek ima čistu, svježu običnu vodu. Ponuđen samo kavom, Jefferson i to odbije.

Nakon pet minuta uđe Igor Komarov, impozantan pedesetogodišnjak od nekih 185 centimetara visine. Smeđe oči oštro su gledalepogledom što mu pristaše pridaju atribut "hipnotičkoga". Kuznjecov skoči na noge; Jefferson ga je nešto sporije slijedio. Predstavnik zajavnosti ih predstavi jednog drugome te se novoupoznati rukovaše. Komarov sjede prvi. Njegov je kožni naslonjač engleskoga stila, spucetima, bio malčice viši od ostalih.

Iz unutarnjeg džepa Jefferson izvadi mali kazetofon za snimanje te upita hoće li smetati bude li snimao razgovor. Komarov nagnu glavukako bi pokazao da razumije nesposobnost većine zapadnih novinara da se služe stenografijom. Kuznjecov ohrabrujuće kimnu Jeffersonuneka počne.

"Gospodine predsjedniče, trenutačno je najvažniji politički događaj nedavna odluka Dume o produžet k u mandata privremenogapredsjednika za tri mjeseca i pomicanju vremena održavanja izbora na siječanj iduće godine. Kako vi komentirate tu odluku?“

Kuznjecov hitro prevede te je slušao dok Komarov odgovaraše dubokim glasom na ruskom. čim je dovršio, tumač se okrenu Jeffersonu."Jasno da smo ja i Savez domoljubnih snaga razočarani tom odlukom, no kao demokrati mi je prihvaćamo. Za vas nije tajna, gospodine

Jefferson, da stvari u ovoj zemlji — koju strasno ljubim — ne idu dobro. Predugo već nesposobna vlast dopušta bujanje gospodarskograsipanja, korupcije i kriminala. Naš narod pati. Što dulje bude tako, stanje će se pogoršavati. Stoga valja žaliti zbog ove odgode. Vjerujem dabismo pobijedili u listopadu. No ako to mora biti u siječnju, pobijedit ćemo u siječnju.“

Mark Jefferson bijaše odveć iskusan novinar a da ne bi primijetio kako je odgovor previše uglađen, previše uvježban — kao da odgovarapolitičar koga su isto pitali već puno puta, pa sad samo odmata unaprijed snimljenu vrpcu. U Britaniji i Americi uobičajeno je da političariznatno opuštenije razgovaraju s novinarima; s mnogima od njih se tikaju. Jefferson se ponosio sposobnošću opisivanja intervjuiranoga, rabećii njegove i svoje riječi kako bi načinio portret te osobe, pravi novinski članak, a ne litaniju političkih klišea. Ali ovaj je čovjek poput vergla.Izvjestitelj je već znao i to da su istočnoeuropski političari svikli na puno pokornije poštovanje nego Britanci i Amerikanci, ali ovo je neštodrugo. Rus je krut i ukočen kao krojačka lutka.

Pri trećem pitanju Jefferson shvati: Komarov mrzi javna glasila i proces intervjuiranja. Londonac pokuša malko opustiti atmosferu, no Rusato nije zabavilo. Političar koji sebe uzima ozbiljno i visoko cijeni *— ništa novo; no ovaj je pravi fanatik. Odgovori su i dalje izlazili iz njegovihusta kao na tekućoj vrpci.

U čudu pogleda Kuznjecova. Mladi je predstavnik za javnost i tumač očevidno bilingvalan, naobražen u Americi, kulturan, svjetski čovjek —a opet se prema Igoru Komarovu ophodi sa psećom odanošću. Jefferson ipak ne odusta, nego se i dalje trudio.

"Vama je poznato, gospodine, da je u Rusiji zbiljska vlast sva u rukama predsjednika, znatno više nego u rukama predsjednika SjedinjenihDržava ili premijera Velike Britanije. Pretpostavimo da ste postali predsjednik, koje bi promjene objektivan promatrač opazio u prvih šestmjeseci vaše vlasti? Drugim riječima: koji su vaši prioriteti?“

I opet je slijedio demagoški politički traktat. Rutinski je ni zao: treba uništiti organizirani kriminal, reformirati nedjelotvor nu i korumpiranudržavnu upravu, povećati poljoprivrednu proiz vodnju, provesti monetarnu reformu. Na potpitanja o tome kako to zapravo kani provesti, Rus jeopet odgovarao besmislenim ste reotipima. Na Zapadu se nijedan političar ne bi izvukao s takvim odgovorima, no Kuznjecov je, po svemusudeći, očekivao od Jeffersona da se time posve zadovolji. _,„ _ ,„..,. .,.,., ..„,._ ......

Prisjetivši se pripremnog razgovora s urednikom, Jefferson upita Komarova kako misli provesti preporod u slavi ruskog naroda. Prvi put jedobio reakciju.

Nešto što je rekao pogodilo je Komarova poput elektrošoka. Rus je sjedio i netremice zurio u nj onim svojim svijetlosmeđim očima; buljioje sve dok Jefferson nije više mogao izdržati, pa je skrenuo svoj pogled na kazetofon. Ni on ni Kuznjecov nisu primijetili da je predsjednikSDSa smrtno problijedio, a da mu visoko na jagodicama gore dvije crvene mrlje. Ne rekavši ni riječi, Komarov iznenada usta, ode u svoj uredi zatvori vrata za sobom. Jefferson upitno podiže obrvu, gledajući Kuznjecova. Mlađi je muškarac očito također bio zbunjen, no prevladanjegova neusiljena uglađenost.

"Siguran sam da predsjednik neće dugo. Svakako se upravo sjetio nečega žurnog, što se mora obaviti bez odgode. Vratit će se čimzavrši.“

Jefferson se sagnu k stolu i isključi kazetofon. Poslije tri minute i kratka telefonskog razgovora Komarov se vrati, sjede i odmjerenimglasom odgovori na postavljeno pitanje. čim je počeo, Jefferson opet uključi spravicu.

Poslije jedan sat Komarov je dao do znanja kako je intervju završen. Usta, kruto kimnu Jeffersonu i povuče se u svoj ured. Stojeći navratima, pozva Kuznjecova neka pođe za njim.

Glasnogovornik se pojavi za dvije minute; očito mu bijaše neugodno."Bojim se da imamo problema s prijevozom," reče on dok je pratio Jeffersona niza stube. "Automobil kojim ste se dovezli poslan je na

žuran zadatak, a sva ostala vozila pripadaju našim djelatnicima koji rade prekovremeno. Ne biste li se mogli taksijem vratiti u 'Nacional'?“"Pa dobro... da, mogao bih," reče Jefferson, žaleći što se nije sam pobrinuo za prijevoz: naručio hotelski automobil i naložio vozaču neka

ga čeka dok ne završi razgovor. "Biste li mi vi pozvali taksi?“"Bojim se da više ne primaju telefonske pozive, ali pokazat ću vam gdje i kako ćete naći taksi," odgovori Kuznjecov.Povede zatim zaprepaštanoga kolumnista od glavnog ulaza do čeličnih vrata kolnog ulaza, koja se otkotrljaše u stranu kako bi ih propustila

van. U pokrajnjoj ulici Kuznjecov pokaza Kiselini bulevar, udaljen stotinjak metara."Evo, tamo, na glavnoj ulici trebat će vam samo nekoliko sekundi dok zaustavite taksi u prolazu. U ovo doba noći, za petnaest minuta ste u

hotelu. Nadam se da razumijete. Bilo mi je doista veliko zadovoljstvo upoznati se s vama, gospodine.“S tim riječima on ode. Krajnje uvrijeđen, Mark Jefferson uputi se uskom uličicom prema glavnoj ulici. U hodu se poigravao kazetofonom.

Naposljetku, stigavši na Kiseljni bulevar, spremi strojčić opet u prsni džep blejzera. Gledao je u oba smjera ne bi li ugledao taksi. Naravno —nijednog! Ljut kao pas, okrenu se nalijevo i pođe pješice prema središtu Moskve, često se osvrćući ne bi li ipak ugledao i uhvatio taksi.

U pobočnoj ulici ugledaše ga dvojica muškaraca u crnim kožnim jaknama. Jedan od njih otvori stražnja vrata automobila u kojem su bilisjedili, pa izađoše. Kad im se Englez približio na deset metara, obojica segnuše pod jaknu i svaki izvuče automatski pištolj s prigušivačem.Nitko ne progovori ni riječ. Ispališe samo dva metka. Oba su pogodila novinara u prsa.

Meci zaustaviše čovjeka u hodu te on sjede kako su ga noge izdale. Trup se već rušio, ali ga ubojice pridržaše. Jedan ga je držaouspravna dok'je drugi zavlačio ruku pod sako. Hitro izvuče kazetofon iz jednog, a lisnicu iz drugoga džepa.

Automobil ih je čekao s upaljenim motorom. Pošto su odjurili, naiđe prolaznica. Na prvi je pogled mislila kako je opet neki pijanac; novrisnu vidjevši krv. Nitko nije opazio registarski broj auta. A ionako je bio lažan.

8 Netko je u obližnjem restoranu, u istoj ulici, čuo ženin vrisak, virnuo van i s vlasnikova telefona nazvao 03 — hitnu pomoć.Osoblje hitne pomoći držalao je kako je riječ o srčanom napadu, dok nisu vidjeli rupe od metaka na dvorednom modrom sakou i puno krvi

pod njim. Dok su hitali u najbližu bolnicu, nazvaše policiju.Sat vremena poslije inspektor Vasilij Lopatin iz Odjela za umorstva mrzovoljno je motri o mrtvo tijelo na kolicima Traumatološkog odjela

Botkinove bolnice, dok je kirurg na noćnom dežurstvu gulio s ruku gumene kirurške rukavice."Ni slučajno," reče kirurg. "Jedan metak ravno u srce. Izbliza. Još je unutra. Pronaći će ga za vas pri obdukciji.“Lopatin kimnu. Velika stvar! U Moskvi ima pištolja dovoljno za ponovno naoružavanje čitave vojske. Šansa da pronađe oružje iz kojega je

ispaljen metak — a da ne govorimo o tome čija je ruka koja je povukla obarač — negdje su oko ništice. I on to zna. Na Kiseljnom bulevaru jeutvrdio da je žena koja je navodno vidjela umorstvo — nestala. čini se da su bila dvojica ubojica, u automobilu. Nikakva opisa.

Riđa brada na kolicima gnjevno strši iznad blijeda, pjegava tijela. Na licu izraz blaga iznenađenja. Bolničar potegnu zelenu najlonsku plahtupreko trupla, preko očiju što ionako više ne vide.

Tijelo je sada golo. Na pokrajnjem stoliću položena je odjeća i u čeličnom "bubregu" nekoliko osobnih predmeta. Detektiv priđe stoliću ipogleda sako, tražeći oznaku proizvođača s unutarnje strane ovratnika. Srce mu potone u pete. Strane proizvodnje.

"Možete li mi ovo pročitati?" zamoli on kirurga. Doktor se zagleda u izvezenu oznaku."LANDAU," sricao je polako; zatim pročita sitniji natpis ispod toga: "Bond Street"."A ovo?" upita Lopatin, pokazujući na košulju."Marks & Spencer," pročita kirurg. "To je u Londonu. Mislim da je i Bond Street".Na ruskom jeziku ima više od dvadeset riječi za ljudski izmet, muške i ženske spolne organe. U sebi ih Lopatin sve izgovori. Britanski

turist! Dragi Bože! Ulični prepad kod kojega su malo pretjerali. I to baš mora biti britanski turist!Vrati se osobnim stvarima. Malo ih je. Nema novčića, dakako; ruske kovanice već su odavno izgubile svaku vrijednost. Pomno složen bijeli

džepni rupčić, mala najlonska torbica, prsten pečatnjak, ručni sat. Pretpostavio je kako je ženin vrisak spriječio pljačkaše da uzmu uru slijevoga zglavka i skinu prsten s prsta.

No ni na jednom predmetu nikakve oznake koja bi pomogla pri identifikaciji. Što je najgore: nema lisnice. Vrati se odjeći. U cipelama,jednostavnim, crnim, na vezanje, natpis "Church". Na tamnosivim čarapama ništa. Na gaćama ponovno natpis "Marks & Spencer". Doktor mureče da je kravata s nekog mjesta koje se zove "Turnbull & Asser", Jermvn Street. London, nema dvojbe. Više iz očaja nego u nadi, Lopatin sevrati pretrazi sakoa. Bolničaru je neštd promaknulo. Nešto tvrdo u gornjem, vanjskom džepu, gdje neki ljudi drže naočale. Izvuče karticu odtvrde plastike, tvornički izbušenu.

Ključ hotelske sobe, ali ne klasičan, starinski, nego računalni. Iz sigurnosnih razloga nema na njemu broja sobe — da ga ne vide lupeži. Alipiše: Hotel "Nacional". "Gdje je telefon?" upita policajac.

Da nije bio kolovoz, Benny Svenson, ravnatelj "Nacionala", već bi bio doma. No gostiju je puno, a dvoje ljudi mu je na bolovanju zbog ljetneviroze. Radio je prekovremeno kad ga prekinu glas hotelske telefonistice.“

"Za vas, gospodine Svenson. Policija." Pritisnu tipku "veza" i začuje Lopatinov glas. "Molim?“"Ravnatelj hotela?“"Da. Svenson ovdje. Tko je to?“"Inspektor Lopatin iz Odjela za umorstva Moskovske milicije." Svensonu srce siđe u pete. Nije li spomenuo umorstvo?"Imate li u hotelu britanskih turista?" , ,. "Dakako! Nekoliko niih. Zanravn naimanip, desetak 7aetr>?“"Molim vas, prepoznajete li čovjeka koji odgovara ovom opisu: visina metar i sedamdeset, kratka riđa kosa, riđa brada, tamnomodri

dvoredni sako, kravata s užasnim prugama?“Svenson zatvori oči i proguta slinu. Oh, ne! To može biti samo gospodin Jefferson. Prošao je pokraj njega večeras, čekajući prijevoz."Zašto pitate?“"Opljačkan je. U Botkinu je. Znate, tamo gore, kod Hipodroma." "Da, naravno. Ali spomenuli ste umorstvo.“"Nažalost, mrtav je. Ukradena mu je lisnica i sve isprave, ali su ostavili plastični sobni ključ s nazivom vašega hotela.“"Ostanite gdje ste, inspektore. Odmah dolazim.“Nekoliko je trenutaka Benny Svenson ostao užasnut sjediti za svojim stolom. Za dvadeset godina u hotelijerstvu nijednom mu gost nije

ubijen.Jedina mu je pasija izvan posla igranje bridža, pa se sjetio kako jedan od njegovih stalnih suigrača radi u Britanskom veleposlanstvu.

Pogledavši u svoj privatni adresar, pronađe diplomatov broj kod kuće, te ga nazove. Bilo je deset minuta do ponoći. čovjek je bio spavao, novijest ga je vrlo brzo razbudila.

"Bože dragi, Benny — onaj novinar?! Piše za Telegrapti! Nisam ni znao da je u gradu. No hvala ti.“Bit će puno strke oko ovoga — pomisli diplomat spuštajući slušalicu. Britanski državljani u nevolji, živi ili mrtvi — briga su Konzularnog

odjela. Ipak osjeti potrebu još prije jutra još nekoga obavijestiti. Jocka Macdonalda.MOSKVA, SRPNJA 1988.Prošlo je deset mjeseci otkako se Valerij Krugljov vratio kući. S izvorom zavrbovanim u inozemstvu uvijek postoji rizik da će promijeniti

mišljenje vrativši se kući. Da se neće javiti, nego će uništiti šifre, posebno crnilo i papir što ih je dobio.Služba tada ne može učiniti ništa, osim odati ga domaćim vlastima — što bi bila besmislena okrutnost, od koje nema nikakve koristi. Valja

imati čvrste živce za rad protiv tiranije s njezina vlastitog područja; neki ljudi to jednostavno nemaju.Poput ostale posade Langleva, ni Monk nikad nije izjednačavao sovietske državliane knii rade nrntiv mnsVnvsVno rpitma i američke

izdajice. Amerikanac izdaje čitav američki narod i demokratski izabranu vladu. Uhvate li ga, čeka ga human postupak, pošteno suđenje inajbolji odvjetnik do kojega može doći.

Rus pak radi protiv brutalne despocije koja ne predstavlja više od 10% pučanstva, ostalih 90% drži u podložnosti. Uhvate li ga, bit ćepremlaćen i ustrijeljen bez suđenja, ili poslan u koncentracijski logor.

No Krugljov je održao riječ. Triput se javio putem rupa. Poslao je zanimljive dokumente s visoke razine u sovjetskom Ministarstvu vanjskihposlova. Nakon brižljiva redigiranja kako bi se sakrio izvor, podaci su predani State Departmentu, koji je tako znao sovjetsko pregovaračkostajalište prije no što su uopće sjeli za stol. Tijekom 1987. i 1988. dotadašnji sovjetski istočnoeuropski sateliti došli su do otvorene pobune:Poljska već bijaše izgubljena za SSSR, a u Rumunjskoj, Mađarskoj i čehoslovačkoj je vrelo. Bilo je presudno važno znati kako će se Moskvatomu pokušati oduprijeti. Životno bitno bijaše doznati koliko se u Moskvi osjećaju slabo i demoralizirano. Krugljov je to otkrio.

U svibnju je agent Delfi zatražio osobni susret. Ima nešto važno i želi to osobno priopćiti svom prijatelju Jasonu. Harrvju Gauntu to se nimalonije svidjelo.

"Zar nije Jalta bila dovoljna? Tad se baš nismo naspavali svi skupa. Izvukao si se. A mogla je biti klopka. Tako i ovo. Dobro, šifre pokazuju

da je u redu. Ali možda je uhvaćen. Možda je propjevao. A ti puno znaš.“"Harry, druga su vremena. Danas stotine tisuća američkih turista posjećuju Moskvu. KGB ih ne može sve slijediti. Bude li pokriće savršeno,

bit ću jedan među stotinu tisuća. Morali bi me uhvatiti na djelu. Zar bi oni mučili američkog državljanina? Danas? Pokriće će biti savršeno. Jasam oprezan. Govorim ruski, ali ću se pretvarati da ga ne znam. Ja sam samo bezopasni američki bedak s turističkim vodičem. Ne izlazim izuloge dok nisam siguran da nema pratnje. Vjeruj mi!“

U Americi postoji golema mreža zaklada za proučavanje i podupiranje svih vrsta umjetnosti. Jedna od njih pripremala je studijsku grupukoja će posjetiti Moskvu kako bi proučavala razne muzeje. Središnja točka studijskoga boravka imao je biti posjet slavnom Muzeju istočnjačkeumjetnosti u ulici Obuhi. Monk se prijavio za put.

/Nfi samn štn cn životna nrirn i knravp Hr PViiimci Pptprca Ki_ li savršeni, nego su bili pravi. Kad je zrakoplov sa studijskom grupomdotaknuo pistu moskovske zračne luke sredinom lipnja, Krugljov je već znao tko mu i kad dolazi.

Dočekao ih je obvezni "Inturistov" vodič. Odsjeli su u odvratnom hotelu "Rosija", velikom kao zatvor Alcatraz, no bez njegove udobnosti.Trećeg dana boravka posjetili su Muzej istočnjačke umjetnosti. Monk je u Americi pažljivo proučio plan muzeja. Između vitrina s izlošcima velikisu otvoreni prostori, u kojima lako može spaziti pripadnike domaće službe, budu li slijedili Krugljova.

Nakon dvadeset minuta ugleda svoga čovjeka. Savjesno je slijedio vodiča, a Krugljov je išao za njima. Nema repa; u to je bio uvjeren uvrijeme kad je pošao prema kafeteriji.

Zgodilo se da Muzej istočnjačke umjetnosti ima kafić, a kafići imaju zahode. Odvojeno su pili kavu, ali Monk uhvati Krugljovljev pogled. Daga je KGB uhvatio i mučio dok ne pristane na suradnju, nešto bi mu se vidjelo u očima: strah, očaj, upozorenje... Ali Krugljovljeve oči blistahuod zadovoljstva. Ili je on najveći dvostruki agent što ga je ikad vidio, ili je čist. Monk ustane i krene u muški nužnik. Krugljov za njim. čekali sudok i posljednji perač ruku nije izašao; tek tada se zagrliše.

"Kako si, prijatelju moj?“"Dobro sam. Sada imam svoj stan. Divno je imati svoj mir. Djeca me mogu posjećivati i prespavati kod mene.“"Nitko ništa nije posumnjao? Mislim, za novac?“"Ne. Dugo me nije bilo. Svatko danas uzima. Svi viši diplomati donijeli su puno toga iz inozemstva. Bio sam naivan.“"Stvari se zaista mijenjaju i mi im pomažemo da se promijene," reče Monk. "Uskoro će diktatura pasti i ti ćeš živjeti slobodno. Nema još

dugo.“Uđoše neki dječaci. Bučno su piškili, pa otišli. Za to su vrijeme njih dvojica prali ruke. Monk ostavi vodu teći. Stari trik, no osim ako je

mikrofon vrlo blizu ili govornik naglo povisi glas, to obično radi.Razgovarali su još deset minuta, a tada mu Krugljov preda paket što gaje donio. Donio je prave dokumente na papiru, uzete iz ureda

ministra vanjskih poslova Eduarda Ševarnadzea. Na rastanku se opet zagrliše. Otišli su odvojeno. Monk se vratio svojoj skupini te je s njomedva dana poslije odletio natrag u Ameriku. Priie odlaska uručio ie oaket ciiašima u Veleooslanstvu. „....

Dokumenti su otkrili kako se SSSR povlači iz gotovo svih programa pomoći inozemstvu u zemljama Trećega svijeta, uključivši i Kubu.Treći svijet neće više biti sredstvo za ucjenjivanje Zapada. U State Departmentu bijahu oduševljeni.

Bio je to drugi Monkov posjet SSSRu "na crno". Po povratku doma saznao je da je opet promaknut. Također i Nikolaj Turkin — agentLisandar. Premješten je u Istočni Berlin za voditelja svih tamošnjih poslova Uprave P KGBa. Bilo je to vrhunsko mjesto — jedino koje pružapristup svakom sovjetskom agentu u Zapadnoj Njemačkoj.

Ravnatelj hotela i britanski šef postaje stigli su u "Botkin" gotovo istodobno. Pokazaše im put do sobice u kojoj ih je na kolicima čekalomrtvo tijelo pokriveno plahtom i živi inspektor Lopatin. Predstaviše se. Macdonald jednostavno reče: "Iz Veleposlanstva.“

Lopatinu je prva briga bila pouzdana identifikacija. To nije bio problem. Svenson je donio pokojnikovu putovnicu; slika se savršeno slagala.Svenson dovrši formalnosti tek jednim pogledom na mrtvačevolice.

"Uzrok smrti?" pitao je Macdonald. "Jedan jedini metak u srce," reče Lopatin.Macdonald pregleda sako i blago primijeti: "Ali ovdje su dvije rupe.“Svi zatim ponovno pregledaše sako. Dvije rupe od metka. Ali samo jedna na košulji. Lopatin drugi put pogleda truplo. Samo jedna rupa na

prsima."Drugi je metak zacijelo pogodio lisnicu i u njoj se zaustavio," reče Lopatin, pa doda sa sumornim osmijehom: "Gadovi bar neće moći

uporabiti sve te kreditne kartice.“"Moram se vratiti u hotel," kaza Svenson, očito duboko potresen. Da je bar uzeo hotelsku limuzinu! Macdonald isprati hotelijera do izlaza iz

bolnice."Ovo je zacijelo užasno za vas," reče on sućutno, a Šveđanin kimnu. "Dajte da onda sredimo stvari što je prije moguće. Pretpostavljam da

pokojnik ima suprugu u Londonu. Onda, osobne stvari. Vjerujem da će vaši ljudi moći pokupiti stvari iz njegove sobe, spakirat i mu kovčeg.Ujutro ću poslati auto po to. Puno vam hvala.“

Vrativši se u bolničku sobu, Macdonald se obrati Lopatinu."Suočeni smo s problemom, prijatelju. Loše je ovo. čovjek je na neki način bio poznat. Novinar. Bit će puno publiciteta. Njegove novine

imaju dopisništvo u Moskvi. Raspisat će se o tome. Tako i ostali strani tisak. Zašto to ne bi sredilo veleposlanstvo? činjenice su jasne, zar ne?Ulična pljačka koja je tragično završila. Gotovo je sigurno da su mu se napadači obratili na ruskom, a on ih nije razumio. Mislili su da im seodupire pa su pucali. Doista tragično. No to je zacijelo bilo baš tako. Je li tako?“

Lopatin se složi: "Dakako. Tako i ja smatram.“"Vi ćete, dakle, tražiti ubojice. Iako, medu nama, kao profesionalcima, znamo da imate vrlo težak zadatak. Ostavite našem Konzularnom

odjelu zadatak povratka tijela u domovinu. Ostavite nam i da sredimo britanski tisak. Dogovoreno?“"Da, zvuči razumno.“"Trebao bih samo njegove osobne stvari. Ionako više nisu važne za slučaj. Lisnica je ključ, ako se ikad pronađe. I kreditne kartice, ako ih

netko pokuša uporabiti, što sumnjam.“

Lopatin je gledao prema skromnom sadržaju bubrežaste posude. "Morat ćete mi potpisati da ste to primili," reče naposljetku. "Naravno!Samo pripremite obrazac.“

Bolničko osoblje pripremi veliku omotnicu, u koju su stavili jedan prsten pečatnjak, jedan zlatni ručni sat s remenčićem od krokodilskekože, jedan složeni džepni rupčić i najlonsku torbicu sa sadržajem. Macdonald potpisa što je primio te odnese stvari u Veleposlanstvo.

Nijedan od njih dvojice nije znao da su ubojice izvršili što im je zapovjeđeno, ali su pritom učinili dvije nepopravljive pogreške. Rekli su imda uzmu lisnicu, zajedno sa svim ispravama, te neka se pod svaku cijenu domognu kazetofona.

Nisu znali da Britanci unutar Britanije ne moraju sa sobom nositi osobne iskaznice, a u inozemstvu se služe putovnicom, koju čestoostavljaju u hotelu. Uz to im je promaknuo plastični ključ hotelske sobe u gornjem džepu. To dvoje bijaše dovoljno za potpunu i sigurnuidentifikaciju trupla prije no što su prošla dva sata od umorstva.

Za drugi ih se propust ne može kriviti. Drugi se metak uopće nije zaustavio u lisnici, nego se zario u kazetofon, što je visio u sakou naprsima. Metakje uništio osjetljivi mehanizam i rastrgao usku vrpcu na komadiće. Nitko više nikad neće slušati tu vrpcu.

Inspektor Novikov dogovorio je razgovor sa šefom osoblja stožera SDSa za sutra ujutro u 10 sati, 10. kolovoza. Bijaše ponešto nervozan.Očekivao je da će s druge strane naići na zaprepaštenje i biti nestrpljivo saslušan. Gospodin Žilin je nosio tamnosivo odijelo s prslukom ilijepo se ponašao, što su potcrtavali četkasti brkovi i naočale bez okvira. Djelovao je kao birokrat iz prošloga vremena, što zapravo i jest.

"Nemam puno vremena, inspektore. Stoga recite o čemu je riječ.“"Svakako, gospodine. Istražujem smrt čovjeka za koga mislimo da je bio kriminalac. Provalnik. Naša svjedokinja tvrdi kako je vidjela

nekoga čovjeka kako viri preko plota. Naravno, zabrinut sam da je možda pokušavao ući u vašu rezidenciju.Žilin se neprirodno nasmije te reče: "Sumnjam. Teška su vremena, inspektore. Stoga moramo imati vrlo čvrsto osiguranje ove zgrade.“"Drago mi je*čuti. Jeste li kad vidjeli ovoga čovjeka?“Žilin je manje1 od sekunde gledao fotografiju, pa izusti: "Bože dragi! Zajcev." "Tko?“"Zajcev, naš stari čistač. Provalnik, kažete? Nemoguće!" "Pričajte mi malo o Zajcevu, molim vas.“"Nema se što reći. Zaposlili smo ga prije otprilike godinu dana. Došao je iz vojske. činio se pouzdan. Dolazio je svake večeri, od

ponedjeljka do petka, kako bi očistio urede.“"Ali u posljednje vrijeme nije dolazio?“"Ne, nije se pojavio dvije noći zaredom, pa sam morao angažirati drugu osobu. Ratnu udovicu. Vrlo je temeljita.“"Kada se to dogodilo — kad je prestao dolaziti?“Žilin iz uredskog ormara izvuče dosje. čini se da ima za sve po jedna dosje."Evo nas: radni listovi. Uvečer 15. srpnja došao je kao i obično. čistio kao i obično. Otišao kao i obično, prije zore. Taj vaš svjedok valjda

ga je vidio odlaziti u sitne sate. I to je obično. Nije on provaljivao, nego čistio.“"To sve objašnjava," reče Novikov.„ _"$e JbašJ" odsiječe,J^j:ReM,ste da je Mo provalnik.". ^ "Dvije noći pošto je otišao od vas izgleda da je sudjelovao u provali u stan na

Kutuzovskom prospektu. Pazikuća ga je prepoznao. Tjedan dana poslije našli su ga mrtva.“"Strašno. Val zločina stalno raste. Vi biste, ljudi, zbilja morali nešto poduzeti.“Sliježući ramenima, Novikov odgovori: "Trudimo se. Ali njih je mnogo, a nas malo. Želimo obaviti posao, ali odozgo nas ne podupiru.“"To će se promijeniti, inspektore, to će se sigurno promijeniti." U Žilinovim očima zasja mesijanski žar: "Za šest mjeseci Igor Komarov bit

će naš predsjednik. Tada ćete vidjeti promjene. Jeste li čitali njegove govore? Oštro udariti po kriminalu — to on stalno govori. Veliki čovjek.Nadam se da možemo računati na vaš glas.“

"Razumije se. Ovaj, imate li možda privatnu adresu toga čistača?" Žilin je nažvrlja na komadiću papira i uruči inspektoru.Kći bijaše u suzama, no rezignirana. Samo je pogledala fotografiju i kimnula. Zatim zirnu na usku sofu uza zid dnevne sobe. Sad će bar biti

mrvicu više prostora. Novikov ode. Kazat će Voljskome, no ovdje očito nema novca za pogreb. Neka se pobrine Grad Moskva. Kao i u stanu,u mrtvačnici je nevolja u nedostatku prostora.

Voljski će napokon moći zaključiti taj slučaj. Što se tiče Odjela za umorstva, slučaj ubijenog Zajceva dodat će se gomili od onih 97%.LANGLEY, RUJAN 1988.

Američko Ministarstvo vanjskih poslova rutinski prosljeđuje CIAi popise imena članova sovjetskih diplomatskih izaslanstava. Pri prvomprijedlogu za održavanje konferencije o teoretskoj fizici u Silicijskoj dolini predloženo je neka na njoj sudjeluju i sovjetski stručnjaci, no bilo jemalo nade da će SSSR to prihvatiti.

No krajem 1987. Gorbačovljeve su se reforme počele ukorjenjivati te se očito primjećivalo veliko opuštanje u ponašanju moskovskihdužnosnika. Na iznenađenje organizatora seminara, Moskva je pristala poslati malu skupinu sudionika.

Imena i podaci poslani su Uredu za useljavanje, koji ih je pak poslao State Depaitmentu na provjeru. Do tada je SSSJl bio tako tajnovitglede svoje znanosti da su na Zapadu bila poznata imena i znanstveni prilozi tek nekolicine sovjetskih znanstvenika.

Kad je popis stigao u Langlev, dali su ga u Odjel za SSIE, Jasonu Monku. Zatekao se tamo. Njegova dvojica agenata u Moskvi slali sulijepe priloge putem rupa, dok je pukovnik Turkin u Istočnom Berlinu otkrio sve aktivnosti KGBa u Zapadnoj Njemačkoj.

Monk pregleda popis osam sovjetskih znanstvenika što su u studenom imali sudjelovati na konferenciji u Kaliforniji. Uobičajene provjerenisu dale nikakav rezultat. Ni za koga na popisu CIA nikad nije čula, a da ne govorimo da bi nekome pristupila ili ga čak zavrbovala.

Stavljen pred problem, on bi rovao poput terijera. Stoga pokuša još jednom. Makar su odnosi između CIAe i FBIja, njegove domaće službeparnjakinje, uvijek bili zategnuti, a katkad i ledeni (od afere Howard više ovo drugo), on se ipak odluči obratiti FBIju.

Mala je to bila nada, no znao je da FBI ima puno potpuniji popis sovjetskih državljana koji su tražili i dobili azil u Sjedinjenim Državama,nego što ga ima CIA. Nije tako mala bila vjerojatnost da će FBI htjeti pomoći, nego da bi SSSR pustio u Ameriku znanstvenika koji tamo imarodbine. Vjerojatno ne bi, jer se rodbina u Americi tradicionalno u KGBu smatra velikim sigurnosnim rizikom.

Od osam imena na popisu, dva su se pojavila i u FBIjevu registru tražitelja azila. Provjerom je utvrđeno kako je jedno ime puka slučajna

podudarnost: obitelj u Baltimoreu nije imala nikakve veze s ruskim znanstvenikom što je imao stići.Drugo je ime bilo čudno. Ruska Židovka koja je zatražila azil u Američkom veleposlanistvu u Beču dok je boravila u tranzitnom logoru u

Austriji; azil je dobila, rodila dijete u Americi, ali ga je u matične knjige unijela pod drugim prezimenom.Jevgenija Rozina, sada s prebivalištem u New Yorku, upisala je svoga sina pod imenom Ivan Ivanovič Blinov. Monk je znao da Ivanovič

znači "Ivanov sin". Dječak je očito začet i rođen u izvanbračnoj vezi. Plod veze u Sjedinjenim Državama, u tranzit nom logoru u Austriji, ili odprije? Na popisu imena sovjetskih znanstvenika bio je i dr. Ivan Je. Blinov. Neobično prezime; Monk ga nikad prije nije vidio. Pođe vlakom uNew York vidjeti gospođu Rozinu.

¦¦"¦¦•¦¦ Inspektor Novikov namislio je otkriti dobru vijest kolegi Voljskome uz pivo nakon posla. Opet u kantini; pivo je tamo jeftino."Pogodi gdje sam bio jutros!“"U postelji s balerinom nimfomankom." "Bilo bi to lijepo. Ali ne: u sjedištu SDSa." "Što, u onoj podrtini u Ribljoj ulici?“"Ne, to je samo za pokazivanje. Komarov drži svoj pravi stožer u vrlo zgodnoj vili blizu prstena.Usput, ti plaćaš pivo. Riješio sam ti slučaj." "Koji?“"Starca što su ga pronašli u šumi pokraj autoceste prema Minsku. Bio je uredski čistač u sjedištu SDSa, ali je počeo provaljivati da zaradi

još koju paricu. Evo, ovdje su ti pojedinosti." Voljski preleti pogledom jedan jedini list papira što mu ga je dao Novikov."Ovih dana baš nemaju sreće u SDSu," primijeti on. "Kako to?“"Komarovljev osobni tajnik utopio se prošlog mjeseca." "Samoubojstvo?“"Ne, ništa takva. Pošao je plivati i više nije isplivao. Zapravo i jest: prošlog su ga tjedna izvukli nizvodno. Imamo dobra patologa. Otkrio je

na njemu vjenčani prsten s ugraviranim imenom." "I što taj dobar patolog kaže - kad je čovjek ušao u vodu?“"Negdje sredinom srpnja.“Novikov razmisli. Stvarno bi on trebao platiti pivo. Naposljetku, on će pokupiti onih tisuću funti od Engleza. Mogao bi malo častiti.NEW YORK, RUJAN 1988.Bijaše joj četrdesetak godina; crnomanjasta, živahna, zgodna. čekao ju je na hodniku njezine stambene zgrade kad je stigla doma,

doprativši sina iz škole. Živahan dječak o d svojih osam godina. Osmijeh joj iščezne s lica čim se predstavio kao službenik Ureda zauseljavanje. Svaki se useljenik u Sjedinjene Američke Države zabrine, ako ne i uplaši, čim čuje riječ "useljavanje". Nije joj bilo druge negopustiti ga u stan.

Dok joj se sin zadubio u rješavanje domaće zadaće za kuhinjskim stolom malog, ali vrlo čistog stana, oni su razgovarali u dnevnoj sobi.Bijaše oprezna i na distanci.

No Monk nije nalikovao strogim i namrgođenim službenicima s kojima se susretala tijekom svoje borbe za primitak u Sjedinjene AmeričkeDržave prije osam godina. Imao je šarmantan, razoružavajući osmijeh pa se počela opuštati.

"Znate kakvi smo mi državni službenici, gđo Rozina. Papiri, papiri, uvijek samo papiri. Ako su svi na broju, šef je zadovoljan. I što onda?Ništa. Skupljaju prašinu u kakvom arhivu. No kad nisu potpuni, šef se rasrdi. Onda pošalju neku sitnu ribu, kao što sam ja, da prikupi podatke.“

"Što vas zanima? Moji su papiri u redu. Radim kao ekonomistica i prevoditeljica. Plaćam svoje račune i poreze. Ništa ne stojim SjedinjeneDržave.“

"Znamo mi to, gospođo. Nije riječ o nekoj nepravilnosti u vašim dokumentima. Vi ste primljeni u američko državljanstvo. Sve je u redu. Ipak,upisali ste malog Ivana pod drugim prezimenom. Zašto?“

"Dala sam mu očevo prezime.“"Dakako. čujte, sad je 1988. godina i mi ne pravimo probleme zbog toga što je dijete izvanbračno. Ali papirologija mora biti ispravna.

Molim vas, možete li mi reći očevo ime?“"Ivan Jevdokimovič Blinov.“Pun pogodak! Ime s popisa! Vjerojatno nema drugoga takvog u čitavoj Rusiji. "Vrlo ste ga voljeli, zar ne?“Zagledala se u daljinu, u davna sjećanja. "Da," prošapće. "Pričajte mi o Ivanu.“Među nekoliko darova Jasona Monka jest i osobita sposobnost da navede ljude razgovarati s njim. Za dva sata, dok se dječak nije pojavio

sa savršeno izrađenom matematičkom zadaćom, ispripovjedila mu je sve važno o ocu njezina sina.Rođen je 1938. u Lenjingradu. Otac mu je bio sveučilišni profesor fizike, a majka je u školi predavala matematiku. Nekim je čudom otac

preživio predratne staljinističke čistke, ali je umro za njemačke opsade grada 1942. Majka se izvukla, s petogodišnjim Vanjom na rukama.Pobjegla je iz opkoljena grada što je skapavao od gladi konvojem kamiona preko zaleđenog jezera Lado_ge u zimu 1942/43. Nastanili su seu jednom gradiću na Uralu, gdje je dječak odrastao. Majka mu se uvijek zanosila mišlju da će i sin biti jednog dana isto tako sjajan um kaootac.

S osamnaest je godina pošao u Moskvu kako bi se upisao na najprestižniji fakultet tehničkih znanosti u SSSRu, Fizikalnotehnološkiinstitut. Iznenadio se kad su ga primili. Unatoč skromnim okolnostima u kojima je rastao, pomogli su mu: očevo ime, majčina predanost,možda geni, a svakako njegov vlastiti trud. Usprkos neuglednu imenu, Institut bijaše leglo konstruktora najusavršenijeg nuklearnog oružja.

Šest godina poslije Blinovu je — još mladiću — ponuđen posao u znanstvenom gradu tako tajnom da su na Zapadu prošle godine prije nošto je itko čuo za njega. Za nadarena je mladog stručnjaka Arzamas16 postao ujedno udoban dom i zatvor.

Prema sovjetskim mjerilima, uvjeti bijahu raskošni. Imao je malen stan, ali samo svoj; trgovine bolje opskrbljene nego bilo gdje u zemlji;plaća znatno veća; uvjeti i mogućnosti za znanstveno istraživanje — savršeni. Jedino nije imao pravo otići.

Jednom godišnje mogao je ići na odmor u unaprijed određeno odmaralište, za djelić pune cijene. Zatim se vraćao u svijet ograđenbodljikavom žicom, gdje se pošta otvara, telefoni prisluškuju i prijateljstva motre.

Prije tridesete upoznao je i oženio Valju, mladu knjižničarku i nastavnicu engleskog. Naučila ga je taj jezik, kako bi mogao čitati gomiletehničkih izdanja što su sa Zapada dolazila u izvorniku. Isprva bijahu sretni, no polako se brak strovalio u ponor, uglavnom iz jednoga razloga:oboje su očajno željeli dijete, ali nisu ga mogli imati.

U jesen 1977. Ivan Blinov boravio je u toplicama Kislovodsku na sjeveru Kavkaza. Tamo je upoznao Ženju Rozinu. Kako je često slučaj uzlatnoj krletki, žena mu je morala uzeti godišnji odmor u različito vrijeme.

Ženji je bilo dvadeset devet godina - deset godina manje nego njemu. Rodom iz Minska, rastavljena, također bez djece, živahna, kritičkiraspoložena, stalna slušateljica glasova (Glasa Amerike i BBCa), čitateljica hrabrih časopisa poput Poljske, što izlazi u Varšavi i puno jeslobodoumnija i raznovrsnija od dosadnoga i dogmatičnog sovjetskog tiska. Jednostavno je začarala nesigurna znanstvenika.

Dogovorili su se da će pisati jedno drugom. No kako je Blinov znao da mu otvaraju poštu (zna mnoge tajne), zamolio ju je neka piše naadresu njegova prijatelja u Arzamasu16, za koga je pretpostavljao da njegovu poštu ne otvaraju.

Sastali su se opet 1978., ovoga puta u ljetovalištu Sočiju na Crnome moru. Blinovljev brak je bio završen, p o svemu osim p o imenu.Prijateljstvo se prometnulo u plamenu ljubavnu aferu. Treći i posljednji put vidjeli su se u Jalti 1979. Shvatili su da se još vole, ali da za njihovuljubav nema nade.

Držao je kako se ne može rastaviti od supruge. Kad bi i ona nekoga imala, bilo bi to drugačije. Ali nema. Nije lijepa. No bila mu je petnaestgodina vjerna žena. Ako je ljubav umrla, što se tu može. Ipak su još prijatelji. Neće je osramotiti rastavom, ne u tako maloj sredini kakva jenjihova.

Ženja se nije protivila, ali iz drugog razloga. Rekla mu je nešto što prije nije. Da se vjenčaju, pokvarila bi mu karijeru. Dosta je što jeŽidovka. Osim toga već se prijavila Odjelu za vize i dozvole s molbom da joj se dopusti iseljenje u Izrael. Pod Brežnjevom su puštali višeŽidova nego prije. Ljubili su se, vodili ljubav. Zatim se rastali. I nikad se više nisu vidjeli.

"Ostalo znate.“"Mislite: tranzitni logor u Austriji, pristup našem veleposlanstvu?" "Da.“"A Ivan Ivanovič?“"Mjesec dana nakon godišnjeg u Jalti shvatila sam da nosim dijete. Ivan se rodio ovdje, kao američki državljanin. Bar će on odrasti

slobodan.“"Jeste li mu ikad pisali? Zna li?“"čemu?" upita jetko. "Oženjen je. Živi u zatvoru; zatočenik je isto kao i bilo koji zek u konclogoru.Zašto bih? Da ga podsjetim na sve? Neka čezne za onim što ne može imati?!" "Jeste li kazali sinu tko mu je otac?“"Jesam. Rekla sam mu da mu je otac veliki čovjek. Dobar čovjek. Ali živi daleko od nas." "Stvari se mijenjaju," reče Monk blago, pa

nastavi: "Danas već može stići do Moskve. Imam prijatelja, poslovnoga čovjeka koji često putuje u Moskvu. Možete i pisati čovjeku uArzamasu16 čija se pošta ne otvara. Zovite oca neka dođe u Moskvu.“

"Zašto? Što bih mu rekla?“"Trebao bi znati da ima sina. Neka mu dječak napiše pismo. Ja ću se pobrinuti da g a njegov otac dobije/' Prije odlaska u' postelju,

dječačić je dobrim ruskim, no dirljivo punim pravopisnih pogrešaka napisao pismo na dvije stranice: "Dragi tata...“Gracie Fields vratio se u Veleposlanstvo nekoliko minuta prije podneva 11. u mjesecu. Pokucao je na Macdonaldova vrata i zatekao šefa

postaje u sumornim mislima."Mjehurić?" upita stariji. Fields kimnu.Pošto su se smjestili u Konferencijskoj dvorani A, Fields baci na stol fotografiju mrtvoga starčeva lica. Bijaše to jedna od snimaka

načinjenih u šumi, nalik slici što ju je u Veleposlanstvo donio inspektor černjov."Vidio si čovjeka?" upita Macdonald."Aha. Podosta grozno. Radio je kao čistač u sjedištu SDSa." "čistač?“"Tako je. Uredski čistač. Poput Chestertonova Nevidljiva čovjeka. Bio je tamo svake večeri, ali nitko ga nije primjećivao. Svake bi večeri,

od ponedjeljka do petka, dolazio oko deset navečer, očistio urede od jednoga do drugoga kraja, pa otišao prije zore. Eto, zato je bio jadanstarac. Živio je u getu. Zarađivao slabo. Ima još.“

Fields ponovno prepriča priču o N. I. Akapovu, osobnom tajniku Igora Komarova, koji je krenuo na nepromišljeno te — pokazalo se —smrtonosno plivanje u rijeci sredinom srpnja.

Macdonald ustane i počne koračati sobom."U našem poslu trebali bismo se oslanjati na činjenice, činjenice i samo činjenice," poče on. "No idemo malo nagađati. Akapov je ostavio

taj prokleti dokument na svom radnom stolu. Stari ga je čistač našao, prelistao i nije mu se svidjelo što je pročitao. Zato ga je ukrao. Ima lismisla?“

"Bez greške. Sutradan se otkrilo kako dokument nedostaje. Akapov je otpušten, no budući da je vidio to što je vidio, nije ga se više mogloostaviti na životu. Stoga je pošao na plivanje dok su mu dva jaka momka držala glavu pod vodom.“

Macdonald nastavi: "Po svoj su ga prilici utopili u kakvoj bačvi, a poslije mrtvo tijelo bacili u rijeku. Onda se čistač nije pojavio i sve serazjasnilo. Počeo je lov na njega. No on je već ubacio dosje u auto ćelije Stone.“

"Zašto? Zašto ona, Jock?“"Nikad nećemo doznati. Svakako je znao da ona radi za Veleposlanstvo. Nešto je spominjao neka to da gospodinu veleposlaniku za pivo.

Kakvo vražje pivo?“"Kako bilo da bilo — pronašli su ga. Nakon dobre obrade, rekao je sve. Zatim su ga dokrajčili i riješili se tijela. Kako su pronašli gdje Celia

stanuje?“"Vjerojatno su slijedili automobil. Odavde. Ona to zasigurno ne bi primijetila. Kad su doznali gdje stanuje, podmitili su stražara na ulazu i

pogledali je li dosje u njezinu autu. Ne našavši ga, upali su u stan. Onda je ona naišla.“"Komarov, dakle, zna da je nestao njegov dragocjeni dosje," zaključi Fields. "Zna tko ga je uzeo i kamo ga je odnio. No ne zna je li itko

obratio pozornost na to. Celia bi to bila bacila. Sve ruske skitnice šalju predstavke moćnicima. Ima ih kao opala lišća ujesen. Možda i ne znastoje sve proizašlo iz toga.“

"Zna on," usprotivi se Macdonald.

Iz džepa izvadi mali kazetofon, što ga je posudio od jedne od tajnica, koja je na njemu obično puštala glazbene snimke. Zatim uze kazeticui ubaci je u napravu. "Što je to?" upita Fields.

"To ti je, prijatelju, snimka cijelog intervjua s Igorom Komarovim. Po jedan sat na svakoj strani." "Ali... mislio sam da su ubojice uzelikazetofon.“

"I jesu. Propucali su ga metkom. Pronašao sam komadiće plastike i kovine na dnu desnog unutarnjeg džepa Jeffersonova sakoa. Nisupogodili lisnicu, nego kazetofon. Tako se vrpca više ne bi mogla preslušati.“

"Ali...“"Ali uredni je čovjek zastao na ulici, izvadio kazeticu s dragocjenim intervjuom i nadomjestio je u kazetofonu drugom. Ovu su pak kazeticu

pronašli u najlonskoj torbici u džepu hlača. Mislim da se na njoj čuje razlog zbog kojega je ubijen. Slušaj!“Uključi stroj. Glas mrtvoga novinara ispuni sobu."Gospodine predsjedniče, u vanjskim poslovima, osobito u odnosima s drugim bivšim sovjetskim republikama, kako mislite osigurati

preporod u slavi ruskoga naroda?“Nakon kratke stanke, čuo se Kuznjecovljev prijevod. Po završetku je slijedila dulja stanka, a zatim zvuk koraka po sagu. Onda škljocaj

isključivanja kazetofona."Netko je usta^ i izašao iz prostorije," mče. MaedonakL Nakon ponovnog uključivanja stroja, čuli su kako Komarovljev glas odgovara iia

pitanje. Koliko je dugo Jefferson držao napravu isključenu — to nisu mogli znati. No netom prije škljocaja isključivanja čuli su kako Kuznjecovpočinje govoriti: "Siguran sam da gospodin predsjednik neće...“

"Ne razumijem," prizna Fields."Nevjerojatno je jednostavno, Gracie. Ja sam osobno preveo Crni manifest. Noću, tamo u Vauxhall Crossu. Ja sam preveo izraz

vozroždenije vo slavu ruskago naroda kao 'preporod u slavi ruskoga naroda'. Jer to to znači. Marchbanks je to pročitao. Zacijelo je spomenuoizraz uredniku, a on pak Jeffersonu. Jefferson je volio slikovite izraze pa ga je sinoć izrekao Komarovu. Gad se našao suočen s vlastitimriječima. Naime, nikad prije nisam čuo taj izraz.“

Fields posegnu za kazetofonom, vrati vrpcu, pa je opet presluša. Jeffersonove riječi je Kuznjecov preveo na ruski. "Preporod u slavi" jepreveo na ruski kao vozroždenije vo slavu.

"Isuse Kriste!" tiho će Fields. "Komarov je zacijelo mislio da je Jefferson pročitao cijeli dokument na ruskom. Onda je svakako zaključiokako je Jefferson jedan od nas, koji ga je došao ispitati. Što misliš — je li to obavila Crna garda?“

"Ne bih rekao. Vjerojatnije je Grišin pozvao nekog od svojih veza u podzemlju. Vrlo hitro obavljen posao. Da su imali više vremena, bili biga pokupili s ulice i negdje ga u miru ispitali. Ovako im je rečeno neka ga ušutkaju i domognu se vrpce.“

"Onda, Jock, što ćeš sad?“"Idem u London. Skinute su bijele rukavice. Mi znamo i Komarov zna da znamo. Šef kaže da želi dokaz kako to nije krivotvorina. Do sada

su trojica ljudi ubijena zbog toga sotonskog dokumenta. Ne znam koliko još vražjih dokaza hoće.“SAN JOSE, STUDENI 1988.Silicijska dolina je zbilja dolina. Izdužena je između planine Santa Cruza na zapadu i gorja Hamiltona na istoku. Proteže se od Santa Clare

do Menlo Parka. Tamo su joj bile granice godine 1988. Do danas se proširila.Nadimak je dobila zbog nevjerojatne koncentracije (između tisuću i dvije tisuće) poduzeća i znanstvenoistraživačkih ustanova — sve se

one bave najvišom visokom tehnologijom.Međunarodna znanstvena konferencija u studenom 1988. održana je u najvažnijem gradu Doline — San Joseu. Nekoć španjolski

misionarski gradić, danas je to moderan velegrad blještavih poslovnih tornjeva. Osam članova sovjetskog izaslanstva smjestilo se u hotelu"San Jose Fairmont". Jason Monk već je bio u predvorju hotela kad su se oni upisivali na recepciji.

Jezgrenu osmoricu pratila je znatno mnogogobrojnija falanga pazitelja. Nekoliko ih je stiglo iz Sovjetskog veleposlanstva u Washingtonu,jedan iz Konzulata u San Franciscu te četvorica iz Moskve. Monk je sjedio uza čašu ledenoga čaja, odjeven u sako od tvida, s primjerkomNew Scientista. Igrao je igru "spazi uhodu". Nabrojio ih je ukupno pet — sve sami "zaštitnici" iz KGBa.

Prije dolaska Monk je dugo posjedio s vrhunskim nuklearnim fizičarem iz Laboratorija Lavvrencea Livermorea. čovjek se oduševio što ćeimati prigodu napokon upoznati znamenitoga sovjetskog fizičara dr. Blinova.

"Morate shvatiti, taj čovjek je zagonetka. U posljednjih se deset godina doista proslavio," uzbuđeno je govorio znanstvenik iz 'Livermorea'."U znanstvenim se krugovima već desetak godina pronose glasovi o njemu. Najprije je postao zvijezda unutar SSSRa, ali špijuni nisudopuštali da išta objavi u inozemstvu. Znamo da je dobio Lenjinovu nagradu, zajedno s nekoliko ostalih. Vjerojatno su ga puno puta pozivali dapredaje u inozemstvu — eto, samo smo ga mi pozvali dvaput. No za to treba pisati Predsjedništvu Akademije znanosti SSSRa. A oni su todosad uvijek odbijali. Postigao je velike stvari. Držim d a je hti o međunarodno priznanje (svi sm o mi ljudi) — pa je vjerojatno Akademijaodbijala te pozive, mimo njegove volje. I evo ga sada — dolazi. Predavat će o napretku u fizici čestica i ja ću ga slušati.“

I ja ću — pomisli Monk.čekao je do kraja znanstvenikova izlaganja. Pobrao je velik pljesak. Monk je slušao izlaganja, a u stankama pijuckao kavu i kretao se među

fizičarima. Mogli su isto tako govoriti i marsovski — ništa ih manje ne bi razumio.U auli hotela su se navikli na nj, u sakou od tvida, s naočalama na uzici oko vrata i nekoliko krajnje stručnih časopisa. čak i četvorica

KGBovaca i jedan iz GRUa prestali su ga proučavati. Posljednje večeri prije no što se sovjetsko izaslanstvo imalo vratiti kući, Monk pričekadok se dr. Blinov povukao u svoju so bu. Tada zakuca na vrata njegove hotelske sob§, : ..

i "Da," odgovori glas na engleskom. "Posluga u sobi," šlaga Monk.Vrata se otvoriše koliko je to dopuštao sigurnosni lanac. Dr. Blinov proviri van. Ugleda čovjeka u odijelu kako prema njemu pruža veliku

zdjelu svježeg voća, povezanu ružičastom vrpcom."Ništa nisam naručio u sobu.“"Niste, gospodine. Ja sam noćni upravitelj. Ovo je znak pažnje od mene.“

I poslije pet dana na Zapadu dr. Blinova još je jednako zbunjivalo to čudno društvo neogranične materijalne potrošnje. Jedino što jepoznavao bili su znanstveni razgovori i strogo osiguranje. No besplatna zdjela voća — to je nešto novo. Ne želeći biti neljubazan, on skinelanac. (KGB mu je rekao neka to nipošto ne čini.) Oni znaju ponešto o ljudima što kasno navečer kucaju na vrata hotelskih soba.

Monk uđe, stavi voće na stol, pa se okrenu i zatvori vrata za sobom. U znanstvenikovim očima ugleda paniku."Znam tko ste vi. Odlazite odmah ili ću pozvati moje!" vrisnu on.Monk se nasmiješi i odgovori na ruskom: "Svakako, doktore. Kad god želite. Ali prvo imam nešto za vas. Prvo ovo pročitajte, onda ih

zovite.“Zbunjen, znanstvenik uze dječakovo pismo i preleti pogledom prvi redak. "Kakva je ovo glupost?!" bunio se on žestoko. "Upali ste k meni

i... „"Dajte da razgovaramo samo pet minuta. Onda ću otići. Vrlo tiho. Bez gužve. Ali prvo, molim vas, slušajte.“"Nemate vi meni što reći. Ništa ne želim čuti! Upozorili su me na takve kao vi." "Ženja je u New Yorku," jednostavno će Monk.Doktor zasta usred rečenice; usta mu ostaše otvorena. Sa svojih pedeset godina bijaše posve sijed i izgledao je starije od svoje dobi.

Zatetura. Posegnu za naočalima te ih stavi na nos kako bi čitao.Oprezno je virkao na Monka preko naočala, sjevši na rub postelje. "Ženja je ovdje? U Americi?“"Nakon vašega zadnjeg zajedničkog ljetovanja u Jalti, njoj su odobrili iseljenje u Izrael. U tranzitnom logoru u Austriji stupila je u vezu s

našim veleposlanstvom, koje joj je dalo useljeničku vizu. Tako je umjesto tamo, stigla ovamo. U logoru je shvatila kako nosi vaše dijete. A sadapročitajte pismo, molim vas.“

Zaprepašten, znanstvenik čitaše sporo. Završivši, zadrži dva lista papira breskvine boje u ruci te se zagleda u zid sebi nasuprot. Skinenaočale i protrlja oči. Polako mu se dvije suze skotrljaše niz obraze.

"Imam sina. Bože dragi, imam sina," šaptao je.Monk izvadi fotografiju iz džepa i pruži mu je. Dječak je nosio visoko podignutu bezbolsku kapu i široko se smiješio. Na obrazima pjegice;

manjkao mu je jedan mliječni zub."Ivan Ivanovič Blinov. Nikad vas nije vidio, osim na izblijedjeloj snimci iz Sočija. Ali vas voli." "Imam sina," ponavljao je čovjek kadar

konstruirati vodikovu bombu."Imate i ženu," promrmlja Monk.Blinov odmahnu glavom, rekavši: "Valja je lani umrla od raka.“Monku srce siđe u pete. On je, dakle, slobodan. Poželjet će ostati u Americi, a to nije u skladu s planom. Blinov ga preduhitri pitanjem: "Što

hoćete?“"Da dvije godine nakon ovog našeg susreta prihvatite poziv da održite predavanje na Zapadu i onda ostanete ovdje. Mi ćemo vas

prebaciti u Sjedinjene Američke Države, ma gdje se zatekli. Život će vam biti vrlo dobar. Dobit ćete mjesto pročelnika katedre na uglednusveučilištu, veliku kuću u šumi, dva auta. Ženja i Ivan živjet će s vama. Zauvijek. Oboje vas puno vole, a mislim da i vi volite njih.“

"Dvije godine?“"Da, još dvije godine trebate ostati u Arzamasu16. Ali mi moramo sve znati. Razumijete?" Blinov krmnu. Do zore ga je Monk naučio adresu

u Istočnom Berlinu i dao mu bočicu brijaće pjene u kojoj je, u sredini raspršivača, bila sakrivena ampula nevidljive tinteza jedno jedino pismo.Nema ni govora o prodoru u Arzamas16. Bit će samo jedan sastanak i predaja pošiljke, a godinu dana poslije će pobjeći sa svime do čegamože doći.

Izašavši na hodnik, Jasona Monka kopkao je unutarnji glas i govorio mu: ti si prvorazredni gad. Trebao si ga pustiti neka odmah ostaneovdje. Drugi mu je glas govorio: Nisi ti humanitarna udruga za spajanje obitelji. Ti si špijun, 'bem ti! To je tvoj jx>sao, tvoj jedini posao. Pravi seJason Monk zakleo da će jednoga dana Ivan Jevdokimovič Blinov živjeti u Sjedinjenim Državama sa ženom i sinom i Uncle Sam će mu tedvije godine isplatiti do zadnje minute.

Sastanak se zbio dva dana poslije u uredu sir Henrvja Coomba na posljednjem katu Vauxhall Crossa, koji u šali zovu Palačom svjetla ikulture. Naziv je smislio jedan stari hladni ratnik (odavno mrtav), Ronnie Bloom. Kao orijentalist, jednom je u Pekingu nabasao na zgradu takvaimena. čini se da je u njoj bilo malo svjetla i ne više kulture, što ga je podsjetilo na staro sjedište Službe, Stoljetnu kuću. Ime se zadržalo iprenijelo i na novo sjedište.

Nazočna su bila i dvojica nadzornika, za istočnu i zapadnu hemisferu, pročelnik ruskog odjela Marchbanks i Macdonald. Macdonald jeusmeno izvješćivao gotovo puni sat, a pretpostavljeni su mu tek tu i tamo postavljali pokoje pitanje.

"Dakle, gospodo?" upita šef na koncu. Svaki je iznosio svoje dojmove. Svi su se slagali. Došli su do zaključka da je Crni manifest zaistaukraden i da je to stvarni Komarovljev plan što namjerava činiti kad dođe na vlast: stvoriti jednostranačku tiraniju koja će izvana provoditiagresiju, a iznutra genocid.

"Jock, sve što si nam rekao trebalo bi staviti na papir. Do večeras, molim te. Onda ću to morati odnijeti gore. Osim toga, držim da bismo totrebali reći i našim kolegama u Langlevu. Seane, to ćeš ti.“

Nadzornik zapadne hemisfere kimnu. Šef ustane."Vražji posao! To treba zaustaviti, dakako. Političari nam moraju dati zeleno svjetlo da zaustavimo toga čovjeka.“Ali to se nije dogodilo. Dogodilo se da je pred sam kraj mjeseca kolovoza sir Henry Coomb pozvan u ured visoka državnog dužnosnika u

Ministarstvu vanjskih poslova u Ulici kralja Charlesa.Kao stalni podtajnik (otprilike naš zamjenik ministra — op. prev.) sir Reginald Parfitt nije bio samo kolega šefu SISa, nego jedan od tzv.

petorice mudraca (uz njega, to su njegovi parnjaci, tj. zamjenici ministara financija, obrane, unutarnjih poslova i Ministarstva pri premijeru) kojipremijeru predlažu kandidata za novoga šefa SISa kad se mjesto isprazni. Njih dvojica znali se odavno, bili u prijateljskim odnosima, ali suisto tako znali da upravljali vrlo različitim vladinim ustanovama.

"Onaj prokleti dokument što su ga tvoji momci prošloga mjeseca donijeli iz Rusije... " poče Parfitt."Crni manifest.“

"Da. Dobar naslov. To si ti smislio, Henry?“"Ne. Moj šef postaje u Moskvi. čini se prikladnim.“"Svakako. Dakle, upoznali smo s time Amerikance, ali nikoga više. Stvar je išla najviše što je moguće. Moj gospodar" (mislio je na

britanskog ministra vanjskih poslova) "pročitao je stvar prije nego se otputio uživati u godišnjem u Toskani. Isto i američki državni tajnik. Netreba ni reći: svi su se jednako zgrozili.“

"Hoćemo li nešto poduzeti, Reggie?“"Poduzeti? Ah, da... Hm... tu je jedan problemčić. Vlade službeno reagiraju na postupke drugih vlada, a ne oporbenih političara. Službeno

ovaj dokument" (pritom kucnu prstom po svom primjerku, što je stajao na stolu pred njim) "uopće ne postoji, iako mi dobro znamo da postoji.Službeno ga mi nemamo, jer je nesumnjivo da je ukraden. Prema tome, poruka glasi da ni naša ni američka vlada sada ne mogu ništapoduzeti.“

"To je službeno," reče Henry Coomb. "Ali naša vlada - u svojoj neizmjernoj mudrosti — zapošljava moju službu baš zato da bi, ustreba li,mogla reagirati i neslužbeno.“

"Svakako, Henry, svakako. A ti, nema sumnje, govoriš o nekakvoj tajnoj akciji.“Posljednje je dvije riječi izgovorio namršten kao da je neka budala otvorila prozor i pustila unutra vonj plinare."I prije se destabiliziralo zle manijake, Reggie. Mi to radimo.“"Ali rijetko uspijevate, Henry. U tome je problem. Svi naši politički gospodar, na obje strane Atlantika, ukočeni su činjenicom da, koliko god

nešto izgledalo tajno u jednom trenutku, u drugom sve procuri u javnost. Na njihovu golemu nelagodu. Naši američki prijatelji imaju beskonačanniz gateova: "VVatergate, Irangate, Contragate. Kod nas se pak sjećaju svih tih curenja informacija. Kad procuri, utemelji se parlamentarnoistražno povjerenstvo, koje podnosi svoja prokleta izvješća... Onda se buni oporba... Stoje s oružjem za Irak, itd, itd. Slijediš me, Henry?""Hoćeš reći: usrali su se.“

"Grubo, ali točno — kao uvijek. Uvijek si bio nadaren za pronalaženje suptUnjjLizraza. Mislim 4a ni naša ni američka vlada ni u snu nećetćm tipu dati zajam, niti poticati trgovinu s Rusijom kad — ili ako — on dođe na vlast. I to je sve. A što se tiče aktivnih mjera, odgovor je: ne.“

Stalni podtajnik isprati šefa SISa do vrata. Pogled njegovih treptavih plavih očiju usmjeri se na vratima u oči glavnoga britanskoga špijuna;doda, smrtno ozbiljno: "Još i ovo, Henry: ne zaista znači NE.“

Dok ga je službena limuzina s vozačem odnosila natrag prema Vauxhall Crossu, sir Henry Coomb nije imao druge nego pomiriti se sastvarnošću odluke dviju vlada. Nekoć je bio dovoljan stisak ruke. Diskrecija se podrazumijevala i održavala. No u posljednjih desetak godinacurenje državnih tajni i ostalih službenih informacija razvilo se u jednu od rijetkih rastućih industrija. Otad trebaju potpisi. Oni pak imajunezgodnu naviku vraćati se i progoniti potpisnike. Stoga nitko u Londonu ni u Washingtonu nije pripravan staviti svoj p*otpis pod odluku oprimjeni aktivne mjere kojom će se prepriječiti put daljem napredovanju Igora Viktoroviča Komarova.

VLADIMIR, SRPNJA 1989.Američki profesor dr. Philip Peters već je jednom posjetio SSSR, naizgled zato da bi dao oduška svojoj bezopasnoj pasiji za proučavanje

istočnjačke umjetnosti i ruskih starina. Ništa se nije dogodilo. Nitko nije ni obrvu u čudu podigao.Dvanaest mjeseci poslije još se više turista slijevalo u Moskvu; nadzor se još ublažio. Pred Monka se postavilo pitanje: treba li opet

uporabiti Petersa? Odlučio je: da.Pismo što ga je primio od dr. Blinova bilo je podosta jasno. Ima bogatu žetvu: odgovore na sva znanstvena pitanja što su zanimala

Sjedinjene Američke Države. Popis je pripremljen nakon intenzivnih rasprava u najvišim američkim znanstvenim krugovima, čak i prije no štose Monk suočio s Blinovim u njegovoj hotelskoj sobi u San Joseu. Blinov je popis ponio sa sobom. Sad je pripravio odgovore. Problem je štoje njemu teško stići do Moskve. Budi sumnju.

Gorki je drugi grad načičkan znanstvenim ustanovama i samo sat i pol vožnje vlakom udaljen od Arzamasa16. Tamo može. Pošto je višeputa prosvjedovao, KGB ga pristane osloboditi "repa", koji je inače uvijek imao, kad god je Mazio i^zpne nuk.L learnih istraživanja. Napokon,bio je u Kaliforniji — zašto ne bi smio ići u Gorki? Politkomesar ga je podupro. Bez pratnje moći će presjesti na vlak prema stolnom graduVladimiru. I to je sve. Morat će se do mraka vratiti kući. Odredio je vrijeme i mjesto susreta: 19. srpnja u podne, iza zapadne galerije katedraleUznesenja Marijina.

Monk je dva tjedna proučavao grad Vladimir. Srednjovjekovni grad znamenitih je sa svojih dviju drevnih crkava. Veća je posvećenaUznesenju Marijinu; bogato ju je oslikao petnaestostoljetni ruski majstor Andrej Rubljov. Manja se crkva zove sv. Dimitrij.

Istraživački odjel u Langlevu nije uspio pronaći nijednu turističku grupu koja bi išla makar blizu Vladimira toga dana. A rizično je poći kaoturist pojedinac; grupa štiti. Konačno su iznašli skupinu zaljubljenika u staro rusko crkveno graditeljstvo, koja će sredinom srpnja biti u Moskvite će 19. srpnja krenuti na izlet autobusom u Zagorsk, kako bi posjetila znameniti samostan Presvetog Trojstva i sv. Jurja.

Guste kovrčave sijede kose, s turističkim vodičem pred nosom, dr. Peters je tri dana obilazio predivne kremaljske crkve. Na kraju trećegadana njihova "Inturistova" voditeljica rekla im je neka se sutra u 7,30 nađu u predvorju hotela kako bi se ukrcali na autobus prema Zagorsku.

U 7 i 15 dr. Peters je poslao cedulju u kojoj je pisalo kako ima teške probavne smetnje, pa će ostati u hotelu da bi se izliječio. U osam seiskrao iz hotela "Metropol" pa je pješice otišao do Kazanjskoga kolodvora, gdje se ukrcao na vlak do Vladimira. Koju minutu do jedanaestiskrcao se u drevnom katedralnom gradu.

Kako je i očekivao s obzirom na prijašnje obavijesti, u gradu je zatekao već mnoge turističke skupine. Budući da u Vladimiru nemanikakvih državnih tajni, gotovo i nema protuobavještajnog nadzora turista. Kupio je vodič te je lutao crkvom sv. Dimitrija, diveći se 1300duboreza zvijeri, ptica, cvijeća, grifona, svetaca i proroka. U deset do dvanaest otputio se 300 metara dalje, do katedrale Uznesenja Marijinate neometan ni od koga stigao do Rubljovljevih fresaka iza zapadne galerije. Njemu iza leđa, malo zdesna, netko se nakašlje. Ako su meslijedili, gotov sam — pomisli.

"Zdravo, doktore. Kako ste?" upita on, ne skidajući pogled s blistavih zidnih slika. sam,,jamo sam nervozan," priznaJizjcar."Svi smo." - "Imam nešto za vas.“"Imam i ja za vas: dugo pismo od Ženje. I još jedno od malog Ivana, s crtežima što ih je izradio u školi. Uzgred: očito je naslijedio vašu

pamet. Učiteljica kaže kako je ispred svoje dobi u matematici.“

Koliko god bio ustrašen (hladan znoj vlažio mu je čelo), znanstvenik je zablistao od zadovoljstva. Monk ga uputi: "Slijedite me polako,stalno gledajući slike.“

Pomaknuo se, ali tako kao da želi pregledati cijeli oslikani luk. Skupina francuskih turista je otišla, pa su ostali nasamo. Dao je doktorupisma što ih je donio iz Amerike, zajedno s novim popisom pitanja što su ih priredili američki nuklearni fizičari. Blinov ih spusti u unutarnji džepsakoa. On je za Monka imao nešto puno veće: tri prsta debeo snop preslika dokumenata iz Arzamasa16. Monku se taj oblik nije svidio, ali štose moglo: sakrio je snop u njedra košulje i potisnuo ga na leđa. Rukovaše se sa smi ješkom. ' "Hrabro, Ivane Jevdokimoviču. Ne trebajoš dugo: još samo jednu godinu.“

S tim se riječima rastaše. Blinov se vrati u Gorki i odatle u svoju zlatnu krletku, a Monk uhvati vlak za Moskvu. Pošiljku je predao uAmeričkom veleposlanstvu i vratio se u krevet prije nego se autobus s njegovim suputnicima vratio iz Zagorska. Svi su bili puni suosjećanjaprema njemu i uvjeravali ga kako je propustio nešto najbolje u životu.

20. srpnja skupina se zrakoplovom iz Moskve vratila u New York preko Sjevernoga pola. Iste je noći na Zračnu luku J. F. Kennedvja sletio izrakoplov iz Rima. Njime se nakon tri godine u Vječnom gradu u Ameriku vratio Aldrich Ames, kako bi i opet špijunirao za KGB iz Langleva.Dotad se već obogatio za dva milijuna dolara.

Prije odlaska iz Rima zapamtio je i spalio devet stranica dug popis zadataka poslan iz Moskve. Pri vrhu popisa bijaše otkrivanje ima li uSSSRu još CIAinih agenata, s naglaskom na pripadnike KGBa, GRUa, državne dužnosnike i istaknute znanstvenike. Bio je i post scriptum:usredotoči se na čovjeka po imenu Jason Monk.

Kolovoz nije dobar mjesec za klubove za gospodu, poput St. Jamesa, Piccadillyja i Pali Malla. Vrijeme je godišnjih odmora. Većinaosoblja je odsutna, na odmoru s obiteljima; polovina članstva također se odmara na svojim ladanjskim posjedima ili negdje u inozemstvu.

Mnogi su klubovi tada zatvoreni te se njihovi članovi koji su iz bilo kojega razloga ostali u gradu moraju snalaziti na čudnim mjestima. Mrežabilateralnih ugovora među klubovima omogućuje članovima zatvorenih klubova iće i piće u onih nekoliko što ostaju otvoreni. No posljednjegdana u mjesecu White's je otvoren, pa je sir Henry Coombs tamo pozvao na objed muškarca petnaest godina starijeg od sebe, ujedno jednogod njegovih prethodnika na mjestu šefa Tajne obavještajne službe.

Sa sedamdeset pet godina sir Nigel Irvine bio je već petnaest godina izvan obavještajne igre. Prvih deset proveo je "negdje u Cityju", štoznači daje — kao i drugi prije njega - unovčio svoje svjetsko iskustvo, poznanstva s ljudima na vlasti i oko nje te svoju prirodnu prodornost,pretvorivši sve to u niz direktorskih službi koje su mu omogućile da stavi nešto na stranu za stare dane.

četiri godine prije tog objeda konačno se povukao u mirovinu u kuću blizu Svvanagea na otoku Purbecku u Dorsetu. Tamo je pisao, čitao išetao duž divlje obale što se nadnosi nad Engleski kanal (La Manche). Katkad bi vlakom pošao u London vidjeti stare prijatelje. Ti isti prijatelji- i neki puno mlađi - sjetili su se da je on još u snazi i aktivan te da njegove blage plave oči skrivaju um oštar poput britve.

Oni koji ga najbolje poznaju znaju da starinska ljubaznost što je pokazuje prema svima skriva čeličnu volju, katkada krutu do nemilosrdnosti.Henry Coomb ga je, usprkos razlici u godinama, prilično dobro Doznavao.. .... ^ Obojica dolaze, iz tradicije stručnjaka za Rusiju.Nakon Irvineova umirovljenja s mjesta šefa SISa, to je mjesto dopalo prvo jednom, pa drugom orijentalistu, zatim arabistu. Dolazak HenryjaCoombsa znači povratak onih što su brusili i lomili zube u borbi protiv Sovjetskoga Saveza. Pod Irvineovim šefovanjem Coombs se dokazaokao sjajan operativac u Berlinu. Svoju je lukavštinu odmjeravao s istočnonjemačkom mrežom KGBa i istočnonjemačkim domaćim voditeljemšpijuna — Marcusom Wolfom.

Irvine je rado zadržao razgovor na razini lagana ćaskanja dok su se zadržavali u krcatom baru u prizemlju, no ne bi bio čovjek kad se ne bipitao zašto je njegov nekadašnji miljenik tražio od njega da putuje vlakom od Dorseta do Londona samo da bi objedovao s njime. Tek kad suse smjestili za stolom na katu, kraj prozora što gleda na Ulicu sv. Jakova, Coombs je spomenuo razlog poziva.

"Nešto se zbiva u Rusiji," reče jednostavno."Puno toga. I to sve loše — bar tako piše u novinama," odvrati Irvine. Coombs se nasmiješi. Znao je da stari šef ima puno bolje izvore od

jutarnjih novina."Neću ići u dubinu. Ne sad i ovdje. Samo u glavnim crtama." "Naravno," složi se Irvine.Coombs mu ugrubo opiše događaje što su se u prošlih mjesec i pol zbili u Moskvi i Londonu. Više u Londonu."Oni ne kane ništa poduzeti i čvrsto stoje kod toga. Događaji moraju ići svojim tokom, koliko god to bilo za žaljenje. Tako mora biti. Tako

mi je to pred koji dan objasnio naš cijenjeni zamjenik ministra vanjskih poslova.“"Bojim se da si me precijenio ako smatraš da sam kadar ikako ubrzati ritam mandarina u Ulici kralja Charlesa," reče sir Nigel. "Star sam i

umirovljen. Kako pjesnik kaže: sve sam trke istrčao, sve strasti istrošio.“Coombs nastavi: "Imam dva dokumenta za koje bih volio da ih pogledaš. Jedan je iscrpno izvješće o svim tim događajima — koliko mi

znamo o njima; od trenutka kad je hrabar, ali glup postariji čovjek ukrao dosje od Komarovljeva osobnog tajnika. Sam ćeš vidjeti možeš li sesložiti s našom procjenom da je Crni manifest autentičan.“

"A drugi spis?" "Sam Manifest.“. "Hvala na ooviereniu. I što ću ia s time?",,,,.,.,,. .„„^.^ ,„,„< ^ "Odnijeti oba kući, pročitati ih i prosuditi.“Dok je konobar odnosio prazne zdjelice u kojima je bio rižin puding s džemom, sir Henry Coombs naruči dvije kave i dvije čaše klupskog

arhivskoga porta, osobito fine fonsece."Dobro, recimo da se ja i složim s tobom: da je Manifest pravi i zaista tako strašan — što onda?" "Nigel, mislio sam... oni ljudi s kojima

mislim da ćeš se sastati u Americi idućega tjedna... " "Zaboga, Henry! Pa to čak ni ti ne bi smio znati!“Coombs slegnu ramenima uz lažno skroman smiješak. Bilo mu je drago što je tijekom objeda uspio što je htio. Vijeće će se, dakle, doista

sastati i Irvine će biti među njima."Kako kaže stara uzrečica: moje su uhode posvuda.“"Lakše mi je pri srcu kad vidim kako se stvari ipak nisu toliko izmijenile od mojih dana," komentirao je Irvine. "U redu: recimo da ću se

sastati u Americi s nekim ljudima. Što s tim?“"To ostavljam tebi. Tvojoj prosudbi. Ako držiš da te dokumente treba baciti, molim te da ih spališ i usitniš pepeo. Misliš li da trebaju prijeći

Atlantski ocean, neka bude tako. Izbor je tvoj.“

"Kako je to zanimljivo!“Coombs izvadi iz aktovke zapečaćen omot papira te ga preda sugovorniku. Irvine ga stavi u svoju torbu, zajedno s uzorcima za goblene

što ih je prije objeda kupio kod Johna Lewisa za Lady Irvine, koja voli vesti pokrove za jastučiće za dugih zimskih večeri.U predvorju kluba se rastaše. Sir Nigel Irvine pozove taksi, koji ga je odvezao na kolodvor. Tamo se ukrcao na vlak, koji ga odveze natrag

njegovu domu u Dorsetu.LANGLEY, RUJAN 1989.Kad se Aldrich Ames vratio u Washington, imao je za sobom već devet godina špijunskoga staža za KGB, ali pred njim je stajalo još

nevjerojatnih četiri i pol godine na istom poslu.Plivajući u novcu, počeo je novi život kupnjom velike kuće za pola milijuna dolara u gotovini. Na parkiralište Tvrtke dolazio je posve novim

jaguarom. Sve to s plaćom od 50.000 dolara godišnje.Nitko se nije čudio.Budući da je u Rimu vodio sovjetske poslove, Ames je sam — unatoč činjenici što Rim potpada pod Zapadnu Europu — ostao u važnom

Odjelu za SSIE. S KGBova je gledišta bilo važno da ostane na mjestu gdje bi jednom mogao ponovno imati pristupa dosjeima 301.Na tom je putu stajala velika prepreka. Milton Bearden se također upravo vratio u Langlev, nakon što je vodio tajni špijunski rat protiv

Sovjeta u Afganistanu.Prvo što je poduzeo kao novi pročelnik Odjela za SSIE bilo je da se pokuša riješiti Amesa. Kao i drugi prije njega, nije uspio, što ga je

frustriralo.Tipični birokrat Ken Mulgrew probio se kroz neoperativnu stranu CIAine hijerarhije do mjesta šefa kadrovske službe. Na tom vrlo

utjecajnom mjestu vodio je glavnu riječ pri rasporedima i premještajima osoblja.On i Ames brzo su opet postali vinska braća. Ames si je sada mogao priuštiti samo najbolje. Mulgrew je spriječio Beardenovu namjeru i

ostavio Amesa u Odjelu za SSIE.U međuvremenu je CIA kompjutorizirala najveći dio svojih tajnih dosjea, povjerivši tako svoje najpovjerljivije tajne najnesigurnijem oruđu što

ga je ljudski um ikad smislio. U Rimu se Ames potrudio i stekao računalnu pismenost. Trebale su mu samo ulazne lozinke kako bi se probio udosjee 301, a da i ne odlazi od svoga stola. Nikad više neće trebati iznositi plastične vrećice pune papira. Niti će više itko ikad od njega tražitida potpisuje razne obrasce kako bi došao do najtajnijih dokumenata.

Prvo mjesto što je Mulgrew uspio osigurati za svoga prijatelja bilo je mjesto šefa vanjskih operacija u Europi Odjela za SSIE. No taj odjelvodi samo sovjetske izvore koji su izvan Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka. Među njima nije bilo Lisandra, spartanskoga ratnika što uIstočnom Berlinu vodi operacije Uprave P KGBa; niti Oriona lovca, smještena u sovjetskom Ministarstvu obrane u Moskvi. Vrač Delfi bio je unajvišim redovima Ministarstva vanjskih poslova, a četvrti (onaj što je želio preletjeti Atlantik), tajnim imenom Pegaz, živio je u zatvorenomnuklearnom istraživačkom središtu smještenu između Moskve i Urala.

Ames nije gubio vrijeme kako bi se poslužio novostečenim položajem da vidi podatke Jasona Monka, koji ga je sada nadvisivao rangom,jer je sada bio u 15. platnom razredu, dok je Ames ostao u četrnaestom. Ništa. No i to što u vanjskoj operativnoj sekciji nije bilo ničega oMonku govorilo je nešto: da su svi Monkovi agenti u SSSRu. Govorkanja i Mulgrew rekli su mu ostatak.

Po uredima je kružila fama da je Jason Monk najbolji - posljednja prava nada Odjela. Pripovijedalo se i da je samotnjak, kršitelj pravila, kojibi odavno bio potjeran da nije donosio rezultate u organizaciji u kojoj ih je svakim danom bivalo sve manje.

Poput pravoga papirologa, i Mulgrew je mrzio Monka. Mrzio je njegovu samostalnost, njegovo odbijanje da ispunjava obrasce u triprimjerka te iznad svega njegovu prividnu imunost na prigovore ljudi kao što je on sam, Ken Mulgrew.

Ames je igrao upravo na kartu te nesnošljivosti. Od njih je dvojice Ames bio "dublje baždaren". On je i dalje uspijevao razmišljati, unatočalkoholnim parama, dok bi se Mulgrewu jezik razvezao pa bi se počeo hvaliti.

Tako se zbilo daje kasno noću, negdje u rujnu 1989., kad se opet počelo govoriti o usamljenom Virdžinjaninu, Mulgrew izlanuo kako je čuoda Monk vodi agenta koji je "nekakva krupna zvjerka; upecao ga je prije koju godinu u Argentini".

Bez tajnog imena. No KGB će i sam doznati ostalo. "Krupna zvjerka" mogla bi značiti rang od drugoga tajnika naviše. "Prije koju godinu" bimoglo biti od osamnaest mjeseci do tri godine. Provjera kod Ministarstva vanjskih poslova tko je u to doba služio u Buenos Airesu skratila jepopis na sedamnaest mogućih imena. Amesov podatak da osoba nije više bila raspoređena u inozemstvo svela ga je na dvanaest ljudi.

Za razliku od CIAe, KGBov protuobavještajni dio nije se dao smesti nekakvim ljudskim pravima. Dali s u se u potragu za iznanadnomvelikom potrošnjom novca, najednom višim životnim stilom.

čak su provjeravali i odakle je netko mogao kupiti stančić u Moskvi...Bio je lijep dan toga prvog rujna. Povjetarac je puhao nad Kanalom; od engleskih klisura do daleke normandijske obale ničega osim bijelih

krijesta valova što ih vjetar goni.Sir Nigel je hodao stazom na vrhu stijene između Durlston Heada i St. Alban's Heada, upijajući morski zrak. Bijaše to njegov omiljeni

šetački put već godinama — tonik nakon zadimljenih prostorija i noći proučavanja tajnih dokumenata.Šetnja mu pročišćava misli, usredotočuje um, odagnava ne važno i namjerno zbunjujuće te dovodi u mentalno žarište bit, jezgru

problema. _ .. ..... ,.,^...._ Cijelu je noć proveo nagnut nad dvama dokumentima što mu ih je da Henry Coombs; osupnulo ga ješto je pročitao. Svidjelo mu se kako je provedeno detektivsko istraživanje otkad je gospođica Stone vidjela skitnicu kako joj ubacuje nešto uauto. Tako bi to i on obavio.

Nejasno se prisjećao Jocka Macdonalda kao mladića što obavlja sitne posliće u Stoljetnoj kući. To je očito bilo davno. Došao je do čvrstazaključka: Crni manifest nije ni krivotvorina ni šala.

Tako je došao do samoga Manifesta. Kani li ruski demagog doista provesti takav program, to će ga odvesti do duboko skrivenih sjećanjaiz mladosti.

Bilo mu je osamnaest godina kad je 1943. napokon primljen u Britansku vojsku i poslan u Italiju. Poslije ranjavanja u velikoj navali na MonteCassino, poslan je natrag u Britaniju na oporavak kao ratni vojni invalid. Nakon toga su ga - unatoč njegovim molbama za povratak u bojnupostrojbu — poslali u vojnu obavještajnu službu.

Bio je poručnik, tek prevalio dvadesetu godinu, kad je s Osmom armijom prešao Rajnu i vidio nešto što nitko njegove dobi (ili uopće bilokoje dobi) ne bi trebao biti prisiljen gledati. Šokirani bojnik pješaštva pozvao ga je pogledati što je pješaštvo pronašlo na putu. Pogled nakoncentracijski logor BergenBelsen ostavio je i mnogim starijim muškarcima noćne more kojih se više nikad nisu otresli.

Okrenu se prema kopnu, k St. Alban's Headu, slijedeći utabanu stazu do seoca Actona, gdje će opet skrenuti i slijediti putić do LangtonMatraversa. Što učiniti? I kolika je mogućnost da će biti koristi od toga? Da to sad spalimo, zaboravimo i gotovo? Kušnja je to velika. Ili bi ihponio u Ameriku i možda riskirao da ga ismiju patrijarsi s kojima će provesti čitav tjedan? Nezgodno. Otvorivši ljesu, prođe kroz mali dio vrtagdje Penny ljeti uzgaja voće i povrće. Na maloj lomači gorjele su grančice, lišće. Na rubu se vatra već gasila, ali u sredini se žarila. Tako bilako bilo baciti dokumente u vatru i riješiti se toga.

Znao je da Henry Coombs više nikad ne bi ništa pitao, ne bi tražio izvještaj, ne bi ni spomenuo tu temu. Štoviše, nitko nikad ne bi znaoodakle dokumenti, jer nijedan od njih neće govoriti. Takva su pravila. Supruga ga zazove s kuhinjskoga prozora.

"Ah, tu si! čaj je u dnevnoj sobi. Iz sela sam donijela kolačiće i džem.“"Izvrsno! Volim kolačiće." "Dosad sam to već naučila.“Pet godina mlađa od njega, Penelope Irvine nekoć bijaše rasna ljepotica, kojoj se udvaralo desetak bogatijih muškaraca. Iz nekih njoj

znanih razloga odabrala je neimućna mladog vojnog obavještajca koji joj nih je čitao pjesme i iza krinke stidljivosti krio sjajan um.Imali su sina — samo jednoga, njihovo jedino dijete. Davno je on već pao — na Falklandima 1982. Pokušavali su ne misliti previše na

njega, osim na njegov rođendan i smrtni dan.U trideset godina njegova rada u Tajnoj službi ona je strpljivo čekala muža dok je vodio izvore duboko u SSSRu ili čekao na ljutoj zimi, u

sjeni Berlinskoga zida, da se preko nadzorne točke neki hrabar, ali ustrašen čovjek dovuče na Zapad. Kad bi došao kući, uvijek bi ga zateklavatra u kaminu i kolačići uz čaj. Za nj je ona još lijepa i on je voli.

Sjede; jeo je svoj poslijepodnevni zalogaj zureći u oganj. "Opet ideš," reče žena tiho."Morao bih.“"Na koliko dago?“"Ah, nekoliko dana za pripremu u Londonu, zatim jedan tjedan u Americi. A poslije — ne znam. Vjerojatno neću opet.“"Ja ću se snaći. Ima puno posla u vrtu. Nazvat ćeš me kad budeš mogao?" "Naravno." Pošutje, pa doda: "Znaš, to se ne smije ponoviti.“"Naravno da ne. Popij čaj." LANGLEY, OŽUJAK 1990.U CIAinoj postaji u Moskvi prvo je zazvonilo na uzbunu. Agent Delfi se prestao javljati. Od prošloga prosinca Jason Monk sjedi nad stolom i

proučava tajne brzojave što su mu ih dešifrirali i donijeli. Isprva je bio zabrinut, zatim grozničav.Ako je Krugljov još dobro, onda krši sva pravila. Zašto? Dvaput je odgovorni moskovski cijaš načinio na odgovarajućim mjestima znakove

kredom kako bi označio da u rupi ima nešto za Delfija, koji bi trebao opslužiti tajna mjesta. Dvaput je Delfi ignorirao te znakove. Je li izvangrada, iznenada poslan u inozemstvo?

Ako je tako, trebao je dati bar uobičajeni znak života, koji .znači "Dobro sam". Stalno su. tenova prelistavali dogovorene, ča.sopise, tražećiznak" "Dobro sam" ili bar znak "U nevolji sam". Ali ništa.

U ožujku se već činilo da je Delfi posve onesposobljen srčanim udarom, nekom drugom teškom bolešću ili ozbiljnom prometnomnesrećom. Ili je mrtav. Ili "preokrenut".

Za Monka, koji bijaše sumnjičav, bilo je to neodgovoreno pitanje. Bude li Krugljov uhićen i preslušavan, progovorit će. Otpor bi biouzaludan; samo produžuje patnju.

Tada bi odao mjesta rupa i šifrirane oznake kredom koje su upozoravale CIAu na potrebu preuzimanja paketa informacija.Zašto se KGB nije poslužio tim oznakama kredom kako bi uhvatio američkog diplomata na djelu? To je očit izbor. Trijumf za Moskvu u

trenu kad joj je zaista potreban, jer sve ostalo ide američkim putom.Sovjetsko se carstvo u Istočnoj Europi upravo raspadalo. Rumunji su strijeljali svoga diktatora Ceaucescua. Poljska je otišla. čehoslovačka

i Mađarska otvoreno se bune. Berlinski zid srušen je prošloga studenog. Uhvatiti Amerikanca na djelu u špijunaži u Moskvi — to bi moglozaustaviti niz poniženja kroz koje je tada prolazio KGB. A opet ništa.

Za Monka je to značilo dvoje. Ili je Krugljovljev potpuni nestanak slučajan, ili će se poslije objasniti kako KGB štiti svoj izvor.Sjedinjene Američke Države su zemlja bogata puno čime. Tako ima puno i nevladinih organizacija. Na tisuće. Od zaklada za istraživanje

nepreglednoga broja tema, od kojih su neke doista opskurne. Postoje središta za proučavanje politike. Postoje i "trustovi mozgova", skupineza promicanje toga i toga, vijeća za razvoj bilo čega i zaklade gotovo neizbrojive.

Neka su posvećena istraživanjima, druga humanitarnom radu; neka raspravama; ima ih koja se posvećuju promidžbi na jednu jedinu temu,lobiranju, stjecanju publiciteta, upoznavanju javnosti s tim i tim pitanjem, ili potrebom ukidanja neke prakse.

Tisuću dvjesta nevladinih organizacija ima sjedište u samom Washingtonu; u New Yorku i tisuću više. Sve one imaju fondove. Neke se,makar djelomice, financiraju iz državnoga proračuna, od poreza; druge pak od zaklada davno pokojnih ljudi; neke financiraju privatnaindustrijska i trgovačka poduzeća; imi ih što im troškove pokrivaju milijunaši: zagonetni, dobrotvori ili jednostavno luđaci.

Na tom plodnom tlu dobro uspijevaju profesori, političari, bivši veleposlanici, dobročinitelji, ljudi željni rada — i tu i tamo pokoji manijak. Nosve te mnogobrojne udruge imaju dvije zajedničke osobine. Sve priznaju svoje postojanje i negdje imaju sjedište. Sve osim jedne.

Možda zbog svo je malobrojnosti i zatvorenosti, kakvoće članstva i potpune nevidljivosti, "Lincolnovo vijeće" je u ljeto 1999. bilonajutjecajnija udruga.

U demokraciji, moć je utjecaj. Samo u diktaturi je sirova moć zakonita: moć uhićivanja, zatvaranja, oduzimanja imovine, tajnog optuživanja,osuđivanja i kažnjavanja.

Moć koja ne ovisi o izborima stoga u demokraciji počiva na sposobnosti utjecanja na izabranike. Moguće ju je postići mobiliziranjemjavnoga mnijenja, medijskim kampanjama, stalnim lobiranjem ili jednostavno financijskim doprinosima. No u svom najčistijem obliku takavutjecaj je tek potiho izrečen savjet izabranim dužnosnicima; savjet koji dolazi od čovjeka u čije se iskustvo, čestitost i mudrost ne sumnja. Tozovu "tiha riječ".

Nevidljivo "Lincolnovo vijeće", koje poriče vlastito postojanje, jest samodostatna skupina posvećena razmatranju aktualnih pitanja, procjeni,raspravi i konačnom dogovaranju zaključaka. S obzirom na vrsnoću svojih članova i njihov pristup samoj jezgri izabranih vlasti, Vijeće po svojprilici ima više stvarnog utjecaja od bilo koje druge nevladine organizacije ili čak povezanog niza takvih udruga.

Vijeće je po svojoj naravi angloameričko. Korijeni mu sežu duboko u partnerstvo i savezništvo još iz vremena Prvoga svjetskog rata, iako jesama udruga nastala tek početkom osamdesetih, kao rezultat jedne večere u ekskluzivnom vošintonskom klubu netom nakon Falklandskogarata. članom se postaje samo po pozivu, kad dotadašnj i članovi zaključe kako budući član posjeduje izvjesne odlike. Među njima su dugoiskustvo, neokrnjena čestitost, dalekovidnost, potpuna diskrecija i dokazano rodoljublje.

Osim toga, državni dužnosnici moraju već biti u mirovini, kako ne bi bilo pitanja oko promicanja pojedinačnih interesa. Za razliku od njih,ljudi iz privatnoga sektora mogu ostati na čelu poduzeća. Nisu svi članovLbogati, ni po skromnim mjerilima, ali ,3*“

najmanje dvojica 4 koji dolaze iz privatnoga sektora — imaju svaki po milijardu dolara.Privatni sektor donosi iskustvo u trgovini, industriji, bankarstvu, financijama i znanosti, dok javni sektor daje državničke vještine, diplomaciju

i javnu upravu.U ljeto 1999. bijaše šest britanskih članova, od kojih jedna žena, te trideset četvero Amerikanaca, od kojih pet žena.Po naravi svjetskog iskustva što su ga imali pridonijeti kolegijalnim raspravama, bijahu to uglavnom sredovječni i stariji ljudi. Malo tko od

njih ima za sobom manje od šest desetljeća životnog iskustva, a najstariji je vrlo vitalan osamdesetjednogodišnjak.Vijeće nije dobilo ime po istoimenom britanskom gradu, već po velikom američkom predsjedniku. Etika Vijeća nalazi se u njegovim

riječima da "vlada naroda, od naroda i za narod ne smije nikada nestati s lica Zemlje".Društvo se sastaje jednom godišnje; sastanak se dogovara bezazlenim telefonskim pozivom i događa se na vrlo mirnu i izdvojenu mjestu.

Svaki je put domaćin jedan od bogatijih članova; nitko nikad nije odbio tu čast. članovi sami plaćaju put do dogovorene točke susreta; odatledalje domaćinovi su gosti.

U sjeverozapadnom kutu države Wyominga je dolina znana pod jednostavnim imenom Jackson Hole, nazvana po prvom traperu dovoljnohrabru da tamo prezimi. Na zapadu graniči s visokim planinama Tetona, na istoku je rubi Groš Ventre Range. Dolinu na sjeveru zatvaraNacionalni park Yellowstone. Na jugu se planine spajaju i Snake River huči među njima uskom sutjeskom, sva zapjenjena.

Sjeverno od maloga skijališnoga grada Jacksona, cesta broj 191 vodi ravno do Moranova raskrižja, pokraj zračne luke, pa doYellowstonea. Odmah iza zračne luke je selo Moose, odakle se manja cestica odvaja i vodi posjetitelje do jezera Jenny.

Na zapadu od glavne ceste, u samom podnožju Tetona, nalaze se dva jezera: Bradlev, u koji utječe bujica iz sutjeske Garneta, te jezeroTaggart, u koji se ulijeva voda iž\sutjeske Avalanche. Osim za iskusne planinare, jezera su nedostupna. Na zemlji među dvama jezerima, sokomitim zidom Južnoga Tetona za leđima, financijer iz Washingtona Saul Nathanson izgradio je stotinu hektara velik ranč za odmor.

Smještaj jamči potpuni mir vlasniku i gostima. Posjed se proteže od jedripga jezera do drugog, a iza njega gola, surova plani.na. S prednje strane, javna planinarska staza vodi ispod razine ranca, koji je na visoravni.Prema dogovoru, 7. rujna stigoše prvi gosti u Denver u Coloradu, gdje ih je čekao Nathansonov privatni zrakoplov grumman, kojim

preletješe preko planine do Zračne luke Jackson. Daleko od javnoga terminala, ukrcali su se u helikopter koji ih je za pet minuta dovezao doranca. Britanski su gosti prošli ulazne formalnosti na Istočnoj obali, pa ni oni u Denveru nisu morali prići ni blizu terminalu, nego su presjelidaleko od radoznalih očiju.

Na rancu je dvadeset kućica; u svakom dvije spavaće sobe i jedna zajednička dnevna. Budući da je vrijeme bilo sunčano i toplo (tekposlije sumraka bi osvježilo), mnogi su gosti rado sjedili na verandama pred kućicama.

Hrana — i to izvrsna — posluživala se u jedinoj većoj brvnari u žarištu cijeloga kompleksa. Nakon obroka stolove bi očistili i drugačijerasporedili, kako bi se mogli održavati sastanci u punom sastavu.

Posluga bijaše Nathansonova domaća, vrlo diskretna, dovedena posebno za tu prigodu. Radi još veće sigurnosti, privatni stražari koji suse pretvarali da su kamperi dežurali su na donjim obroncima, kako bi odvratili moguće znatiželjne planinare.

Sastanak Lincolnova vijeća 1999. trajao je pet dana. Kad je završen, nitko nije znao da su gosti došli, boravili i otišli.Prvog poslijepodneva po dolasku sir Nigel Irvine se raspakirao, obrijao, presvukao u lagane hlače i košulju s uzorkom riblje kosti te je sjeo

na drvenu terasu kućice što će je dijeliti s bivšim američkim ministrom vanjskih poslova.Sa svoje je promatračnice vidio kako neki drugi gosti protežu noge. Ugodna bijaše šetnja među bukvama, brezama i borovima, a do

svakog je jezera vodila po staza.Opazi bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova te bivšega tajnika NATO pakta, lorda Carringtona, mršava, pticolika čovje ka, kako

šeće s bankarom Charlesom Priceom, jednim od najomi ljenijih i najuspješnijih američkih veleposlanika na dvoru sv. Ja kova (u Britaniji). Irvinebijaše šef Tajne obavještajne službe u do ba ministrovanja lorda Carringtona; on mu je, prema tome, bio nadređeni. Gotovo dva metra visok,Amerikanac je nadvisivao britanskoga kolegu. Malo dalje, njihov domaćin Saul Nathanson sjedio je na osunčanoj klupi s američkiminvesticijskim banka rom] bivšJm_dr|aATiim.odvjetri}korn Emotojn R]cliard§o.riQm, Na drugoj strafti je lord Armstrong, bivši britanski ministarunutarnjih poslova,' kucao na vrata kućice u kojoj se lady Thatcher još raspakirala.

Drugi helikopter zaklepeće do maloga helidroma, noseći bivšeg predsjednika Georgea Busha, koga je dočekao bivši državni tajnik HenryKissinger. Za jedan od stolova blizu središnje kuće konobarica u "propuhu" donijela je čajnik još jednom bivšem veleposlaniku, Britancu sirNicholasu Hendersonu, koji je dijelio stol i čaj s londonskim financijerom i bankarom sir Evelvnom de Rotschildom.

Nigel Irvine baci pogled na raspored petodnevne konferencije. Večeras ništa. Idućeg dana članstvo će se, kao i obično, podijeliti na triodbora: geopolitički, strateški i gospodarski. Dva dana će odbori odvojeno zasjedati. Treći će dan biti posvećen slušanju rezultata njihovarada i raspravi o njima. četvrti dan je plenarna sjednica. Pri kraju toga dana njemu je, na vlastiti zahtjev, dodijeljen sat vremena. Posljednji danodređen je za temu: buduće akcije i preporuke.

U gustoj šumi na padinama Tetona usamljeni sob je, osjetivši da mu dolazi vrijeme parenja, rikao, tražeći partnericu. Jastreb ribar, crnihvrhova krila, kružio je nad Zmijskom rijekom, bjesneći što mu je američki orao upao u polje ribarenja. Idilična slika — mišljaše stari voditeljšpijuna; kvari je samo crnoća dokumenta što ga je donio sa sobom. Iz Rusije.

BEč, LIPANJ 1990.

Prošlog je prosinca završen Amesov posao s vanjskim operacijama Odjela za SSIE. Opet se našao u nebranu grožđu i dalje od dosjea301 nego ikad.

Onda su Amesu dali treći posao od povratka iz Rima: šefa ogranka za operacije u čehoslovačkoj.No to mu nije dopuštalo računalnu pristupnu lozinku za jezgru dosjea 301: dio što sadrži opise CIAinih izvora koji rade unutar Sovjetskoga

bloka.Ames je prosvjedovao kod Mulgrewa. Nema smisla, bunio se on. Nekoć je vodio cijelu protuobavještajnu djelatnost baš za taj dio svijeta.

Osim toga, trebat će mu kako bi provjerio CIAine izvore Ruse, koji su bili na radu u čehoslovačkoj. Mulgrew mu je obećao pomoći, bude limoguće.

U svibnju je Mulgrew dao^rjjate^uj>nsm|>nuJpziiikii._O^i..onda je Ames, sa svog stola u čehoslovačkom odjelu, mogao pregledavati dosjee sve dok nije naišao na oznaku "Monk — izvori".Lipnja 1990. Ames je odletio u Beč kako bi se još jednom sastao s "Vladom", tj. pukovnikom Vladimirom Mečulajevim. O d njegova

povratka u Washington držalo se odveć nesigurnom da bi se sastajao sa sovjetskim diplomatima; bojali su se FBIeve pratnje. Tako je izborpao na Beč.

Na sastanku se toliko napio da je, pošto je idući sastanak dogovoren za listopad, također u Beču, on uspio pobrkati gradove i sletjeti uZurich.

No u lipnju je ostao trijezan dovoljno dugo da primi golem blok novčanica i da oduševi Mečulajeva. Donio mu je, naime, opise trojice ljudi.Jedan je pukovnik u vojsci, vjerojatno u GRU; sada u Ministarstvu obrane u Moskvi, ali vjerojatno zavrbovan na Bliskom istoku u drugoj

polovici 1985. Drugi je znanstvenik; živi u zatvorenom gradu vrhunske sigurnosti, ali regrutiran je u Kaliforniji. Treći je pukovnik KGBa, vrbovannegdje izvan SSSRa; radi za CIAu već šest godina; sada je negdje u Sovjetskom bloku, ali ne u samom SSSRu; govori španjolski.

Nisu prošla ni tri dana, a u sjedištu Prve glavne uprave u Jazenjevu počeo je lov na krtice."Ne čujete li glas u noćnom vjetru, braćo i sestre? Zar ne čujete kako vas zove? Zar vi, njezina djeca, ne čujete glas naše ljubljene Majčice

Rusije? Ali ja je čujem, prijatelji moji. čujem kako uzdiše u šumama, kako jeca na snijegu. Zašto mi to radite? — pita ona. Zar nisam dovoljnoizdana? Nisam li dovoljno krvarila za vas? Nisam li dovoljno patila, pa mi zato ovo činite?

Zašto me kao kurvu prodajete u ruke stranaca i tuđinaca, da oštrim iglama bodu moje izmučeno tijelo? „Platno na jednom kraju velike zajedničke kuće — konferencijskoga centra — bijaše najveće na rancu. Na drugom je kraju bio projektor.četrdeset je pari očiju pratilo sliku čovjeka što se obraća masovnom skupu u Tuhovu početkom toga istog ljeta; slušali su zvučni ruski glas

kako se penje i pada; tumačev glas bijaše tek blijeda slika..._ _.. '_ .,.., ._.. ,_.,,,.._ . ; ._ "Da, braćo! Da, sestre:mi je čujemo. Moskovljani u bundama, s droljama — oni je .ne čuju. Stranci i kriminalno smeće što se naslađuje njezinim tijelom - oni je ne čuju.No mi čujemo svoju majku kako nas zove sred boli, jer smo narod Velike zemlje.“

Mladi filmaš Litvinov izvrsno je obavio svoj posao. U film je montirao kratke kadrove dirljiva patosa: mlada, lijepa plavuša, majka s djetetomna prsima, gleda s divljenjem prema govorničkom podiju; strašno zgodnu vojniku suze se kotrljaju niz obraze; umorni poljski radnik s kosompreko ramena - u lice mu urezane godine teška života.

Nitko neće znati da su ti kadrovi posebno snimljeni, s glumcima. Niti da je gomila lažna: snimka s visoka otkrila je deset tisuća sudionika,red za redom; uz rub uniformirani poticatelji gomile - Mladi borci.

Igor Komarov spusti glas od grmljavine do nešto iznad šapta, no mikrofoni i to uhvatiše i prenesoše nad stadion."Zar nitko neće doći? Zar nitko neće istupiti i reći: 'Dosta! To se ne smije događati.' Strpljenja, braćo moja ruska! čekajte još malo, kćeri

rodind“Glas se opet uzdizao, krećući se od mrmora do vike: "Evo, ja dolazim, draga mati. Da, ja, Igor, sin tvoj, dolazi.“Posljednja riječ gotovo se izgubila dok je čitav skup ustao i počeo jednoglasno vikati: "KOMAROV, KOMAROV!“Projektor se isključi i slike nesta. Slijedila je stanka, pa kolektivni izdah olakšanja.Dok su se svjetla palila, Nigel Irvine probijao se duž duga četvrtasta blagovaoničkog stola od vajominške borovine."Mislim da znate što ste vidjeli. To je Igor Viktorovič Komarov, predsjednik Saveza domoljubnih snaga. On će vjerojatno u siječnju pobijediti

na predsjedničkim izborima.Kao što ste vidjeli, posrijedi je govornik rijetke snage i strasti te očito goleme karizme.Kako također znate, u Rusiji je 80% vlasti već u rukama predsjednika. Od Jeljcinova vremena uklonjene su prepreke i provjere te vlasti,

kakve postoje u našim zemljama. Ruski predsjednik danas može vladati manje ili više po svojoj volji, donoseći putem ukaza propise kakvi muse sviđaju. Tako može i ponovno uvesti jednostranačke.“

"Kad vidimo kako danas tamo stoje stvari, bi li to bilo doista tako loše?" upita bivša, američka veleposlanica pri UN."Možda i nije, gospođo," odgovori Irvine. "No nisam zamolio održati ovo predavanje kako bismo raspravljali moguće događaje nakon

izbora Igora Komarova za predsjednika, nego kako bih upoznao Vijeće s nečim za što vjerujem da je čvrst dokaz njegova smjera i naravidogađaja koji slijede. Dokumente sam donio sa sobom iz Engleske. Ovdje u Wyomingu sam ih umnožio, napravivši od svakoga dokumentatrideset devet kopija.“

"Baš sam se pitao što će mi toliko papira," reče domaćin Nathanson sa smiješkom."Žao mi je ako sam ti istrošio fotokopirni stroj, Saule. Ipak, nisam želio preko Atlantika nositi četrdeset primjeraka tih dokumenata. Ne

tražim od vas da ih sada čitate, nego ih ponesite i pročitajte u miru. Molim vas, pročitajte izvješće pod nazivom 'Potvrda' prvo, a onda samCrni manifest.

Konačno, reći ću vam i to da su dosad već tri čovjeka ubijena zbog onoga što ćete vi večeras pročitati. Oba su dokumenta toliko tajna davas moram zamoliti da mi svatko sutra vrati svoj primjerak. Svi će primjerci biti bačeni na lomaču i posve spaljeni prije nego što odemodavde.“

Sva lakoća misli iščezne iz članova Lincolnova vijeća dok je svaki od njih uzimao svoje primjerke i povlačio se u kućicu. Na zaprepaštenjeposluge, nitko se ne pojavi na večeri. Jelo je naručeno i posluženo u kućicama.

LANGLEY, KOLOVOZA 1990.Novost iz CIAine postaje u Sovjetskom bloku bijaše loša. U srpnju je već postalo jasno da se nešto dogodilo Orionu, lovcu.Prošloga se tjedna nije pojavio na rutinskom "usputnom susretu", što se nikad prije nije dogodilo. "Usputni susret" je jednostavan

postupak, koji obično nikoga ne kompromitira. U dogovorenu trenutku jedan od dvojice koji se imaju susresti hoda ulicom. Možda ga slijede, amožda i ne. Odjednom uđe u kavanu ili restoran. Poslužit će bilo koje dobro posjećeno mjesto. Netom prije njegova ulaska, drugi će čovjekplatiti račun, ustati i poći k vratima. Ne pogledavši se, očešat će se na ulazu jedan o drugoga. Jedna će ruka u pobočni džep drugoga ubacitipaketić ne veći od kutije žigica. Obojica nastavljaju dalje: jedan unutra, drugi van. Ako ima "repa", dok pratitelji prođu kroz vrata, neće višeimati što vidjeti.

1 i Osim toga, pukovnik Solomin nije opslužio dvije rupe unatoč jasnim oznakama kredom da unutra ima nešto za njega.Moglo se pretpostaviti jedino da se Orion isključio ili ga je netko isključio. No nije bilo ni znaka života u slučaju nevolje. Što god da mu se

dogodilo, bilo je to iznenada, bez predznaka: srčani napad, prometna nesreća ili uhićenje.Iz Zapadnog Berlina stigla je vijest kako nije primljeno uobičajeno Pegazovo mjesečno pismo u istočnonjemačku sigurnu kuću. Niti se

pojavio oglas u ruskom časopisu uzgajivača pasa.Kako se povećala mogućnost putovanja unutar Rusije za dr. Blinova, Monk je predložio neka jednom mjesečno šalje posve bezopasno

pismo na sigurnu adresu u Istočnom Berlinu. Za to ne treba čak ni nevidljiva tinta; dovoljno je pismo potpisati s "Jurij" i odaslati ga bilo odakleosim iz Arzamasa16. čak i ako ga otvore, neće posumnjati na njega.

Nakon rušenja Berlinskoga zida nije više potreban ni stari trik za prijenos pisma na Zapad. Za svaku sigurnost, Blinovu savjetovaše nekakupi par španijela. To je vrlo lijepo primljeno u Arzamasu16, jer što je prirodnije nego da znanstvenik udovac uzgaja španijele? Savršenoopravdano tako je mogao svakog mjeseca poslati mali oglas u list uzgajivača pasa u Moskvi, u kojemu nudi na prodaju štenad —novookoćenu, stariju ili tek na putu. Uobičajeni mjesečni oglas nije izašao. Monk bijaše na izmaku živaca. Požalio se na najvišoj razini danešto nije u redu, ali su mu rekli kako nije čekao dovoljno dugo prije no što počne paničiti. Treba biti strpljiv; veza će se bez sumnje ponovnouspostaviti. No on nije mogao biti strpljiv. Naprotiv, počeo je spaljivati memorandume, kao da je vjerovao kako informacije "cure" iz samogasrca Langleva.

Dvojica koja su ga uzimala ozbiljno, Carev Jordan i Gus Hathaway, bijahu umirovljeni. Novi voditelji, uglavnom dovedeni nakon zime 1985.,samo su se uzrujali. U drugom se dijelu strukture nastavljao službeni lov na krticu, počet još 1986.

"Teško mi je to vjerovati," reče bivši američki državni odvjetnik odmah na početku plenarne sjednice, poslije doručka."Moja je nevolja u tome što mi je teško u to ne vjerovati," kazao je bivši državni tajnik James Baker. "To je otišlo objema našim vladama...

Nigel?" "Da.“"I oni ništa neće poduzeti?“Ostalih trideset devetero članova, okupljenih oko konferencijskoga stola, zagledali su se u nekadašnjeg voditelja špijuna kao da od njega

očekuju kako će ih uvjeriti da je sve to samo noćna mora, duh u tmini, koji će nekako iščeznuti.Irvine odgovori: "Rečeno mi je da se službeno ništa ne može učiniti. Polovica onoga u Crnom manifestu danas b i imalo potporu dobrog

dijela ruskoga naroda. Zapad uopće ne b i smio imati taj dokument. Komarov bi ga se odrekao kao krivotvorine. Učinak može biti čak ipovoljan za njega." Sumorna tišina oko stola.

"Mogu li ja nešto reći?" upadne iznenada Saul Nathanson. "Ne kao domaćin, već kao običan član. Prije osam godina imao sam sina.Poginuo je u Zaljevskom ratu.“

Nekoliko glava sućutno zakimaše. Dvanaest nazočnih igrali su ključne uloge u stvaranju međunarodne koalicije koja se borila u Zaljevskomratu. S drugog se kraja stola general Colin Powell intenzivno zagledao u bankara. Zbog očeva ugleda, on je osobno primio vijest da jezrakoplovni poručnik Tim Nathanson oboren u zadnjim satima bitke.

"Ako za oca može biti ikakve utjehe zbog gubitka sina, onda je ona u tome što znam da se Tim borio protiv nečega doista zlog." Zasta,tražeći riječi, pa nastavi: "Dovoljno sam star da vjerujem u pojam zla. Drži se i da se zlo katkad utjelovljuje u jednoj osobi. Bio sam premlad dabih se borio u Drugome svjetskom ratu — imao sam osam godina na kraju rata. Znam da su neki od vas u njemu sudjelovali. No naravno,poslije sam naučio. Vjerujem, dakle, da je Adolf Hitler bio zlo; zlo je bilo i ono što je činio.“

Vladaše tajac. Državnici, političari, industrijalci, bankari, financijeri, diplomati, upravitelji - svi su oni navikli baviti se praktičnim životom.Shvatili su da slušaju duboko osobnu izjavu. Saul Nathanson nagne se naprijed i kucne po svom primjerku Crnoga manifesta.

"Ovaj dokument je zlo; zlo je i čovjek koji ga je napisao. Ne smijemo dopustiti da se to ponovi." Nitko ne poremeti muk. No svi su znali štoje "to": novi ho lokaust, genocid poput nacističkoga u Drugom svjetskom ratu.

Ne bi stradali samo ruski Židovi, nego i druge nacionalne manji ne. Progovori tek bivša britanska Dremiierka: ., ...,. .. I "Slažem se.Ne;možemo sad biti mekušci.“

Troje nazočnih rukom prekriše usta. Posljednji je put izgovorila tu rečenicu u Aspenu u Coloradu, dan pošto je Sadam Husein napao izaposjeo Kuvajt. Tamo su bili George Bush, James Baker i Colin Powell. U dobi od sedamdeset tri godine još govori vrlo jasno i autoritativno.

Ralph Brooke, predsjednik International Telecommunications Corporation, znane na svim burzama svijeta kao InTelCor, nagne se naprijed."Dobro. Što možemo učiniti?“"Diplomatski, možemo upozoriti vlade zemalja članica NATOa, koje će prosvjedovati kod Rusa," reče jedan diplomat."Komarov će onda poreći autentičnost Manifesta i puno će mu Rusa povjerovati. Znate već kakvo je stajalište prema strancima u Rusiji,"

usprotivi se njegov kolega.James Baker okrenu se prema Nigelu Irvineu: "Vi ste donijeli ovaj zastrašujući dokument. Što vi predlažete?“"Ne zauzimam se ni za što," poče oprezno Irvine, "ali ako bi Vijeće pristalo poduprijeti... ne poduzeti nego poduprijeti jednu... inicijativu...

To bi moralo biti nešto tajno, nešto što se nikako ne bi moglo povezati s nama koji sjedimo oko ovoga stola.“Trideset devet članova Vijeća točno su znali o čemu on to govori. Svaki od njih je sudjelovao ili bio svjedokom neke vladine akcije koja je

trebala biti i ostati tajna, ali nije uspjela, a onda su se stvari otkrile sve do samog vrha.Dubok glas s njemačkim prizvukom dopre s donjega kraja stola; govorio je bivši američki državni tajnik.

"Može li Nigel obaviti toliko tajnu operaciju?“Dva glasa uglas rekoše: "Da!" Dok je bio šef britanske obavještajne službe, služio je i Margaret Thatcher i njenom ministru vanjskih

poslova, lordu Carringtonu.Lincolnovo vijeće nikad ne donosi formalne, pisane odluke. Kad se postigne dogovor, svaki od članova na osnovi toga dogovora rabi svoj

utjecaj u vlasti svoje zemlje kako bi se postigli dogovoreni ciljevi.Što se tiče Crnoga manifesta, dogovor se sastojao samo u tome da se predmet prepusti užem odboru članova, s jedinom uputom da

razmotri što je najbolje. Puni sastav Vijeća složio se da neće ni odobravati ni odbacivati zaključke odbora; neće s nji ma čak biti ni unoznat. ,_ ^ :._.,.^„.^,,„_.^ «»^ MOSKVA, RUJAN 1990.

Pukovnik Anatolij Grišin sjedio je za stolom u svom uredu u zatvoru Lefortovu, pregledavajući tri dokumenta što ih upravo bijaše primio. Unjemu su tutnjali i borili se suprotni osjećaji.

Uspjeh je potpun. Tijekom ljeta protuobavještajci iz Prve i Druge glavne uprave doveli su mu u kratkom razmaku, jednoga za drugim, trojicuizdajica.

Prvi je došao diplomat, Krugljov. Odalo ga je to što je bio prvi tajnik u veleposlanstvu u Buenos Airesu i što je poslije kupio stan za 20.000dolara u rubljama nedugo po povratku.

Bez oklijevanja je sve priznao, blebećući nizu časnika što su sjedili za dugim stolom i u kolutove magnetofona što su se sporo okretali.Nakon mjesec i pol nije više imao što ispričati, pa je zatvoren u duboku ćeliju gdje temperatura i ljeti rijetko prelazi jedan stupanj. Tamo jesjedio i drhtao, iščekujući svoju sudbinu. Sudbinu mu određuje jedan od triju listova na pukovnikovu stolu.

U srpnju je nuklearni fizičar završio u ćeliji. Malo je sovjetskih znanstvenika njegove slave koji su ikad predavali u Kaliforniji. Popis se brzosve na samo četiri imena. Iznenadna premetačina Blinovljeva stana u Arzamasu16 otkri la je ampulicu nevidljiva crnila, slabo skrivenu usmotane čarape u ormaru.

I on je priznao sve, i to brzo. Sam pogled na Grišina i njegove kolege, opskrbljene alatima svoga zanata, bijaše dovoljan da seznanstveniku razveže jezik. čak je otkrio i adresu u Istočnom Berlinu na koju je pisao tajna pisma.

Prepad na taj stan povjeren je pukovniku Uprave P u Istočnom Berlinu, no stanar je nekako uspio pobjeći, jednostavno iskoristivšinovonastalu otvorenost grada i prešavši u Zapadni Berlin sat prije premetačine.

Krajem srpnja došao je red i na vojnika Sibirca. Odao ga je njegov čin u GRU, namještenje u Ministarstvu obrane i rok službe u Adenu.Tijekom intenzivna motrenja njegova stana tajno se upalo u njega. Otkrilo se da je jedno njegovo dijete, tražeći skrivene novogodišnje poklone,otkrilo tatin mali fotoaparat.

Pjotr Solomin pokazao se drugačijim od ostalih. Odupirao se bolima i mučenju do agonije. Grišin ga je na koncu ipak slomio; uvijek mu touspije. Zaprijetio je da će mu ženu i djecu poslati u najstroži radni logor.

Svaki od trojice opisao je kako mu je pristupio nasmiješeni Amerikanac, koji je jtakoradci slušao o njihovim problemima j davao takorazborite prijedloge. Od toga u Grišinu nasta posve drukčiji osjećaj: strašan gnjev na toga zavodnika duša, za koga sada zna da se zoveJason Monk.

čak tri puta taj se drski gad jednostavno ušetao u SSSR, razgovarao sa svojim špijunima i opet otišao. Pod nosom KGBu. Što je višedoznavao o tom čovjeku, to ga je više mrzio.

Dakako, provedene su provjere. Popis putnika Armenije na tom putovanju pozorno je pročešljan, ali ne pojavi se nijedan ¦pseudonim.Posada se mutno sjećala Amerikanca iz Texasa koji je nosio teksašku odjeću poput one što ju je Solomin opisao da je Monk imao na sebikad su se sastali. Vjerojatno je, dakle, da je Monk bio Norman Kelson, no to se nije moglo dokazati.

U Moskvi su istražitelji imali više sreće. Svaki pojedini američki turist što se toga dana zatekao u glavnom gradu provjeren je premapodacima molbe za vizu i o putnicima u "Inturistovim" turističkim skupinama. Konačno su se zaustavili na hotelu "Metropol" i čovjeku koji jeimao tako zgodne boli u želucu tako da je odgodio zajednički posjet manastiru u Zagorsku. Toga se istog dana Monk sastao s dr. Blinovim ustolnoj crkvi u Vladimiru. Dr. Philip Peters — ime što će ga Grišin zapamtiti.

Kad su trojica izdajica priznali istražiteljima što ih je sve Amerikanac nagovorio neka mu predaju, svi istražitelji problijedješe.Grišin skupi sva tri lista papira te nazove jedan kućni telefonski broj. Uvijek je cijenio konačnu kaznu.General Vladimir Krjučkov upravo je bio promaknut od voditelja Prve glavne uprave na predsjednika čitava KGBa. On je stavio tri smrtne

presude na stol Mihaila Gorbačova toga jutra u predsjedničkom uredu na najvišem katu zgrade CK na Novoj ploščadi. A kad su potpisane, onih je poslao natrag u zatvor Lefortovo, s oznakom "žurno".

Pukovnik dade osuđenicima trideset minuta u stražnjem dvorištu, kako bi do kraja shvatili što će im se dogoditi. Iznenada, bez vremena zapredviđanje; tako je govorio u svojim predavanjima. Kad je sišao, trojica su već klečala na pošljunčanu dvorištu ograđenu visokim zidom, gdjesunce nikad ne sja.

Diplomat bijaše prvi na redu. činio se krajnje potresen; mrmljao je: njet, njet dok mu je stožerni narednik stavljao cijev makarova 9 mm nazatiljak. Pošto je Grišin kimnuo, narednik povuče obarač. Bljesak, štrcaj krvi i smrvljene kosti - i Valerij Krugljov pade naprijed, na ono što jeostalo od njegova lica.

Znanstvenik se molio, iako je odgojen u čvrstu ateizmu; molio je Svemogućega neka uzme i zaštiti njegovu grješnu dušu. Jedva je opaziošto se dogodilo samo dva metra od njega. Zatim se sruši ničice kao i diplomat prije njega.

Posljednji je ostao pukovnik Pjotr Solomin. Zurio je u nebo. Pred očima su mu vjerojatno posljednji put promicale šume i vode njegovazavičaja, tako bogate divljači i ribom. Oćutjevši hladan čelik na zatiljku, on diže lijevu ruku i ukoči srednji prst prema Grišinu.

"Pucaj!" dreknu Grišin. I sve se svrši. Pokop je zapovjedio u neobilježenim grobovima u jednoj šumi blizu Moskve. Ni u smrti za takve nemamilosti. Obitelji im nikad neće imati mjesto gdje bi im odnosile cvijeće.

Pukovnik Grišin ode do tijela vojnika Sibirca. Stajaše nagnut nad njim nekoliko sekundi, zatim ode. Vrativši se u ured kako bi napisaoslužbenu bilješku, ugleda crvenu žaruljicu na telefonu. Zvao ga je kolega iz istražiteljske skupine Druge glavne uprave.

"Mislim da smo blizu da ulovimo četvrtoga," pohvali se on. "Samo su još dvojica ostala. Obojica pukovnici, obojica protuobavještajci,obojica u Istočnom Berlinu. Pratimo ih. Prije ili poslije — slomit će se. Želiš li znati, kad dođemo do toga? Želiš li pribivati uhićenju?“

Grišin odgovori: "Daj mi samo dvanaest sati, molim te. Samo dvanaest sati i bit ću tamo. Njega želim; s njime je osobno.“I istražitelj i ispitivač znaju kako je najteže uhvatiti iskusna protuobavještajca. Nakon toliko godina u Upravi P, znat će kako primijetiti tajnu

pratnju i kako je se otresti. On neće nevidljivo crnilo sakrivati u čarapama, niti će naglo kupiti stan.U stara vremena bilo je to lako. Osumnjičenika bi se lijepo uhitilo i ispitivalo dok ne bi priznao, ili dok se ne bi mogla dokazati pogreška.

No 1990. su vlasti tražile dokaz krivice, ili u najmanju ruku ozbiljne naznake da bi se primijenio "treći stupanj". Lisandar zacijelo neće ostavljatitragove. Morat će ga se uhvatiti na djelu. A za to treba i suptilnosti i vremena.

Što je još gore, Berlin je otvoren grad. Istok je pravno još dio Sovjetskoga sektora, no Zid je srušen. Bude li uočen, krivac može lako i brzopobjeći na Zapad: brza ulična vožnja do svjetala i sigurnosti Zapada. A tada će biti kasno.

.'¦.¦'.wJ.»*'."' ¦¦' 10 Odbor projekta brojio je samo pet članova: predsjedatelje geopolitičke skupine, strateškog odbora i gospodarskog tijela.Uz njih još Saul Nathanson te - na vlastiti zahtjev — Nigel Irvine. On je pretežito vodio glavnu riječ, dok su ostali ispitivali.

"Hajde da odmah na početku razjasnimo jednu stvar!" poče Ralph Brooke, voditelj gospodarskog odbora. "Razmatrate li vi atentat na togaKomarova?“

"Ne." "Zašto ne?“"Zato što atentati rijetko uspijevaju. U ovom pak slučaju, čak i ako uspije, to ne bi riješilo problem." Irvine se bolje od bilo koga drugog u

brvnari sjećao različitih CIAinih pokušaja (sa svim njezinim novcem i tehnologijom) da "okonča" Fidela Castra. Eksplozivne cigare nije htiopušiti; ronilačko odijelo namočeno u otrov nije htio odjenuti; pasta za čizme od čijih mu je para trebala otpasti brada... Sve je to već postalosmiješno. CIA je na koncu unajmila Mafiju, no njezina su nastojanja ispala još komičnija. čovjek što ga je Cosa nostra odredila za egzekutora,John Roselli, završio je u betonskom ronilačkom odijelu na dnu Floridskoga zaljeva. A Castro je i dalje držao sedmosatne govore, što je već isamo po sebi dostatan razlog da ga se ubije.

Charles de Gaulle preživio je šest atentata što ih je na nj izvršio OAS, sastavljen od najboljih francuskih bojovnika. Jordanski kralj Huseinpreživio je još više pokušaja umorstva, a na život Sadama Huseina napadali su toliko puta da je to neizbrojivo.

"Zašto se to ne može učiniti, Nigele?“"Nisam rekao da ne može. Samo je iznimno teško. čovjek je izvanredno dobro čuvan. Zapovjednik njegove osobne tjelesne straže nije

bedak.“"No ako uspije - neće uspjeti; je li tako?“"Tako je. Napravili bismo od njega heroja, mučenika. Drugi bi ga naslijedio i zavladao zemljom. Po svoj bi prilici proveo isti program —

baštinu poginulog vođe." "Što ćemo onda?“"Nema toga političara koji se ne bi dao destabilizirati. To je američka uzrečica i ja u nju vjerujem." Okružiše ga sažalni osmjesi.

Svojedobno su State Department i CIA pokušavali destabilizirati niz ljevičarskih vođa stranih zemalja."Što bi trebalo?" "Novac.“"To nije problem. Samo reci koliko!" reagirao je odmah domaćin, Saul Nathanson. "Hvala, Saule. Poslije.“"Što još?“"Tehnička potpora. Većinom se može kupiti. I trebamo čovjeka." "Kakvoga čovjeka?“"čovjeka koji će poći u Rusiju obaviti izvjesne poslove. Vrsna čovjeka." * "To je tvoje polje. A što ako — predlažem ovo kao savjet —

što ako bi se toga Komarova moglo diskreditirati, tako da ga narod više ne podupire toliko. Ha? Što kažeš na to, Nigele?“Irvine odgovori: "Zapravo, u tome i jest osnovni problem. Komarov nije običan šarlatan. On je vješt, strastan i karizmatičan voda. Razumije

nagone ruskoga naroda i odgovara na njih. On je za njih ikona.“"Što?“"Ikona. Ne religiozna slika, nego simbol. On nešto predstavlja, znači. Svaki narod treba nešto ili nekoga na što se može osloniti, što će

masama raznolikih ljudi dati neki osjećaj zajedništva i time jedinstva. Bez objedinjavajućega simbola narod bi se raspao u unutarnjimsukobima. Rusija je golema zemlja, s mnogim etničkim skupinama. Komunizam je bio brutalan, no osiguravao je jedinstvo. Nasilno jedinstvo.Tako je bilo i u Jugoslaviji. Vidjeli smo što se poslije dogodilo. Kako bi se ostvarilo dragovoljno jedinstvo, potreban je simbol. Vi imate svojuStaru slavu (američku zastavu — op. prev.), mi našu Krunu. Trenutačno je Igor Komarov ruska ikona. Samo mi znamo koliko je uprljan "I što jenakanio?“

"Poput svih demagoga, on će igrati na kartu njihovih nada, želja, ljubavi — ali više od svega na kartu njihovih strahova. Tako će pridobitisrce naroda. Onda su i glasovi na izborima njegovi. A s glasovima, doći će i vlast. Nju će pak uporabiti kako bi ostvario ciljeve zapisane uCrnom manifestu.“

"Ali što ako on bude uništen? Natrag u kaos, čak u građanski rat.“"Vjerojatno. Osim ako u jednadžbu uključimo novu varijablu: drugu, bolju ikonu. Vrijednu poštovanja i vjernosti ruskoga naroda.“"Nema takva čovjeka. Nikad ga nije ni bilo.“"O, da! Bilo je!" usprotivi se sir Nigel. "Ali bijaše to davno, davno. čovjeka su zvali carem svih Rusa.“Mjesto bijaše očito: terasa Operne kavane u Istočnom Berlinu.3. listopada imalo se obaviti konačno ujedinjenje grada Berlina i čitave Njemačke. Time će završiti sovjetska vladavina u Istočnoj

Njemačkoj. Doći će zapadnoberlinska policija te preuzeti održavanje reda i mira. KGB će morati znatno ograničiti opseg svojih aktivnosti iosoblja, povukavši se u sjedište u Sovjetskom veleposlanstvu na Unter den Linden. Neke od golemih operacija morat će se povući u Moskvu.Turkin će vjerojatno poći s njima. Ako želi pobjeći, sad je pravo vrijeme, no on ima ženu i sina u Moskvi. Upravo je počela nastava u sinovljevojškoli.

On želi nešto priopćiti, i to želi osobno reći prijatelju. Hitno. Za razliku od Turkina, Monk je znao za nestanak Delfija, Oriona i Pegaza. Kakosu dani odmicali, bivao je sve zabrinutiji; do mučnine zabrinut.

LANGLEY, RUJAN 1990.Pukovnik Turkin, agent Lisandar, poslao je žurnu osobnu poruku Jasonu Monku. Poruka bijaše ispisana na razglednici sa slikom Operne

kavane u Istočnom Berlinu. Poruka bijaše jednostavna i nedužna: "Nadam se da ćemo se opet vidjeti. Sve najbolje, JoseMaria." Poslana je naCIAinu sigurnu adresu u Bonnu. Žig otkriva kako je razglednica poslana iz Zapadnog Berlina.

Berlinski cijaši nisu znali tko je to poslao, samo da je pošta za Jasona Monka u Langlevu. Proslijediše je. To što je razglednica poslana izZapadnog Berlina ne znači ništa. Turkin ju je jednostavno ugurao kroz otvoren prozor automobila sa zapadnoberlinskom registracijom, koji sevraćao na Zapad. Samo je rekao: Bitte začuđenu vozaču i nastavio hod. Dok je njegov "rep" zaokrenuo iza ugla, nije se više imalo što vidjeti.Ljubazni Zapadnoberlinac je poslao razglednicu.

Ne preporučuje se takva metoda pokušaja i pogreške, no događale su se i čudnije stvari.Datum na poruci bio je čudan. Pogrešan. Razglednica je poslana 8. rujna. Nijemac i li Španjolac napisao bi to ovako: 8/9/90: prvo dan,

zatim mjesec, pa godina. No datum na razglednici naizgled bijaše ispisan na američki način: 9/23/90. Za Jasona Monka to je značilo: moramose sastati u 9 navečer 23. ovog mjeseca. Treba čitati odostraga. Potpis španjolskim imenom je, prema prijašnjem dogovoruvznačio: ozbiljno ižurno.

Pošto odoše svi posjetitelji osim jednoga, svi su primjerci dokumenata spaljeni, osim sir Nigelovih. Sve je izgorjelo pod nadzorom, sve doknije ostao samo pepeo, pa je i on smrvljen i rasut na vjetru.

Irvine je ostao uz domaćina. Zahvalan mu bijaše što ga je svojim grummanom prevezao do zračne luke u Washingtonu. Sa sigurnogmobitela u zrakoplovu nazvao je Washington i dogovorio objed sa starim prijateljem.

Zatim se opusti u dubokom kožnom naslonjaču, nasuprot domaćinu."Znam da ne bih smio više ništa pitati," ispričavao se Nathanson, točeći gostu vrlo fini chardonnay, "ali mogu li te pitati nešto osobno?“"Naravno, stari druže. Ali ne mogu obećati da ću ti odgovoriti.“"Ipak ću pitati. Došao si u Wyoming s nadom da će Vijeće odobriti neku vrst akcije, je li tako?" "Tako nekako. No eto, ti si sve rekao.

Izrazio si se bolje nego bih ja.“"Svi smo ostali zapanjeni. Doista. No oko stola je bilo sedam Židova. Zašto baš ti?“Nigel Irvine zagleda se u oblake što promicahu s druge strane prozjMi, ispod njih. Negdje duboko pod njima prostiru se golema žitna polja,

što ih još i sad žanju. Toliko hrane! Pred očima mu se pojavi jedno drugo mjesto, daleko u prostoru i vremenu: Male britanske strojnice blistajuna suncu; vozači buldožera imaju lica pokrivena krinkama ili rupcima; svojim strojevima guraju gomile leševa u goleme jame. Živi kosturi jedvapodižu ruke, izlazeći iz smrdljivih rupa; ljudske se čeljusti otvaraju, nijemo proseći hranu.

"Ne znam stvarno. Sve sam to prošao. Ne bih to htio opet vidjeti. Valjda sam staromodan." Nathanson se nasmija. "Da staromodan!Dobro. Popijmo u to ime! Hoćeš li osobno poći u Rusiju?" "čini mi se da se to ne da izbjeći.“

"čuvaj se, prijatelju!“"Saule, ima u mojoj struci jedna uzrečica: ima starih agenata i hrabrih agenata. No hrabri agenti nisu stari. Dakle, čuvat ću se.“Budući da je odsjeo u Georgetownu, prijatelj mu predloži da večeraju u ugodnom francuskom restorančiću "La Chaumiere", jedva stotinjak

metara od "četiriju godišnjih doba".Irvine stiže prvi. Nade mjesto na klupi i počne čekati: srebrenokosi starac oko kojega su se pleli mladi koturaljkaši.Šef SISa odavno je znatno izravniji poslovoditelj od direktora CIAe. Kad dolazi u Langlev, sastaje se obično s kolegama, pomoćnicima

direktora CIAe za operativu i analitiku. S njima se bolje osjeća i na istoj je valnoj duljini, što se ne može uvijek kazati za političke imenovanikeBijele kuće.

Taksi doveze sjedokosa Amerikanca slične dobi. Irvine prijeđe preko ulice i potapša ga po ramenu, govoreći: "Dugo se nismo vidjeli.Kako si, Carev?“

Carev Jordan široko se osmjehne. "Nigele, kojega vraga ti ovdje radiš? I zašto ručak?" "Ne odgovara ti?“"Ne, naprotiv. Drago mi je što te vidim." "Onda ću ti reći unutra.“Bijaše prilično rano, pa još nije bilo puno ljudi. Konobar ih upita žele li stol za pušače ili za nepušače. Za pušače, reče Jordan. Irvine podiže

obrvu. Ni on ni Jordan ne puše.No Jordan je znao što radi. U politički podobnu Georgetownu malo je pušača. Stoga su im dali zgodan odjeljak; nigdje uokolo nikoga, pa

mogu na miru razgovarati.Konobar im donese jelovnike i vinsku listu. Obojica odabraše predjelo i meso. Irvine pregleda popis bordoa i opazi izvrstan Bevchevelle.

Konobar zasja: vino nije jeftino i već je prilično dugo u kući. Prođe samo nekoliko minuta prije no što se konobar vratio, pokazao naljepnicu,dobio potvrdu kimanjem, otčepio bocu i natočio.

Pošto su ostali sami, Carev Jordan upita: "Pa? Što te nosi ovamo? Nostalgija?" "Ne baš. Problem, rekao bih.“"Nešto u vezi s glavešinama s kojima si pričao u Wyomingu?" "Ah, Carev, dragi Carev! Nikad te nisu smjeli otpustiti.“"To znam. Nego, u čemu je problem?“"Nešto ozbiljno i podosta loše zbiva se u Rusiji." "Što još ima novo?“"To je. Gore je no obično. Službe u obje zemlje službeno su upozorene neka se toga okane." "Zašto?“"Dužnosnici se boje, rekao bih.“Jordan frknu i reče: "Kao što već rekoh: što ima novo?“"Pa... ovaj... prošloga smo se tjedna složili kako bi po svoj prilici trebalo da netko ode tamo malo pogledati što se događa.“"Pogledati? Unatoč zapovijedi?" "Tako nekako.“"Zašto dolaziš k meni? Ja sam izvan igre. Već dvanaest godina." "Razgovaraš li još s ljudima iz Langleva?“"S njima više nitko ne razgovara.“"Eto! Zato ti, Carev. Zapravo, treba mi čovjek. čovjek koji može poći u Rusiju. A da ne pobudi pozornost.“"Na crno?“

"Bojim se da je tako." "Protiv FSBa?“Gorbačov je, neposredno prije svoga pada s vlasti, razbio KGB. Prva glavna uprava postala je samostalna služba pod imenom SVR,

zadržavši staro sjedište u Jazenjevu. Druga glavna uprava, protuobavještajna, nazvana je FSB."Vjerojatno i gore od toga.“Carev Jordan neko je vrijeme šutke žvakao ribu i razmišljao. Zatim odmahne glavom, govoreći: "Ne. On neće ići. Više ne." Oj molim te?

Tko neće ići?"..«~ ...„,...,.....*,. ¦&_ "Dečko na kdga sam pomislio. Isto je vani, kao i ja. Bio je dobar. Hladnokrvan, oštrouman, prirodni dar. Izbacili su ga

prije pet godina.“"Je li još živ?“"Koliko mi je poznato, jest. Nego, čuj: dobro je ovo vino. U posljednje vrijeme rijetko pijem tako dobro.“Irvine mu napuni čašu do vrha te upita: "Kako se zove taj dečko koji neće ići?“"Monk. Jason Monk. Govori ruski kao Rus. Najbolji voditelj agenata koga sam ikad imao." "U redu. čak i ako neće poći, pričaj mi o Jasonu

Monku.“Bivši PDO to i učini.ISTOčNI BERLIN, RUJAN 1990.Bijaše vrlo topla jesenska večer; terasa kavane krcata. Pukovnik Turkin, u lakom ljetnom odijelu od njemačke tkanine i njemačkoga kroja,

nije privukao ničiju pozornost dok je zauzimao mjesto za stolićem blizu pločnika što ga je tren prije napustio tinejdžerski zaljubljeni par.Pošto je konobar uklonio čaše, naruči kavu, otvori njemačke novine i počne čitati.Upravo stoga što je proveo karijeru u protuobavještajnoj službi, u čijoj je srži tajna pratnja, postao je stručnjak za otkrivanje tajne pratnje.

Promatrači iz KGBa zato su motrili s daljine. No bili su nazočni: muškarac i žena na drugoj strani Opernoga trga; mladi, sjedili su na klupinaizgled bezbrižni, oboje sa slušalicama walkmana na ušima.

Oboje su mogli održavati radiovezu s dvama automobilima iza ugla, prenoseći im svoja zapažanja i dobivajući od njih upute. U autima ječekala jurišna momčad; nalog za uhićenje bio je, naime, konačno izdan.

Dvije posljednje informacije prelile su već punu Turkinovu čašu. U svom je opisu Ames naveo da je Lisandar zavrbovan izvan SSSRa i dagovori španjolski. Po jeziku je Istraživački odjel ograničio svoju potragu na službenike koji su službovali u Latinskoj Americi i Španjolskoj. Drugimogući kandidat, dokazalo se, stigao je na svoje prvo južnoameričko mjesto u Ekvadoru prije pet godina.

No Ames im je kazao kako je Lisandar zavrbovan prije šest godina. .Drugi i odlučni dokaz proizašao je iz oštroumne zamisli da se pozorno preslušaju sve snimke razgovora KGBa u Istočnom Berlinu iz noći

kad je načinjen neuspjeli pohod na CIAin sigurni stanpoštanski sandučić. Te je noći, naime, stanar pobjegao sat prije pohoda.Snimke su otkrile telefonski poziv iz javne govornice u predvorju zgrade na isti broj koji je imao taj stan. Drugi je osumnjičenik te večeri

boravio u Potsdamu, a neuspjeli je pohod vodio pukovnik Turkin.Formalno uhićenje već bi se bilo obavilo, da nisu iz Moskve očekivali vrlo visoka protuobavještajnog dužnosnika. On je inzistirao da bude

nazočan uhićenju te da uhićenika osobno prati na povratku u SSSR. Najednom je osumnjičenik otišao, i to pješice. Promatrači su ga moglijedino slijediti.

Španjolskomarokanski čistač cipela vukao se pločnikom duž terase kavane, gestama pitajući goste u prednjem redu žele li čišćenje ilaštenje cipela. Glave su odmahivale jedna za drugom. Istočni Berlinci ne bijahu navikli na putujuće ulične čistače cipela, a njihovi su zapadnisugrađani uglavnom držali kako previše došljaka iz Trećega svijeta prlja njihov bogati grad.

Napokon jedna glava kimnu čistaču te on izvuče stoličicu, skvrči se ispred mušterije te brzo namaze njegove crne cipele na vezanjedebelim slojem paste. Pristupi konobar kako bi ga otjerao.

"Pustite neka završi kad je već počeo," reče gost na njemačkom, ali sa stranim prizvukom. Konobar slegne ramenima i udalji se."Dugo se nismo vidjeli, Kolja. Kako si?" šapnu laštilac španjolski. Rus se nagne naprijed kako bi pokazao gdje želi još laštila."Ne baš dobro. Imam problema." "Reci!“"Prije dva mjeseca radili smo pohod na jedan stan provaljen kao CIAin poštanski sandučić. Uspio sam nazvati čovjeka, pa je pobjegao. Ali

kako su doznali? Jesu li koga uhvatili, pa je progovorio?" "Moguće. Zašto to misliš?“"Ima još, i to gore. Prije dva tjedna, baš prije moje razglednice, došao je časnik iz Moskve. Znam da radi u Analitici. Žena mu ie Istočna

Njemica, posjećuju se,. Bio je tulumi Qn se napio. _ Hvalio se kako je \i Moskvi bilo uhićenja. Jedan u Ministarstvu obrane, drugi u Vanjskimposlovima.“

Za Monka je vijest bila poput udarca u lice cipelom što ju je upravo laštio do visokoga sjaja."Netko za stolom mu je rekao nešto kao: 'Sigurno imate izvrstan izvor na suprotnoj strani? čovjek je samo potapšao jednu nosnicu i

namignuo.“"Moraš izaći, Kolja. Odmah; noćas. Prijeđi!" "Ne mogu ostaviti Ljudmilu i Jurija u Moskvi.“"Dovedi ih ovamo, prijatelju. Smisli bilo kakvu izliku. Ovo je još samo deset dana sovjetsko područje. Zatim postaje zapadnonjemačko.

Nakon toga više neće moći putovati.“"Imaš pravo. Za deset dana ćemo prijeći svi zajedno, kao obitelj. Ti ćeš se pobrinuti za nas?" "Osobno ću to srediti. Nemoj oklijevati!“Rus uruči Marokancu pregršt istočnonjemačkih maraka, koje s u se mogle na deset dana spremiti, a onda zamijeniti za vrijedne

zapadnonjemačke marke. Laštilac usta, zahvali kimanjem i odvuče se dalje.Par na suprotnoj strani trga začuje glas u ušima: "Gotovi smo. Hapsi se. Hajde!“Dvije sive tatre češke proizvodnje zaokrenuše na Operni trg, pa hitro do rubnika uz terasu kavane. Iz prvog auta trojica ljudi iskočiše na

pločnik, odgurnuše dvojicu pješaka s puta te pograbiše jednog gosta kavane iz prvoga reda. Iz drugog vozila izletješe još dvojica, koja sudržala stražnja vrata svog auta otvorena, stražareći.

Iz gomile kavanskih gostiju začuše se različiti krici dok su gospodina u ljetnom odijelu doslovce podigli, odnijeli i ubacili u stražnji diodrugog automobila. Vrata se zalupiše te vozilo odjuri škripeći gumama. Muškarci iz prvog auta žurno se vrate u nj, pa krenuše za kolegamaisto tako brzo. Sve zajedno trajalo je svega sedam sekundi.

Na kraju bloka, sto metara od mjesta napada, stajaše Jason Monk, bespomoćno promatrajući što se zbiva."Što je bilo poslije Berlina?" upitao je sir Nigel Irvine. Neki su restoranski gosti vadili kreditne kartice, plaćali i vrajczJi.se na posao

ilizabavu, kako tko. Englez chevellea, primijeti kako u njoj nema više ničega, pa pozove konobara i zatraži još jednu bocu. "Želiš li ti to menenapiti, Nigele?" upita Jordan s kiselim osmijehom.

"Ma daj! Mislim da smo obojica dovoljno stari i ružni da možemo piti kao gospoda." "A, valjda. Uostalom, ne nude mi baš čestoBeychevelle.“

Konobar ponudi novu bocu; pošto mu je sir Nigel kimnuo, otčepi je i natoči."Onda, čemu ćemo nazdraviti? Velikoj igri? Ili Velikoj zbrci?" upita Jordan s trpkim humorom. "Ne, nego za stare dobre dane. I za jasnoću!

To mi zapravo najviše nedostaje; nemaju to ovi današnji mladići. Nemaju potpune moralne jasnoće.“"Pijmo u to ime!" Pošto ispiše po pola čaše, Jordan nastavi: "Dakle, Berlin. Eto, Monk se razbjesnio jače od planinskoga lava kad mu

potpališ pod guzicom. Ja nisam bio tamo, ali sam još bio u dodiru s nekim dečkima, kao što je Milt Bearden. Puno smo toga prošli skupa.Tako sam dobio predodžbu kako je to bilo.

Monk je iša$ po zgradi i pripovijedao svakome tko ga je htio slušati da u sovjetskom odjelu djeluje krtica, i to na visoku položaju. Naravno,oni to nisu htjeli čuti. Napiši — to su mu rekli. I on je napisao. Bio je to poprilično užasan dokument. U njemu je gotovo sve optužio za groznunesposobnost.

Milt Bearden napokon se uspio riješiti Amesa iz Odjela za SSIE. No taj je bio poput jegulje. U međuvremenu je direktor utemeljio novoprotuobavještajno središte. U njemu je bila Analitička skupina, koja je opet imala ogranak za SSSR. Tom je ogranku trebao bivši operativac.Mulgrew je predložio Amesa, i bogme ga je dobio. Pogodi komu je onda Monk morao podnijeti svoje prigovore: Aldrichu Amesu glavom!“

"To je morao biti gadan šok," tiho će Irvine."Kažu da vrag uvijek o zlu misli. I tako je, moj Nigele, s Amesova gledišta najbolje bilo da se sam pobrine za Monka. Mogao je taj njegov

memorandum jednostavno baciti u koš, pa je to i učinio. No pošao je i dalje. Optužio je Monka za lov na umišljene vještice. Gdje su mudokazi? — pitao je on.

Tako je na koncu pokrenuta unutarnja istraga. Ali ne o postojanju krtice, nego — o Monku!" "Svojevrsni ratni sud?“Carev Jordan kfrnnu, sav žalostan, te nastavi: "Tako nekako. Bio bih se zauzeo za Jasona, no ja baš nisam tada bio na cijeni. No da:

istragu je vodio Ken Mulgrew. Ishod je bio taj da su zaključili kako je Monk umjetno namjestio berlinski susret kako bi razvio svoju karijeru, kojaje bila u krizi." "No — lijepo od njih.“

"Vrlo lijepo od njih. U to je doba Operativna uprava već bila od zida do zida popunjena birokratima, izuzevši stare ratnike što su gulili svojemandate na terenu. Nakon četrdeset godina napokon smo pobijedili u hladnom ratu i sovjetsko se carstvo urušavalo. Trebalo je to biti vrijemeosvete, no umjesto toga je postalo vrijeme prepirki i birokratizma.“

"A Monk — što se zbilo s njim?“"Samo što ga nisu otpustili. Umjesto toga su ga degradirali. Dali su mu nekakvo bezvezno mjesto u arhivi, tako nešto. Da ne ide na put.

Trebao je dati otkaz, uzeti mirovinu i izgubiti se. No uvijek je bio tvrdoglav tip. Ostao je, uvjeren kako će se jednoga dana uvidjeti da je bio upravu. Trunuo je na tom poslu tri duge godine. I na kraju je bilo tako.“

"Kako: dokazalo se da je bio u pravu?" "Svakako. Ali bilo je prekasno." MOSKVA, SIJEčANJ 1991.Pukovnik Anatolij Grišin izašao je iz prostorije za ispitivanje i uputio se u svoju sobu sav izvan sebe od bijesa.Skupina časnika ispitivača bijahu sretni što su ih sve pohvatali. Neće više biti sjednica odbora "Monah". Sve je snimljeno: cijela priča sve

tamo od dječaka što se bio razbolio u Nairobiju 1983. pa do hvatanja u Opernoj kavani prošloga rujna.Ljudi iz Prve glavne uprave nekako su saznali da je Monk pao u nemilost među svojima: degradiran, gotov je. To je moglo značiti samo da

nema više agenata. Ukupno ih je imao četvoricu. Ali kakvu četvoricu! Jedan je još na životu, ali ne još zadugo, bio je siguran Grišin.Tako je odbor "Monah" završio svoj posao te je raspušten. Valjalo je slaviti. No Grišinov je bijes izvirao iz nečega što je izašlo na vidjelo za

posljednje seanse ispitivanja.Stotinu metara. Samo bijednih sto metara... Izvješće promatrača nije ostavljalo mjesta sumnji. Svogaj)qsljednjeg dana života na slobodi

Turkin nije kontaktirao s neprijateljskim agentima. Cijeli je dan proveo u zgradi sjedišta službe, večerao je u kantini, a onda neočekivanokrenuo u šetnju, uz tajnu pratnju, do velike kavane, gdje je popio kavu i dao da mu čiste cipele.

Turkin mu je omogućio bijeg. Dvoje promatrača na drugoj strani trga vidjeli su kako je čistač cipela obavio svoj posao i otišao. Nekolikotrenutaka poslije, iza ugla su došla dva KGBova auta, s Grišinom na suvozačkom sjedalu prvoga. U tom je trenutku bio samo sto metaraudaljen od Jasona Monka, na području još pod sovjetskim nadzorom.

U prostoriji za ispitivanje činilo mu se kako su svi pogledi uprti u njega. On je vodio lov i izmaknula mu je najveća lovina — kao da sugovorili svi ti pogledi.

Bit će boli, dakako. Ne boli za uvjeravanje, nego boli za kaznu. To se zakleo. No zabranili su. General Bojarov, osobno mu je kazao kakopredsjednik KGBa želi brzo pogubljenje. Predsjednik se bojao kako bi u trenutačnim okolnostima, koje se brzo mijenjaju, i ta odluka mogla bitiizmijenjena. Presudu je toga dana nosio na potpis Predsjedniku, kako bi se idućeg dana izvršila. Vremena s u se doista mijenjalanevjerojatnom brzinom. Šljam iz novooslobođena tiska sa svih je strana optuživao njegovu službu; zna on kako bi trebalo s tim šljamom.

No nije znao da će njegov šef, predsjednik KGBa general Krjučkov, u kolovozu pokušati državni prevrat protiv Gorbačova, i da nećeuspjeti. Za osvetu je Gorbačov rastavio KGB na nekoliko dijelova. U prosincu se napokon raspao i Sovjetski Savez.

Dok je Grišin toga siječanjskoga dana sjedio u uredu, obuzet sumornim mislima, general Krjučkov upravo je polagao smrtnu presudu zabivšeg pukovnika KGBa Turkina na Predsjednikov stol. Gorbačov podiže pero, zasta i spusti ga opet.

Prošlog je kolovoza Sadam Husein okupirao Kuvajt, a američki bojni zrakoplovi sada razaraju Irak. Pred vratima je i napad kopnenevojske. Nekoliko državnika nastoje posredovati, predlažući same sebe kao međunarodne mirovne posrednike. Jedan od njih bijaše i Mihail

Gorbačov. "Shvaćam što je taj čovjek učinio i da bi zaslužio smrt," reče Predsjednik."Takav je zakon," ravnim će glasom Krjučkov."Da, ali u sadašnjem trenutku... držim da to ne bi bilo mudU Odlučio se i vratiosmrtnu presudu nepotpisanu."Imam pravo na pomilovanje, pa to i činim. Neka bude sedam godina prisilnog rada.“General Krjučkov ode sav gnjevan. Takva degeneracija se ne smije više dopustiti! Prije ili poslije, on će morati žestoko udariti, zajedno s

istomišljenicima.Za Grišina je to bio posljednji udarac u ionako gadnu danu. Mogao je tek osigurati da logor robovskoga rada u koji će poslati Turkina bude

takav da ga on nikako neće moći preživjeti.Ranih osamdesetih logori za političke zatvorenike preseljeni su iz odveć lako pristupne Moldavije u okolicu Perma, gdje je rođen Grišin.

Desetak ih je rasuto oko gradića Vsesvjatskoga.Najpoznatije paklene jazbine bile su Perm35, Perm36 i i Perm37.No za izdajice je rezerviran jedan poseban logor. Na sam spomen Njižnog Tagilja protrnuli bi i sami KGBovci.Koliko god stražari bili oštri, oni ipak žive izvan logora. Njihova je brutalnost, po naravi stvari, tek sporadična i institucionalna: smanjenje

porcija, pojačavanje rada. Kako bi s e osiguralo da "obrazovani" zločinci stalno imaju na umu životnu stvarnost, u Njižnom Tagilju su ihpomiješali s najgorim i najnasilnijim zekima medu svim robijašima.

Grišin se pobrinuo da Turkina pošalju u Njižni Tagilj. U rubriku "postupak" u obrascu za slanje zatočenika upisao je: "osobito strog"."Uostalom, držim da se i sam možeš domisliti kako je završila ova tužna priča," protisnu s uzdahom Carev Jordan."Manjeviše. Ipak, podsjeti me," reče on, pa podiže ruku spazivši konobara, te naruči za kraj: "Dva espresa, molim.“"Dakle, tijekom te, 1993. godine, FBI je konačno preuzeo osam godina staru potragu za krticom. Poslije su se hvalili kako su sami obavili

cijeli posao za godinu i pol, no puno eliminacijskog posla učinjeno je već prije, iako presporo.Valja im ipak priznati kako su obavili što smo mi trebali napraviti. Zanemarili su ljudska prava i dobili tajni sudski nalog za provjeru financija

nekoliko preostalih sumnjivaca. Prisilili su banke da im daju podatke. I upalilo je. Otkrilo se kako je Aldrich Ames dolarski milijunaš — i to bezračuna u Švicarskoj, koji su oosliie Dronadeni. Nieeov izeovor da mu žena ima znatno boeatstvo u Kolumbiji pokazao se lažnim. Stavljen jepod danonoćnu tajnu pratnju.

Uzimali su njegovo kućno smeće, ulazili mu u kuću dok ga nije bilo doma i otvarali mu osobno računalo. Sve je bilo tamo; ili, u najmanjuruku, dovoljno da ga otkrije. Pisma KGBu i od KGBa, potvrde o golemim primljenim svotama novca, podaci o rupama u Washingtonu i okolici.

"21. veljače 1994. — Isuse, Nigele, još se dandanas sjećam toga datuma! Dakle, tada su ga uhitili tek koju ulicu dalje od njegove kuće uArlingtonu. Poslije toga je sve izašlo na vidjelo.“

"Jesi li znao unaprijed?“"Nisam. FBI je vjerojatno bio dovoljno pametan da mi ne kaže. Da sam znao, otišao bih tamo prije njih i zadavio ga golim rukama. Sretan

bih otišao na električnu stolicu.“Stari se PDO zagledao u zid restorana nasuprot sebi; no zapravo je gledao u prošlost, u dugi popis imena i lica što ih odavno više nema."Uništio je četrdeset i pet operacija, izdao dvadeset dva čovjeka, od toga osamnaest Sovjeta, a četiri iz satelitskih zemalja. četrnaest ih je

pegubljeno. I sve zato što je taj bijedni crv, gori od serijskog ubojice, htio veliku kuću i jaguara.“Nigel Irvine nije želio vrijeđati osjećaje svoga starog prijatelja, no ipak promrmlja: "Trebali ste to obaviti sami; u kući.“"Znam, znam. Svi to znamo. Trebali smo se pozabaviti financijama — k vragu i ljudska prava! Još u proljeće 1986. Ames je primio preko

četvrt milijuna dolara i uložio ih u američku banku. Trebali smo onih četrdeset pet ljudi s pristupom dosjeima 301 podvrgnuti 'neprijateljskom'testiranju detektorom laži. Neugodno za nedužne, ali uhvatili bismo Amesa.“

"A Monk?" zapita Englez. Carev Jordan kratko se nasmija. Konobar pak, hoteći srediti posljednji stol u praznu restoranu, dođe k njima sračunom. Irvine mu pokaza neka ga stavi preda nj. Mladić je čekao dok mu se u ruci nije našla kreditna kartica. Tek tada se udalji premašanku.

"E, da: Monk. Ni on nije znao. Toga je dana bio Predsjednikov blagdan, savezni državni blagdan. Zato je bio kod kuće, valjda. Na vijestimase ništa nije pojavilo do sutra ujutro. A onda je stiglo ono prokleto pismo.“

WASHINGTON, VELJAčA J 994.Pismo je stiglo '22., dan nakon Predsjednikova blagdana, prvom poštom poslije praznične stanke. Blještavo bijela omotnica; po žigu Monk

vidje da je iz središnje pisarnice Langleva, ali poslano na njegovu privatnu adresu, a ne u ured.Unutra je bila druga omotnica, s oznakom američkog veleposlanstva. Na prednjoj strani stajaše otipkano: gospodin Jason Monk — kod:

Središnja obavještajna služba, Glavna pisarnica, Langlev, Virginia, Sjedinjene Američke Države. Netko je još dopisao: Uručiti! Na poleđini jeista ruka ispisala: "Osobno doneseno u naše veleposlanstvo u Vilniusu u Litvi. Vi valjda poznajete naslovnika?" Budući da na omotnici nije bilopoštanske marke, jasno da je stigla diplomatskom poštom.

Unutra je bila opet treća omotnica, no ta vidljivo slabije kakvoće — vidjeli su se komadići drva. Adresa ispisana ponešto čudnimengleskim: "Molim (tri puta potcrtano) proslijediti gospodinu Jasonu Monku, CIA. Prijatelj.“

Stvarno se pismo napokon našlo u toj omotnici. Bijaše ispisano na papiru tako tanku da su se listovi gotovo raspadali pri dodiru. Toaletnipapir? Listovi ispali iz neke stare, jeftine džepne knjige? Možda.

Pismo bijaše na ruskom, pisano drhtavom rukom, crnom, slabo vidljivom tintom. Na vrhu nadnevak: "Nižnji Tagilj, rujna 1994.“Zatim:"Dragi prijatelju Jasone, ako ikad primiš ovo pismo, ja ću tada već biti mrtav. Trbušni tifus, znaš. Dolazi od muha i ušiju. Upravo zatvaraju

logor, razaraju ga, kako bi ga izbrisali s lica Zemlje, kao da nikad nije ni postojao — kao što i nije trebao.Desetak političkih je amnestirano; u Moskvi je sad neki Jeljcin. Jedan od njih je moj prijatelj Litavac, pisac i intelektualac. Mislim da mu

mogu vjerovati. Obećao mi je da će ovo sakriti i poslati kad stigne kući.

Morat ću opet u stočni vagon, pa na put do novog logora. No ja to neću živ dočekati. Zato ti šaljem svoj oproštajni pozdrav i neke vijesti.“Pismo je dalje opisivalo što se događalo nakon njegova uhićenja u Istočnom Berlinu prije tri i pol godine. Nikolaj Turkin pisao je kako su ga

tukli u ćeliji ispod Lefortova te kako nije vidio smisla ne kazati sve što je znao. Opisao je smrdljivu, izmetom prekrivenu ćeliju vlažnih zidova istrašno hladnu, oštra svjetla, kako su vikali na njega kod ispitivanja, stavljali mu povez na oči i razbijali zube kad ne bi odgovarao dovoljnobrzo.

Ispričao je i o pukovniku Anatoliju Grišinu. Kako je pukovnik bio uvjeren da će Turkin uskoro umrijeti, rado se hvalio svojim prijašnjimuspjesima. Turkin je čuo sve pojedinosti o ljudima čija su mu i sama imena dotad bila nepoznata: Krugljov, Blinov, Solomin. Grišin mu je kazaoi kako je sibirskoga vojnika natjerao progovoriti.

"Kad se to završilo, molio sam se za smrt, kao puno puta prije. U logoru ima mnogo samoubojstava, no ja sam se nekako uvijek nadao daću - ako izdržim — jednog dana možda biti slobodan. Ne bi me prepoznao; ni Ljudmila, ni moj sin Jurij. Nemam više kose ni zubiju; ni od tijelanije baš puno ostalo, nakon tolikih rana i groznica.“

Pripovijedao je dalje o dugom putovanju stočnim vagonom od Moskve do logora, zatvoren sa zločincima, koji su ga tukli do besvijesti ipljuvali mu u lice kako bi ga zarazili tuberkulozom. Opisao je i sam logor, u kojemu je on imao još manje porcije hrane i morao još teže raditiod ostalih. Nakon šest mjeseci slomio je ključnu kost tegleći balvane. Ne samo što nije dobio liječničku pomoć, nego su stražari, videći što muse dogodilo, inzistirali da ubuduće nosi drva baš na slomljenu ramenu. Na kraju je napisao: "Ne žalim što sam učinio, jer bio je to loš režim.Možda će sada moj narod biti slobodan. Negdje živi moja žena i nadam se da je sretna. I moj sin Jurij, koji tebi duguje život. Hvala ti za to.Zbogom, prijatelju moj. Nikolaj Iljič.“

Jason Monk presavije pismo, stavi ga na čajni stolić, zagnjuri glavu među ruke i zaplače kao dijete. Toga dana nije išao na posao. Nije ninazvao radi isprike. Nije dizao telefonsku slušalicu. U šest navečer (bilo se već smrklo) pogledao je u telefonski imenik, ušao u automobil iodvezao se u Arlington.

Pokuca prilično pristojno na vrata kuće koju je tražio. Ženi što je otvorila uljudno kimnu, pozdravivši je: "Dobra večer, gđo Mulgrew," paprođe pokraj nje, ostavivši je bez riječi na vratima. Ken Mulgrew bio je u dnevnoj sobi, bez sakoa, s velikom čašom viskija u ruci. Okrenu se,ugleda uljeza i poče: "Hej, koji je vrag? Upadaš ovamo..,"^_ i Bijaše to posljetinje što je u iduća dva mjeseca kazao jasno, bez neugodnacviljenja. Monk ga je udario u čeljust, i to vrlo jako.

Mulgrew je bio krupniji, ali izvan forme i još pod utjecajem vrlo dobro zalivena objeda. Monk ga je udario ukupno četiri puta — po jednomza svakoga svojeg izgubljenog agenta. Ne samo što mu je iščašio čeljust: ostavio mu je masnice na oba oka i slomio mu nos. Onda je otišao.

"Zvuči nešto kao aktivna mjera," reče veselo Nigel Irvine. "Najaktivnija moguća," složi se Jordan."I što je dalje bilo?“"Eto, gospođa Mulgrew, srećom, nije pozvala policiju, nego Službu. Poslali su nekoliko momaka, koji su stigli upravo na vrijeme da vide

kako Mulgrewa ubacuju u ambulantna kola, koja su ga odvezla na intenzivnu njegu. Dečki su smirili ženu, koja je prepoznala Monka. Zatim suse momci odvezli k njemu kući. Našli su ga kod kuće i pitali koji je to k...ac napravio. On im je pokazao pismo na stolu. Naravno, nisu ga znalipročitati, ali su ga ponijeli sa sobom.“

"A Monk? Sredili su ga?" zanimalo je Engleza."Tako je. Ovoga su ga puta sredili do kraja. Naravno, bilo je puno suosjećanja za njega kad je na saslušanju pročitan prijevod pisma. čak

su me pustili i svjedočiti za njega, iako od toga nije bilo neke koristi. No ishod se unaprijed znao. čak i nakon Amesova uhićenja nije se moglopustiti da razbješnjeli špijuni prave hamburger od viših dužnosnika Službe. Stoga su ga smjesta otpustili." Konobar se vratio, nestrpljivaizgleda. Obojica ustaše i krenuše prema izlazu. Konobaru je uvelike laknulo, pa im je kimnuo i nasmiješio se.

"A Mulgrew - što se zbilo s njim?“"Ironija sudbine: nečasno je otpušten iz službe godinu dana poslije, kad se do kraja shvatilo do čega je sve bio doveo slučaj Ames.“"I što je na kraju bilo s Monkom?“"Otišao je iz Wašhingtona. U to je doba živio s djevojkom, no ona je bila odsutna, na nekom seminaru kad se to dogodilo. Rastali su se

pošto se vratila. čuo sam kako je Monk uzeo mirojvinu odjednom, ali ipak je napustio grad.“"Imaš li pojma gdje je?“"čuo sam da je negdje na tvom području." "U Londonu? U Britaniji?“"Ne baš. U jednoj od kolonija Njezina Veličanstva.“"Zavisna područja — tako se sad zovu; ne zovu se više kolonije. U kojoj?“"Otočje Turks i Caicos. Znaš da je volio dubokomorski ribolov? Posljednje što sam čuo je da tamo ima brod i da ga iznajmljuje.“Bijaše lijep, sunčan ranojesenji dan; Georgetown je krasno izgledao dok su stajali na pločniku ispred "La Chaumiere", čekajući taksi za

Careva Jordana."Zbilja želiš da on opet pođe u Rusiju, Nigele?" "Uglavnom je tako.“"On neće ići. Prisegnuo je da neće. Ugodno je bilo ručati s tobom, uživao sam i u vinu. Ali gubio si vrijeme. Hvala ti u svakom slučaju, ali

znaj da on neće poći. Ni za novac, ni pod prijetnjom. Nipošto i ni za što.“Dođe taksi. Rukovaše se te Jordan uđe u taksi i odveze se. Sir Nigel Irvine prijeđe ulicu i uđe u hotel "Four Seasons". Trebao je još nazvati

nekoliko ljudi. 11 "Foxy lady" je bila privezana i spremna za noć. Jason Monk odmahnu na pozdrav trojici talijanskih klijenata koji su, makar baš nisu

puno ulovili, uživali u izletu gotovo isto koliko i u vinu što ga bijahu ponijeli sa sobom.Julius je stajao na molu za stolom za rezanje ribe te rezao glave i peraje s dvaju zlaćuna skromne veličine. U stražnjem džepu hlača kočila

mu se nadnica i njegov dio napojnice što su je ostavili Talijani.Monk prođe pokraj Tiki Huta prema Banana Boatu, čija je otvorena drvena terasa za jelo i piće bila već krcata ranim pilcima. Ode do

šanka i kimnu Rockvju."Kao obično?" upita barmen smiješeći se. "Zašto ne? Rob sam navika.“

Redoviti posjetitelj već godinama, sporazumio se s Banana Boatom da preuzimaju telefonske pozive za njega. Štoviše, na svoj jepromidžbeni letak, što ga je podijelio po svim hotelima otoka Providencialesa, stavio telefonski broj te krčme.

Zazva ga Rockvjeva supruga Mabel. "Zvali su iz Grace Bay duba.“"Aha. Ima li kakva poruka?" "Ne, samo im se javi.“Gurnu prema njemu telefon što su ga držali iza šanka. Nazove i dobije telefonisticu na recepciji. Prepoznala mu je glas."Bog, Jasone! Kako je prošao dan?“"Nije loše, Lucy. Bilo je i gorih. Ti si me zvala?" "Aha. Što radiš sutra?“"Zločestoćo, što ti je na umu?“Na drugom kraju žice, pet kilometara dalje duž žala, krupna, vesela dama podvrisnu od smijeha na recepciji hotela.Stalni stanovnici otoka Prova nisu neka golema skupina. U zajednici u kojoj su turizam i ugostiteljstvo jedini izvor deviznih prihoda svatko

poznaje svakoga, bio on otočanin ili pridošlica, a dobrodušno zafrkavanje pomaže da vrijeme brže prolazi. Turks i Caicos još su ona stara,dobra Zapadna Indija: prijateljski raspoložena, opuštena i bez žurbe.

"Ne počinji, Jasone Monk! Jesi li sutra slobodan za klijenta?“Razmišljao je. Kanio je sutrašnji dan provesti radeći na održavanju broda - poslu bez kraja za vlasnike plovila. Ipak, svaki izlet donosi

prihod, a štednokreditna zadruga iz Miamija još je vlasnica polovice Foxy Lady i nikad se ne umori primati čekove."A jesam, valjda. Pola dana ili cijeli dan?" "Pola dana. Ujutro. Što kažeš na devet?“"U redu. Reci im neka se spreme. Ja ću ih čekati.“"Nije skupina, Jasone. Samo jedan čovjek, gospodin Irvine. Reći ću mu. Bok!“Jason spusti slušalicu. Rijetki su izletnici pojedinci. Obično dolaze po dvoje ili u većoj skupini. Vjerojatno muž čijoj se ženi nije išlo; i to je

normalno. Dovrši daiquiri, pa se vrati do broda reći Juliusu da će se morati sastati ujutro u sedam kako bi napunili brod gorivom i nabavili jošmamaca.

Izletnik se pojavi u petnaest do devet. Stariji od uobičajenih ribolovaca; zapravo starac, odjeven u žutosmede tanke hlače, pamučnu majicui bijeli panama šešir. Stojeći na molu, pozove ga: "Kapetane Monk!“

Jason se spusti sa zapovjednog mosta kako bi pozdravio gosta. Izgovor odmah oda Engleza. Julius mu pomogne uspeti se na palubu."Jeste li ovo već radili, gospodine Irvine?" upita Jason. "Pa i nisam. Ovo mi je prvi put. Novak sam.“"Ne brinite se, gospodine. Vodit ćemo računa o vama. More je prilično mirno, ali samo recite ako i kad vam bude dosta.“Nikad ga nije prestalo iznenađivati koliko puno turista izlazi na otvoreno more pretpostavljajući kako će ocean biti isto tako miran kao more

unutar koraljnoga grebena. Turističke brošure nikad ne prikazuju bijele, zapjenjene krijeste valova oko zapadnoindijskih otoka, no pučina jeoko njih katkad doista uzburkana.

Isplovi s Foxy Lady iz Zaljeva kornjača i okrene se poludesno prema Sellar's Cutu. Oko Sjeverozapadnog rta more će vjerojatno biti odvišeuzburkano za starca, no znao je mjesto pokraj Pine Keya, na drugoj strani, gdje je more mirnije i rečeno je da ie viđeno iato zlaćuna.

Plovio je četrdeset minuta punom brzinom. Onda ugleda veliki plutajući "sag" isprepletne morske trave. Zlaćuni rado leže u sjeni podsamom površinom na takvim mjestima.

Julius spusti u vodu četiri konopa s jakim udicama te zaokru žiše oko morske trave. U trećem krugu riba zagrize.Jedno uže naglo stane uranjati u vodu, dok je cvilio kolotur marke Penn Senator. Englez se izvuče ispod tende te mlako zauze mjesto za

borbu s ribom. Julius mu da ribički štap, utaknuvši kraj u utor između klijentovih bedara, pa poče izvlačiti ostala tri užeta.Jason Monk okrenu pramac broda od morske trave, smanji rad motora na tek malo iznad praznoga hoda, pa se vrati na palubu. Riba je

prestala povlačiti uzicu, no štap bijaše u pravilnu položaju. "Samo počnite lagano vući," blago će Monk. "Vucite k sebi dok štap ne bude stajaouspravno, zatim otpustite prema naprijed pa motajte.“

Englez pokuša. Nakon deset minuta izjavi: "Mislim da je ovo malo previše za mene. Jake su te ribe.“"Dobro, ja ću je povući, ako želite." "Bio bih vam vrlo zahvalan.“čim je klijent ustao, Monk sjedne u ribarski stolac, a Englez se opet povuče u sjenu tende. Bilo je deset i pol i vrlo vruće. Sunce je dolazilo s

pramčane strane te je voda blistala poput oštrice.Deset minuta snažna povlačenja trebalo je dok se riba približila rubu palube. Vidjevši trup broda, riba se opet pokuša osloboditi, potrošivši

još trideset metara užeta."Što je to?“"Velika bikovska pliskavica," odgovori Monk. "O, joj! Ja baš volim pliskavice.“"To nije morski sisavac. Isto ime, različito biće. Ovu ribu zovu i zlaćun. To je riba mesojed, vrlo dobra za jelo.“Julius je već bio priredio osti, pa stručno udari njima zlaćuna i stavi dvadeset kilograma tešku ribu na palubu.Monk ustane sa stolca, izvadi udicu iz zlaćunovih usta i od voji čelično uže od najlonskog. Julius, koji se spremao pohraniti lovinu u

pramčano spremište, iznenadi se vidjevši to. Kad je zla ćun na palubi, obično se opet bacaju sve četiri udice, a ne izvlači ih se. , - "Idi gore ipreuzmi kormilo!" naredi blago Monk. "Kreni kući uobičajenom brzinom.“

Julius poslušno kimnu, ne razumjevši. Njegova se vitka crna figura uspe uz ljestve do zapovjednog mosta. Monk ode do hladnjaka, izvadidvije konzerve piva, otvori obje i ponudi jednu klijentu. Zatim sjedne na hladnjak, gledajući postarijeg Engleza u sjeni.

"Niste zapravo došli ribariti. Zar ne, gospodine Irvine?" reče Monk više kao tvrdnju no kao pitanje. "Zaista, nije moja omiljena zabava.“"Nije. I niste gospodin Irvine, je li tako? Nešto me bockalo cijelo vrijeme. Visoki posjet u Langlevu; dolazio je — davno je to bilo — jedan

visoki glavešina britanske obavještajne službe." "Izvrsno pamćenje, gospodine Monk.“"Sjećam se sir Nigela. Dakle, sir Nigel Irvine, možemo li se prestati pretvarati? O čemu je riječ?" "Oprostite zbog pretvaranja. Samo sam

vas htio vidjeti. I porazgovarati s vama. Na miru. A malo gdje ima više mira nego na pučini.“

"Pa... evo, razgovaramo. O čemu?" "Bojim se, o Rusiji.“"Aha. Velika zemlja. Nije mi baš omiljena. Tko vas šalje?“"Nitko me nije poslao. Carev Jordan mi je pričao o vama. Ručali smo zajedno u Georgetovrau prije nekoliko dana. Dao vas je lijepo

pozdraviti.“"Lijepo od njega. Zahvalite mu ako ga opet vidite. No vi ste sigurno zamijetili kako je i on odavno izvan toga. Znate na što mislim? Izvan

igre. I ja sam vani. Odakle god da ste došli, gospodine, bilo je to uzaludno putovanje.“"Ah, da: to mi je i Carev kazao. Ne trudi se — rekao je. No ipak sam se potrudio. Dug je ovo put. Neće smetati ako vam nabaciml Tako vi

ovdje zovete prijedlog, zar ne?“"Da, tako se kaže. Dakle, ovdje u raju je sunčan i vruć dan. Imate još dva sata od četverosatnog izleta. Govorite, ako želite, ali odgovor je i

dalje: ne.“"Jeste li ikada čuli za Igora Komarova?“"I ovdje dobivamo novine. Stare, istina, nekoliko dana, ali ipak dolaze. Slušamo i radio. Ja osobno nemam satelitsku ante nu, pa ne

gledam televiziju. Ali da: čuo sam za njega. čovjek ko ji dolari, je li.taML“"Tako kažu. Što ste čuli o njemu?“"Vođa desnice. Nacionalist, puno se poziva na domoljublje. Tako to. Privlači mase." "Što mislite, koliko je daleko udesno?“Monk slegne ramenima, pa odvrati: "Ne znam. Poprilično, pretpostavljam. Vjerojatno otprilike toliko koliko i neki od onih ultrakonzervativnih

senatora s dubokog Juga u mojoj zemlji." "Bojim se, malo više od toga. Tako je krajnje desno da toga više nema na spektru.“"Da, sir Nigele. To je doista tragično. No meni je danas glavna briga hoće li sutra netko unajmiti moj brod i ima li ribe dvadeset kilometara

na pučini od Sjeverozapadnog rta. Politikom toga nesretnog gospodina Komarova ne razbijam si glavu.“"Brinut će vas, čini mi se. Jednog dana. Ja... mi... neki moji prijatelji i kolege držimo da ga doista treba zaustaviti. Treba nam čovjek koji će

poći u Rusiju. Carev je kazao kako ste nekoć bili dobri... da ste nekoć bili najbolji.“"Da. To je bilo nekoć," odreže Monk, pa se nekoliko sekundi bez riječi zagleda u sir Nigela."Znači, to čak nije ni službeno. To nije politika ni moje ni vaše vlade." "Upravo tako. Naše dvije vlade drže kako se ništa ne može učiniti.

Službeno.“"I vi zbilja mislite da ću ja dići sidro, prijeći pola svijeta i otići u Rusiju nositi se s tim luđakom na zahtjev skupine don Quijotea, koji čak

nemaju ni potporu svojih vlada?“Ustane, šakom zgnječi praznu konzervu piva i baci je u kantu za smeće."Žalim, sir Nigele. Zbilja ste uzalud potrošili novac na avionsku kartu. Idemo natrag u luku! Kuća časti.“Vrati se na zapovjedni most, preuze kormilo i usmjeri brod prema Cutu. Deset minuta pošto su ušli u lagunu, Foxy Lady je opet bila na

svom vezu."Varate se glede puta," reče Englez. "Ja sam došao u lošoj vjeri, no vi ste preuzeli narudžbu u dobroj vjeri. Koliko stoji poludnevni izlet?“"Trista pedeset dolara.“"Evo i za vašega mladog prijatelja," kaza sir Nigel i odbroji četiri stodolarske novčanice. "Uzgred rečeno, imate li dogovorenu i

poslijepodnevnu plovidbu?“"Nemam." . - . . ... .„.,, ,."Znači, idete kući?" "Točno.“"I ja. No u mojoj dobi na ovoj vrućini valja malko odrijemati nakon ručka. A dok se budete odmarali sjedeći u sjeni, čekajući da umine

dnevni žar... biste li nešto mogli učiniti?“"Ne bih opet u ribolov," opomenu ga Monk."Oh, ne! Gospode Bože!" složi se stari čovjek, pa iz športske torbe što ju je nosio preko ramena izvuče veliku smeđu omotnicu."Unutra je dosje. Nije šala. Samo ga pročitajte. Neka ga nitko drugi ne vidi; ne puštajte ga iz vida. Ovo je puno tajnije od bilo čega što su

vam donijeli Lisandar, Orion, Delfi ili Pegaz.“Učinak bijaše kao da je snažno udario Jasona Monka u želudac. Dok je nekadašnji šef obavještajne službe hodao molom prema

unajmljenom buggyju, Monk ostade otvorenih usta. Konačno odmahnu glavom, stavi omotnicu ispod košulje, pa se uputi u Tiki Hut nahamburger. Na sjevernoj strani lanca šest otoka koji tvore otočje Caicos: Zapadni, Provo, Srednji, Sjeverni, Istočni i Južni — koraljni je grebenblizu obale,5* što omogućuje brz pristup otvorenu moru. Na jugu je greben kilometre i kilometre udaljen od otoka, stvarajući tako golemu,tisuću i pol četvornih kilometara veliku pličinu zvanu Caicos Bank.

Došavši na otočje, Monk je imao malo novca. Na sjevernoj su pak strani cijene visoke — gdje turisti odsjedaju i gdje su izgrađeni hoteli.Monk je rastegnuo svoj proračun. No s lučkim pristojbama, gorivom, troškovima održavanja broda, dozvolama za poslovanje i za ribarenje —nije mu baš puno ostalo. Uspio je unajmiti drvenu prizemnu kućicu u manje pomodnom Sapodilla Bayu, južno od zračne luke, okrenutu premablistavoj ploči Caicos Banka, kuda mogu ploviti samo barke i plitke skele. Ta kućica i stari, otučeni chevrolet činili su sve njegove svjetovneposjede.

Sjedio je na daščanoj verandi i promatrao suton sebi zdesna kad začu kako se na pješčanoj stazi iza kuće zaustavlja automobilski motor.Iza ugla odmah dođe vitki lik postarijeg Engleza. Uz panama šešir sad je nosio i tropsku jaknu boje bjelokosti.

"Rekoše da ću vas ovdje pronaći," reče veselo. "Tko je rekao?“Mabel bijaše dpbrano zašla u četrdesete godine. Irvine se uspne stubama te pokaza na praznu stolicu za ljuljanje: "Mogu li?“Monk se široko osmjehne: "Samo izvolite! Pivo?" "Ne bih sada, hvala.“"Pravim i jak daiquiri. Nema u njemu voća osim svježe limete." "Ah, to bih puno radije.“Monk pripravi dva čista daiquirija s limetom i donese. S užitkom su ih srkali. "Jeste li uspjeli pročitati?“"Jesam." "I?“

"Bolesno. Po svoj prilici krivotvorina.“Irvine kimne s razumijevanjem. Sunce se spuštalo iza niskih humova Zapadnih Caicosa. Plitka je voda crveno blistala."I mi smo to mislili. Očit zaključak. No valjalo ga je provjeriti. To su i učinili naši ljudi u Moskvi:brzu provjeru.“Sir Nigel nije pokazao, nego prepričao potvrdno izvješće, dio po dio. I nehotice se Monk zainteresirao."Znači, sva trojica su mrtvi?" upita na koncu."Izgleda. Izgleda i da gospodin Komarov zbilja želi opet dobiti taj dosje. Vjerojatno ne zato što je krivotvoren. Ne bi ni znao za nj kad bi bio

pisan drugom rukom.“"I vi mislite da bi ga se moglo dokončati? S osobitim oprezom? Ugasiti?“"Ne, rekao sam 'zaustaviti'. To nije isto. Dokončati ga - da uporabim vaš grozni cijaški izraz — to ne bi išlo.“Objasni mu zašto."Ali držite kako ga se može zaustaviti, diskreditirati, svršiti s njime kao ozbiljnim čimbenikom?" "Da, upravo tako mislim.“Irvine ga je sa zanimanjem motrio ispod oka."Niste to potpuno izgubili, zar ne? Naime, lovačku žudnju. Držali ste da će s godinama nestati; ali nije: samo se bila skrila.“Monk se bijaše zanio u sanjariju. Misli su ga odvele puno godina i puno kilometara daleko. Strese se, otresavši tako i te misli, ustane i

napuni im čaše iz vrča."Dobar pokušaj, sir Nigele. Možda ste vi u pravu. Možda ga se može zaustaviti. Ali to neću učiniti ja. Morat ćete si naći dru goga dečka."

. :"Moji su poslodavci ljudi široke ruke. Platit ćemo vam. Radnik je vrijedan svoje nadnice i tako to. Pola milijuna dolara. Američkih, dakako.

Lijepa svotica, čak i u današnje vrijeme.“Monk u sebi razmotri tu svoticu. Otplatio bi dug za Foxy Lady, kupio kuću u kojoj stanuje, nabavio dobar poluteretni auto. I još bi ostalo

pola. Ako bi to pametno uložio, odbacivalo bi 10% na godinu. No odmahne glavom."Jednom sam se izvukao iz te proklete zemlje, i to za dlaku. Prisegnuo sam da neću više nikad ići. Primamljivo je, ali — ne!“"Ah... hm... oprostite zbog ovoga, ali to ne može čekati. Našao sam ih danas u svom poštanskom sandučiću u hotelu.“Posegnuvši u džep jakne, izvuče dvije tanke bijele omotnice. Monk iz svake izvadi po jedan papir sa zaglavljem.Jedno je pismo stiglo od štednokreditne zadruge s Floride. Zbog promjena u poslovnoj politici, dugoročni zajmovi za imovinu u izvjesnim

stranim teritorijima ne smatraju se više prihvatljivim poslovnim rizikom. Stoga se zajam za Foxy Lady mora otplatiti u roku od 30 dana, ilištednokreditnoj zadruzi neće preostati drugo nego raskid ugovora i ponovno preuzimanje broda. Unatoč uporabi Uobičajenih ljubaznih riječi,poruka bijaše i više nego jasna.

Na drugom je listu stajao grb guvernera Njezina Veličanstva za Otočje Turks i Caicos. Unutra se žalilo što Njegova Ekselencija, od koje sene očekuje navođenje razloga, kani dokinuti boravišnu i radnu dozvolu Jasonu Monku, državljaninu Sjedinjenih Američkih Država, s datumommjesec dana nakon pisma. Pisac se potpisao kao sluga pokoran gospodina Monka.

Monk presavije oba pisma, pa ih stavi na stol između dviju stolica. "Prljavo je to," reče tiho."Jest. Ali nije bilo druge," odgovori Nigel Irvine. "Zar ne možete pronaći nekoga drugog?“"Ne želim nikoga drugog, nego baš vas.“"U redu: udarite po meni! To se i prije radilo. Preživio sam. I opet ću preživjeti. Ali ne vraćam se više u Rusiju.“Irvine uzdahne, pa pokupi Crni manifest."Tako je i Carev rekao. Rekao je: 'Neće poći za novac, niti zbog prijetnje.' Baš je tako kazao." "Znači, bar Carev nije postao budala pod

stare dane," reče voljstvo... Ali ne mislim da imamo još nešto reći jedan drugome.“Sir Nigel također ustane. Djelovao je tužno. "Mogu se složiti s tim. Šteta, velika šteta! O, da: još samo ovo: kad Komarov dođe na vlast,

neće biti sam. Uz bok mu je osobni tjelesni čuvar i zapovjednik Crne garde. čim počne genocid, on će njime upravljati, krvnik svoje nacije.“Izvadi jednu jedinu fotografiju. Monk se zagleda u lice čovjeka nekih pet godina starijeg od sebe. Englez je hodao pješčanom stazom

prema mjestu gdje je ostavio auto."Tko vam je taj?" vikao je Monk za njim. Glas staroga voditelja špijuna dopre kroza sve gušći sumrak: "A, on. To je pukovnik Anatolij

Grišin.“Zračna luka Providenciales zacijelo nije najveće i najsjajnije uzletište na svijetu, no dovoljno je ugodno mjesto za dolaske i odlaske,

dovoljno mala da bez previše zadržavanja propušta putnike. Sutradan se sir Nigel Irvine prijavio za let držeći svoj jedini kovčeg. Na prijavniciza nadzor putovnica samo su mu kimnuli i propustili ga u odio za putnike u odlasku. Zrakoplov American Airlinesa već je čekao na suncu.

Zbog vrućine veći dio aerodromske zgrade umjesto zidova ima jednostavnu žičanu ogradu koja je dijeli od okolnog asfalta. Netko se motaoko zgrade, pa stoji uz ogradu s vanjske strane i gleda unutra. Irvine mu se približi. Upravo u tom trenu začuje se poziv za ukrcaj te su seputnici poredali prema zrakoplovu.

"U redu. Kad i gdje?" reče Jason Monk.Irvine iz prsnoga džepa izvuče zrakoplovnu kartu i pruži mu je iznad ograde."Providenciales — Miami — London. Prvi razred, razumije se. Polazak za pet dana. Dovoljno da se spremite. Neće vas biti tri mjeseca. U

siječnju će biti izbori, zato ne valja odugovlačiti. Ako budete u zrakoplovu što slijeće na Heathrow, netko će vas dočekati. "Vi?“"Sumnjam. Netko drugi." "Kako će me prepoznati?" "Prepoznat će vas.“Zemaljska domaćica povuče ga za rukav, govoreći: "Molim Okrenu se prema zrakoplovu, dodavši: "Usput, dolarska ponuda još vrijedi."

Monk izvadi iz džepa službena pisma te upita: "A što je s ovim?“"Spali ih, dečko moj. Dosje nije krivotvoren, ali ona jesu. Nisam želio mekušca, vidiš?“

Englez bijaše na pola puta do zrakoplova; domaćica je koračala pola metra iza njega. Tada začuše povik."Vi ste lukav stari gad!“Djevojka ga pogleda sva u čudu, ali on se nasmiješi i odgovori: "Trudim se.“Po povratku u London sir Nigel Irvine bacio se u tjedan iznimno jake aktivnosti.Bio je zadovoljan onime što je vidio kod Jasona Monka. Njegov bivši šef Carev Jordan nimalo nije pretjerao. No deset godina izvan igre —

to je puno.Stvari su se promijenile. Rusija se gotovo do neprepoznavanja izmijenila od vremena pokojnoga SSSRa, što ga je Monk nakratko

upoznao. Promijenila se tehnologija. Gotovo svim trgovima i ulicama izmijenjena su komunistička i vraćena predrevolucionarna imena. Kad bibez vrlo intenzivne pripreme bio bačen u današnju Moskvu, Monka bi veličina i količina promjena zasigurno zbunila.

Nema ni govora o tome da stupi u dodir bilo s britanskim ili američkim veleposlanstvom i tražio bilo kakvu pomoć od njih. Za njega te dvijeustanove ne postoje. A opet će mu trebati mjesto za skrivanje, prijatelji u nevolji.

Ostale se stvari u Rusiji i nisu toliko promijenile. Zemlja još posjeduje golemu službu unutarnje sigurnosti FSB, nasljednicu Druge glavneuprave nekadašnjega KGBa. Anatolij Grišin je napustio Službu, ali zacijelo još održava dobre veze u njoj.

No ni to nije glavna opasnost, nego korupcija, koja je dosegnula pandemijske razmjere. S praktički neograničenim fondovima što ih jemafija Dolgorukih, žudeći za vlašću, stavljala na raspolaganje Komarovu i prema tome Grišinu, nema te razine suradnje bilo kojega državnogtijela koja se ne bi mogla jednostavno kupiti mitom.

Jednostavna je činjenica da je hiperinflacija natjerala svakog saveznog službenika i namještenika na dodatni rad kako bi do111 punioprihode. Dovoljna količina novca može kupiti potpunu suradnju bilo koje državne sigurnosne organizacije ili privatne vojske, sastavljene odbivših vojnih specijalaca.

Tome treba dodati Grišinovu vlastitu Crnu gardu i tisuće fanatično odanih Mladih boraca, plus nevidljivu uličnu vojsku pripadnika podzemlja.Uza sve to, vojska Komarovljeva dobermana kadra je uloviti bilo koga tko bi mu se odlučio suprotstaviti.

U jedno je stari voditelj špijuna bio siguran: neće proći dugo dok Anatolij Grišin dozna da mu je Monk upao u dvorište. A kad sazna, nećemu biti drago...

Prvo što je Irvine učinio bilo je okupit i malenu, ali posve pouzdanu profesionalnu momčad, sastavljenu od bivših vojnika britanskihspecijalnih snaga.

Boreći se desetljećima protiv IRAina terorizma u Ujedinjenom Kraljevstvu, u objavljenim ratovima oko Falklanda i u Perzijskom zaljevu, te unizu neobjavljenih oružanih sukoba od Bornea do Omana, od Afrike do Kolumbije te misija duboka prodora u desetak drugih "zabranjenih"zemalja, Britanija je stvorila ljude medu najiskusnijim i najuspješnijim tajnim ratnicima na svijetu. Mnogi su od njih izašli iz vojske, ili gdje su većslužili, te prodaju svoje neobične darove kako bi živjeli. Prirodna polja njihove djelatnosti su: tjelesno čuvanje, zaštita objekata, industrijskakontrašpijunaža i sigurnosno savjetovanje.

Držeći riječ, Saul Nathanson je dao da se novac neistraživa podrijetla položi na račun strane banke u britanskom vlasništvu, negdje gdje sejoš čuva tajnost bankarskih usluga. Po potrebi će Irvine moći jednostavni šifriranim telefonskim razgovorom, što zvuči kao najobičniji, prebacitinovca koliko je potrebno u Londonu za trenutačnu uporabu.

Za četrdeset osam sati imao je na raspolaganju, pod svojim zapovjedništvom, šestoricu mladi h muškaraca; od toga su dvojica izvrsnogovorila ruski jezik.

Nešto što je Jordan kazao kopkalo je Irvinea. Idući za tim tragom jedan od dvojice govornika ruskoga pošao je u Moskvu sa svežnjemnovčanica čvrste valute. Dva tjedna ga nije bilo, no kad se vratio, donio je ohrabrujuće vijesti.

Ostalih pet poslani su obaviti razne male zadatke. Jedan je pošao u Ameriku s preporučnim pismom za Ralpha Brookea, predsjednikaInTelCora. Ostali su se dali u potragu za stručnjacima u različitim povjerljivim područjima, za koje je Irvine smatrao kako će biti potrebni. Poštoih je tako sve uposlio, posveti se pitanju što ga je želio osobno riješiti.

Prije pedeset pet godina, vraćajući se u Europu nakon oporavka, pridodan je obavještajnom osoblju generala Horrocksa, zapovjednika 30.korpusa, što se tada probijao cestom za Nijmegen u Nizozemskoj, očajnički se trudeći osloboditi britanske padobrance koji su jedva držalimost kod Arnhema.

Jednu od pukovnija u 30. korpusu zvali su Grenadiri. Među mlađahnim je časnicima bio i izvjesni bojnik Peter Carrington; drugi pak — skojim je Irvine imao puno posla — bojnik Nigel Forbes. Poslije očeve smrti, bojnik Forbes je naslijedio očevu titulu i tako postao Lord Forbes,prvi lord Škotske. Nakon mnogobrojnih telefonskih poziva u Škotsku, Irvine ga je napokon locirao u Vojnomornaričkom klubu u londonskomPali Mallu.

"Znam daje bilo davno," reče on pošto se ponovno predstavio. "No trebao bih organizirati mali seminar. Prilično diskretan. Zapravo, vrlodiskretan.“

"Ah — takav seminar!“"Upravo tako: Za to je potrebno nešto podalje od puta, izvan utabanih staza; treba moći primiti desetak ljudi. Vi poznajete Visoku Škotsku.

Postoji li tamo takvo mjesto?“"Kad bi vam to trebalo?" upita škotski velikaš. "Sutra.“"Ah, tako. Kod mene nije dobro — nema dovoljno prostora. Dvorac sam pak odavno prepustio mom sinu. Ali mislim da ga nema doma.

Dajte da provjerim.“Javio se za sat vremena. Njegov sin i nasljednik Malcolm, koji iz ljubaznosti nosi naslov Gospodara Forbesa, zapravo ima već pedeset tri

godine. Doista je potvrdio kako će se idućeg jutra uputiti na mjesec dana na grčke otoke."Dakle, mogli biste se smjestiti kod njega. Ali pazite: bez gadnih stvari!" upozori Lord Forbes. "Ma nipošto! Bit će samo predavanja,

dijapozitivi i takve stvari. Pokrit ćemo sve troškove. I više od toga.“"U redu onda. Nazvat ću gospođu McGillivrav i reći joj da dolazite. Pazit će na vas." S tim riječim Lord Forbes spusti slušalicu i vrati se

prekinutu objedu.U zoru šestoga,, dana noćni let British Airwaysa iz Miamija sletio je na Terminal 4 londonske zračne luke Heathrow. Medu 400 ostalih

putnika iskrcao se i Jason Monk u toj najkrcatijoj zračnoj luci na svijetu. čak i u tu sitnu uru tisuće putnika stizale su sa svih strana svijeta ikretale prema prozorčićima za pregled putovnica. Monk je letio prvim razredom, pa je među prvima stigao do pregrade.

"Posao ili zabava, gospodine?" upita granični redarstvenik. "Turizam," odgovori Monk."Ugodan boravak!“Monk stavi putovnicu u džep, pa nastavi prema vrtuljku za prtljagu. čekao je deset minuta dok se nisu počele pojavljivati torbe i kovčezi.

Njegova je torba bila među prvih dvadeset. Prođe kroz zeleni izlaz i nitko ga ne zaustavi. Pri dolasku je motrio gomilu što je čekala; uglavnomsu to bili vozači koji su u rakama držali kartone s ispisanim imenima putnika ili njihovih poduzeća. Nigdje nije pisalo "Monk".

Kako su ljudi pristizali iza njega, morao je krenuti. Još ništa. Hodao je između dvostrukih prepreka od čeličnih cijevi, koje su činile putničkiprolaz do glavnog ulaza. čim je tamo stigao, neki mu glas reče na uho: "Gospodine Monk?“

Govorniku bijaše tridesetak godina; nosio je traperice i smeđu kožnu jaknu. Kratko ošišan, izgledao je u izvrsnoj tjelesnoj formi."Ja sam.“"Molim vas putovnicu, gospodine.“Monk mu je pruži, pa čovjek provjeri njegov identitet. Sa svih je strana na njemu vrištalo: "bivši vojnik". Pogledavši mu šake u kojima je

držao njegovu putovnicu, vidje da su poput maljeva. Monk se mogao okladiti da bivši vojnik nije proveo karijera u vojnoj financijskoj službi. Utomu vrati putovnicu.

"Zovem se Ciaran. Molim vas, slijedite me.“Umjesto da krenu prema parkiranom autu, vodič uzme Monkovu prtljagu i krene prema autobusu zračne luke. U tišini su sjedili dok ih je

vozilo odnosilo prema Terminalu 1."Ne idemo u London?" upita napokon Monk. "Ne, gospodine. Idemo u Škotsku.“Ciaran je imao karte za obojicu. Sat poslije poslovni let London — Aberdeen uzletio je prema Highlandsu. Ciaran se udubio u vlastiti

primjerak Army Quarterly and Defence Reviev/. Što god inače znao, čavrljanje mu očito nije jača strana. Monk rado prihvati već dragi avionskizajutrak toga jutra te malo odrijema iznad Atlantika.

U aberdinskoj ih je zračnoj luci čekao prijevoz: dugopružni landrover discovery, za upravljačem opet jedan šutljivi bivši vojnik. On i Ciaranizmijenili su ukupno osam slogova za vrijeme puta, što je za njih nesumnjivo prilično dug razgovor.

Monk nikad nije vidio planine Škotske visoravni, međ u čije su obronke zašli izašavši iz zračne luke u predgrađa grada Aberdeena,smještena na istočnoj obali. Neimenovani vozač pošao je cestom broj A96 prema jezera Inverness. Nakon desetak kilometara skrenenalijevo. Na ploči je pisalo samo: Kemnay. Prošli su kroza selo Monvmusk da bi izašli na glavnu cestu Aberdeen — Alford. Pet kilometaranakon njega skrenuli su nadesno, prošli kroz Whitehouse i uputili se prema Keigu. Nadesno od ceste teče rječica. Monk se upita ima li u njojlososa i pastrva. Baš prije ulaska u Keig, vozilo iznenada skrene s ceste, pregazi rječicu i uspne se padinom. Dvije okrugle kamene kuledrevnoga dvorca ponosno se uzdižu nad okolnim bregovima. Stadoše. Vozač se okrenu i reče: "Dobro došli \i dvorac Forbes, gospodineMonk.“

Vitki lik sir Nigela Irvinea pojavi se na verandi. Na glavi mu sukneni kačket, s obje strane glave vihore krila bijele kose. Spustivši se idošavši u susret Monku, upita ga: "Put je bio dobar?" "Jest.“

"Ipak ste se umorili. Ciaran će vam pokazati vašu sobu. Lijepo se okupajte i odrijemajte. Ručak je za dva sata. čeka nas puno posla.“"Znali ste da dolazim?" "Da.“"Ciaran nije telefonirao.“"Ah, da: shvaćam što želite reći. Mitch... " reče on, pokazujući glavom na vozača, koji je upravo vadio prtljagu iz prtljažnika, "Mitch je

također bio na Heathrowu. I letio je s vama u Aberdeen. U stražnjem dijelu zrakoplova. Prošao je brže od vas kroz aberdinsku zračnu luku, jernije morao čekati prtljagu. Stigao je do landrovera pet minuta prije vas.“

Monk uzdahnu. Nije spazio Mitcha ni na Heathrowu, ni u zrakoplovu. Loše! Irvine je u pravu:zbilja ih čeka puno posla. No to je istodobno i dobro: očito je okružen profesionalcima."Hoće li ovi dečki poći sa mnom?“"Mislim da ne. 'Kad stignete tamo, morat ćete se sami snalaziti. A u iduća tri tjedna mi ćemo vam pomoći da preživite.“Glavno jelo bijaše mljevena janjetina pokrivena krumpirovim pireom, sve zapečeno u pećnici. Domaćini to zovu pastirskom pitom te jelo

obilno zalijevaju jako začinjenim crnim umakom. Za stolom su bila petorica: sir Nigel Irvine — dobar domaćin, sam Monk, Ciaran, Mitch — kojije i Monka i Irvinea uvijek zvao "šefe", te nizak, oprezan, sjedokos čovjek koji dobro govori engleski, ali sa stranim prizvukom što ga je Monkprepoznao kao ruski.

Irvine je govorio: "Morat će se ponešto govoriti i engleski, jer ne znamo svi ovdje ruski. No najmanje četiri sata dnevno razgovarat ćeteruski s našim Olegom. Morate doći do stupnja da možete proći kao Rus kod Rusa.“

Monk kimne. Godinama nije govorio taj jezik te će uskoro otkriti koliko je zaboravio. No čovjek prirodno nadaren za jezike nikad naučenijezik ne gubi. S dovoljno vježbe, sve će se vratiti. "Dakle: Oleg, Ciaran i Mitch bit će ovdje stalno. Ostali će dolaziti i odlaziti, uključivši i mene.Za nekoliko dana, kad se sredite, ja ću morati odletjeti na jug kako bih nastavio s... drugim stvarima." Monk se prevario ako je mislio da će seuzeti u obzir njegov umor od puta. Odmah poslije ručka četiri sata je vježbao ruski s Olegom.

Rus je izmislio niz scenarija. čas je bio milicionar koji na ulici traži od Monka isprave, pita ga odakle je došao, kamo i zašto je pošao.Zatim bi postao konobar koji se raspituje za pojedinosti zamršene narudžbe jela; onda opet Rus provincijalac koji Moskovljanina pita za put. Inakon samo četiri sata Monk već osjeti kako mu se ruski opet vraća.

Izvlačeći ribičke uzice na zapadnoindijskim otocima, Monk je smatrao kako je u prilično dobroj formi, iako je nakupio nešto sala okostruka. Prevario se. Prije zore već je trčao svoj prvi crosscountry s Ciaranom i Mitchom.

"Počet ćemo lagano, šefe," objasni Mitch. Tako su trčali samo sedam kilometara kroz travu do bedara. Isprva je Monk mislio da ćeumrijeti. Poslije je želio da je umro.

Posluživalo je samo dvoje ljudi. Kuhala je i čistila gospođa McGillivrav, udovica radnika na imanju, izvanredna domaćica.

Frkćući nosom prihvaćala je niz engleskih gostiju što su dolazili i odlazili. Hector skrbi za zemlju i povrtnjak te ide autom u Whitehouse unabavu. Nijednom nije zvao neki trgovački putnik. Gospođa McGee (kako su je muškarci zvali) i Hector žive u dvije kućice na posjedu.

Stigao je fotograf i snimio niz Monkovih fotografija za različite isprave što su se za njega drugdje pripremale. Frizer i šminker je došao tevješto izmijenio Monkov izgled te mu pokazao kako će to opet učiniti s najmanje potrebnog materijala, i to takvog koji se lako može kupiti ilipak prenijeti u prtljazi, a da nitko ne otkrije koja mu je prava namjena.

Pošto mu je lik izmijenjen, fotograf ga je ponovno nekoliko puta snimio za drugu putovnicu. Irvine je odnekud nabavio prave, dok je vještinagraverakaligrafa poslužila za mijenjanje identiteta nositelja putovnice.

Monk je satima proučavao golemi plan Moskve, učeći izgled grada i pamteći stotine novih imena ulica (novih za njega). Kej MauriceaThoreza, nazvan po pokojnom francuskom komunističkom vođi, vratio se starom imenu Sofijskaja. Iščezao je svaki spomen Marxa, Engelsa,Lenjina, Deržinskog i ostalih komunističkih odličnika.

Zapamtio je stotinu najvažnijih zgrada i njihov smještaj, naučio kako se služi novim telefonskim sustavom i kako se na ulici u svako dobamahanjem doziva taksi — tako što se drži u ruci pokoji dolar.

U posebnoj prostoriji satima je sjedio s čovjekom iz Londona, također govornikom ruskoga, iako Englezom, koji mu je pokazivao slike lica,lica i još lica.

Valjalo je čitati knjige, Komarovljeve govore, ruske novine i časopise. Što je najgore od svega, morao je pamtiti, i to točno, privatnetelefonske brojeve, sve dok nije u glavi pohranio pedesetak. Brojke mu inače nikad nisu bile jača strana.

Drugoga se tjedna vratio sir Nigel Irvine. Djelovao je umorno, ali zadovoljno. Nije rekao gdje je bio. Donio je nešto što mu je jedan odčlanova ekipe kupio u Londonu, ali tek nakon puno obilaženja staretinarnica. Monk je to dugo prevrtao po rukama.

"Kako ste znali, k vragu?" upita on."Nije važno. Imam duge uši. Je li jednak?" "Potpuno. Koliko se sjećam.“Donio mu je i kovčeg što ga je izradio vješt majstor. Carinik III bi morao doista biti'veliki lisac da bi otkrio skrivne pretinac u kojemu će

Monk sakriti dva dosjea: Crni manifest na svom izvornom, ruskom jeziku, te Potvrdno izvješće, sada prevedeno na isti jezik.Drugoga se tjedna Monk osjeti u boljoj formi nego ikad u posljednjih nekoliko godina, iako je znao da se nikad neće moći mjeriti s

Ciaranom i Mitchem, koji su kadri hodati satima i satima, svladavajući prepreke boli i izmorenosti, sve do limba u kojemu samo volja drži tijelou pokretu. Sredinom toga tjedna stiže George Sims. Bijaše otprilike Monkov vršnjak i bivši vježbovni časnik britanskih vojnih specijalaca.Sutra ujutro povede Monka na livadu. Obojica su nosila trenirke. S četiri metra razdaljine okrenu se k Monku i obrati mu se, govoreći saškotskim prizvukom:

"A sad bih vam, gospodine, bio vrlo zahvalan da me pokušate ubiti." Monk podiže obrve u čudu."AT se budete prevarili, jer to neće ići.“Bio je u pravu. Monk mu se približi, fingira udarac... a onda se krajolik prevrnu u njegovim očima i on se nade na leđima."Malo presporo za mene," pohvali se časnik.Hector je u kuhinji upravo čistio svježe iskopane mrkve pripremajući ih za ručak kad se Monk, blizu prozora, opet našao naopako."Što to rade, zaboga?" zaprepasti se on."Pusti to! Gospoda prijatelji mladoga gospodara se zabavljaju," odvrati gospoda McGee.Kad su se našli u šumi, Sims pokaže Monku 9milimetarski sig sauer, automatski pištolj švicarske proizvodnje."Mislio sam da se služite browningom s 13 zrna," pohvali se Monk svojim znanjem."Da, nekad; no to je bilo jako davno. Prešli smo na ovo prije više od deset godina. A sad: znate li kako se drži s dvije ruke i cilja iz čučnja,

gospodine?“Monk je prošao obuku u služenju ručnim oružjem na Farmi, u Fort Pearvju u Virginiji, dok je bio mladi pripravnik u CIAi. Bio je najbolji u

klasi, što može zahvaliti iskustvu lova s ocem u planinama Blue Ridgea dokje bio dječak. No i to je bilo davno.Škot postavi metu u obliku čovjeka u čučnju, otkorača petnaest koraka, okrenu se i opali pet puta; pet rupa u srcu mete.Monk je metkom otkinuo čučećem liku lijevo uho i okrznuo mu stegno. Tri dana zaredom svakodnevno su ispucavali po stotinu metaka dok

Monk napokon nije uspijevao od pet pokušaja triput pogoditi metu u lice."Obično ih to uspori," prizna Sims, tonom čovjeka koji zna da neće dobiti ništa bolje od onoga što ima."Uz malo sreće, nikad neću morati rabiti ništa od ovih prokletinja," s olakšanjem će Monk."Eh, gospodine... To svi kažu. A što kad ne bude sreće? Najbolje je znati, ako se bude moralo.“Na početku trećega tjedna priprema Monku predstaviše stručnjaka za komunikacije. Iz Londona je stigao iznenađujuće mlad čovjek,

imenom Danny.Objašnjavao je: "Ovo je posve normalno prijenosno računalo." I bilo je. Ne veće od oveće knjige, njegov se gornji dio diže i otkriva zaslon

na unutarnjoj strani. Na donjoj je strani tipkovnica, podijeljena u dva dijela, koji se podižu, šire i zabravljuju kako bi tvorili tipkovnicu uobičajeneveličine. Takve stvari danas osam od deset poslovnjaka nosi u aktovci.

"Disketa..." Efennv je Monku pred nosom držao nešto nalik kreditnoj kartici, prije no što je to umetnuo u računalo. "Na njoj su uobičajeneposlovne informacije kakve trebaju poslovnom čovjeku kakav ćete vi biti. Bude li itko kopao po tome, dobit će samo stvari koje ne moguzanimati nikoga osim vlasnika.“

"Pa?" upita Monk. Shvaćao je kako ovaj dirljivo mlad čovjek pripada naraštaju, rođenu znatno poslije njegova vremena, koji je odgojen uzračunala, p a je za njih mehanizam djelovanja tih strojeva puno lakši od egipatskih hijeroglifa. Sam Monk uvijek bi radije odabraostaroegipatski. "A sad ovo — što je to?" pitao je Danny.

"'Visa' kreditna kartica," reče Monk. "Pogledajte bolje!“Monk pregleda komad tanke plastike s "pametnom" magnetnom vrpcom na poleđini. "U redu - izgleda kao 'Visa' kartica.“Danny nastavi: "čak i radi kao 'Visa' kartica, ali nemojte je kao takvu rabiti. Da je neki niskotehnološki uređaj slučajno ne bi izbrisao. Držite

je na sigurnu gdje god da ste, po mogućnosti skrivenu od radoznalih pogleda. Uporabite je samo kad je nužno.“...... "Štn rudi?" ......... I "Puno toga. Šifrira sve što otipkate. Pamti stotinu i jednu različitu šifru. To nije moje područje, ali držim da su

neprobojne.“"Jesu," odgovori Monk, sretan što je naišao na nešto što razumije. Odmah se osjeti bolje. Danny izbaci prvotno stavljenu disketu i ubaci na

njezino mjesto 'Visa' karticu."Gledajte: računalo pokreće litijionski akumulator, dovoljan da dosegne satelit. čak i kad vam je dostupan izvor iz gradske mreže, služite se

akumulatorskim pogonom, zbog mogućnosti pada napona ili nestanka struje. Strujom i z mreže služite se za punjenje akumulatora. Saduključite uređaj!“

Pokaza na sklopku za uključivanje i isključivanje; Monk pritisnu. "Otipkajte nešifriranu poruku sir Nigelu, koja će se pojaviti na zaslonu.“Monk otipka poruku od dvadeset riječi, kojom je potvrđivao siguran dolazak i uspostavu prvoga kontakta."Sad pritisnite ovu tipku. Na njoj piše nešto drugo, ali to je naredba za šifriranje." Monk pritisnu tipku. Ništa se ne dogodi. Riječi su ostale

na zaslonu."Pritisnite sada sklopku!" Riječi nestaše."Nestale su zauvijek. Posve su izbrisane iz memorije. U šifriranom obliku pohranjene su u Virgilu Visi, gdje čekaju odašiljanje. Sad opet

uključite računalo.“Monk učini kako mu je rečeno. Zaslon zasja, ali bez ikakva teksta."Pritisnite ovo. Zove se drukčije, no kad je Virgil ubačen u računalo, to znači naredbu za odašiljanje ili primanje poruka. Sad ostavite tako.

Dvaput dnevno satelit će proći nebom iznad vas.Programiran je da kad vam se približi usmjeri prema vama zraku s porukom. Poziv sa satelita je na istoj valnoj dužini kao i Virgil, no to traje

samo jednu nanosekundu i poruka je šifrirana. Satelit kaže: 'Jesi li to ti, dijete?' Virgil čuje poziv i prepoznaje majčin glas, pa prenosi vašuporuku. Taj postupak zovemo rukovanjem.“

"I to je to?“"Ne još. Ako Majka ima poruku za Virgila, ona je prenosi.Virgil će je primiti, ali sve šifrirano jednokratnom šifrom. Majka prelazi preko obzora i nestaje s vidika. Dotada će.,yašu poruku , već

prenijeti u prijamno središte, gdje god ono bilo. Ja to ne znam i ne trebam znati." "Moram li biti uz napravu dok radi?“"Nipošto. Možete otići. Kad se vratite, pronaći ćete zaslon upaljen. Onda samo pritisnite ovu tipku. Na njoj ne piše "dešifriraj", ali to čini

dok je Virgil u računalu. Onda će vam Virgil dešifrirati poruku od kuće. Zapamtite je, isključite stroj i poruka je izbrisana. Zauvijek.I još nešto, posljednje: ako zaista morate razbiti Virgilov mozgić na komadiće, otipkajte ovim redom ove četiri znamenke." S tim riječima

pokaza Monku brojke, ispisane na kartonskoj kartici. "Stoga nikad nemojte ispisivati zaredom te četiri brojke, osim ako želite pretvoriti Virgilau običnu 'Visa' karticu bez ikakve druge funkcije.“

Dva dana su opetovali i opetovali čitav postupak, sve dok ga Monk nije znao i zatvorenih očiju. Zatim Danny ode i vrati se u svoj svijetsilicijskih čipova.

Krajem trećega tjedna u dvorcu Forbes svi su instruktori izjavili kako su zadovoljni onim što je Monk naučio. Monk ih isprati."Može li se odavde telefonirati?" upita on dok su jedne večeri on Ciaran i Mitch sjedili zajedno u dnevnoj sobi nakon večere.Mitch podiže pogled sa šahovske ploče na kojoj ga je Ciaran razarao, te pokaže glavom prema aparatu u kutu sobe."Nasamo," objasni Monk.Ciaran također podiže glavu, pa se oba bivša vojnika zagledaše u nj. "Svakako," izusti napokon Ciaran. "Uporabite telefon u radnoj sobi.“Sjedeći među knjigama i grafikama s lovačkim motivima u radnoj sobi Lorda Forbesa, Monk nazove broj s druge strane oceana. Zazvonilo

je u drvenoj kućici u Crozetu, na jugu Virginije, gdje sunce bijaše nisko nad planinama Blue Ridgea, pet sati prije nego u Škotskoj. Tek nadeseti zvon netko podiže slušalicu i ženski glas se javi: "Halo?“

Pred očima mu se javi mala, ali ugodna dnevna soba, gdje zimi u kaminu gore cjepanice, a majci tako drago starinsko lakirano pokućstvo— njezin miraz — uvijek brižljivo ulašteno, ono blještavo siaii.

"Bog, mama. jfason je.“Loman glas s druge strane žice podiže se uzbuđeno: "Jasone! Gdje si, sine?" "Na putu sam, mama. Kako je tata?“Otkako je pretrpi o moždani udar, njegov je otac najviše vremena provodio u stolici za ljuljanje na terasi, zagledan u gradić i šume oko

njega, kuda je prije četrdeset godina lutao po čitav dan i kamo je vodio prvorođenog sina u lov i ribolov."Dobro je. Sad baš drijema na verandi. Vruće je. Ovo je ljeto tako dugo i vruće. Reći ću mu da si zvao. Bit će mu drago. Hoćeš li nam

uskoro doći? Dugo te nije bilo.“Jason ima dva brata i sestru; svi su već odavno ostavili rodnu kućicu. Jedan brat radi u osigurateljskom zavodu, drugi je posrednik u

trgovini nekretninama pokraj zaljeva Chesapeake, a sestra se udala za seoskog liječnika. Svi žive u Virginiji i često posjećuju roditelje. Jasonje odsutno dijete.

"čim budem mogao, mama. Obećavam." "Opet ideš na dalek put, sine; je li tako?“Znao je što majka misli pod "dalek put". Znala je da će ići u Vijetnam prije nego se službeno išta utvrdilo; zvala bi ga u Washington prije

odlazaka u inozemstvo, sluteći ono što nikako nij e mogla znati. Takve su majke... I na pet tisuća kilometara udaljenosti mogu naslutitiopasnost.

"Vratit ću se. Onda ću vas posjetiti." "čuvaj se, Jasone.“Držeći slušalicu u ruci, zagleda se u zvijezde nad Škotskom. Morao bi češće ići doma. Oboje su već stari. Morao bi pronaći vremena. Ako

se vrati iz Rusije, naći će vremena."Bit će dobro, mama. Sve će biti u redu.“Zatim zastaše; ni ona ni on nisu znali što bi kazali. "Volim te, mama. Reci tati da i njega volim.“

Pa spusti slušalicu. Dva sata poslije sir Nigel Irvine pročitao je u svojoj kući u Dorsetu prijepis toga razgovora. Sutra ujutro čiaran i Mitchodvezli su Monka natrag u Aberdeen i otpratili ga na let prema jugu.

U Londonu je proveo pet dana, odsjevši sa sir Nigelom Irvineom u "Montcalmu", tihom i diskretnom hotelu smještenu u predjelu Nash, izaMramornog luka. Tih je dana stari voditelj špijuna objasnio Monku što mu je činiti. Na kraju, kad nije više ostalojoišta doli da se kaže"zbogom", Irvine mu da list oaoira. „,.

"Otkaže li nekim čudnim slučajem sva ta visokotehnološka komunikacija, postoji momak koji će prenijeti poruku. To je posljednji izlaz,dakako. Onda, Jasone: zbogom! Neću doći na Heathrow. Mrzim zračne luke. Mislim da ti to možeš, znaš. Da, 'bem ti: mislim da ti to zaistamožeš učiniti!" Ciaran i Mitch odvezli su ga na Heathrow i otpratili ga sve do pregrade koja dijeli putnike od pratitelja. Rukovaše se s njim narastanku.

"Sretno, šefe!" zaželješe mu uglas.Let je protekao bez osobitih događaja. Nitko nije znao da on nimalo ne nalikuje Jasonu Monku koji je prije trideset dana prošao

Terminalom 4. Nitko nije znao kako on nije čovjek čije je ime na putovnici što je nosi. Svuda su ga propuštali.Pet sati poslije, namjestivši uru dva sata naprijed, pristupio je putovničkoj kontroli u moskovskoj zračnoj luci Seremetjevu. Viza mu je bila

uredna; žig je kazivao kako je izdana u ruskom veleposlanstvu u Washingtonu. Propustiše ga.Na carini je ispunio duge obrasce za prijavu deviza, a zatim lupi svojim jedinim kovčegom o stol za pregled. Carinik ga tek letimice

pogleda, skrenuvši pozornost na plastičnu aktovku."Otvorite!" reče na engleskom.Nasmiješen, dobroćudan američki poslovni čovjek, Monk to rado učini. Carinik mu pregleda isprave, pa odvagnu prijenosno računalo u

ruci. Pogleda ga s odobravanjem, reče: "Zgodna stvar!" i vrati ga u torbu. Označivši malim znakom kredom kovčeg i aktovku, krenu pregledatisljedećega putnika.

Monk uze prtljagu, prođe kroza staklena vrata te tako uđe u zemlju za koju se bio zakleo da u nju više nikad neće nogom kročiti.o Q čD CL Q *«¦!¦ 12 Hotel "Metropol" bijaše još onakav kakva ga se sjećao: velika kocka od siva kamena nasuprot Boljšom teatru s druge

strane trga.Pristupivši recepciji, Monk se predstavi i ponudi svoju američku putovnicu. Recepcionar pogleda na zaslon računala, utipka nekoliko brojki

i slova; na zaslonu se pojavi potvrda rezervacije. Baci pogled na putovnicu pa na gosta, profesionalno se smiješeći.Monk je dobio sobu koju je bio zatražio, prema savjetu vojnika koji govori ruski što ga je sir Nigel bio posalo u Moskvu prije mjesec dana

na pripremni pohod. Soba je na osmom katu, na uglu, s krasnim pogledom na Kremlj, no — još važnije — s balkonom duž cijele zgrade.Zahvaljujući vremenskoj razlici u odnosu na London, bijaše rana večer do doba kad se Monk smjestio u sobi. Već početkom listopada u

sumrak je u Moskvi dovoljno hladno da ulični prolaznici nose kapute — ako ih imaju. Te je večeri večerao u hotelu i rano pošao na počinak.Sutra ujutro na recepciji je radio drugi čovjek.

Monk mu se obrati: "Imam problemčić. Moram poći u američko veleposlanstvo da mi udare nekakav žig u putovnicu. Sitnica, znate.Birokracija...“

"Nažalost, gospodine, moramo zadržati putovnice gostiju dok odsjedaju u hotelu," reče hotelski službenik.Monk se nagnu preko pulta; među prstima mu se gužvala stodolarska novčanica."Razumijem," reče mirno, "ali, gledajte, i to je problem. Nakon Moskve moram dosta još putovati po Europi, a putovnici mi uskoro istječe

rok, pa Veleposlanstvo mora pripremiti novu. Riječ je o samo nekoliko sati... „Recepcionar bijaše mlad, nedavno oženjen, dijete na putu. Računao je koliko će rubalja na crnoj burzi kupiti za tih sto dolara. Ogleda se

lijevo i.dgsnp...."Ispričajte me ža tren," reče i nesta iza staklene pregrade što dijeli recepciju od ureda iza nje. Vratio se za pet minuta, noseći putovnicu."Obično se putovnica vraća tek pri odlasku. Morate mi je vratiti, osim ako odlazite.“"čujte: kako rekoh, čim u konzularnom odjelu dovrše posao, vratit ću vam je. Kad vam završava smjena?“"U dva poslijepodne.“"U redu. Ako ne uspijem do tada, vaš će je kolega dobiti oko pet.“Putovnica ode u jednom smjeru, a sto dolara u suprotnom. Sad su njih dvojica u zajedničkoj uroti. Kimnuše jedan drugome te se rastaše sa

smiješkom.Vrativši se u svoju hotelsku sobu, Monk objesi na vrata natpis "Ne smetaj!" te zaključa vrata. U kupaonici izlije iz bočice s natpisom kapljica

za oči otapalo boje za kosu, a u vrč nalije vruće vode.Guste sijede kovrče dr. Philipa Petersa ustupiše mjesto ravnoj plavoj kosi Jasona Monka. Brkove je skinula britvica, a zatamnjene naočale

što su skrivale slabe profesorske oči završile su u kanti za smeće na dnu hodnika.Putovnica što ju je izvadio iz aktovke glasila je na njegovo pravo ime i nosila njegovu fotografiju te ulazni žig aerodromske policije, kopiran

prema žigu što ga je Irvineov vojnik donio u svojoj putovnici; samo je datum izmijenjen. U torbi je bio i još jedan obrazac za prijavu deviza,također s krivotvorenim žigom.

Sredinom jutra Monk se spusti u prizemlje, prođe nadsvođenim predvorjem te izađe kroz vrata najdalja od recepcije. Pred "Metropolom"stajaše red taksija pa Monk uđe u prvi; sad je već glatko govorio ruski.

"Olimpijska 'Penta'," naruči on. Vozač je znao gdje je taj hotel pa je kimnuo i krenuo.Cijeli olimpijski kompleks, izgrađen za potrebe Olimpijskih igara 1980., smješten je sjeverno od središta grada, odmah pokraj

SadovaSpaskoga, malo izvan parkovne obilaznice. Olimpijski stadion i danas nadvisuje okolicu, a u njegovoj sjeni smjestio se hotel "Penta"što su ga izgradili Nijemci. Monka je taksi dovezao do ulaza u hotel. Tamo plati, iskrca se i uđe u hotelsko predvorje. Kad je taksi otišao, izađeiz hotela, pa do odredišta nastavi pješice. Ima donde samo četiristotinjak metara.

Cijela četvrt južno od stadiona degenerirala je u ozračje jada koje prevladava kad održavanje zgrada i ulica postane preskupo. Stambenezgrade iz komunističkoga razdoblja imaju na sebi patinu ljetne prašine, što će se skoriti kad dođe hladnoća. Vjetar ulicama raznosi komade

papira i stiropora. Pokraj Durovljeve ulice stoji ograđena enklava s vrtovima i zgradama posve drukčijega duha — brižljivo njegovane. Unutarograde ističu se tri zgrade: svratiste za putnike iz provincije; vrlo lijepa školska zgrada, podignuta sredinom 90ih te samo mjesto molitve.

Glavna džamija u Moskvi izgrađena je 1905. — dvanaest godina prije Lenjinove revolucije — te nosi pečat predrevolucionarne elegancije.Za sedamdeset godina komunizma zgrada se raspadala, dijeleći sudbinu mnogobrojnih kršćanskih crkava što ih je progonila ateističkadržava. Nakon pada komunizma velikodušan poklon Saudijske Arabije omogućio je petogodišnji program obnove i izgradnje. Svratiste i školapotječu iz toga programa sredinom devedesetih.

Džamija nije izmijenila veličinu; to je prilično mala građevina, svijetloplava i bijela, sitnih prozorčića. Ulazi se kroz dvokrilna starinska vrataod rezbarene hrastovine. Skinuvši cipele, Monk ih stavi u jedan od pretinaca u "golubinjaku" na lijevoj strani predvorja, pa uđe.

Kao i u svakoj džamiji, nutrina joj je posve otvorena, bez ikakvih stolaca ili klupa. Raskošni sagovi pokrivaju pod; također saudijski dar.Stupovi podupiru galeriju što okružuje zgradu iznad središnjega prostora.

U skladu s naukom islamske vjere, nema figuralnih kipova, reljefa ni slika. Kaligrafirani paneli na zidovima sadrže različite citate iz Kurana.Džamija opslužuje duhovne potrebe moskovske islamske zajednice, izuzevši diplomate, koji se na molitvu okupljaju pretežno u saudijskom

veleposlanstvu. No u Rusiji žive deseci milijuna muslimana, pa njezin glavni grad ima dvije javne džamije. Budući da toga dana nije bio petak,u džamiji se zateklo svega nekoliko desetaka vjernika.

Monk pronađe mjesto pokraj zida, blizu ulaza, sjedne prekriženih nogu i stane čekati. Većina muškaraca bijahu stari: Azeri, Tatari, Inguši,Oseti. Svi u starim i istrošenim, ali čistim odijelima.

Nakon sat i poj starac pred Monkom usta s koljena te pode prema vratima. Primijetivši Monka, na licu mu se pojavi znatiželjan izraz.Preplanulo lice, plava kosa, nema brojanice. Malo je oklijevao, zatim sjede i leđima se osloni o zid.

Vjerojatno mu je preko sedamdeset; na prsima mu tri odličja stečena u Drugome svjetskom ratu. "Mir s tobom," promrmlja starac."I s tobom bio mir," odgovori Amerikanac. "Pripadaš li Vjeri?" upita starac."Nažalost, ne. Došao sam potražiti prijatelja." "Ah! Nekoga određenog?“"Da, odavno se znamo. Ali smo izgubili vezu. Nadao sam se da ću ga ovdje naći. Ili nekoga tko ga poznaje.“Starac kimne, pa i riječima potvrdi: "Ovo je mala zajednica. Zapravo, više malih zajednica. Komu on pripada?“"čečen je." Stari opet kimnu, pa teško ustane. "čekaj!" uputi on Monka.Vratio se za deset minuta, našavši nekog vani. Kimnu u Monkovu smjeru, nasmiješi se i ode. Pridošlica bijaše mlađi, no ne puno."čujem da tražiš jednog od moje braće. Mogu li ti pomoći?" upita čečen."Vjerojatno. Bit ću zahvalan. Sreli smo se prije više godina. Kako sam sada u posjetu vašem gradu, rado bih se s njime opet vidio.“"I kako se on zove, prijatelju?" "Umar Gunajev.“Nešto zasja u očima postarijega čovjeka, ali reče: "Ne poznajem nikoga s tim imenom." "Ah, to me razočarava, jer sam mu donio dar.“"Koliko dugo kaniš ostati među nama?“Monk odgovori: "Ostao bih još neko vrijeme diviti se vašoj prelijepoj džamiji." čečen usta s riječima: "Raspitat ću se je li itko čuo za toga

čovjeka.“"Hvala ti. Ja sam vrlo strpljiv čovjek," reče Monk. "Strpljenje je vrlina.“Prošla su dva sata dok su došli; stigoše trojica; svi mladi. Tiho su se kretali; noge u čarapama nisu pravile nikakav zvuk na debelim

perzijskim sagovima. Jedan je ostao kod vrata, pavši na koljena i nagnuvši se unatrag na pete, s rukama na vrhu bedara. Moglo je izgledatikao da je pri molitvi, no Monk je odmah shvatio kako pokraj njega nitko neće proći ako on to ne bude dopustio. Druga dvojica priđoše Monku,svaki s jedne strane. Nije se vidjelo što nose pod sakoima. Monk se zagledao predase. Kad su počeli pitati, bio je to tek mrmor koji ne ometamolitve vjernika pred njima.

"Govoriš ruski?" "Da.“"I želiš vidjeti jednog od naše braće?" "Da.“"Ti si ruska uhoda.“"Ja sam Amerikanac. Putovnica mi je u sakou.“"Kažiprstom i palcem," reče čovjek. Monk lagano izvadi američku putovnicu iz džepa i pusti je pasti na sag. Drugi se muškarac sagnuo,

podigao je i pregledao stranice. Obavivši to, kimne i vrati ispravu vlasniku. Preko Monkove glave progovori čečenski. Amerikanac se bojaoda govori kako bilo tko može krivotvoriti američku putovnicu. Muškarac Monku zdesna nastavi ispitivanje.

"Zašto tražiš našega brata?“"Sreli smo se prije puno godina u jednoj dalekoj zemlji. Nešto je ostavio tamo. Obećao sam samom sebi da ću mu to vratiti ako me put

ikad nanese u Moskvu.“"Imaš li to sa sobom?" "U aktovci je." "Otvori!“Monk otvori dvije bravice te podiže poklopac. Unutra je bila četvrtasta kartonska kutija. "I ti očekuješ da ćemo mu mi to odnijeti?“"Bio bih vam zahvalan.“Lijevi reče desnom nešto na čečenskom.Monk upade na ruskom: "Ne, nije bomba. Jer kad bi bila, onda bih i ja poginuo od detonacije. Hajde, otvorite!“Dvojica se zgledaše. Zatim se jedan sagne, podigne rub poklopca kutije i pogleda što je unutra. "To je to?“"To je to. On je to ostavio.“Lijevi zatvori kutiju i izvadi je iz aktovke, pa usta. "čekaj!" reče.čovjek pokraj (llaza gledao ga je kako ustaje, ali se ne pomakne. Monk je sa svojim paziteljima sjedio još dva sata. Vrijeme ručka je došlo i

prošlo. čeznuo je za velikim hamburgerom. Iza prozorčića sunčeva je svjetlost već blijedjela kad je došao glasnik. Ne reče ništa, nego samokimnu svojim drugovima i pokaže glavom prema izlazu.

"Dođi," reče glavni čečen, pa svi ustaše. U predvorju su pronašli cipele i obuli se. Dvojica su mu stajala sa svake strane, a promatrač mu jebio iza leda. Monka su iz dvorišta džamije ispratili do Durovljeve ulice, gdje ga je čekao veliki BMW. Prije nego mu dopustiše ući, brzo, alitemeljito su ga pretresli odostraga.

Monka su posjeli na sredinu stražnjega sjedala. Dvojica su zadržala mjesta sa svake njegove strane. Treći je sjeo na suvozačko mjesto.BMW krenu prema gradskom prstenu.

Amerikanac je računao kako oni nikad ne bi povrijedili džamiju počinivši nasilje u njoj. No ovo je nešto drugo — biti u njihovu autu. A zna dasu ljudi oko njega vrlo opasni.

Nakon kilometar i pol vožnje, onaj na suvozačkom sjedištu otvori pretinac za rukavice te odande izvuče tamne naočale što zakrivaju i sastrane. Pokaza Monku neka ih stavi. Djelotvornije od poveza, jer su stakla crno obojena. Monk je put završio u tami.

U srcu Moskve, u pokrajnjoj uličici koj u je bolje izbjegavati, stoji mali kafić Kaštan, što znači "kesten" na ruskom; kafić je tamo većgodinama.

Bilo kojega turista koji bi, lutajući besciljno gradom, ušao u kafić, presrest će atletski građen mladić, koji će mu objasniti kako bi bilo boljepopiti jutarnju kavicu negdje drugdje. Ruska milicija lokalu niti ne prilazi.

Monku pomogoše izaći iz auta, a crne naočale mogao je skinuti tek po ulasku. čim je ušao, utihne žamor razgovora na čečenskom. Dvapara očiju pozorno su ga motrila dok su ga vodili u privatnu sobu, iza šanka. Ako se ne vrati odatle, kao da ga nitko nije ni vidio.

Stol, četiri stolice i zrcalo na zidu. Iz obližnje kuhinje dopire miris češnjaka, začina i kave. Tada prvi put progovori glavni pazitelj, onaj što jesjedio pokraj ulaza u džamiju dok su njegovi podređeni ispitivali Amerikanca.

"Sjedi. Kavu?" reče."Bih, hvala. Crnu, sa šećerom.“Dođe kava, i to dobra. Pijuckajući vrelu tekućinu, Monk je nastojao ne gledati u smjeru zrcala, za koje je bio uvjeren kako je staklo prozirno

u jednom smjeru, namijenjeno za diskretno proučavanje posjetilaca. Dok je odlagao praznu šalicu, otvoriše se vrata i na njima se pojavi UmarGunajev. Promijenio se. Ovratnik košulje ne nosi se više preko revera, odijelo nije više jeftino. Odijelo je sada talijansko, s potpisom kreatora,a kravata od teške svile, moderna uzorka, vjerojatno s Jermvn Streeta ili s njujorške Pete avenije.

čečen je sazreo za tih dvanaest i više godina, no kao četrdesetogodišnjak je preplanuo, zgodan, uglađen svjetski čovjek. Kimnu nekolikoputa prema Monku, smiješeći se bez riječi. Zatim sjedne i stavi kartonsku kutiju pred sebe na stol.

"Primio sam tvoj poklon," progovori napokon. Otvori poklopac i izvadi sadržaj. Prinese jemensku gambiju svjetlu, pa prevuče prstomnekoliko puta po sječivu.

"To je to?“Monk odgovori: "Jedan od one dvojice ostavio je to na ploč niku, pa sam mislio kako bi ti moglo poslužiti za otvaranje pisa ma." *

Gunajev se sad iskreno nasmiješi, pa upita: "Otkuda znaš moje ime?“Monk mu iskreno ispriča kako su Britanci u Omanu fotografirali sve nove sovjetske diplomate. "A odonda — što si čuo?“"Puno toga." "Dobro ili loše?" "Zanimljivo." "Pričaj!“"čuo sam da je satniku Gunajevu, nakon deset godina u službi Prve glavne uprave, napokon postalo dosta rasističkih šala, a da nema

šansi za promaknuće. čuo sam da je ostavio KGB i primio se druge linije rada. Također tajnog, ali drukčijeg.“Gunajev se naglas nasmije. Sva trojica pazitelja se opustiše. Gospodar određuje raspoloženje. "Tajno, ali drukčije. Jest, baš tako! A

zatim?“"Zatim sam čuo da se Umar Gunajev u svom novom životu uspeo vrlo visoko: postao je neprijeporni gospodar čečenskoga podzemlja

zapadno od Urala.“"Moguće, Što još?“"čuo sam da je Gunajev privržen tradiciji, iako nije star čovjek. Da se i danas pridržava drevnih pravila čečenskoga naroda.“"Puno si toga čuo, moj američki prijatelju. A u čemu se sastoje ta tradicionalna pravila čečenskog naroda?“"Rekli su mi da se u današnjem dekadentnom svijetu čečeni još drže svoga kodeksa časti: plaćaju svoje dugove — vraćaju i dobro i zlo.“Trojica iza Monka se uznemiriše na te riječi. Zar se taj Amerikanac ruga s njima? Zagledaše se u vođu. Nakon duge stanke, Gunajev

kimne."Dobro si čuo. Što želiš od mene?" "Utočište. Mjesto gdje ću živjeti." "Ima hotela u Moskvi.“"Nisu baš sigurni.“"Netko te pokušava ubiti?" "Ne još, ali uskoro će." "Tko?“"Pukovnik Anatolij Grišin." Gunajev odmahnu rukom. "Znaš ga?" pitao je Monk. "Znam za njega.“"I sviđa ti se to što znaš?“Gunajev opet odmahnu rukom prije no što odgovori: "On radi svoj posao, a ja radim svoj.“"U Americi, ako bi ti htio nestati, ja bih ti to mogao omogućiti. No ovo nije moj grad ni moja zemlja. Možeš li učiniti da ja nestanem u

Moskvi?“"Privremeno ili stalno?“Monk se nasmija: "Ja bih radije privremeno." "Ma naravno da mogu. To želiš?“"Ako želim ostati živ, da. A ja bih rado ostao na životu.“Gunajev usta i obrati se trojici svojih gangstera: "Ovaj mi je čovjek spasio život. Od sada je moj gost. Nitko ga neće dirati. Dok je ovdje, bit

će jedan od nas.“Tri razbojnika razdragano se baciše na Monka: pružaju mu ruku, smješkaju se, čak ga grle; predstavljaju se: Aslan, Magomed, Šarif."Je li već počeo lov na tebe?" upita Gunajev. "Ne, mislim da nije.“

"Onda si gladan. Ovdje hrana ne valja. Idemo u moj ured.“Na početku je jednostavno nabavio najbolja gradilišta diljem Moskve: odgovorne činovnike je žurno potkupio ili dao ustrijeliti. Naime, kad je

pao komunizam državna je imovina dana na prodaju građanstvu, a državni su službenici nadgledali tu prodaju.Kad su gradilišta prešla u njegov posjed, Gunajev je uzmogao iskoristiti val zajedničkog planiranja ruskih tajkuna i njihovih zapadnih

partnera. Gunajev nabavlja gradilišta i radnu snagu koja ne štrajka, a Amerikanci i Zapadni Europljni podižu svoje uredske zgrade i nebodere.Vlasništvo je poslije zajedničko, kao i prihodi od najamnine i iz drugih izvora.

Na sličan je način čečen preuzeo šest vrhunskih hotela u gradu, a poslovnu djelatnost razgranao je i u proizvodnju i prodaju čelika,cementa, drva, opeke i keramičkih pločica. Tko želi izgraditi, obnoviti ili prenamijeniti zgradu, stan ili poslovni prostor, taj neizbježno radi spoduzećem čiji je vlasnik ili ga nadzire Umar Gunajev.

To je javno lice čečenske mafije. Manje vidljiva strana posla, kao i kod svih mdskovskih gangstera, ostaje u području crne burze i iznude.Rusko nacionalno blago kao što su: zlato, dijamanti, plin i nafta jednostavno se u zemlji kupuju za rublje, po službenom tečaju, pa i to uz

znatne popuste. "Prodavače", naime državne službenike, ionako se sve može kupiti, i to prilično jeftino. Roba se zatim izvozi po svjetskimcijenama i za to se dobiva čvrsta valuta: dolari, marke i funte.

Djelić prihoda zatim se ponovno unosi u Rusiju, pretvara u gomile rubalja po neslužbenom tečaju, koje se koriste za kupovinu sljedećihpošiljaka i plaćanje neizbježnoga mita. Ostatak je čista dobit. A ta iznosi 80%.

U početku, dok državni dužnosnici i službenici te bankari nisu još shvatili igru, mnogi su odbijali surađivati. Prvo je upozorenje verbalno,drugo uzrokuje potrebu za ortopedskom kirurgijom, a treće ima trajne posljedice. čovjek koji naslijedi položaj od onoga tko je na taj načinnapustio ovu dolinu suza obično shvati pouku i pravila igre.

Krajem devedesetih gotovo više i nije bilo nasilja protiv državnih dužnosnika i zakonitih poslovoditelja: nije više bilo potrehnn Nn Hn tadasu nrivatnp vnisVp već tolikn narncip rln if> cvaVi poglavica podzemlja morao biti spreman boriti se protiv više udruženih protivnika, bude litrebalo. Među svim nasilnicima i ubojicama nitko se nije mogao po hitrini i okrutnosti mjeriti s čečenima, osjete li da su prevareni.

Krajem zime 1994. u jednadžbu je ušla nova varijabla. Netom prije Božića Boris Jeljcin je pokrenuo nevjerojatno glup ratni pohod načečeniju, navodno da bi zbacio predsjednika Dudajeva, koji je proglasio neovisnost. Da je to bila hitra kirurška ratna operacija, moglo je iuspjeti. Umjesto toga, navodno moćna ruska vojska primila je dobru lekciju od slabo naoružanih čečenskih gerilaca koji su se povukli ukavkaska brda i klance i borili se dalje.

U Moskvi je išćezao i posljednji tračak zadrške čečenske mafije u odnosu na rusku državu. Običan život za čečena koji se pridržavazakona postao je gotovo nemoguć. Kad su se svi okrenuli protiv njih, čečeni su postali čvrsto isprepleten i čvrsto odan klan u ruskojprijestolnici, u koji je bilo daleko teže prodrijeti nego u gruzijsko, armensko ili etničko rusko podzemlje. U moskovskoj čečenskoj zajednicivoda podzemlja postao je ujedno junak i voda pokreta otpora. Kasne jeseni 1999. na tom je mjestu bio bivši satnik KGBa Umar Gunajev.

Opet, kao biznizman, Gunajev se i dalje slobodno kretao među ljudima i živio životom multimilijunaša, što i jest. Njegov "ured" zapravo ječitav najviši kat jednog od njegovih hotela, što ga vodi zajedno s američkim lancem; smješten je blizu Helsinškoga kolodvora.

Put do hotela izveden je u mercedesu Umara Gunajeva, zaštićenom i od metaka i od bombi. Ima vlastitog vozača i tjelesnoga čuvara, takoda su trojica iz pratnje došla za njima posebno, volvom. Oba automobila parkirana su u podzemnoj garaži ispod hotela. Pošto su trojica izvolva pretražila podrumsku garažu, Gunajev i Monk uspeše se brzim dizalom do desetoga kata s terasom. Zatim je isključena električnaenergija u sustavu dizala.

U predvorju desetoga kata bilo je još čuvara, no napokon su se našli nasamo u privatnom stanu čečenskoga vođe. Konobar u bijeloj bluzidonio im je hranu i piće na Gunajevljevu zapovijed. Monk poče: "Ima nešto što bih ti želio pokazati. Nadam se da će ti biti zanimljivo, čak ipoučno." Otvori aktoyku i pomo,ćy dvaju pugfita,aktiyira.»tyaranje laž; noga dna. Gunajev promatraše sa zanimanjem. Špijunska aktovka očitoje pobuđivala njegovo zanimanje, pa i divljenje.

Monk mu prvo uruči ruski prijevod Potvrdnog izvješća. Ukupno trideset tri stranice među kartonskim koricama. Gunajev podignu obrve učudu.

"Baš moram?“"Strpljenje će se isplatiti. Molim te.“Gunajev uzdahnu i poče čitati. Kako se udubio u tekst, ostavi kavu netaknutu. Trebalo mu je dvadeset minuta dok je završio. Pročitavši,

stavi izvještaj na stol između njih."Znači, taj manifest nije šala, nego prava stvar. I, što je on?“"To što govori tvoj budući predsjednik. To je njegov program, ono što namjerava učiniti kad dođe na vlast, a to će biti vrlo skoro.“Gurnu glatkom površinom stola crno ukoričeni manifest prema Gunajevu. "Još trideset stranica?“"Zapravo četrdeset. No još je zanimljivije. Molim te, razvedri me.“Gunajev hitro*preleti prvih deset stranica, u kojima se govorilo o uspostavi jednostranačke države, jačanju nuklearnog oružja, ponovnom

pripajanju izgubljenih bivših sovjetskih republika, obnovi arhipelaga gulaga - sustava koncentracijskih logora. Oči mu se zatim suziše, a ritamčitafhja uspori. Monk je odmah znao dokle je Gunajev stigao u čitanju. Znao je kakav će na njega učinak imati te sotonskoproročke rečenicejoš dok ih je prvi put čitao pokraj blistavih voda zaljeva Sapodilla na Otočju Turksa i Caicosa.

"Konačno i potpuno istrebljenje čečena, sve dok posljednji od tih štakora ne nestane s lica majčice Rusije. (...) Treba ih uništiti da nikadviše ne ustanu iz pepela. Zavičaj toga plemena pretvorit ćemo u pašnjak za divokoze. Neće ostati ni kamen na kamenu. (...) Okolni Oseti,Dagomani, Inguši i ostali iz toga će izvući dobru pouku i naučiti poštovati svoje gospodare — Ruse.

Gunajev pročita do kraja, a onda spusti Manifest, pa progovori: "Pokušavali su i prije: pokušavali su carevi, pokušao je Staljin, na kraju iJeljcin.“

"Da: mačevima, strojnicama, raketama. A gdje su gamazrake, zaraza bedrenicom, nervni bojni otrovi? Umijeće istrebljenja napreduje.“Gunajev ustanjb, skine sako i namjesti ga na naslon stolice, pa odšeće do francuskog prozora s kojega se pružao pogled na krovove

Moskve."Želiš da ga eliminiramo? Skinemo?" "Ne.“

"Zašto ne? To se može." "Ne bi išlo.“"Obično ide.“Monk objasni zašto: nacija je već u kaosu, povučena u provaliju, na pragu građanskog rata. Nakon Komarova mogao bi doći drugi

Komarov, po svoj prilici njegova desna ruka Grišin. Taj bi se ustremio na vlast poput kopca; na valu gnjeva bi je i dobio.Nastavljao je: "Postoje dvije strane medalje. čovjek misli i čovjek od akcije. Ubiješ jednoga, a drugi preuzme. I on će se okomiti na tvoj

narod i uništiti ga.“Gunajev se okrene od prozora i priđe Monku. Unese mu se u lice, mračan i gnjevan."Što hoćeš od mene, Amerikance? Došao si ovamo kao stranac koji mi je nekoć spasio život. Za to ti dugujem. Onda si mi pokazao ovo

smeće. Što ja imam s tim?“"Ništa, osim ako ti tako odlučiš. Imaš puno toga, Umare Gunajevu. Posjeduješ golemo bogatstvo, izvanrednu moć, čak i vlast nad životom i

smrću. A imaš moć i jednostavno okrenuti leđa, pustiti da stvari idu svojim tokom.“"A zašto ne bih?“"Evo zašto! Bio jednom jedan dječak. Malen, siromašan dječak koji je odrastao u siromašnu selu na sjeveru Kavkaza. Obitelj, rođaci i

susjedi zajedno su se odricali da bi ga poslali na sveučilište, da bi došao u Moskvu i postao veliki čovjek. Pitanje glasi: je li taj čovjek —negdje na tom dugom putu — postao robot, automat što ga pokreće samo bogatstvo? Ili se taj dječak još sjeća svoga naroda?“

"Ti mi reci!“"Ne — izbor je tvoj.“"A tvoj izbor, Amerikance?“"Moj je izbor puno lakši. Mogu otići odavde, uzeti taksi do Šeremetjeva i odletjeti kući. Tamo je toplo, udobno, sigurno. Mogu im reći neka

se ne trude. Nije više važno, jer ovdje ionako više nikoga nije briga — svi su već plaćeni i kupljeni. Neka se noć spusti!“čečen sjedne. Dugo je šutio, zagledan u prošlost. Napokon reče: "I ti misliš da ga možeš zaustaviti?" "Postoji mogućnost.“"Kakva?“Monk mu objasni zamisao sir Nigela Irvinea i onih koji stoje iza njega. "Ti si lud," odreže Gunajev."Može biti. Ali što drugo? Komarov i genocid što ga je on zamislio, a provest će ga Grišinove zvijeri. Kaos i građanski rat. Ili?“"Dobro, ako ti pomognem — što ti treba?“"Trebam se sakriti. No tako da sam vidljiv. Trebam se kretati, a da me nitko ne prepozna. Da se mogu sastajati s određenim ljudima kad

ustreba.“"Misliš da će Komarov saznati da si ovdje?“"Uskoro. Ima milijun doušnika u ovom gradu. Ti to bar znaš. Mnoge i sam rabiš. Sve ih se može kupiti. Taj čovjek nije blesav.“"On može kupiti sva državna tijela. A čak ni ja ne usuđujem se ići protiv cijele države.“"Kao što si pročitao, Komarov je svojim partnerima i financijerima, klanu Dolgorukih, obećao sve. Uskoro će oni biti država. Što će onda

biti s tobom?“"U redu. Mogu te skrivati. No kako dugo — to ni ja ne znam. Unutar naše zajednice nitko te neće pronaći dok ja to ne dopustim. Ali ovdje

ne možeš živjeti — bilo bi preočito. Imam puno sigurnih kuća. Morat ćeš prelaziti iz jedne u drugu.“"Sigurne kuće su u redu — za spavanje. Ali za kretanje po gradu trebat će mi isprave. Savršeno krivotvorene.“Gunajev odmahne glavom: "Mi ovdje ne krivotvorimo isprave, nego kupujemo prave." "Zaboravio sam da se za novac dobiva sve.“"Što ti još treba?“"Za početak — ovo.“Monk ispiše nekoliko redaka na listu papira te ga uruči Gunajevu. On to preleti pogledom. Ništa teško za nabavu. Dođe do posljednje

točke popisa."Kojega će ti to vraga?" Monk mu objasni."Znaš da sam vlasnik polovice hotela 'Metropol'," uzdahnu Gunaiev. .^ui «>^. « M..,HU<U».J.UU.UUMJ.^."Pokušat ću rabiti samo onu drugu polovicu." čečen nije shvatio (ili prihvatio) šalu."Koliko će dugo trebati dok Grišin dozna da si u gradu?“"Ovisi. Dva dana, možda tri. čim se počnem kretati, ostat će neki tragovi. Ljudi govore.“"U redu. Dat ću ti četvoricu. Oni će ti čuvati leđa i prebacivati te s jednoga mjesta na drugo. Voda je onaj koga si upoznao, što je sjedio na

prednjem sjedalu volva; Magomed. Dobar je. Kad budeš nešto trebao, popis predaj njemu i dobit ćeš. Ipak, i dalje mislim da si lud.“U ponoć se Monk vrati u svoju sobu u "Metropolu". Na kraju hodnika, pokraj dizala, je otvoren prostor s četiri kožna naslonjača. Dva su

zauzela dvojica šutljivih muškaraca koji čitaju novine i tako će čitati cijelu noć. U sitne sate u Monkovu sobu donesoše dva kovčega.Mnogi Moskovljani i svakako svi stranci drže kako patrijarh Ruske pravoslavne crkve živi u raskošnim apartmanima skrivenim u srcu

srednjovjekovnog Danilovskog manastira, s bijelim oslikanim zidovima i spletom opatija i crkava.Takav je dojam u javnosti smišljeno podržavan. U jednoj uredskoj zgradi u krugu samostana patrijarh doista ima svoj ured, koji je srce i

središte Patrijarhata Moskve i cijele Rusije. No patrijarh tamo zapravo ne živi.Stanuje u prilično skromnoj gradskoj kući na čistom pjereuljoku 5. To je uska uličica na rubu središta grada.Poslužuje ga redovničko osoblje: osobni tajnik, sobar, dvojica slugu i tri redovnice koje kuhaju i čiste. Na poziv dolazi i vozač, a tu su i dva

kozaka stražara. Kontrast ne može biti veći u usporedbi s veličajnošću Vatikana ili Patrijaršije Grčke pravoslavne crkve.U jesen 1999. dužnost je obnašala Njegova Svetost Aleksej II. Izabran je prije deset godina, nedugo prije pada komunizma. S manje od

šezdeset godina naslijedio je Crkvu iznutra demoraliziranu i izdanu, a izvana progonjenu i korumpiranu.

Od samoga je početka Lenjin — koji se gnušao Crkve — shvatio da komunizam ima samo jednog oziljnog suparnika u borbi za srca iumove golemih masa ruskih seljaka; stoga je toga suparnika odlučio uništiti. Sustavnim terorom i korupcijom on i njegovi nasljednici zamalosu u tome i uspjeli.

čak ni Lenjin i Staljin nisu se usudili posve istrijebiti svećenike te tako uništiti Crkvu. Bojali su se da bi to izazvalo ogorčenje i pobunu kakvečak ni NKVD ne bi uspio suzbiti. Tako je nakon prvih pogroma, u kojima su crkve paljene, njihovo blago opljačkano, a svećenici povješani —Politbiro odlučio razarati Crkvu diskreditacijom.

Poduzimale su se mnogobrojne mjere. Kandidatima visoke inteligencije branio se upis u sjemeništa, koja je nadzirao NKVD, poslije KGB.Upis se dopuštao samo mediokritetima, i to provincijalcima s krajnjih rubova SSSRa: iz Moldavije na zapadu i istočnoga Sibira. Kakvoćaizobrazbe namjerno se zadržavala na niskoj razini, kako bi se oslabila kvaliteta svećenstva.

Većina crkava nasilno je zatvorena i jednostavno prepuštena propadanju. Ono malo što je ostalo otvoreno pohađali su pretežito siromasi istarci — dakle, bezopasni. Od župnika se tražilo da redovito izvješćuju KGB, što su oni uglavnom i činili, djelujući kao doušnici protiv vlastitihžupljana.

Mladića ili djevojku koji bi tražili krštenje prijavio bi sam svećenik. Takve bi izbacili iz škole, ne bi se mogli upisati na sveučilište, čak bikatkad i roditelje izbacili iz stana. Gotovo ništa nije ostajalo nedojavljeno KGBu. Golema većina svećenika bili su, ako već ne suradnici tajnepolicije, onda pod općom sumnjom.

Komunisti su se, kao i drugi, služili tehnikom mrkve i batine; teška je to bila batina, a mrkva otrovana.Branitelji Ruske pravoslavne crkve kažu da je alternativa takvu držanju bilo posvemašnje uništenje Crkve: prema tome, održati Crkvu —

bilo kakvu — na životu bilo je vrijedno trpljenja strašnih udaraca i poniženja.Blagi, stidljivi, povučeni Aleksej I I je, prema tome, naslijedio episkopat duboko zaglibio u kolaboraciji s ateističkim režimom i župno

svećenstvo u koje su ljudi duboko sumnjali.Bilo je iznimaka: lutajućih svećenika koji nisu imali župe, nego su lutali, propovijedali i bivali uhićeni. Postojali su i isposnici koji su se

povukli u samostane kako bi održavali vjeru živom samoodricanjem, postom i molitvom, no oni teško da su se ikad susretali s narodnimmasama.

U gužvi nakon propasti komunizma pojavila se prigoda za veliki preporod Crkve, prigoda da Radosna vijest, Riječ Božja ponovno bude usredištu života tradicionalno vrlo pobožnoga Umjesto toga, povratak vjeri izvele su i iskoristile nove sljedbe — žestoke, maštovite, predane,pripravne propovijedati ljudima gdje žive i rade. Namnožiše se pentekostalci. Američki misionari nagrnuše sa svojim baptizmom,mormonstvom, adventizmom sedmoga dana. Ruska pravoslavna crkva reagirala je moleći državu da zabrani djelovanje stranih propovjednika.

Zagovornici sljedbi kažu kako reforma korijena i grana pravoslavne hijerarhije nije moguća, jer su zarazom zahvaćene i donje razine.Svećenici su iz sjemeništa izašli slabo naobraženi; govorili su zastarjelim biblijskim jezikom. Tko je i znao, govorio je pedantno profesorski ilidosadno didaktički, ne znajući kako bi se približio ljudima bez akademske naobrazbe. Njihove propovijedi bijahu usmjerene uvijek istomslušateljstvu, malobrojnu i staru.

Golema je prigoda propuštena. Dijalektički materijalizam pokazao se lažnim božanstvom, a demokracija i kapitalizam nisu se pobrinuli niza tijelo — o duši da i ne govorimo. Glad za duhovnom utjehom bijaše svenarodna i duboka, ponajviše neutažena.

Umjesto da pošalje najbolje mlade svećenike na misijsko polje, da šire vjeru u Riječ — kažu kritičari — Pravoslavna crkva je ostala usvojim episkopskim dvorovima, manastirima i sjemeništima čekajući da ljudi dođu. Malo ih je došlo.

Poslije pada komunizma žudjelo se za strasnim i nadahnutim, karizmatskim vodstvom; blagi učenjak Aleksej II nije taj čovjek. Izabran je kaokompromisna osoba između različitih struja u episkopatu. Nedostojni su se crkveni veledostojnici nadali kako Aleksej neće praviti valove unjihovoj žabokrečini.

Ipak, unatoč tešku križu što ga je naslijedio i nedostatku osobne karizme, Aleksej II ne bijaše bez izvjesna reformatorskog osjećaja ihrabrosti. Stoga je poduzeo tri važne stvari.

Prvo je podijelo cijelu Rusiju na stotinu eparhija, puno manjih od prijašnjih. Taj mu je potez omogućio ređenje novih, mlađih episkopa,izabranih među najboljim i najrevnijim svećenicima, najmanje uprljanim suradnjom s propalim KGBom. Zatim je posjetio svaku eparhiju ili bareparhijsko sjedište, došavši pred oči narodu više od bilo kojega ruskog patrijarha u povijesti. Drugo, ušutkao je grube antisemitske izljevepetrogradskoga metropolita Joana. Patrijarh je jasno dao svima do znanja da će se svaki koii bude širio liudsku mržniu umiesto Božie liubavimorati oprostiti s episkopskom stolicom. Joan je umro 1995. godine, sve do smrti u potaji ne prestavši širiti mržnju na Židove i na Alekseja II.

Napokon, osobno je odobrio — nasuprot snažnu protivljenju — djelovanje oca Gregora Rusakova, karizmatičnoga mladog svećenika kojije tvrdoglavo odbijao prihvatiti župu ili disciplinu episkopa kroz čije je eparhije (biskupije) putovao na svojim pastoralnim putovanjima.

Mnogi bi patrijarh osudio djelovanje napola odmetnuta redovnika i zabranio mu propovijedati. No Aleksej II odbio je krenuti tim putem,radije riskirajući zajedno s putujućim svećenikom. Dirljivim i strasnim propovijedima otac Gregor stigao je do srca mladih i agnostika — štoepiskopima nikako nije polazilo za rukom.

Jedne noći u studenom 1999. blagog su patrijarha prekinuli u molitvi viješću da pred uličnim vratima čeka poklisar iz Londona, koji želi bitiprimljen. Bilo je to nedugo prije ponoći. Patrijarh bijaše odjeven u jednostavnu sivu rizu. Ustavši iz klečećega položaja, prođe svojom osobnomkapelicom kako bi primio poruku iz ruke osobnoga tajnika.

Poruka bijaše ispisana na papiru sa zaglavljem londonske pravoslavne eparhije sa sjedištem u Kensingtonu. Prepozna potpis svogaprijatelja metropolita Anthonija. Ipak se namršti u čudu što kolega komunicira s njime na tako čudan način.

Pismo je bilo na ruskom - jeziku što ga arhiepiskop Antonij govori i piše. U njemu je molio svojega brata u Kristu neka žurno primi glasnikakoji mu nosi važnu vijest koja se tiče Crkve, važnu vijest visoke povjerljivosti.

Patrijarh presavije pismo i pogleda tajnika. "Gdje je on?“"Na pločniku, Vaša svetosti. Stigao je taksijem." "Je li svećenik?“"Jest, Vaša svetosti.“Patrijarh uzdahnu, pa reče: "Pusti ga unutra! Ti se možeš vratiti na spavanje. Primit ću ga u kabinetu za deset minuta.“Kozak na noćnoj straži primi prošaptanu zapovijed od tajnika te otvori zaključani glavni ulaz. Ugleda sivi automobil gradske taksislužbe i

iza njega svećenika u crnoj mantiji.

"Njegova svetost će vas primiti, oče," najavi kozak. Svećenik plati taksisti vožnju. lAI U kući ga smjestiše u malu čekaonicu. Nakon desetminuta pojavi se bucmast svećenik i prošapće: "Pođite za mnom, molim vas.“

Posjetitelja uvedoše u sobu što je očito bila učenjakova radna soba. Osim ikone u kutu, na obijeljenu zidu, sve su stijene prekrivale police;red za redom knjiga odsijevaše u svjetlu stolne svjetiljke na radnom stolu. Za njim je sjedio patrijarh Aleksej. Pokaza gostu neka sjedne.

"Oče Maksime, molim vas, donesite nam nešto. čaj? Da, dvije šalice i kekse. Vi ćete se ujutro pričestiti, oče? Da? Dobro, još imamovremena za kekse prije ponoći." Debeljuškasti se sobar udalji.

"Dakle, sinko, kako je moj prijatelj Antonij?“Posjetiteljeva crna mantija, pa i isto tako crna kamilavka, što ju je skinuo i otkrio plavu kosu, izgledale su sasvim normalno. Jedino čudno

bijaše što nije imao brade. Većina pravoslavnih svećenika nosi bradu, no ne i svi engleski."Žao mi je što vam to ne mogu kazati, Vaša svetosti, jer ga nikad nisam vidio.“Aleksej se zabulji u Monka, ne shvaćajući. Pokaza u čudu na pismo što stajaše na stolu pred njim. "A ovo — što je ovo? Ne shvaćam.“Monk duboko udahne. "Prvo, Vaša svetosti , moram priznati d a ja nisam svećenik Pravoslavne crkve. Ni pismo nije od arhiepiskopa

Antonija, iako je papir pravi, a potpis vješto krivotvoren. Svrha ove nedolične maškarade je u tome što sam vas morao vidjeti. Vas osobno,nasamo i potajno.“

Patrijarh se uzbuni; oči mu zasjaše od užasa. Je li to luđak? Ubojica? Dolje stoji naoružani kozak, no može li stići dovoljno brzo bude lipozvan? Odluči zadržati miran izraz lica. Sobar će se vratiti za koji trenutak. Možda će se ukazati prigoda za bijeg.

"Objasnite, molim vas," reče naoko mirnim glasom."Prvo, gospodine, ja sam Amerikanac, a ne Rus. Drugo, šalje me skupina diskretnih i moćnih ljudi sa Zapada, koji žele pomoći Crkvi i

Rusiji, a ne nauditi im. Treće, dolazim s viješću za koju moji gospodari smatraju kako bi za vas mogla biti važna i uznemirujuća. Došao sam povašu pomoć — ne po vašu krv. Telefon vam je pri ruci. Možete se njime poslužiti kako biste dozvali pomoć.

Neću vas zaustavljati. No prije no što me prijavite, preklinjem vas da pročitate što sam vam donio.Aleksej se namršti. Nikako ne izgleda kao manijak — eto, dosad me već mogao ubiti. Gdje li je taj bedak Maksim s čajem?"Vrlo dobro. Što to imate za mene?“Monk segnu pod mantiju i izvadi dva tanka dosjea, koje stavi na stol. Patrijarh baci pogled na korice — jedne sive, a druge crne."O čemu se radi?“"Sivoga treba prvo pročitati. To je izvješće koje nesumnjivo dokazuje da crni dosje nije krivotvorina, dosjetka, prijevara ni smicalica.“"A crni?“"To je osobni manifest Igora Viktoroviča Komarova, koji će, čini se, biti idući predsjednik Ruske Federacije.“Začu se kucanje na vratima. Otac Maksim uđe s poslužavnikom na kojemu bijahu čajnik, šalice, tanjurići, keksi, žličice, šećer, mlijeko i

limun. Zidna ura s njihalom odbije dvanaest sati. "Prekasno," uzdahnu patrijarh. "Maksime, zbog tebe sam ostao bez svojih keksa.“"Oprostite, Vaša svetosti, strašno mi je žao. Morao sam potražiti onaj bolji čaj i... narezati limun i... „"Dobro je, Maksime; samo sam se šalio." Pogleda Monka; čini se čvrst, treniran muškarac. Ako je došao radi ubojstva, mogao bi ih

vjerojatno ubiti obojicu. "Idi u postelju, Maksime. Neka ti Gospodin da dobar odmor.“Sobar se polako uputi prema vratima."A sad - što je s tim Komarovljevim manifestom?" upita patrijarh, ne pričekavši da sobar izađe. Otac Maksim zatvori vrata za sobom,

nadajući se kako nisu primijetili da je poskočio na spomen Komarovljeva imena. Pogleda uz hodnik i niza nj. Drugi je tajnik već u postelji,redovnice se neće pojaviti prije jutra, kozak je dolje. Klekne pred vratima i priljubi uho uz ključaonicu.

Aleksej II prvo je čitao Potvrdno izvješće, kako se od njega tražilo. Monk je pijuckao čaj s keksima. Napokon patrijarh dočita štivo."Vrlo zanimljivo. Zašto je to učinio?" "Stari?“"Da.“"Nećemo to nikad doznati. Kako znate, mrtav je. Ubijen, nema sumnje. Nalaz profesora Kuzmina ne ostavlja mjesta dvojbi.“"Siroti čovjek! Molit ću za njega.“"S razlogom rriožemo pretpostaviti da je na tim stranicama pronašao nešto što ga je toliko uznemirilo da je doveo u pogibelj i naposljetku

žrtvovao vlastiti život kako bi otkrio prave namjere Igora Komarova. Bi li Vaša svetost sada pročitala Crni manifest?“Sat vremena nakon toga patrijarh Moskve i cijele Rusije ispravi se u stolcu te se zagleda u jednu točku iznad Monkove glave.Napokon progovori: "Nemoguće da to stvarno misli. Ne kani valjda zaista činiti takve stvari? Pa to je sotonski! Rusija je na pragu trećeg

tisućljeća od rođenja Našega Gospodina. Takve su stvari iza nas.“"Vaša svetosti, vi ste Božji čovjek. Kao takav, vi zacijelo vjerujete i u sile zla?" "Naravno.“"A te sile katkad imaju i ljudski oblik: Hitler, Staljin... " "Jeste li vi kršćanin, gospodine...?“"Monk. Valjda jesam. Slab kršćanin.“"Svi smo mi slabi, nedostojni. No kao kršćanin, vi svakako znate kako kršćanstvo gleda na zlo. Ne morate pitati.“"Vaša svetosti, čak i da ostavimo po strani dijelove koji se bave Židovima, čečenima i ostalim manjinama — ovaj plan poslao bi vašu

svetu Crkvu natrag u najmračnije doba. Ona bi morala ili postati poslušno oruđe ili žrtva fašističkoga režima, jednako bezbožna kao što je biokomunizam." "Ako je to istina.“

"Istina je. Ljude se ne lovi i ne ubija zbog krivotvorine. Reakcija pukovnika Grišina bila je previše brza, a da to nije zato što je dokumentstigao sa stola Komarovljeva tajnika Akapova. Za krivotvorinu oni ne bi ni znali. A ovako su već za koji sat primijetili da im je nestalo nešto odneprocjenjive vrijednosti.“

"Što ste došli tražiti od mene, gospodine Monk?“

"Odgovor na pitanje: hoće li se Ruska pravoslavna crkva oduprijeti tom čovjeku?" "Molit ću. Tražit ću od Boga duhovno vodstvo.“"Ako je odgovor takav, vi — ne kao patrijarh, nego kao kršćanin, kao čovjek i kao Rus - nemate izbora. Dakle, što onda?“"Onda neću imati izbora. Ali kako mu se suprotstaviti? Predsjednički izbori u siječnju smatraju se zaključenima i prije održavanja.“Monk usta, pokupi dosjee i gurnu ih pod mantiju. Uze i kamilavku."Svetosti, uskoro će vas posjetiti jedan čovjek, također sa Zapada. Evo kako se zove. Molim vas da ga primite. On će vam predložiti što

treba činiti," reče Monk, uručujući patrijarhu malu kartonsku karticu."Trebate li auto?" upita Aleksej. "Hvala, ne treba. Pješice ću." "Bog bio s vama!“Monk ga ostavi stajati uspravno uz ikonu, duboko potresena. Prilazeći vratima, učini mu se da čuje zvuk nogu na sagu u hodniku. No kad je

otvorio vrata, na hodniku nije bilo nikoga. U prizemlju sretne kozaka, koji ga pusti van. Na ulici je vjetar ljuto štipao za lice. Nabivši kamilavkučvršće na glavu, nagne se protiv vjetra te krenu prema hotelu "Metropol".

Pred zoru je debeljkast lik šmugnuo iz patrijarhove kuće te hitao ulicama, pa u predvorje hotela "Rosija". Makar je imao uza se mobitel,znao je da je puno sigurnije nazivati iz telefonske govornice, odakle se zvuk prenosti zemaljskim linijama.

čovjek s kojim je govorio, smješten u kući blizu Kiseljnog bulevara, bio je noćni čuvar, ali je ipak pristao preuzeti poruku."Recite pukovniku da se zovem otac Maksim Klimovski. Zapisali ste? Da, Klimovski. Recite mu da radim u privatnoj rezidenciji Patrijarha.

Moram govoriti s njime. Hitno je. Nazvat ću ponovno ovaj broj u deset ujutro.“Za sat vremena dobio je vezu. Glas na drugom kraju žice bijaše tih, ali autoritativan. "Da? Izvolite, oče; ovdje pukovnik Vladimir Grišin.“U telefonskoj se govornici debeli svećenik znojio. U jednoj vlažnoj je ruci držao slušalicu dok mu se znoj cijedio niz čelo."čujte, pukovniče, vi me ne poznajete. Ja sam strasni obožavatelj Igora Viktoroviča Komarova. Sinoć je jedan čovjek posjetio patrijarha.

Donio je neke dokumente. Jedan je zvao Crni manifest... Halo! Halo, jeste li tamo?“"Dragi moj oče Maksime, mislim da bismo se trebali sastati," reče glas.13 Na krajnjem jugoistoku Stare ploščadi stoji Slavjanski trg, a tamo je jedna od najmanjih, najstarijih i najljepših moskovskih crkava.Crkva svih svetih u Kuliškima prvotno je izgrađena u trinaestom stoljeću od drva; Moskva se tada sastojala samo od Kremlja i nekoliko

hektara okolnih izgrađenih površina. Pošto je crkvica izgorjela, krajem šesnaestoga i početkom sedamnaestog stoljeća obnovljena je ukamenu. U stalnoj je uporabi ostala sve do 1918.

Moskva je u to doba još bila poznata kao grad s "dvadeset puta dvadeset" crkava - jer ih je doista bilo više od četiristo. Komunisti suzatvorili 90% i razorili tri četvrtine. Među sakralnim objektima što su ostavljeni zjapiti prazni, ali inače netaknuti, bila je i Crkva svih svetih uKuliškima.

Nakon pada komunizma 1991. crkvicu su četiri godine brižljivo obnavljali najbolji restauratori i obrtnici, pa je tek nakon toga otvorena kaomjesto molitve i obreda.

Tamo je otac Maksim Klimovski stigao dan nakon telefonskog razgovora. Nije privukao ničiju pozornost noseći uobičajenu dugu crnumantiju i kamilavku — odoru pravoslavnoga svećenika; bilo ih je, uostalom, još nekoliko u crkvi i oko nje.

Uze zavjetnu svijeću, zapali je i dođe do zida desno od ulaza. Stajao je i motrio zidne slike, kao u molitvi i razmišljanju.U sredini crkve, što je blistala od pozlate i slikanja, rektor crkve pojao je liturgiju, dok mu je skupinica ljudi u civilnoj odjeći odgovarala. No

uz desni zid, iza niza lukova, nije bilo nikoga osim jednoga svećenika.Otac Maksim uzrujano pogleda na ručni sat. Pet minuta nakon ugovorena vremena. Nije znao da je primijećen iz auta parkirana na drugoj

strani trgića, niti je vidio trojicu kako su odmah poslije njega ušli u crkvu. Nije znao da su provjerili slijedi li ga tko; ništa od toga nije znao nividio.

Iza sebe začuje lagani strugaj cipele na kamenom podu iza sebe te osjeti kako je netko stao iza njega."Oče Maksime?" "Da?“"Ja sam pukovnik Grišin. Imali ste mi nešto reći.“Svećenik zirnu u stranu. Muškarac pokraj njega viši je od njega, vitak, u tamnom zimskom kaputu. Okrenu se i pogleda ga s visoka.

Svećenikov se pogled sretne s njegovim; u očima mu se čitao strah. Nadao se da čini pravu stvar i da zbog toga neće zažaliti. Kininu i progutaslinu.

"Prvo mi recite zašto, oče. Zašto ste me nazvali?“"Morate razumjeti, pukovniče, da sam već odavno vjeran sljedbenik Igora Komarova. Divim se njegovoj politici i planovima za Rusiju.“"Sjajno! A što se sinoć dogodilo?“"Jedan je čovjek došao u posjet Patrijarhu. Ja sam njegov sobar. čovjek bijaše odjeven kao svećenik naše crkve, ali nije nosio bradu.

Savršeno govori ruski, ali bi ipak mogao biti stranac." "Je li patrijarh očekivao toga stranca?“"Ne. To je tako čudno. Došao je nenajavljen usred noći. Ja sam bio u krevetu. Patrijarh me poslao po čaj i kekse.“"Znači da je stranac bio ipak primljen?“"Da. I to je čudno. Zapadnjački izgled toga čovjeka, doba njegova dolaska... Tajnik mu je trebao reći neka se službeno najavi. Nitko ne

može tek tako doći patrijarhu usred noći. No čini se da je imao preporučno pismo.“"Onda ste im donijeli čaj.“"Da. Na odlasku sam čuo kako Njegova svetost govori: 'Što nam govori taj Komarovljev manifest?'„"To vas je zainteresiralo?“"Da. Zatvorivši vrata izvana, prisluškivao sam kroz ključaoniču." "Vrlo dobro. I što su govorili?“"Ne puno. Razdoblja tišine bila su vrlo duga. Pogledom kroz ključaonicu utvrdio sam da Njegova svetost nešto čita. Trebalo mu je gotovo

puni sat dok je to pročitao.“"I onda?“

"Patrijarh se , izgleda, vrlo uznemirio. čuo sam kako nešto govori i spominje riječ 'sotonski'. Zatim je rekao: 'Takve su stvari iza nas.'Stranac je govorio tako tiho da sam ga jedva išta ražumio. No čuo sam da spominje 'Crni manifest'. Te je riječi izgovorio stranac, prijenego seNjegova svetost na jedan sat udubila u čitanje.“

"Što još?“čovjek je brbljavac; nervozan je, znoji se u zapari crkve, ali ne od toga. No ono što govori presudno je važno, iako to on sam ne shvaća."Malo što. čuo sam kako spominju 'krivotvorinu' i zatim vaše ime." "Moje?“"Da, stranac je nešto pričao kako ste vi prebrzo reagirali. Onda su razgovarali o nekom starcu i patrijarh je rekao kako će moliti za njega.

Nekoliko su puta spominjali 'zlo', a onda je stranac ustao kako bi otišao. Morao sam se hitro udaljiti hodnikom pa ga nisam vidio. čuo samzatvaranje ulaznih vrata. To je sve.“

"Niste vidjeli automobil?“"Ne. Virio sam s prozora na katu, ali otišao je pješice. Nikad nisam vidio Njegovu svetost tako uzrujana kao što je bio sutradan. Bio je

blijed i satima je molio u svojoj kapelici. Eto, tako sam vas uspio nazvati. Nadam se da sam ispravno postupio.“"Prijatelju moj, učinili ste točno ono što treba. Postoje antipatriotske snage koje šire laži o velikom državniku koji će uskoro biti predsjednik

Rusije. Vi ste ruski domoljub, oče Maksime?“"Žudim za danom kad ćemo očistiti Rusiju od svih tih naplavina i smeća što ih Komarov napada. Strano smeće! Eto, zato podupirem

Komarova svim svojim srcem."Izvrsno, oče. Odmah vidim kako ste vi jedan od onih na koje Majčica Rusija ozbiljno može računati . Držim da vas očekuje velika

budućnost. No recite mi samo još jednu stvar: što mislite, odakle je taj stranac došao? „Svijeća je već gotovo dogorjela. Iza njih, slijeva, sada se skupilo nešto vjernika što su također promatrali freske dok su molili."Ne znam. No makar je otišao pješice, kozak na straži poslije mi je kazao kako je stigao taksijem. Sivim, kakvi su auti Središnje gradske

taksislužbe.“Svećenik, u ponoć. Ide u čisti pjereuljok. To je sigurno zapisano. I mjesto gdje ga je pokupio. Pukovnik Grišin zgrabi svećenikovu

nadlakticu; prsti su mu propali u meko meso debeljuškasta svećenika. Okrenu oca Klimovskoga prema sebi."Slušajte me, oče! Dobro ste postupili i bit ćete za to nagrađeni. No treba još toga učiniti. Razumijete?“Otac Klimovski kimnu."Vodite bilješke o svemu što se događa u kući! Tko dolazi, tko odlazi. Osobito pazite na episkope i strance. Zovite me kad budete nešto

imali. Samo recite da je Maksim zvao i recite vrijeme susreta. Mjesto sastanka uvijek će biti ovdje. Ako ja vas ustrebam, poslat ću vam porukupo osobnom glasniku. Samo komad papira s naznačenim vremenom. Ako nekim slučajem ne budete mogli doći u to vrijeme, samo nazovite irecite kad možete. Jeste li razumjeli?“

"Jesam, pukovniče. Učinit ću za vas sve što mogu.“"Naravno. Vidim već da će Rusija jednom imati novoga episkopa. Bolje bi bilo da sada krenete. Ja ću malo poslije.“Pukovnik Grišin i dalje je promatrao crkvene slike, koje su mu bile odvratne, te razmišljao o svemu što je upravo doznao. Nema sumnje da

se Crni manifest vratio u Rusiju. Ova budala mantijaška pojma nema što govori, ali nedvojbeno govori istinu.Netko se, dakle, vratio nakon više mjeseci neoglašavanja, i sada tiho kruži. Dokument pokazuje, ali ga nikome ne ostavlja. Želi nam stvoriti

neprijatelje i tako — naravno — utjecati na buduće događaje.Tko god to bio, prevario se već u početku. Crkva nema utjecaja. Grišin se s poštovanjem sjeti Staljina i njegova sarkastičnog pitanja:

"Koliko papa ima divizija?" Ipak, tko god to bio, mogle bi iz toga proizaći nevolje.S druge strane, taj je čovjek za sebe zadržao primjerak Manifesta. Moglo bi biti da ima samo jedan, možda dva primjerka. Treba ga,

dakle, pronaći i ukloniti, i to tako da ne ostane ni najmanjega traga ni od toga stranca ni od dokumenta.Kad bolje razmisli, problem će biti puno lakše riješiti no što je Grišin mislio.Što se tiče novoga doušnika, neće biti poteškoća. Godine protuobavještajnoga rada naučile su ga procjenjivati izvore. Odmah je vidio da

je taj svećenik kukavica i da će prodati i rođenu majku za promaknuće i novac. Grišin je dobro vidio iznenadni bljesak taštine i pohlepe unjegovim očima čim mu je spomenuo episkopsku čast.

Ima tu još nešto — dosjeti se on dok je ostavljao freske i nrniazin i/meffn Hvniir.e. mmtarara štn su r.iiein vriipmp ctaiali n?crkvena vrata, s unutarnje strane, jedan slijeva, drugi zdesna. Morat će si dati truda i potražiti među Mladim borcima stvarno zgodna mlada

prijatelja za svećenika doušnika.četvorica s crnim vunenim kapamakrinkama hitro su i djelotvorno obavili premetačinu. Poslije se ravnatelj Središnje gradske taksislužbe

dvoumio bi li to uopće prijavio miliciji. U općem moskovskom bezakonju ni najbolji detektiv ne bi mogao učiniti ništa kako bi našao tko su bilineželjeni gosti; ne bi se, uostalom, ozbiljno ni potrudio. Izvijestiti da je bio upad, ali da ništa nije ukradeno ni razbijeno, niti je tko ozlijeđen — tobi izazvalo samo beskrajno ispunjavanje obrazaca i davanja izjava, na što bi otišlo nekoliko dana, a papiri bi poslije samo skupljali prašinu.

Ljudi su jednostavno upali u ured u prizemlju, zatvorili vrata i navukli rebrenice te upitali tko je šef. Budući da su svi izvukli pištolje, nitko imse nije usprotivio; pretpostavili su da će tražiti novac. Ali ne: kad su uperili samokres šefu smjene u lice, htjeli su samo radne listove za triprethodna dana. Njihov je vođa proučavao obrasce dok nije stigao do podatka koji ga je zanimao. Šef to nije vidio, jer je u to vrijeme klečao ukutu, licem okrenut k zidu, no radilo se o ponoćnoj vožnji; zabilježeno je polazište, odredište, vrijeme i vozačeva oznaka.

"Tko je vozač broj 52?" upita oštro vođa."Ne znam," zacvili šef. Za taj je odgovor odmah primio nagradu: udarac pištoljem po glavi. "Piše u nekom popisu!" zaurla razbojnik.Natjerao ga je pogledati u popis osoblja. Vozač broj 52 zove se Vasilij. Zapisana je i adresa, u predgrađu.Pošto je poučio šefa smjene da će se - ako samo pomisli upozoriti Vasilija — preseliti iz svojega sadašnjeg smještaja u dugu drvenu

kutiju, vođa bande otrgne komad popisa vozačkih radnih listova i ode, zajedno sa svojim ljudima.Šef si stavi hladan oblog na glavu, uze aspirin i porazmisli o Vasiliju. Ako je zbilja bio tako bedast pa je zakinuo ovakve tipove, onda i

zaslužuje da ga posjete. Vozač je očito zakinuo nekoga tankih živaca, ili je bio drzak prema njegovoj djevojci. Ovo je Moskva 1999. — može

se ili preživjeti ili izazivati naoružane ljude. Šef se odlučio preživjeti. Zato je ponovno otvorio ured i prione na posao. Vasilij je upravo ručao,kasno; jeo je kobasice s crnim kruhom, ZaaaojuLna vratima. Nekoliko sekundi oosliie u 1aihinin ude.

njegova žena, blijeda kao krpa, a dva muškarca iza nje. Obojica s crnim skijaškim kapamakrinkama i pištoljima. Vasilij, užasnut, otvoriusta, iz kojih mu ispade komadić kobasice. "čujte, ja sam siromašan čovjek. Nemam..." zapenta on.

"Šuti!" grubo će jedan razbojnik, dok je drugi gurnuo uzdrhtalu ženu neka sjedne na stolac. Vasiliju gurnuše pod nos otrgnuti radni nalog."Ti si vozač broj pedeset dva kod Središnje gradske taksislužbe?" upita ga uljez. "Jesam. Ali, zaista, dečki... „Prst u crnoj rukavici upirao je u redak na radnom nalogu."Preksinoć si vozio u čisti pereuljok. Malo prije ponoći. Koga si vozio?" "Odakle bih ja to znao?“"Ne pravi se pametan. Inače ti ode glava. Razmisli ! " Vasilij je razmišljao. Ništa mu nije padalo na pamet. "Svećenik," podsjeti ga

revolveraš."Tako je: sad se sjećam. čisti pereuljok, mala pokrajna ulica. Morao sam pogledati u plan grada. čekao je deset minuta dok su ga pustili

unutra. Onda je platio, pa sam otišao.“"Opisi ga!“"Srednje visine i građe tijela. Preko četrdeset, blizu pedeset godina. Svećenik — haj'te, molim vas:oni svi jednako izgledaju. Ne, čekaj malo: ovaj nije imao brade." "Stranac?“"Ne bih rekao. Savršeno je govorio ruski." "Jesi li ga kad prije vidio?“"Nikad?“"A poslije?“"Ne. Htio sam ga voziti natrag, no reče da ne zna koliko će se dugo zadržati. čujte, ako mu se nešto dogodilo, to nema nikakve veze sa

mnom. Samo sam ga vozio desetak minuta.“"Samo još nešto: odakle ste pošli?“"Od 'Metropola', naravno. Tamo ja radim. Imao sam noćnu smjenu na stajalištu pokraj 'Metropola'." "Je li došao pješice pločnikom ili iz

hotela?“"Iz hotela." "Kako znaš?“"Bio sam na početku reda i stajao pokraj auta. čovjek mora paziti: čekaš sat. Da i više. a onda ti neki šuoak koii i e iza tebe u redu

oduzme vožnju. Zato sam gledao ulaz hotela da vidim kad će naići sljedeći turist. Kad eno njega: mantija, kamilavka. Sjećam se kako sampomislio: što li pravoslavni svećenik radi na takvu mjestu? Prvo je pogledao po redu taksija na stajalištu, a onda se zaputio ravno k meni.“

"Je li bio sam ili u društvu?" "Ne, bio je sam.“"Je li spominjao neko ime?“"Ne, samo adresu gdje je htio stići. Platio je rubljama." "Jeste li razgovarali?“"Ni riječi. Samo je rekao kamo želi ići, zatim je ušutio. Kad smo stigli, rekao mi je neka ga pričekam. Kad je izašao, pitao je koliko je

dužan i platio. To je bilo to. Slušajte, momci, kunem se da ga nisam ni prstom...“"Dobar tek!" odgovori razbojnik, gurnuvši mu lice u tanjur. Zatim odoše.Pukovnik Grišin mirno sasluša izvještaj, bez osobita zanimanja. Sve to ne mora ništa značiti. U 23 i 30 izašao je iz 'Metropola'. Možda je

tamo odsjeo; možda je bio u posjetu; možda je samo ušao u predvorje kroz drugi ulaz koju minutu prije. No vrijedi provjeriti.Grišin kod sebe drži telefonske brojeve svojih doušnika u Moskovskoj milicijskoj upravi. Najviši je po činu generalbojnik, a najviše mu je

puta do sada poslužio arhivar. Za ovaj je posao jedan previsoko, a drugi prenisko, i previše vezan za svoje arhivske police i kutije. Treći jesuradnik inspektor za umorstva Dmitrij Borodin.

Istražitelj uđe u hotel netom prije sutona. Zatraži razgovor s ravnateljem, Austrijancem koji već osam godina živi i radi u Moskvi. Borodinpokaza svoju milicijsku iskaznicu.

"Umorstvo?" prestravljeno upita hotelski poslovoditelj. "Nadam se da se ništa nije dogodilo nekom od naših gostiju.“Borodin odgovori: "Koliko ja znam, nije. Ovo je samo rutinski posjet. No trebao bi mi vaš popis gostiju za prošla tri dana.“Poslovoditelj je sjedio u svom uredu i tipkao na tipkovnici račuala te tako tražio informaciju zatraženu od njega."Želite li da vam to otisnem na papiru?" upita Austrijanac. "Da, više volim na papiru.“Borodin poče pregledavati popis. Sudeći prema imenima , medu šest stotina aostiiu bilo ie samo desetak Rusa. Ostatak ie dolazio iz

petnaestak zemalja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. 'Metropol' je skup te je namijenjen stranim turistima i poslovnim ljudima. Borodinu jerečeno neka traži riječ "otac" ispred imena gosta. Ne nađe ništa takvo.

"Je li ovdje odsjeo neki pravoslavni svećenik?" upita on.Ravnatelj se zgranuo: "Ne, koliko ja znam... Hoću reći, nitko nam se takvim nije predstavio." Policajac ponovno pregleda popis, no opet

bez uspjeha."Morat ću zadržati popis," reče napokon Borodin. Hotelijeru bijaše drago ispratiti ga.Tek je idućeg jutra pukovnik Grišin i sam uspio proučiti hotelski popis. Nedugo poslije deset sati jedan od dvojice internih konobara donio

mu je kavu. Nađe šefa sigurnosti SDSa blijeda i uzdrhtala.Zabrinuto ga upita je li mu dobro, no pukovnik ga otjera nervoznim odmahom ruke. čim je mladić otišao, Grišin čvrsto zgrabi kožnu mapu

za spise objema rukama, pokušavajući obuzdati drhtanje. Bijes mu ne bijaše nepoznanica; a kad ga primi, vrlo se teško suspreže.Na polovici treće stranice popisa pronašao je, naime, ime dr. Philipa Petersa, američkoga sveučilišnog profesora.To mu je ime dobro poznato. Deset godina ga ima na pameti. Prije deset godina dvaput je pregledao dosjee stare Druge glavne uprave,

kojoj je Ministarstvo vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza prosljeđivalo podatke o pristupnicima za sovjetske vize. Dvaput je naišao na to ime.Dvaput je došao do iste fotografije i proučio je: guste sijede kovrče i zatamnjene naočale koje skrivaju slabe oči, koje zapravo uopće nisu

slabe.U podrumima ispod Lefortova tim je slikama mahao pred nosom Krugljovu i dr. Blinovu. Oni su priznali da je to čovjek s kojim su se potajno

sastali u zahodu Muzeja istočnjačke umjetnosti, odnosno u vladimirskoj stolnoj crkvi.Puno više nego dvaput zakleo se da će — dođe li čovjek s takvim licem i pseudonimom ikada više u Rusiju — izravnati s njime račune.A on se sada vratio. Poslije deset godina misli da će se tek tako izvući sa svojom drskošću. Nevjerojatna bezobraština — opet doći na

područje kojim vlada Anatolij Grišin.Ustane, ode do uredskog ormara i potraži jedan stari dosje. N.S§ayši ga, isvadi još jedau snimku, uvećanu presnjmku fotografije što ju je

Rusirria dao Aldrich Ames. Nakon raspuštanja Odbora "Monah", koiega iz Prve glavne uprave dao mu je tu fotografiju kao uspomenu — da biga zadirkivao. No Grišin je sliku čuvao kao najveće blago.

Lice je mlađe no što je zacijelo danas, no pogled je i tada bio izravan. Kosa plava, valovita; nema sijedih brkova ni zatamnjenih naočala.No to je isto lice — lice mladoga Jasona Monka. Grišin okrene dva telefonska broja; svojim sugovornicima nije ostavio mjesta sumnji: on nećetrpjeti odgađanje. Od veze u graničnoj policiji u zračnoj luci zatražio je podatak kad je čovjek stigao, odakle i je li napustio zemlju.

Borodinu pak zapovjedi neka se vrati u 'Metropol' i provjeri je li dr. Peters odsjeo u tom hotelu; ako jest, je li otišao; ako nije otišao, koji jebroj njegove sobe.

Sredinom poslijepodneva dobio je odgovore na sva postavljena pitanja. Dr. Peters stigao je redovitim letom British Airwaysa iz Londonaprije tjedan dana. Ako je otišao iz Rusije, onda to nije preko Šeremetjeva. Borodin ga je obavijestio i da je dr. Peters došao u 'Metropol' putempoznate londonske turističke agencije, na recepciji hotela prijavio se istog dana kad je doletio na Šeremetjevo; nije otišao iz hotela; broj sobeje 841.

Samo je jedna stvar čudna, rekao je Borodin. Nigdje se ne može pronaći putovnica dr. Petersa. Trebala bi biti na recepciji, ali je nema. Svirecepcionari i ostali tvrde kako nemaju pojma otkad i kako to.

Ništa novo za Grišina. On zna što sve u Moskvi može učiniti jedna novčanica od sto dolara. Ulazna je putovnica po svoj prilici uništena.Monk sad ima novi identitet, no među šest stotina stranaca u 'Metropolu' to nitko ne primjećuje. Kad bude htio otići, učinit će to bez plaćanja.Jednostavno će nestati. Hotel će slegnuti ramenima i otpisati to kao "nepredviđeni trošak".

Dao je dalje upute Borodinu, koji je još bio u hotelu: "Samo još dvije stvari. Pribavi mi ključ njegove sobe! Reci ravnatelju da neće bitiprotjeran ako zucne i riječ dr. Petersu o tome; ne, bit će na deset godina poslan u rudnike soli. Ispričaj mu kakvu god želiš priču za pokriće.“

Pukovnik Grišin zaključi da to nije posao za Crnu gardu. Previše su prepoznatljivi; moglo bi se Američko veleposlanstvo pobuniti. Posaoće obaviti obični kriminalci; njih će kriviti. Mafijaški Jdan Dolgorukih ima ekipu stručnjaka za visokokvalitetne provale.

Iste večeri, pošto su nekoliko puta nazvali sobu 841 kako bi se uvjerili da nikoga nema, dvojica uđoše ključem. Treći je čekao sjedeći ukožnom naslonjaču na kraju hodnika — za slučaj da se gost sobe 841 vrati prije vremena.

Obaviše temeljitu premetačinu. Nisu našli ništa zanimljivo. Ni putovnica, ni dosjea, ni aktovke, ni bilo kakvih osobnih papira. Gdje god daje, Monk zacijelo nosi sa sobom izmijenjene isprave. Sobu su ostavili u točno istom stanju kako su je zatekli.

S druge strane hodnika čečen koji je zaposjeo nasuprotnu sobu odškrinu vrata sasvim malo. Promatrao je kako ulaze u sobu i poslijeodlaze te o svemu izvijestio mobitelom.

U deset navečer Jason Monk ušao je u hotelsko predvorje izgledajući poput umorna gosta koji je večerao, pa želi leći. Nije prilaziorecepciji, jer je ključ imao sa sobom. Oba ulaza u hotel pokrivala su po dva promatrača. čim se povezao dizalom, dvojica promatrača pohitašedrugim za njim. Dvojica krenuše stubištem.

Monk dođe hodnikom do svoje sobe, lagano kucne na vrata nasuprotne sobe. Iznutra mu dodaju kovčeg, pa Monk ode u sobu 841. Prvadvojica gangstera, koji su stigli drugim dizalom, pojaviše se na kraju hodnika upravo na vrijeme da vide kako se vrata zatvaraju. Nedugonakon toga stigoše i druga dvojica. Kratko se posavjetovaše. Dvojica se smjestiše u klupske naslonjače na kraju hodnika, odakle su moglimotriti hodnik, dok se njihovi kolege spustiše u predvorje, kako bi se javili vođi.

U deset i pol ugledaše čovjeka kako izlazi iz sobe nasuprot ciljnoj. Prošao je pokraj njih i uputio se prema dizalima. Nisu obraćalipozornost na njega. To nije ta soba.

U 22,45 zazvoni Monkov telefon. Sobarica je pitala treba li mu još ručnika. Odgovorio je da ne treba, zahvalio i spustio slušalicu.Sadržajem kovčega Monk obavi sve što je imao te se pripravi za odlazak. U jedanaest izađe na uski balkon i povuče za sobom staklena

vrata, Kako se izvana ne daju zaključati, on ih zatvori komadom jake ljepljive vrpce.Pomoću duga užeta omotana oko pasa spusti se kat niže, do sobe 741, točno ispod svoje. Odatle preskoči preko četiriju pregrada na

balkonima, jednu za drugom, sve do balkona sobe 733.U jedanaest i deset švedski je poslovni čovjek ležao gol na krevetu, s udom u ruci, i gledao pornofilm. Sledi se začuvši kucanie o

Drozor. _.„ _ „_...._,,,_.,. .U panici izbora' između kupaćeg ogrtača i zaustavljanja videokazete, odluči se prvo za ogrtač, zatim daljinski upravljač. Pristojno zagrnut,

krenu prema prozoru. Vani je stajao muškarac i pokretima molio da ga se pusti unutra. Sav zblenut, Šveđanin ipak otključa balkonska vrata.čovjek stupi u sobu i obrati mu se pravim, starinskim govorom američkoga Dubokog juga. "Dragi šjor, e... prijateju... Dobra večer! Ne znatešta ću ja na vašemen balkonu...“

U tom je bio u pravu. Šveđanin se zaista nikako nije mogao domisliti."Ja ću van reć. Gadna stvar! Tu sam u kamari omar kraj vas. Tija san zaduvanit cigaru, a da ne pušin u kamari. Ali — nećete virovat —

punija vitar — đava ga odnija — i zatvorija vrata za menon.Nišan moga drugo nego priskočit priko parapeta k vaman. Pa, mogu li vas zamolit da me pustite proć kroz vašu kamaru?“Vani je hladno, pušač cigara je posve odjeven, s aktovkom u ruci; vjetra nema; balkonska vrata izvana se ne mogu sama zatvoriti. No sve

to poslovnjaka nije bilo briga.Nezvani je gost još brbljao zahvale i isprike dok je izlazio na hodnik. Zaželi Šveđaninu "lipu laku noć" i napokon ode.Poslovni čovjek (koji se — kako prikladno — bavi prodajom toaletnoga papira i pribora), zaključa opet balkonska vrata, navuče zastore,

skine ogrtač, ponovno uključi video i vrati se svojoj ekonomičnoj razonodi.

Neopažen, Monk prođe hodnikom sedmoga kata, siđe u prizemlje stubama. Uz rub pločnika u volvu ga je čekao Magomed.U ponoć trojica uđoše u sobu 741, opet se posluživši ključem. Nosili su kovčežić. Radili su dvadeset minuta prije odlaska.U četiri ujutro eksplozivna naprava za koju se poslije utvrdilo da je imala kilogram i pol oblikovana plastičnog eksploziva detonirala je baš

ispod stropa sobe 741. Stručnjaci će zaključiti kako je pakleni stroj bio smješten na vrhu gomile pokućstva natrpana na krevet. Bomba jeeksplodirala točno u sredini kreveta u identičnoj sobi kat više.

Soba 841 posve je uništena. Madrac i pokrivači pretvorili su se u sloj uglavnom pougljenjenih vlakana polegao po svemu ostalom. Ispodtoga nalazili su se komadi drva od kreveta, ormara i komoda, krhotine stakla od zrcala i svjetiljaka i mnogobrojni komadi ljudskih kostiju.

Došle su četiri hitne službe. Hitna medicinska pomoć došla je i ubrzo otišla, videći da za njih nema nikoga osim histeričnih gostiju okolnihsoba. No prestravljeni gosti ne govore ruski, a ekipa hitne pomoći ne govori nijedan drugi jezik. Videći da nema tjelesnih ozljeda, ostavišenoćne vikače ravnatelju hotela.

Dođoše i vatrogasci. No premda je sve u dvjema pogođenim sobama pougljenjeno od snažne eksplozije, ništa više ne gori. Obducijskaekipa imala je puno posla: u vreće su trpali kojekakve komade otpadaka, od kojih su neki ipak bili i ljudski; sve to za kasniju analizu.

Na zapovijed izvjesnoga generalbojnika, policijski Odjel za umorstva predstavljao je inspektor Borodin. Već je prvim pogledom vidio kakou sobi nije ostalo ništa veće od dlana, osim opasne rupe u podu, promjera gotovo metar i pol. Ali ima nešto u kupaonici.

Vrata su očito bila zatvorena, jer su se raspala na komadiće, od kojih su mnogi završili u tuškabini. Pregradni zid također se srušio; silinaeksplozije potisnula ga je s druge strane.

No pod krhotinama i šutom našla se aktovka — nagorjela, pocrnjela, duboko izgrebana. Očito je torba u trenutku eksplozije stajala nanajzaštićenijem mjestu u hotelskoj sobi: uza zid, između zahodske školjke i bidea. Voda iz oštećenih cijevi dobrano je namočila torbu, alinjezin je sadržaj unatoč tomu sačuvan. Borodin pričeka trenutak kad ga nitko nije gledao, pa oba dokumenta sakrije pod sako.

Pukovnik Grišin dobio ih je na vrijeme da bi popio kavu uz njih. Dvadeset četiri sata doista mogu donijeti veliku razliku u raspoloženju.Pogledom je grlio oba dokumenta s velikim zadovoljstvom.

Jedan je bio dosje na ruskom — Crni manifest, a drugi pak američka putovnica na ime Jasona Monka."Jedan za dolazak, drugi za odlazak. Ali ovoga puta, prijatelju, nećeš otići iz Rusije.“Toga su se dana dogodile još dvije stvari, koje nisu privukle ničiju pozornost. Britanski posjetitelj na čijoj je putovnici stajalo ime Briana

Marksa doletio je u zračnu luku Šeremetjevo redovitim poslijepodnevnim letom iz Londona. Dva druga Engleza dovezla su se u Rusiju volvomkaravanom preko finske granice.

Ako bi se pitalo službenike u zračnoj luci, bio je to posjetitelj poput stoti^^pstalU^ka^m^om^ni on uopće ne govori ruski.Poput ostalih, i on Le i bez toga uspio probiti kroz različite kontrole te napokon na izlazu dozvati taksi da ga odveze u središte Moskve.Izašavši iz taksija najednom uličnom uglu, ogleda se oko sebe kako bi bio siguran da ga nitko ne prati, pa nastavi pješice do malog

drugorazrednoga hotela u kojemu je prije rezervirao jednokrevetnu sobu.Obrazac za prijavu unosa deviza pokazao je da novi gost posjeduje skroman iznos britanskih funti u gotovini, koje će morati ponovno

prijaviti pri odlasku ili će morati pokazati potvrde o promjeni u rublje po službenom tečaju u legalnoj mjenjačnici; ponio je i prijavio i neštoputničkih čekova, na koje se primjenjuju isti propisi. U obrascu nije naveo blokove novčanica od stotinu dolara, čvrsto prilijepljene za obastegna sa stražnje strane.

čovjekovo pravo prezime nije Marks. Državnoga je krivotvoritelja putovnica zabavljala sličnost toga prezimena s prezimenom Karla Manta.Budući da su mu dali izbor, odluči ovoga puta zadržati svoje pravo krsno ime: Brian. Zapravo je on bio onaj isti bivši vojni specijalac koji govoriruski, kojega je sir Nigel bio poslao na pripremni zadatak u Moskvi u rujnu.

Smjestivši se, odmah se dao na obavljanje različitih poslova i kupovinu. Unajmio je od zapadne agencije mali auto i istražio jedno odvanjskih predgrađa, četvrt Voroncovo na krajnjem jugu ruskoga glavnoga grada.

Noću je promatrao zgradu obilazeći je pješice, prošavši oko nje nekoliko puta, uvijek stišćući u ruci napola praznu bocu votke. Kad bi kojiput naišao na pješaka iz suprotnog smjera, jednostavno bi se malo zaglavinjao lijevodesno, poput bilo kojega pijanca, i nitko ga ne bi nipogledao.

Svidjelo mu se što je vidio. Žičana ograda neće mu biti nikakva prepreka. Dostavni ulaz za kamione i kombije noću se zaključava, ali nastražnjem kraju skladišta postoji mali ulaz s lokotom, koji čuva jedan sam čuvar pješak, koji samo s vremena na vrijeme obilazi dok je mrak.Drugim riječima, zgrada je laka meta.

Na tržnici automobila kod starih Južnih vrata, gdje se za gotovinu može dobiti sve: od olupina do gotovo novih limuzina tek ukradenih naZapadu, nabavio je par moskovskih registracijskih pločica i dosta oruđa, uključivši i kliješta za sječenje žice.

U središtu grada kupio je dvanaest jeftinih, ali pouzdanih swatch satova i više različitih baterija, kolutove električne žice i ljepljive vrpce.Kad je napokon bio zadovoljan što je kadar pronaći skladište u bilo koje doba dana ili noći s potpunom točnošću i vratiti se u središte gradadrugim putem nego što je došao — tada se vratio u hotel kako bi pričekao volvo što je napredovao prema istoku od Petrograda. Susret sCiaranom i Mitchem dogovoren je unaprijed u McDonald'sovo) hamburgernici na Tverskoj ulici.

Druga dvojica specijalaca putovali su sa zapada na istok sporo i nezanimljivo.U garaži u južnom Londonu volvo je primio svoj neuobičajeni teret. Oba prednja kotača zamijenjena su kotačima sa starinskim

autogumama s vanjskom gumom i unutarnjom zračnicom. Prije toga su obje zračnice prosječene i u njih ubačeno stotine komadića plastičnogeksploziva semtex, veličine jagodice palca. Zračnice su zatim zakrpali, stavili opet u vanjske gume i napuhali. Okretanjem kotača mekani seeksploziv (izvanredno stabilan osim kad je izložen djelovanju živina upaljača) rastopio i pretvorio u skramu što je pokrila unutarnju stranuzračnica. Pošto je poslan brodom u Stockholm, volvo se polako kotrljao tisuću kilometara do Moskve preko Helsinkija. Upaljači su smješteni ukutiju havanskih cigara, naizgled kupljenu na trajektu, no zapravo pripremljenu u Londonu.

Ciaran i Mitch nisu odsjeli u hotelu u kojemu se smjestio Brian. On im se pridružio u volvu kod ledine blizu Južnih vrata, gdje su dizalicompodigli automobil, pa su dva pričuvna kotača što su ih brižni turisti ponijeli sa sobom zamijenili postojeće prednje kotače. Nitko ne obratipozornost: ta moskovski kradljivci automobila uvijek čerupaju aute baš oko Južnih vrata. Trebalo im je još samo nekoliko minuta da ispušu iizvade zračnice iz vanjskih guma, spreme ih u prtljažnik i odvezu se prema hotelu.

Pošto su izrezali zračnice na komadiće, Brian ih je odnio u nekoliko različitih uličnih kanti za otpatke dok su Ciaran i Mitch sastavljali svojuopremu. * Kilogram i pol plastičnog eksploziva podijelili su u dvanaest paketića, svaki veličine tvrde kutije cigareta. Svakom je paketićupripao po jedan upaljač, baterija i sat, a sve su sastavnice na odgovarajućim mjestima povezane žicama u cjelinu. Pakleni su strojevi konačnopovezani u jedan debelom ljepljivom vrpcom.

"Hvala Bogu što ne moramo rabiti ono smrdljivo smeće,“. xeče Mitch dok sujradjji, ..,., „ _ SemtexH, najomiljeniji od svih plastičnih eksploziva derivata RDXa, oduvijek je češki proizvod.

Pod komunizmom se proizvodio gotovo bez ikakva mirisa, što ga je učinilo omiljenim terorističkim materijalom.Nakon pada komunizma novi je češki predsjednik Vaclav Havel rado i hitro udovoljio zahtjevu Zapada da se promijeni sastav i doda

specifičan miris koji tvar čini opažljivom u prijevozu. Vonj je nalik pokvarenoj ribi.No sredinom devedesetih razvijeni su tako osjetljivi detektori da su mogli otkriti i bezmirisnu inačicu eksploziva. Ali vruća guma ima vlastiti

miris, nalik tomu, te se zato gume upotrebljavaju kao skrovište za semtex pri prijevozu. Volvo na putu zapravo nije bio podvrgnut takvomispitivanju, no sir Nigel uvijek je bio krajnje oprezan, s čime su se Ciaran i Mitch posve slagali. Napad na tvornicu izveden je šest dana nakonšto su se na stolu pukovnika Grišina našli Crni manifest i putovnica Jasona Monka.

Pouzdani volvo, sada s novim prednjim kotačima i jednako novim — lažnim — moskovskim registracijskim pločicama, vozio je Brian. Akoga tko zaustavi, on govori ruski.

Parkirali su tri ulice od cilja te dalje pošli pješice. Žičana ograda sa stražnje strane industrijskoga kompleksa nije se mogla mjeriti snjihovim kliještima za žicu. Trojica diverzanata pretrčaše čučeći pedesetak metara betonskoga brisanog prostora, pa se izgubiše u dubokojsjeni gomile bačava tiskarske boje.

Petnaest minuta poslije jedan jedini noćni čuvar naišao je pri obilasku na to mjesto. Začuvši iz sjene glasno podrigivanje, okrenu se iposvijetli ručnom svjetiljkom kako bi vidio tko to rokće. Ugleda pijanca, ispružena pokraj skladišnoga zida, kako grli bocu votke.

Nije imao vremena zaključivati kako se taj čovjek probio u ograđeni i zaključani tvornički krug, jer se okrenuo leđima prema gomili bačavatiskarske boje, pa nije vidio lik u crnom kombinezonu koji je baš tada izronio između bačava i jako ga udario olovnom cijevi po zatiljku. čuvarvidje samo kratak vatromet pa mrak.

Brian zalijepi čuvaru ruke u zglavcima i noge u gležnjevima jednu uz drugu, zalijepi mu i usta, dok su Ciaran i Mitch skidali lokot s vrata.Otvorivši vrata, ubaciše onesviještena čuvara unutra, osloniše ga o zid i zatvoriše vrata.

U golemoj školjci tiskare, među stropnim rebrima gorio je niz noćnih svjetala, slabo osvjetljujući nutrinu. Veći dio podne površine zapremalisu golemi valjci novinskoga papira i bačve tiskarske boje. No u sredini tiskare stajalo je ono zbog čega su došli: tri golema ofsetna tiskarskastroja. Znali su da negdje u blizini glavnog ulaza u tvornički krug drugi čuvar spokojno sjedi u svojoj staklenoj kućici i gleda televiziju ili čitanovine. Brian tiho kliznu između strojeva kako bi se pobrinuo i za njega. Obavivši i to, vrati se, stane odostraga i osta tamo cijelo vrijeme,čuvajući odstupnicu.

Ciaranu i Mitchu tri stroja pred kojima su stajali nisu bili strani. To su BakerPerkinsovi, proizvedeni u Sjedinjenim Američkim Državama; zanjih se ni dijelovi ne mogu nabaviti u Rusiji. Za nove bi trebao dug put morem od Baltimorea do Petrograda. Unište li se čitavi strojevi ili njihoviglavni dijelovi, potebni doknadni dijelovi ne bi se mogli poslati zračnim putem ni boeingom 747.

Predstavivši se kao finski poslovni ljudi koji kane za svoju tiskaru kupiti BakerPerkinsove strojeve, obojica su prošla tiskarom u Norwichu uEngleskoj, koja rabi iste takve strojeve. Engleski su im tiskari rado sve pokazali i objasnili. Poslije im je umirovljeni mehaničar na održavanjutih strojeva — za dobru nagradu — upotpunio stručnu izobrazbu.

Imali su četiri vrste ciljeva. U svaki stroj ulazi divovski kolut 90gramskoga papira. Držači tih kolutova novinskoga papira izrađeni su tako dačim nestane papira iz jednoga koluta, tiskanje se bez prekida nastavlja s drugoga. Držači kolutova papira prvi su im cilj, po jedan na svakomstroju. Ciaran je postavio bombice točno gdje će sigurno postići da držači više nikad ne posluže svojoj svrsi.

Mitch se pobrinuo za mehanizam za dotok tiskarske boje. Kako je riječ o četverobojnu tisku, dotok potrebne količine određene boje uodređenom trenutku regulira mješalica u koju četiri različite boje utječu iz četiriju velikih bačava. Kad su učinili što treba s oba ova proizvodavisoke tehnologije, dvojica sabotera posvetiše se samim strojevima.

Dijelovi što su ih odabrali za preostale bombe bili su glavni mehanizmi i elastična pera za tiskarske valjke - po jedna bomba na svaki.U tiskaj! su prQYeji ukupno dvadeset mjinuj . ^atim, .potapša svoju uru ifkimnu Ciaranu. Bilo je jedan u noći, pa namjestiše satove za tempiranje bombi na jedan i trideset. Pet minuta poslije su

izašli. Otišli su vukući za sobom čuvara, sada budna, ali jednako bespomoćna. Vani će mu, doduše, biti hladno, ali je zaštićen od letećihkomadića. Drugi je čuvar ležao na podu svoga kioska, dovoljno daleko da ga eksplozija neće ozlijediti.

U jedan i deset bili su već u volvu i kretali. U jedan i pol odmakli su već tako daleko da nisu čuli niz gotovo istodobnih eksplozija i lomljavudržača kolutova papira i bačava za boju, čiji su komadi padali na betonski pod.

Eksploziv je to tako diskretan da se malo tko od stanovnika predgrađa Voroncova probudio. Policija je doznala da se nešto dogodilo tekkad je čuvar koga su ostavili ležati vani teškom mukom doskakutao oko zgrade do glavnog ulaza i laktom pritisnuo tipku za uzbunjivanje.

Oslobođeni, čuvari su otkrili da telefoni još rade, pa su nazvali dežurnog predradnika, čiji je telefonski broj kod kuće pisao na papiru nazidu vratarnice. Stigao je u tri i pol te pregledao učinak sabotaže. Užasnuo se. Zatim je nazvao Borisa Kuznjecova.

Šef promidžbe Saveza domoljubnih snaga stigao je na mjesto događaja u pet te odslušao ravnateljeve jadikovke. U sedam je nazvaopukovnika Grišina.

Prije toga unajmljeni automobil i volvo ostavljeni su pokraj Trga Manež, gdje će najamno vozilo uskoro biti pronađeno i vraćeno agenciji.Volvo su ostavili otključan i s ključem za paljenje na svom mjestu, kako bi što lakše bio ukraden — još prije zore. Tako se i dogodilo.

Trojica bivših vojnika doručkovali su u ne baš čistoj gostionici u zračnoj luci te se, sat poslije, ukrcaše u zrakoplov prema Helsinkiju — togajutra prvi let prema Zapadu i prvi za koji su mogli dobiti karte.

Dok su napuštali ruski zračni prostor, pukovnik Grišin pregledavao je razorenu tiskaru, izvan sebe od gnjeva. On će sam voditi istragu iteško onomu tko je u tomu sudjelovao! No kao profesionalac, brzo je uvidio da su posao obavili također profesionalci pa da će ih biti teškopronaći.

Kuznjecov bijaše također izvan sebe. Svakoga tjedna u prošle dvije godine, svake subote, tabloid Probudiš! ("Probudi se!") prenosio je

riječi i zamisli Igora Komarova u pet milijuna ruskih obitelji. Osnovati velike tjedne novine posve u vlasništvu SPSa bila je Kuznjecovljevazamisao, isto kao i za mjesečni časopis Rodina ("Domovina").

Ta dva lista, ispunjena najvećim dijelom jednostavnim igrama s velikim nagradama, seksualnim pikanterijama i šovinističkompropagandom, prenosila su Vođine riječi do najudaljenijih kutova zemlje i izvanredno pridonosila njegovoj popularnosti.

"Kad ćemo opet moći tiskati?" upita ravnatelja tiskare.Odgovor je glasio: "Kad budemo imali nove tiskarske strojeve. Ovi se ne daju popraviti. Možda za dva mjeseca.“Kuznjecov problijedi. Još nije kazao Vođi. Grišin je kriv — uvjeravao je sama sebe; trebalo je tiskaru bolje čuvati. No jedno je sigurno: ove

subote Probudiš! neće izaći; neće biti ni posebnog izdanja Rodine za dva tjedna. Izaći će tek za dva — dva i pol mjeseca. A predsjednički suizbori za dva mjeseca.

Ni za istražitelja Borodina to nije bilo dobro jutro, makar je dobro raspoložen ušao u svoju sobu u Moskovskoj milicijskoj upravi na Petrovki.Kolege su prethodnoga tjedna opazile njegovu veselost, ali nije im odao razlog. Razlog je zapravo bio vrlo jednostavan. To što je predao

pukovniku Grišinu dva vrijedna dokumenta nakon još neobjašnjene detonacije paklenog stroja u hotelu 'Metropol' donijelo mu je više negodobar dodatak mjesečnoj zaradi.

Privatno je znao da nema ni najmanje smisla nastavljati istragu atentata u hotelu. Obnova je već počela, osiguravateljski zavod je gotovosigurno inozemni te će spremno pokriti štetu, Amerikanac je mrtav, a zagonetka je posvemašnja. Ako je pak posumnjao da njegova vlastitaprethodna istraga za Grišina o tom Amerikancu ima nešto zajedničko s njegovom brzom smrću, Borodin od toga zacijelo neće praviti pitanje.

Igor Komarov će — sigurno je — za manje od dva mjeseca postati novi predsjednik Ruske Federacije. Drugi najmoćniji čovjek u zemlji bitće pukovnik Grišin. Oni koji su ih dobro služili za oporbenih godina bit će dobro nagrađeni — gotovo do neslućenih, opojnih visina.

Policijski uredi bruje od vijesti o noćašnjoj eksploziji koja je razorila tiskaru SDSa. Borodin je za to krivio Zjuganovljeve komuniste ili nekeod mafijaških klanova, s nepoznatim motivom. Upravo je raspredao različite hipoteze kad je zazvonio telefon.

"Borodin?" upita glas bez uvoda., "Inspektor Borodjn govori. Da?". ^. ^; ,*.,».k««.*,:.,.."Ovdje Kuzmiri.“Prodrma obamrlim pamćenjem, no ne nade ništa, pa upita: "Tko?“"Profesor Kuzmin, patolog obducent; sudska medicina u Drugom medicinskom institutu. Jeste li mi vi poslali uzorke nađene u eksploziji u

'Metropolu'? Na dosjeu je vaš potpis.“"Ah, da. Ja sam zadužen za taj slučaj." "Vi ste prava budala.“"Slušajte, ne možete... „"Upravo sam završio ispitivanje ostataka tijela pronađena u hotelskoj sobi. Zajedno s komadićima drva i stakla, s čime ja nemam ništa,"

reče sarkastično profesor."Pa u čemu je problem, profesore? čovjek je mrtav, zar ne?" Glas s druge strane žice punio se gnjevom."Naravno da je mrtav, geniju! Ne bi bio u komadićima u mojem laboratoriju da još hoda okolo." "Onda ne vidim u čemu je problem.

Godinama već radim u Odjelu za umorstva i mogu vam reći da nikad nisam vidio nekoga tko bi bio toliko mrtav.“Glas iz Drugog medicinskog instituta se smirio i prešao na ton kojim se govori malom djetetu. "Dragi moj Borodine, pitanje glasi: tko je

mrtav?“"Pa američki turist. Imate njegove kosti.“"Da, imam kosti, inspektore Borodin." Naglasio je riječ inspektor kao da bi policajac bio čovjek koji teško pronalazi i nužnik bez pomoći

psa vodiča. "Imam kosti, no isto bih tako očekivao djeliće tkiva: mišićnoga tkiva, hrskavice, tetiva, kože, kose, noktiju, unutarnjih organa... čak inekoliko grama kralježnične moždine. A što stvarno imam? Kosti. Kosti i samo kosti." "Teško vas pratim. Što ne valja s kostima?“

Profesor konačno izgubi strpljenje i eksplodira. Borodin je morao odmaknuti slušalicu od uha. "Ništa! S prokletim je kostima sve u redu!Prekrasne kosti! Tako su isto prekrasne već nekih dvadeset godina. Naime, toliko je dugo njihov bivši vlasnik mrtav, prema mojoj procjeni.Ono što pokušavam utuviti u vašu vrlo malu glavicu jest da se netko potrudio eksplozijom raznijeti na komadiće anatomski kostur, kakvestudenti medicine drže po sobama.“

Borodin otvori i opet zatvori usta, poput ribe na suhom. "Znači, Amerikanac nije bio u sobi?“"Ne kad je bomba opalila. Uostalom, tko je bio taj? Ili — ako pretpostavimo da je živ — tko jest?" upita profesor već puno smirenije."Ne znam. Neki američki profesor.“"Eto vidite — intelektualac. Kao ja. Dobro. Možete mu prenijeti da cijenim njegov smisao za humor. Kamo želite da pošaljem izvještaj?“Posljednja stvar koju bi Borodin tada poželio bilo je da taj izvještaj završi na njegovu stolu. Stoga navede ime pretpostavljenoga časnika,

izvjesnog milicijskoga generalbojnika.Generalbojnik je primio izvještaj toga poslijepodneva. Nazvao je pukovnika Grišina kako bi mu priopćio vijest. Nije za to bio nagrađen.U sumrak je Anatolij Grišin mobilizirao svoju privatnu vojsku doušnika; bijaše to zastrašujuća sila. Fotografija Jasona Monka s njegove

putovnice u koju je upisano njegovo pravo ime umnožena je u tisuće primjeraka. Dobio ju je svaki pripadnik Crne garde i svaki mladi borac.Svi su izašli na ulice u potragu za traženim čovjekom. Uloženi trud i broj ljudi nadišli su čak i potragu za odbjeglim čistačem ureda LeonidomZajcevim.

Mnogi su primjerci fotografije otišli mafijaškim poglavicama Dolgorukih, s nalogom da se čovjek pronađe i zadrži živ. Obaviješteni su idoušnici u policiji. Za bjegunca je ponuđeno stotinu milijardi rubalja — svota od koje zastaje dah.

Uz tolike oči i uši Amerikanac se neće imati gdje sakriti — uvjeravao je Grišin Igora Komarova. Mreža doušnika prodire u svaki kutakgrada Moskve, u svaku uličicu, park, zavijutak i mračnu rupu. Ako se ne zakračuna u američko veleposlanstvo — a odande više ne moženanijeti nikakvu štetu — nema mjesta gdje ga ne bismo pronašli.

Grišin je bio gotovo u pravu. Ima jedno mjesto gdje Rusi uopće ne mogu prodrijeti: čvrsto zatvoren svijet čečena.

Jason Monk skrivao se u tom svijetu — u sigurnom stanu iznad trgovine začinima. Štitili su ga Magomed, Aslan i Šarif, a iza njih štitnevidljivih uličnih ljudi koji vide Rusa na kilometar i sporazumijevaju se jezikom koji nitko osim njih ne razumije.

U svakom slučaju, Monk je već obavio svoj drugi kontakt.14 Od svih ruskih vojnika, u službi ili umirovljenih, ima jedan koji po ugledu i vrijednosti znači više nego deset drugih: general armije Nikolaj

Nikolajev.Samo koji dan prije sedamdeset četvrtog rođendana, on je još fizički dojmljiv lik. Ravan kao svijeća, kovrčave sijede kose, rumena lica što

ga je izbrazdalo tisuću ljutih vjetrova i s tankim brcima što su mu zaštitni znak — lako ga je bilo prepoznati na bilo kojem skupu.čitavog je života bio tenkist i zapovjednik motostreljačkih postrojba. Služio je na svakom bojištu, u svim najvažnijim bitkama za pedeset

godina vojničke karijere. Za sve kojima je zapovijedao - a 1999. ih je bilo nekoliko milijuna - postao je legendom.Opće je poznato da je mogao i trebao biti umirovljen u činu maršala. I bilo bi tako da nije imao nezgodan običaj govoriti političarima istinu.Kao i Leonid Zajcev — Zec, koga se on nikako ne b i mogao sjetiti, ali koga je nekoć potapšao po leđima u taboru blizu Potsdama, i

general je rođen u Smolensku, zapadno od Moskve, no jedanaest godina prije Zajceva, u zimu 1925. Otac mu je bio inženjer.Još se sjeća onoga davnog dana kad su otac i sin prolazili pokraj crkve. čovjek se zaboravio, pa se prekrižio. Sin ga upita što mu to znači.

Sav smeten i ustrašen, otac mu reče neka to nikad nikomu ne kaže.U to je doba jedan drugi sovjetski mladić službeno proglašen herojem jer je prijavio NKVDu svoje roditelje zbog protupartijskih primjedaba.

Oboje roditelja umrli su u Sibiru, ali sina su načinili uzorom sovjetskoj mladeži.Mladi je Kolja bio drugačiji: on je volio svog oca i nikad ga nije odao. Značenje pokreta naučio je poslije, no primilo ga se što su ga učili u

školi: da je sve to potpuna glupost.Bilo mu je petnaest godina kad je na zapadu zemlje buknuo Blitzkrieg - 22. lipnja 1941. Nije prošlo ni mjesec dana, a Smolensk je pao u

ruke Nijemaca. S tisućama drugih, dječak je pobjegao. Roditelji mu nisu bili te sreće i on ih više nikada nije vidio.Snažan i živahan mladić, nosio je desetogodišnju sestru stotinu kilometara, dok jedne noći nisu skočili na teretni vlak prema istoku. Oni to

tada nisu znali, no bio je to poseban vlak. Nosio je rastavljenu tvornicu tenkova iz opasnog područja u sigurnost Urala.Promrzla i gladna, djeca su se držala za krov vagona dok se vlak nije zaustavio u Celjabinsku, gradu u podnožju planine Urala. Tamo su

inženjeri opet podigli tvornicu, nazvavši je Tankograd.Nije bilo vrijeme za školovanje. Galinu su poslali u sirotište, a Kolju na rad u tvornicu tenkova. Tamo je ostao gotovo dvije godine.Zimi 1942/43. Sovjeti su trpjeli užasne gubitke u ljudstvu i tenkovima oko Harkova i Staljingrada. Taktika je bila tradicionalna i

samoubilačka. Nije bilo ni vremena ni vojničkoga dara u zapovjednika za suptilnosti: ljude i tenkove guralo se pred njemačke topovske cijevine mareći za gubitke. Tako je oduvijek bilo u ruskoj vojnoj povijesti.

U Tenkogradu se tražila sve veća i veća proizvodnja. Radilo se po šesnaest sati i spavalo ispod strojeva. Proizvodili su KVl, tenk nazvanpo maršalu Klimentu Vorošilovu, tadašnjem predsjedniku republike, nikakvom vojniku, ali Staljinovu miljeniku. KVl je bio teški tenk, u to dobaglavno sovjetsko bojno oklopno vozilo.

U proljeće 1943. Sovjeti su ojačavali obranu oko grada Kurska, enklave dužine dvjestotinjak kilometara od sjevera do juga, od toga stokilometara usječeno među njemačke linije. U lipnju su sedamnaestogodišnjega mladića poslali pratiti vlak pun KVl na zapad. Zadaća mu jebila: pobrinuti se da vlak stigne na bojište, nadgledati iskrcavanje tenkova, predati ih vojsci i vratiti se u čeljabinsk. Obavio je sve zadatke osimposljednjeg.

Novi su tenkovi stajali poredani na rampi kad ih je došao preuzeti zapovjednik pukovnije kojoj su bili namijenjeni. Nevjerojatno mladpukovnik: ni dvadeset pet godina, bradat, umoran, iscrpljen, _ I "Nemam vozalča, 'bem ti!" izdere se on na službenika tvornice tenkovaovlaštena za primopredaju. Zatim se okrenu njegovu mladom pratitelju: "Znaš li ti voziti ovo čudo?“

"Znam, druže pukovniče, ali moram se vratiti u Tenkograd." "Ni govora! Ako znaš voziti, ti si unovačen.“Vlak krene natrag na istok, a redov Nikolaj Nikolajev, odjeven u grubu pamučnu odjeću, sjedio je skriven duboko u trupu KV1, vozeći

prema selu Prohorovki. Bitka kod Kurska počet će za dva tjedna.Iako je povijest spominje kao bitku kod Kurska, riječ je zapravo o nizu žestokih i divljih okršaja duž cijele enklave, što je sve trajalo dva

mjeseca. Po završetku je bitka kod Kurska zabilježena kao najveća tenkovska bitka ikada vođena. S obje je strane sudjelovalo ukupno šesttisuća tenkova, dva milijuna vojnika i četiri tisuće zrakoplova. U toj se bitci konačno dokazalo da njemački Panzer nije nepobjediv. No rezultatje bio tijesan.

Njemačka je vojska upravo uvodila u uporabu tenk Tiger sa strašnim 88milimetarskim topom u kupoli i protuoklopnim granatama. Takav jemogao probiti sve što bi mu se našlo na putu. KV1 bijaše opremljen puno manjim, 76milimetaskim topom. Ipak, novi model što ga je dopratioNikolaj imao je ZIS5, novu, dugometniju inačicu topa.

Rusi su krenuli u protunapad 12. srpnja. Najvažniji sektor bila je Prohorovka. Postrojba u koju je unovačen svela se na šest tenkova KV1.Kad je zapovjednik ugledao ono za što je mislio da je pet Panzera TV, naredio je napad. Rusi su išli jedan za drugim preko brežuljka pa uplitku dolinicu. Nijemci su bili na suprotnom brijegu.

Mladi se pukovnik prevario glede Panzera TV: ono su bili tenkovi tipa Tiger. Jedan po jedan probijali su oklope sovjetskih vozilaprotuoklopnim granatama.

Nikolajev je tenk pogođen dvaput. Prva je granata uništila lijevu gusjenicu i otvorila trup tenka. U vozačkom sjedalu osjetio je jak udarac,zaglušnu buku, a onda je tenk stao. Druga je granata okrznula kupolu i zabila se u zemlju. Ipak, i to je bilo dovoljno da pobije posadu.

Posadu KV1 čine petorica; četvorica su poginula. Nikolaj — izubijan, izgreban i potresen, pokušao se izvući iz čeličnoga groba. Osjeti vonjdizel goriva na vrućem čeliku. Trupla su mu stajala na putu pa ih gurne u stranu.

Zapovjednik i topnik ispružili su se preko cijevi; krv i sluz cure im iz usta, nosa i ušiju. Kroz rupu na boku vozila Nikolaj ugleda tigrove kakožurno odlaze, kroz dim zapaljenih KV1.

Iznenadio se otkrivši da kupola još funkcionira. Uze granatu, stavi je u cijev i zatvori mehanizam. Nikad prije to nije učinio, ali je puno putagledao. Obično za to trebaju dvojica. Osjećajući mučninu od udarca u glavu dolje, smrada goriva ovdje gore i svega što je vidio, mladić okrenekupolu, prisloni oko na periskopsku ciljničku napravu, nađe jedan Tiger jedva tristotinjak metar udaljen i opali.

Ispostavilo se da je gađao posljednjeg od pet. četiri njemačka tenka pred njim nisu ga ni opazila. Napuni ponovno, nađe drugi cilj i opaliopet. Granata pogodi Tiger između kupole i trupa, pa je vozilo eksplodiralo. Negdje pod Nikolajevim nogama začu se tiho "vuš" i plamenuhvati vlati trave, rastući kako je nalazio nove lokve goriva. Nakon drugog pogotka preostali njemački tenkovi primijetili su da su napadnutiodostraga te su se okrenuli. Treći je tenk pogodio sa strane dok se okretao. Ostala dva uspješno su se okrenula i pošla ravno na njega. Tadaje znao da je mrtav.

Baci se naniže i iskoči iz KV1 trenutak prije nego je kupolu u kojoj je do maloprije stajao stigao Tigerov vatreni odgovor. Streljivo se počerasprskavati. Osjeti kako mu bluza gori, iako bez plamena. Stoga se zakotrlja visokom travom. Valjao se i valjao — što dalje od zapaljeneolupine. Zatim se dogodi nešto što nije očekivao. Iznad brežuljka pojave se formacija od deset zrakoplova SU152 pa tigrovi zaključiše kako jebilo dosta. Ostala su dva od pet. Pojuriše na suprotnu stranu, uz brijeg. Jedan je uspio doći do vrha i nestati.

Nikolaj osjeti kako ga netko uspravlja na noge. Njegov pukovnik. Plitku su dolinicu napunili uništeni tenkovi - šest sovjetskih i četirinjemačka. Njegov su tenk okružila tri mrtva Tigera. "Jesi li to ti učinio?" pitaše pukovnik.

Nikolaj ga je jedva čuo. U ušima mu zvoni; zlo mu je. Ipak krmnu."Pođi sa mnom!" pozove ga pukovnik. S druge strane padine stajao je malo GAZ terensko vozilo. Pukovnik je vozio petnaestak kilometara

dok su stigli u bivak. Ispred glavnoga šatora stajao je dugi stol pokriven kartama, što su je proučavalo desetak visokih časnika. Pukovnikzaustavi vozilo, stuoi nanriied i vni ,.

nički pozdravi. General najviši u lancu zapovijedanja ispitljivo ga pogleda.Nikolaj je sjedio na suvozačkom sjedalu. Vidio je kako pukovnik govori i kako ga časnici gledaju. Najviši general podiže ruku i mahnu mu,

zovući ga k sebi. Bojeći se što je pustio dva njemačka tenka pobjeći, Nikolaj izađe iz vozila i pristupi. Pamučna mu bluza prljava i poderana,lice zagaravljeno, smrdi na naftu i barut.

"Tri TigeraT' upita general Pavel Rotmistrov, zapovjednik Prve gardijske tenkovske armije. "Odostraga? Iz onesposobljenog KV1?“Nikolaj je samo stajao kao idiot i šutio.General se nasmiješi i okrenu se niskom, bucmastom muškarcu svinjskih očica, sa znakovljem političkoga komesara."Ovo bi, mislim, zavrijedilo komadić kovine, a?“Pretili komesar kimnu. Drug Staljin bi se složio s time. Iz šatora donesoše kutiju te Rotmistrov prikvači sedamnaestogodišnjem vojniku

Odličje heroja Sovjetskoga Saveza. Komesar je stajao sa strane i gledao, zadovoljno kimajući; slučajno se zvao Nikita Hruščov.Nikolaja Nikolajeva otpremiše u poljsku bolnicu, gdje su mu opečene šake i lice zaliječili nekom smrdljivom medicinskom kremom; poslije

toga su ga vratili u generalov stožer. Tamo ga je general promaknuo u poručnika, dao mu zapovijedati vodom od tri KV1 i vratio ga na bojište.Te je zime promaknut u satnički čin; dali su mu zapovjedništvo nad satnijom ispod čekića novih tenkova. Bojište kod Kurska ostalo je puno

kilometara za njim, a Panzeri su se povlačili. Bili su to tenkovi ISII, nazvani po Josifu (Iosifu) Staljinu. S topom od 122 milimetra i debljimoklopom, uskoro su zaslužili nadimak "ubojice Tigera".

U operaciji "Bagration" zaslužio je drugo Odličje heroja Sovjetskog Saveza za izvanrednu osobnu hrabrost. U borbama u predgrađimaBerlina, pod zapovjedništvom maršala čujkova, i treći je put zavrijedio to najviše sovjetsko vojno odličje.

Eto, takva je čovjeka pedeset pet godina poslije Jason Monk došao posjetiti.Da je stari general bio samo malo taktičniji s Politbiroom, ne bi mu dali samo maršalsku palicu nego i veliku kuću za odmor u Pjeredjeljkinu

uz rijeku Moskvu, gdje takve daće, imaju i ostali državni i partijski glavešine; bio bi to poklon države zaslužnom vojniku. No on im je uvijekgovorio što misli, a njima se to nije uvijek sviđalo.

Tako je o svom trošku sagradio znatno skromniju kućicu za stare dane, i na manje atraktivnu mjestu: na odvojku ceste prema Minsku, blizusela Tuhova. U tom je području puno vojarni. Tako je i u mirovini ostao blizu svoje voljene vojske.

Nikad se nije ženio. "Nije to život za mladu djevojku" — govorio je on s dosta prava o mnogobrojnim premještajima u najzabitnije dijelovesovjetskoga imperija, kamo ga je vojnički poziv vodio. Sedamdesetrogodišnjak živi s vjernim sobarom (posiljnim), bivšim narednikom sasamo jednom nogom, i s irskim vučjakom s četiri.

Monk je pronašao njegovu prilično skromnu nastambu jednostavno pitajući seljake obližnjih sela gdje stanuje Ujak Kolja. Prije puno godina,kad je ušao u srednju dob, generalu su mlađi časnici prisili taj nadimak i on ga se primio. Kosa i brkovi vrlo su mu rano posijedjeli, tako da jeizgledao dovoljno star da bi svakom od njih mogao biti ujak. "General armije Nikolajev" — to je dobro za novine, ali svaki bivši vojnik u zemljizna ga pod imenom Djadja Kolja.

Budući da se Monk vozio terencem s oznakama Ministarstva obrane i bio odjeven kao pukovnik Glavnoga stožera, seljani te večeri nisuoklijevali odgovoriti na pitanje gdje stanuje Ujak Kolja. Bijaše mrkli mrak i vrlo hladno kad je Monk pokucao na vrata nešto poslije devetnavečer. Na vratima se pojavi šepavi sobar te ga — videći vojnu odoru — pusti unutra.

General Nikolajev nije očekivao goste, no odora stožernoga pukovnika i aktovka nisu ga previše iznenadili. Sjedio je u omiljenu naslonjačuuz pucketavu vatru i čitao vojne memoare jednoga mlađega generala; s vremena na vrijeme bi nezadovoljno frknuo. Zna on njih sve; zna što suučinili te — što je puno gore — što nisu učinili, koliko se god sada upinjali zaraditi novac pisanjem lažnih povijesti.

Podiže pogled kad mu je sobar najavio da ima gosta iz Moskve i otišao. "Tko ste vi?" upita gromkim glasom."Netko tko bi morao razgovarati s vama, generale.“ "Da, sada dolazim iz Moskve.“"Dobro, kad ste već došli, prijeđimo na stvar." General pokaza glavom na aktovku i upita: "Papiri iz Ministarstva?“"Ne baš. Papiri jesu, ali s drugoga mjesta.“"Hladno je vani. Izvolite, sjedite. No hajde, recite! Kojim ste poslom došli?“"Bit ću posve iskren. Ova odora na meni poslužila je da biste me primili. Ja nisam pripadnik Ruske vojske, nisam pukovnik, a još manje

sjedim u bilo kakvom glavnom stožeru. Zapravo, ja sam Amerikanac.“S druge strane kamina stari je Rus nekoliko sekundi bez riječi zurio u njega, kao da ne vjeruje svojim ušima. Zatim vrhovi ufitiljenih brkova

pohitaše uvis u gnjevu.

Rezao je riječima kao nožem: "Vi se lažno predstavljate. Vi ste prokleti špijun! A ja neću lažljivce i špijune u svojoj kući. Van!“Monk osta na mjestu."U redu, idem. Ali deset tisuća kilometara je dug put. Šteta je toliko prijeći za samo trideset sekundi razgovora. Hoćete li mi odgovoriti

samo na jedno pitanje?“General Nikolajev ga pogleda, još bijesan. "Jedno pitanje. Dobro, koje?“"Prije pet godina Boris Jeljcin pozvao vas je da se reaktivirate i zapovijedate napadom na čečeniju i uništenjem njezina glavnoga grada

Groznoga. Priča se da ste pogledali planove za napad, a onda rekli ministru obrane Pavelu Gračovu: 'Ja zapovijedam vojnicima, a nekoljačima. Ovo je posao za koljače' i otišli. Je li to istina?“

"Što hoćete s tim?“"Je li istina? Rekli ste da mogu postaviti jedno pitanje." "U redu, jest. I bio sam u pravu.“"Zašto ste to kazali?“"To je već drugo pitanje.“"Opet mi ostaje deset tisuća kilometara do kuće.“"Dobro. Evo: zato što ne vjerujem da je genocid vojnički posao. A sad — van!" "Znate li da čitate bezveznu knjigu?“"Kako znate?“"čitao sam je. Glupost." "Točno. Pa što onda?“Monk uvuče ruku u aktovku i izvuče Crni manifest. Otvori ga na stranici što ju je unaprijed označio. Zatim je pruži generalu."Kad već imate vremena čitati gluposti, mogli biste baciti pogled i na nešto zaista grozno." Znatiželja u generala nadvlada gnjev, pa upita

podsmješljivo: "Što je to? Američka propaganda?" "Ne, ruska budućnost. Pogledajte tu stranicu i sljedeću.“General Nikolajev zagunđa, ali hitro pročita dvije označene stranice u dosjeu. Lice mu promijeni boju. "Kakvo sranje! Tko je to napisao?“"Jeste li čuli za Igora Komarova?“"Glupa li pitanja! Naravno da jesam. U siječnju će postati predsjednik." "Dobar ili loš?“"Otkud bih ja to znao? Svi su političari isti — namazani svim mastima." "Ali kakve su njegove masti — bolje ili gore od drugih?“"Iste kao i ostale.“Monk mu opiše događaje prošlog 15. srpnja, nastojeći pripovijedati što jezgrovitije, jer se bojao da će starac izgubiti koncentraciju, ili —

što je gore — strpljenje."Ne vjerujem u to!" oštro će general. "Izmišljate razne fantastične priče, pa ste meni došli s tim!" "Ako je to fantastika, onda ni ona trojica

nisu ubijena zbog tog dosjea. Ali ipak jesu. Idete li nekamo večeras?“"Hm, ne. Zašto?“"Zašto onda ne biste ostavili na stranu memoare Pavela Gračova i pročitali namjere Igora Komarova? Svidjet će vam se neki dijelovi. Na

primjer, ponovno opremanje vojske. Ali to nije radi obrane domovine. Vašu domovinu izvana nitko ne ugrožava. Svrha je jačanja vojskeomogućiti joj da provede genocid u zemlji. Vi možda ne ljubite osobito Židove, čečene, Gruzijce, Ukrajince, Armence... ali i oni su bili u onimtenkovima. Sjećate se? Bili su kod Kurska i u "Bagrationu", kod Berlina i kod Kabula. Borili su se rame uz rame s vama. Zašto ne bistepotrošili nekoliko minuta da vidite što im je lijepo Komarov spremio?“

General Nikolajev opet se zagleda u četvrt stoljeća mlađe američko lice, zatim zagunda. "Piju li Amerikanci votku?“"Piiu. Posotovu u ovakvoi hladnoi noći. usred Rusiie." ¦,.........."Eno, tamo vafn je boca i čašice. Poslužite se. Dajte i meni jednu.“Dok je starac čitao, Monk polako pijuckaše votku (Rus je svoju čašicu iskapio), sjetivši se što su mu na pripremama u dvorcu Forbes

kazali o starom generalu."On je vjerojatno posljednji ruski general sa starinskim osjećajem časti. Nije blesav i ne poznaje straha. Deset milijuna veterana pozorno će

slušati što im Ujak Kolja ima reći." Tako mu je govorio njegov ruski učitelj Oleg.Nakon oslobođenja Berlina i godinu dana služenja u ruskim okupacijskim postrojbama u Njemačkoj, mladoga bojnika Nikolajeva vratili su u

Rusiju, da u Moskvi završi Vojnu akademiju za oklopne postrojbe.U ljeto 1950. imenovan je zapovjednikom jedne od sedam pukovnija teških tenkova razmještenih duž rijeke Jalu na sovjetskom Dalekom

istoku.Korejski je rat bio na vrhuncu; američke su postrojbe potiskivale Sjeverne Korejce. Staljin je ozbiljno razmišljao o mogućnosti da spasi

kožu Sjevernim Korejcima bacanjem u vatru vlastitih tenkova protiv Amerikanaca. Dvije su ga stvari odvratile: mudri savjetnici i njegovaosobna paranoja. Novi tenk IS4 bijaše tako dobro čuvana tajna da mnogi tehnički podaci nikad nisu otkriveni na Zapadu, a Staljin se bojao dabi u bitkama jedan tenk mogao biti zarobljen čitav. Već 1951. Nikolajev je promaknut u potpukovnika i vraćen u Europu: Potsdam kod Berlina.A tek mu je bilo dvadeset pet godina.

S trideset je zapovijedao tenkovskom pukovnijom za posebne namjene u mađarskom ustanku. Tada je prvi put naljutio tadašnjegasovjetskog veleposlanika u Mađarskoj Jurija Andropova, koji se poslije uzdigao do predsjednika KGBa, pa i do mjesta generalnoga sekretaraKomunističke partije Sovjetskoga Saveza. Pukovnik Nikolajev odbio je zapovjediti svojim tenkistima da iz teških mitraljeza u kupolamatenkova pucaju po mađarskim civilima što su prosvjedovali na budimpeštanskim ulicama.

"Tri četvrtine demonstranata su žene i djeca," reče on veleposlaniku, idejnom tvorcu slamanja pobune. "Pa što ako bacaju kamenje nanas? Našim oklopima to ne može nauditi.“

"Moraju naučiti lekciju! Pucajte iz mitraljeza!" derao se Andropov. Nikolajev je svojim očima vidio što teške strojnice čine civilima zbijenimna malom prostoru. Vidio je u Smolensku 1941. Njegovi su roditelji bili među tim civilima.

"Ako hoćete, pucajte vi. Ja neću," odbrusi on Andropovu. General, njegov nadređeni, izgladio je nekako stvar, ali karijera mu je visila okoncu. Andropov pak nije čovjek koji oprašta.

Sve do sredine šezdesetih Nikolajev je dobivao najgora mjesta. Godine je proveo na obalama rijeka Amura i Usurija, uz kinesku granicu,dok je Hruščov duboko razmišljao bi li druga Mao Ce Tunga naučio lekcijudvije iz tenkovskog ratovanja.

Hruščov je pao, naslijedio ga Brežnjev, kriza se smirila. Nikolajev je rado napustio smrznute pustare na mandžurskoj granici i vratio se uMoskvu.

Godine 1968. je, kao četrdesetdvogodišnji generalbojnik, zapovijedao divizijom poslanom gušiti praško proljeće. Njegova je divizija biladaleko najbolja u cijeloj operaciji. Padobranci su mu odonda beskrajno zahvalni. Spasio je jednu od njihovih postrojbi iz teška položaja.Nepotpunu satniju izbacili su iznad središta Praga. česi su je opkolili, pa su se sovjetski vojnici našli u nevolji. Nikolajev je osobno vodiotenkovsku satniju u središte grada kako bi ih izbavio.

Zatim je četiri godine na Vojnoj akademiji "Frunze" predavao vještinu tenkovske borbe. Vodio je cijeli jedan naraštaj (klasu) tenkovskihčasnika od početka do kraja, a oni su ga obožavali. U 1973. je poslan u Siriju kao vojni savjetnik za oklopne postrojbe. Te je godine izbio tzv.Jomkipurski rat.

Premda je trebao ostati u pozadini, poznavao je tenkove sovjetske proizvodnje tako dobro te je isplanirao i izveo jedan napad na izraelskuSedmu oklopnu brigadu na Golanskoj visoravni.

Sirijci se kao vojnici nisu mogli mjeriti s Izraelcima, ali planiranje i taktika bili su sjajni. Izraelska Sedma oklopna brigada preživjela je tajnapad, ali bilo je to među rijetkim prigodama kad su arapske oklopne postrojbe uopće pričinile neku poteškoću Izraelcima.

Sirijsko mu je iskustvo pomoglo da ga pozovu u Glavni stožer, gdje je zadužen za planiranje strateških operacija protiv NATO pakta. Zatimje 1979. došao Afganistan. Bile su mu pedeset tri godine i povjereno mu je zapovjedništvo nad četrdesetom armijom, koja je imala obaviti tuzadaću. Položaj je značio promaknuće iz čina generalporučnika u generalpukovnika. „ General Nikolajev pregledao je planove, upoznao se steie,“

nom i domaćim pučanstvom te na kraju napisao izvještaj u kojemu je ustvrdio kako bi navalna operacija i okupacija izazvala strahovitegubitke, ničemu ne bi poslužila i — ukratko - bila bi sovjetski Vijetnam. Tada je drugi put uzrujao Andropova.

Opet su ga poslali u pustinju: obuka novaka. Generali što su pošli u Afganistan dobivali su odličja i slavu. Tako je bilo neko vrijeme. Ondapočeše stizati crne vreće s truplima — tisuće, deseci tisuća njih.

"Ovo je smeće! Ja u to ne vjerujem.“S tim riječima stari general baci crni dosje Monku u krilo. "Imaš petlje, Jenki. Došao si u moju zemlju, u moju kuću... i hoćeš mi napuniti

glavu tim ogavnim lažima... „"Kažite, generale, što vi mislite o nama?" "Kome 'nama'?“"Nama, Amerikancima; Zapadnjacima uopće. Mene su ovamo poslali. Nisam došao sam od sebe. Zašto su me poslali? Ako je Komarov

tako fin čovjek i budući veliki vođa, koji se k...ac onda mi uopće brinemo?“Starac se zabulji u njega. Nije ga toliko šokirala prostota — čuo je on takve stvari puno puta; zaprepastila ga je upornost mlađega čovjeka."Znam da sam cijeli život proveo boreći se protiv vas.“"Ne, generale. Ne boreći, nego protiveći nam se. I to ste činili u službi režima koji je počinio užasne stvari.“"Ovo je moja zemlja, Amerikance. Upozoravam: bez vrijeđanja.“Monk se nagne naprijed i kucne prstima po Crnom manifestu: "Ali ništa poput ovoga. To nisu činili ni Hruščov, ni Brežnjev, ni Andropov.

Ništa takvo... „"Pa neka je i istina!" poviče stari vojnik. "Svatko to može napisati.“"A gledajte sad ovo: to je priča o tome kako smo došli do toga. Jedan je stari vojnik dao svoj život da bi to izašlo na vidjelo.“S tim riječima uruči Potvrdno izvješće i natoči mu dobru mjeru njegove vlastite votke. General je izlije u grlo na ruski način: odjednom.Trebalo je čekati do ljeta 1987. da netko posegne na najgornju policu, spusti odande stari Nikolajevljev izvještaj iz 1979., otpraši ga i

proslijedi u Ministarstvo vanjskih poslova. U siječnju 1988. ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze objavio je svijetu: "Povlačimo se.“Nikolajev je na koncu postao generalpukovnik te povučen opet u Glavni stožer da odatle nadgleda povlačenje. Posljednji zapovjednik

četrdesete armije bio je general Gromov, no cijeli je plan povlačenja bio Nikolajevljev. Začudo, čitava se četrdeseta armija povukla gotovo beznovih gubitaka, iako su im mudžahedini stalno bili za petama.

Posljednja sovjetska kolona prevezla se preko mosta na Amu Darji 15. veljače 1989. Nikolaj Nikolajev osobno je zapovijedao zalaznicom.Mogao je letjeti stožernim zrakoplovom, no htio se voziti zajedno s vojskom.

Na stražnjem je sjedalu otvorenog džipa GAZ bio sam; naprijed samo vozač. Nigdje nikoga. Nikad se prije nije povlačio. Sjedio jeuspravno u bojnoj odori bez oznaka čina. No vojnici prepoznaše krijestu sijede kose i ufitiljene sijede brkove.

Njima je bilo dosta Afganistana, bili su ga siti i presiti. Rado su išli kući, unatoč porazu. čim su prešli most, na sjevernoj strani, počneklicanje. Ljudi su iskakali iz oklopnih transportera i jurili k njemu. Među vojskom je bilo i padobranaca koji su čuli staru prašku priču, a i vozačioklopnih transportera su pripadnici oklopnih postrojba — njegovi ljudi.

Njemu su tada bile šezdeset tri godine. Vozio se na sjever u umirovljenje, u život predavanja, sjećanja i sastanaka. No on je još njihov UjakKolja, koji ih vodi konačno kući.

U četrdeset pet svojih tenkističkih godina učinio je tri stvari koje su od njega učinile legendu. Prvo je zabranio "izmaglicu": sustavnozlostavljanje novaka što su ga provodili vojnici u trećoj godini vojnog roka, a što je izazvalo na stotine samoubojstava u svim postrojbama podnjegovim zapovjedništvom. Ostali su generali slijedili njegov primjer. Borio se s političarima zubima i noktima za bolju hranu i životne uvjete zasvoje ljude. Treće, stalno je naglašavao važnost intenzivne obuke te osjećaja pripadnosti postrojbi i vojničkog ponosa. Ustrajao je sve doksvaka postrojba kojom je zapovijedao — od voda do divizije — nije bila najbolja među postrojbama toga ranga. Gorbačov ga je promaknuo učin generala armije i zatim pao s vlasti.

"Što vi očekujete od mene, Amerikance?“General Nikolajev baci Potvrdno izvješće na stol i zagleda gg.u oganj."Dobro, ako }6 sve to zbilja istina, onda je taj čovjek zaista govno. Ali što bih'ja trebao poduzeti? Star sam, u mirovini već jedanaest

godina. Sve je već prošlo, sve je iza mene... „Monk spremi oba dosjea natrag u torbu, pa reče: "Još su tu, još postoje. Veterani. Ima ih na milijune. Jedni su služili pod vašim

zapovjedništvom, drugi vas se sjećaju, gotovo svi su čuli za vas. Svi će oni slušati vašu riječ.“"Moj američki gospodine, moja je zemlja pretrpjela više no što vi uopće možete pojmiti. Moja je domovina natopljena krvlju svojih sinova i

kćeri. A sad mi vi kažete da će biti još krvi. Duboko žalim ako je to istina, ali ništa ne mogu učiniti.“"A vojska? Njoj su namijenili da čini te strahote. Vojska — vaša vojska!" "Nije to više moja vojska.“"Pripada vama bar toliko koliko i drugima." "Poražena vojska.“"Ne, nije ona poražena. Poražen je komunistički režim. Vojnici, vaši vojnici — oni nisu poraženi. Oni su povučeni. A evo sada čovjeka koji

želi ponovno izgraditi vojsku. Ali s novom svrhom. On želi agresiju, napade na druge zemlje, porobljavanje, pokolj.“"Zašto baš ja?“"Imate li automobil, generale?“Starac podiže pogled s vatre, iznenađen. "Naravno. Malen, ali vozi.“"Odvezite se u Moskvu, do Aleksandrovskih vrtova. Pridite velikom spomeniku od uglačana crvenoga granita! Stanite pokraj plamena!

Pitajte ih što žele od vas. Ne mene. Njih pitajte!“Monk ode. U zoru je već bio u drugoj sigurnoj kući, gdje su ga čuvali čečeni. Te su noći tiskarski strojevi odletjeli u zrak.Među mnogim neobičnim povijesnim ustanovama koje i dandanas opstoje u Britaniji, malo ih je tako čudnih i tako povijesnih kao što je

Kolegij grbova, koji vuče podrijetlo još od Rikarda III. Vodeći članovi Kolegija grbova zovu se kraljevi grbova i grboznanci.U srednjem je vijeku zadaća grboznanca isprva bila prenositi poruke što su ih ratni vojvode slali jedni drugima preko bojnoga polja, pod

zaštitom znaka primirja. No između ratova imali su drugačiji posao. U mirno su se doba velikaši i vitezovi po običaju sastajali kako bise zabavljali ratničkim igrama — viteškim turnirima. Kako je vitezove od glave do pete pokrivao oklop, a često bi navlačili i vizir, grboznanac jeteško obavljao svoj zadatak najavljivanja bojovnika, ne mogavši odrediti tko je u oklopu.

Da bi se to riješilo, gospoda su nosila na štitovima poseban znak. Kad bi tako grboznanac ugledao štit sa znakom medvjeda i stijega,znao bi da se negdje u oklopu zacijelo skriva i earl od Warwicka. Od ove zadaće grboznanci su pošli i dalje, postavši stručnjaci za "tko je tko"te - što je tada bilo znatno važnije — tko se kako ima pravo zvati. Slijedili su i bilježili vlasteoska rodoslovna stabla naraštaj za naraštajem.

Nije to bilo iz snobizma. Uz naslov išli su golemi posjedi, dvorci, farme i kuće. Taj je posao u ono doba značio ono što danas značidokazivati zakonito pravo vlasništva nad većinskim paketom dionica General Motorsa i drugih multinacionalnih kompanija. U igri bijahu velikobogatstvo i vlast.

Kako su plemići na odar obično stizali s hrpom djece — nešto zakonite i više izvanbračne — često su izbijali sporovi tko je zakonitinasljednik. Suparnički su zahtjevi izazivali i ratove. Grboznanci su — kao kroničari i službeni rodoslovci — imali pravo konačna suda upitanjima prava na grb, što će reći i prava na nasljedstvo.

čak i danas Kolegij razrješava suprotstavljene rodoslovne tvrdnje, izrađuje nacrte grbova za novoimenovane plemiće — bankare itvorničare. Za naknadu će slijediti bilo čije rodoslovlje onoliko duboko u prošlost koliko se plati ili koliko kronike bilježe.

Sasvim naravno, grboznanci su učenjaci, zadubljeni u svoju neobičnu znanost, s njezinim zagonetnim normanskofrancuskim jezikom iznakovljem. Da bi se njima ovladalo, trebaju godine proučavanja.

Neki su se specijalizirali za nasljedna pitanja europskih velikaških kuća, povezanih s britanskom aristokracijom stalnim međusobnimženidbama i udajama. Diskretnim, ali temeljitim raspitivanjem sir Nigel Irvine otkrio je kako je jedan od tih grboznanaca najbolji stručnjak nasvijetu za rusku dinastiju Romanova. Kaže se da je dr. Lancelot Probyn takav stručnjak za Romanove da ie više znao o niima neeo su oni samiikada znali o sebi.

Predstavivši se preko telefona kao umirovljeni diplomat koji priprema za Ministarstvo vanjskih poslova analizu monarhističkih tendencija uRusiji, sir Nigel ga pozove da se nađu na čaju u hotelu "Ritz".

Dr. Probyn pokazao se kao onizak, ugodan čovjek. O svom je radu govorio s dosta humora i bez ikakve pompe. Staroga je voditeljašpijuna podsjetio na ilustracije Dickensova "Pickwickova kluba".

"Pitam se bismo li mogli razmotriti pitanje nasljedstva Romanovih," reče sir Nigel kad su stigli sendviči od krastavaca i od kruha bez kore sčajem Earl Grey.

Mjesto Clarenceuxova kralja grbova, kako glasi sjajni naslov dr. Probvna, nije baš osobito dobro plaćeno. Stoga je bucmasti doktor svelikim trudom navalio na sendviče.

"Znate, nasljedstvo Romanovih mi je samo hobi. To nije moj pravi posao." "Ipak, drži se kako ste baš vi pisac najbolje knjige o tom pitanju.“"Lijepo od vas što to kažete. Mogu li vam kako pomoći?“"Što je s nasljedstvom Romanovih? Je li jasno tko je nasljednik?" Dr. Probvn uništi posljednji sendvič, bacivši oko na kolačiće."Daleko od toga! To je velika zbrka i gužva. Preživjeli ostaci nekadašnje porodice sada su međusobno daleki rođaci. Pretendenata koliko

hoćete. Zašto pitate?“Sir Nigel objasni oprezno: "Pretpostavimo da iz nekoga razloga Rusi — kao narod — odluče ponovno uspostaviti ustavnu monarhiju s

carem na čelu.“"To baš i ne bi išlo. Ne bi, jer takvu monarhiju nikad nisu ni imali. Posljednji je imperator — a slučajno je to pravi naziv njihovih vladara od

1721. — iako su ga svi i dalje zvali carem — dakle, posljednji je imperator ili car bio Nikola II. A on je bio apsolutni vladar, kao i njegoviprethodnici." "Oprostite mi na neznanju.“

Dr. Probvn ubaci u usta i posljednji komadić eklera, pa srknu malko čaja. "Dobri su kolačići," pohvali ih on."Drago mi je što vam se sviđaju.“"Dakle, kad bi se to dogodilo — a to je doista vrlo malo vjerojatno — iskrsnuo bi problem. Kap što znate, cajJS&pla, caiL.ca Aleksandra i sve petoro njihove djece pobijeni su 1918. u Jekaterinburgu. Tako su komunisti izbrisali izravnu liniju carske loze. Svi

današnji pretendenti dolaze stoga iz pobočnih grana, od kojih se neki pozivaju čak na djeda cara Nikole.“

"Prema tome, nema snažnih, neosporivih aspiranata?“"Ne. Valjanije bih vas mogao izvijestiti u svom uredu. Tamo su mi sva rodoslovlja. Ovdje ih ne mogu rasprostrti. Dosta su velika, s puno

imena i pobočnih grana.“"No ipak, teoretski govoreći, bi li Rusi mogli ponovno uspostaviti monarhiju?" "Vi to ozbiljno, sir Nigele?“"Govorimo samo teoretski.“"čujte, teoretski je sve moguće. Svaka monarhija može postati republika tako što svrgne svoga kralja. Ili kraljicu. Grčka je to učinila. A

svaka republika može odlučiti postati ustavna monarhija. To je Španjolska učinila. Oboje u posljednjih trideset godina. Dakle: da, to se možeučiniti." "Problem je onda u pronalaženju pogodna kandidata?“

"Svakako. General Franco odlučio je stvoriti ustavnopravnu osnovu za obnovu monarhije u Španjolskoj nakon njegove smrti. Izabrao jeunuka kralja Alfonsa XIII. — princa Juana Carlosa, koji je današnji španjolski kralj. Krvna je veza u tom slučaju bila jasna. Proturječni zahtjevimogu načiniti priličnu zbrku.“

"A kod Romanova postoje takvi zahtjevi?" "Ima ih koliko hoćete. Zbrka je potpuna." "Je li netko ipak iskočio?“"Nitko mi ne pada na um. Morao bih se jako potruditi. Znate, odavno me već nitko ozbiljno nije upitao.“Sir Nigel bijaše ozbiljan: "Biste li bili ljubazni, pa potražili? Ja moram na put. Onda, kad se vratim, može? Nazvat ću vas u ured.“U starim danima kad je KGB bio jedinstvena, golema organizacija za špijunažu, represiju i nadzor, s jednim predsjednikom na čelu, zadaci

su mu bili tako različiti da je KGB morao biti administrativno podijeljen na glavne uprave, uprave i odjele.Među njima su bili i Osma glavna uprava i Šesnaesta uprava. Zadaća obiju jedinica bilo je elektroničko prisluškivanje i pra ćenje, hvatanje

poruka radiovezom, prisluškivanje telefonskih razgovora i mikuDlianie Dodataka oomoću šoiiunskih satelita Za staru gardii KGBa, poputnjegova predsjednika Andropova, elektronička špijunaža je nešto što gotovo uopće ne razumiju, ali ipak shvaćaju njegovu važnost. U zemljikoja godinama zaostaje za Zapadom u svekolikoj tehnologiji, osim onoj namijenjenoj vojnoj ili špijunskoj svrsi, za Osmu glavnu upravu ipak suse nabavljali najnoviji plodovi visoke tehnologije.

Pošto je Gorbačov razlomio KGBov monolit, Osma glavna i Šesnaesta uprava spojene su te su dobile i novo ime: Savezna agencija zakomunikacije i informacije — SAKI. Poslije pada komunizma, ova iznimno skupa vladina ustanova našla se pred velikim problemom:financiranjem. SAKI je već raspolagao najboljim matematičarima u zemlji; također i kriptografima te svom mogućom opremom za elektroničkušpijunažu. S počecima privatizacije SAKI je doslovce izišao na otvoreno tržište i tamo ponudio svoje usluge. Novim je ruskim biznismenimaponuđena mogućnost "presretanja" (zapravo krađe), komercijalnih poruka njihovih domaćih i stranih poslovnih partnera. Od prije najmanječetiri godine prije 1999. posve je moguće da neka tvrtka u Rusiji unajmi vladinu organizaciju kako bi pratila kretanje nekoga stranogdržavljanina u Rusiji i njegove razgovore. Saznaje se tako za svaki strančev korak: telefonski razgovor, faks, brzojav, teleks — sve to dođe uSAKI i onda naručitelju.

Pukovnik Anatolij Grišin procijenio je da će Jason Monk, bez obzira gdje bio, morati na neki način komunicirati s ljudima koji su ga poslali.To ne može biti preko veleposlanstva, koje se stalno motri; osim ako bi se javio izvana telefonom, što se čuje; ili radioemisijom.

Prema tome — zaključivao je Grišin — donio je sa sobom radioprimopredajnik, ili ga je nabavio negdje iz tajnog izvora u Moskvi.Jedan od visoko rangiranih znanstvenika iz SAKIja ovako je upućivao Grišina, koji mu je platio pozamašnu svotu: "Da sam ja na njegovu

mjestu, poslužio bih se računalom. Poslovni se ljudi stalno služe računalima.“"To bi računalo slalo i primalo poruke?" pitao je Grišin."Naravno. Računala šalju poruke satelitima. Preko satelita također uspostavljaju vezu s drugim računalima. Na koncu, o tome je riječ i kod

Interneta, informatičke superautoceste.“"Promet je vjerojatno velik.“"Jest. No velika su i naša računala. Radi se o filtriranju. Devedeset posto računalnih razgovora obično je čavrljanje: jedna budala blebeće s

drugom. Devet posto je komercijalne naravi: poduzeća se obavješćuju i pregovaraju o proizvodima, cijenama, napretku u istraživanju,ugovorima, rokovima isporuke. Jedan posto su vlade i vladine organizacije. E, tih 1% činilo je donedavno polovicu prometa tamo gore.“

"Koliko je toga šifrirano?“"Sve državno i pola komercijalnog. Ali mi sm© kadri razbiti većinu komercijalnih šifara." "Gdje bi u svemu tome mogao biti naš američki

prijatelj? Kako on šalje i prima poruke?“čovjek iz SAKIja, koji je - baš kao i Grišin - čitav radni vijek proveo u tajnom svijetu, nije uopće poželio zapitkivati o pojedinostima."Vjerojatno je među komercijalnim porukama. Što se tiče državnih, mi znamo izvore. Možda ne možemo probiti šifru, ali znamo odakle se

emitira: iz veleposlanstva, konzulata ili drugog predstavništva. Je li vaš čovjek jedan od tih?“"Ne.“"Onda vjerojatno upotrebljava komercijalne satelite. Sprave što ih je američka vlada poslala nad nas uglavnom služe da bi nas gledale i

slušale. Tim putem se također šalju i primaju diplomatske poruke. Danas uz to ima na nebu još mnoštvo komercijalnih satelita. Poduzećaunajmljuju vrijeme i komuniciraju s podružnicama po cijelom svijetu.“

"Mislim da moj čovjek šalje poruke iz Moskve. Vjerojatno ih i prima ovdje.“"S primanjem ne možemo ništa učiniti. Poruka odaslana sa satelita iznad nas može biti primljena bilo gdje: od Arhangelska do Krima.

Možemo ga opaziti dok emitira.“"Znači, ako bi vas kakvo rusko poduzeće angažiralo da pronađete tko odašilje, biste li preuzeli taj posao?“"Možda. Cijena nije malena. Ovisi o količini ljudstva i računalnog vremena koje će se tome posvetiti. Također, koliko sati dnevno treba

pratiti?“Grišin odgovori bez krzmanja: "Dvadeset četiri sata na dan. Dajte sve ljude koje imate." Znanstvenik iz SAKIja zagleda se u njega. Pa

ovdje je riječ omiUiuiiirrm.američkitiiioiaia,."Velika narudžba]", _ "Ozbiljno govorim." "Trebaju vam poruke?“"Ne, nego smještaj odašiljača.“"To je teže. Kad uhvatimo poruku, možemo je poslije na miru analizirati i lomiti šifru. Odašiljač radi svega nekoliko nanosekundi.“

Dan poslije Monkova razgovora s generalom Nikolajevim, SAKI je uhvatio jednu poruku. Grišinova veza nazvala ga je na broj smješten ukući pokraj Kiseljnog bulevara.

"Bio je u eteru," reče on jednostavno. "Imate poruku?“"Da. I nije komercijalna. Uporabio je jednokratnu šifru. Neprobojnu." "To nije dosta," hladno će Grišin. "Odakle emitira?“"Sa šireg moskovskog područja.“"Sjajan odgovor! Ta to je tako malo područje. Treba mi zgrada — točna adresa!“"Budite strpljivi! Mislimo da smo otkrili kojim se satelitom služi. Vjerojatno je riječ o jednoj od onih dviju InTelCorovih letjelica što nas

nadlijeću svakoga dana. Na obzoru je uvijek samo jedan satelit. Ubuduće ćemo se usredotočiti na njih.“"Postupite tako!" odreza Grišin.Šest je dana Monk izbjegavao vojsku promatrača što ih je Grišin poslao na ulice. Voditelj sigurnosti SDSa našao se u čudu. Pa taj čovjek

mora negdje nešto jesti. Ili se sakrio u neku rupu, bojeći se izaći (u tom je slučaju zaista od male štete), ili je vani i kreće se naokolo prerušen,pretvarajući se da je Rus (u tom će slučaju uskoro biti otkriven); ili je možda otišao iz zemlje nakon beskorisna susreta s Patrijarhom. Ili ganetko štiti: hrani, daje mu mjesto za spavanje, vozi ga gradom, skriva, čuva, štiti. Ali tko? Odgonetka te zagonetke još je izmicala AnatolijuGrišinu.

Sir Nigel Irvine doletio je u Moskvu dva dana poslije svog razgovora u "Ritzu" s dr. Probvnom. Pratio ga je osobni tumač. Naime, iako jenekad kakotako vladao ruskim, znanje mu je tako oslabilo da je bilo posve nepouzdano za suptilnije razgovore.

Pratitelj mu bijaše bivši vojnik, govornik ruskoga, Brian Marks. Osim što je ovoga puta "Marks" putovao s putovnicom na svoje pravo ime:Brian Vincent. Na graničnoj kontroli policajac je oba imena utipkao u računalo, no nijedan se ne pojavi kao nedavni ni kao česti posjetiteljRusije.

"Vi ste zajedno?" upita on. Jedan je očito bio stariji (po rangu, ne samo po godinama) — vitak, sjedokos i — sudeći prema podacima uputovnici — oko 75 godina. Drugi je imao između trideset pet i četrdeset godina; nosio je tamno odijelo i djelovao gipko i snažno. "Ja samgospodinov tumač," objasni Vincent.

"Moj ruski ne dobar," reče nesigurno sir Nigel, lošim ruskim.Ruskoga državnog službenika to nije zanimalo. Ništa neobično. Stranim poslovnim ljudima često trebaju tumači. Može ih se unajmiti u

nekoliko moskovskih agencija, no neki tajkuni dovode ih sa sobom. Mahne im neka prođu.Odsjeli su u "Nacionalu", gdje je bio odsjeo i nesretni Jefferson. Sir Nigela je čekala samo jedna tanka omotnica, što ju je 24 sata prije

ostavio čovjek maslinaste puti — slučajno čečen. Dali su mu omotnicu zajedno s ključem sobe.U omotnici bijaše list neispisana papira. Poruka nije pisala na papiru, nego na nutrini omotnice, limunovim sokom.Potpuno rastvorivši omotnicu i rasprostrvši je na stolu, Brian Vincent pažljivo je ugrije plamenom žigice iz kutije što je ljubaznošću hotela

stajala na noćnom ormariću. Pojavi se sedam blijedosmeđih znamenaka: telefonski broj. Zapamtivši ga, sir Nigel zapovjedi Brianu neka spalipapir i pepeo baci u zahod. Njih su dvojica zatim u hotelu večerali u tišini te pričekali deset sati.

Kad je telefon zazvonio, sam patrijarh Aleksej II digao je slušalicu, jer bijaše to broj njegova privatnog telefona što stoji na radnom stolu ukabinetu. Znao je kako malo ljudi zna taj broj, kojega nema u imeniku. On ih sve poznaje, ili bi bar tako trebalo biti...

"Da?" oprezno se on javi.Glas što je odgovorio bijaše mu nepoznat. Dobro je govorio ruski, ali čovjek ipak očito nije Rus. "Patrijarh Aleksej?“"Tko govori?“"Vaša svetosti, mi se nismo upoznali. Ja sam samo tumač gospodina što je došao sa mnom. Neki dan ste bili tako ljubazni i primili

jednoga svećenika iz Londona.“"On vam je kazao kako će vas nakon njega posjetiti čovjek viši po rangu od njega, kako bi s vama nasamo razgovarao o vrlo važnim

nitaniima F.vn sa nokrai mene Pita želite li ea nrimiti "..."Sad - noćas?" "Hitrina je bitna, Vaša svetosti." "Zašto?“"Zato što u Moskvi ima snaga koje će toga gospodina uskoro prepoznati. Stavit će ga pod trajnu tajnu pratnju. Potrebna je krajnja

diskrecija.“Nervoznom su crkvenom veledostojniku ovakve riječi zvučale dobro poznato. "Vrlo dobro. Gdje ste sada?“"Nekoliko minuta vožnje daleko. Spremni smo za pokret." "Onda za pola sata.“Ovoga je puta stražar kozak bio unaprijed upozoren p a je odmah otvorio vrata. Uznemireni, ali vrlo znatiželjni otac Maksim poveo je

posjetitelje u patrijarhov privatni kabinet. Sir Nigel poslužio se uslugama "Nacionalove" vlastite limuzine. Vozaču je rekao neka čeka uz rubpločnika.

Patrijarh Aleksej i ovoga je puta nosio svijetlosivu rizu s jednostavnim prsnim križem na lancu oko vrata. Pozdravivši posjetitelje, ponudi imda sjednu.

"Dopustite da vam se prvo ispričam što vladam ruskim jezikom tako slabo da mogu razgovarati samo preko tumača," poče sir Nigel.Vincent je hitro prevodio, a patrijarh kimnu i nasmiješi se."A ja pak, nažalost, uopće ne govorim engleski," reče još sa smiješkom. "Ah, da! Oče Maksime, molim vas, stavite čaj na stol, pa možete

ići. Sami ćemo se poslužiti.“Sir Nigel se najprije predstavi, ispustivši ipak da je nekoć bio na vrhu britanske obavještajne službe te se u tom svojstvu čitava radnog

vijeka borio protiv Rusije. Zadovoljio se time što je rekao da je radio u službi vanjskih poslova (što je gotovo bila istina) i da je sada u mirovini,ali ponovno pozvan samo radi ovog razgovora.

Ne spominjući Lincolnovo vijeće, rekao je kako je Crni manifest diskretno pokazan ljudima izvanredno velika utjecaja. Svi su bili osupnutinjegovim sadržajem.

"Bez sumnje ste i vi osupnuti, Vaša svetosti." Aleksej se smrkne i kimnu, dok je prevoditelj dovršavao posao.

"Prema tome, došao sam k vama smatrajući da sadašnje stanje postavlja zadatak pred sve ljude dobre volje ,—ji Rusiji van nje. Svi smo utome. U Engleskoj imamo pjesnika koji je kazao: nijedan čovjek nije otok. Svi smo dijelovi cjeline. Ako bi Rusija, jedna od najvećih zemalja nasvijetu, opet pala pod vlast okrutna diktatora — bila bi to tragedija ne samo za Rusiju, nego i za Zapad. A više od svega za vašu svetu Crkvu.“

"Ne sumnjam da je tako, ali Crkva se ne smije miješati u politiku.“"Ne otvoreno. A opet: Crkva se mora boriti protiv zla. Crkva se uvijek zauzima za moral, zar ne?" "Naravno.“"I Crkva ima pravo tražiti zaštitu od uništenja i od onih koji žele uništiti nju i njezino poslanje na Zemlji?" "Nesumnjivo.“"Onda bi Crkva mogla podići svoj glas i nagovoriti vjernike da se usprotive zlu, koje bi naudilo Crkvi?“"Progovori li Crkva protiv Igora Komarova, a on ipak postane predsjednik, Crkva će se sama pobrinuti za svoje uništenje. Stotinu ruskih

episkopa tako će to vidjeti. Golemom većinom glasovat će u sinodi da Crkva šuti. Bit ću nadglasan.“Sir Nigel se nije predavao: "No postoji i drugi način." Nekoliko minuta objašnjavao je patrijarhu ustavnu reformu od koje je patrijarh zinuo."Ma to vi sigurno ne govorite ozbiljno, sir Nigele," reče napokon patrijarh. "Zar obnoviti monarhiju, ponovno ustoličiti cara? Narod nikad na

to neće pristati.“"Pogledajmo što imamo pred sobom," predloži Irvine. "Znamo da pred Rusijom stoji izbor teži no što se može i zamisliti. S jedne je strane

nastavak kaosa, s mogućnošću krvavog raspada kao u slučaju Jugoslavije. Bez stabilnosti nema napretka. Rusija se valja kao brod u oluji bezsidra i bez kormila. Nastavi li se tako, uskoro će se neizbježno nasukati, raspasti se i narod će nestati.

S drage je strane diktatura, strašna tiranija — gora od bilo čega što je vaša patnička zemlja do sada iskusila. Što biste izabrali svomnarodu?“

"Ne mogu izabrati," reče patrijarh. "Oboje je prestrašno.“"Onda se sjetite kako je ustavna monarhija uvijek brana protiv tiranije i despotizma. To dvoje ne mogu zajedno postojati — jedno mora

nestati. Svim narodima treba simbol — čovjek ili neštn Hnian — 7a knii se. tnnsu uhvatiti n Inšim vremenima koii će.ih ujediniti preko'svih pregrada što ih dijele. Komarov se izgrađuje u takav nacionalni simbol, u ikonu. Nitko neće htjeti glasovati protiv

njega, a za prazninu. Mora se uspostaviti druga ikona." "Ali propovijedati restauraciju... " pobuni se patrijarh."To ne znači propovijedati protiv Komarova," hitro se ubaci Englez. "Nego znači propovijedati u prilog nove stabilnosti, u prilog ikone koja

je iznad svake politike. Komarov vas neće moći optužiti da se miješate u politiku niti da ste protiv njega, iako privatno može slutiti što se radi.A ima tu i drugih vidova...“

Nigel Irvine vješto je iznosio patrijarhu primamljive ponude: savez Crkve i Dvora, puni povrat dobara Ruskoj pravoslavnoj crkvi, povratakpatrijarha Moskve i cijele Rusije u svoju palaču unutar zidina Kremlja, obilni zajmovi sa Zapada kad se u državi ponovno uspostavi stabilnost.

Porazmislivši neko vrijeme, Aleksej II se izjasni: "To što govorite ima u sebi logike i blisko je mom srcu. Ali ja sam vidio Crni manifest. Nomoja braća u Kristu, ruski episkopi, ne znaju za nj. Neće povjerovati. A da ga objavite, pola bi se Rusije možda složilo s njime... Ne, ne, sirNigele: ja ne precjenjujem svoje stado.“

"No ako bi govorio jedan drugi glas? Ne vaš, svetosti, ne službeni glas, no zato snažan i uvjerljiv... a vi biste ga podupirali iz pozadine.“Mislio je na lutajućega propovjednika Gregora Rusakova, koga je patrijarh, s velikom moralnom odvažnošću, osobno ovlastio

propovijedati.U mladosti je Rusakova odbijala jedna bogoslovija za drugom. Za KGBov je ukus bio daleko preinteligentan i pregorljiv. Zato se povukao u

mali samostan u Sibiru te se tamo zaredio prije no što je postao lutajući propovjednik. Nije nikad imao župe, nego je propovijedao gdje bistigao, bježeći pred tajnom policijom.

Uhvatili su ga, dakako. Dobio je pet godina u radnom logoru zbog antisovjetskih izjava. Na suđenju je odbio branitelja po službenojdužnosti te se branio sam, ali tako sjajno da su suci privatno morali priznati da krše sovjetski ustav osuđujući ga.

Oslobođen Gorbačovljevom amnestijom za svećenike, ubrzo je pokazao kako nije izgubio ništa od prijašnjega žara. Vratio sepropovijedanju, ali je sada korio i pravoslavne episkope zboe ., mlakosti i korupcije. Neke je među njima to toliko pogodilo da su pohitali kAlekseju, tražeći neka se oca Gregora ponovno zatvori.

U rizi običnoga svećenika Aleksej II pošao je jednom slušati oca Rusakova. Neprepoznat u gomili, razmišljao je kako bi sav taj žar, svu tustrast mogao staviti u službu Crkve.

Ljudi ga vole, jer otac Gregor govori kao jedan od njih. Govori pučkim jezikom, jednostavnom radničkom sintaksom. Začinit će tu i tamopropovijed i grubim vojničkim izrazima, kakve je naučio u radnom logoru. Zna i šatrovačko izražavanje mladeži; zna imena najpopularnijih poppjevača i skupina; zna kako teško domaćice spajaju kraj s krajem; zna kako votka olakšava nevolje. S trideset pet godina on živi u neženstvu iodricanju, ali zna više o putenim grijesima no što bi ikad naučio u bilo kojoj bogosloviji. Dva su ga popularna tinejdžerska časopisa čakpredložila svojim čitateljicama kao sekssimbol.

Aleksej II nije pozvao miliciju neka ga uhiti. Umjesto toga, pozvao je neobuzdanika na večeru. Za drvenim stolom u Danilovskom manastirujeli su skromnu večeru. Aleksej je sam posluživao. Razgovarali su do dugo u noć. Aleksej mu je razjasnio zadaću što stoji pred njim: polakoreformirati Crkvu što je predugo bila sluškinja diktature. Pokušati oživjeti pastoralni život među 140 milijuna pravoslavaca u Rusiji.

U zoru su se dogovorili. Otac Gregor obećao je da će, osim što će i dalje nagovarati ljude neka traže Boga u svojim domovima i na radnimmjestima, ubuduće govoriti i neka se vrate Crkvi, koliko god bila zamrljana grijesima. Potiho je patrijarh puno toga omogućio. Jedna odglavnih nacionalnih TV postaja svakoga je tjedna uživo prenosila izvanredno posjećene skupove oca Gregora. Tako je on ušao u domove i usrca onih kojima se uživo nikad nije obratio. U zimu 1999. toga se svećenika smatralo najboljim i najutjecajnijim govornikom u cijeloj Rusiji,uključivši i samog Igora Komarova.

Patrijarh malko posuti. Napokon reče: "U redu. Razgovarat ću s ocem Gregorom o pitanju povratka cara.“15 Kao uvijek krajem studenog, vjetar je hujao noseći prve snjegove preko Slavjanskog trga — vjesnike prave zimske studeni, što je tek

imala doći.Oniski, bucmasti svećenik, nagnuvši glavu prema vjetru, lagano protrči kroz vanjska vrata, prijeđe malo dvorište, pa uđe u toplinu crkve

Svih svetih u Kuliškima, što je mirisala na vlažnu tkaninu i tamjan.Opet su ga promatrali iz parkirana auta. Tek kad su promatrači zaključili da ga nitko ne prati, pukovnik Grišin pođe za njim u crkvu.

"Zvali ste me," ustvrdi on dok su stajali jedan uz drugoga, udaljeni od glavnine vjernika, naizgled promatrajući zidne slike."Sinoć kasno imali smo posjetitelja. Iz Engleske." "Ne iz Amerike? Jeste li sigurni da nije iz Amerike?“"Nije, pukovniče. Nešto poslije deset Njegova svetost mi je rekao da primim gospodina iz Engleske i pustim ga unutra. Došao je s

tumačem, puno mlađim čovjekom. Pustio sam ih u kuću i otpratio ih do kabineta. Zatim sam im donio čaj.“"Što su govorili?“"Dok sam bio u sobi, stari se Englez ispričavao što slabo govori ruski. Mlađi je sve prevodio. Onda mi je patrijarh rekao neka ostavim čaj i

povučem se.“"Prisluškivali ste na vratima?“"Pokušao sam. No mlađi je Englez, izgleda, stavio na kvaku svoj šal, pa nisam ništa vidio i vrlo sam malo čuo. Onda je naišao kozak na

straži, pa sam morao otići.“"Je li taj stari Englez spominjao nečije ime?“"Ne, dok sam ja bio tamo. Možda dok sam pripremao čaj. Rekoh, od šala nisam vidio ništa, a čuo vrlo malo. I ono što sam čuo nije imalo

smisla.“"Dajte ipak recite, oče Maksime.“"Patrijarh je samo jednom podigao glas i pitao: 'Zar da se vrati car?' Pitao je to iznenađenim tonom. Onda su opet tiho govorili.“Pukovnik Grišin stajaše zagledan u sliku Bogorodice s djetetom, no nije ju pravo vidio. Osjećao se kao da ga je netko pljusnuo. Što je

upravo čuo ništa ne znači ovom bedaku, ali njemu itekako ima smisla.Kad je ustavni vladar državni poglavar, onda nema mjesta za predsjednika republike. Vođa najjače stranke tada može biti predsjednik

Vlade i na čelu je izvršne vlasti, ali je ipak podložan parlamentu, Dumi. A to je svjetlosne godine daleko od Komarovljeva plana za uspostavučvrste jednostranačke vlasti.

"Kako je izgledao?" upita tiho."Srednje visine, vitak, sjedokos, između sedamdeset i sedamdeset pet godina." "Ne znate možda odakle je došao?“"A, on je drugačije postupio nego Amerikanac. Stigao je autom koji ga je cijelo vrijeme čekao uz pločnik. Kad sam ih ispraćao, auto je još

bio na mjestu. Ne taksi, nego limuzina. Zapisao sam registarski broj.“Utisnu pukovniku u ruku papirić."Dobar ste posao obavili, oče Maksime. Ovo vam neće biti zaboravljeno.“Detektivima Anatolija Grišina nije trebalo dugo. U Registracijskom uredu pronašli su i javili broj za manje od sata — bilo je to vozilo hotela

"Nacional".Kuznjecov će obaviti mali zadatak. Njegov gotovo savršeni američki engleski uvjerit će svakoga Rusa da je on zaista Amerikanac. Nedugo

nakon objeda pojavio se u "Nacionalu" pristupio livriranom hotelskom poslužniku."Bog. Oprostite što pitam, ali govorite li engleski?" "Da, gospodine.“"Fino. čujte: večerao sam sinoć u restoranu nedaleko odavde. Za susjednim je stolom sjedio jedan engleski gospodin. Razgovarali smo.

Na odlasku je ovo zaboravio na stolu.“Podiže upaljač. Zlatni, skup, Cartierov. Poslužnik se zbuni. "Da, gospodine?“"Dakle, trčao sam za njim, ali bilo je prekasno. Odvezao se... u dugom crnom mercedesu. Vratar misli da bi mogao biti vaš gost. Zapisao

sam broj auta.“Uruči mu listić papira."Ah, da, gospodine. To je naš auto. Ispričajte me." Poslužnik pregleda popis izlazaka auta za prošlu večer."To je zacijelo bio gospodin Trubshaw. Hoćete li mi dati upaljač?“"Nema problema. Predat ću ga na recepciji, pa ga tamo mogu jednostavno staviti u njegov pretinac.“Veselo odmahnuvši, Kuznjecov se dugim korakom uputi prema recepcijskom pultu. Upaljač mu u džepu."Bog! Mogu li dobiti broj sobe gospodina Trubshawa?“Ruskinja na recepciji bijaše maslinaste puti, vrlo zgodna. Katkad bi prekovremeno radila s Amerikancima. Stoga se široko osmjehne.

"Trenutak, gospodine.“Utipka ime u računalo, pa nakon nekoliko sekundi zavrti glavom. "Žao mi je. Gospodin Trubshaw i njegov pratitelj su jutros otišli.“"O, 'bem ti! Nadao sam se da ću ga uhvatiti. Znate li je li otišao iz Moskve?" Ona utipka još nekoliko brojki i slova."Da, gospodine. Jutros smo mu potvrdili let. Vratio se u London podnevnim letom.“Kuznjecov nije znao zašto pukovnik Grišin toliko želi znati gdje je tajanstveni gospodin Trubshaw, no revno je izvijestio o svemu što je

doznao. Pošto je Kuznjecov otišao, Grišin se posluži vezom u Odjelu za vize MUPa. Podatke su mu faksirali, a poslali su i fotografiju što je bilapriložena uz molbu za izdavanje vize u Ruskom veleposlanstvu u Kensington Palače Gardens u Londonu, a donio ju je teklić.

"Uvećajte snimku na veliki format," zapovjedi on osoblju. Lice starog Engleza nije mu bilo poznato.No znao je nekoga kome bi moglo biti poznato. Pet kilometara niz Tversku ulicu, na mjestu gdje je cesta prema Minsku već dvaput

promijenila ime, stoji veliki Slavoluk pobjede i uz njega Ulica Marosejka.Dvije velike stambene zgrade u toj ulici namijenjene su isključivo umirovljenim višim dužnosnicima KGBa. Država se lijepo odužila tim

ljudima koji su za nju radili najprljavije i najopasnije poslove te sada provode stare dane u priličnoj udobnosti.Zimi 1999. među tim se umirovljenicima našao i jedan od najvećih među starom gardom ruskih voditelja špijuna, general Jurij Drozdov. Na

vrhuncu hladnoga rata on je vodio sve KGBove operacije na Istočnoj obali Amerike, prije nego su ga vratili u Moskvu kako bi ondje vodionajtajniju Upravu za ilegalce.

Ilegalci su obavještajci koji idu u inozemstvu bez diplomatske zaštite, nego se pretvaraju da su poslovni ljudi, profesori ili što bilo te tako

vode izvore što su ih zavrbovali u zemlji gdje službuju. Budu li uhvaćeni, neće ih protjerati, nego uhititi i suditi im. Drozdov je godinamaobučavao i slao na zadatke izvan zemlje KGBove ilegalce.

Grišin ga je nakratko sreo kad je Drozdov, svojih posljednjih dana u djelatnoj službi, vodio malu tajnu radnu skupinu čiji je zadatak bioanalizirati plimni val proizvoda što ih je iz Amerike slao Aldrich Ames. Grišin je tada bio glavni ispitivač špijuna što ih je Ames odao.

Nisu se svidjeli jedan drugome. Drozdov je davao prednost vještini i lukavštini pred golom silom. Grišin, naprotiv, koji nikad nije napuštaoSSSR, izuzevši jedan kratak i neslavan izlet u Istočni Berlin, gnušao se ljudi iz Prve glavne uprave koji su proveli godine na Zapadu i tamo se"zarazili" zapadnim metodama i načinom mišljenja i rada. Usprkos tomu, Drozdov ga je pristao primiti u svom stanu na Marosejki. Grišin prednjega stavi uvećanu fotografiju.

"Jeste li ikad vidjeli ovoga čovjeka?" upita Grišin. Na njegov užas, stari obavještajac zagrohoće."Jesam li ga vidio? Osobno ne. No to lice duboko je urezano u svijest svih iz moje generacije koji su makar i kratko radili u Jazenjevu. Zar

zaista ne znate tko je on?“"Ne znam. Inače ne bih vas pitao.“"Dakle, zvali smo ga Lisac. Nigel Irvine. Vodio je godinama operacije protiv nas šezdesetih i sedamdesetih. Zatim je došao na čelo

britanske Tajne obavještajne službe, koju je vodio šest godina.“"Špijun.“Drozdov ga ispravi: "Ne, voditelj špijuna. Gospodar špijuna. To nije isto. Osim toga, bio je jedan od najboljih. Svih vremena. Zašto vas on

zanima?“"Jučer je bio u Moskvi.“"Dragi Bože! A znate li zašto?“"Ne," šlaga Grišin. Drozdov ga je intenzivno motrio. Nije povjerovao u to "ne"."Što to, konačno, ima s vama? I vi ste sada izvan igre. Vi sad vodite one Komarovljeve razbojnike u crnim odorama, zar ne?“"Ja sam voditelj sigurnosti Saveza domoljubnih snaga," hladno će Grišin. "Ista stvar," promrmlja stari general, pa isprati Grišina do vrata."Ako se vrati, recite mu neka svrati k meni na piće," reče glasno za Grišinom na stubištu. "Šupčina," promrmlja zatvarajući vrata.Grišin zatim reče svojim doušnicima u Odjelu za vize neka ga odmah izvijeste bude li sir Nigel Irvine ili gospodin Trubshavv ikad više tražili

ponovno rusku ulaznu vizu.Idućeg je dana general armije Nikolaj Nikolajev dao intervju Izvjestiji, vodećem nacionalnom dnevniku. List je to držao čašću i izvrsnim

poslovnim potezom, jer popularni stari general nikad ne daje intervjue.Formalni povod bijaše generalov nadolazeći sedamdeset četvrti rođendan. Zato je novinar počeo s konvencionalnim pitanjima o zdravlju.^ Sjedeći uspravno u stolcu obloženom kožom u posebnoj sobi časničkoga kluba Frunzeove akademije, ponosno odgovori da mu je

zdravlje dobro."Imam svoje vlastite zube, ne trebaju mi naočale i još bih mogao hodati dulje od bilo kojega fićfirića vaše dobi.“Novinar četrdesetogodišnjak lako mu je povjerovao. Mlada fotografkinja od nekih 25 godina promatrala je staroga sa strahopoštovanjem.

Sjećala se djedovih priča kako je prije pola stoljeća slijedio mladoga tenkističkoga zapovjednika sve do Berlina.Razgovor prijeđe na stanje u zemlji."Strašno! Zbrka je potpuna," odreza Ujak Kolja.Novinar je, činilo mu se, imao rješenje: "Pretpostavljam da ćete glasovati za Igora Komarova na siječanjskim izborima.“"Za njega? Nikad!" žestoko ispali general. Taj SDS - sve su to fašisti. Ne bih ih dirao ni štapom." "Ne razumijem," povlačio se intervjuist.

"Pa mislio bih da...“"Mladiću, nemojte ni na tren pomisliti da sam pao na to lažno domoljublje što ga prodaje taj Komarov. Ja sam vidio domoljublje, dečko moj.

Vidio sam ljude, dobre ljude, koji su umrli za domovinu. A taj Komarov nije pravi domoljub. Sve je to sranje!!“"Shvaćam," reče oprezno novinar, koji ništa nije shvaćao. "Ali mora se reći da mnogi ljudi drže kako njegovi planovi za Rusiju...“"On za Rusiju planira krvoproliće!" zareži Ujak Kolja. "Zar naša zemlja do sada nije vidjela dovoljno krvi? Ja sam gazio u krvi do koljena, i

ne bih to htio nikad više. On je fašist. A ja sam se, dečko moj, čitavog života borio protiv fašista. Kod Kurska, u operaciji 'Bagration', gonio ihpreko Visle, sve do Hitlerova bunkera. Bio Nijemac ili Rus, fašist je fašist! A oni su svi... " Bio bi uporabio neku "sočniju" riječ, no kako je bilanazočna i jedna žena, zadovoljio se riječju mrzavci — divljaci.

Novinar se sada otvoreno usprotivi: "Ali Rusiju svakako treba očisititi od smeća!“"O, da: ima smeća. Ali nije to sve manjinsko smeće. Ima puno i našeg domaćeg, sasvim ruskog sranja. Što je s lažljivim političarima i

potkupljivim birokratima koji tijesno surađuju s gangsterima?“"Ali Komarov će riješiti problem gangstera.“"Kampanju Igora Komarova financiraju gangsteri. Zar vam to nije jasno? Što mislite, odakle dolazi nepresušna rijeka novaca što ga on

troši? Donosi ih dobra vila? Dođe li on na vlast, našom će zemljom s punim pravom posve zavladati kriminalci. Kažem vam, dečko moj,nijedan muškarac koji je ikad nosio rusku vojničku odora s ponosom nikad ne bi smio dopustiti onim razbojnicima u crnim odorama dapreuzmu vlast u našoj domovini.“

"Što bi onda trebalo činiti?“Stari general posegnu za novinama i pokaza na stražnju stranicu. "Jeste li sinoć gledali onoga popa na televiziji?“"Onog propovjednika, oca Gregora? Nisam. Zašto?“"Možda je on u pravu. Možda smo mi griješili sve te godine. Treba vratiti Boga i cara." Intervju je izazvao senzaciju, no ne zbog izrečenoga.

Govornik je izazvao uzbuđenje. Najznamenitiji ruski ratni veteran izrekao je osudu koju će pročitati svi ruski časnici i vojnici te mnogi oddvadeset milijuna veterana.

Tjednik Našaja armeja, nasljednik Krasnaje zvjezde, prenio je u cjelini generalov intervju, koji je tako dospio u svaku vojarnu diljem Rusije.

Dijelove intervjua prenio je dnevnik nacionalne televizije, također i radija. Nakon toga je general odbio davati nove intervjue.U kući pokraj Kiseljnog bulevara Kuznjecov je gotovo briznuo u plač pred skamenjenim licem Igora Komarova."Ne shvaćam, gospodine predsjedniče. Jednostavno ne shvaćam. Ako sam za ikoga u Rusiji držao da mora biti čvrst pristaša vas i SDSa,

onda je to bio general Nikolajev.“Igor Komarov saslušao ga je u mučnoj tišini; isto tako i Anatolij Grišin, koji je stajao pokraj prozora, promatrajući zasniježeno dvorište.

Mladi šef promidžbe vrati se zatim u svoj ured kako bi nastavio telefonirati redakcijama, nastojeći umanjiti već nanesenu štetu.Nije to bio lagan zadatak. Teško je mogao optužiti Ujaka Kolju da je ishlapjeli starac, jer to očito nije istina. Jedino je mogao govoriti kako

je stari vojnik posve pogrešno razumio Igora Komarova i njegov pokret. No sve se teže bilo nositi s pitanjem odakle dolazi novac zapredizbornu kampanju. Puna obnova prijašnjega Komarovljeva položaja bila bi puno lakša kad bi se moglo izdati posebno izdanje Probudiš!posvećeno toj temi te pisati o tome i u mjesečniku Rodina. Nažalost, oba su lista privremeno ušutkana, a tiskarski su strojevi tek krenuli izBaltimorea.

Dugu šutnju u sjedištu SDSa konačno prekine Komarov. Tiho reče: "Vidio je Crni manifest, zar ne?“"Vjerujem da jest," prizna Grišin."Prvo tiskara, zatim tajni sastanci s patrijarhom, a sada ovo. Koji se to vrag događa?" "Sabotiraju nas, gospodine predsjedniče.“Glas Igora Komarova bijaše miran, odviše miran; to zavarava. Ali lice mu je mrtvački poblijedjelo, a na jagodicama zablistaše dvije crvene

mrlje. Kao i pokojni tajnik Akapov, i Grišin je već vidio provale bijesa fašističkoga vode; čak ih se i on bojao."Anatolij, ti si moja desna ruka, čovjek koji će u cijeloj Rusiji imati najviše vlasti poslije mene. A sve to jer ti je zadaća spriječiti sabotaže.

Tko, dakle, to radi?" "Englez Irvine i Amerikanac Monk.“"Njih dvojica? Sami?“"Očito je da imaju nečiju potporu, gospodine predsjedniče. Imaju i Manifest i pokazuju ga okolo." Komarov usta od stola, uze s njega teško

valjkasto ravnalo i poče tapšati njime dlan lijeve ruke. Dok je govorio, glas mu je postajao sve glasniji."Onda ih pronađi i suzbij, Anatolij! Prokljuvi koja će biti sljedeća faza i spriječi je! Sad me pozorno slušaj. Do 15. siječnja je samo mjesec i

pol. Sto deset milijuna ruskih birača imat će pravo glasovati za novog predsjednika Ruske Federacije. Hoću da glasuju za mene.Ako ih na izbore izađe 70%, to iznosi sedamdeset sedam milijuna glasova. Želim i trebam 40 milijuna. Hoću pobjedu u prvom krugu, ne u

drugom. Prije tjedan dana mogao sam računati na šezdeset milijuna glasova. Ta me budala od generala stajala deset!“Riječ "deset" već je bijesno zaurlao. Ravnalo se dizalo i padalo, no ne više po Komarovljevoj ruci; sad je lupao njime po stolu. Bez

upozorenja počeo je iskaljivati bijes na svoje protivnike na vlastitom telefonskom aparatu. Udarao je po njemu dok bakelit nije puknuo i telefonse raspao. Grišin stajaše mirno. U cijelom pak hodniku zavlada mrtvačka tišina; svi su se činovnici smrznuli svatko na svojem mjestu, gdje setko zatekao.

"A sad je taj ludi pop počeo novu prodiku: hoće da se vrati car. Neće u ovoj zemlji biti drugog cara osim mene! Naučit ću ga ja što je stega!Ivan Grozni prema meni će izgledati kao ministrant!!!" Dok je govorio, udarao je bjelokosnim ravnalom i dalje po ostacima telefona, kao da jenekoć korisna sprava neposlušni ruski narod, koji uči što je stega pod udarcima njegova knuta.

Zamre zadnji krik "ministrant" i Komarov baci ravnalo natrag na stol. Nekoliko puta duboko udahne i pribere se, vrativši samokontrolu. Glasmu se vratio u normalu, no ruke su mu još drhtale, pa stavi svih deset prstiju na stol kako bi ih umirio.

"Večeras ću govoriti na skupu u Vladimiru, najvećem skupu u cijeloj predizbornoj kampanji. Sutra će snimke emitirati radio i televizija.Poslije toga svake ću večeri govoriti, sve do izbora. Financijska su sredstva osigurana. To je moj dio posla. Za publicitet će se pobrinutiKuznjecov." Stojeći za radnim stolom, ispruži desnu ruku i upre kažiprst ,.,„_._ ravno n frrišinnvn "A vi, Anatoliju Grišine, imate samo jedanzadatak, samo jedan posao. Zaustavite sabotaže!" Posljednja je rečenica opet bila izvikana. Komarov se sruši u stolac i odmahne Grišinurukom neka ide. Grišin bez riječi prijeđe preko saga i izađe iz sobe.

U komunistička vremena postojala je samo jedna banka, Narodna banka. Poslije njegova pada, s procvatom kapitalizma, banke su nicalekao gljive poslije kiše, dok ih naposljetku nije nastalo osam tisuća.

Mnoge od njih bile su prevarantski pothvati koji su brzo nestali, odnijevši sa sobom novac štediša. Druge su pak jednostavno propale, štose za ulagače svodilo na isto. Preživjeli su metodom pokušaja i pogreške brzo naučili bankarske vještine, što se za komunizma nije moglo.

Bankarski posao u Rusiji baš nije sigurno zanimanje. U deset je godina ubijeno više od 400 bankara, obično kad bi odbili sastati se učetiri oka s gangsterskim šefovima kako bi dogovorili zajmove bez jamstava ili druge oblike ilegalne suradnje.

Krajem devedesetih u poslu je ostalo četiristotinjak kakotako solidnih banaka, od kojih je s najboljih pedeset i Zapad pripravan surađivati.Bankarstvo je koncentrirano u Petrogradu i još više u Moskvi. Poput karikaturalnog zrcala organizirana kriminala, i bankarstvo se

ujedinjavalo. Tako tzv. Gornjih deset obavlja 80% poslova. U nekim je slučajevima ulaganje tako veliko da ga može podnijeti samo konzorcijdviju ili triju banaka.

U zimu 1999. glavne su banke Most banka, Smolenska i najveća od' svih — Moskovska savezna banka.Upravo u sjedište Moskovske uputio se prvoga prosinačkoga tjedna Jason Monk. Osiguranje kao u Fort Knoxu (mjesto američke središnje

banke i državne zlatne riznice — op. prev.) Zbog opasnosti od smrti i invalidnosti, poslovoditelji vodećih ruskih banaka imaju osiguranje koje bizacijelo postidjelo sigurnjake oko bilo kojeg američkog predsjednika. Najmanje trojica među njima odavno su obitelji preselili u London, Parizili Beč, kamo su svaki čas letjeli privatnim mlažnjacima. U Rusiji tjelesna straža svakog o d njih broji stotine ljudi. Tisuće drugih čuvara izaštitara štiti bankovne podružnice.

Nezamislivo je da bi predsjednik Uoravnoa odbora Moskovske savezne banke koga primio na razgovor, a da se taj nije najavio najmanjenekoliko dana unaprijed. No Monk je to uspio. Donio je sa sobom nešto isto toliko nezamislivo.

Nakon pregleda tijela i aktovke u prizemlju nebodera, dopustiše mu da se, uz pratnju, uspne do Izvršnih ureda, triju katova u kojima su uredičlanova i predsjednika Upravnog odbora.

Pismo što ga je donio prouči uglađen mladi Rus koji savršeno govori engleski. Zamolivši Monka neka malo pričeka, nesta iza teškihdrvenih vrata što se otvaraju samo na brojčanu šifru. Dvojica naoružanih stražara neprestance gledahu Monka dok su se minute polako vukle.Na iznenađenje recepcionarke, što je također tamo sjedila — ona za svojim pultom — bankarev osobni tajnik opet se pojavio i zamolio Monka

da ga slijedi. Prošavši kroz vrata, opet je prepipan i pregledan elektroničkim pretražnikom. Ljubazni se mladi Rus ispričavao."Razumijem. Teška su vremena," reče Monk.Dva kata iznad toga ljubazno mu pokazaše put u još jednu čekaonicu. Tek zatim su ga uveli u ured Leonida Grigorjeviča Bernsteina.Pismo što ga je donio ležaše na bankarevu pisaćem stolu. Bankar je nizak, plećat čovjek kovrčave sijede kose, oštrih, pronicljivih očiju,

odjeven u krasno krojeno tamnosivo odijelo iz Savile Rowa. Ustane i pruži Monku ruku, pa mu pokaza neka sjedne. Monk primijeti kako je finidečko ostao u sobi, a kvrga mu i dalje pod lijevim pazuhom. Možda je momak zbilja završio studij na Oxfordu, ali se usput malo zabavljao istreljaštvom.

Bankar pokaže na pismo i upita: "Pa, kako je u Londonu? Vi ste tek stigli, gospodine Monk?" "Prije nekoliko dana.“Pismo bijaše na vrlo skupu papiru boje pijeska sa zaglavljem načinjenim od tkanine; na vrhu mu pet strelica što idu u pet različitih

smjerova: znak petorice sinova Mavera Amschela Rotschilda, frankfurtskoga bankara. Papir je originalan. Jedino je potpis sir Evelvna deRotschilda na dnu krivotvoren, ali vješto. Nema toga bankara koji ne bi primio osobnog izaslanika predsjednika tvrtke N. M. Rotschild i sinoviiz Londona, iz ulice St Swithin's Lane.

"Sir Evelvn je dobro?" upita Bernstein.Monk prijeđe na ruski: "Koliko mi je poznato, jest; ali on niie cotoisao to oismo." Začuie iza leđa lagani škliocai. "Uzered. ...bio bih vam doista zahvalan ako mi vaš mladi prijatelj ne bi sad pucao u leda. Nemam pancirku, a radije bih ostao živ nego poginuo. Osim

toga, nemam kod sebe ništa opasno i nisam došao s nakanom da vam bilo kako naudim.“"Nego zašto ste onda došli?“Monk mu ispripovjedi sve što se događalo od 15. srpnja."Gluposti!" obrecnu se Bernstein pošto je saslušao priču. "Nikad u životu nisam čuo veću glupost. Znam tko je Komarov. Moram to znati. I

za moj je ukus on preradikalan desničar. No ako držite da je vrijeđanje Židova nešto novo u Rusiji, onda ne znate ništa o ovoj zemlji. Svi torade, ali svi trebaju banke.“

"Nije riječ o uvredama, gospodine Bernstein. Ono što nosim u torbi obećava puno više od uvreda." Bernstein ga je dugo ispitivačkipromatrao. "Taj manifest... vi ste ga ponijeli sa sobom?“

"Jesam.“"Da Komarov i njegovi banditi saznaju da ste ovdje, što bi vam učinili?“"Ubili bi me. Komarovljevi me ljudi traže po cijelom gradu." "Imate petlje!“"Pogodio sam se obaviti posao. A pošto sam pročitao Manifest, uvjerio sam se da vrijedi truda." Bernstein ispruži ruku. "Pokažite mi!“Monk mu prvo uruči Potvrdno izvješće. Naviknut hitro čitati zamršene dokumente, bankar dočita u deset minuta."Trojica, ha?“"Da: stari čistač, tajnik Akapov, koji je glupo dopustio da mu ukradu dokument sa stola, te Jefferson, novinar za koga je Komarov pogrešno

pretpostavio da je pročitao Manifest." Bernstein pritisnu tipku na interfonu."Ljudmila, pregledajte u arhivi novine od kraja srpnja i početka kolovoza. Vidite jesu li lokalne novine zabilježile smrt nekog Akapova, Rusa,

te engleskoga novinara Jeffersona. Za ovog prvog pogledajte i ima li osmrtnice.“Pozorno je promotrio što se našlo na zaslonu monitora na njegovu pisaćem stolu kad su na njemu zasjali odgovarajući mikrofiševi.

Zagunđa."Zaista su mrtvi. A vi, gospodine Monk, što ćete ako vas uhvate?“"Nadam se da me neće uhvatiti"......„,,.„„^ ..,,,. .,,,».,.,^..,., .k.."Dobro, vi ste na se uzeli rizik pa ću ja pročitati kakve su stvarne namjere Igora Komarova." Opet ispruži ruku. Monk mu da tanki crni dosje.

Bernstein poče čitati. Jednu je stranicu pročitao više puta, listajući naprijednatrag da bi pronašao taj tekst. Ne podigavši glavu, reče: "Ostavinas, Uja! U redu je, momče, možeš ići.“

Monk začu kako se vrata zatvaraju. Bankar podiže pogled i zagleda se u Monka. "Nemoguće je da ovo stvarao misli.“"Potpuno istrebljenje? Pa to se već pokušavalo, gospodine." "U Rusiji živi tri milijuna Židova, gospodine Monk.“Bernstein ustane i ode do prozora, odakle se pružao krasan pogled na moskovske krovove. Prozorsko je okno lagano zelenkasto, debelo

dvadeset centimetara i zaustavlja i protutenkovske granate."Ne može to ozbiljno misliti." "Mi držimo da može.“"Tko 'mi'?"Ljudi koji su me poslali: moćni, utjecajni ljudi. Ali i oni ga se boje." "Jeste li vi Židov, gospodine Monk?“"Nisam, gospodine Bernstein.“"Imate sreće. On će pobijediti, je li tako? Ispitivanja javnog mišljenja kažu daje gotovo siguran pobjednik.“"Stvari se mogu promijeniti. Nekidan ga je u intervjuu napao general Nikolajev, što bi moglo imati učinka. Nadam se da će i Ruska

pravoslavna crkva odigrati svoju ulogu. Možda ga se može zaustaviti.“"Ah, Crkva! Ruska crkva nije baš prijateljica Židova." "Ne, ali ima on planove i za njih.“"Znači, vi nastojite sklopiti koaliciju?“"Tako nekako. Crkva, vojska, banke, nacionalne manjine. Svatko može pomoći. Jeste li čitali izvješća o lutajućem propovjedniku? čuli ste

kako poziva na povratak cara?“"čuo sam. Gluposti, po mom osobnom mišljenju. Ipak, bolje car nego nacist. Što zapravo želite od mene, gospodine Monk?“"Ja? Ništa. Izbor je vaš. Vi ste predsjednik konzorcija četiriju banaka koji je većinski vlasnik dviju neovisnih TV postaja. Vaš grumman je u

zračnoj luci?“"Da. Zašto?" ,;, "Do Kiieva ie samn riva sata Ista " ^„u.™, ... u*i«.

I "Što ću u Kijevu?“"Možete posjetiti Babi Jar.“Leonid Bernstein naglo se okrene od prozora i odsiječe: "Možete sad ići, gospodine Monk." Monk pronađe na stolu svoja dva dosjea, pa

ih opet stavi u tanku kožnu aktovku u kojima ih je i donio.Shvatio je kako je otišao predaleko. Babi Jar je sutjeska nedaleko od Kijeva. Od 1941. do 1943. na tom je mjestu strojnicama ubijeno

stotinu tisuća civila, čija su tijela padala u sutjesku. Neki su među njima bili politkomesari ili komunistički dužnosnici, no 95% žrtava bijahuŽidovi iz Ukrajine. Monk je već držao kvaku kad Leonid Bernstein opet progovori.

"Jeste li vi posjetili to mjesto?" "Nisam, gospodine.“"A što ste čuli?“"čuo sam da je to grozno mjesto.“"Ja sam bio u Babi Jaru. To je grozno mjesto. Doviđenja, gospodine Monk.“Ured dr. Lancelota Probvna u sjedištu Kolegija grbova u Ulici kraljice Viktorije malen je i natrpan. Svi vodoravni postori zatrpani su

gomilama papira naizgled bez ikakva reda. Opet, samo se po sebi razumije da genealogu nešto znače.“Pri ulasku sir Nigela Irvinea u njegovu sobu, dr. Probyn skoči na noge, baci cijelu kuću Grimaldijevih na pod kako bi ponudio gostu sjesti.

"Onda, kako nasljedstvo?" upita Irvine."Prijestolja Romanovih? Ne baš dobro, kako sam i mislio. Postoji jedan koji bi mogao polagati pravo na prijestolje, ali ga ne želi, zatim

jedan koji čezne za prijestoljem, ali je isključen po dvama mjerilima. Napokon, tu je i Amerikanac s kojim se još nije razgovaralo, a ionakonema izgleda." "Tako je loše?" upita Irvine. Dr. Probyn zatrepće. On je u svom elementu, svom svijetu krvnih veza, mezalijansi i čudnih pravila.

"Počnimo s varalicama," reče on. "Sjećate li se Ane Anderson? To je ona što je cijeloga života tvrdila kako je ona velika vojvotkinjaAnastazija, koja da je preživjela pokolj u Jekaterinburgu. Sve su to laži. Ona je sad mrtva, no test DNK konačno je pokajzap kjako je varala,,,Prije nekoliko godina umro je u Madridu samozvani veliki kneza Aleksej. Ispostavilo se da je običan čovjek iz Luksemburga. Tako nam ostajutrojica što ih tisak povremeno spominje, koliko god pogrešno. Jeste li čuli za kneza Georgija?“

"Oprostite, ali ne, dr. Probyn.“"Nije bitno. On je mladić koga već godinama gura ambiciozna majka, velika kneginja Marija, kći pokojnoga velikoga kneza Vladimira.“"Vladimir je i sam mogao tražiti prijestolje, jer je bio vladarev praunuk. Ipak, slabo bi to išlo, jer mu majka nije bila pravoslavka u trenutku

njegova rođenja, što je jedan od uvjeta za nasljeđivanje.“Njegova kći Marija još je manje podobna za nasljednicu, iako javno tvrdi suprotno. Po Paulinskom zakonu ne može." "U čemu je... „"Proglasio g a je car Pavao I. Prijestolje nasljeđuju, osim u izvanrednim okolnostima, samo muška djeca. Kćeri se ne računaju. Vrlo

muškošovinistički, ali tako je to. Tako je velika vojvotkinja Marija zapravo samo kneginja Marija, a njezin sin Georgij ne ulazi u nasljednu lozu.Paulinski zakon određuje da se ne računaju ni sinovi kćeri.

"Ali oni svejedno žive u nadi?“"Upravo tako, Ambiciozni su, ali nisu pravi pretendenti."Spomenuli ste nekog Amerikanca, dr. Probvn.“"A, čudna je to priča. Prije revolucije car Nikola II. imao je strica, velikog kneza Pavla, najmlađega brata njegova oca. Kad su došli

boljševici, ubili su cara, njegova brata i strica Pavla. No Pavao je imao sina, careva bratića. Slučajno je raspušteni mladić bio umiješan uumorstvo Raspućina. Zbog toga je bio izgnan u Sibir i tamo ga je zatekla revolucija. To mu je spasilo život. Preko Šangaja je pobjegao uAmeriku, gdje se nastanio.“

"To nikad nisam čuo. Nastavite!“"Dakle, Dimitrij je živio, oženio se i imao sina Paula, koji se u Koreji borio kao bojnik Američke vojske. I on se oženio i ima dva sina.“"Meni to djeluje kao izravna muška linija. Želite reći da bi novi car mogao biti Amerikanac?" "Neki tako drže, ali se varaju," reče Probvn.

"Znate, Dimitrij se oženio američkom pučankom, a tako i sin mu Paul. Po Carskom pravM broj 188, nitko ae može oženiti običnu pučanku i „..

¦PH očekivati da će mu'djeca imati pravo nasljeđivanja. To je pravilo danas malko ublaženo, ali ne za velike knezove. Prema tome jeDmitrijev brak morganatski. Njegov sin, onaj koji se tukao u Koreji, ne može nasljeđivati, a tako ni njegova djeca iz drugoga braka, također spučankom. "Oni su izvan igre.“

"Tako je. Nisu nikad ni pokazivali puno zanimanja, zapravo. Mislim da žive na Floridi." "Tko nam je ostao?“"Posljednji i najjači aspirant po krvi: knez Semjon Romanov." "On je rođak pokojnoga cara? I to bez kćeri i pučanki?“"Istina je da je rođak, ali za vezu se treba vratiti dosta u prošlost. Zamislite četiri cara. Nikola II došao je poslije svog oca Aleksandra III, čiji

se opet otac zvao Nikola I. Nikola I imao je i drugog, mlađeg sina, velikog knezu Nikolu, koji, dakako, nikad nije postao car. Njegov sin zvao sePetar, njegov pak Kiril, a njegov je sin naš današnji Semjon. „

"Znači, od ubijenog se cara mora ići tri naraštaja unatrag, do šukundjeda, onda pobočno do mlađeg sina, pa četiri generacije nadolje doSemjona.“

"Upravo tako.“"Meni to zvuči prilično nategnuto, dr. Probvn.“"Dugo je, ali ipak sve imate u rodoslovnom stablu. Stručno rečeno, Semjon je najbliži rod u izravnu srodstvu. No to je u teoriji. U praksi

postoje poteškoće.“"Koje?“"Prije svega, njemu je preko sedamdeset godina. Dakle i ako bi bio okrunjen, ne bi dugo trajao. Drugo, on nema djece. Tako bi se loza s

njime ugasila i Rusija bi se opet našla na početku. Treće, on je više puta izjavio da ga prijestolje ne zanima i da bi ga odbio čak i ako bi muzaista bio ponuđen.“

"Nije baš ohrabrujuće," prizna sir Nigel."Ima i gore! On je uvijek bio pomalo vjetropir: zanimali su ga brzi auti, rivijera i uživanje s djevojkama, obično služavkama. Zato ima za

sobom tri propala braka. Što je najgore, čuo sam da vara u igri dame.“"Dragi Bože!" usklikne sir Nigel, iskreno osupnut. Zabavljati se sa služavkama — ah, što možemo; ali varati u dami... "Gdje živi?“"Na plantaži jabuka u Normandiji. Uzgaja ih radi jabukovače.Sir Nigel Irvine ostane nekoliko trenutaka zadubljen u vlastite misli. Dr. Probvn ga je sućutno promatrao."Ako je Semjon javno rekao da se odriče prava na prijestolje, računa li se to i pravno kao nemogućnost da on ikad bude car?“Dr. Probvn napuše obraze. "Rekao bih da je tako. Osim ako doista dođe do restauracije monarhije. Onda bi se mogao i predomisliti.

Sjetio bi se koliko bi mu to donijelo brzih automobila i zgodnih služavki.“"No koga imamo osim Semjona? Što je na dnu, kako kažu naši američki rođaci?“"Dragi moj, na dnu je to da ako to ruski narod hoće, može odabrati baš bilo koga za svog vladara. Tako je to jednostavno.“"Ima li to presedana? Je li i prije tko birao stranca?“"Oh, puno puta! To se često događa. Gledajte, mi Englezi učinili smo to triput. Kad je Elizabeta I umrla neudana - ako već ne djevica —

pozvali smo škotskoga kralja Jakova VI da postane kod nas Jakov I. Tri kralja poslije zbacili smo Jakova II i pozvali na prijestolje NizozemcaVilima Oranskog. Kad je kraljica Ana umrla bez živa potomstva, zamolili smo Jurja, vojvodu hanoverskog, da doplovi ovamo i postane namkralj Juraj (George) I. A jedva da je znao koju riječ engleskog.“

"I Europljani na kontinentu su tako činili?“"Naravno. Grci dvaput. Godine 1833. — poslije izborene neovisnosti od Turaka — pozvali su Otona Bavarskog da im bude kralj. Kako se

nije pokazao doraslim zadatku, 1862. su ga srušili i zamolili danskoga princa Vilima da preuzme kraljevstvo kao Juraj I. Onda su 1924.proglasili republiku. Već 1935. restaurirali su monarhiju, pa je 1973. ponovno ukinuli. Nisu se mogli odlučiti.

Šveđanima je prije dvjestotinjak godina nedostajao kralj, pa im je Napoleonov general Bernadotte dobro došao kao vladar. Stvar je upalila:njegovi su potomci i danas na prijestolju.

Napokon, godine 1905. danski je kraljević Karlo zamoljen da postane norveški kralj Haakon VII. I njegovi su nasljednici još na prijestolju.Kad je prijestolje prazno i potreban je monarh, onda nije loše uzeti dobra čovjeka sa strane, umjesto lošega domaćee." _..._ .., _ Sir Nigel opet'se izgubio u svojim mislima. Dr. Probvn je sad već bio poprilično siguran da cijela stvar nije posve teoretska.

"Mogu li vas nešto upitati?" upita grboznanac. "Svakako.“"Pojavi li se ikad u Rusiji stvarno pitanje restauracije, kakva bi bila američka reakcija? Hoću reći, oni drže blagajnu, a to je još jedina prava

moć.“"Amerikanci su tradicionalno antimonarhistički nastrojeni," morao je priznati Irvine. "No ni oni nisu budale. Godine 1918. Amerika je

pomogla u svrgavanju i protjerivanju njemačkoga Kaisera. To je dovelo do vakuma i kaosa Vajmarske republike, a ovaj opet do dolaska navlast Adolfa Hitlera. Što je dalje bilo, znamo. Upravo zato Ujak Sam 1945. nije dokinuo japansku monarhiju. Ishod? Japan je pola stoljećanajstabilnija demokracija u Aziji, čvrsto antikomunistička država i bliska saveznica Sjedinjenih Američkih Država. Smatram da bi Washingtonovako reagirao: ako su Rusi odlučili poći tim putem, onda je to njihov izbor u koji se mi nećemo miješati.“

"Bi li o tome odlučivao čitav ruski narod referendumom?“Sir Nigel kimne. "Mislim da bi. Sama Duma ne bi bila dovoljna. Previše je optužaba zbog korupcije. To bi morala odlučiti cijela nacija.“"Onda, koga imate na umu?“"U tome i jest problem, dr. Probvn. Nikoga. Prema onomu što ste mi kazali, plejboj ili putujući varalica — to ne bi išlo. čujte, hajdemo

porazmisliti koje bi odlike morao imati car u obnovljenom carstvu. Imate li što protiv?“Grboznančeve oči zasjaše. "Nemam. Znatno je zabavnije od mojeg uobičajenog posla. Što kažete za dob?“"Između pedeset i šezdeset, slažete se? Nije to posao za nedorasla mladića, ali ni za starca. Zreo čovjek, ali ne star - takav treba. Idemo

dalje!“"Morao bi biti knez, vojvoda ili kraljević iz vladajuće dinastije te izgledati i vladati se u skladu s time.“"Europske dinastije?“"Svakako! Sumnjam da bi Rusi htjeli za cara Afrikanca, Arapa ili Azijata." "Ne bi, točno. Onda bijelac, Europljanin. Imate pravo, dok.Jore.“u..."Morao bi imati zakonita sina i obojica bi morali — ako već nisu pravoslavci — prijeći na pravoslavlje.“"Nije nepremostivo.“Probvn doda, zabavljajući se: "No evo, sad dolazi teži dio: majka bi mu morala biti grčkoistočne, pravoslavne vjeroispovijedi u doba

njegova rođenja.“"U redu. Što još?“"Kraljevske krvi na obje strane, po mogućnosti ruske bar na jednoj strani.“"I da je viši ili bar bivši vojni časnik. Potpora ruskoga časničkoga zbora vrlo je važna. Ne znam što bi oni mislili o unovačenom računovođi.“Dr. Probvn doda: "Nešto ste zaboravili. čovjek mora znati govoriti ruski. Juraj I. stigao je u Grčku znajući samo njemački, a Bernadotte je

znao samo francuski. No ta su vremena prošla. Danas se vladar mora obraćati svom narodu. Rusima ne bi prijalo da im se netko obrati npr.na talijanskom." Sir Nigel usta i izvadi iz prsnoga džepa listić papira. Bijaše to ček, i to na popriličnu svotu.

"O, to je zaista fino!" oduševi se grboznanac."Vaš časni Kolegij zacijelo ima troškova, dragi moj doktore. Nego, biste li mi mogli učiniti jednu uslugu?“"Rado, budem li mogao.“"Ogledajte se oko sebe. Prođite vladajućim kućama Europe. Vidite udovoljava li tko svim tim uvjetima.“

Sedam kilometara sjeverno od Kremlja leži predgrađe Kašenkin lug, gdje je kompleks televizijskih centara i odašiljača, odakle se TVprogram emitira po cijeloj Rusiji.

Na jednoj strani Bulevara akademika Koroljova je Domaće televizijsko središte i Međunarodno TV središte. Tristo metara dalje je iglastiodašiljač TV Ostankina, čiji je toranj najviša točka ruskoga glavnoga grada.

Državni televizijski program, uvelike pod nadzorom sadašnje vlade , emitira se odatle, a također i dvije neovisne odnosno komercijalnetelevizije koje se izdržavaju reklamama.

Borisa Kuznjecova dovezao je jedan od SDSovih mercedesa s vozačem. Ponio je sa sobom video zapis dojmljivog skupa u Vladimiru štoga je Igor Komarov održao jučer.

Uzjnofltažu i režiju genijalnoga redatelja Litvinova, skup je izgledao kao pravi Arijumf. Pred oduševljenom gomilom Komarov je prezrivootpisao putujućega propovjednika što poziva na povratak Boga i cara. S jedva prikrivenim sarkazmom, praveći se kao da mu je žao,komentirao je razmatranja staroga generala.

"Jučerašnji ljudi imaju jučerašnje nade," grmio je on pred svojim pristašama. "A mi, prijatelji moji, vi i ja, moramo misliti na sutra, jer sutrapripada nama.“

Pet tisuća ljudi pohodilo je skup. Litvinovljeva vješta uporaba kamera učinila je brojku puno većom. S emitiranjem na nacionalnoj TV mreži,unatoč strašnoj cijeni kupnje čitava sata emitiranja po komercijalnoj cijeni, skup neće doći do samo pet tisuća, nego do pedeset milijunagledatelja — trećine nacije.

Kuznjecov je otišao ravno u ured šefa programa veće komercijalne TV postaje. Išao je čovjeku koga je smatrao osobnim prijateljem, koji jetakođer bio pristaša Komarova i SDSa. Baci kazetu na stol Antona Gurova.

"Bilo je sjajno!" počne on pun poleta. "Bio sam tamo. Jako će ti se svidjeti." Gurov se igrao svojim nalivperom."Imam za tebe još bolje vijesti: veliki ugovor, novac u gotovini odmah stiže. Predsjednik Komarov želi se obraćati naciji svake večeri do

dana izbora. Razmisli, Antone: najveći pojedinačni komercijalni ugovor što ga je tvoja postaja ikad imala. A zasluge su bar jednim dijelom itvoje, zar ne?“

"Boris, drago mi je što si osobno došao. Nažalost, čini se da je nešto iskrslo." "Opet tehnički problemi! Zar ih se nikad nećete riješiti?“"Zapravo i nije riječ o tehnici. čuj, ti znaš da ja svesrdno podupirem predsjednika Komarova?" Kao glavni planer televizijskoga programa,

Gurov točno zna ulogu televizijskoga praćenja. U svakom je suvremenom društvu televizija najuvjerljiviji medij — osobito u predizbornojkampanji. Samo britanski BBC pokušava još održati objektivnost, nepristranost u prikazivanju različitih političkih opcija — jedini medueuropskim državnim televizijama. U svim ostalim europskim zemljama — podjednako u Istočnoj i Zapadnoj Europi — vlade i vladajuće strankeiskorištavaju državnu televiziju za vlastitu promidžbu i čine to već godinama.

U Rusiji je tako državna televizija iscrpno pokrivala kampanju privremenoga predsjednika Ivana Markova. Prema TV vijestima za ostale sekandidate jedva i čuje: oni se samo s vremena na vrijeme spominju, i to unutar suhoparnih pregleda vijesti.

Ta dvojica oporbenih kandidata (jer sitnije su ribe putem već otpale) bili su: Genadij Zjuganov iz neokomunističkoga Socijalističkog savezai Igor Komarov iz Saveza domoljubnih snaga.

Prvi je imao poteškoća pri skupljanju novca za predizbornu kampanju, dok su ga nacionalisti imali u izobilju. S takvim fondovima Komarovje bez problema kupovao publicitet u američkom stilu, zakupljujući čitave sate TV vremena na dvama privatnim kanalima.

Kupnjom vremena osiguravao je da njegove snimke ne skraćuju, ne montiraju samovoljno i ne cenzuriraju. Gurov je već dugo vrlo radoopskrbljivao Komarovljevu kampanju programskim vremenom za neskraćene snimke njegovih govora i skupova. Nije on budala — pobijedi liKomarov, bit će itekakve čistke na državnoj televiziji. Mnogi će šefovi dobiti nogu. A oni koji su podupirali one koje i treba — ti će bitipostavljeni na položaje ili promaknuti.

Kuznjecov se u čudu zagleda u njega. Nešto ne valja."Hoću reći, Boris, da je promijenjena naša poslovna politika. Upravni odbor je odlučio. Nema to ništa sa mnom, razumiješ? Ja sam samo

potrčkalo. Odluke se donose visoko iznad moje glave — u stratosferi.“"Kakva promjena u poslovnoj politici, Antone? 0 čemu ti to govoriš?“Gurov se s nelagodom promeškolji u stolcu te opet prokune direktora koji je baš njemu utrapio neugodni zadatak."Vjerojatno ti je poznato, Boris, da su banke među našim vodećim dioničarima, kao i kod drugih velikih poduzeća. Kad zagusti, njihova se

dobro čuje i često je zadnja. Oni vladaju. Obično nas ostavljaju na miru, no sad nisu takva vremena. Najčešće nas ostavljaju n a miru.Donosimo dobru dobit. Ali... oni odlučuju na kraju.“

Kuznjecov se zgranuo: "Zaboga, Antone! Baš mi je žao... sigurno ti je jako teško." "Ne baš meni, Boris.“"Ali ipak, ako ti televizija propada, ide k vragu... „"Da, zapravo, izgleda da nije sve baš tako kako su rekli. Postaja može preživjeti, ali se za to mora platiti cijena.“"Koja cijena?" _ "Slušaj, prijatelju, nema to ništa sa mnom. Da je po mojem, emitirali bismo Igora Komarova dvadeset četiri sata dnevno,

ali...“"Ali što? Ispljuni već jednom!“"Dobro. Evo: moja TV postaja neće više prenositi Komarovljeve govore ni skupove. Nijedan. Takva je zapovijed.“Kuznjecov skoči na noge, kao uboden iglom. Vikao je: "Ti si posve poludio! Pa mi to kupujemo. Plaćamo redovito! A vi ste komercijalna

postaja. Ne možete odbiti naš novac.“"Izgleda da možemo.“"No ovo je unaprijed plaćeno.“"čini se da su moji već vratili novac tvojima.“"Dobro, otići ću kod vaših susjeda. Niste vi jedina komercijalna TV postaja u gradu. Uvijek sam ti davao prednost, Antone. Ali sad više ne.“"Boris, i druge TV postaje u vlasništvu su istih banaka.“

Kuznjecov opet sjedne. Koljena su mu klecala. "Koji se vrag događa?“"Sve što ti mogu reći, Boris, jest da se netko okomio na vas. Stvar mi nije ništa jasnija nego je tebi. Ali eto: Upravni odbor jučer je tako

odlučio. Moralo se. Ili ćemo u sljedećih trideset dana odbiti prikazivati Komarova, ili će banke povući svoju glavnicu.“Kuznjecov se zabulji u nj. "Propuštate puno komercijalnog vremena u eteru. Što ćete prikazivati umjesto nas? Kozačke plesove?“"Ne, nešto čudno. Postaja će prenositi i snimati skupove onoga svećenika." "Kojega svećenika?“"Ma znaš — onoga propovjednika duhovne obnove. Onoga što uvijek nuka narod neka se obrati i vjeruje u Boga.“"Boga i cara," promrmlja Kuznjecov. "E, taj.“"Otac Gregor.“"Baš on. Ni meni samom to nije jasno, ali... " "Vi ste ludi! Pa čovjek nema ni prebite rublje.“"U tome i jest stvar. Izgleda da je novac odnekud stigao. Zato ga dajemo i na vijestima i u specijalnim emisijama . Ima nevjerojatan

raspored. Hoćeš pogledati?“"Ne, ne želim gledati! K vragu on i njegov raspored!“Rekavši to, Kuznjecov izleti van. Pojma nema kako će svom vodi i idolu priopćiti tu lošu vijest. No sumnja što mu se vrzma glavom već tri

tjedna kristalizirala se u čvrsto uvjerenje. Komarov i Grišin izmijenili su značajne poglede kad im je priopćio što se dogodilo u tiskari, a onda otome što je general učinio. Znaju nešto što on ne zna. Ali nešto sigurno zna: stvari su krenule loše, katastrofalno loše.

Iste večeri na drugom je kraju Europe sir Nigel Irvine prekinut za večerom. Klupski mu je sluga donio telefon."Neki dr. Probvn, sir Nigel.“Grboznančev kreštavi glas dopirao je kroza žicu iz njegova ureda, gdje je očito bio ostao raditi dokasna."Mislim da sam vam pronašao čovjeka.“"U vašem uredu; sutra, u deset. U redu? Sjajno.“Sir Nigel vrati slušalicu na aparat u poslužnikovoj ruci."Držim da ovo zaslužuje malo porta, Trubshaw. Stari klupski, molim vas.“16 U Rusiji redarstvom - milicijom — zapovijeda Ministarstvo unutarnjih poslova - MUP.Kao i u mnogim drugim zemljama, redarstvo se dijeli na saveznu s jedne te lokalnu i regionalnu policiju s druge strane.Regije se zovu oblasti. Najveća je Moskovska oblast — komad područja koji obuhvaća cijelu metropolu s okolnim naseljima i tlom.

Otprilike kao Distrikt Columbia, ali kojemu su dodane po trećina Virginije i Marvlanda (savezno područje u Sjedinjenim Američkim Državamas dvjema susjednim saveznim državama — op. prev.) Moskva je, dakle, sjedište i Savezne milicije i Moskovske policijske uprave. Za razlikuod zapadnih redarstvenih snaga, rusko Ministarstvo unutarnjih poslova ima na raspolaganju također i vlastitu vojsku - gotovo 130 tisuća dozuba naoružanih MUPovih vojnikamilicajaca mogli bi se uhvatiti ukoštac i s regularnom ruskom vojskom, pod zapovjedništvom Ministarstvaobrane. Nedugo nakon pada komunizma organizirani je kriminal bujao kao gljive poslije kiše. Postalo je to toliko očito, žilavo i skandalozno daje Boris Jeljcin bio prisiljen zapovjediti formiranje čitavih divizija u sastavu Savezne, odnosno Moskovske milicije za borbu protiv širenja mafije.

Posao saveznih redarstvenika je, dakako, borba protiv zločina u čitavoj zemlji. No organizirani je kriminal toliko jak i koncentriran te je Odjelza suzbijanje organiziranoga kriminala u Moskvi - GUVD - uskoro postao gotovo jednako velik kao i odgovarajući savezni odjel.

GUVD je do sredine osamdesetih postizao tek skromne uspjehe. Tada je zapovjedništvo nad njim povjereno milicijskom generaluValentinu Petrovskom, koji je tada postao najviši policijski časnik u Kolegiju koji upravlja i zapovijeda GUVDom.

On nije bio Moskovljanin, nego je došao iz industrijskoga grada Nižnjeg Novgoroda, gdje je stekao glas "teška", tj. nepotkupljiva čovjeka.Poput legendarnoga Elliotta Nessa, i on je naslijedio situaciju što podsjeća na Chicago pod Alom Caponeom.

Za razliku od vode Nedodirljivih, Rus ima na raspolaganju daleko veću vatrenu moć i znatno manje ljudskih prava za koje bi se moraobrinuti.

Počeo je vladavinu otjeravši desetak visokih časnika za koje je ocijenio da su "preblizu" predmetu istraživanja, tj. organiziranom kriminalu."Da 'preblizu'!" vikaše FBIev časnik za vezu. "Pa bili su na mafijinom platnom popisu!“

Petrovski je zatim izveo niz tajnih testova s ponudama mita nekim višim istražiteljima. Tko bi otjerao podmićivača, bio bi promaknut i dobiobi veliku povišicu. Tek kad je stvorio pouzdanu i poštenu ekipu, objavio je rat mafiji. Njegove su se Antigangsterske posebne postrojberazbojnici plašili više nego bilo koje slične u prošlosti. Prijestupnici su ga nazvali Malatok ("malj").

Poput svakog poštenog redarstvenika, ni on nije do kraja uspio. Rak je prodro preduboko. Organizirani kriminal ima prijatelje na visokim inajvišim mjestima. Vidi se to i po činjenici što tako puno gangstera biva uhićeno i brzo opet pušteno, a da im ni smiješak nije sišao s lica.Odgovor Petrovskoga bio je da više nije odviše obazrivo zarobljavao. Kao potporu svojim detektivima, i savezni i gradski Odjel za borbu protivorganiziranoga kriminal a imaju oružane snage. Savezne se snage zovu OMON, a postrojbe za brzo djelovanje pod zapovjedništvomPetrovskoga — SOBR.

U početku je Petrovski osobno vodio pohode na kriminalce; u njih je polazio bez najave, kako bi preduhitrio curenje informacija. Ako bi segangsteri mirno predali, čekalo ih je suđenje. Ako bi pak ijedan o d njih pokušao uzvratiti vatrom, uništiti dokaze ili pobjeći, Petrovski bipričekao dok se sve ne dovrši, rekao "aha" i naručio vreće za trupla.

Godine 1998. shvatio je kako je daleko najveća mafijaška skupina - u koju je naizgled nemoguće prodrijeti - gang Dolgorukih. Sasjedištem u Moskvi, oni nadziru najveći dio Rusije zapadno od Urala. Strahovito su bogati i to im omogućuje potplaćivanje koje dajeizvanredan utjecaj. Dvije godine prije 1997. pokrenuo je osobni križarski rat protiv Dolgorukih; mrze ga zbog toga.

Na prvom je susretu Umar Gunajev kazao Monku kako u Rusiji nema potrebe za krivotvorenjem dokumenata: novac kupuje prave stvari.Početkom prosinca Monk je stavio na kušnju tu samohvalu.

Htio je već četvrti put razgovarati s ruskim uglednikom lažno se predstavivši. No krivotvoreno pismo mitropolita Ruske pravoslavne crkveAntonija iz Londona krivotvoreno je u tom istom grada. Isto tako i pismo što je potvrđivalo da dolazi u ime kuće Rotschildovih. GeneralNikolajev nije tražio nikakve isprave: odora glavnostožernoga pukovnika bila mu je dostatna. Ali general Valentin Petrovski, koji je stalno podprijetnjom smrti, čuvan je danju i noću.

Monk nikad nije upitao čečene odakle im to. Ali dobro su izgledale te isprave. Na njima je bila Monkova fotografija s kratkom plavomkosom. Milicijska iskaznica identificirala ga je kao milicijskoga pukovnika, pripadnika kabineta prvoga pomoćnika ravnatelja Uprave zanadzor organiziranoga kriminala Saveznog MUPa Ruske Federacije. Kao takav, neće biti osobno poznat Petrovskom, no ovaj će ga primitikao kolegu iz savezne milicije.

Jedna od stvari koje se u Rusiji nisu promijenile nakon pada komunizma jest običaj da se cijele stambene zgrade, pa i naselja, izdvajaju inamjenjuju za dužnosnike i više službenike iste struke. Dok na Zapadu političari, državni dužnosnici i službenici obično žive u obiteljskimkućama naširoko rasprostranjenim po predgrađima, u Moskvi oni i danas žive skupno, u stanovima za koje ne moraju plaćati stanarinu udržavnim stambenim zgradama.

Glavni je razlog u tomu što je postkomunistička država jednostavno preuzela državne stanove od stare države i Centralnoga komiteta: isada je, kao i prije, velika stvar dati nekomu takav stan, i on je zahvalan za to. Mnogi od tih dužnosničkih stambenih zgrada bile su i ostaleporedane uza sjevernu stranu Kutuzovskoga prospekta, gdje su nekoć živjeli Brežnjev i većina članova Politbiroa. Petrovski stanuje u velikomstanu s terasom, jedinom na vrhu zgrade na Kutuzovskom prospektu, u kojoj stanuje još desetak viših milicijskih časnika.

Postoji bar jedna prednost takvoga zbijanja kolega iz iste profesije u istu stambenu zgradu. Obične građane osiguranje bi izludjelo.Milicijski generali i pukovnici, naprotiv, posve razumiju potrebu za njim.

Automobil kojim se Monk te večeri dovezao (što ga je Gunajev misteriozno nabavio ili "posudio") bijaše prava pravcata MUPova crnačajka. Limuzina se zaustavila na zapreci na prilazu unutarnjem dvorištu stambene zgrade. OMONovac na straži pokaza mu neka spusti prozor,dok je drugi stražar naciljao na nj automatskim pištoljem.

Monk mu pruži milicijsku iskaznicu i reče kamo ide, zadržavši dah. Stražar prouči ispravu, kimnu i vrati se u stražarsku kućicu, odakle jetelefonirao.

"General Petrovski vas pita o čemu se radi.“"Recite generalu da mu nosim spise od generala čebotarjova. Stvar je žurna," reče Monk. Naveo je ime čovjeka koji bi mu bio izravno

nadređen da je on stvarno taj za koga se izdaje. Slijedio je još jedan telefonski razgovor. Napokon OMONovac kimnu svom drugu nekapodigne brklju. Monk parkira auto na parkiralištu te nastavi pješice.

U prizemlju bijaše recepcijski stol, za njim recepcionarstražar. Pokraj dizala na osmom katu još dvojica stražara. Prepipali su ga, otvorili ipregledali mu aktovku i isprave. Zatim jedan prozbori u interfon. Vrata se otvoriše nakon deset sekundi. Monk je znao da su ga za to vrijemeproučavali kroza špijunku.

Otvorio mu je sluga u bijeloj bluzi, čija su građa tijela i držanje pokazivali da je kadar poslužiti puno više od kanapea, ustreba li. Napokonmu se otkri obiteljsko ozračje Petrovskih. Djevojčica dotrči iz dnevne sobe, zagleda se u nj i reče: "Ovo je moja lutkica." Podiže prema njemulutku kose boje lana u spavaćici.

Monk se široko osmjehnu. "Baš je ljupka. A kako se ti zoveš?" "Tatjana.“Pojavi se gospođa pri kraju tridesetih godina, smiješeći se ispričljivo, te blago odgurnu dijete u stranu. Iza nje se pojavi muškarac u košulji,

brišući usta ubrusom — isto kako bi činio bilo koji običan građanin prekinut u večeri."Pukovnik Sorokin?" "Da, gospodine.“"U neobično vrijeme dolazite.“"Oprostite. Žurno je. Mogu pričekati dok završite večeru." "Nema potrebe. Upravo sam završio. Uostalom, sad su crtici na televiziji; ne

moram to gledati. Uđite!“Povede ga hodnikom do radne sobe. Na boljem svjetlu Monk uvidje kako je borac protiv zločina podjednakih godina kao i on te u

najmanju ruku jednako dobre tjelesne spreme.Triput do sada počeo je razgovor otkrivajući da je došao pod lažnim identitetom: s patrijarhom, s generalom i s bankarom. Svaki je put

prošlo lako. Procijeni kako bi ovoga puta takvim postupkom mogao najprije poginuti. Isprike bi došle poslije. Zato otvori aktovku. Stražari su jepregledali i vidjeli samo dva dosjea na ruskom, ali nisu pročitali ni riječ od toga. Monk najprije izvadi sivi dosje, Potvrdno izvješće.

"Evo! To je to, generale. Smatramo ovo prilično uznemirujućim." "Mogu li to pročitati poslije?“"Ovdje je riječ o potrebi za akcijom iste noći." "O, j..em ti! Jeste li za piće?“"Na dužnosti sam, gospodine.“"Znači, stvari se popravljaju u MUPu. Onda može kava?" "Hvala. Vrlo rado. Imao sam naporan dan.“General Petrovski se nasmiješi i reče: "A koji nije takav?“Pozove slugu i naruči kavu za njih dvojicu te počne čitati. Sobar donese kavu i ode. Monk se sam posluži. General Petrovski napokon

podiže pogled."Odakle ste, do vraga, ovo dobili?" "Od britanske obavještajne službe." "Molim?“"Ali nije provokacija. Sve smo provjerili. Možete sutra ponovno provjeriti sami. N. I. Akapov je mrtav; to je Komarovljev tajnik koji je ostavio

Manifest na stolu. Isto tako i stari čistač Zajcev. Također i britanski novinar, koji zapravo ništa nije znao.“"Sjećam ga se," reče Petrovski zamišljeno, s nekom tugom u glasu. "Izgledalo je poput gangsterskog ubojstva, ali nedostajao je motiv. Nije

ga bilo za stranoga dopisnika. Mislite da je to učinila Komarovljeva Crna garda?“"Ili profesionalni ubojice Dolgorukih što ih je on unajmio." "I onda: gdje je taj zagonetni Crni manifest?“"Ovdje, generale," reče Monk, potapšavši pritom aktovku. "Imate primjerak? Ponijeli ste ga sa sobom?“"Da.“"Ali prema ovome, Manifest je otišao u Britansko veleposlanstvo i odande u London. Kako ste vi došli do toga?" "Dali su mi.“General Petrovski zagleda se u nj sa sumnjom koju nije skrivao."K vragu, pa kako je MUP došao do toga? Ma vi niste iz MUPa! Odakle ste vi? Iz SVRa? Iz FSBa?“Dvije vladine organizacije što ih je spomenuo jesu Savezna obavještajna služba i i Savezna sigurnosna služba, nasljednice nekadašnje

Prve i Druge glavne uprave bivšega KGBa. "Nijedno od toga, gospodine. Ja sam Amerikanac.“

General Petrovski ne pokaza ni tračka straha. Samo se oštro zagleda u posjetitelja, tražeći što bi ga moglo ugroziti, jer obitelj mu je ususjednoj sobi, a nezvani bi gost mogao biti plaćeni ubojica. Koliko je vidio, čovjek nema ni pištolja ni bombe.

Monk poče svoj govor, tumačeći kako je crno uvezani dosje u njegovoj aktovci stigao najprije u Veleposlanstvo, zatim u London, pa uWashington. Kako ga je pročitalo tek nekoliko desetaka ljudi u obje zemlje. Lincolnovo vijeće nije spomenuo. Ako general Petrovski želivjerovati kako je on tu u ime američke vlade — to bolje.

"Kako se doista zovete?" "Jason Monk.“"I vi ste stvarno Amerikanac?" "Jesam, gospodine.“"Vraški dobro govorite ruski! Dakle, što ima u tom Crnom manifestu?“"Između ostalog, smrtna osuda što ju je Igor Komarov izrekao vama i većini vaših ljudi.“U tišini Monk kroza zid začu riječi "To je moj dečko" s televizije. Tom i Jerry. Tatjana se veselo smijala. Petrovski ispruži ruku prema njemu."Pokažite mi!" reče.Trideset minuta potrošio je na čitanje četrdeset stranica, podijeljenih s dvadeset tematskih međunaslova. Zatim mu s gađenjem dobaci

dokument."Sranje!" "Zašto?“"Neće to ići tek tako.“"Do sada je išlo. Crna garda je njegova privatna vojska, izvrsno opremljena i plaćena. Osim toga, tu je i mnogobrojnija, iako slabije

obučena vojska Mladih boraca. A novaca ima dovoljno da se čovjek utopi u njima. Kumovi Dolgorukih sklopili su s nji me sporazum prije dvijegodine. Dali su mu ratni zajam od četvrt milijarde američkih dolara da kupi najvišu vlast u ovoj zemlji.“

"Nemate dokaza za to.“"Manifest je dokaz. Obratite pozornost na napomenu kako će prilagatelji u stranačke fondove biti dostojno nagrađeni. Nakon istrebljenja

čečena i masovnog protjerivanja Armenaca, Gruzijaca i Ukrajinaca, to neće biti nikakav problem. Ali oni se time neće zadovoljiti. Htjet će seosvetiti svojim nekadašnjim progoniteljima. Počet će sa zapovjedništvom antigangsterskih policijskih postrojba.

Trebat će im robovska radna snaga za rudnike zlata, soli i olova. Tko bi bio bolji za taj zadatak nego mladići pod vašim zapovjedništvom— OMON i SOBR? Vi to, naravno, nećete doživjeti.“

"On možda neće pobijediti.“"Istina je, generale: možda i neće. Zvijezda kao da mu je na zalasku. General Nikolajev prije nekoliko je dana govorio protiv njega.“"Vidio sam. Strašno iznenađenje. Imate li vi štogod s time?" "Može biti.“"Lukavo.“"Sad su ga i komercijalne TV postaje prestale prikazivati. Listovi su mu prestali izlaziti. Najnovije ispitivanje javnog mišljenja pokazuje da

ga podupire 60% ljudi, a na prošlom je ispitivanju, prije mjesec dana, imao je 70%.“"Znači, sve manja potpora birača, gospodine Monk. Stvarno, možda i neće pobijediti." "A što ako ipak pobijedi?“"Gledajte, ja se ne mogu suprotstaviti predsjedničkim izborima. Ja jesam general, ali ostajem ipak samo policajac. Trebali biste poći

privremenom predsjedniku.“"Sav se ukočio od straha.“"Ja vam ipak ne mogu pomoći.“"Pomisli li da neće pobijediti, mogao bi napasti državu.“"Napadne li itko državu, gospodine Monk, država će se znati obraniti." "Generale, jeste li ikad čuli za riječ SippenhafP.“"Ne znam engleski.“"To je njemački. Možete li mi reći svoj kućni telefonski broj, ovdje?" Petrovski pokaže na obližnji aparat. Monk upamti broj."Ta njemačka riječ — što znači?“"Kad su neki njemački časnici skovali neuspjelu urotu protiv Hitlera, objesili su ih glasovirskom žicom. Prema zakonu Sippenhafta, njihove

žene i djeca poslani su u koncentracijske logore.“"Pa to ni komunisti nisu činili!" planu Petrovski. "Obitelj bi izgubila stan, žena posao, djeca mjesto u školi. Ali ipak ih nisu slali u logor.“"Znate, taj čovjek je lud. Iza te fine krinke, on nije zdrav. Ali to će sve ionako provesti Grišin. Nego, ja bih sada pošao.“"I bolje vam je što prije otići — dok vas nisam uhitio.“Monk dođe do vrata. Onda još tiho doda: "Da sam na vašem mjestu, poduzeo bih unaprijed neke mjere opreza. Ako on pobijedi, ili pomisli

kako će izgubiti, možda ćete se morati boriti za život svoje žene i djeteta.“S tim riječima ode.Dr. Probvn ponašao se poput uzbuđena dječarca. Ponosno je odveo sir Nigela Irvinea do crteža veličine metar sa metar, pričvršćena

pribadačama za zid. Shemu je očito on sam načinio."Što vam se čini?" upita on, sav blistajući.Sir Nigel je gledao, ali ništa nije razumio. Imena... nizovi imena, povezanih uspravnim i vodoravnim crtama."Mongolsko podzemlje — bez prijevoda," nagađao je samo napola u šali.Probvn zahihoće. "Nije loše. Dakle, gledate shemu međupovezanosti europskih kraljevskih kuća. Danske, grčke, britanske i ruske. Dvije

još postoje i kraljuju, jedna je zbačena s vlasti, a jedna je izumrla.“"Objasnite," zamoli Irvine.Dr. Probvn uzme tri velika flomastera za obilježavanje: crveni, plavi i crni. "Počnimo od vrha! Danci. Oni su ključ za sve.“"Danci? Zašto Danci?“

"Da vam ispričam istinitu priču, sir Nigele. Prije sto šezdeset ' godina živio jedan danski kralj i imao puno djece. Evo ih!“Pokaza na vrh crteža, gdje je danski kralj bio obilježen imenom te — ispod imena — vodoravnom crtom ispod koje su poredana imena

njegovih potomaka."Zatim je najstariji sin postao prijestolonasljednik te je naslijedio^ oca na prijestolu, Nas to ne zanima. No najmlađi je sin...“1 "Princ Vilim postao je Juraj I, kralj Grčke. Spomenuli ste to kad sam prošli put bio kod vas." "Sjajno! Imate izvrsno pamćenje!" usklikne

Probyn. "Dakle, idemo redom: poslali su ga u Atenu, gdje je postao grčki kralj. I što je tamo radio? Oženio se ruskom velikom kneginjomOlgom. Rodio im se sin princ Nikola, grčki kraljević, ali etnički napola Danac i napola Rus, tj. Romanov. Ostavimo načas po strani princaNikolu. Ostavljamo ga još kao neženju.“

Obilježivši Nikolu modrom - grčkom bojom, pokaže opet na Dance na vrhu crteža."Stari je kralj imao i kćeri, od kojih su se dvije prilično dobro snašle. Dagmar je pošla u Moskvu, gdje je postala ruskom caricom. Tamo je

promijenila ime u Marija, prešla na pravoslavnu vjeru i rodila Nikolu II, cara svih Rusa.“"Koji je ubijen zajedno s cijelom obitelji u Jekaterinburgu.“"Upravo tako. Ali pogledajmo drugu kćer. Aleksandra, princeza danska, došla je k nama i udala se za britanskoga kraljevića koji je poslije

postao kralj Eduard VII. Njihov je potomak kralj George V. Vidite?“"Tako su car Nikola II i George V bili bratići.“"Točno. Majke su im bile sestre jedna drugoj. Tako su u Prvom svjetskom ratu dvojica bratića bila na istoj strani. Kad je kralj George

govorio o Caru kao o 'bratiću Nickvju', to je bilo sasvim doslovno točno.“"Ali sve je to završilo 1918.“"Itekako. No promotrimo sad malo britansku granu.“Dr. Probvn ispruži ruku i zaokruži crveno kralja Eduarda i kraljicu Aleksandru. Crvena pisaljka spusti se zatim naraštaj niže, do kralja

Georgea V."Evo, on je imao petoricu sinova. John je umro kao dijete, a ostali su odrasli. Imena su im: David, Albert, Henry i George. Zanima nas ovaj

posljednji, kraljević George.“Crvena olovka spusti se od Georgea V. do njegova četvrtorođenog sina, Georgea, vojvode od Windsora."Vratimo se sad unatrag," reče dr. Probvn. "Otac mu je bio kraljević George, djed kralj George. No prabaka mu je sestra careve mame. To

su dvije danske princeze, Dagmar i Alexandra. Ovaj je čovjek povezan s kućom Romanovih po ženidbi.“"Hmmm... Dugo je to vraćanje unatrag," sumnjičavo će sir Nigel."Ima još! Pogledajte ovo!“Baci na stol dvije fotografije. Dva bradata, ozbiljna i melankolična lica gledahu ravno u objektiv. "Što vam se čini?“"čini mi se da bi mogli biti braća.“"E, pa nisu. Dijeli ih osamdeset godina. Jedan je posljednji ruski car Nikola II. Drugi je živi engleski vojvoda. Pogledajte ta lica, sir Nigele!

Nisu to tipična britanska lica — Car je, uostalom, bio napola Danac, napola Rus. No nisu ni tipično ruska lica. To su danska lica. Danska je krvizbila zbog tih dviju sestara Dankinja.“

"I to je to? Veza po ženi?“"Daleko od toga! Najbolje tek dolazi. Sjećate li se kraljevića Nikole?“"Onoga što smo ga 'načas' ostavili? Grčkoga kraljevića, ali zapravo napola Danca i napola Rusa?" "Baš njega. Dakle, Nikola II imao je

sestričnu, veliku kneginju Jelenu. Što je ona učinila? Otputila se u Atenu i udala se za grčkoga kraljevića Nikolu. On je napola Romanov, a onasto posto. Njihovi su potomci, prema tome, tri četvrtine Rusi i Romanovi. A ona — ona je princeza Marina." "Koja je došla k nama... „

"I udala se za Georgea, vojvodu od Windsora. Dva živa čovjeka, njegovi sinovi, jesu tri osmine Romanovi. Mislim da je to najviše što sedanas može dobiti. Ne želim reći da bi oni mogli biti pretendenti po nasljednom pravu. Previše je žena na putu, a to zabranjuje Paulinskizakon. No veza po ženidbi je s očeve strane, a krvna veza po majčinoj strani.“

"To vrijedi za obojicu braće?“"Da, i još nešto. Njihova majka Marina pripadala je pravoslavnoj crkvi u trenutku rođenja obojice . To je ključni uvjet da bi ih prihvatila

pravoslavna hijerarhija.“"Vrijedi za obojicu?“"Da, rekao sam. Obojica su služili u Britanskoj vojsci i dogurali do čina bojnika." "Što je sa starijim bratom?“"Vi ste spomenuli dob, sir Nigele. Starijem su šezdeset četiri; to je previše, prema vašim smjernicama. Mlađi će ove godine navršiti

pedeset sedam. Pronašao sam gotovo sve što ste tražili: rorfon Var> iMinaHniV Vmlip^cVp VIM^P KValiirin hrntir cnmn ip brak, sin oddvadeset godina, oženjen austrijskom groficom, podosta naviknut na sve te dvorske ceremonije koje su i dandanas prilično stroge, nekadašnjivojni časnik. No najbolje dolazi na kraju: služio je u vojnoj obavještajnoj službi, gdje je tako dobro naučio ruski da ga govori gotovo jednakodobro kao engleski!“

Dr. Probyn se odmakne od svoje sheme, sav blistajući — još puno više nego na početku tumačenja. Sir Nigel za to se vrijeme zagledao ulice na fotografiji.

"Gdje stanuje?“"Preko tjedna u Londonu. Vikendom odlazi u svoju ladanjsku kuću. član je 'Debretta'.“"Možda bih trebao porazgovarati s njime," razmišljao je naglas sir Nigel Irvine. "Samo još nešto, dr. Probvn. Postoji li još netko tko bi

ispunjavao sve uvjete jednako dobro kao on?“"Ne na ovom svijetu," odgovori grboznanac.Dogovorivši se unaprijed, sir Nigel Irvine toga se vikenda otputio automobilom na zapad Engleske, gdje je išao posjetiti mlađega od

dvojice vojvoda u njegovoj ladanjskoj kući. Princ ga je ljubazno primio i pozorno saslušao. Na koncu ga je otpratio do auta.

"Ako je i samo polovica od toga što ste rekli istina, sir Nigele, to je doista izvanredno. Naravno, pratio sam u javnim glasilima događaje uRusiji. Ali ovo... Morat ću dobro razmisliti, iscrpno se posavjetovati s mojom obitelji te u četiri oka razgovarati s Njezinim Veličanstvom.“

"Možda do toga i neće doći, plemeniti gospodine. Možda neće biti referenduma. Ili to narod neće prihvatiti.“"U tom ćemo slučaju čekati do toga dana. Sretan put, sir Nigele.“Na trećem katu hotela "Metropol" smješten je jedan od najboljih ruskih nacionalnih restorana u Moskvi. Bojarski zal — "Plemićka dvorana"

dobila je ime po prostoriji u kojoj se nekoć sastajala i vijećala ruska aristokracija kako bi savjetovala cara te — ako bi on bio slab vladar —vladala mjesto njega. Dvorana je nadsvođena i urešena drvenim panoima s reljefima i ornamentima što prizivaju u pamet davno prošle slavnedane. Izvrsna vina i ledena votka odlično se slažu s pastrvom, lososom i jesetrom iz rijeka te mesom zeca, jelena i vepra iz stepa golemeRusije.

U 12. Drosinca UDravo ie ovamn generala Nikniaieva izveo na večeru njegov jedini živi rođak; povod bijaše sedamdeset četvrtirođendan staroga vojnika.

Galina, sestrica što ju je jednoć nosio na leđima plamtećim ulicama Smolenska, sretno je odrasla i postala učiteljicom. Godine 1956. —navršivši dvadeset pet godina — udala se za kolegu učitelja Andrejeva. Iste im se godine rodio sin Miša.

Već 1963. i ona i muž poginuli su u prometnoj nesreći — jednom od onih glupih, a tragičnih događaja kad se votkom nalivena budala zaletiravno u auto s druge strane ceste.

Pukovnik Nikolajev doletio je sa službe na Dalekom istoku kako bi pribivao pogrebu. No čekalo ga je i sestrino pismo, što ga je pripremiladvije godine prije.

Dogodi li se ikad što meni i Ivanu, napisala je, zaklinjem te da se brineš za maloga Mišu. Nikolajev je, slomljen, stajao na pogrebu uzsmrtno ozbiljna dječaka što je upravo navršio sedam godina, ali nije ridao.

Budući da su oboje roditelja bili državni namještenici (pod komunizmom su svi zaposlenici radili za državu), njihov je stan dodijeljen drugojobitelji. Tridesetsedmogodišnji tenkovski pukovnik nije imao stana u Moskvi. Kad bi stigao u glavni grad poslom ili na odmor, odsjedao bi učasničkom hotelu časničkoga kluba "Frunze". Zapovjednik se složio da dječak može ostati s njim, ali samo vrlo kratko vrijeme.

Nakon pogreba odveo je dječaka na objed u "Frunzeovu" menzu, no nijedan od njih nije baš imao teka."Što ću ja sad s tobom, Miša?" pitao je više sebe nego dječaka, sav zdvojan.Poslije je ušuškao dječaka u svoju postelju za jednu osobu, a sam je legao na kauč, pokrivši se. Kroza zid tek je tada čuo kako dječak

plače. Nije, dakako, mogao spavati. Da promijeni crne misli, upali radio. Upravo su javili da je Kennedv ubijen u Dallasu.Kad je netko trostruki heroj Sovjetskoga Saveza, t o mu daj e izvjesne nepisane povlastice, koje proizlaze iz samog ugleda. Dječake

normalno primaju u pripremnu školu prestižne Nahimovljeve vojne akademije s jedanaest, najmanje deset godina, no u ovom su slučaju učiniliiznimku. Vrlo malog i vrlo ustrašenog dječaka odjenuli su u sićušnu kadetsku odoru i upisali u "Nahimova". Ujak se vratio na Daleki istokdovršiti službu.

Idućih je godina Nikolaj Nikolajev davao sve od sebe u odkad je pridijeljen Glavnom stožeru, dobio je stan u Moskvi gdje je dječak, poslijemladić, mogao boraviti za školskih praznika.

S osamnaest godina Miša Andrejev je diplomirao te je promaknut u poručnika. Sasvim naravno, odlučio se za službu u tenkovskimpostrojbama. Dvadeset pet godina poslije navršio je četrdeset tri i kao general bojnik zapovijeda elitnom tenkovskom divizijom smještenomblizu prijestolnice. Njih dvojica uđoše u restoran nedugo nakon osam. Rezervirani ih je stol čekao. Natkonobar Viktor bijaše nekoć tenkist.Pohita k njima ispružene ruke.

"Drago mi je što vas vidim, generale. Vi me se nećete sjetiti, ali bio sam topnik u sto trideset prvoj u Pragu 1968. Vaš stol vas očekujetamo.“

Glave se stadoše okretati da vide oko čega se diže prašina. Američki, švicarski i japanski poslovnjaci zagledaše se u čudu. Medumalobrojnim Rusima se zažamorilo: "To je Kolja Nikolajev.“

Viktor je priredio dvije male boce uleđene moskovskaje na svoj račun. Miša Andrejev podiže čašu kako bi nazdravio svom ujaku i jedinomocu koga se zaista sjeća. "Za tvoje zdorovjel Za sljedećih sedamdeset četiri godine!“

"Što god! Hajde, za zdorovjel“Obojica izliše u sebe žesticu naiskap, pa malo pošutješe i zagunđaše dok je alkohol dolazio na svoje mjesto.Iznad šanka Bojarskago zala stoji galerija, s koje blagovatelje zabavljaju pjevanjem ruskih narodnih pjesama. Te je večeri nastupala

raskošna plavuša u haljini princeze iz kuće Romanovih i muškarac u smokingu, s krasnim baritonom.Baladu su završili u duetu; pjevač bijaše zakoraknuo malo naprijed. Mali orkestar na kraju galerije načini malu stanku, a onda duboki glas

zapjeva pjesmu ruskoga vojnika voljenoj djevojci što ju je ostavio doma — čuvenu Kaljinku.Rusi prestaše čavrljati. Sjedili su i slušali, a uskoro su ih slijedili i stranci. Bariton ispuni dvoranu: Kaljinka, Kaljinka, Kaljinka maja...“Pošto zamriješe zadnji zvuči pjesme, svi Rusi ustaše nazdraviti bjelobrkom muškarcu što sjedi leđima okrenut tapiserijama. Viktor se

zatekao pokraj skupine japanskih gostiju."Tko je taj stari?" upita jedan od njih na engleskom."Ratni iunak iz Velikoea domovinsko? rata " orfanvnri ViVtnr "Ah, tako," rekoše Japanci, pa i oni podigoše čaše: "Kampei!“Ujak Kolja ustane, pa zakima ponosno i sretno. Zatim podigne čašu prema pjevaču, pa zaokruži njome, nazdravljajući svima u dvorani, te

iskapi i nju.Večera bijaše izvrsna: pastrva i pečena patka s armenskim crnim vinom i kavom na kraju. Uz cijene u Bojarskom, sve to stoji mjesečnu

plaću generalbojnika. Andrejev je držao kako njegov ujak to zavrjeđuje.Tek kad je navršio trideset godina i upoznao neke doista loše časnike (od kojih su mnogi bili na visokim mjestima) shvatio je zašto je

zapravo njegov ujak postao legendom među tenkistima. Posjedovao je, naime, nešto što loši časnici nikada nemaju: strasnu skrb za ljudekojima zapovijeda. U doba kad je tek dobio generalski čin i svoju prvu diviziju, generalbojnik Andrejev mogao se dobro ogledati poruševinama čečenije. Tada je shvatio koliko Rusiji treba još ljudi poput Ujaka Kolje.

Nećak nikad nije zaboravio zgodu što se zbila kad mu je bilo deset godina. Od 1945. do 1965. ni Staljin ni Hruščov nisu našli prikladnimpodignuti u Moskvi spomenik poginulima u ratu. Važniji im je bio kult vlastite osobe, unatoč činjenici što se ni jedan ni drugi ne bi mogli popetina vrh Lenjinova mauzoleja i pozdravljati mimohod na Praznik rada da nije bilo milijuna onih koji su dali svoje živote od 1941. do 1945.

Kad je 1966. Hruščov napokon otišao, Politbiro je napokon naredio izgradnju spomenika i Vječne vatre u spomen neznanom junaku.No spomenik nije postavljen na otvorenu prostoru. Ugurali su ga podalje od pogleda, ispod stabala Aleksandrovskih vrtova, blizu zidina

Kremlja, na mjestu gdje nikad neće privući pogled i pozornost čekača u beskrajnom redu pred Lenjinovim balzamiranim posmrtnim ostacima.Nakon prvosvibanjske parade te godine, na kojoj je desetogodišnji kadet širom otvorenih očiju promatrao kotrljanje tenkova, topova i

raketa, paradno stupanje vojske i ples gimnastičarki na golemom Crvenom trgu, ujak ga povede za ruku niz Kremljovsku aleju, između perivojai Maneža. Pod drvećem stajaše velika kocka uglačana crvenoga granita. Pokraj nje u brončanoj zdjeli gori vječni plamen.

"Želio bih da mi nešto obećaš, dječače moj," reče pukovnik. M "Milijun ovakvih leži između nas i Berlina. Ne znamo gdje im je grob. čestoim ne znamo ni imena. Ali borili su se sa mnom, i bili su dobri ljudi, dobri borci. Shvaćaš?“

"Shvaćam, ujo.“"Što god ti obećali i ponudili: bilo koliko novca, bilo kakvo promaknuće i počast — obećaj mi da nećeš izdati ove ljude.“"Obećavam, ujače.“Pukovnik polako podiže ruku do vrha šapke. Mali kadet učini isto. Skupina posjetitelja iz provincije prošla je pokraj njih, ližući sladolede i

gledajući ih znatiželjno. Vodič, čiji je posao očito bio objasniti kako je Lenjin bio velik čovjek, nade se u neprilici, te usmjeri gomilu iza ugla,prema Mauzoleju.

Miša Andrejev reče: "Vidio sam ono tvoje u Izvjestiji nekidan. U bazi se uzvitlalo puno prašine oko toga.“General Nikolajev prodorno pogleda svog nećaka: "Nije ti se svidjelo?" "Samo sam iznenađen.“"Ja sam to ozbiljno mislio, znaš." "Tako sam i mislio. Obično to radiš." "Znaš, dečko, on je običan govnar.“"Alco ti tako kažeš, ujo. Ali izgleda da će pobijediti. Možda si trebao držati jezik za zubima." "Prestar sam ja za to. Govorim ono što

mislim.“Starac se nakratko izgubi u svojim mislima, zagledan u "princezu Romanovu" što je pjevala na galeriji iznad njih. Strani gosti pomisliše

kako su prepoznali pjesmu Those were the days, my friend ("To su bili dani, prijatelju moj"), no to zapravo nije zapadna pjesma, nego stararuska balada. General se najednom nagnu preko stola i zgrabi nećaka za podlakticu.

"čuj, momče! Ako se meni nešto dogodi... " "Ma daj! Ti ćeš nas sve nadživjeti.“"Slušaj, ako mi se bilo što dogodi, želim da me pokopaš u Novodjevičima. I neću bijedni građanski pogreb, nego vjerski, pravoslavni, s

tamjanom i pravoslavnom liturgijom za dušu. Sprovod i liturgiju mora voditi episkop!“"Episkop!? Mislio sam da ti u to ne vjeruješ.“"Ne budi bedast! Netko kome je njemačka osamdesetosmica sletjela petšest metara od njega i nije eksplodirala mora povjerovati da ga

je Netko spasio, da je Netko gore. Jasno, morao sam se oretvarati. Svi su tr> činili članstvn 11 Par+iii iHo^ii^čVo r>^Orto_ vanja — sve je tobilo dio posla. I sve je to bilo sranje. Eto, to želim. Hajde, sad brzo dopijmo kavu i idemo. Imaš li službeni auto s vozačem?“

"Imam.“"Dobro je to, jer smo obojica dobro potegnuli. Odvest ćeš me kući.“Noćni vlak sa spavaćim kolima iz Kijeva, metropole neovisne Republike Ukrajine, kotrljao se ledenom tamom prema Moskvi.U šestom vagonu, u odjeljku 2B, sjede dvojica Engleza i igraju remi. Brian Vincent pogleda na sat. "Pola sata do granice, sir Nigele.

Spremimo se na spavanje.“"Slažem se," reče Nigel Irvine te se, ne svlačeći se, ispruži na gornjem krevetu i pokrije se do brade. "Znaš ulogu?“"Znam. Ostatak prepustite meni.“Kratko su zastali na granici. Ukrajinski redarstvenik već je pogledao njihove putovnice na svojoj strani granice. Rus se ukrca na stajalištu.Nakon deset minuta netko lagano pokuca na vrata odjeljka spavaćih kola. Vincent otvori. "Da?“"Pasport, pažaljste.“U odjeljku je gorjelo tek slabo, plavičasto noćno svjetlo pa je ruski policajac morao naprezati oči, iako je rasvjeta na hodniku jača i žuta."Nemate vize.“"Naravno da nemamo. Ovo su diplomatske putovnice. Za njih ne treba viza." Ukrajinac pokaza ruskom kolegi riječ otisnutu na koricama

obiju putovnica. "Diplomat," reče on.Rus kimnu, malčice posramljen. Iz moskovske središnjice FSBa došla je zapovijed svim graničnim prijelazima da traže ime, lice ili oboje."A stari?" upita on, pokazujući drugu putovnicu."Gore je," reče mladi diplomat, pokazavši gornji krevet. "On je zapravo vrlo star. Ne osjeća se dobro. Moram li ga baš buditi?“"TVn ip> r»n9"._ "On je otac našeg veleposlanika u Moskvi. Zato ga pratim. Ide posjetiti sina." Ukrajinac pokaza pokriveni lik na gornjem

ležaju."Veleposlanikov otac," reče značajno."Hvala. Razumijem ruski," reče Rus. Krzmao je. ćelavi čovjek okrugle glave na fotografiji doista nimalo ne nalikuje osobi koju traži. Ni ime

se ne slaže: nije Trubshaw, nije Irvine. Nego lord Asquith.Vincent nastavi: "Zacijelo j e jako hladno na hodniku. Smrzava do kostiju. Uzmite — iz prijateljstva. Iz posebnih zaliha Britanskog

veleposlanstva u Kijevu.“Litra votke što ju je ponudio policajcu doista bijaše osobite vrsnoće, kakva se uopće ne nalazi u trgovinama — ni u najboljim. Ukrajinac

kimnu, nasmiješi se i munu Rusa u rebra. Rus zagunda, udari žigove u obje putovnice, pa ode dalje."Nisam baš puno čuo pod svim tim pokrivačima, ali zvučalo je dobro," reče sir Nigel pošto su se vrata opet zatvorila. Zatim skliznu s

gornjeg ležaja."Samo da vam kažem: što manje ovakvih stvari, to bolje," reče Vincent i stane uništavati putovnice na lažna imena. Komadiće će baciti u

zahod; bit će rasuti snjegovima južne Rusije. Jedna putovnica za ulaz, druga za izlaz. "Izlazne" putovnice, s unaprijed lijepo udarenimkrivotvorenim žigovima ulaznih viza, bijahu već spremljene na sigurnu mjestu.

Vincent znatiželjno promotri sir Nigela. S obzirom na njegove trideset tri godine, starac mu je mogao biti ne samo otac, nego i djed. Kaobivši vojni specijalac prošao je razna teška mjesta, uključivši i doba kad je ležao u Zapadnoiračkoj pustinji, čekajući kad će raketom iz ručnogbacača raznijeti raketu scud u prolazu. No uvijek je bilo ratnih drugova, oružja, granata, načina da se uzvrati vatra.

Svijet u koji ga je sir Nigel Irvine uvukao (iako za vrlo dobru novčanu nagradu) — svijet prikrivanja i obmane, dimnih zavjesa i odraza uzrcalu — učinio je da poželi dvostruku votku. Srećom, ponijeli su još jednu bocu iz posebnih zaliha. Vincent si natoči.

"Hoćete li i vi jednu, sir Nigele?“"Ne bih ja. Uzburkava želudac i pali grlo. Ali pridružit ću se s nečim drugim.“Izvadi iz aktovke srebrenu pljosku, otvori je i natoči u čep dobru mieru Podiže "našu" nrerna Vinrmitn i ntr>iip HnKar mit.ljaj. Bijaše to arhivski klupski porto g. Trubshavva iz Kluba sv. Jakova. "Vas sve ovo kao da zabavlja," reče bivši narednik Vincent."Nisam se već godinama ovako dobro zabavljao, dragi moj momče.“Vlak ih iskrca na moskovskom kolodvoru tek što je svanulo. Temperatura 15 stupnjeva ispod ništice.Koliko god snijegom zameteni kolodvor zimi izgleda hladno ljudima što odatle hitaju toplini svoga doma, ipak je znatno toplije tamo nego

na ulici. Iskrcavši se s kijevskoga noćnog brzovlaka, sir Nigel i Vincent ugledaše gomile gladnih i jadnih beskućnika što su zaposjeli čekaonicei perone Kurskoga kolodvora.

Zbijali su se što bliže toplim lokomotivama, čekali ne bi li uhvatili val topline iz kafića, što dolazi kroz otvorena vrata, ili bi jednostavno leglina beton, pokušavajući preživjeti noć.

"Hodajte vrlo blizu mene, gospodine," promrmlja Vincent dok su se približavali zapreci prema šalterima za kupovinu voznih karata, iza kojeje otvoren prostor. Unatoč poodmakloj dobi, sir Nigel je sam nosio putnu torbu i aktovku, tako da je Vincentu jedna ruka ostala slobodna. Bivšivojni specijalac položi je pod lijevi pazuh, dajući tako do znanja da ima oružje i neće krzmati upotrijebiti ga, iskrsne li potreba.

Tako ga čuvajući, provede starijega čovjeka pred sobom kroz gužvu, sve do pločnika pred kolodvorskom zgradom, uz čiji rub čekajutaksiji. Maknuvši desnicu ispod lijevog pazuha, zaštiti njome sir Nigela od nasrtljivaca. Tada začu glas kako mu viče za leđima: "Stranac!Prokleti stranac!“

Vincent reče sir Nigelu u uho: "To je zato što misli da smo bogati. Stranci smo, pa moramo biti bogati.“Dreka ih je slijedila do izvan zgrade: "J..eni stranci! čekajte, doći će vama Komarov!“Pošto se smjestiše na stražnjem sjedalu klopotava taksija, Irvine se nasloni i tiho reče: "Nisam tada shvatio da je tako loše. Prošli sam put

išao samo od zračne luke do "Nacionala" i natrag.“"Sad je već prava zima, sir Nigele. A zimi se stvari uvijek pogoršaju.“Kad su se udaljili od kolodvorske zgrade, milicijski kamion zaokrenu ispred njih. Na zaokretu vidješe kamena lica dvojice milicionara kako

u teškim kaputima i šubarama sjede u toploj kabini. Pošto se našao ispred njih, vidješe i stražnji, teretni dio.Vidjeli su redove stopala, tabana umotanih u krpe, što ih je vjetar što je odigao rub cerade izložio njihovim pogledima dok se kamion

kretao. Mrtva tijela, smrznuta i tvrda poput kamena, bijahu naslagana poput drvlja."Kola za smrznute," kratko protumači Vincent. "U zoru ih pokupe, svakog jutra. Pet stotina ih svake noći umre u vežama i duž kejeva.“Rezervirali su sobe u "Nacionalu", ali nisu se htjeli tamo pojaviti sve do kasna poslijepodneva. Zato su proveli prvi dio dana u dubokim

kožnim naslonjačima hotela "Palače".Dva dana prije toga Jason Monk je odaslao kratku šifriranu poruku sa svog posebnog priređenog prijenosnog računala. Poruka bijaše

kratka i jezgrovita. Vidio se s generalom Petrovskim i čini se da sve ide dobro. Gradom se i dalje kretao uz pomoć čečena, često prerušenkao pravoslavni svećenik, vojni ili policijski časnik, ili pak kao skitnica. Patrijarh se pokazao spremnim i drugi put primiti neobičnogaposjetitelja iz Engleske.

Takva je poruka satelitskim putem preko cijeloga svijeta došla u sjedište InTelCora, a odatle je reemitirana sir Nigelu u London — i dalješifrirana. Samo sir Nigel raspolaže replikom jednokratne kombinacije za dekodiranje.

Upravo ga je ta poruka donijela sa Zračne luke LondonHeathrovv do Kijeva, a odatle vlakom u Moskvu.No poruku je ulovio i SAKI, koji sada radi gotovo samo za pukovnika Grišina. Jedan od vodećih ljudi SAKIja savjetovao se s Grišinom dok

je vlak KijevMoskva huktao kroz noć.Elektronički špijun je tumačio: "Bili smo vraški blizu! Bio je u predjelu Arbata, dok se prošli put javio izvan grada, blizu Sokoljnika. Stalno se

kreće.“"Arbat!?" usklikne gnjevno Grišin. Arbat je, naime, jedva kilometardva udaljen od kremaljskih zidina."Ima još jedna opasnost na koju vas moram upozoriti, pukovniče. Ako se doista služi onom vrstom računala na koju sumnjamo, onda on ne

mora biti uza stroj dok odašilje ili prima poruke. Može sve namjestiti unaprijed i udaljiti se.“"Nađite vi samo stroj!" zapovjedi Grišin odsječno. "On će se vratiti po njega. A kad dođe, ja ću ga čekati.“"Još dvije poruke, ili čak jedna — bude li trajala pola sekunde - i locirat ćemo izvor. Točno do bloka kuća, pa i do zgrade/' Ni jedan ni drugi

nisu znali da će Monk, prema planu sir Nigela Irvinea, morati poslati najmanje još tri poruke na Zapad."Vratio se, pukovniče Grišin.“Glas oca Maksima s druge stran žice bijaše kreštav od uzbuđenja. Bijaše šest navečer; mrkli mrak i ciča zima. Grišin je još sjedio za

svojim radnim stolom u zgradi pokraj Kiseljnog bulevara. Upravo je htio otići kad je zazvonio telefon. Kako je napućen, telefonist je prebacioliniju šefu sigurnosti čim je čuo ime "Maksim".

"Smirite se, oče Maksime. Tko se vratio?“

"Englez! Stari Englez. Već puni sat razgovara s Njegovom Svetosti." "Ma ne može biti!“Grišin je puno novca upumpao u svoje kanale u Odjelu za strance MUPa i u FSBu, kako bi osigurao da će ga unaprijed upozoriti, dođe li

do toga."Znate li gdje je odsjeo?“"Ne, ali došao je istom limuzinom.“"Nacional" - pomisli Grišin. Stara budala otišla je u isti hotel. Još ga je peklo kako mu je stari voditelj špijuna prošli put umaknuo.

"Gospodin Trubshaw" bio je prebrz za njega. Ovoga puta neće biti pogreške."Gdje ste sada?“"Na ulici. Zovem pomoću mobitela.“"To je nesigurno. Idite na staro mjesto i tamo me čekajte." "Moram se vratiti, pukovniče. Opazit će da me nema.“"Slušaj, budalo: nazovi tamo i reci im da ti nije dobro, pa si otišao u ljekarnu po lijek. Reci bilo što, ali svakako idi na mjesto sastanka i

tamo čekaj!“Dorekavši, zalupi slušalicom, podiže drugu i zapovjedi svom zamjeniku, bivšem bojniku Uprave za čuvanje granice KGBa, neka smjesta

dođe u njegov ured."Treba mi deset ljudi — najboljih, u civilu. I tri automobila.“Petnaest minuta poslije pred zamjenikovim je očima rasprostro fotografije sir Nigela Irvinea. "Ovo je on. Vjerojatno ga prati mlađi

muškarac, tamnokos, dobre tjelesne spreme . Smješteni su u 'Nacionalu'. Dvojica neka budu u hotelskom predvorju: pokrivat će dizala,recepciju i ulaze. Dvojicu u kavanu u prizemlju. Dvojica pješaka na ulici, a četvoli rica u dva automobila. Ako se pojavi, promatrajte kamo ide ijavite mi. Ako je tamo, ne smije izaći iz hotela, a da ja za to ne doznam.“

"A ako izađe autom?“"Slijedite ga, osim ako je očito da ide prema zračnoj luci. U tom slučaju priredite prometnu nesreću. Ne smije stići u zračnu luku.“"Razumijem, pukovniče.“Kad mu je zamjenik otišao prenijeti zapovijedi svojoj ekipi, Grišin telefonira jednom drugom stručnjaku što ga je također imao na platnom

popisu — nekadašnjem provalniku, specijaliziranom za "rad" u hotelima; za njega se govori da može otvoriti svaka hotelska vrata u Moskvi."Prikupi svoj alat i idi u hotel 'Inturist'. Tamo sjedi u predvorju s uključenim mobitelom. Večeras ćeš za mene uzeti sobu; vrijeme ću ti poslije

javiti. Zvat ću te kad te budem trebao.“Hotel "Inturist" udaljen je samo dvjesta metara od "Nacionala", iza ugla, u Tverskoj ulici.Pola sata nakon toga pukovnik Grišin bio je u crkvi Svih svetih. Sav obliven znojem, zabrinuti ga je pop već očekivao."Kad je stigao?“"Oko četiri, nenajavljen. Vjerojatno ga je Njegova Svetost očekivala. Rečeno mi je neka ga odmah povedem k njemu. Uza nj je i tumač.“"Koliko su tamo?“"Više od sata. Poslužio sam im samovar čaja, ali su prekinuli razgovor kad sam ušao u sobu." "Prisluškivali ste za vratima?“"Pokušao sam, pukovniče. Ali nije to lako. Tamo su one dvije redovnice čistačice. A i arhiđakon, patrijarhov osobni tajnik, također se mota

okolo." "Što ste uspjeli čuti?“"Malo. Govorili su o nekom knezu. Englez je patrijarhu predložio nekakvog inozemnoga kneza; ne znam za što. čuo sam da spominju 'krv

Romanovih' i 'iznimno prikladan'. Stari tiho govori. Doduše, to nije važno — ionako ne znam engleski. Srećom, tumač je govorio glasnije.Uglavnom je govorio Englez, a Njegova Svetost je slušala. Na trenutak sam vidio kako proučava nekakav plan. Onda sam morao otići.Pokucao sam i upitao žele li da ponovno napunim samovar. Nitko nije govorio, jer je Njegova Svetost pisala neko pismo. Rekao je da

neće i poslao me van.“Grišin se duboko i teško zamislio. Ako "knez" ništa ne govori sobaru, njemu itekako znači. "Ima li još što?“"Da, samo još jedna stvar. Dok su se spremali otići, vrata su se malko odškrinula. čekao sam ih pred vratima s kaputima. čuo sam

patrijarha kako kaže: 'Govorit ću s privremenim predsjednikom u prvom pogodnom trenutku.' To je bilo dosta jasno — jedina čitava rečenicašto sam je uspio čuti." Grišin se okrenu ocu Maksimu sa smiješkom na usnama. "Sve mi se čini da se patrijarh urotio sa strancima protivnašega budućega predsjednika. Žalosno je to, vrlo žalosno, ali neće uspjeti. Siguran sam da Njegova Svetost ima dobre namjere, ali postupcisu mu krajnje bedasti. Nakon izbora zaboravit ćemo cijelu tu glupost. Ali vas, prijatelju moj, nećemo zaboraviti. Radeći u KGBu naučio samdobro razliku između izdajice i domoljuba. Ima situacija u kojima se može i izdajici oprostiti. Tako ćemo, na primjer, oprosti t i NjegovojSvetosti. Ali pravi domoljub uvijek biva nagrađen.“

"Hvala vam, pukovniče.“"Daju li vam kad slobodno vrijeme?" "Jedna večer tjedno mi je slobodna.“"Nakon izbora morate jednom doći večerati u jednom od kampova naših Mladih boraca. Grubi su to momci, ali dobra srca. Dakako, svi su

u izvrsnoj kondiciji. Imaju između petnaest i devetnaest godina. Najbolje uzimamo u Grnu gardu.“"Ja sam... počašćen. Bit će mi to vrlo ugodno.“"A, dakako... nakon izbora savjetovat ću predsjedniku Komarovu da se pobrine da Garda i Mladi borci dobiju pravoslavnoga dušobrižnika.

Za njega je svakako potreban episkop.“"Vrlo ste ljubazni, pukovniče.“"Vidjet ćete kako samo ljubazan ja znam biti, oče Maksime. Nego, sad se vratite u patrijarhovu rezidenciju. Držite me u toku. Uzmite ovo!

Vi ćete već znati što činiti s time.“Kad je doušnik otišao, pukovnik Grišin zapovjedi vozaču neka ga odveze pred hotel "Nacional". Vrijeme da ta dvojica zapadnih uljeza —

Englez i Amerikanac — nauče neka pravila igre u suvremen ni Moskvi.

17 Pukovnik Grišin zapovjedi vozaču neka parkira stotinjak metara od hotela, na Ahatnjem rjadu ("Lovčevu nizu"), koji činisjeverozapadnu stranu Trga Manež, na kojemu je smješten "Nacional". Iz auta ugleda dva vozi la svoje promatračke ekipe, parkirana pokrajtrgovačkoga središta nasuprot hotelu.

"čekaj me ovdje!" reče on vozaču pa izađe iz vozila. Već u sedam navečer gotovo je dvadeset ispod ništice. Nekoliko zgrbljenih likovahitro prođe.

Prijeđe ulicu i pokuca na bočni prozor na vozačevoj strani. Guma na doprozorniku zacvili na hladnoći, dok je elektromotor spuštao staklo."Izvolite, pukovniče." "Gdje je?“"Mora biti unutra, ako je bio tamo kad smo stigli. Nitko od onih što su izašli čak i ne podsjeća na njega.“"Nazovi Kuznjecova i reci mu da ga trebam ovdje!" Šef promidžbe stigao je za samo dvadeset minuta.Grišin mu reče: "Trebaš opet odigrati svoju ulogu američkoga turista." Izvuče iz džepa fotografiju i pokaza je Kuznjecovu."Evo: ovoga čovjeka tražim. Pokušaj s prezimenima Trubshaw i Irvine." Kuznjecov se vrati za deset minuta."Tamo je, pod imenom Irvine. U svojoj je sobi." "Broj sobe?“"Dvapetdva. Je li to sve?" "Sve što mi treba.“Grišin se vrati u svoj automobil, odakle je mobitelom nazvao profesionalnoga provalnika, koji je čekao njegov poziv iza ugla, u hotelu

"Inturist"."Jesi li spreman?" "Jesam, pukovniče.“"Ostani zasad gdje jesi, s uključenim mobitelom. Kad ti javim, pretražit ćeš sobu dvapetdva. Ništa nećeš uzeti, a sve ćeš pretražiti. Jedan

od mojih je u predvorju. On će biti s tobom." "Primljeno.“U osam je izašao jedan od dvojice što ih je Grišin postavio u predvorje. Kimnuvši kolegama s druge strane ulice, u najbližem autu, on se

izgubi.Koji trenutak poslije pojaviše se dva lika u teškim zimskim kaputima i sa šubarama na glavama. Grišin ugleda krila sijede kose kako

proviruju ispod jedne šubare. Ljudi se okrenuše, pa pođoše prema Boljšom teatru.Grišin odmah pozove svog suradnika provalnika: "Izašao je iz hotela. Soba je prazna. Sad!" Jedan od Grišinovih auta poče militi prema

pješacima. Druga dvojica promatrača - oni što su sjedili u "Nacionalovoj" kavani u prizemlju — izađu i krenu za njima. Na uli c i su četiripromatračapratitelja pješaka i još četvorica u autima. Progovori Grisinov vozač.

"Da ih poberemo, pukovniče?" "Ne. Želim vidjeti kamo su pošli.“Postoji mogućnost da će Irvine kontaktirati s Amerikancem — Monkom. Učini li to, Grišin će ih sve pohvatati.Dvojica Engleza zaustavila su se na semaforu gdje se Tverska ulica odvaja od trga; pričekali su zeleno svjetlo i prešli ulicu. Samo koju

sekundu poslije provalnik dođe iza ugla, iz Tverske.Kao vrlo iskusan profesionalac, uvijek je djelovao pomalo poput stranoga poslovnog čovjeka - otprilike jedine vrste ljudi koji si još mogu

priuštiti vrhunske moskovske hotele. Odijelo i kaput su mu iz Londona (oboje ukradeno), a samopouzdano držanje zavarat će gotovo svakogahotelskog namještenika.

Grišin ga je promatrao dok je gurao okretna vrata i nestajao u nutrini hotela. Nigel Irvine ne nosi sa sobom aktovku, zadovoljno primjetipukovnik. Ako je ima, naći će se u hotelskoj sobi.

"Kreni!" zapovjedi Grišin vozaču. Mercedes lagano pode, otisnuvši se od rubnika, pa se približi na dvjestostotinjak metara dvojici šetača."Znate da nas slijede?" reče Irvine veselo, a tiho."Dva šetača pred nama, dvojica za nama: Auto što mili drutrnm stranom II1IV.PI " nrtanvnri sir Nieel."Sjajno, gospođine.“"Dragi moj dečko, ja jesam sijed i star, ali ipak još mogu primijetiti rep dok je tako velik i nespretan.“Oslanjajući se na svoju veliku moć, Druga glavna uprava rijetko se trudila prikriti nazočnost i identitet svojih ljudi na moskovskim ulicama.

Za razliku od FBIa u VVashingtonu ili MI5 u Londonu, u njih se nikad nije razvio kult neprimjetne tajne pratnje.Prošavši pokraj obasjana sjaja Boljšog teatra, pa pokraj puno manjeg Malog teatra, njih se dvojica uputiše prema uskoj pokrajnjoj

Kazališnoj ulici.Prije zavoja na putu su im se našla dvorišna vrata; na njima je klupko rita pokušavalo spavati, unatoč strašnoj hladnoći. Sir Nigel se

zaustavi.Ispred i iza njih pripadnici Crne garde pretvarali su se da razgledaju prazne izloge.Na ulazu, slabo osvijetljenu svjetlom uličnih svjetiljaka, klupko se strese i podigne pogled. Nije pijan, nego star. Umorno lice ispod vunene

potkape neobrijano, izbrazdano godinama, radom i neimaštinom. Na prsima vojničkoga kaputa vise izblijedjele vrpčice odličja. Dubokousađene, iscrpljene oči zure u stranca.

Za svog je boravka u Moskvi Nigel Irvine prostudirao ruska odličja. Među zamrljanim je šarenim komadićima tkanine prepoznao jednuoznaku.

"Je li to Staljingrad? Bili ste pod Staljingradom?" upita blagim glasom. Klupko vune oko stare glave polagano zakima."Staljingrad," procvili napokon starac.Ciče zime 1942/43. imao je svakako manje od dvadeset godina, dok su se Rusi s von Paulusovom Šestom armijom na život i smrt borili

za svaki podrum, za svaku opeku grada na Volgi.Sir Nigel Irvine iz džepa hlača iščeprka novčanicu. Pedeset milijuna rubalja — oko trideset američkih dolara.Rus je zahvalno šaptao: "Hrana. Topla juha. Gutljaj votke. Za Staljingrad.“Stari se Englez uspravi i nastavi hod — sada ukočen i bijesan. Vincent uhvati korak s njime. Pratitelji se napoko odlijepiše od izloga i

nastaviše "tajnu" pratnju.

"Bože dragi! Dokle je to došlo..." reče Nigel Irvine samom sebi dok su skretati u Dokrainiu ulicu. . _.Radio u Grišinovu automobilu zakrči kad se jedan od pratitelja pješaka poslužio ručnim primopredajnikom. "Skrenuli su. Izgleda da idu u

restoran." Srebreno doba ime je još jednom posve tradicionalnom ruskom restoranu, smještenu u tihoj uličici sa stražnje strane dvaju kazališta.Nekoć je to bilo Središnje moskovsko kupalište, pa su zidovi pokriveni pločicama i mozacima s prikazima seoskih prizora iz davnoga

ruskog života. Došavši s ljute zime izvana, dvojica posjetitelja osjetiše kako ih preplavljuje val toploga zraka.Restoran bijaše prepun — gotovo nijedan slobodan stol. Natkonobar im se hitro približi. Obrati im se ruski: "Sva su mjesta rezervirana,

gospodo. Velika privatna zabava. Žao mi je." Vincent mu odgovori istim jezikom: "Vidim da je ostao još jedan stol. Vidite, tamo.“Doista je jedan jedini stol stajao prazan pokraj najdubljeg zida. Konobar se zbog nečega zabrinuo. Shvatio je da razgovara sa strancima,

što znači da će platiti dolarima."Moram pitati domaćina večere," reče on i žurno nestane. Obratio se zgodnu muškarcu maslinaste puti što je sjedio s društvom za

najvećim stolom u dvorani. čovjek zamišljeno pogleda dvojicu stranaca pokraj vrata pa polako kimnu. Natkonobar se vrati. "Dopustio je.Slijedite me, molim." Sir Nigel Irvine i Vincent sjedoše jedan uz drugoga na klupicu uza zid. Irvine pogledom pronađe domaćina na drugojstrani dvorane te mu kimnu u znak zahvalnosti. čovjek mu odzdravi na isti način.

Naručili su pečenu patku u umaku od brusnica i pustili konobaru neka im predloži dobro krunsko crno vino; dobili su nešto što ih jepodsjetilo na mađarsku bikovsku krv.

Vani su četvorica Grišinovih pješaka zatvorili oba izlaza iz uličice u kojoj je restoran. Pukovnikov mercedes polako se privukao i parkiraona početku uličice. Izađe iz vozila i kratko se posavjetuje sa svojim ljudima. Vrati se u auto i telefonira. "Kako ide?" upita on.

Iz hodnika na drugom katu "Nacionala" začuje glas: "Još radim na tome.“Od četvorice na straži u "Nacionalu", dvojica su ostala na svojim mjestima. Jedan je stajao na kraju hodnika, blizu dizala.Zadatak mu je vidjeti izlazi li tko iz dizala na drugom katu. Okrenu se i pođe prema sobi 252. Ako tko naiđe, on će im doskočiti: zafućkat će

dogovorenu melodiju, što će upozoriti provalnike neka ostave vrata otvorena i produže dalje.Kolega mu je bio s provalnikom, koji se vrlo trudio oko brave sobe 252, dajući sve od sebe. "Javi mi kad uđeš," zapovjedi Grišin.Nakon deset minuta rada brava konačno popusti. Izvijestiše Grišina."Sve snimite i vratite točno kako je bilo: svaki papir, svaki dokument," opetova on još jednom već prije danu uputu.Pretraga sobe sir Nigela Irvinea bijaše brza, ali temeljita. Lopov je proveo deset minuta u kupaonici, iz koje izađe odmahujući glavom.

Ladice komode otkrile su samo uobičajene i očekivane kravate, košulje, gaće, rupčiće. Ladice noćnog ormarića bijahu prazne. Isto tako i malikovčeg stavljen na vrh garderobnog ormara te džepovi dvaju odijela u ormaru.

Provalnik klekne; nakon kratke potrage, ispusti dug, zadovoljan: "Aaaah.“Pod krevetom se našla aktovka — gurnuta sve do sredine, gdje je dobro skrivena od pogleda. Provalnik je dohvati pomoću vješalice.

Brava s brojčanom šifrom zaokupljala ga je neke tri minute.No kad je uspio otvoriti kovčežić, čekalo ga je razočaranje. Plastičnu omotnicu s putničkim čekovima bio bi inače uzeo, no morao se držati

zapovijedi. Lisnica s nekoliko kreditnih kartica i računom iz White's Cluba u Londonu. Srebrena pljoska iz koje je, nakon odvrtanja čepa,izašao miris koji mu nije bio poznat.

Džepovi torbe otkriše povratnu avionsku kartu London — Moskva — London i plan grada Moskve. Otvori ga kako bi vidio je li obilježenaneka ulica, neko mjesto. Ali nije bilo ništa označeno.

Malim je fotoaparatom sve fotografirao. Pripadnik Crne garde koji je s njime sudjelovao u akciji zajedno s njime podnio je izvješćepukovniku Grišinu.

"Trebalo bi se naći jedno pismo," dopre do njih metalni glas s petstotinjak metara udaljenosti. Pošto je upozoren na to, provalnik ponovnopretraži aktovku i pronađe lažno dno. Pod njim, u tajnom pretincu, našla se samo jedna dugačka žuta omotnica, a u njoj jedan jedini list pa pirasa svečanim zaglavljem Moskovske pravoslavne patrijaršije. Za svaki slučaj, papir je snimio triput.

"Pokupite svoje stvari i idite," uputi ih Grišin.Njih dvojica vratiše sve stvari kako su bile: pismo u omotnicu, omotnicu u tajni pretinac. Kovčežić su opet zaključali s istim brojevima na

šifri koje su pronašli i gurnuli je pod sredinu postelje.Odoše tek pošto su napokon zaključali sobu kao da nitko u nju nije ulazio otkako je izašao sir Nigel Irvine.Vrata Srebrenoga doba se otvoriše i opet zatvoriše s tihim šištajem. Grišin i četvorica njegovih prođoše malim predvorjem te razgrnuše

teške draperije na ulazu u dvoranu za blagovanje. Priđe im natkonobar."Žao mije, gospodo, ali... „"Makni mi se s puta!" zareži Grišin i ne pogledavši ga.Konobar se strese, promotri kratko četvoricu iza visoka čovjeka u crnom kaputu, pa se odmakne. Zna on prepoznati ozbiljnu nevolju kad se

pojavi. četvorica tjelesnih čuvara jesu, doduše, u civilnoj odjeći, ali njihova atletska građa tijela i kamena lica jasno odaju tko su. čak i bezodora, postariji je konobar lako prepoznao pripadnike Crne garde. Vidio ih je u odorama na televiziji: odrede što stupaju i podižu ruku napozdrav svom vođi na podiju. Nije se mudro suprotstavljati Crnoj gardi.

Glavni među njima pogledom je pretraživao prostoriju sve dok mu se pogled ne zaustavi na dvojici stranaca na kraju salona ¦ suprotnomulazu. Glavom pokaza jednom od svojih ljudi neka ga slijedi, a ostala trojica neka čuvaju ulaz. Neće to trebati — zna on dobro. Mlađi Englezmogao bi pružiti nekakav otpor, ali ne više od nekoliko sekundi.

"Jesu li to vaši prijatelji?" upita Vincent tiho. Osjeti se golo, razoružano. Što bi se moglo učiniti nožem za meso? Ne baš puno, odgovoriodmah sam u sebi.

"Mislim da su ovo gospoda čiju ste tiskaru razorili prije nekoliko tjedana," reče Nigel Irvine i obrisa usta. Patka je bila prava poslastica.Priđe im čovjek u crnu kaputu; zaustavi se i spusti pogled na njih. "Snagator" stade iza njega.

"Sir Irvine?" upita Grišin ruski, jer je znao samo svoj jezik; Vincent prevede. "Zapravo sir Nigel. A s kim imam čast?“"Ne igrajte se! Kako ste stigli u Rusiju?“

"Zrakoplovom," "Laž.“"Uvjeravam vas, pukovniče... Vi ste zaista pukovnik Grišin, zar ne...? Moje isprave su savršeno u redu. Naravno, nalaze se na hotelskoj

recepciji; mogu vam ih pokazati.“Grišinovim licem preleti tračak krzmanja. Kad je zapovijedao većini državnih tijela (dakako, narudžbe je potkrjepljivao odgovarajućim

novčanim prilozima), zapovijedi su se poštovale. Ali ipak: mogla se dogoditi pogreška. Netko će platiti za to."Miješate se u ruske unutarnje poslove, angličanin. A to mi se ne sviđa. Uskoro ćemo uhvatiti vaše američko štene - Monka. Ja ću osobno

srediti račune s njim.“"Jeste li završili, pukovniče? Jer ako jeste — kad smo već počeli tako iskreno - onda bih i ja otvoreno progovorio s vama.“Vincent brzo prevede. Grišin se u nevjerici zagleda u staroga. Nitko se ne usuđuje tako govoriti s njime — a kamoli bespomoćan starac.

Nigel Irvine podiže pogled s čaše vine i pogleda Grišina ravno u oči."Vi ste doista gadan čovjek. A onaj kojemu služite je još ogavniji, ako je to uopće moguće." Vincent otvori usta, pa ih opet zatvori. Onda

promrmlja na engleskom: "Šefe, je li to pametno?" "Samo prevedi! Dobar je to dečko.“Vincent učini kako mu bje rečeno. Žila na Grišinovu čelu ritmički je kucala. Razbojnik za njegovim leđima izgledao je kao da će ovratnik

uskoro prestati zadržavati njegov nabrekli vrat.Irvine nastavi tonom lagana razgovora: "Ruski je narod puno griješio u svojoj povijesti. Unatoč tomu, ne zaslužuje ništariju kao što ste vi —

kao, uostalom, nijedan narod.“Vincent zasta kod riječi "ništarija", proguta slinu, pa prevede: pizdjuk. Žila stane brže kucati. "Ukratko, pukovniče Grišin, postoji čak i

mogućnost da vi i vaš gadni gospodar nikad nećete zavladati ovom velikom zemljom. Ljudi vas polako počinju prozirati. Za mjesec dana ćetevjerojatno ustanoviti kako su se predomislili. I što ćete onda?“

Grišin polako odgovori: "Mislim da ću prvo vas ubiti. Rusiju nećete živ napustiti." Vincent prevede, pa doda na engleskom: "On bi to htio.“Posjetitelji su umukli kako su ljudi za susjednim stolovima čuli razgovor Grišina i Irvinea na ruskom, Vincentovim posredništvom. Grišin se

nije zabrinuo. Moskovljani koji su izašli na večeru se neće ni umiješati, niti će prijaviti policiji. Odjel za umorstva još bezuspješno traži ubojiculondonskoga novinara.

"To baš i nije najmudrije," reče Nigel Irvine.Grišin se isceri: "Što mislite, tko će vam pomoći? Ove svinje?“Nije trebalo reći "svinje". Nešto udari o stol lijevo od Grišina. Blistavo sječivo noža zarivena u stol još se njihalo. Mogao je to biti nož za

meso, ali čovjek ga je već imao. Još ljevije, drugi posjetitelj maknu ispod brade bijeli ubrus. Ispod njega: devetmilimetarski steyr.Grišin se ispod glasa obrati svom čovjeku iza leđa: "Tko su ovi?" "čečeni," prosiktao je crni gardist."Svi?“Odgovori mu Irvine, putem Vincentova prijevoda: "Bojim se da su zaista svi čečeni. Oni zaista ne vole da ih zovu svinjama. Muslimani su,

znate. Dugo pamte. čak se sjećaju i Groznoga.“Na spomen njihove razorene prijestolnice začu se niz čeličnih škljocaja od otkočivanja oružja. Sedam pištolja uperi se u trojicu crnih

gardista kod ulaza. Natkonobar se šćućurio iza šanka, moleći Boga da opet vidi unučad.Grišin spusti opet pogled na sir Nigela. "Potcijenio sam vas, angličanin. To mi se više nikad neće dogoditi. Idite iz Rusije i ne vraćajte se

više! Prestanite se miješati u naše unutarnje poslove! I pomirite se s time da više nikad nećete vidjeti svog američkog prijatelja.“Okrenu se na peti i pođe prema vratima. Njegovi su ga ljudi slijedili. Vincentu se ote dug uzdah. "Vi ste znali tko su ovi ljudi oko nas?" "Pa,

nadao sam se da je moja poruka primljena. Idemo?“Podiže čašu s ostatkom crna vina pa zaokruži po zraku. "Gospodo, u vaše zdravlje! Hvala vam.“Vincent prevede pa odoše. Odoše i čečeni. čuvali su ih do jutra u hotelu, a zatim su ih otpratili do Zračne luke Šeremtjeva, gdje su se

obojica ukrcali na zrakoplov što leti prema Londonu."Bez obzira koliko mi ponudili, sir Nigele, ja se više ne vraćam u Moskvu. Opet kažem: ne idem više nikad u Moskvu," reče Vincent dok je

zrakoplov British Airwaysa prelijetao rijeku Moskvu i okretao prema zapadu."To je u redu. Ne idem više ni ja." "A tko je taj Amerikanac?“"Ah, bojim se da je još tamo dolje. Živi na oštrici britve, i to vrlo britkoj. To je pravi dečko.“Umar Gunajev uđe bez kucanja. Monk je sjedio za stolom, proučavajući veliki plan grada Moskve. Podiže pogled."Moramo razgovarati," reče čečenski voda. "Nisi zadovoljan. Baš mi je žao," reče Monk."Tvoji su prijatelji otišli. Živi. Ali ono što su sinoć izveli u Srebrenom dobu bila je potpuna ludost. Pristao sam jer ti dugujem život iz davnih

dan. Ali bilo je to davno. Dug je otplaćen. Osim toga, dužnik sam ti bio samo ja. Ne moraju moji ljudi riskirati glavu, jer tvoji prijatelji žele igratiluđačke igre.“

"Oprosti. Stari je morao doći u Moskvu. Imao je vrlo važan sastanak. Nitko to nije mogao obaviti umjesto njega. Zato je došao. Onda jeGrišin otkrio gdje je.“

"Onda je trebao večerati u hotelu. Tamo bi bio siguran." "Očito se morao vidjeti s Grišinom, razgovarati s njime.“"Tako razgovarati s njime? Bio sam tamo, tri stola dalje. Gotovo je sam tražio da ga ubiju." "Nije ni meni jasno, Umare. Takve su

zapovijedi.“"Jasone, u ovoj zemlji postoje dvije i pol tisuće privatnih sigurnosnih tvrtki. Osam stotina ih ima sjedište u Moskvi. Mogao je unajmiti

pedeset ljudi od bilo koje od njih.“S porastom gangsterizma, kao gljive poslije kiše množile su se i sigurnosne tvrtke. Gunajev je iznio prilično točne podatke. Te su tvrtke

uglavnom regrutirale ljudstvo iz istih izvora: bivše vojnike kopnene vojske, marince, specijalce, padobrance, bivše policajce i pripadnikeKGBa; svih njih ima u izobilju za unajmljivanje.

Godine 1999. ukupni je broj sigurnosnog osoblja u Rusiji dosegnuo osamsto tisuća, od toga trećina u Moskvi. U teoriji milicija odobrava

djelatnost sigurnosnih tvrtki i provjerava njihovo osoblje. Ima pravo i dužnost provjeriti svakog novog sigurnosnog plaćenika: osobne podatke,ima li prijestupnički dosje, je li psihološki prikladan i odgovoran za taj posao, kojim je oružjem naoružan — količina, tip i namjena.

Sve je to teorija. U praksi dobro napunjena plava kuverta osigurava sve potrebne dozvole, odobrenja i potvrde. Pokriće "sigurnosnih tvrtki"tako je korisno da su bande jednostavno osnovale i legalno registrirale vlastite tvrtke. Tako svaki razbojnik u gradu Moskvi može pokazatinekakvu iskaznicu koja ga ovlašćuje za nošenje oružja.

"Oni su potkupljivi. U tomu je nevolja, Umare. Kad vide Grišina, znaju da će im on platiti dvostruko. Promijenit će stranu i sami obavitiposao.

"Znači, upotrebljavaš moje ljude jer znaš da te oni neće izdati?" "Nisam imao drugog izbora.“"Znaš li da sada Grišin pouzdano zna tko te cijelo vrijeme štiti? Ako mu do sada nije bilo jasno, sad sigurno zna. Odsad će ti život postati

težak. A i za nas. Do ušiju mi je već doprla glasina s ulice da se Dolgoruki spremaju za rat bandi. To mi sad najmanje treba.“"Dođe li Komarov na vlast, Dolgoruki će vam biti najmanji problem." "Kojega si vraga ovdje zakuhao!? Ti i tvoj crni dosje!“"Što bilo da bilo, mi to više ne možemo zaustaviti, Umare.“"Mi!? Što ti uopće znači to mP. Došao si me zamoliti za pomoć. Trebala ti je zaštita. Ponudio sam ti svoje gostoprimstvo. Takvi smo mi

čečeni. A sad mi prijeti otvoreni sukob.“"Pokušat ću to izbjeći." "Kako?“"Razgovarat ću s generalom Petrovskim.“"S tim čekistomll Znaš li koliko je štete njegova policija nanijela mojim poslovima? Znaš li koliko je racija vodio u moje klubove, bordele i

kockarnice?“"On mrzi Dolgoruke puno više nego tebe. Moram se još jednom vidjeti i s patrijarhom. Zadnji put.“"Zašto?“"Moram razgovarati s njime. Imam mu kazati neke stvari. No ovoga će mi puta trebati tvoja pomoć.“"Nitko ne sumnja na njega. Odjeni se kao svećenik i idi.“"Nije tako jednostavno. Mislim da se Englez poslužio hotelskom limuzinom. Provjeri li Grišin podatke, kao što je vjerojatno već učinio, otkrit

će da je Englez posjetio patrijarha. Kuća na čistom pjereuljoku bit će promatrana.“Umar odmahnu glavom u nevjerici."Znaš, prijatelju, taj tvoj Englez je jedna stara budala.“Pukovnik Grišin sjedio je za svojim radnim stolom nad uvećanom fotografijom i likovao. Napokon pritisnu tipku interfona. "Gospodine

predsjedniče, trebao bih razgovarati s vama." "Dođi!“Igor Komarov prouči snimku pisma pronađena u aktovci sir Nigela Irvinea. Bilo je na papiru sa zaglavljem Patrijaršije i počinje riječima

"Vaša carska visosti". U potpisu je Njegova Svetost patrijarh Aleksej II."Što je ovo?“"Gospodine predsjedniče, strana urota protiv vas sasvim je jasna. Djeluje u dva dijela. Interno, ovdje u Rusiji, riječ je o destabilizaciji vaše

predizbome kampanje za predsjedničke izbore širenjem uzbune i pesimizma. Osnova je pokazivanje vašeg Manifesta odabranim osobama.Sljedeći koraci bili su: sabotaža u tiskari, pritisak na banke da obustave naše emisije na nacionalnim TV mrežama te objede one stare budalegenerala. Sve je to naškodilo, ali ipak ne može zaustaviti vašu pobjedu.

Drugi dio plana još je pogibeljniji. Riječ je o prijedlogu da vas se preskoči i zamijeni restauracijom monarhije u Rusiji. Privučen vlastitiminteresom, patrijarh Ruske pravoslavne crkve zalijepio se za taj mamac. Pred vama je osobno pismo izvjesnom knezu koji živi na Zapadu. Upismu se podupire restauracija carstva i navodi kako Crkva prihvaća toga čovjeka da bude pozvan za budućega cara.“

"A što vi predlažete, pukovniče?“"Moj prijedlog je jednostavan, gospodine predsjedniče. Bez kandidata, i urota će propasti." "Vi, dakle, znate čovjeka koji bi mogao...

obeshrabriti toga plemenitoga gospodina?“"Za stalno. Vrlo je dobar. Naviknut na rad na Zapadu. Govori nekoliko jezika. Radi za Dolgoruke, ali može ga se unajmiti. Njegov su

posljednji posao bila dvojica mafijaških otpadnika koji su trebali položiti dvadeset milijuna dolara na izvjesni račun u Londonu, ali su odlučilizadržati novac za sebe. Prije dva tjedna pronašli su ih u jednom stanu u Wimbledonu, predgrađu Londona." "Mi, dakle, trebamo usluge togačovjeka, pukovniče.“

"Ostavite to meni, gospodine predsjedniče. Najdulje za deset dana neće više biti pretendenata na prijestolje.“Zatim se Grišin vrati u svoj ured. Kad se dragocjeni sir Nigelov princ nade na polici u hladnjači, a Jason Monk, pošto ga SAKI pronađe,

bude visio u podrumu, napravit ćemo lijep set fotografija i poslati ih sir Nigelu Irvineu za Božić; veselit će ga to.Šef moskovske policije dovrši večeru. Kćerkica mu je sjedila u krilu i zajedno su gledali na televiziji njezin omiljeni crtić kad je zazvonio

telefon. Slušalicu podiže supruga."Za tebe je." "Tko je?“"Kaže samo: Amerikanac.“Milicijski general položi malu Tatjanu na pod, pa usta. "Preuzet ću poziv u radnoj sobi.“Zatvorivši vrata i podigavši slušalicu, začu škljocaj kad je njegova žena spustila svoju slušalicu. "Da?“"General Petrovski?" "Da.“"Razgovarali smo nekidan." "Jesmo.“"Imam neke informacije koje bi vam mogle koristiti. Imate li papir i olovku?" "Odakle zovete?“"Iz telefonske govornice. Nemam još puno impulsa, pa vas molim da požurite." "Hajde!“"Komarov i Grišin nagovorili su svoje prijatelje Dolgoruke da pođu u međugangsterski rat. Navalit će na čečensku mafiju.“

"Znači, gadovi se žderu među sobom. Baš me briga!“"Ali izaslanstvo Svjetske banke baš ovih dana dolazi u Moskvu pregovarati o uvjetima novih zajmova. Krediti će možda doći, a možda i

neće. Budu li ulice zujale od metaka, privremeni predsjednik neće biti sretan — dok se trudi dobro izgledati i u očima svijeta i u očima ruskogizbornog tijela. Mogao bi se upitati zašto taj mafijaški obračun mora biti baš sada." "Nastavite!“

"Imam šest adresa. Zapišite ih!“— MnnV ih ip onvnrin a op.np.ral Pp.trnvsVi /anisivao .^.i,,,. JI „, sr '¦ "Kakve su to adrese?“"Prve dvije su skladišta oružja; u njima je oružje Dolgorukih. Na trećoj adresi je kockarnica; u podrumu se nalazi najveći dio financijskoga

knjigovodstva. Posljednje tri adrese su skladišta. U njima ima krijumčarene robe u vrijednosti od dvadeset milijuna dolara.“"Otkud vi to znate?“"Imam prijatelje u podzemlju. Govore li vam što imena ove dvojice milicijskih časnika?" Monk mu reče dva imena."Naravno. Jedan je moj zamjenik, a drugi zapovjednik odreda specijalaca. Zašto?" "Zato što su na platnom popisu Dolgorukih.“"Amerikance! Jeste li vi sigurni!?“"Jesam. Ako planirate prepade na Dolgoruke, najavite ih vrlo kratko unaprijed i držite tu dvojicu podalje od svega.“"Ja znam svoj posao.“Veza se prekine. General Petrovski bijaše zamišljen dok je vraćao slušalicu na mjesto. Ako čudni strani agent govori istinu, informacije su

neprocjenjive. Pred njim je izbor: pustiti neka se rasplamsa međugangsterski rat ili zadati niz snažnih udaraca jednoj od glavnih kriminalnihorganizacija, za što će mu iz Ureda Predsjednika zvučno čestitati.

Na raspolaganju mu je tri tisuće pripadnika Snaga za brzo djelovanje — SOBR; većina ih je mladih i punih žara. Ako je Amerikanac rekaobar pola istine glede Igora Komarova i njegovih planova nakon preuzimanja vlasti, u novoj Rusiji za njega neće biti mjesta, a isto tako ni zanjegove borce protiv mafije i milicionarevojnike. Vrati se u dnevnu sobu.

Crtani film je završio. Tako nikad neće doznati je li kojot uhvatio pticu trkačicu za večeru ili nije. Obrati se supruzi: "Moram opet na posao.Radit ću cijelu noć i sutra do kasno.“

Zimi moskovske gradske vlasti već po običaju plave putove i staze Parka Gorkoga vodom, koja se uskoro smrzne i postane čvrsta kaokamen. Tako nastaje najveće klizalište u zemlji Rusiji. Proteže se kilometrima i omiljeno je kod Moskovljana svih staleža i dobi. Svi ponesuklizaljke i dobru zalihu votke, kako bi bar nakratVn mhnravili hricrp i nevniie na sinhnHi Ipda ..,_»._, . _ _.

Neki putovi ostaju bez leda i šire se u mala parkirališta. Na jednom od njih dvojica muškaraca, zamotana i glava pokrivenih teškimšubarama, sastala su se deset dana prije Božića. Svaki je izašao iz svojeg auta i prišao pješice rubu drvoreda uz rub ledene površine, nakojoj se klizači kližu, okrećući se jedan oko drugoga.

Jedan od dvojice bijaše pukovnik Anatolij Grišin, a drugi čovjek samotnik poznat u moskovskom podzemlju pod nadimkom Mehanik —Mehaničar.

Ubojice se u Rusiji vrlo jeftino nabavljaju, no nekoliko mafijaških organizacija, a prije svega Dolgoruki, smatraju Mehaničara nečimposebnim.

Zapravo je on Ukrajinac, bivši bojnik Sovjetske vojske. Prije dosta godina iz običnih je postrojba prebačen u Specnaz, a odande u vojnuobavještajnu službu GRU. Nakon jezičnih tečajeva služio je dva sretna mandata u Zapadnoj Europi. Napustivši vojsku, otkrio je kako možepretvoriti u unosnu profesiju svoje vrsno znanje engleskog i francuskog, sposobnost kretanja u stranim krugovima, čudnim i nedostupnimvelikoj većini Rusa te odsutnost bilo kakvih mentalnih kočnica pri ubijanju ljudi.

"Koliko shvaćam, željeli ste me vidjeti," progovori on prvi.Znao je tko je pukovnik Grišin. Znao je i da unutar Rusije šefu sigurnosti Saveza domoljubnih snaga ne bi trebao njegove usluge. Ima

dovoljno ljudi koji bi povukli obarač u Crnoj gardi, a da i ne govorimo o stranačkim saveznicima — mafijaškom gangu Dolgorukih. Jedva bi imtrebalo i narediti. Ali rad u inozemstvu je nešto drugo, nešto posebno.

Grišin mu doda fotografiju. Mehaničar je ovlaš pogleda, pa okrene. Na poleđini stajaše ime i adresa engleske ladanjske kuće.Tiho prokomentira: "Princ. Stvarno se uspinjem na društvenoj ljestvici.“"Sačuvajte svoj smisao za humor za sebe," suho će Grišin. "Cilj je lak. Praktički nikakve osobne sigurnosti. Trebam do 25. prosinca.“Mehaničar porazmisli. Prebrzo. Mora se pripremiti. Živ je i na slobodi zato što se brižljivo priprema. A to traži vrijeme."Do Nove godine.“"Vrlo dobro. Recite cijenu!“Mehaničar je izrekne. "Slažem se." ,. :,„....,. .„.^..^^ ,,,..,........ .,.., ..Iz ustiju i nosa njih dvojice izlazili su oblaci pare koja se odmah smrzavala. Mehaničar se prisjeti kako je nekidan na televiziji vidio skup

karizmatske obnove na kojemu je mladi propovjednik pozivao na povratak Bogu i caru. Znači, tu igru Grišin igra. Požali što nije tražiodvostruko više. "I to je to?“

"Osim ako ima još nešto što biste trebali znati." Krvnik ubaci fotografiju u džep, pa reče:"Ne. Mislim da znam sve što trebam znati. Lijepo je poslovati s vama, pukovniče.“Grišin se okrenu i uhvati sugovornika za nadlakticu. Mehaničar spusti pogled na ruku u rukavici i gledao ju je sve dok ga nije pustila. On ne

voli dodire."Ne smije biti pogreške — ni na cilju, ni glede vremena.“"Ja nikad ne griješim, pukovniče. Inače ne biste ni tražili moje usluge. Poslat ću vam broj svog računa u Liechtensteinu. Do viđenja.“U sitne jutarnje sate dana poslije sastanka u Parku Gorkoga, general Petrovski dao je znak za šest istodobnih pohoda.

Dva doušnika pozvali su na večeru u časnički klub u vojarni SOBRa i nalili ih s toliko votke da od toga čak i Rus postaje pijan. Namjestili suza njih sobe u kojima će snom istjerati posljedice. Za svaki slučaj, na vratima su postavljeni stražari.

"Taktička vježba" priređena toga dana pretvorila se odjednom u pravu stvar kratko prije ponoći. Vojnicipolicajci čekali su u kamionima uzatvorenim garažama. U dva ujutro podijeljeni su zadaci i odredišta vozačima i zapovjednicima malih odreda. Prvi put nakon puno mjeseciiznenađenje je bilo potpuno.

Tri skladišta nisu se pokazala tvrdim orasima. četiri stražara što su čuvali oteto blago pokušali su se oduprijeti pa su ih upucali. Ostalaosmorica predala su se na vrijeme. Skladišta su krila deset tisuća sanduka votke uvezene bez plaćene carine i poreza iz Finske i Poljske uprošla dva mjeseca. Slaba žetva natjerala je najveću naciju ljubitelja votke na svijetu na uvoz vlastitog nacionalnog pića. Cijene su se popelena razinu triput višu nego u zemljama proizvodnje.

Ostatak skladišnog prostora sadržavao je perilice rublja i posuđa, televizore, viderekordere i računala — sve to zapadne proi SVPnVraHenn ........ _. _ _.. _„,._.,. .„ Dva arsenala sadržavala su dovoljno oružja da se naoruža puni sastav pješačkepukovnije. Oružja je bilo svakojakog: od običnih automatskih pušaka do ručnih protutenkovskih raketnih bacača i plamenobacača.

Petrovski je osobno vodio pohod na kockarnicu — još punu kockara, koji su, videći policiju, pobjegli u noć. Upravitelj je stalno ponavljao davodi legalan posao s dozvolom Grada Moskve. Sve dok policajci nisu odmakli njegov radni stol, podigli sag i ispod njega otkrili tajni prolaz upodrum. Tada se onesvijestio.

Sredinom jutra vojnici SOBRa još su odnosili kutiju za kutijom novčanih podataka, stavljali ih u kombije i vozili u Moskovsku policijskuupravu u Šabolovki 6 na analizu.

Oko podneva nazvala su, kako bi čestitala, dvojica milicijskih generala iz Predsjedništva MUPa, petstotinjak metara udaljena, na Žitnomtrgu.

Sredinom jutra radio je javio prve vijesti o cijeloj stvari. U podne su radio i televizija donijeli prilično potpuna izvješća. Broj žrtava međugangsterima popeo sa na šesnaest, veselo je izvješćivao novinar. Naprotiv, Snage za brzo djelovanje imaju samo jednog teže ranjenog (smetkom u trbuhu) i jednog lakše. Uhićeno je dvadeset sedam mafijaša, od čega su sedmorica u bolnici, a dvojica daju opširne izjave policiji.

Ovo posljednje nije bilo istina, no Petrovski je tako rekao novinarima kako bi povećao ionako veliku paniku u vodstvu klana Dolgorukih.Traumatizirani, oni su se sastali u raskošnoj i iznimno dobro čuvanoj vili izvan grada — tri kilometra od Arhangelskog mosta nad rijekom

Moskvom. Jedini osjećaj koji je nadjačavao njihovu paniku bijaše bijes. Većinom su smatrali da su dvojica doušnika, element potpunaiznenađenja što ga je SOBR postigao te točnost njihovih obavijesti dovoljni da ukazu na curenje informacija na visoku mjestu.

I dok su raspravljali, dopre do njih s ulice glas da se priča kako je izvor curenja časnik Crne garde previše duga jezika. S obzirom namilijune dolara što su ih Dolgoruki dali za kampanju Igora Komarova, to ih nimalo ne zabavlja.

Nikad neće doznati kako su uličnu glasinu zapravo prvi pustili čečeni, po savjetu Jasona Monka. Šefovi klana su, ipak, odlučili da će imvodstvo SDSa morati dobro rastumačiti neke stvari prije no što primi iduću pošiljku novca.

Nedugo nakon tri Umar Gunajev posjeti Monka, praćen domaćim tjelesnim čuvarom. Monk sada stanuje kod čečenske obitelji u njihovumalom stanu tik na sjever od Izložbenog središta parka Sokoljnika.

"Ne znam kako ti je to uspjelo, prijatelju, ali sinoć je puknula dosta jaka bomba.“"Riječ je o vlastitom interesu," odvrati Monk. "Petrovskom je itekako stalo da zadovolji svoje pretpostavljene — sve do ureda privremenoga

predsjednika, i to upravo u tjednu posjeta izaslanstva Svjetske banke. To je sve.“"U redu. Dakle, Dolgoruki više nisu u mogućnosti početi rat protiv mene. Trebat će im više od mjesec dana da poprave štetu.“"I da slijede trag curenja informacija do Crne garde." Umar Gunajev mu u krilo baci primjerak Segodnje. "Pogledaj treću stranicu!"

posavjetova ga on.Na trećoj je stranici objavljen izvještaj ispitivanja javnog mišljenja vodeće ruske agencije za tu djelatnost: potpora biračkog tijela Komarovu

iznosi 55% i smanjuje se."Ispitivanja se uglavnom rade u gradovima. Iz tehničkih razloga, tako je lakše. Komarov je pak najjači u gradovima. Ključ pobjede je u

zanemarenim masama na selu.“"Stvarno misliš da Komarov može izgubiti na izborima? Prije mjesec i pol to je izgledalo nemoguće," reče čečenski vođa."Ne znam," odgovori Monk.Nije bio trenutak da kaže čečenskom vođi kako Komarovljev poraz na izborima nije sir Nigelov cilj. Sjetio se staroga voditelja špijuna,

zadubljena u svijet Velike igre, vrsna praktičara zavaravanja dezinformacijama, kako je sjedio za stolom u knjižnici dvorca Forbes sobiteljskom Biblijom rastvorenom pred sobom.

"Ključ je u Gideonu, dečko moj. Razmišljaj poput Gideona," govorio je on."Ti si nekud odlutao mislima," reče Gunajev, prekinuvši Monka usanjarenju.

"Oprosti. Imaš pravo. Noćas moram opet posjetiti patrijarha. Zadnji put. Trebat će mi tvoja pomoć.“"Za ulazak?“"Ne, nego za izlazak. Vrlo je vjerojatno da je Grišin stavio promatračku ekipu; to sam ti već rekao. Dosta će mi biti jedan čovjek, ali tako da

može pozvati ostale dok sam ja unutra.“"Najbolje da odmah počnemo planirati," kazao je čečen.Pukovnik Anatolij Grišin je bio kod kuće, u svom stanu; spremao se na spavanje kad je zazvonio telefon. Prepoznao je glas koji se nije

predstavio."Ovdje je. Vratio se." "Tko?“"Amerikanac. Vratio se. Sad je kod Njegove Svetosti." "Ništa ne sumnja?“"Mislim da ne. Došao je sam." "Kao svećenik?“"Ne. Odjeven je u crnu, ali svjetovnu odjeću. Izgleda da ga je patrijarh očekivao." "Gdje ste vi?“"U kuhinji; kuham čaj. Moram ići.“

Telefonska se veza prekine. Grišin se potrudi obuzdati svoj ushit. Omrznuti će mu Amerikanac napokon dopasti šaka. Ovoga puta nećebiti Istočnog Berlina. Nazove vođu unutarnje sigurnosti Crne garde.

"Treba mi deset ljudi s uzi miniautomatima, tri auta; odmah. Zatvorite oba kraja ulice čisti pjereuljok. Vidimo se tamo za pola sata.“Bijaše pola jedan u noći.U jedan i deset Monk usta i oprosti se s patrijarhom."Ne vjerujem da ćemo se više vidjeti, Vaša svetosti. Znam da ćete dati sve od sebe za ovaj narod i zemlju koje toliko volite.“Aleksej II također usta i otprati gosta do vrata."Pokušat ću, s Božjom pomoći. Zbogom, sinko. Neka te anđeli čuvaju!“Za sada će dobro doći i pokoji ratnik sa Sjevernoga Kavkaza, pomisli Monk silazeći niza stube. Pretili sobar mu je držao kaput, kao i

obično."Ne bih kaput. Hvala, oče," odbije on. Samo mu sad još treba nešto što će ga usporiti. Uze mobitel, uključi ga i otipka broj. Odgovor stiže

na prvo zvono."Monah," predstavi se on. (Engleska riječ monk i ruska monah znače isto: redovnik — op. prev.) "Petnaest sekundi," odgovori glas. Monk

prepozna Magomeda, glavnog među zaštitnicima što mu ih je Gunajev dodijelio. Otvori za pedalj ulazna vrata i poviri na ulicu. Niz usku ulicuugleda .satno jedan znergedes kako čekana^^ blijedu svjetlu ulične li svjetiljke. U njemu'četvorica: jedan vozač, trojica sa spremnim uziautomatskim pištoljima. Bijela para što se sa stražnjeg dijela vozila diže u hladnu noć znači da je motor upaljen.

Na drugom se kraju čisti pjereuljok širi u malen trg. U sjeni, na trgu stoje još dva crna automobila. Pješice ili autom, tko god bi htio otići izulice, morat će proći pokraj njih.

S onoga kraja ulice gdje je čekao mercedes, priđe drugi auto, s upaljenim žutim taksisvjetlom iznad vjetrobrana. Pustiše ga ispred sebe.Očito je došao po njihov cilj. Taksist baš nema sreće: i on će poginuti zajedno s njim.

Tek što je taksi prošao ispred mercedesa, začuju se dva lagana udarca; dva komada čelika veličine limenke udarila su o sleđeni kolnik iotkotrljala se pod limuzinu. Taksi se jedva odmaknuo od mercedesa kad Monk začu dvaput "bum": bombe su eksplodirale.

Istodobno s drugoga kraja na trg dođe velik dostavni kamion, ude u uličicu i zaustavi se. Vozač iskoči iz kabine i dade se u trk uličicom.Monk kimnu uzdrhtalu svećeniku, otvori vrata i stupi na ulicu. Taksi bijaše gotovo nasuprot njemu, otvorenih stražnjih vrata s njegove strane.

Uskoči hitro u nj. S prednjeg sjedala segnu jaka ruka i uvuče ga do kraja. Za njima je trčao vozač kamiona.Vozeći unatrag, taksi se vrati odakle je došao. Iza zaustavljena kamiona dopirali su kratki rafali iz nečijeg automatskog pištolja. Dvije

bombe pod šasijom kamiona se rasprsnu i pucnjava presta. Jedan od posade mercedesa uspio je nekako izaći iz auta. Stoji jedva jedvicekod stražnjih vrata i pokušava podići oružje. Stražnji kraj taksija udari ga u noge i odbaci u zrak.

Izašavši iz uličice, taksi se zanese na ledu u stranu, vrati pravac. Vozač ubaci u prvu, pa u drugu brzinu i odmagli. Uto zrak potresedetonacija mercedesova spremnika za gorivo, što je dovršilo posao.

"Zanimljiv je život uz tebe, amerikanec.“Na trgiću na drugom kraju uličice stoji pukovnik Grišin i promatra uništeni kamion što je prepriječio put. Ispod njega leže mrtva dvojica

njegovih ljudi. Ubile su ih detonacije malih bombi skrivenih ispod donjega postroja i aktiviranih iz kabine. Izvirivši uz rub teretnjaka, ugleda kakona drugom kraju ulice gore ostaci limuzine.

Dohvati mobitel i otipka sedam znamenaka. čuo je kako mobitel što ga je nazvao zvoni dvaput. Paničan šapat se javi: "Da?" "Pobjegao je.Imate li što mi treba?" "Da." "Staro mjesto. Danas u deset prije podne.“

Crkvica svih svetih u Kuliškama u to je doba dana gotovo prazna.Otac Maksim stajao je uza desni zid, držeći veliku svijeću što ju je kupio u trgovini pokraj glavnoga ulaza, kad je došao pukovnik Grišin."Amerikanac nam je umaknuo," reče tiho. "Žao mi je. Ja sam se trudio.“"Kako je znao?“Kao i obično, pravoslavni se pop znojio. "Izgleda da je posumnjao da se rezidencija nadgleda. Izvadio je iz pojasa mobitel i nekoga

nazvao.“"Počnite od početka!“"Došao je nekih deset minuta poslije ponoći. Upravo sam se spremao u krevet. Njegova svetost još je bila na nogama; radio je u svojoj

radnoj sobi. Uvijek radi u to doba. Zvonilo je zvonce na ulazu, ali ga ja nisam čuo. Bio sam u svojoj sobi. Kozak na straži otvorio je vrata. Ondasam čuo glasove. Izašao sam iz sobe, kad — eno ga; stoji u predvorju.

čuo sam Njegovu svetost kako me odozgo zove da 'povedem gospodina gore'. Tako je kazao. Zatim se nagnuo preko stubišne ograde,ugledao me i naručio čaj. Onda sam otišao u kuhinju i odande vas nazvao.“

"Koliko nakon toga ste ušli u sobu?“"Ne dugo. Nekoliko minuta poslije. Žurio sam koliko sam god mogao, da propustim što je manje moguće. Nije prošlo ni pet minuta dok

sam stigao.“"A mali magnetofon što sam vam ga dao?“"Uključio sam ga prije no što sam unio čaj. No čim sam po kucao, prestali su razgovarati. Dok sam donosio čaj, nekoliko kocki šećera

palo mi je na pod, pa sam kleknuo da ih pokupim. Njegova svetost rekao mi je neka se ne mučim, ali ja sam ih sva kako htio pokupiti, pa sam,dok sam bio na podu, podmetno magnetofon pod stol. Zatim sam otišao.“

_ "I što je bilojia kraju?“"Spustio sam se niza stube. čekao sam ga s njegovim kaputom, ali nije ga htio. Kozak je tada bio u svojoj sobici iza vrata. Amerikanac je

djelovao nervozno. Izvadivši mobitel, nekoga je nazvao. Kad je taj odgovori, rekao je samo: 'monah'.“"I ništa više?“"Ne, pukovniče. Samo monah. Zatim je slušao. Nisam čuo što je govorio onaj drugi, jer je držao slušalicu tijesno na uhu. Onda je pričekao.

Odškrinuo je ulazna vrata i čekao. Još sam imao njegov kaput u rukama.“Grišin porazmisli. Stari je Englez mogao reći Monku da su njega našli zbog hotelske limuzine. Dovoljno da Amerikanac zaključi kako je

patrijarhova rezidencija pod prismotrom."Nastavite, oče!“"čuo sam rad automobilskog motora, zatim dvije detonacije. Amerikanac je naglo otvorio vrata i izašao trčeći. Onda se čula pucnjava, pa

sam se uklonio od otvorenih vrata.“Grišin je kimao s razumijevanjem. Pametan je Amerikanac; no to već otprije zna. čovjek je iz krivih razloga došao do pravih zaključaka. On,

Grišin, doista je nadgledao patrijarhovu rezidenciju, ali iznutra je nadgleda svećenikdoušnik."A vrpca?“"Poslije eksplozija vani, kozak je izašao van s pištoljem. Istrčavši, Amerikanac je ostavio vrata otvorena. Kozak je malo pogledao vani,

viknuo 'gangsteri!' i vratio se unutra, zatvorivši vrata. Ja sam potrčao na kat baš kad je Njegova svetost izlazila iz knjižnice i naginjala se prekostubišne ograde kako bi upitao što se zbiva. Dok je patrijarh bio tamo, ja sam pokupio servis za čaj i magnetofon.“

Grišin bez riječi ispruži ruku. Otac Maksim posegnu u bočni džep mantije i izvadi malu kazetu kakva se rabi u minijaturnim kazetofonima,kakav je pukovnik dao svom suradniku svećeniku na posljednjem sastanku.

"Nadam se da sam ispravno postupio," reče svećenik tmurno. Grišin je katkad zamišljao kako bi bilo lijepo zadaviti toga smrada vlastitimgolim rukama. Možda se jednom i pruži prigoda. Naravno, odgovori ljubazno: "Učinili ste pravu stvar, oče; točno kako treba. Izvanredno dobroste se ponijeli.“

Vraćajući se autom u ured, pogledavao je zadovoljno vrpcu. Pukovnik Grišin izgubio je šest dobrih liudi u. te sitne ure i nije ostvario svoj cilj.No u rukama mu je točan zapis što je američki uljez kazao patrijarhu i obrnuto. Prisegnu samom sebi da će jednoga dana obojica platiti zasvoje zločine. Za sada — što se njega izravno tiče — dan će svakako završiti puno bolje no što je počeo.

18 Cijelo jutro, u doba objeda i dobar dio poslijepodneva pukovnik Anatolij Grišin sjedio je zaključan u svom uredu i preslušavao vrpcu kojumu je donio otac Maksim; sjedio je i slušao što su govorili moskovski patrijarh Aleksej II. i Jason Monk.

Neki su dijelovi bili manje jasno izgovoreni ili snimljeni, smetao je zvuk miješanja čaja u šalici, pomicanja stolaca i slično; no sve u svemu,snimka je vrlo jasna.

Snimka počinje zvukom otvaranja vrata: otac Maksim unosi poslužavnik s čajem. Zvukovi su u početku prigušeni, jer je magnetofon bio udžepu mantije.

Grišin začu stavljanje pladnja na stol, zatim kako prigušen glas govori: "Nemojte se mučiti!" Začu se jednako prigušen odgovor ocaMaksima, koji je na koljenima navodno skupljao prosute kocke šećera.

Kakvoća zvuka znatno se popravila kad je doušnik izvadio magnetofon iz džepa i stavio ga pod stol. Jasno se čuo patrijarhov glas kakogovori ocu Maksimu: "Hvala, brate Maksime. To bi bilo sve." Slijedila je tišina do zvuka zatvaranja vrata, kako se doušnik povukao. Zatimpatrijarh reče: "A sad biste mi vjerojatno mogli objasniti što mi imate reći.“

Monk progovori. Grišin osjeti lagano nosni prizvuk u govoru Amerikanca koji glatko govori ruski. Počeo je bilježiti.Triput je odslušao četrdesetminutni razgovor prije no što ga je počeo doslovno zapisivati. Nije to bio posao ni za jednog stenodaktilografa

ni tajnicu — koliko god bili pouzdani.Stranicu za stranicom pokrivao je uredan ćirilički rukopis. Katkad bi zastao, vratio vrpcu, naćulio uši da bolje čuje, pa opet zapisivao.

Prestao je pisati tek kad je uhvatio svaku riječ.Na kraju vrpce čuje se zvuk pomicanja stolca, zatim je Monkov elas eovorio: "Ne vieruiem da ćemo se više vidieti. Vaša svetosti. Znam da

ćete dati sve od sebe za ovaj narod i zemlju koje toliko volite." Zatim se čulo kako dva para nogu hodaju po sagu. Tiše, jedva čujno (kako sudošli do vrata), čuo se glas patrijarha Alekseja II: "Pokušat ću, s Božjom pomoći.“

Vrata su se očito zatvorila za Monkom. Grišin začu kako patrijarh opet sjeda na svoje mjesto. Deset sekundi nakon toga vrpca je došla dokonca.

Grišin se zavali u sjedalu i stade duboko razmišljati o onome što je čuo. Vijesti su tako loše da vjerojatno i ne mogu biti gore. Mozgao je imozgao kako je moguće da samo jedan čovjek učini toliku štetu čitavu sustavu. Ključ svakako leži u onoj prokletoj gluposti što ju je učiniopokojni N. I. Akapov ostavivši Manifest na svom radnom stolu, pa je ukraden. Šteta što ju je izazvala ta jedna jedina pogreška već je sadaneprocjenjiva.

Monk je puno više govorio od patrijarha. Prve patrijarhove replike uglavnom su se ograničavale na opaske da je razumio i da se slaže.Njegovi vlastiti prinosi razgovoru bijahu više prema kraju razgovora.

Amerikanac nije gubio vrijeme. Otkrio je kako će odmah poslije Nove godine dobro orkestrirana kampanja početi uništavati izborne šanseIgora Komarova u cijeloj zemlji: diskreditirat će ga pred masama.

čini se da će se general Nikolaj Nikolajev vratiti medijima, dajući niz intervjua novinama, radijskim i televizijskim postajama. Govorit ćeprotiv SDSa i nagovorati svakog vojnika i bivšeg vojnika neka glasuje za nekoga drugog. Među 110 milijuna birača ima dvadeset milijunaveterana. Šteta što će je Nikolajev nanijeti Komarovu teško se može i procijeniti.

Prekid bilo kakvog publiciteta za Igora Komarova na obje nacionalne komercijalne televizije bijaše rad bankara, od kojih su tri četvrtineŽidovi, a glavni je Leonid Bernstein na čelu Moskovske savezne banke. To su dva nenaplaćena računa.

Monkov treći prinos ticao se mafijaškoga ganga Dolgorukih. Grišin već odavno drži kako su svi o ni smeće i budući stanovnicikoncentracijskih logora. No u sadašnjem trenutku njihova je financijska potpora odsudno važna.

Nema toga političara koji bi se mogao odvažiti na natjecanje za predsjednika republike a da nije prikupio bilijarde rubalja potrebne zanacionalnu predizbornu kampanju. Tajni dogovor s najsnažnijim i najbogatijim mafijaškim klanom zapadno do Urala donio je SDSu skrivenoblago što daleko nadilazi financijske mogućnosti bilo kojega drugoga kandidata. Nekolicina su već odustala, vidjevši da se ne mogu utrkivati utakvim uvjetima potpune novčane, a onda i promidžbene premoći SDSa.

Jučerašnji šesterostruki pohod imao je katastrofalne posljedice za Dolgoruke; no najgore od svega bijaše otkriće financijskih podataka.Malo je izvora iz kojih je Moskovska milicijska uprava mogla doznati takvo što. Očiti je prvi pogodak kakav suparnički mafijaški gang. No u

zatvorenom svijetu mafije nitko ne bi — unatoč suparništvu i uzajamnoj mržnji — obavijestio omraženu moskovsku miliciju. No eto, Monk jepatrijarhu rekao tko je bio izvor: zgađeni, preobraćeni viši časnik Grišinove vlastite Crne garde.

Dokažu li Dolgoruki ikad takvu tvrdnju (a Grišin zna kakve se glasine pronose ulicama — glasine što ih on neumorno pobija), savez SDSas Dolgorukima doći će do svoga kraja.

Da stvari budu gore, vrpca je otkrila kako je momčad iskusnih računovođa već počela obradu financijskih dokumenata pronađenih ispodkockarnice; uvjereni su da će do Nove godine uspjeti dokazati da je mafija financirala SDS. Nalazi će biti priopćeni izravno privremenompredsjedniku. U isto će vrijeme general Petrovski iz Moskovske milicijske uprave — koga se ne može ni potkupiti niti zastrašiti — nastavitipritiskati klan Dolgorukih pohodom za pohodom.

Bude li tako — razmišljao je Grišin — nema ni najmanje mogućnosti da će klan Dolgorukih i dalje prihvaćati njegova uvjeravanja da izamilicijskih pohoda ne stoji nikakav izvor iz Crne garde.

Ono što je patrijarh rekao negdje pri koncu razgovora potencijalno ima najrazornije djelovanje od svega.Privremeni predsjednik Ivan Markov proslavit će Novu godinu u obiteljskom krugu izvan Moskve. Vratit će se na posao 3. siječnja. Toga će

dana primiti patrijarha, koji će ga osobno uznastojati nagovoriti da se Komarova diskvalificira kao kandidata jer je "nedolična osoba" —temeljem postojećih pisanih dokaza.

Kad Petrovski dokaže mafijašku vezu i kad ga pravoslavni patrijarh Moskve i cijele Rusije zamoli da to učini, Markov bi se doista mogaoodlučiti na takav korak. Ako ništa drugo, on je i sam predsjednički kandidat, koji se ne bi rado suočio s Komarovim na izborima..

Izdajice; četvorica izdajica — razmišljaše Grišin. četvorica izdajica Nove Rusije, kojoj je sudbina namijenila da nastane nakon 16. siječnja.On osobno, na čelu elitnih postrojba Crne garde, izvršavat će Vođine zapovijedi. Pa dobro — ionako je cijeli život posvetio kažnjavanju iiskorjenjivanju izdajica. Zna on kako valja s takvima.

Sam je, osobno, pretipkao svaku riječ rukopisnoga prijepisa razgovora. Zatražio je i dva neprekinuta sata Komarovljeva vremena te istevečeri.

Jason Monk preselio se iz stana pokraj Parka Sokoljnika na drugu adresu. Tamo s prozora vidi polumjesec na vrhu džamije gdje se prviput sreo s Magomedom, čovjekom sada zakletim da će ga štititi — koji ga je toga dana isto tako lako mogao ubiti.

Imao je poslati poruku sir Nigelu u London, pretposljednju. Sve je išlo prema majstorskom planu staroga lisca.Brižljivo je tipkao na prijenosnom računalu — kako je tipkao i na svim računalima prije njega. Završivši, pritisne tipku za kodiranje. Tekst

poruke smjesta nesta sa zaslona, sigurno zakukuljen u naizgled zbrkane skupine brojki, šifrirane jednokratnom šifrom i pohranjene na disketu,gdje čeka idući prolaz InTelCorova satelita.

Nije morao ostati pokraj stroja. Baterije su pune do vrha, računalo je uključeno i čeka na "rukovanje" sa satelitom.On nikad nije čuo za Rickyja Tavlora iz Columbusa u Ohiju; vjerojatno nikad i neće čuti. No taj mu je bubuljičavi šiparac po svoj prilici

spasio život.Rickvju je sedamnaest godina i lud je za računalima. Pripada u one društveno neuklopljene mladiće, čeda komjutorskoga doba, što najveći

dio života provode zagledani u svjetlucavi zaslon.Kako je svoje prvo osobno računalo dobio sa sedam godina, napredovao je preko različitih stupnjeva ovladavanja računalnim znanjima i

vještinama. Usavršavao se sve dok se nisu iscrpli svi izazovi i poticaji u skladu sa zakonom. Samo ilegalno davalo je nužno uzbuđenje,"vrhunac" kakav doživljuju samo pravi ovisnici.

Rickvja ne zanima nježni ritam godišnjih doba što se smjenjuju jedno za drugim; nema za njega ni mladićkoga drugarstva; čak ni žudnja zadjevojkama nije mu previše važna. Rickvja doista zaokuplja samo želja za probojem u najstrože čuvane baze podataka.

Godine 1999. IhTelCor je poznat na nekoliko polja. S jedne je strane jedan od glavnih igrača u globalnoj telekomunikacijskoj mreži zastrateške, diplomatske i komercijalne svrhe. S druge je strane tvrtka poznata kao mjesto razvoja i prodaje najusavršenijih računalnih igara.

Ricky je "jedrio" Internetom dok mu i to nije dodijalo. Ovladao je svakom poznatom računalnom igrom što se nudi na slobodnom tržištu.čeznuo je za odmjeravanjem s InTelCorovim programima Ultra. Problem je bio u tome što je, da bi se to legalno izvelo, trebalo platiti popriličnucijenu. Stoga je tjednima pokušavao ući u glavno InTelCorovo računalo "na stražnji ulaz". Nakon puno truda otkrio je da je došao pred samulaz.

Osam satnih zona udaljen od Moskve njegov je monitor ispisao (po tisući put): "Pristupnu lozinku, molim". Utipka ono što je mislio da bimoglo upaliti. I opet na zaslonu zasvjetlucaše riječi: "Pristup uskraćen".

Negdje visoko nad planinama južne Anadolije InTelCorov satelit ComSat brodio je svemirom prema sjeveru, prema Moskvi.Pri razvoju Monkova primopredajnika inženjeri multinacionalne korporacije su, kako im je bilo zapovjeđeno, ugradili četveroznamenkastu

šifru za brisanje svega na računalu. Svrha je bila zaštita Monka i podataka u slučaju da mu zaprijeti uhićenje, kako bi još imao vremenautipkati te četiri znamenke.

Jer ako bi stroj bio zarobljen neoštećen, "loši momci " mogli bi ga uporabiti za slanje lažnih poruka. Tako je zaključio glavni kriptografprojekta, bivši cijaš koji je radio u Warrentonu, koga su za to priliku prenuli iz umirovljeničkoga zimskog sna.

Da bi dokazao autentičnost, Monk je u svaku poruku morao uključiti izvjesne bezazlene riječi, točno određenim redom. Dođe li poruka beztih riječi, bivši će cijaš odmah znati da onaj tko je poslao poruku — a on, naravno, nije imao pojma tko bi to mogao biti - nije na našem platnompopisu i na našoj strani. U tom trenutku mogao se poslužiti glavnim računalom Compuservea kako bi ušao u memoriju Monkova prijenosnogračunala i pomoću istih četiriju brojaka izbrisao mu memoriju i pretvorio ga u beskorisnu kantu.

Ricky Tavlor je već ušao u glavno računalo kad je utipkao baš te četiri znamenke. Satelit se našao nad Moskvom i poslao poruku: "Jesi litamo, dijete?" Prijenosno računalo odgovori: "Ovdje sam, rnarua," JSo "mama", u skladu s uDutama. odbiie ooruku.

Prvo što je Monk opazio vrativši se vidjeti što je s njegovim strojem bijaše neizmijenjena poruka na zaslonu. Obli ga hladan znoj. To značida je poruka odbijena. Ručno je poništio tekst, znajući da je, iz razloga koje on nikako ne može razumjeti, nešto krenulo po zlu te ne možekontaktirati sa svojim poslodavcima.

Postoji adresa što mu je sir Nigel Irvine dao netom prije odlaska iz Londona. On ne zna gdje je to zapravo, niti tko tamo stanuje. No nemaništa bolje.

Bude li štedljiv, moći će sabiti dvije poruke u jednu; stari voditelj špijuna to mora znati. Jedna će poruka lakše proći nego dvije. A primanjeporuka više ne dolazi u obzir. Prvi put je doista prepušten samom sebi. Nema više izvješća o napretku, bilješki o poduzetim koracima, niuputa. Kad ga je izdala tehnika vrijedna milijardu dolara, mogao se osloniti samo na najstarije saveznike u Velikoj igri: dobar nos, dobre živcei dobru sreću. Nadao se da ga nijedno od toga neće izdati.

Igor Komarov pročita posljednju stranicu prijepisa razgovora patrijarha i Monka pa se nasloni u stolcu. Nikad nije bio baš rumen, ali sada,primijeti Grišin, sada mu je lice bijelo kao krpa.

"Loše je ovo," procijedi Komarov. "Vrlo loše, gospodine predsjedniče." "Trebali ste ih do sada već uloviti.“"Štiti ga čečenska mafija. Toliko za sada znamo. Žive poput štakora u svom podzemnom svijetu. "Štakore treba istrijebiti.“"Da, gospodine predsjedniče. Tako će i biti. Ali kad vi budete neosporni vođa naše zemlje." "Morat će platiti za ovo.“"I hoće. Svi do posljednjeg.“Komarov ga je naizgled još promatrao onim svojim kestenjastim očima, ali one nisu bile usredotočene ni na što u prostoriji. Njihov vlasnik

gledao je u neko drugo vrijeme i drugo mjesto; vrijeme budućnosti, mjesto gdje će srediti račune sa svojim neprijateljima. Dvije crvene mrljegorjele su Komarovu na jabučicama.

"Osveta. Hoću osvetu! Napali su mene, napali su Rusiju... Napali su našu domovinu! Za takvo smeće ne može biti milosti!“Glas mu se sve više penjao dok je govorio; ruke uzdrhtaše je uobičajena samokontrola prepuštala mjesto gnjevu. Grišin zna da još može

objasniti što želi bude li dovoljno uporan. Nagne se stoga preko stola, prisilivši tako Komarova da ga pogleda u oči. Polako se stišaodemonski bijes. Grišin je znao da napokon ima pozornost predsjednika SDSa.

"Slušajte me, gospodine predsjedniče! Slušajte me, molim vas. Ono što sada znam omogućuje nam da posve preokrenemo igru. Uživatćete u svojoj osveti. Samo mi dajte riječ.“

"Kako to misliš?“"Gospodine predsjedniče, ključ protuobavještajnog rada jest doznati protivnikove namjere. Sada to znamo. Iz toga proizlazi oprez.

Preventivne mjere se već poduzimaju. Za nekoliko dana neće više biti odabranoga pretendenta na prijestolje svih Rusa. Ovo je već drugi putšto otkrivamo njihove nakane. Opet moram predložiti ujedno prevenciju i odmazdu — i to sve u jednom.“

"Svu četvoricu?" "Neće biti druge.“"Ne smije ostati traga. Nitko to ne smije povezati s nama. Prerano je za to.“"Neće biti traga. Što — bankar? Koliko je ruskih bankara ubijeno u posljednjih deset godina? Pedeset? Najmanje toliko. Naoružani,

maskirani napadači; sređivanje starih računa. To se stalno događa.Policajac? Gang Dolgorukih rado će to izvesti za nas. Koliko je murjaka do sada iščezlo? Opet, i to se stalno događa.Što se pak tiče one budale generala, dogodit će se provala. On će zateći provalnika; u panici, lupež će ga ubiti. Najobičnija stvar. Patrijarh:

tajnik je ulovljen kako noću prekapa po njegovu kabinetu. Ustrijelio ga je stražar kozak, koga pak ubije umirući lupež."Zar će netko u to povjerovati?“"Imam izvor u patrijarhovoj rezidenciji koji će prisegnuti da je sve bilo baš tako.“Komarov pogleda papire što ih je malo prije dočitao i vrpcu između njih. Nasmiješi se jedva primjetno."Tako i jest. Ja ne trebam ništa više znati o svemu ovome. Štoviše, nipošto ne želim ništa više znati.“"No ipak želite da četvorica koji su se urotili da vas unište prestanu djelovati?" "Svakako.“.. "Uvala, gospodine predsjedniče. To je sveštoJieJbam znati,“Soba u hotelu "Spartak" unajmljena je na ime Kuzičkin i čovjek s tim prezimenom doista se pojavio na recepciji. Prijavivši se, on je opet

otišao, potajno predavši ključ hotelske sobe Jasonu Monku. Stražari čečeni provjerili su hotelsko predvorje, stubište i pristup dizalima te sepopeli na kat. Bio je to najsigurniji način za osiguravanje dvadeset minuta neometana i neprisluškivana telefonskog razgovora. Ako i budeprisluškivanja, otkrit će se tek soba u periferijskom hotelu čiji vlasnik nije čečen.

"General Petrovski?" "Opet vi.“"Dobro ste protresli osinjak.“"Ne znam odakle vam informacije, Amerikance, ali izgleda da su dobre." "Hvala. No Komarov i Grišin neće sjediti prekriženih ruku.“"A Dolgoruki?“"Sitne ribe. Glavna pogibelj je Grišin, sa svojom Crnom gardom." "Jeste li vi pustili glasinu da je izvor viši časnik Crne garde?“"Moji prijatelji." "Mudro. Ali opasno.“"Grišinova slaba točka su papiri što ste ih vi zaplijenili. Tamo su dokazi da mafija cijelo vrijeme financira Komarova.“"Radi se na njima.“"I na vama, generale." "Kako to mislite?“"Jesu li vaša supruga i mala Tatjana još tamo?" "Jesu.“"Trebali biste ih skloniti negdje izvan grada. Odmah; noćas. Negdje daleko, na sigurno. I vi se sklonite. Odselite iz stana! Nastanite se u

SOBRovoj vojarni. Molim vas.“Tišina potraja neko vrijeme. "Znate nešto, Amerikance?“"Molim vas, generale, idite! Dok je još vrijeme.“Spusti slušalicu, malo pričeka, pa nazove drugi broj. Zazvonilo je na radnom stolu Leonida Bernsteina, predsjednika Moskovske savezne

banke. Budući da je već bila duboka noć, javila se samo automatska tajnica. Nemajući bankarev privatni telefonski broj, Monk se mogaosamo moliti da će Bernstein u idućih nekoliko sati preslušati poruke na telefonskoj tajnici.

i\ ¦ "Gospodine Bernstein, govori vam čovjek koji vas je podsjetio na Babi Jar. Molim vas da ne idete u ured, koliko god poslovi bili žurni.Siguran sam da Komarov i Grišin sada znaju tko stoji iza prekida prikazivanja Komarova na televiziji. Sklonite obitelj u inozemstvo! Pridružite

im se i vi, dok se ne budete mogli sigurno vratiti.“Opet spusti slušalicu. Iako on to nije znao, na aparatu u dobro čuvanoj kući kilometrima udaljenoj od banke zasvijetlila je signalna žaruljica,

a odmah zatim Leonid Bernstein u tišini je saslušao njegovu poruku.Treći poziv bijaše u patrijarhovu rezidenciju."Molim?“"Vi ste, Vaša svetosti?" "Da.“"Poznajete li mi glas?" "Naravno.“"Trebate poći u manastir u Zagorsku. Uđite u samostan i ostanite u njemu." "Zašto?“"Bojim se za vas. Sinoć se vidjelo da stvari postaju opasne." "Sutra služim liturgiju u Danilovskom.“"Mitropolit bi vas mogao zamijeniti." "Razmotrit ću vaš prijedlog.“Veza se prekine. Kod sljedećeg poziva tek na deseto zvono grubi glas odgovorio je: "Da?" "General Nikolajev?“"Tko to... čekaj malo, znam te! Onaj prokleti Jenki!" "Ja sam.“"Ne dajem više intervjue. Učinio sam što ste htjeli. Obavio sam svoj dio posla. Više neću i točka! Jeste li me čuli?“"Bit ću kratak. Morali biste otići živjeti svome nećaku u bazu." "Zašto?“"Izvjesnim barabama ne sviđa se što ste rekli. Mogli bi vam doći u posjet.“"Banditi će doći po mene, a? Pa, briga me! Nabijem ih sve! Nikad se u životu nisam povlačio, dečko moj. Kasno je da sada počnem.“I spusti slušalicu. Monk uzdahnu, pa spusti i on. Pogleda na sat. Dvadeset pet minuta. Vrijeme je poći. Natrag u mišje rupe . čečenskoga

podžgmlja.Bile su četiri ekipe ubojica i sve četiri su napale dvije noći nakon toga, 21. prosinca.Najveća i najbolje naoružana skupina navalila je na kuću Leonida Bernsteina. Na službi je bilo desetak stražara. četvorica su poginula u

pucnjavi. Pokošena su i dva crna gardista. Glavni ulaz osvojen je pomoću plastičnog eksploziva. Ljudi u crnim odorama, li ca skrivenihskijaškim kapamamaskama iste boje, jurnuše u kuću.

Preživjeli stražari i ostalo osoblje su opkoljeni i nabijeni u kuhinju. Zapovjednika straže gadno su pretukli, ali stalno je govorio isto: gazda jeprekjučer odletio u Pariz. Žene su vrištale, svi ostali potvrdiše istu priču. Napokon se ljudi u crnom povukoše u svoja vozila, odnoseći dvojicusvojih mrtvih.

Drugi je napad vođen na stambenu zgradu na Kutuzovskom prospektu. Jedan jedini crni mercedes prođe ispod luka i doveze se do brklje.Jedan od dvojice OMONovaca na straži izađe iz tople stražarske kućice kako bi im pregledao isprave. Dvojica što su se skrivala čučeći izalimuzine potrčaše naprijed s automatskim pištoljima s prigušivačem. Pogodili su stražara u korijen vrata, odmah iznad pancirke. Drugi jestražar ubijen prije no što je i izašao iz kućice.

Isto je snašlo i sigurnjaka na recepciji u prizemlju. četvorica pripadnika Crne garde, utrčavši s ulice, osigurali su predvorje, dok su sešestorica odvezla gore dizalom. Ovoga puta u hodniku nisu zatekli nikoga; nisu znali zašto je to tako.

Vrata stana, premda obrubljena čelikom, srušena su pomoću četvrt kilograma plastičnog eksploziva. Njih šest nahrupiše unutra. Pomnapretraga otkrila je samo ono što je odmah bilo očito: da u stanu nema nikoga. Šestorica se povukoše, bijesni.

Vrativši se u prizemlje, razmijenili su vatru s dvojicom drugih OMONovoca, koji su se pojavili iz prostorije za odmor. Ubili su jednogOMONovca i izgubili jednog od svojih ljudi. Praznih ruku, povukli su se pod vatrom na ulicu, odakle su otišli u tri terenca GAZ.

Patrijarhovoj rezidenciji pristupili su nešto suptilnije. Jedan čovjek pokucao je na ulazna vrata dok su se šestorica ostalih — po tri sa svakestrane — skrivali čučeći s obje njegove strane, izvan dogleda špijunke.

Kozak na straži pogleda iznutra kroz rupicu pa pomoću interfona upita tko je. Posjetitelj se legitimira valjanoj milicijskom iskaznicom, kojuje prinio špijunki, te reče: "Milicija".

Zavaran, kozak otvori vrata i pusti ga. Istog su ga trena ustrijelili i ponijeli njegovo truplo na kat. Planirano je bilo ubiti patrijarhova osobnogtajnika kozakovim pištoljem, a patrijarha istim oružjem koje je uporabljeno na kozaku. To će oružje zatim biti stavljeno u ruku pokojnom tajniku,koga će pronaći iza patrijarhova radnog stola.

Oca Maksima poslije je trebalo prisiliti da posvjedoči kako su patrijarh i kozak zatekli tajnika dok je premetao po patrijarhovim ladicama. Upucnjavi što je uslijedila poginula su sva trojica. U Crkvi će izbiti strašan skandal, ali milicija će zaključiti slučaj bez dalje istrage.

Umjesto toga svega, ubojice zatekoše debela svećenika u nečistoj noćnoj košulji kako viče s vrha stubišta: "Što to radite!?“"Gdje je Aleksej?" zareži jedan od ljudi u crnom."Otišao je. Otišao je u manastir Presvetog Trojstva i sv. Sergeja," ustrašeno je blebetao pop. Premetačina patrijarhova stana otkrila je da

nema ni njega ni dviju redovnica. Ostavivši kozakovo tijelo, ubojice odoše.Prema usamljenoj ladanjskoj kući pokraj ceste prema Minsku poslana su samo četiri čovjeka. Dovezli su se limuzinom. Jedan priđe

vratima, dok su ostala trojica čekala skrivena u sjeni drveća. Stari posilni otvori vrata. Ustrijeliše ga u prsa, pa četvorica hrupiše u kuću. Vučjakse zaleti na njih i skoči prema grlu vođe skupine. On podiže ruku kako bi se obranio. Pseći zubi stigli su se zariti duboko u meso prije no štomu je drugi crni gardist raznio glavu rafalom izbliza.

Pri odsjaju vatre iz kamina starac blistavo bijelih brkova uperi vojni makarov na skupinu uljeza i opali dvaput. Jedan se metak zabio udovratak, ali drugi je pogodio čovjeka što mu je upravo ubio psa.

Tri metka u brzom slijedu jedan za drugim pogodiše staroga generala u prsa.Umar Gunajev nazvao je odmah poslije deset ujutro. "Upravo sam se dovezao u ured. Grozne se stvari događaju." "Kakve stvari?" ,^,

J'Jv.utuzpvski prospejct je blokiran. Milicije k'o u priči.“"Zašto?“"Sinoć je bio nekakav napad na zgradu u kojoj stanuju visoki milicijski časnici." "To je bilo brzo. Trebat će mi siguran telefon.“"A što je s ovim gdje si sada?" "Može ga se otkriti.“

"Daj mi pola sata! Trebat će mi neki ljudi za to.“U jedanaest su Monka već smjestili u malom uredu uza skladište puno prokrijumčarenih žestokih pića. Telefonski inženjer upravo je dovršio

posao."Povezan je na dva kraja," reče on, pokazujući na telefonski aparat. "Ako itko uđe u trag vašem pozivu, završit će u kafiću tri kilometra

odavde. To je naš lokal. Prođe li i to mjesto, poziv će ga odvesti do telefonske govornice u istoj ulici, malo dalje. A do tada ćemo mi već znatišto je na stvari.“

Monk poče s privatnim brojem generala Nikolajeva. Odgovori muški glas. "Generala Nikolajeva, molim," reče Monk."Tko govori?" upita glas. "To bih i ja mogao pitati." "Generala nema. Tko ste vi?“"General Maljenkov iz Ministarstva obrane. Što se zbiva?“"Žalim, generale. Ovdje inspektor Novikov iz Odjela za umorstva moskovske milicije. Nažalost, general Nikolajev je mrtav.“"Ne znam što da kažem. Bio mi je prijatelj.“"Žao mi je, generale Maljenkov. Znate u kakvim vremenima živimo." "Samo se vi vratite svom poslu, inspektore. Reći ću ja ministru.“Monk spusti slušalicu. Znači, Grišin je konačno izgubio glavu. Bijaše to Monkov cilj na kojemu je marljivo radio; ipak je u sebi psovao

tvrdoglavost staroga generala. Zatim nazove Moskovsku milicijsku upravu na Šabolovki."Dajte mi generala Petrovskog.“"Zauzet je. Tko zove?" javi se telefonistica. "Prekinite ga! Kažite mu da je riječ o Tatjani.“Petrovski se javi deset sekundi poslije. U glasu mu se čuo prizvuk straha. "Petrovski.“"Ja sam; kasni noćni posjetitelj.“"Vrag vas odnio! Mislio sam da se nešto dogodilo mom djetetu." "Jesu li oboje izvan grada? Mislim, vaša žena i dijete?“"Jesu. Daleko su." "Mislim da je bio napad.“"Bilo ih je deset; svi zakrabuljeni i naoružani do zuba. Ubili su četvoricu OMONovaca i moga sobara.“"Tražili su vas.“"Dakako. Poslušao sam vaš savjet i živim u krugu vojarne. Tko su ti tipovi, k vragu?" "Nisu to bili gangsteri, nego Crna garda.“"Grišinov ološ. Zašto?“"Zbog onih papira što ih imate kod sebe. Boje se da ćete objaviti i argumentirati vezu između klana Dolgorukih i SDSa.“"Neću. Sve je to smeće — uglavnom računi iz kockarnice.“"Grišin to ne zna, generale. Boji se najgoreg. Jeste li čuli što je bilo s Ujakom Koljom?" "Tenkovskim generalom? Što je s njim?“"Našli su ga. Slična ekipa ubojica. Kasno sinoć." "Sranje.“"Govorio je protiv Komarova. Sjećate se?“"Naravno. Ali nikad nisam mislio da će ići tako daleko. Gadovi! Hvala Bogu što se ne bavim političkim zločinima, nego gangsterizmom.“"Ne više. Imate li znanaca u Milicijskom kolegiju?" "Svakako.“"Zašto im ne biste rekli što ste čuli? Vi bar imate kontakte u podzemlju." Monk vrati slušalicu na njeno mjesto pa nazove Moskovsku

saveznu banku. "Trebam Uju, osobnog tajnika gospodina Bernsteina. Je li tamo?“"Samo trenutak.“Uja se javi: "Tko je?“"Recimo ovako: onaj kome ste neki dan zamalo pucali u leđa," reče Monk na engleskom. Slijedio je dug smijeh."Jest, tako je bilo.“"Je li vam šef na sigurnom?" "Da. Daleko odavde.“"Savjetujte mu neka i ostane tamo.“"Nema problema. Sinoć su napali njegovu obiteljsku kuću." "Ima li žrtava?“"četvorica naših su poginula i dva njihova, kako se čini. Pretražili su stan." "Znate li tko je to bio?“"Mislim da znam.“"Dakle, Grišinova Crna garda. Razlog je očito osveta zbog prekida Komarovljeve promidžbe na televiziji.“"Mogli bi požaliti zbog toga. Šef je vrlo moćan.“"Ključ su privatne TV kuće. Njihovi bi izvjestitelji trebal i malo porazgovarati s nekolicinom najvažnijih milicijskih generala. Pitajte imaju li

možda namjeru intervjuirati pukovnika Grišina u vezi s raširenim glasinama da... „"Bolje bi bilo da imaju neki dokaz.“"Ne. Za to služe novinari. Njuškaju i kopaju. Možete li stupiti u vezu sa šefom?" "Ako budem morao.“"Zašto to ne ostavite njemu? Doviđenja!“Sljedeći poziv bijaše nacionalnom dnevniku Izvjestiji. "Redakcija, izvolite.“Monk navuče grub glas: "Dajte mi višeg izvjestitelja Rjepina." "Tko zove?“"Recite mu da general armije Nikolaj Nikolajev žurno mora s njime razgovarati. On će znati tko je." Rjepinu je dao intervju u časničkom

klubu "Frunze". Brzo se javio: "Izvolite, generale. Rjepin ovdje.“Monk odgovori: "Ja nisam general Nikolajev. General je mrtav. Sinoć je ubijen." "Molim? Tko ste vi?“"Jedan bivši tenkist." "Otkuda znate?“"Nije važno. Znate li gdje je general živio?" "Ne.“

"Imao je daču pokraj ceste prema Minsku. Blizu sela Kobjakova. Zašto ne biste poveli fotografa i krenuli tamo? Pitajte inspektoraNovikova!“

Spusti slušalicu. Druge glavne novine su Pravda, bivše glasilo Komunističke partije, koje politički podupire neokomunističku Stranimsnriialistir.koff jedinstva Nn kako bi dokazala svniu nnvost, nekomunističnost, partija pokušava pridobiti Rusku pravoslavnu crkvu. Monk jedovoljno dugo čitao te novine da bi zapamtio ime glavnog reportera crne kronike.

"Dajte mi Pamfilova, molim." "Trenutačno ga nema u redakciji.“Razumljivo. Gotovo sigurno je negdje na Kutuzovskom prospektu, gdje i ostali novinari. Ispituje pojedinosti o napadu na stan Petrovskoga."Ima li mobitel?“"Naravno. Ali broj vam ne mogu dati. Može li on vas nazvati?“"Ne. Stupite u vezu s njim i recite mu kako jedan njegov izvor u miliciji žurno želi razgovarati s njim. Velika je stvar. Treba mi broj njegova

mobitela. Nazvat ću vas opet za pet minuta.“Pri drugom pozivu dobio je broj Pamfilovljeva mobitela. Zatekao ga je u automobilu pred stambenom zgradom viših milicijskih časnika."Pamfflov?" "Da. Tko je to?“"Morao sam slagati da bih dobio broj vašeg mobitela. Mi se ne poznajemo. Ali imam nešto za vas. Noćas se dogodio još jedan napad. Na

patrijarhovu rezidenciju. Pokušali su ga ubiti.“"Vi ste ludi! Atentat na patrijarha? Što god! Za to nema motiva." "Ne, mafija nema motiva. Zašto ne biste otišli tamo?“"U Danilovski manastir?“"On tamo ne živi. Stanuje na čistom pjereuljoku broj 5.“Pamfilov u autu začuje zvuk prekida telefonske veze. Zaprepastio ga je taj poziv. Ništa nalik tomu nije mu se dogodilo u cijeloj novinarskoj

karijeri. Ako je i samo napola istina, bit će to najbolja priča o kojoj je ikad pisao.Stigavši u pokrajnju ulicu, nađe je zapriječenu. U normalnim okolnostima samo bi pokazao novinarsku iskaznicu i prošao pokraj

policijskoga kordona. Ovoga puta nije išlo. Srećom, opazi detektiva koga zna osobno, pa ga zazva po imenu. On mu se približi."Što se zbiva?" upita izvjetitelj. "Provalnici.“"Ali ti si iz Umorstava.“.._• "TThili su r\r\rr\noa rnvara " i.j ».. ...!¦,. „. »...i,..,,..,.. . „^ ,^;.i ...."Patrijarh... Aleksej II... je li živ i zdrav?" "Otkud ti znaš da on ovdje stanuje?“"Nije bitno. Je li živ i zdrav?“"Jest. U Zagorsku je. Gledaj, bila je to samo provala koja je pošla po zlu." "Meni su rekli da je to bio atentat na patrijarha.“"Glupost! Obična provala." "Što bi ovdje imali ukrasti?“Detektiv se zabrine; upita: "Odakle ti informacija?" "Nema veze. Ali je li zbilja tako? Jes u li štogod ukrali?" "Nisu. Samo su ustrijelili

stražara, pretražili kuću i pobjegli.“"Znači, nekoga su tražili. A toga nekoga nije bilo. Kakva priča!" "čuvaj se, 'bem ti! Nema nikakvih dokaza," upozori ga policajac.Inspektor se zabrine. Zabrinuo se još više kad ga je milicionar pozvao da se javi na radiovezu u kolima. Na vezi je čekao milicijski general

iz Prezidija. U samo nekoliko kratkih rečenica kazao mu je istu pretpostavku kao i novinar.Mediji su 23. prosinca digli veliku galamu. Prva izdanja novina osobito su se usredotočila na priču na koju ih je Monk naveo. Kako novinari

čitaju radove jedni drugih, svatko je od njih pomno povezivao četiri napada.Jutarnje televizijske vijesti donijele su pod zajedničkom najavom vijesti o četiri atentata, od kojih je jedan uspio. U ostala tri slučaja —

izvijestili su — samo je luda sreća spasila ciljeve napada. Nitko nije povjerovao u priču o provalama koje su loše završile. Analitičari su lakodokazivali kako ne bi imalo smisla provaliti u dom umirovljenoga generala, ni u stan samo jednog višeg policijskog dužnosnika, ostavivši namiru sve ostale stanove; isto vrijedi i za patrijarhovu rezidenciju.

Provala bi mogla biti razlog za pohod na kuću izvanredno bogatog bankara Leonida Bernsteina, no preživjeli čuvari posvje dočili su kakoje nasilni upad imao sva obilježja vojnog napada. Štoviše, svi su kazali kako su napadači izričito tražili gospodara kuće. Prema tome ostajudvije mogućnosti: otmica ili ubojstvo. U dva slučaja otmica bi bila besmislena, a u generalovu slučaju nije ni nnknšana ._„_ , iIpak, većina stručnjaka smatrali su kako upadači pripadaju sveprisutnom gangsterskom podzemlju, što je do tada načinilo već stotineubojstava i otmica.

Dvojica komentatora pošla su i korak dalje, tvrdeći kako organizirani kriminal ima razloga mrziti milicijskoga generala Petrovskog, a nekimeđu njima možda imaju nesređenih računa i s bankarom Bernsteinom, ali tko bi i zašto mrzio staroga vojskovođu i trostrukoga herojaSovjetskog Saveza, a da ne govorimo o pravoslavnom patrijarhu Moskve i cijele Rusije.

U komentarima su se po tisući put opetovale astronomske brojke o razini kriminala u zemlji i pozivalo privremenoga predsjednika Markovana brzu i odlučnu akciju kako bi se spriječio potpuni raspad reda i mira dvadeset četiri dana prije ključnih predsjedničkih izbora.

Monk poče drugi krug anonimnog telefoniranja krajem jutra, kad su se novinari, iscrpljeni od jučerašnjeg teškog rada, počeli pojavljivati usvojim redakcijama.

Malo smotana toaletnog papira u ustima, s unutarnje strane obraza, bilo je dovoljno da mu ne prepoznaju glas ljudi s kojima je jučerrazgovarao. Istu je poruku prenio svakom piscu članaka o atentatima u sedam glavnih jutarnjih i večernjih moskovskih dnevnika, počevši odPamfilbva iz Pravde i Rjepina iz Izvjestije.

"Vi me ne poznajete i ne mogu vam reći svoje ime. Radi se o mojoj glavi, pa i više od toga. Ali govorim vam kao Rus Rusu i molim vas dami poklonite povjerenje.

Ja sam visoki časnik Crne garde. No ja sam također praktični kršćanin. Već više mjeseci me uznemiruju protucrkvena i protukršćanskastajališta što ih iznosi unutarnja jezgra SDSa, prije svih Komarov i Grišin. Za razliku od onoga što govore u javnosti, oni mrze Crkvu idemokraciju. Planiraju uvesti jednostranačku diktaturu i vladati na isti način kako su vladali nacisti.

Meni je svega toga dosta. Morao sam progovoriti. Pukovnik Grišin osudio je Ujaka Kolju na smrt zato što je stari vojnik pro zreo fasadu iprogovorio protiv Komarova. Ni bankara se nije dalo zavarati. Vama to možda nije poznato, ali Bernstein je uporabio svoj utjecaj kako binatjerao TV postaje da prestanu preno siti Komarovljevu promidžbu. A milicijski general napadnut je jer je vodio pohode na klan Dolgorukih,koji pak plaćaju SDS. Crna garda je vodila sva četiri ova napada. Ako mi ne vjerujete, nrovierite sve ovo sami." _.. . „,.

.. , Nakon tih riječi prekinuo bi vezu, ostavivši tako sedam moskovskih novinara šokirane. No svaki bi od njih, čim bi se malo pribrao,počeo provjeravati priču.

Leonid Bernstein nije u Rusiji, no obje nacionalne komercijalne televizije potiho su potvrdile kako je promjena u njihovoj uređivačkoj politiciuzrokovana zahtjevom bankarskoga konzorcija o kojemu financijski ovise.

General Nikolajev je mrtav, ali Izvjestija je ponovno objavila izvode iz prijašnjeg intervjua pod optužujućim naslovom: "Je li general zbogovoga morao umrijeti?“

Svi znaju za šest ranojutarnjih pohoda moskovske milicije na skladišta, arsenale i kockarnicu mafije Dolgorukih. Jedino je patrijarh ostaozatvoren iza zidina Samostana Presvetoga Trojstva i sv. Sergeja. Odande on nije htio govoriti, pa dakle ni potvrditi da je i on bio cilj napadakao protivnik SDSa.

Sredinom poslijepodneva sjedište stranke Igora Komarova pokraj Kiseljnog bulevara našlo se pod pravom opsadom. U njemu seatmosfera približila panici.

U svom uredu je šef promidžbe i odnosa s javnošću Boris Kuznjecov skinuo sako; pod pazusima mu vlažne mrlje i puši cigaretu zacigaretom — a bio je ostavio pušenje prije dvije godine. Trudi se nekako izaći na kraj s baterijom telefona koji ne prestaju zvoniti.

"Ne, nije istina," viče on u slušalicu odgovarajući na jedan upit za drugim. "To je obična laž, gadna kleveta. Tužit ćemo sudu svakoga tkobude prenosio te lažne vijesti. Ne, nema nikakve veze između naše stranke i mafijaškoga klana — bilo financijske ili drukčije. GospodinKomarov je već toliko puta govorio o svojim nakanama... on je čovjek koji će očistiti Rusiju od kriminala — to je svakome poznato... Ma koje topapire sad istražuje moskovska milicija?... Mi se nemamo čega bojati... Da, pokojni general Nikolajev doista je izrazio izvjesne rezerve spramnaše politike, ali on je bio vrlo star čovjek. Njegova smrt je tragična, ali nema nikakve veze... Ne, ne možete tako govoriti... Tko god usporedigospodina Komarova s Hitlerom bit će odmah tužen sudu... Ma kakav viši časnik Crne garde...?“

Pukovnik Grišin u svojoj se sobi borio s drugim, svojim problemom. Kao čovjeku koji je cijeli radni vijek proveo u Drugoj glavnoj upraviKGBa, posao mu je uvijek bio loviti špijune. Taj Monk nrouzročio mu ie nevolie. ozbilinu nevoliu — o tomu ne.,._.

ma dvojbe. Ali ove nove objede su još gore: viši časnik njegove vlastite, elitne, do kraja odane Crne garde - pa otpadnik!? On je osobnoodabrao svakoga od njih — njih šest tisuća. Sve više časnike osobno je imenovao. Da je jedan među njima praktični kršćanin, slabić koji selomi pod teretom savjesti baš kad je vlast na vidiku? Nemoguće!

Opet, prisjeti se kako je jednom davno čitao da je neki isusovac kazao: dajte mi dječaka mlađeg od sedam godina i vratit ću vam odraslačovjeka. Je li jedan o d njegovih najboljih ljudi nekad bio ministrant? Morat će to provjeriti. Valja temeljito pročešljati biografiju i podatkesvakoga od viših časnika Crne garde — do posljednjega.

A što, uostalom, znači "viši"? Koliko visok? Ako se spusti dva čina od sebe, to je deset ljudi. Tri čina niže — četrdeset. Pet činova niže —to je već gotovo stotinu ljudi. Bio bi to posao koji uzima puno vremena. A vremena nema. Kratkoročno bi mogao provesti čistku cijelogagornjeg zapovjednog sloja. Sve ih zatvoriti na sigurno mjesto i na njihovo mjesto imenovati najvjernije i najiskusnije niže zapovjednike. Obećasamom sebi kako će jednoga dana odgovorni za ovu katastrofu platiti. Joj, kako će samo platiti! Počevši od Jasona Monka! Pomisao i nasamo ime mrskog Amerikanca učini da su mu zglavci pobijeljeli od stiskanja na rubu radnog stola.

Koju minutu do pet Boris Kuznjecov dobije odobrenje za razgovor s Komarovom. Tražio je dva sata njegova vremena kako bi svom herojupredložio mjere što ih drži nužnim.

Kao američki student Kuznjecov je pomno proučio snagu glatke i ulizičke promdižbe koja ostvaruje masovnu potporu i za najgorebesmislice. Duboko se divi toj snazi. Idol mu je Igor Komarov, ali drugi njegov kumir jest moć riječi i pokretnih slika da uvjeravaju, zamagljuju,utuvljuju, otupljuju i napokon prevladavaju svaku oporbu. Nije bitno što je poruka koja se prenosi lažna.

Poput političara i pravnika, i on je čovjek riječi, uvjeren kako nema toga problema koji riječi ne bi mogle riješiti. Pomisao da može doći dankad će se njegove riječi iscrpsti i postati neuvjerljive; da bi drage, bolje riječi mogle nadvladati njegove; da bi moglo doći vrijeme kad njemu injegovu vođi više neće vjerovati — takva pomisao bijaše Borisu Kuznjecovu jednostavno nepojmljiva. Odnosi s javnošću, kako se to zove uAmerici, jesu djelattalentirana smotanca slavnu osobu; od budale mudraca; od prizemna laktaša državnika. U Rusiji to zovu propaganda; no toje isto oruđe.

To orade, potpomognuto snimateljskom i montažnom vještinom u rakama sjajnog redatelja Litvinova, pretvorilo je nekadašnjeg inženjera sgovorničkim darom u diva, natčovjeka, čovjeka koji je prekretnica u povijesti Rusije, utjelovljenu vrlinu potrebnu predsjedniku.

Ruski mediji, navikli na grubu, pješačku propagandu što su je novinari prošli u svojoj komunističkoj mladosti, bijahu laka meta glatke, fine,uvjerljive kampanje što ju je Kuznjecov poveo za Igora Komarova. No sada je nešto pošlo krivo, ozbiljno krivo.

Javio se dragi, drukčiji glas — glas strastvena pravoslavnog svećenika što odjekuje diljem Rusije putem radija i televizije — elektroničkihmedija što ih Kuznjecov smatra vlastitim dvorištem. Taj glas nuka na vjera u Boga većeg od Komarova, na povratak ikone drukčije od njega.

Iza svećenika je čovjek na telefonu — čuo je za kampanju anonimnih telefonskih poziva. On šapće laži (oh, kako uvjerljive laži!) u ušivodećih novinara izvjestitelja i komentatora, za koje je Kuznjecov mislio da su nepovratno njegovi.

Za Borisa Kuznjecova odgovor i dalje leži u riječima Igora Komarova - riječima koje ne mogu ne biti uvjerljive, koje nikad nisu zakazale.čim je ušao u vođin ured, šokirala ga je promjena na njemu. Komarov sjedi sav zbunjen za radnim stolom. Po podu rasprostrte dnevne

novine; njihovi naslovi viču žestoke optužbe protiv njega prema stropu. Kuznjecov je sve to već pročitao: sve te optužbe generala Nikolajeva, onapadima i pohodima, gangsterima i mafijaškom novcu. Nikad se nitko prije nije usudio tako pisati o Komarovu.

Srećom, Kuznjecov zna što treba učiniti. Igor Komarov mora govoriti i sve će biti u redu. "Gospodine predsjedniče, zbilja vas moramzamoliti da sutra održite veliku konferenciju za novinstvo.“

Komarov se zabulji u nj bez riječi, kao da pokušava razumjeti što je upravo čuo. U cijeloj političkoj karijeri izbjegavao je konferencije zanovinstvo, i Kuznjecov se s time slagao. Radije je davao brižljivo aranžirane intervjue, s unaprijed dostavljenim pitaniima: volio ie i eovore.obraćania masama koie sa obožavam.

"Ja ne dajem konferencije za novinstvo," odreza napokon."Gospodine, jedino se tako mogu dokrajčiti ta lažna naklapanja. Ne možemo se više nositi s nagađanjima u javnim glasilima. Ja to više ne

mogu nadzirati. Nitko ne može. To samo sebe pothranjuje.“"Ja mrzim konferencije za novinstvo, Kuznjecov. Vi to dobro znate.“"Ali vi tako dobro znate s tiskom, gospodine predsjedniče. Vi ste razborit, hladnokrvan, uvjerljiv. Slušat će vas. Samo vi možete opovrgnuti

klevete i laži.“"A što kažu ispitivanja javnog mišljenja?“"Na nacionalnoj razini podupire vas 45% birača i potpora se smanjuje, gospodine. Prije dva mjeseca imali ste sedamdeset postotnu

potporu. Zjuganov ima 28% birača i potpora mu raste. Potpora Markovu također je malko porasla. Iz ovoga su isključeni neodlučni. Moramvam reći, gospodine: sve ovo jučer i prekjučer moglo bi nas stajati još 10%, kad se učinci prenesu u ispitivanja javnog mišljenja.“

"Zašto bih trebao održati konferenciju za novinstvo?“"Zato što će se to prenositi u cijeloj zemlji. Sve glavne televizijske postaje čekaju vaše riječi kao žedna zemlja kišu. Znate i sami: kad vi

govorite, nitko ne može odoljeti.“Napokon Igor Komarov potvrdno kimnu, čak se malčice nasmiješivši na te laskave riječi: "Dobro. Uredite sve. Ja ću sam skicirati svoje

obraćanje novinarima.“Konferencija je održana u velikoj banketnoj dvorani hotela "Metropol" sutradan u jedanaest prije podne. Kuznjecov je otvorio presicu

pozdravljajući predstavnike domaćeg i inozemnog tiska. Ne gubeći vrijeme, istaknuo je odmah kako su razlog sazivanja nečuvene laži iklevete što se u prošla dva dana prosiplju protiv politike i djelatnosti Saveza domoljubnih snaga. On ima povlasticu najaviti uvjerljivoopovrgnuće svih tih nemogućih tvrdnji. Dame i gospodo, on ima čast najaviti "budućeg predsjednika Ruske Federacije - Igora ViktorovičaKomarova".

Voda SDSa izađe iz pozadine skrivene zastorima i odlučno priđe govornici. Počeo je govor kao uvijek, isto kao kad se obraćaoskupovima pristaša. Počeo je pričom o novoj, Velikoj Rusiji što će je stvoriti kad ga narod nagradi povjerenjem i da mu predsjedničku čast.Nakon pet minuta nešto ga zasmeta: tišina, Gdie je ona iskra, onaj odgovor slušateljstva? Zašto se ne čuje pljesak? Gdje su oduševljenipoklici? Podiže oči prema nevidljivim oblacima te stade evocirati sjajnu povijest ruskoga naroda što ga sada izrabljuju strani bankari, profiteri ikriminalci. Njegov govor odjekivaše dvoranom, no dvorana se ne podiže na noge. Nitko ne podiže desnicu ruku na SDSov pozdrav. Kad jezavršio, ništa ne pomuti muk.

"Ima li možda pitanja?" upita Kuznjecov. Bi la je to kobna pogreška. Jer najmanje trećinu auditorija čine predstavnici stranoga tiska.Dopisnik New York Timesa glatko govori ruski. Isto tako i dopisnik londonskoga Timesa, Daily Telegrapha, Washington Posta i CNNa.

Javi se dopisnik Los Angeles Timesa: "Izračunao sam da ste potrošili oko dvjesta milijuna dolara na predizbornu kampanju do sada. To jepo svoj prilici svjetski rekord. Odakle novac?“

Komarov pogleda Kuznjecova, koji mu prišapnu: "Od priloga velikoga ruskog naroda.“"To je otprilike godišnja plaća svih Rusa zajedno. Gospodine, recite nam odakle novac stvarno dolazi?“Pridružiše se i ostali."Je li točno da kanite zabraniti sve oporbene stranke i ustanoviti jednostranačku diktaturu?" "Znate li da je general Nikolajev ubijen samo tri

tjedna pošto je javno progovorio protiv vas?" Pitanja su pljuštala jedno za drugim."Poričete li da Crna garda stoji iza preksinoćnjih atentata?“Kamere i mikrofoni Ruske državne televizije i dviju privatnih postaja usmjeravali su se na pitanja bezobzirnih stranaca i promucane

odgovore.čovjek iz Daily Telegrapha, čiji je kolega Mark Jefferson ustrijeljen prošloga srpnja, također je primio anonimni telefonski poziv. Kad je

ustao, kamera se usredotočila na njega."Gospodine Komarov, jeste li kad čuli za tajni dokument koji se zove Crni manifest?“Zaprepaštena tišina. Ni ruski ni strani novinari nisu znali o čemu on to govori. Zapravo nije znao ni sam pitač. Igor Komarov čvrsto se

primio za govornicu, prikupljajući, bijel kao krpa, ostatke samokontrole."Kakav manifest?" Opet pogreška."Prema informacijama kojima raspolažem, gospodine, riječ je o dokumentu koji sadrži vaše planove za uspostavu jednostranačja,

ponovno stvaranje gulaga za vaše političke protivnike, vladavinu nad zemljom pomoću dvjesta tisuća pripadnika Crne garde i invaziju nasusjedne bivše sovjetske republike.“

Muk bijaše zaglušan. četrdeset dopisnika u dvorani dolaze iz Ukrajine, Bjelorusije, Letonije, Litve, Estonije, Gruzije, Armenije i ostalihbivših sovjetskih republika. Polovica ruskih novinara podupire stranke što bi ih Komarov zabranio i njihovo vodstvo otjerao u konclogore, anovinari bi ih slijedili. Englez je bio u pravu. Svi se zagledaše u Komarova. Tada je počela prava oluja.

Onda je počinio i treću pogrešku: izgubio je živce. "Neću više ovdje stajati i slušati to sranje!" zaurla on i ode s pozornice, praćenporaženim Kuznjecovom.

U dnu dvorane stajaše pukovnik Grišin u sjeni teških zastora. Novinare motri s čistom mržnjom. Ne zadugo — obeća samom sebi — nezadugo.

19 U jugozapadnom kutu središnjeg dijela Moskve, na dijelu zemljišta što ga opasuje zavoj rijeke Moskve u obliku ukosnice, stojisrednjovjekovna četvrt Novodjeviči. U sjeni njezinih zidina je veliko groblje.

Osam hektara tla, u sjeni borova, breza, javora i jasena udomljuje dvadeset dvije tisuće grobova znamenitih i zaslužnih Rusa u prošla dvastoljeća.

Groblje je podijeljeno na jedanaest glavnih polja. Polja od jedan do četiri pokrivaju devetnaesto stoljeće. S jedne su strane obrubljenaogradnim zidom groblja, s druge glavnim pregradnim zidom. Polja od broja pet do osam položena su između pregradnoga zida i ruba grobljaprema cesti Hamovničevskom valu, kojom tutnje teretnjaci. Ovdje leže veliki i zli ljudi komunističkoga doba. Maršali, političari, znanstvenici,

akademici, književnici i astronauti počivaju uz staze i aleje. Njihovi nadgrobni spomenici variraju od otmjene jednostavnosti do samodopadnemegalomanije. Prvi astronaut Gagarin, poginuo za pokusnog leta zrakoplova (naliven votkom), leži tek nekoliko metara od zaobljenogmramornog epitafa Nikite Hruščova. Modeli zrakoplova, raketa i topova svjedoče čime su se pokojnici bavili za života. Drugi pak likoviherojski zure u zaborav; prsa im okićena granitnim kolajnama.

Niže niz glavni put je još jedan zid, kroz koji prolazi uzak prolaz, koji pak vodi do triju manjih grobnih polja: brojeve devet, deset i jedanaest.Prostor je 1999. vrlo dragocjen i jedva još ima ijedno grobišno mjesto slobodno. Jedno se ipak pronašlo za generala armije NikolajaNikolajeva; 26. prosinca njegov nećak general Miša Andrejev pokopao je svog ujaka Kolju.

Nastojao je obaviti pogreb kako ga je starac zamolio na zadnjoj zajedničkoj večeri. Na sprovodu je bilo dvadeset generala, medu kojima iministar obrane. I doista, pravoslavni pogrebni obred vodio je moskovski episkop (doduše pomoćni).

Cijeli kor akolita njihao je kadionice te se aromatični tamjanov dim dizao u zrak, što je štipao ljutom hladnoćom.Epitaf bijaše u obliku križa, isklesan od granita. Na njemu nikakvih titula, čak ni godina rođenja i smrti; samo ime i prezime i ispod njega

natpis: ruskij soldat — ruski vojnik.General bojnik Andrejev održao je posmrtno slovo. Kratko. Ujak Kolja poželio je na kraju biti pokopan kao kršćanin, ali ipak je bio i ostao

stara vojničina koja mrzi duge i patetične govorancije.Završivši, dok je episkop pjevao posljednje riječi liturgije, Miša spusti u grob tri okrugle zlatne pločice na ljubičastim vrpcama: odličje heroja

Sovjetskog Saveza. Osam vojnika njegove Tamanske divizije nosili su lijes i spustili ga u raku. Andrejev se odmaknu korak natrag, ukruti ustavu "pozor" i posljednji put vojnički pozdravi ujaka. Isto učini i ostalih osamnaest generala. Vraćajući se glavnom stazom prema ulazu, gdje ihje čekala povorka parkiranih automobila, zamjenik ministra obrane general Butov stavi ruku na Andrejevljevo rame.

"Strašno. Užasno je kako je izgubio život," reče on.Andrejev odgovori: "Jednoga dana ću ih pronaći i platit će za to.“Butovu bijaše neugodno. On je politički imenovanik, vojni činovnik koji nikad nije zapovijedao bojnom postrojbom."Pa... da. Milicija svakako daje sve od sebe," protisnu on.Na pločniku generali su jedan po jedan šutke i tužno davali ruku Andrejevu, ulazili u aute i odlazili. Napokon i on uđe u svoje vozilo, pa se

sam vrati u bazu.Sedam kilometara odatle, dok je slabo zimsko sunce zalazilo, iako bijaše tek sredina poslijepodneva, nizak lik u mantiji i kamilavki hitao je

po snijegu, a onda nestao u crkvi s lukovičastim kupolama na Slavjanskom trgu. Nakon pet minuta pridruži mu se i pukovnik Anatoli j Grišin."Djelujete uznemireno," tiho primijeti pukovnik.

"Vrlo sam prestrašen," odgovori pop."Ne bojte se, oče Maksime. Bilo je problema, ali ništa nerješivo. Recite: zašto je patrijarh tako naglo otišao?“"Ne znam. Ujutro 21. nazvali su ga telefonom iz manastira Presvetoga Trojstva i sv. Sergeja. Ništa ne znam o sadržaju razgovora. Poziv je

preuzeo patrijarhov osobni tajnik. Prvo što sam saznao je kad mi je rečeno neka spakiram kovčeg." "Zašto?“"Poslije sam doznao. Samostan je pozvao propovjednika, oca Gregora, neka održi propovijed. Patrijarh je iznenada odlučio da bi i on

volio biti tamo.“"I tako osobno poduprijeti oca Gregora i njegovu odvratnu poruku," odreza Grišin. "Bez ijedne riječi. Dovoljna je njegova nazočnost.“"Dakle, pitao sam hoću li i ja poći s njim. Tajnik mi reče da ne. Njegova svetost povest će jednoga kozaka kao vozača; s njim će poći i

osobni tajnik. Kaluđerice su dobile slobodne dane za posjet rodbini.“"Niste me izvijestili, oče.“"Kako sam mogao znati da će netko doći te noći?" opravdavao se pop. "Nastavite!“"Poslije sam morao pozvati miliciju. Kozakovo tijelo ostalo je na gornjem odmorištu. Ujutro sam nazvao samostan i razgovarao s tajnikom.

Rekao sam mu da su došli naoružani provalnici i da su pucali; ništa više. Poslije je to milicija promijenila. Rekli su da je to bio atentat naNjegovu svetost.“

"I onda?“"Tajnik je poslije mene nazvao. Rekao mi je kako je Njegova svetost duboko uznemirena. 'Skrhan' — tako je kazao; ponajviše smrću

kozaka stražara. Patrijarh je neko vrijeme ostao u samostanu, a jučer se vratio. Glavni razlog mu je vođenje posmrtne liturgije za kozaka prijenego se tijelo pošalje rodbini na Don.“

"Znači, vratio se. Pozvali ste me ovamo kako biste mi to rekli?" "Naravno da ne. Riječ je o izborima.“"Nemate se zašto bojati izbora, oče Maksime. Unatoč nanesenoj šteti, privremeni predsjednik Markov sigurno će biti izbačen u prvom

krugu. A u drugom će Igor Komarov zacijelo odnijeti pobjedu ispred komunista Zjuganova."U tomu i jest stvar, pukovniče. Jutros je Njegova svetost krenula na Staru ploščad kako bi se privatno sastao s privremenim

predsjednikom; na vlastiti zahtjev. Izgleda da su susretu pribivala dvojica milicijskih generala i još neki.“"Otkud znate?“"Vratio se doma na ručak. Jeo je u kabinetu; sam, osim mene i osobnog tajnika. Posluživao sam. Na mene nisu obraćali pozornost.

Raspravljali su o odluci što ju je Ivan Markov napokon donio." "I koja je to odluka?“Otac Maksim Klimovski trese se kao javorov list. Plamen svijeće u njegovim rukama toliko je podrhtavao da je slaba svjetlost od njih

poigravala po licu Bogorodice s Djetetom na suprotnom zidu."Smirite se, oče!“"Ne mogu. Pukovniče, vi ne shvaćate moj položaj. Učinio sam sve kako bih vam pomogao, vjerujući u Komarovljevu viziju Nove Rusije. Ali

sad više ne mogu nastaviti. Napad na rezidenciju, današnji sastanak... sve je to odsada preopasno.“Zacvili kako su mu se čelični prsti ukopali u nadlakticu."Previše ste umiješani a da biste se sad izvukli, oče Maksime. Nemate više kamo. S jedne se strane možete vratiti i dalje biti konobar —

što jeste, usprkos mantiji i svetom redu. A drugi je izbor da za dvadeset jedan dan pričekate veliku pobjedu Igora Komarova i moju; tada ćetese uzdići do neslućenih visina. Što su, dakle, kazali na sastanku kod privremenoga predsjednika?“

"Da neće biti izbora." "Ka... kako?“"Odnosno, da: bit će izbora. Ali ne s Komarovom.“Grišin je šaptao brzo i nervozno: "Neće se usuditi. Neće se usuditi proglasiti Igora Komarova neprikladnom osobom. Više od polovice

Rusa podupire ga.“"Stvari su otišle dalje, pukovniče. Generali očito inzistiraju. Ubojstvo staroga generala i pokušaji umorstva bankara, milicijskoga generala i

najviše atentat na Njegovu svetost — to ih je najviše isprovociralo.“"Na što?“"Prvi siječnja. Nova godina. Smatraju da će svi — kao obično — toliko slaviti da će biti nesposobni za usklađenu akciju.“"S kime? Kakvu akciju? Dajte objasnite, čovječe!“"Svi vaši. Svi kojima zapovijedate. Samoobrambenu akciju. Sastavljaju vojsku od četrdeset tisuća ljudi. Tu će ući Predsjednička garda,

Snage za brzo djelovanje SOBRa i OMONa, jedinice Specnaza, krema MUPovih snaga u Moskvi."S kojom svrhom?“"Da bi vas uhitile. Optužit će vas za pobunu protiv države. Uništit će Crnu gardu — uhititi ih ili pobiti u vojarnama.“"To ne mogu. Nemaju dokaza.“"čini se da je jedan časnik Crne garde pristao svjedočiti. čuo sam i osobnog tajnika kako govori da će svjedočiti. Patrijarh je tako

odgovorio.Pukovnik Grišin stajaše kao da je ošinut električnim udarom. Jedan dio njega govorio mu je da se ti kukavni prdonje ne bi nikad usudili

poduzeti takvo što. Drugi dio njega govorio mu je da bi sve moglo zaista biti tako. Igor Komarov nikada nije htio ući u medvjedi brlog Dume tetako nema zastupnički imunitet. Zato ga nema ni on, Anatolij Grišin.

Ako zbilja postoji viši časnik Crne garde pripravan svjedočiti, moskovski državni odvjetnik lako bi mogao izdati tjeralice; u svakom slučaju,to je dovoljno da ih drže u pritvoru do izbora.

Kao ispitivač Grišin je vidio što su sve ljudi kadri učiniti kad se nađu u panici: bacaju se sa zgrada, trče ususret jurećem vlaku, nasrću naogradu od bodljikave žice.

Shvate li privremeni predsjednik Markov i oni koji ga okružuju: njegovi pretorijanci, antimafijaški milicijski generali i zapovjednici — što ihočekuje pobijedi li Komarov, mogla bi ih uhvatiti panika.

Napokon reče popu: "Vratite se u patrijarhovu rezidenciju, oče Maksime. I zapamtite što sam vam rekao: otišli ste predaleko, a da biste semogli spasiti pod sadašnjim režimom. Što se vas tiče, Igor Komarov i SDS moraju pobijediti. Što se pak mene tiče, ja želim znati sve što setamo događa: sve što čujete, svaki razvoj, svaki sastanak, uži i širi. Od sada pa do Nove godine.“

Sretan što može otići, prestrašeni svećenik šmugnu. Nije prošlo od tada ni šest sati, a njegova stara majka dobila je tešku upalu pluća.Stoga je zatražio od patrijarha, koji mu je to ljubazno odobrio, dopust iz obiteljskih razloga, da ode bolesnoj majci dok se ne oporavi. U sumrakje već bio na vlaku prema Žitomiru. Dao je sve od sebe — tako je rezonirao. Učinio je sve što se od njega tražilo; i više od toga. No arkađeoMihovil i svi anđeli čuvari ne bi ga zadržali u Moskvi ni trenutka duže.

Te je noći Jason Monk napisao svoju posljednju poruku koja će otići na Zapad. Nemajući računala, pisao je sporo i pažljivo velikimslovima, sve dok njima nije pokrio dva lista listovnog papira. Zatim je, uz pomoć stolne svjetiljke i minijaturnoga fotoaparata što mu ih je kupioUmar Gunajev, fotografirao stranice nekoliko puta prije nego je spalio papire i bacio pepeo u zahodsku školjku, te isprao.

Izvadi ispucani film i vrati ga u plastičnu posudicu u kojoj je kupljen. Pakiranje nije veće od zgloba na njegovu malom prstu.U pola deset su ga Magomed i druga dvojica tjelesnih čuvara odvezli do adrese koju im je rekao. Skromna je to nastamba, samostojeća

izba — kućica, na dalekoj jugoistočnoj periferiji Moskve, u prigradskoj četvrti Nagatinu.Starac što mu je otvorio vrata bijaše neobrijan i zapušten. Stari vuneni pulover obavija mu mršavo tijelo. Nije bilo razloga da Monk zna kako

je taj čovjek nekad bio ugleda profesor na Moskovskom sveučilištu, sve dok se nije usprotivio komunističkom režimu, objavivši u publikaciji zastudente članak koji je pozivao na uvedbu višestranačke demokracije.

Bilo je to davno prije reformi. Rehabilitiran je naposljetku, no bilo je već kasno, prekasno a da bi koristilo; ipak, uz to je stigla i mala državnamirovina. U ono je doba imao puno sreće: izbjegao je logor. Dakako, izgubio je posao i stan. Postao je čistač ulica.

Tako su to radili komunisti. Ako bi "grešnik" umaknuo logoru zbog antisovjetske aktivnosti, vlasti bi mu jednostavno oduzele sve sustave zaodržavanje života. Tako je bivši čehoslovački vođa Dubček morao cijepati drva.

Što je uopće preživio, može zahvaliti vršnjaku koji je jednoga dana stao pokraj njega na ulici, obrativši mu se na dobrom ruskom, no ipak sprimjetnim engleskim prizvukom. Nikad nije doznao ime sir Nigela Irvinea; zvao ga je jednostavno lisa — lisica. Nije to ništa osobito, reče mušpijun iz veleposlanstva. Samo neka mu pomogne od vremena do vremena. Male usluge, mala opasnost. Preporučio je ruskom profesoruhobi kojim bi se trebao početi baviti, a zauzvrat mu je kadikad davao po sto dolara, kako bi čovjek ostao na površini.

Zimske noći, dvadeset godina nakon toga susreta, otvorio je vrata, a pred njim stajaše mlađi čovjek. Reče: "Da?“"Imam jednu sitnicu za Lisu," reče Monk bez okolišanja.Starac kimnu i ispruži ruku. Monk mu na dlan stavi plastičnu kutijicu. Rus odstupi natrag u kuću i zatvori za sobom vrata. Monk se bez riječi

okrene i vrati se do auta.U ponoć je oslobođen mali Marti; za jednu mu je nogu pričvršćen film u plastičnoj kutijici. Koji mjesec prije iz Finske su ga u Moskvu donijeli

Mitch i Ciaran. Ipak, uručio ga je Brian Vincent, koji se bolje snalazio na planu grada Moskve na ruskom, te je tako pronašao zabitu periferijskuuličicu.

Marti trenutak zastane na rubu krletke, zatim raširi krila i uspne se u sve višim spiralama u ledeno noćno nebo nad Moskvom. Uzdigao sedo visine od tristo pedeset metara, gdje bi hladnoća čovjeka pretvorila u gromadu leda.

Pukim slučajem, jedan od InTelCorovih satelita upravo je počinjao svoj ples nad sleđenim stepama Rusije. U skladu s naputkom, poče

odašiljati šifriranu poruku: "Jesi li tamo, dijete?" dolje prema gradu, ne znajući da je prije uništio svoje elektroničko dijete.Izvan metropole, SAKIjevi prisluškivači pretraživali su pomoću računala ne bi li otkrili izdajički radijski pištaj koji će otkriti da je strani agent

što ga traži pukovnik Grišin emitirao poruku, tako da triangulatori mogu utvrditi izvor — točno sve do određene zgrade.Satelit odleti dalje, bez odgovora.Negdje u njegovoj glavici magnetski impuls priopći Martiju da je njegov dom — mjesto gdje se prije tri godine izlegao kao slijep i

bespomoćan ptić — negdje na sjeveru. Okrenuo se letjeti na sjever, usuprot ljutom vjetru. Uru za urom letio je kroz hladnu mrklinu, gonjenjedino željom da se vrati kući, kamo pripada.

Nitko ga nije vidio. Nitko nije vidio kad je za sobom ostavio glavni grad, ni kad je preletio obalu i prešao nad more, a svjetla Petrogradaostala su mu zdesna. Letio je i letio s porukom i s vrućom čežnjom za domom. Šesnaest sati pošto je ostavio Moskvu, promrzao i iscrpljen,dolepršao je do golubinjaka u predgrađu Helsinkija. Tople ruke skinuše poruku s njegove nožice i tri sata poslije toga sir Nigel Irvine čitao ju jeu Londonu.

Nasmiješi se videći tekst. Došao je do kraja. Jason Monk treba obaviti samo još jednu stvar, a onda se opet skloniti, sve dok ne dođevrijeme kad će ga sigurno izvući iz Rusije. No čak ni Irvine nije mogao dokučiti što je naumio otkvačeni Virdžinijac.

Dok je Marti neprimijećen letio iznad njihovih glava, Igor Komarov i Anatolij Grišin su se savjetovali u uredu vođe stranke. U ostalom dijelumale palače što udomljuje sjedište SDSa nema nikoga, izuzevši noćnu stražu u jednoj sobi u prizemlju. Vani, oko zgrade, psi ubojice slobodnose šeću.

Komarov sjedi za svojim stolom, smrtno blijed pod svjetlom stolne svjetiljke. Grišin je upravo izrekao što je imao. Izvijestio je vođu Savezadomoljubnih snaga o onomu što je doznao od svećenika otpadnika.

Dok je Grišin govorio, Komarov se usukao — kao da se smanjio, uvukao u se. Ledena samokontrola naočigled kopni, odlučnost bezkrzmanja kao da istječe iz njega. Grišinu je poznata ta pojava.

Događalo se to i najstrašnijim diktatorima kad bi ih svrgnuli s vlasti. Godine 1944. Mussolini - odlučni i grozni Duce — preko noći sepretvorio u jadna, uplašena čovuljka u bijegu. Gospodari poslovnih carstava, kad im se zatvore bankovni računi, kad im zaplijene mlažnjak,limuzine odu na bubanj, oduzmu kreditne kartice, napuste ih suradnici... kad se sruši kula od karata — oni se tada doslovce smanje; njihovanekadašnja oštrina brzo otupi.

Zna to Grišin dobro. Vidio je on dosta generala i ministara šćućurenih i ustrašenih u ćelijama. Nekoć moćni gospodari Aparata spali bi nato da očekuju nemilosrdni sud Partije.

Stvari se naočigled raspadaju; dani riječi su završeni. Kucnuo je njegov čas. Oduvijek se gnuša Kuznjecova, koji se vrti u svom svijetu riječii slika — kao da vlast dolazi od službenog priopćenja. Vlast u Rusiji dolazi iz usta cijevi — topa, puške, pištolja. Tako je uvijek bilo i tako će ibiti. Trebao je doći čovjek kojeg mrzi najviše od svih — onaj američki cirkusant - pa da dođe do sadašnjega stanja, kad je predsjednik SDSatoliko izgubio svoju volju da je gotovo pripravan poslušati Grišinov savjet.

Jer Anatolij Grišin uopće nema namjeru prepustiti pobjedu miliciji privremenoga predsjednika Ivana Markova. Neće se moći riješiti IgoraKomarova, ali moći će sačuvati vlastitu glavu i popeti se do neslućenih visina.

U svom pak svijetu Igor Komarov sjedi poput Richarda II i razmišlja o veličini katastrofe što ga je tako hitro snašla. On doslovce ne razumijepromjenu, iako jasno vidi kako se događa pred njegovimn očima: korak po korak.

Početkom studenog izgledalo je kao da ga nitko i ništa ne mogu spriječiti da pobijedi na siječanjskim izborima. Njegova političkaorganizacija bila je dvaput bolja od bilo koje druge u zemlji. Njegova retorika opčinjavala je mase. Ispitivanja javnog mišljenja pokazivala su daga podupire 70% birača — više nego dovoljno za pobjedu u prvom krugu.

Njegovi politički protivnici bijahu u rasulu. Ili su se povlačili iz utrke kako bi im fondovi presahli, ili bi ih veličina potpore Komarovu natjeralau očaj. Tražitelji veza, usluga i povlastica, sigurni u njegovu pobjedu, rojili su se oko njega. U studenom je izgledalo gotovo sigurno da ćeKomarov pobijediti.

U svoje vrijeme nestanak Crnoga manifesta bio je duboko uznemirujući događaj, ali zapravo se ništa nije zbilo sve d o sredine srpnja.Komarovu je tada opet poraslo samopouzdanje. Krivci su kažnjeni, prepametni strani novinar ušutkan. Zatim mjesecima opet ništa. U Rusiji jenastavio pohod na vrh.

Jednostavno nije mogao vjerovati da mu jedan jedini strani agent, čije mu je lice pokazano na fotografiji, može načiniti toliku štetu.Razaranje tiskare i time ušutkavanje stranačkih novina i časopisa bilo je vrlo neugodno, ali ne i životno važno. Sabotaže i nasilje sastavni sudijelovi ruskoga života, ali uvijek dosad to je pukovnik Grišin usmjeravao svojim odredbama.

Obustava televizijskoga praćenja njegove propagande poslije se pokazalo kao znak za start surove kampanje koja je protiv njegapovedena, što ga je dovodilo do ludila.

Oduvijek on prezire Rusku pravoslavnu crkvu i sve njezine svećenike. Tako nikad nije bio kadar ozbiljno shvatiti zamisao da bi državnatijela mogla ozbiljno uzeti patrijarhov ludi prijedlog o obnovi monarhije. A ne vjeruje ni da Aleksej II ima neki zbiljski utjecaj na ruski narod.

Zar dakle narod nije za njega? Zar nisu gledali u nj, čekajući od njega spas, novi red, čišćenje svete ruske zemlje? Što će im uopće Bogkad imaju Igora Viktoroviča Komarova?

Jasno mu je zašto se Židov Bernstein okrenuo protiv njega. Ako mu je onaj američki uljez pokazao Manifest, razumljivo je što je reagiraotako kako jest. Ali general — zašto on? Što je Nikolaj Nikolajev imao protiv njega? Zar nije shvatio kakva sjajna budućnost očekuje Ruskuvojsku? Zar se junak Kurska i Bagrationa zbilja zabrinuo zbog nekoliko Židova i čečena?

Dvostruki udarac: generalov intervju Izvjestiji i prekid televizijskog prenošenja njegove promidžbe učinio je da napokon zamijeti snagu iširinu koalicije što ju je netko potajice okupio protiv njega.

A onda mafijaški klan Dolgoruki — razbješnjen pohodima na svoje poslovne objekte. Pa tisak. No svi će oni doći na red. Crkva, mafija,slobodni tisak, Židovi, čečeni, stranci — svi će oni platiti za to kad dođe vrijeme.

Konačno progovori: "Bila je pogreška pokušati ubiti naše neprijatelje.“"Uza sve dužno štovanje, gospodine predsjedniče, bio je to dobar taktički potez. Samo je najluđa sreća spasila trojicu, tako što nisu bili

kod kuće u doba napada.“

Komarov zagunđa. Sreća ili ne, ali reakcije su grozne. Odakle li je samo tisak došao na pomisao da SDS stoji iza toga? Tko je prolajao?Mediji su uvijek dosad žedno upijali svaku njegovu riječ. A sad se nabacuju blatom na njega. Konferencija za novinstvo pretvorila se ukatastrofu. Ah, ti stranci koji viču nepristojna pitanja! Nikad dotad nije bio izvrgnut takvoj drskosti. Kuznjecov se za to brinuo. U osobnimintervjuima ponašali su se prema njemu s poštovanjem, pozorno slušajući njegove poglede i često potvrdno kimajući. A onda je ta mladabudala predložila glupu tiskovnu konferenciju...

"Jeste li sigurni u pouzdanost svoga izvora, pukovniče?" "Jesam, gospodine predsjedniče.“"Vi mu vjerujete?“"Nipošto! Ali vjerujem njegovoj taštini i pohlepi. Podmitljiv je i gramziv. Žudi za položajem i raskošnim životom. Oboje sam mu obećao.

Otkrio mi je oba posjeta engleskoga špijuna patrijarhu te oba posjeta američkog agenta. Pročitali ste prijepis snimke drugoga sastanka sMonkom. To su prijetnje na kojima sam temeljio odluku da se otpor zauvijek ušutka.“

"Ali ovoga puta... zar će doista imati petlje udariti po nama?“"Držim da se to ne može isključiti. Da tako kažem, rukavice su skinute. Onaj bedak Markov zna da vas ne može pobijediti, ali bi mogao

pobijediti Zjuganova. Generali na čelu milicije na vrijeme su shvatili kakvu im čistku spremate. Optuživši SDS za financijsku povezanost smafijom, mogli bi podići optužnicu. Da, mislim da bi stvarno to mogli učiniti.“

"Kad biste vi bili na njihovu mjestu, pukovniče, što biste planirali?“"Točno istu stvar. Kad mi je svećenik kazao što je patrijarh govorio dok ga je ovaj dvorio kod stola, prvo sam pomislio da to ne može biti

istina. No što više o tome razmišljam, to mi se stvar čini logičnijom. Zora prvoga siječnja idealno je vrijeme. Zar ima nekoga da ne spava,mamuran od prošle noći? Ima li budnih stražara? Tko će tada brzo i odlučno reagirati? Većina Rusa na Novu godinu ujutro nisu kadri čak nidobro vidjeti — osim onih zatvorenih u vojarnama bez kapi votke. Da, ima smisla.“

"Što to govoriš!? Da je sve svršeno!? Zar je sve ovo bilo uzalud? Da se moja velika vizija nikad neće ostvariti? I sve to zbog jednoguspaničenog, ambicioznog političara, svećenika zanesenjaka i previsoko promaknutog policajca?“

Grišin ustane i nagne se preko stola ka Komarovu: "Zato smo dovde došli? Ne, gospodine predsjedniče. Ključ uspjeha jest poznavanjeprotivnikovih namjera. A mi ih znamo. Ne ostaje nam drugih mogućnosti doli jedne: preventivni udar.“

"Udar? Protiv koga?“"Uzmite Moskvu, gospodine predsjedniče! Uzmite Rusiju! Obje će biti vaše za dva tjedna. Na Staru godinu naši će neprijatelji slaviti

praznik; vojska će im biti zaključana u vojarnama do zore. Možemo okupiti osamdeset tisuća ljudi i preko noći preuzeti Moskvu. A tko imaMoskvu, ima Rusiju.“

"Državni udar? Puč?“"Događalo se već, gospodine predsjedniče. Cijela ruska i europska povijest puna je ljudi s vizijom i odlučnošću koji su u pravom trenutku

znali preuzeti državnu vlast u svoje ruke. Mussolini je zauzeo Rim i Italiju. Grčki pukovnici Atenu i cijelu Grčku. Nije bilo nikakvog građanskograta. Samo hitri udar. Poraženi pobjegnu, a njihovi pristaše se pokunje i traže sami suradnju s novom vlašću. Na Novu godinu će Rusija bitivaša.“

Komarov porazmisli. Preuzet će televizijske postaje i obratiti se naciji. Ustvrdit će kako je morao djelovati kako bi spriječio protunarodnuurotu za otkazivanje izbora. Ljudi će mu vjerovati. Generale će pohapsiti. Pukovnici žele njihova mjesta, pa će rado pristati uz novu vlast.

"Možete li vi to?“"Gospodine predsjedniče, u ovoj korumpiranoj zemlji je sve na prodaju. Upravo zato majka domovina treba Igora Komarova — da se očisti

taj svinjac. Novcem mogu potkupiti sve vojne snage koje su mi potrebne. Dopustite mi djelovanje i ja ću vas na Novu godinu u podne useliti urezidenciju državnoga poglavara u Kremlju.“

Komarov osloni glavu na ruke, pa se zagleda u pisaći blok na stolu. Zastane, dugo je tako ostao dok napokon ne podigne pogled. Kad sumu se oči srele s pogledom pukovnik Grišina, reče samo: "Učinite to!“

Da je Grišin morao ustrojiti vojnu silu koja će zauzeti grad Moskvu u četiri dana, i da je morao početi od ničega, ne bi to bio mogao učiniti.No on nikad ne počinje od ništice. Mjesecima on već zna da će odmah nakon pobjede Igora Komarova na predsjedničkim izborima početi

program prijelaza svekolike državne vlasti u ruke SDSa.Političku stranu — formalnu zabranu političkih stranaka — obavit će Komarov. Njegova pak zadaća bit će potčiniti, razoružati ili raspustiti

sve državne oružane postrojbe.Pripremajući se za obavljanje te zadaće, on je već otprije zaključio tko su mu prirodni saveznici, a tko očiti neprijatelji. Medu protivnicima

glavna je Predsjednička sigurnosna garda — sila od trideset tisuća naoružanih ljudi, od kojih je šest tisuća stacionirano u Moskvi, od čega paktisuću tristo u samom Kremlju.

Zapovijeda im general Sergej Korin, nasljednik poznatoga Jeljcinova doglavnika Aleksandra Koržakova. Sve je časnike pretorijanacaimenovao pokojni predsjednik čerkasov. Ti će se ljudi boriti za legitimne vlasti, protiv pučista.

Nakon njih ide Ministarstvo unutarnjih poslova, s vlastitom vojskom od 150 tisuća pripadnika. Srećom po Grišina, većina te goleme snagerazasuta je uzduž i poprijeko Rusijom. Samo ih je pet tisuća u glavnom gradu ili u njegovoj blizini. Generalima na čelu MUPa ne treba dugo dashvate kako će biti medu prvima u stočnim vagonima prema arhipelagu Gulag. Poput predsjedničkih pretorijanaca, i oni su svjesni kako uNovoj Rusiji neće biti mjesta i za njih i za Grišinovu Crnu gardu.

Treći na popisu — i to je cilj o kojemu Dolgoruki nisu nipošto htjeli pregovarati — jesu dva protumafijaška redarstvena odjela. Jedan jesavezni, pod vodstvom MUPa na Žitnom trgu, a drugi moskovski gradski odjel, kojemu je na čelu general Petrov ski sa sjedištem naŠabolovki. Oba odjela i njihove snage za brzo djelovanje: OMON i SOBR ne dvoje kako za njih u Grišinovoj Rusiji postoje samo dva mjesta:radni logor u Sibiru ili stratište.

S druge strane, medu mnogim vojskama vladinih odjela, stranaka, mafija i čisto privatnim vojskama — čime obiluje posrnula Rusija 1999.— Grišin zna d a ima prirodne saveznike, ili bar saveznike koji se mogu kupiti. Ključ pobjede je držati redovitu vojsku u tami neznanja,zbunjenu, posvađanu unutar sebe te napokon — bespomoćnu.

Vlastite Grišinove snage sastoje se od šest tisuća pripadnika Crne garde i dvadeset tisuća Mladih boraca.

Prvi su elitne snage što ih je godinama stvarao. časnički zbor sastoji se isključivo od bivših specijalaca, padobranaca, marinaca iMUPovih oružnika, i to sve prekaljenih u borbama. U divljačkim inicijacijskim obredima svaki je kandidat morao dokazati dvoje: nemilosrdnosti odanost krajnjoj desnici.

A opet... medu četrdeset najviših je izdajica. Netko je očito stupio u dodir s vlastima i javnim glasilima te im je odao da su atentati izvedeni21. prosinca djelo Crne garde. Teško je vjerovati da su do toga došli vlastitim zaključivanjem, bez savjeta sa strane.

Nije mu bilo druge nego izolirati i zatvoriti tu četrdesetoricu; to je obavljeno 28. prosinca. Intenzivno ispitivanje i raskrinkavanje izdajicemorat će pričekati. Kako bi sačuvao moral postrojba, jednostavno je promaknuo mlade časnike na mjesta zatočenih; crnim gardistima su reklida je to privremeno, jer su im zapovjednici odsutni zbog pohađanja zapovjednoga tečaja.

Nagnut nad veliki zemljovid Moskovske oblasti, Grišin je pripremao ratni plan za Staru godinu. Velika mu je prednost što će ulice bitigotovo prazne.

U Rusiji je novogodišnje slavlje vrlo važno. Na Staru godinu poslije podne nije moguć gotovo nikakav rad. Moskovljani tada sa zalihom pićaodlaze na privatne ili zajedničke zabave gdje kane provesti noć. Noć se spušta u pola četiri poslijepodne. Nakon toga u ledenu noć izlazesamo oni koji očajnički trebaju dopuniti nedovoljne im količine žestice.

Svi slave, uključivši i nesretne noćne stražare i najnužnije dežurno osoblje, kojemu je zabranjeno otići kući. Takvi na posao ponesu vlastitopiće.

Grišin je računao kako će u šest poslije podne ulice biti samo njegove. U šest će sva ministarstva i državne zgrade biti prazne, neračunajući pokojega noćnog čuvara. U deset će čak i oni, a i vojnici još u vojarnama, biti nesposobni braniti se.

Jednom kad se njegove snage nađu na moskovskim ulicama, ^. P™ će cilj biti odsjeći grad od unutrašnjosti. Ta j jejjosao dodijeljenMladim borcima. U Moskvu vode pedeset dvije glavne i sporedne ceste. Kako bi ih sve zapriječio, trebaju mu 104 teška kamiona napunjenabetonskim teretom.

Stoga je podijelio Mlade borce u potrebne 104 skupine; svaka je pod zapovjedništvom iskusna vojnika Crne garde. Kamione će senabaviti unajmljivanjem od dugolinijskih prijevozničkih poduzeća ili otimanjem uz pomoć oružja na Staru godinu ujutro. U određeno vrijemesvaki će par teretnjaka odvesti na određenu cestu te ih okrenuti poprijeko ceste tako da su okrenuti kabinom jedan prema drugom. Na koncuvalja kamione učiniti nepokretnima.

Na svakoj glavnoj cesti što vodi u Moskvu, međa između Moskovske oblasti i susjedne pokrajine obilježena je MUPovom nadzornomtočkom. To je kiosk s nekoliko izdosađenih policajaca i telefonom. Pokraj njih je parkiran oklopni transporter. Na Staru godinu transporter ćebiti bez posade, jer će ljudi slaviti u kućici. Glede jedine autoceste potrebne Grišinovim trupama za ulazak u grad, ta će nadzorna točka biti"preuzeta". Što se pak tiče ostalih, Mladi će borci parkirati tegljače za zaprečavanje cesta na prvom idućem raskrižju unutar Moskve i ostavitipolicajce neka se lijepo napiju, kao obično. Zatim će Borci, njih dvjestotinjak po skupini, uz vanjski bok teretnjaka postaviti zasjede, kako bispriječili da bilo kakva kolona vozila poslana u pomoć Moskvi uđe u grad.

U gradu će trebati preuzeti sedam točaka — pet sporednih i dvije glavne. Budući da je Crna garda smještena u pet baza u bliskojunutrašnjosti, sa samo jednom malom vojarnom u gradu, potrebnom radi čuvanja Komarovljeve kuće, najlakše bi bilo uvesti se u grad iz petrazličitih smjerova. No da bi se to obavilo usklađeno, morala bi u eteru vladati prava oluja. Radije će cijelu oružanu silu uvesti u glavni grad uradijskoj tišini. Prema tome, dao je prednost jednom jedinom konvoju teretnjaka.

Kako mu je glavna baza i zapovjedništvo na sjeveroistoku, odluči cijelo ljudstvo, svih šest tisuća, pod punom ratnom spremom i u vozilima,dovesti u tu bazu 30. prosinca. Spustit će se u metropolu glavnom cestom što počinje kao Jaroslavskoje šose, a blizu unutarnje obilaznicepostaje Prospekt mira.

Jedan od glavnih ciljeva, velik televizijski kompleks Ostankino, svega je četiristotinjak metara udaljen od autoceste. Stoga je za to izdvojiočak dvije od ukupno šest tisuća crnih gardista.

Ostalih četiri tisuće, pod njegovim osobnim zapovjedništvom, krenut će prema jugu, proći pokraj Olimpijskoga stadiona, prijeći obilaznicu iući u srce Moskve, gdje ih čeka najslađe voće od svih — sam Kremlj.

Premda Kremlj znači jednostavno "tvrđava" i svaki stari ruski grad ima u jezgri tvrđavu, nekadašnje središte zidom opkoljena grada,moskovski je Kremlj već dugo simbol vrhovne vlasti u Rusiji i vidljivi znak njezina posjedovanja. U zoru Kremlj mora biti njegov — vojna posadapobijeđena ili pridobivena, radiouređaji onesposobljeni kako ne bi pozvali pomoć. Inače bi se njihalo moglo zanjihati na suprotnu stranu.

Pet sporednih ciljeva nakanio je dodijeliti četirima paravojnim snagama koj e može nagovoriti na savezništvo, čak i u tako kratkupreostalom vremenu.

Ti su ciljevi: Gradsko poglavarstvo Moskve na Tverskoj ulici, opskrbljeno komunikacijskim središtem odakle se mogu slati pozivi zapomoć; Ministarstvo unutarnjih poslova na Žitnom trgu, povezano s MUPovom vlastitom vojskom, raspoređenom diljem Rusije (uz taj cilj ide iOMONova vojarna tik Ministarstva); kompleks zgrada Ureda predsjednika Republike i ministarstava na trgu Staroj ploščadi i oko njega;uzletište Hodinka s vojarnama GRUa — savršeno područje za spuštanje padobranaca ako bi ih državna tijela pozvala u pomoć; te napokonzgrada parlamenta — Dume.

Godine 1993., kad je Boris Jeljcin okrenuo cijevi tenkovskih topova na pobunjene zastupnike te ih natjerao izaći s podignutim rukama,zgrada je pretrpjela znatnu štetu. četiri godine Duma je stolovala u nekadašnjim uredima Gosplana na Trgu Manež. No poslije završetkaobnove zgrade ruski se parlament vratio u svoj Bijeli dom na obali rijeke, na kraju Novog Arbata.

Na Staru godinu će Gradsko poglavarstvo, ministarstva na Staroj ploščadi i Duma biti prazne školjke. Kad se vrata obore plastičnimeksplozivom, bit će ih jednostavno zauzeti. Prave bi borbe moglo biti samo oko OMONove vojarne i u zrakoplovnoj bazi Hodinki — ako seantimafijaški specijalni redarstvenici ili malobrojni padobranci i vojni obavještajci u staroj zračnoj luci odluče oružano oduprijeti. Ova dva ciljanaumio je dati vojnim specijalcima koje će potkupiti.

Osmi cilj — neizostavni cilj svakoga puča — jest Ministarstvo obrane. Golema siva kamena građevina na Arbatskom trgu također će tenoći imati sasvim malu posadu, no u njoj je centar veza kadar u trenutku uspostaviti vezu sa svakom vojnom postrojbom u Rusiji — jedinicomkopnene vojske, ratne mornarice ili zrakoplovstva. Nije odredio snage za zaposjedanje te zgrade, jer za Ministarstvo obrane ima posebneplanove.

Nije tako teško pronaći prirodne saveznike za bilo kakav krajnje desničarski puč u Ruskoj Federaciji. Prije svega je među njima Saveznasigurnosna služba — FSB. Nasljednica je to nekoć svemoćne Druge glavne uprave KGBa, goleme organizacije što je držala represiju u

SSSRu na razini koju trenutačno zahtijeva Politbiro. Od dolaska na vlast prezrene teorije zvane demokracija, moć organizacije je posveokopnjela.

Sjedište FSBa je u poznatom Centru KGBa na Trgu Džeržinskoga, sada preimenovanom u Trg Lubjanka. Ispod zgrade smješten jezloglasni istražni zatvor Lubjanka. Služba se i danas bavi protuobavještajnom djelatnošću, a ima i odjel za suzbijanje organiziranog kriminala.No taj nije ni upola tako djelotvoran kao moskovska milicijska postrojba generala Petrovskoga, pa klan Dolgoruki nije inzistirao da ga seuništi.

Za pomoć u akcijama, FSB ima dvije vlastite postrojbe snaga za brzo djelovanje: Grupu alfa i Vimpel (ruski "stijeg").Te su postrojbe nekoć bile najelitnije i najstrašnije specijalne jedinice u Rusiji, koje su katkad optimistički uspoređivali s britanskim

SASom. Ono što se s njima zbilo jest pitanje lojalnosti. Godine 1991. ministar obrane Jazov i predsjednik KGBa Krjučkov izveli su državniprevrat protiv Gorbačova. Prevrat je propao, ali je oslabio Gorbačova i uzdigao Mjerna. U početku je Grupa alfa bila dio prevratničkih snaga.No napola puta promijenili su mišljenje i dopustili Borisu Jeljcinu da izađe iz Bijelog doma, popne se na tenk i postane svjetski junak. U dobakad je traumatizirani Gorbačov oslobođen iz kućnog pritvora na Krimu i zrakoplovom vraćen u Moskvu — gdje je našao za kormilom svogastarog protivnika Jeljcina — nad Grupom alfa i Vimpelom nadnio se veliki upitnik.

Godine 1999. obje su jedinice do zuba naoružanih tvrdih bojovnika još diskreditirane. Za Grišina to donosi dvije prednosti. Poput mnogihspecijalnih postrojba, i u njima prevladavaju iskusni časnici i dočasnici, a novaka zelembaća je malo ili nimalo. Veterani politički naginjukrajnjoj desnici:

antisemiti su, šovinisti, antidemokrati. Drugo, nisu dobili plaću već šest mjeseci.Grišinovo udvaranje za njih bijaše sirenski poj. Obnova stare moći KGBa, povlašteni tretman za pravu elitu i dvostruko veća plaća —

odmah.U novogodišnjoj noći zadatak Vimpela bit će naoružati se, izaći iz vojarne i odvesti se do Hodinke te tamo zauzeti tamošnju zrakoplovnu

bazu i vojarnu kopnene vojske. Grupa alfa dobila je MUP i vojarnu OMONa uz njega. Jedna će se satnija izdvojiti i zaposjesti vojarnu SOBRaiza Šabolovke.

Pukovnik Grišin pribivao je 29. prosinca sastanku što ga je u raskošnoj ladanjskoj kući priredio klan Dolgoruki. Tamo se obratio Shodu,vrhovnoj upravi te kriminalne organizacije. Za Grišina je to odsudno važan sastanak.

Što se mafije tiče, on je njezinim šefovima dosta toga imao objasniti. Pohodi generala Petrovskoga još su visili u zraku neobjašnjeni. Kaoplatiše, kriminalci su zahtijevali razjašnjenje.

Raspoloženje se vidno izmijenilo tijekom Grišinova govora. Kad im je otkrio postojanje plana da se Igor Komarov proglasi osobomnepodobnom za predsjedničku kandidaturu, uzbuniše se, a odmah je nestalo neprijateljskoga raspoloženja prema Grišinu. Previše su oniuložili u Komarovljevu pobjedu da bi se samo tako igrali.

No još je jači udarac bilo Grišinovo otkriće kako je ta zamisao sada napuštena. Umjesto toga, državna tijela kane uhititi Komarova i skršitiCrnu gardu. Nije prošao ni sat, a mafijaši su tražili od njega savjet. Kad im je najavio što kani izvesti, mafijaši se zaprepastiše. Gagsterizam,prijevare, crna burza, iznude, droga, prostitucija — to je njihovo polje... ali državni prevrat — to je ipak krupan zalogaj.

Grišin ih ohrabri: "To je krađa kao i sve druge. Samo ćemo ovoga puta ukrasti čitavu državu. Ako odbijete, gonit će vas opet MUP, FSB isvi ostali. Prihvatite li, zemlja je naša.“

Na čelu stola sjedi najstariji među njima, po rangu i po godinama, stari vor v zakone, "zakoniti lopov", rođen u podzemlju kao i njegov otac icijeli njihov klan. Među Dolgorukima je on najbliži položaju sicilijanskoga "kuma kumova". Stari se dugo zagleda u Grišina. Ostali su čekali bezriječi. Napokon gangster počne kimati. Naborana lubanja dizala se i spuštala kao u staroga guštera koji daje znak za pristanak.

Dogovoriše posljednje financijske pojedinosti. Grišin je dobio i treću potrebnu mu paravojnu silu. Dvije stotine od osamsto moskovskih"sigurnosnih tvrtki" paravan su Dolgorukih. Oni daju dvije tisuće ljudi, sve dobro naoružanih bivših vojnika i li KGBovaca. Osam stotina će ihnavaliti na prazni Bijeli dom, sjedište parlamenta, i zauzeti ga. Tisuću dvjesto će osvojiti Predsjednikov ured i obližnja ministarstva na Starojploščadi; na Novu će godinu i te zgrade biti prazne.

Istoga je dana Jason Monk nazvao generala Petrovskog. Nazvao ga je u SOBRovu vojarnu, gdje još stanuje."Molim?“"Opet ja. Što radite?" "Što se to vas tiče?" "Pakirate se?“"Kako znate?“"Svaki Rus želi provesti Novu godinu sa svojom obitelji." "čujte, zrakoplov mi polijeće za sat vremena.“"Mislim da bi trebalo propustiti taj let. Bit će još novih godina." "O čemu to govorite, Jenki?“"Jeste li jutros čitali novine?" "Prelistao sam. Zašto?“"Mislim na najnovija ispitivanja javnog mnijenja. Kad su uzeli u obzir najnovija otkrića u tisku o SDSu i Komarovljevu katastrofalnu

konferenciju za novinstvo, pokazalo se da Komarova trenutačno podupire samo 40% birača i da se taj postotak i dalje smanjuje.“"Znači, izgubit će izbore. Umjesto njega, dobit ćemo neokomunist Zjuganova. I što da ja radim glede toga?“"Zar mislite da će to Komarov prihvatiti? Već sam vam jednom rekao: on nije zdrav." "Morat će prihvatiti. Ako za dva tjedna izgubi izbore

— izgubio ih je. Tako je to.“"Te iste večeri vi ste meni nešto priopćili." "Što?“"Rekli ste da će se država braniti bude li napadnuta." "K vragu! Što vi to znate, a da ja ne znam?“"Ništa ne znam. Samo sumnjam i slutim. Zar sumnja nije ruski specijalitet?“Petrovski posuti, gledajući mikrofon telefonske slušalice, a zatim napola spremljen kovčeg na uskom vojničkom krevetu.Mirnim glasom odgovori: "Neće se usuditi. Nitko se ne bi usudio." "Jazov i Krjučkov su se usudili.“"Toje bilo 1991. Druga suvremena.“"Samo zato što su uprskali. Zašto ne biste preko praznika ostali u gradu? Za svaki slučaj." General Petrovski spusti slušalicu, ali stane

vaditi stvari iz kovčega.

Posljednjeg saveznika Grišin je pridobio 30. prosinca u pivnici. Sugovornik mu je bio kreten s pivskim trbuhom, ali nešto kao voda izapovjednik uličnih bandi Pokreta za novu Rusiju.

Unatoč pretencioznu imenu, Pokret za novu Rusiju je jedva išta više od labava saveza tetoviranih huligana obrijanih glava, krajnje desneorijentacije. Za život zarađuju nasilnim pljačkama na ulici, a zabavljaju se tukući Židove. I sve to u ime majčice Rusije — kako urlajuprestravljenim i zgadenim prolaznicima.

Na stol između njih Grišin položi blok dolara. Vođa PNRa gleda ga s velikim tekom. Odmah izjavi: "Mogu skupiti petsto dobrih momakakad god hoću. Kakav je posao?“

"Dat ću ti petoricu svojih crnih gardista. Ili prihvati njihovo bojno zapovjednišvo tvojima ili ništa od dogovora.“Bojno zapovjedništvo — to dobro zvuči. Nekako vojnički. Pripadnici PNRa s ponosom izjavljuju da su borci za Novu Rusiju. Ipak se dosad

nisu stopili s Crnom gardom. Ne vole baš disciplinu. "Što je cilj?“"Na Staru godinu, između deset i ponoći. Napadnite, zauzmite i držite Gradsko poglavarstvo. I još nešto: do zore nema pijace.“Zapovjednik PNRa porazmisli. Glup možda jest, ali shvaća da SDS sprema nešto krupnije. Već je bilo i vrijeme. Nagne se nad stolom,

pokrivši šakom dolarsku ciglu."Kad sve završi, čifuti su naši.“Grišin se široko osmjehnu i odgovori: "To je moj osobni poklon." "Dogovoreno.“Dogovorili su i pojedinosti: članovi Pokreta za novu Rusiju sastat će se u perivoju na Puškinovu trgu, tristo metara od velike kuće

Gradskoga poglavarstva Moskve. Ništa neće čudno izgleda ti ier nrf»Vr> mita \p. Mr.DnnalH's _ t. „Poslije ćemo se stvarno pobrinuti za moskovske Židove — razmišljao je Grišin dok su ga odvozili sa sastanka; no isto tako i šljam iz

PNRa... Bit će baš zabavno kad ih stavimo u iste stočne vagone na dugom putu na istok, sve do Vorkute.Ujutro 31. prosinca Jason Monk ponovno nazove generala Petrovskoga. Bio je u svom uredu u već napola opustjelu sjedištu GUVDa na

Šabolovki."Još ste na radnom mjestu?" "Jesam, vrag vas odnio!" "Ima li GUVD helikopter?" "Naravno da ima.“"Može li letjeti po ovom vremenu?“Petrovski proviri kroz zamagljeno okno na niske sive oblake. "Ne do oblaka. Ali ispod njih bi valjda mogao.“"Znate li gdje su smještena uporišta Grišinove Crne garde u gradskoj okolici?" "Ne znam, ali mogu ih pronaći. Zašto?“"Zašto ne biste malo proletjeli iznad njih?" "Zašto bih to činio?“"čujte, ako su to miroljubivi građani, u vojarnama će biti upaljena sva svjetla. Svi će lijepo sjediti unutr.a, na toplom, i pijuckati čašicu prije

ručka. Pripremat će se za noćašnje bezazleno slavlje. Pogledajte! Nazvat ću vas opet za četiri sata.“Kad je drugi put nazvao, Petrovski je prigušeno govorio, zabrinutim glasom."četiri vojarne su, čini se, zatvorene. A glavni vojni logor, gdje stoluje sam Grišin, vrvi poput mravinjaka. Opslužuju stotine kamiona. Izgleda

da je sve snage prebacio u tu vojarnu.“"Što mislite, generale, zašto su to učinili?" "Vi mi recite.“"Ne znam. Ali ne sviđa mi se. Miriše na noćnu vojnu vježbu.“"Na Staru godinu? Ne budite ludi! Svi se Rusi napiju na Staru godinu.“"Upravo tako. U ponoć će svaki vojnik u Moskvi biti dobro natopljen. Osim ako se naredi da svi ostanu trijezni. Nije baš popularna

zapovijed, ali — kako rekoh — bit će još novih godina. Poznajete li zapovjednika moskovske pukovnije OMONa?“"Dakako; to je general Kozlovski.“"A zapovjednika. Predsjedničke sjgurnosjiejjarde?“"Da. General Korin.“"Obojica su sada sa svojim obiteljima?" "Pretpostavljam da jesu.“"čujte, govorimo otvoreno, kao muškarac s muškarcem: ako Komarov na kraju ipak pobijedi, što će biti s vama, s vašom suprugom i

malom Tatjanom? Što mislite? Vrijedi li zbog toga trijezan probdjeti jednu noć? Je li to vrijedno nekoliko telefonskih poziva?“Spustivši slušalicu, Monk uze u ruke plan grada Moskve i okolice. Prstima je slijedio prometnice na sjeveroistočnom kraju Moskve, gdje je

Petrovski rekao da je smješten glavni vojni logor Crne garde.Na sjeveroistoku je glavna prometnica Jaroslavskoje šose, dalje Prospekt mira. To je glavna prometna žila kucavica; prolazi uz televizijski

kompleks Ostankino... Nazove još jedan broj. "Umare, prijatelju moj! Trebao bih još jednu uslugicu od tebe; posljednju. (...) Da, kunem se da jeposljednja. Noćas bi mi trebao automobil s mobitelom. (...) Ne, neću trebati Magomeda i dečke. To bi im pokvarilo Novu godinu. Treba misamo auto i mobitel. Ah, da — i pištolj. Ako nije prevelik problem.“

Odsluša grohot s druge strane žice."Želim li neku posebnu marku? Pa, sad..." Misli mu odletješe do dvorca Forbes."Ne bi li možda mogao nabaviti švicarski sig sauefl“20 Dvije vremenske zone zapadno od Moskve vrijeme je posve drukčije — nebo plavo, vedro, a temperatura samo dva stupnja ispod

ništice. Mehanik se šulja kroza šumu prema ladanjskoj vili. Uvijek se pomno pripremao za svaki svoj put po Europi i stoga nikad nije imaoproblema. Tako i sada. Najradije sam vozi. Pištolj i putnički zrakoplov teško idu zajedno, no u automobilu ima puno mjesta na kojima se štoštauspije sakriti.

Kroz Bjelorusiju i Poljsku njegov volvo s moskovskom registracijom nije izazivao ničiju pozornost. Isprave su pokazivale da je ruski poslovničovjek koji putuje na poslovni seminar u Njemačkoj. Pretraga vozila ne bi ni otkrila ništa drugo.

U Njemačkoj, gdje je ruska mafija dobro usidrena, zamijenio je volvo mercedesom njemačke registracije. Lako dobivši lovačku pušku sašupljim nabojima i preciznom ciljničkom napravom, nastavi put na zapad.

Uz nove propise Europske unije, granice medu državama članicama gotovo i ne postoje, pa je prošao u koloni drugih vozila, gonjenmahanjem ruke izdosađena carinika, sama samcata. Nabavio je dobru autokartu ciljnog područja, otkrio koje je selo najbliže cilju, a ondaodredio položaj i same kuće. Prolazeći kroz selo jednostavno je slijedio putokaze do kratke prilazne cestice. Primijetivši ploču koja mu jepotvrdila da je na pravom mjestu, odveze se dalje.

Provevši najveći dio noći u motelu sedamdeset kilometara udaljenom od toga mjesta, prije zore se odveze natrag, ali parkira auto trikilometra od kuće. Ostatak prijeđe pješice, pojavivši se na rubu drvoreda iza kuće. Kad se diglo zubato zimsko sunce, on zalegnu u rupuvelikoga javora i stane čekati. Sa svog je mjesta dobro vidio kuću i dvorište, udaljene trista metara, dok je sam ostajao skriven od pogleda izastabla.

onip\/nn ga pogleda pa ode. Dvije sive vjeverice poigraše se u krošnji njemu nad glavom.U devet se u dvorištu pojavi muškarac. Mehanik podiže dalekozor i lagano prilagodi žarišnu daljinu, tako da sad lik izgleda kao d a je

udaljen petnaestak metara. Nije on njegov cilj. To je sluga koji je nakupio košaru cjepanica iz komorice uz ogradni zid dvorišta, pa se vratio ukuću.

Na jednoj su strani dvorišta štale. Zauzeta, su dva boksa. Glave dvaju velikih konja — sivog i smedeg, pojave se nad vratašcima boksova.U deset je njihovo strpljenje nagrađeno: djevojka je izašla iz kuće i donijela im svježeg sijena. Onda se i ona vrati u kuću.

Nedugo prije podneva izađe i stariji muškarac, prođe dvorištem i potapša konje po nosnicama. Mehanik pažljivo pogleda lice što ga vidiuz pomoć dalekozora, pa fotografiju položenu pokraj njega na travu pokrivenu injem. Nema pogreške.

Podiže lovačku pušku i pogleda kroz ciljničku napravu. Sako od tvida ispuni krug. čovjek je okrenut licem prema konjima, a leđa je okrenuobrijegu. Puška otkočena. Drži čvrsto, stišći polako.

Prasak pucnja odjekne dolinom. čovjek u tvidu u dvorištu kao da je potisnut na vrata štale. Rupa u leđima, u visini srca, izgubila se u uzorkutvida. Izlazna je rana prikrivena, pritisnuta uz bijela stajska vrata. Koljena mu popustiše i lik skliznu nadolje, umrljavši kožu krvlju. Drugi mti hitacotkine pola glave.

Mehanik ustane, ubaci pušku u vreću za nošenje obrubljenu janjećim krznom, objesi je preko ramena i potrči. Brzo se kretao, zapamtivšiput kojim je došao šest sati prije toga; zna put do svog auta.

Dva hica u rano zimsko jutro na selu i nisu tako čudna pojava. Farmer puca na zeca ili vranu. Zatim će netko pogledati kroz prozor i utrčatiu dvorište. Opet će biti vriskova, nevjerice, pokušaja prve pomoći; sve je to gubitak vremena. Onda ponovno trk u kuću, telefonski poziv policiji,zbrkana tumačenja, zamorno policijsko ispitivanje. Na koncu će stići policijsko vozilo, pa se napokon mogu postaviti zapreke na cesti.

Prekasno. Za petnaest minuta stigao je do auta, za dvadeset je bio u punoj vožnji. Dvadeset pet minuta nakon hitaca našao se već nanajbližoj autocesti — jedan auto među stotinama. U to će doba otprilike seoski redarstvenik uzeti izjavu i radiovezom pokušavati nazvatiobližnji grad.

Šezdeset minuta poslije pucnjeva Mehanik baci pušku preko ogradnog zida mosta u vodu. Gledao je kako nestaje u crnoj vodi. Počinjeduga vožnja kući.

Prvi farovi naišli su koj u minutu poslije sedam, sporo se krećući kroz noć prema blistavo osvijetljenu kompleksu zgrada TV centraOstankina. Jason Monk sjedi za upravljačem automobila. Motor je ostavio upaljen kako bi grijanje radilo.

Parkirao se vrlo blizu Bulevara akademika Koroljova, malo zašavši u pokrajnu uličicu. Glavna uredska zgrada ravno je pred njegovimvjetrobranom, s druge strane Bulevara; njemu iza leđa nalazi se čelična igla odašiljača. Vidjevši kako ovoga puta svjetlo ne dolazi samo odjednog auta, nego od kolone kamiona, on ugasi motor kako ga ne bi odao ispuh.

Došlo je tridesetak kamiona, ali samo tri su se parkirala na parkiralištu glavne zgrade. Golema je to građevina: baza joj je visoka petkatova i široka tristo metara, s dva glavna ulaza; gornja je nadgradnja visoka osamnaest katova i široka stotinu metara. U normalnimokolnostima televizije ukupno zapošljavaju oko osam tisuća ljudi, no sada ih je manje od petsto; oni moraju osigurati da se program nastavicijelu noć.

Naoružani ljudi odjeveni u crno iskočiše iz triju parkiranih teretnjaka i potrče ravno k recepcijskom prostoru. Za samo nekoliko sekundaporedali su uza stražnji zid ustrašeno dežurno osoblje.

Držali su puške uperene u njih, jasno vidljive iz vanjskoga mraka. Zatim vidje kako ih uklanjaju njemu s pogleda.U glavnoj zgradi, vođeni sirotim noćnim čuvarom, crni gardisti krenuli su, predvođeni svojim vođom, ravno u internu telefonsku centralu.

Iznenadili su operatera dok je jedan gardist, bivši Telekomov tehničar, isključivao linije jednu za drugom.Jedan pripadnik Crne garde pojavi se i bijesnu ručnom svjetiljkom dogovoreni signal ostatku konvoja, koji onda upali motore i ispuni

parkiralište, opkolivši uredsku zgradu obrambenim krugom. Stotine drugih crnih gardista trčali su unutra kao mravi.Iako je Monk vidio samo nejasne obrise u prozorima na gornjim katovima, Garda je osvajala kat za katom. Od prestravljenog su osoblja

oduzimali mobitele i bacali ih u platnene torbe.Monku nalijevo je mala, sporedna zgrada, također dio televizijskog kompleksa. Tamo su smješteni računovodstvo, plan i analiza, uprava;

svionj slave^kocLMće. Zgrada.mirno počiva u tarni.^ Monk pritisnu nekoliko tipki na mobitelu. Broj već zna napamet. "Petrovski?“"Taj sam." "Gdje ste?“"Sjedim u vrlo hladnom autu u Ostankinu.“"A ja sam u dobro zagrijanoj vojarni s tisuću mladića na rubu pobune.“"Ohrabrite ih! Ja upravo promatram kako Crna garda preuzima cijeli TV kompleks." Tišina."Ne budite bedak! To mora biti pogreška!“"U redu. Dakle: tisuću naoružanih ljudi u crnom, koji su stigli u trideset kamiona s prigušenim svjetlima, žele osvojiti Ostankino i držati

osoblje zatočeno. Upravo to ja gledam s dvjesta metara udaljenosti, kroz vjetobran.“"Isuse Kriste! Pa on to zbilja radi.“"Rekao sam vam da je lud. Možda zapravo i nije toliko. Mogao bi pobijediti. Je li noćas itko u Moskvi dovoljno trijezan da obrani državu?“"Dajte mi svoj broj, Jenki! I maknite se s telefona.“

Monk mu da. Snage reda i zakona imat će previše posla, a da bi pratile aute u pokretu."I samo još nešto, generale. Oni neće prekidati najavljeni program. Još ne. Pustit će snimljeni materijal neka se vrti — dok oni ne budu

spremni.“"Vidim. Gledam prvi program. Na ekranu je Kozačka plesna skupina.“"Snimljeno unaprijed. Sve je tako, osim glavnih vijesti. A sad biste trebali uporabiti telefon.No general Petrovski već je bio prekinuo vezu. On to nije znao, no za sat vremena počet će napad na njegovu vojarnu.Sve je premirno. Gore i dolje uz Bulevar stoje stambene zgrade. Većina svjetala je upaljena, stanari u košuljama, s čašama u rukama,

gledaju televiziju što je potiho preuzeta svega koji metar od njih.Monk je dugo proučavao autokartu Ostankina. Sad izaći na glavnu prometnicu značilo bi izazivati vraga. No iza njega je mreža sporednih

uličica između stambenih zgrada. Vozeći na jug, tim se uličicama na kraju može dospjeti u središte grada.Logično bi bilo presjeći ravno na Prospekt mira pa njime ravno u središte. Ali na toj cesti noćas vjerojatno nema mjesta za Jasona Monka.Ne upalivši ni pozicijska svjetla, okrenu se polukružno, izađe iz auta, ćučne i isprazni spremnik svog automatskog pištolja ravno u kamione

i televizijsku zgradu.Na dvjesta metara razdaljine pištolj zvuči kao petarda, ali meci ipak dopiru do cilja. Razbio je tri prozora na zgradi, vjetrobran se na jednom

kamionu raspao. Pukom srećom uspio je pogoditi jednoga pripadnika Crne garde u uho. Jedan njegov drug izgubi živce i stane prskati noćrafalima iz kalašnjikova.

Zbog ciče zime, u Moskvi prozori imaju uvijek dvostruka stakla, i to debela. Zbog toga i zbog uključenih televizora i glazbe, mnogi obližnjistanari nisu uopće čuli pucnjavu. No meci iz kalašnjikova pogodiše tri prozora na stanovima. Na njima i na prozorima okolnih stanova pojavišese uspaničena lica. Nekoliko ih se povuče s prozora kako bi pozvali policiju.

Crna garda se stane prikupljati i kretati prema njemu. Monk uđe u auto i brzo se odveze. Nije palio svjetla, ali gardisti su čuli zvuk motora ipripucali za njim.

U sjedištu MUPa na Žitnom trgu najviši dežurni časnik je general Ivan Kozlovski, zapovjednik pukovnije OMONa. Smješten je u vojarni s tritisuće mrkih i ljutih ljudi, kojima je dan prije zabranio dopust, usprkos svom uvjerenju. čovjek koji ga je uvjerio neka tako postupi upravo ga jenazvao sa Šabolovke, udaljene 400 metara; Kozlovski viče na njega.

"Prokletstvo! (...) Upravo gledam j..enu televiziju! (...) Što? (...) Ma tko kaže? (...) Što znači 'izvijestili su me'!? čekaj, čekaj!“Upravo je zatreptala pozivna žaruljica na drugom telefonu. Zgrabivši slušalicu, vikne u mikrofon: "Molim?“Telefonist se uzrujano javi: "Generale, oprostite što smetam, ali vi ste najviši časnik u zgradi. Na liniji imam čovjeka koji kaže da stanuje u

Ostankinu i da se tamo puca na ulici. Metak mu je razbio prozor.“General Kozlovski smjesta promijeni ton. Progovori razgovijetno i mirno. "Ispitaj ga sve pojedinosti, pa mi se javi.“Zatim reče u drugu slušalicu: "Valentine, možda si bio u pravu. Građanin je upravo nazvao da se tamo puca. Dat ću uzbunu.“"I ja ću. Usput, prije sam nazvao generala Korina. I on se složio da će držati Predsjedničku gardu u pripravnosti.“"Dobro je to. Nazvat ću ga.“Još osam paničnih poziva došlo je iz Ostankina, govoreći o pucnjavi na ulicama. Zatim sabraniji, pametniji poziv inženjera koji stanuje na

najgomjem katu visoke zgrade nasuprot TV centru. Poziv propustiše generalu Kozlovskom.Inženjer je, kao i svi Rusi, služio vojni rok; opisivao je: "Odavde sve vidim. Ima oko tisuću ljudi. Svi su naoružani; u crnim odorama. Konvoj

od više od dvadeset kamiona. Dva oklopna transportera na prednjem parkiralištu, okrenuta prema van. Mislim da su to BTR 80A.“Hvala Bogu što postoje bivši vojnici — pomisli Kozlovski. Ako je dosad nešto sumnjao, sad je sve jasno. BTR 80A je oklopni transporter s

tridesetmilimetarskim topom; posadu čine: zapovjednik, vozač, topnik i šest pješaka.Ako su napadači crno odjeveni, onda to nije vojska. Njegovi OMONovci nose crne odore, no oni su dolje. Nazove zapovjednike svojih

jedinica."Ukrcajte se u vozila i pokret!" glasila je zapovijed. "Dvije tisuće ljudi na ulici, a tisuća neka ostane ovdje, braniti bazu.“Ako se pokušava bilo kakav prevrat, napadači bi morali ne utralizirati MUP i njegove vojarne. Srećom, OMONova je vojar na prava

tvrđava. * Vani su i druge postrojbe već bile u pokretu, no njima ne za" povrjeda Kozlovski. Alfa se približava Ministarstvu.Grišinov je problem vrijeme. Treba koordinirati napade, a ne prekinuti tišinu u eteru. Ako bi se navalilo prerano, branitelj i "možda ne bi

dovoljno poodmakli u slavlju — opustili se i napili. Napasti prekasno značilo bi pak izgubiti dragocjene noćne sate. Grupa "Alfa" imala jezapovijed napasti u devet.

U 20,30 dvije tisuće OMONovih komandosa izašlo je iz vojarne u kamionima i oklopnim transporterima. čim su izišli, ostali zatvoriše itvrđavu i zauzeše obrambene položaje. U devet su napadači osuli vatru po njima, ali je element iznenađenja za njih nepovratno izgubljen.

Vatreni odgovor zagrmi ulicama oko Ministarstva i Žitnim trgom. Vojnici Skupine "Alfa" morali su hvatati zaklon. Poželješe imati topničkupotporu. Ali topova niotkud.

"Amerikanac?“"Ovdje.“"Gdje si sad?“"Ha, pokušavam ostati živ. Idem na jug od TV centra, izbjegavajući Prospekt mira." "Postrojbe su im stale na put. Tisuću mojih momaka i

dvije tisuće OMONovaca." "Mogu li nešto posavjetovati?“"Ako baš moraš.“"Ostankino je samo dio igre. Da si Grišin, što bi ti bio cilj?" "MUP, Lubjanka.“"MUP — da. Lubjanka ne. Mislim da mu njegovi stari pajdaši iz Druge glavne uprave neće činiti nikakve poteškoće.“"Možda si u pravu. Što još?“

"Svakako Vladin kompleks na Staroj ploščadi i Bijeli dom Dume. Da bi se dao privid legitimnosti . Također i žarišta otpora. Vi u GUVDu,zrakoplovna baza u Hodinki. I Ministarstvo obrane. Ali prije svega — Kreiraj. On mora dobiti Kremlj.“

"Kremlj je branjen. General Korin je obaviješten. Snage su mu u pripravnosti. Ne znamo koliko Grišin ima ljudstva.“"Oko trideset tisuća; možda i četrdeset." "Isuse Kriste! Nas je više nego upola manje.“"Ali boljeg sastava. Osim toga, polovicu je već izgubio." "Ma gdje je toliko izgubio?“"Izgubio je element iznenađenja. Što je s pojačanjima?“"General Korin upravo razgovara s ljudima iz Ministarstva obrane.“Generalpukovnik Sergej Korin, zapovjednik Predsjedničke sigurnosne garde, stigao je u vojarnu unutar kremaljskih zidina i zatvorio teške

dveri Kutafju iza sebe. Zbilo se to samo koji trenutak prije no što je glavna Grišinova kolona stigla na Trg Manež. Odmah iza Kutafje je većiToranj Presvetog Trojstva i unutar njega, na desnoj strani, vojarna Predsjedničke garde. General Korin iz svoje sobe zove Ministarstvo obrane.

"Dajte mi najvišeg dežurnog časnika!" vikne telefonistu. Stanka, a onda se na telefonu javi poznati glas."Ovdje zamjenik ministra Butov.“"Hvala Bogu što si tamo. Imamo krizu. Nekakva pobuna, puč. Ostankino je palo. Napadaju MUP. Kolona oklopnjaka i kamiona ide na

Kremlj. Trebamo pomoć.“"Dobit ćeš je. Što treba?“"Bilo što. Što je s Džeržinskim?“Mislio je na Motostreljačku diviziju za posebne operacije, od neuspjelog udara 1991. posebno određenu za sprečavanje državnih prevrata."U Rjazanju su. Mogu ih pokrenuti za jedan sat i kod tebe su za tri." "Što prije, to bolje. A VDV?“Znao je kako je ta elitna zračnodesantna brigada smještena jedva sat leta od Moskve. Mogu obaviti desant na Hodinku ako im se

prethodno označi polje za iskakanje."Dobit ćeš sve što budem mogao dovesti. Samo se držite!“Ekipa crnih gardista potrči naprijed pod zaštitnom vatrom iz vlastitih teških strojnica. Utrčaše u zaklon nadsvođenih Borovickih vrata. Dobro

oblikovane komade plastičnog eksploziva postaviše na sve četiri šarke. Na povratku je vatra s vrha zida pokosila dvojicu. Koju sekunduposlije, eksploziv se rasprsne. Dvadeset tona teška divovska drvena vrata zadrhtaše najprije pošto su im šarke raznesene. Zatim se zaljuljaju ikonačno tresnu na tlo sa strašnim praskom.

Neosjetljivi na hice iz ručnog oružja, oklopni transporteri priđoše prilaznim putem pa u zaklon lukova. Iza drvenih vrata je golema čeličnarešetka. Dalje, na parkiralištu gdje turisti obično počinju svoj obilazak Kremlja, pojavi se jedan pretorijanac, pokušavajući kroz rešetku ispalitina transporter projektil iz ručnog protuoklopnog bacača. No prije no što je dospio ispaliti, raznese ga granata iz transporterova topa.

Pripadnici Crne garde iskočiše iz oklopnjaka i pričvrstiše nove eksplozivne naboje na čeličnu rešetku. Pošto su se vratili u oklopnu utrobu,transporter se odmakne unatrag, izvan dometa detonacije, od koje se, koji trenutak poslije, rešetka pijano nagnula na jednu stranu.Transporteru nije bilo teško jednostavno je pregaziti.

Unatoč pucnjavi na njih, Crna garda je napredovala u tvrđavu. Omjer prema predsjedničkim gardistima je 4:1. Branitelji su se povukli urazličite bastione i kule na zidinama Kremlja. Drugi se raspršiše uzduž i poprijeko trideset hektara palača, arsenala, crkava, perivoja i trgovaKremlja. Mjestimice se vodi borba prsa o prsa. Polako je Crna garda nadjačavala.

"Jasone! Koji se to vrag događa?" ^ Na telefonu bijaše Umar Gunajev."Grišin osvaja Moskvu i cijelu Rusiju, prijatelju dragi." "Jesi li ti dobro?“"Do sada jesam." "Gdje si?“"Vozim se na jug od Ostankina, nastojeći zaobići Trg Lubjanku. Zašto?“"Jedan od mojih upravo se provezao Tverskom. Tamo se okupila velika gomila onih baraba iz Pokreta za novu Rusiju. Navaljaju na zgradu

Gradskog poglavarstva." "Ti znaš što PNR misli o tebi i tvojima?“"Naravno da znam.“"Zašto onda tvoji momci ne bi malo sredili stare račune s njima? Ovoga se puta zacijelo nitko neće u to miješati.“Sat poslije u Tversku ulicu stiže 300 naoružanih čečena. Bande PNRa divljale su u sjedištu Gradskoga poglavarstva Moskve. Na drugoj

strani ulice kameni kip Jurija Dolgorukog, utemeljitelja grada Moskve, sjedi na konju i sve to promatra s gađenjem. Vrata Poglavarstva surazvaljena i rulja je nahrupila unutra.

čečeni izvukoše kavkaske jatagane, pištolje i miniuzije i pođoše za Naziskinheadsima. Svaki od njih dobro se sjeća razaranja čečenskogaglavnoga grada Groznog 1995. i mrcvarenja čečenije, koje je trajalo dvije godine. Prava je borba između čečena i huligana trajala samo desetminuta. Bijeli dom, zgrada Dume, pala je u ruke "sigurnosnih" plaćenika gotovo bez borbe, jer su u njoj zatekli tek nekoliko domara i noćnihčuvara. Na Staroj ploščadi — druga priča: tisuću SOBRovaca tukli su se od ugla do ugla, od sobe do sobe, s ostalim "sigurnjacima" u službiDolgorukih. Bolje naoružane Snage za brzo djelovanje Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala Moskovske milicijske uprave uspješno senose s mnogobrojnijim napadačima.

U zračnoj luci Hodinki Vimpel je naišao na neočekivan otpor malobrojnih padobranaca i vojnih obavještajaca koji su se — na vrijemeupozoreni — zabarikadirali u svome uporištu.

Monk skrenu na Arbat i zaustavi se, sav u čudu. Na istočnoj strani trokuta siva granitna zgrada Ministarstva obrane stoji sama i tiha. NemaCrne garde, nema pucnjave, nema znaka nasilna ulaska. Ako ne prvo, Ministarstvo obrane mora biti visoko na popisu ciljeva planera državnogudara bilo u Moskvi ili bilo kojoj drugoj prijestolnici na svijetu. Petsto metara odatle, niz Znamenku, preko Trga Borovickog, čuje se pucnjavabitke što bjesni za Kremlj.

Zašto Ministarstvo obrane nije zauzeto ni opsjednuto? Iz šume antena na njegovu krovu poruke zacijelo vrište po cijeloj Rusiji, tražeći odvojske pomoć. Pogleda u tanki adresar pa otipka broj na mobitelu.

U svom privatnom stanu u Vojnoj bazi Kobjakovoj, dvjesta metara od glavnog ulaza, generalbojnik Miša Andrejev popravlja kravatu ipriprema se za izlazak. često se pitao zašto odijeva svečanu odoru za proslave Nove godine u časničkom klubu. Ujutro će odora biti tako

zamrljana da će odmah morati u kemijsku čistionicu. Kad je riječ o novogodišnjem slavlju, ruski tenkisti ne uzmiču ni pred kim.Zazvoni telefon. To je zacijelo dežurni časnik, koji ga požuruje; reći će da su dečki već nestrpljivi. Prvo votka, beskonačne zdravice; zatim

jesetra i druge fine stvari, pa šampanjac u ponoć."Dolazim, dolazim," reče praznoj sobi i prije nego je podigao slušalicu. "General Andrejev?" upita nepoznat glas."Da.“"Vi me ne poznajete. No ja sam na neki način prijatelj vašega pokojnog ujaka." "Lijepo.“"Bio je dobar čovjek." "Tako i ja mislim.“"činio je što je mogao. Govorio je protiv Komarova." "Na što ciljate? Tko ste vi?“"Igor Komarov upravo izvodi državni udar u Moskvi. Noćas. Zapovijeda njegovo pseto, pukovnik Grišin. Crna garda zauzima Moskvu, a s

njom i cijelu Rusiju.“"U redu, šala je gotova! Vrlo duhovito. Hajde, vrati se votki i skini se s telefona!" "Generale, ako meni ne vjerujete, zašto ne biste nazvali

nekoga u Moskvi?" "Zašto da zovem?“"Puno se puca u gradu. Pola grada čuje. I još samo nešto: samo da znate, Crna garda je ubila Ujaka Kolju. Na zapovijed pukovnika

Grišina.“Miša Andrejev se zatekne kako zuri u slušalicu i sluša zvuk veze. Naliutio se. Biiesan ie što netko ovako upada na njegovu privatnu liniju, u

njegov dom, i vrijeđa uspomenu na ujaka. Kad bi se u Moskvi išta događalo, Ministarstvo obrane bi uzbunilo sve vojne postrojbe u krugu stokilometara od glavnoga grada.

Vojna baza Kobjakovo prostire se na osamdeset hektara i smještena je samo četrdeset šest kilometara od Kremlja. On to zna, jer sejednom sam vozio točno na toj relaciji. Također, to je sjedište postrojbe kojom ima čast zapovijedati — Tamanske divizije, elitne tenkovskepostrojbe poznate i kao Tamanska garda.

Telefon ponovno zazvoni čim je spustio slušalicu. "Hajde, Miša! Jedva čekamo početak.“Zvao je dežurni časnik iz Kluba."Dolazim. Moram samo obaviti pokoji telefonski razgovor." "Dobro, ali nemoj dugo. Ili ćemo početi bez tebe.“Nazove drugi broj. "Ministarstvo obrane.“"Dajte mi najvišeg dežurnog časnika." Vrlo brzo na liniji se pojavi drugi glas. "Tko je to?“"Generalbojnik Andrejev, zapovjednik Tamanske." "Ovdje zamjenik ministra Butov.“"Ah... da. Oprostite što vas smetam, gospodine. Je li u Moskvi sve u redu?" "Svakako. Zašto ne bi bilo?“"Nema posebna razloga, ministre. Samo sam čuo nešto... čudno. Mogu mobilizirati postrojbu za..." "Ostanite u bazi, generale! To je

zapovijed. Sve postrojbe neka ostanu u bazi. A vi se vratite u časnički klub.“"Na zapovijed!“Opet spusti slušalicu. Zamjenik ministra obrane? U telefonskoj centrali, u deset navečer na Staru godinu? K vragu, zašto nije sa svojim

obitelji? Ili zašto ne ševi ljubavnicu u nekoj ladanjskoj kući? Očajnički pokuša iščeprkati negdje iz ropotarnice pamćenja ime kolege s vojneakademije koji je poslije krenuo u obavještajne vode, postao uhoda za GRU. Napokon pogleda u tajni interni telefonski imenik i nazove.

Dugo je zvonilo. Andrejev pogleda na sat. Deset do jedanaest. Svi su, naravno, pijani. Konačno netko diže slušalicu u zračnoj bazi Hodinki.Prije no što je dospio išta reći netko se prodere u sjušalicu: "Da? Molim?“

U pozadini se čulo štektanje."Tko je? Je li tamo pukovnik Demidov?“Glas je i dalje vikao: "Otkud da znam, 'bem ti! Ležim na podu i uzvraćam vatru. Zovete iz Ministarstva obrane?" "Ne.“"Slušaj, kompa: nazovi ih onda i reci im neka požure s tim pojačanjem. Nećemo još dugo izdržati." "Kakvim pojačanjem?“"Ministarstvo nam iz grada šalje vojsku u pomoć. Ovdje je pravi pakao." Sugovornik zalupi slušalicu i vjerojatno otpuže dalje.General Andrejev stajaše skamenjen, s utihlom slušalicom u ruci. Ne, ne... nikoga neće poslati — mislio je.Zapovijed je jasna i neopoziva. Izdao ju je general armije, zamjenik ministra obrane. Ostanite u bazi! Može poslušati zapovijed i ostati s

dosjeom čistim kao suza.Zagleda se preko četrdeset metara snijegom pokrivena šljunčanog dvorišta u jarko osvijetljene prozore časničkoga kluba, koji odjekivaše

smijehom i veselim razgovorom.U snijegu mu se tada ukaza uspravan lik staroga časnika, a pokraj njega mali kadet. Što god ti obećali — koji god novac, promaknuće,

počasti — nikada nemoj izdati ove ljude.Prstom napokon prekinuvši staru vezu, otipka samo dvije znamenke. Javi se dežurni časnik; u pozadini salve smijeha."Koni! Nije me briga koliko tenkova T80 i koliko oklopnjaka BTR je spremno za pokret. U svakom slučaju, sve što se može kretati mora se

odmah spremiti za pokret. Idu svi vojnici koji su kadri stajati na nogama, s punom opremom. Krećemo za jedan sat.“Muk potraja nekoliko sekundi."Šefe, je li ovo stvarno?" upita Koni muklim glasom. "Stvarno je, Koni. Tamanska ide na Moskvu.“U jedan poslije ponoći godine 2000. prvi tenkovi Tamanske garde krenuše, sporo se kotrljajući, kroz glavni ulaz Kobjakova. Zatim

zaokrenuše prema Minskoj cesti i dverima Kremlja.Uska seoska cesta od Minske ceste do baze duga je samo tri kilometra, no njome je kolona od dvadeset šest teških tenkova T80 i

četrdeset jednog oklopnog transportera BTR 80 morala proći u koloni po jedan i polako.Našavši se na glavnoj cesti, general Andrejev naredi da se razviju i zauzmu oba prometna traka i povećaju brzinu do najveće moguće.

Oblaci što su na Staru godinu pokrivali nebo bijahu se razišli te zvijezde sada sjaje jasno i blistavo. Na obje strane zaglušne tenkovske koloneborovi pucketaju na ciči zimi.

četrdeset tri kilometra do ulaza u Kremlj, a idu preko šezdeset kilometara na sat. Negdje pred njima, iz suprotna smjera, približi im sejedan jedini osobni automobil. Vidjevši pri dugim svjetlima izdaleka golemu masu sivomaslinasta čelika kako ide na njega, vozač, razborito,odmah skrenu na stranu, u šumu.

Deset kilometara pred Moskvom kolona je stigla do policijske nadzorne točke na međi Moskovske oblasti. U čeličnom kiosku četvoricamilicionara izviriše kako bi vidjeli što je, pa se odmah opet skvrčiše, držeći se jedan za drugoga i za boce votke, dok im je kućica podrhtavalaod strahovitih vibracija.

Budući da je bio u vodećem tenku, Andrejev prvi ugleda tegljače prepriječene preko ceste.Tijekom noći mnogi su osobni automobili prilazili zapreci, čekali, a zatim se okretali i odlazili. No za kolonu nema vremena za čekanje."Pucaj po vlastitoj procjeni," zapovjedi Andrejev.Topnik opali gotovo odmah jednu 125milimetarsku granatu. Na 400 metara projektil leti još velikom brzinom, pa je lako razvalio kamion.

Malo iza Andrejevljeva tenka, drugim, usporednim prometnim trakom, ide Konijev tenk; i oni učiniše isto i uništiše drugi kamionprepreku.Iza razorenih prepreka začu se pucketanje hitaca iz ručnog oružja, iz zasjede.U čeličnoj kupoli Andrejevljev mitraljezac očisti svoju stranu ceste 12,7milimetarskom teškom strojnicom; pucnjava presta.Dok se kolona kotrljala dalje prema gradu, Mladi borci u nevjerici su zurili u nju i u ostatke svoje cestovne zapreke i zasjede. Zatim se

polako, jedan po jedan, izgubiše u noći.Šest kilometara dalje Andrejev uspori kolonu na trideset kilometara na sat i zapovjedi dvije male akcije. Poslao je pet tenkov i pet oklopnih

transportera da oslobode opsjednutu posadu zračne baze u Hodinki. Najednom se nečem dosjeti te pošalje još pet tenkova i desetoklopnjaka nalijevo, kako bi pošli prema sjeveroistoku, prema televizijskom kompleksu Ostankinu.

Kad su stigli do Vrtne obilaznice, zapovjedi preostalim vozilima: šesnaest tenkova T80 i dvadeset iedan okionni transnorter neka krenunadesno, prema Trgu Kudrinskoga, a zatim lijevo prema Ministarstvu obrane. Tenkovi su se opet svrstali u povorku po jedan i smanjili brzinuna dvadeset kilometara na sat. Njihove gusjenice žvakale su asfaltni zastor dok su se svrstavali u povorku po jedan i kretali ka Kremlju.

U podrumskom centru veza Ministarstva obrane zamjenik ministra Butov začu glasnu buku iznad glave. Odmah je znao da u zaraćenomgradu samo jedan stvor može proizvesti takvu galamu. Kolona bučno produži preko Arbatskoga trga, prođe pokraj Ministarstva te krenu ravnok Borovickom trgu i kremaljskim zidinama. Nijedan član posada tenkova i oklopnih transportera nije primijetio osobni automobil, parkiranmeđu ostalima, niti lik u kariranom sakou i čizmama, koja je izašla iz auta i krenula za njima.

U pubu "Rosy O'Gradv" irska kolonija u ruskom glavnom gradu osiguravala je da se Nova godina dostojno i dolično proslavi. Nije manjkaloni vatrometa iz smjera Kremlja, niže niz ulicu, ni s druge strane trga; tada prvi T80 promaknu pokraj izloga krčme.

Irski kulturni ataše podignu glavu s vrča guinessa, pogleda van pa reče šankeru: "Jezuš, Pat! Pa je F to vražji tenk?“Pred Borovickim dverima parkiran je oklopni transporter BTR 80 Crne garde. Njegov top ispaljuje granate po vrhu zidina Kremlja, odakle

su se već povukli posljednji predsjednički gardisti. četiri sata su se borili za Kremlj, metar po metar, čekajući pojačanja. Nisu znali kako supreostale postrojbe generala Korina zaustavljene u zasjedi na rubu grada.

U jedan u noći Crna garda je zaposjela sve osim vrhova zidina, dugačkih ukupno 2235 metara i širokih dovoljno da pet vojnika možeusporedno stupati. Na tom se mjestu sakupilo nekoliko stotina preostalih pretorijanaca. Branili su uske prilazne stube i odricali Crnoj gardikonačnu pobjedu.

Sa zapadne strane Borovickoga trga pojavi se Andrejevljev vodeći tenk na otvorenu te ugleda oklopnjak Crne garde. Izbliza je jedna jedinagranata bila dovoljna da raznese transporter. Dok su tenkovi gazili preko ostataka, dijelovi bijahu jedva veći od glavčina, što su ih gusjenicelako potiskivale ustranu.

U jedan i četiri minute T80 generala Andrejeva spustio se prilaznim putem obrubljenim drvoredom do Tornja i Ulaza, prošao kroz skršenedveri i rešetku na Ulazu te se ukotrljao u Kremlj.

Kao što mu je ujak činio prije njega, tako se i on gnušao čučanja u zatvorenoj kupoli i virenja kroz periskop; umjesto toga, izložio je glavu itrup hladnoći, dok su mu podstavljena tenkisti čka kaciga i naočnjaci sakrivali lice.

Jedan po jedan teški tenkovi T80 kotrljaju se pokraj Velike palače i sjajnih crkava Navještenja Marijina i Arkandela Mihovila, pokrajCarskoga zvona na Ivanovski trg, gdje je nekoć davno gradski teklić objavljivao careve ukaze.

Dva transportera Crne garde pokušaše ga uništiti. Oba se ubrzo pretvoriše u gomile potrgana vrućega čelika.Pokraj njega su laka 7,62milimetarska strojnica i njena 12,7milimetarska sestra stalno ispuštale štektaje, kako su reflektori s tenkova

hvatali u svoj snop likove pučista u bijegu.Na golemom prostoru Kremlja ostalo je još tri tisuće pripadnika Crne garde, spremnih za borbu. Bilo bi besmisleno da Andrejevljevi

pješaci izađu iz oklopnjaka. Njih je jedva dvije stotine, pa se kao pješaci ne bi mogli nositi s pobunjenicima. No u oklopnim vozilima su uprednosti.

Grišin nije predvidio oklopne postrojbe te nije pribavio protutenkovsko oružje. Budući da su lakši i pokretljiviji od tenkova, oklopnitransporteri Tamanske uvlače se u uske prolaze, kamo tenkovi .ne mogu. Na otvorenu čekaju tenkovi s teškim strojnicama, spremni uzvratitivatru.

Ipak, pravi je učinak oklopnih vozila prije svega psihološki. Za vojnika pješaka, tenk je pravo čudovište: nevidljiva, njegova posada viri krozarmirano staklo, a teška strojnica kosi bespomoćne žrtve.

Za pedeset minuta se slomila obrana Crne garde. Pobunjenici počeše iskakati iz zaklona i sklanjati se u crkve, palače i kapele. Neki suuspjeli, druge je pak na brisanu prostoru uhvatila vatra iz lakih topova oklopnjaka ili tenkovskih strojnica.

Na drugim mjestima u gradu borbe su u različitim fazama. Grupa "Alfa" samo što nije bila napala vojarnu OMONa pokraj SaveznogaMUPa kad je netko medu njima začuo očajničku radioporuku upomoć uspaničenoga crnoga gardista, koji je pogriješio spomenuvši nasrtajtenkova T80. Vijest o dolasku tenkova hitro se pronese Grupom "Alfa". Što je previše, previše je. Nisu se tako dogovorili s Grišinom. Obećaoje potpuno iznenađenje, nadmoćnu vatrenu moć i bespomoćna protivnika. Ništa od toga se niip nstvariln Strica se "Alfa" novukla.Dokušavaiući sačuvati slavu.

Kod Gradskoga poglavarstva čečeni su već razbili huligane iz Pokreta za novu Rusiju.

Na Staroj ploščadi OMONovci, uz pomoć SOBRa generala Petrovskoga upravo počinju izbacivati plaćenike iz "sigurnosnih tvrtki" podokriljem mafije Dolgorukih iz Vladinih zgrada.

U zračnoj bazi Hodinki situacija se mijenja. Pet tenkova i deset oklopnjaka uhvatili su specijalce Vimpela u stupicu, i stali potiskivatikomandose, lakše naoružane, kroz labirint hangara i spremišta što čine vojnu bazu.

Privatni "sigurnjaci" još drže Bijeli dom, sjedište Dume. No oni nemaju kamo otići, niti što raditi, osim pratiti na radiju vijesti o ostalimzbivanjima u Moskvi. I oni su čuli očajnički poziv upomoć iz Kremlja, shvatili i priznali snagu tenkova te polako počeli odustajati od cijele igre.Svaki se čovjek nadao da će imati sreće te da ga nitko neće prepoznati i znati gdje je bio i što je radio. Ostankino je još u Grišinovim rukama,no trijumfalna objava, namijenjena prvim jutarnjim vijestima, odgođena je kad je dvije tisuće pripadnika Crne garde s prozora ugledalo tenkovekako gmižu avenijom prema njima, a njihovi kamioni jedan za drugim nestaju u plamenu.

Kremlj je izgrađen na hridi iznad rijeke; padine su obrasle drvećem i grmljem, dobrim dijelom zimzelenim. Ispod zapadnoga zida položenisu Aleksandrovski vrtovi. Obje staze među stablima vode prema Borovickim vratima. Nitko od ratnika među zidinama nije opazio usamljeni likkako se približava stazom otvorenim vratima. Nisu ga vidjeli ni kad se popeo posljednjom uzbrdicom na rampu, pa ušao.

Kad se pojavio ispod lukova, snop svjetla reflektora jednog od Andrejevljevih tenkova prešao je preko njega, no posada je — pogrešno —pretpostavila kako je to jedan od njihovih. Karirani sako više podsjeća na njihove podstavljene dolamice, a okrugla šubara više je naliknjihovim glavopokrivalima nego crnim čeličnim kacigama Grišinove Crne garde. Tko god da upravlja reflektorom, mora da je pomislio kako jeto vojnik iz onesposobljena oklopnog transportera, koji traži zaklon pod lukovima.

Svjetlo prijeđe preko njega i pođe dalje. čim se snop maknuo s njega, Jason Monk ostavi luk i otrči pod borove na desnoj strani ulaza.Zaklonjen u tami. tamo ie čekao i odatle promatrao.

Na zidinama Kremlja ima devetnaest braničkula, no samo tri raspolažu uporabljivim ulazima. Turisti ulaze i izlaze ili na Borovicka vrata ilina Trojstvena, dok se vojska služi Spaskim vratima. Od svih triju samo su jedna širom otvorena i na njih je ušao.

čovjek koji je odlučio spasiti vlastitu kožu morao bi otići iz okruženja zidinama. čim svane, državne će snage pronaći i očistiti poraženepobunjenike i s najskrovitijih mjesta: iz svake i posljednje veže, garderobe, ropotarnice, spremišta i plakara, čak i iz tajnih prostorija vojnogzapovjedništva iza Spaskoga perivoja. Tko god želi ostati živ i još izvan zatvora, neizbježno će zaključiti kako valja pobjeći kroz jedini otvoreniizlaz.

Nasuprot sebi Monk je gledao vrata Riznice, doma blaga tisućljetne ruske povijesti, kako leže razvaljena, u komadima, kako ih je razbiozadak tenka pri okretu. Povremeni proplamsaji sa zapaljenog oklopnog transportera crne garde bacaju svjetlo na pročelje zgrade.

Zvukovi bitke sad su podalje od njega; čuju se od Senata i Arsenala, na sjeveroistočnom dijelu tvrđave. Zapaljeno vozilo najednom prasne.Nešto poslije dva u noći primijeti kako se netko kreće pri zidu Velike palače. Zatim čovjek odjeven u crno pritrči bliže, presavijen u struku

kako bi se držao što niže, ali brzo odmakne od pročelja Riznice. Kod zapaljena oklopnjaka osvrnu se kako bi provjerio slijedi li ga tko. Vatra jeupravo uhvatila jednu gumu te njezin plamen natjera bjegunca da se hitro osvrne. Pri žutom svjetlu vatre Monk mu ugleda lice. Vidio ga je samojednom prije toga. Na fotografiji, na žalu zaljeva Sapodilla na otocima Turks i Caicos. Istupi iz sjene stabla i zazva ga:

"Grišine!“čovjek pogleda, zaškilji u tamu iza borova. Onda shvati tko ga zove. U ruci mu kalašnjikov AK74 sa sklopivim čeličnim kundakom. Monk

vidje kako se usta cijevi usmjeruju na njega, pa se sakrije iza velike smreke. Zaklepeće kratak rafal. Zafrcaju komadići živa drva s debla.Pucnjava presta. Monk oprezno proviri iza stabla. Grišin je otišao. Ima pedeset metara do izlaza, a Monk samo deset. Nije izašao.

Točno na vrijeme Monk ugleda cijev kalašnjikova kako proviruje iza slomljenih vrata. Ukloni se, dok su meci parali drvo ispred njega.Pucnjava opet presta. Dvije polovice spremnika, procijeni on, izađe iz zaklona, pretrči stazu i priljubi se uza žutosmeđi zid muzeja. Veliki sigsauer mu u ruci, uz prsa.

Opet izviri iz ulaza cijev automatske puške. Strijelac traži metu na drugoj strani staze. Ne videći ništa, Grišin izviri za pola koraka.Monkov metak pogodi Grišinovu pušku takvom silinom da mu je ispala iz ruku. Pavši na pločnik, oružje se otkotrlja tako da ga Grišin više

nije mogao dohvatiti. Monk začu trčanje na kamenom podu nutrine Riznice. Koju sekundu poslije napustio je sjaj zapaljenog oklopnogtransportera i čučnuo u mrklom mraku predvorja Riznice.

Muzej je na dva kata. U devet velikih izložbenih dvorana smješteno je pedeset pet vitrina. U njima su povijesni umjetnički predmeti vrijednidoslovno milijarde dolara. Toliko je, naime, nekoć bilo bogatstvo i moć Rusije da je sve što su carevi posjedovali: njihove krune, prijestoli,oružje, odjeća, ali čak i ostruge, bilo umjetnički urešeno srebrom, zlatom, dijamantima, smaragdima, rubinima, safirima i biserjem.

Kako su mu se oči privikle na tamu, Monk nazre pred sobom mutni obris stuba na kat. Nalijevo mu je nadsvođeni prolaz koji vodi u četiriizložbene dvorane u prizemlju. Iz jedne od njih začu se mukli udarac, kao da je netko naletio na vitrinu.

Duboko udahnuvši, Monk se baci i zakotrlja preko glave kroz nadsvođeni prolaz. Okretao se i okretao u tami, sve dok ne naiđe na zid. Priprolazu ispod luka nazre plavičastobijeli plamen te ga pokriše krhotine stakla, jer je metak razbio vitrinu iznad njegove glave.

Predvorje je dugo i usko, iako on to ne može vidjeti. Duž obaju dužih zidova postavljene su dugačke vitrine. U sredini još jedna izložbenastaklena kutija. U njima, čekajući jarko električno svjetlo i znatiželjne turiste, leže neprocjenjive krunidbene halje — ruske, turske i perzijske —svih knezova Rjurikovića i careva Romanovih. Od jednoga četvornog pedlja bilo koje od tih halja, i svih dragulja ušivenih u tkaninu, običan bičovjek godinama mogao živjeti.

Pošto se smirila i posljednja krhotina, Monk napne uši i osluhnu: netko tko se trudi ne disati šumno konačno je ispustio dugi izdisaj. Uzevšitrokut staklovinja, baci ga kroz tamu prema zvuku. Staklo se dočeka na staklo. Slijedio je još jedan nasumični hitac, pa zvuk trka izmeđuodjeka hica. Monk se pridignu u čučanj pa potrči naprijed, skrivajući se iza srednje vitrine. Tada shvati kako je Grišin otišao u susjednuprostoriju i tamo ga čeka.

S dragim komadom stakla u raci Monk se približi lukuprolazu. U pravi tren baci ga daleko niz predvorje. Zatim prođe kroz prolaz, paodmah skrenu ustranu, sakrivši se iza ormara. Ovoga puta nije bilo hica.

Kad su mu se oči privikle na tminu, shvatio je kako se našao u manjoj prostoriji s prijestoljima, optočenim draguljima i bjelokošću. Svegametardva od njega stajao je krunidbeni prijestol Ivana Groznog, a malo dalje prijestolje Borisa Godunova.

čovjek pred njim očito je trčao, jer dok je Monkov dah nakon odmora pod drvećem odmjeren i ravnomjeran, ispred sebe čuje kako zrakšumno ulazi u Grišinova pluća.

Ispruži ruku iznad sebe i kucnu pištoljem o staklo visoko iznad sebe, pa hitro povuče ruku. U mraku opet vidje bljesak, pa brzo odvrati hitacu tom smjera. Iznad glave se opet polomi staklo. Grišinov metak odlomio je dio briljanta s prijestola cara Alekseja.

Monkov je hitac, izgleda, pogodio blizu, jer se Grišin okrenuo i utrčao u sljedeću dvoranu. Monk to nije znao, a Grišin je očito zaboravio:zadnju. U njoj su vrijedne stare kočije.

čuvši korake pred sobom, Monk ga je brzo slijedio, prije nego je Grišin mogao pronaći novi položaj za gađanje.Našavši se u posljednjoj dvorani, sakrije se iza kočije na četiri kotača iz sedamnaestoga stoljeća, bogato urešene zlatnim voćem. Kočije

su dobar zaklon, ali i za Grišina, ne samo za Monka. Sve su kočije izdignute na podije, a od publike nisu odvojene staklom, nego uzetima nauspravnim držačima.

Izviri iza carske kočije što ju je 1600. Elizabeta I Engleska darovala Borisu Godunovu, pokušavajući spaziti svog neprijatelja. No u mrklommraku kočije su se razaznavale samo kao mutne sjene.

Dok je mučno promatrao, razdijeliše se oblaci vidljivi kroz uski visoki prozor. Probi se jedna jedina mjesečeva zraka. Kako su prozoridvostruki protuprovalni, bijaše to vrlo slabo svjetlo. Opet, nešto zasja. Točkica u tami, negdj e iza ornamentirana kotača kočije cariceJelisavete.

Monk se pokuša prisjetiti što ga je i kako učio George Sims u dvorcu Forbes: "S dvije rake, dečko. I drži čvrsto! Zaboravi OK Corral — toje samo na filmu.“

Stoga podiže sig sauer dvjema rakama te nacilja pedalj iznad mjesta gdje je svjetlo odbljesnulo. Polako diši, čvrsto drži... pucaj!Zrno proleti između žbica kotača i pogodi nešto iza kotača. Kad su se odjeci smirili i pošto mu je prestalo zvoniti u ušima, začu klizanje, pa

mukli zvuk pada nečega teškog na pod.Možda je varka. Pričeka pet minuta i tada uvidje da se mutan obris na podu ne miče. Trčeći od zaklona jedne do drage antiktne drvene

kočije, približavao se sve dok ne ugleda trap i glavu s licem prema podu. Tek se tada približio, sa spremnim oružjem, i okrenuo tijelo.Pukovnik Anatolij Grišin dobio je jedan jedini metak, ali točno iznad lijevog oka. Kako bi George Sims kazao: to ih ponešto uspori.

Gledajući lice čovjeka što ga je mrzio, Jason Monk ne osjeti nikakvo veselje. Učinio je to jer se moralo.Spremivši samokres, sagne se i uzme nešto iz mrtvačeve lijeve rake.Maleni predmet ležaše mu na dlanu u tami — sirovo američko srebro što svjetluca na mjesečini, prozirni tirkiz što su ga iz brijega izrezali

Ute ili Navaho. Prsten donesen iz planina njegove rodne zemlje, poklonjen hrabra čovjeku na klupi u parku pokraj Jalte, pa strgnut s mrtvogaprsta u dvorištu zatvora Lefortova.

Spremi prsten u džep, okrenu se i ode do auta. Bitka za Moskvu je završena. I ^JiM EPILOG Ujutro 1. siječnja doznala je Moskva icijela Rusija što se dogodilo u ruskome glavnom gradu. Televizija je prenijela strašne slike do najudaljenijega kutka prostrane zemlje. Nacijase skamenila. Među zidinama Kremlja — prizori razaranja. Pročelja crkava Uznesenja i Navještenja Marijina i Sv. arkanđela pune su ožiljakaod metaka. Razbijeno staklo blista na snijegu i ledu.

Crni dim iz zapaljenih vozila nagrdio je vanjštinu Teremskog i Kristalnog dvorca. Pročelja tih dvoraca, palače Senata i Velikogakremaljskog dvorca teško su oštećene mitraljeskim mecima.

Dva sklupčana tijela pronađena su ispod Careva topa. Mrtvozorničke ekipe iznijele su još trupala iz Arsenala i Kongresne palače, gdje sebijahu sklonili u posljednjim trenucima života.

Posvuda iskrivljeni i pocrnjeli ostaci oklopnjaka i kamiona Crne garde. Plamen je mjestimice rastalio asfalt, koji se zatim valovito ponovnoskrutnuo, poput mora.

Privremeni predsjednik Ivan Markov smjesta je doletio u Moskvu iz svoje đače; stigao je negdje oko podneva. Kasno poslije podne primioje moskovskoga patrijarha Alekseja II u privatnu audijenciju.

Aleksej II tada se prvi i posljednji put u životu umiješao u ruski politički život. Žustro je dokazivao kako se nakon svega predsjednički izbori16. siječnja neće moći održati. Mjesto toga, da bi valjalo održati nacionalni referendum o pitanju povratka monarhije.

Isprva je Markov bio vrlo rezerviran prema tom prijedlogu. Prije svega, nije on bedak. Prije četiri godine na mjesto predsjednika Vladeimenovao ga je pokojni predsjednik čerkasov. Markov je bio iskusan menadžer, neupadljiv čovjek s iskustvom u naftnoj industriji. No svremenom mu se svidjela visoka politička dužnost. Vlast premijera je velika čak i u zemlji čiji sustav većinu izvršne vlasti daje predsjednikurepublike, a prvom ministru ostavlja znatno manje.

U šest mjeseci nakon čerkasovljeve smrti od srčanog udara još mu se više svidjelo biti na prvom, a ne drugom mjestu.Budući da je Savez domoljubnih snaga s izbornoga gledišta uništen, trka ostaje između njega i neokomunista Zjuganova. Zna i to da je u

tom slučaju vjerojatnija Zjuganovljeva pobjeda.No ustavni vladar bi morao (odmah, gotovo kao prvi vladarski čin) potražiti iskusna i nekompromitirana političara i upravitelja koji će

formirati vladu nacionalnog jedinstva. Zar ima pogodnijeg od njega? — razmišljao je Markov.Iste večeri Ivan Markov predsjedničkim ukazom sazove Dumu na izvanredno zasjedanje.3. siječnja zastupnici su se okupili odasvud: od najdaljih kutova Sibira do tundre oko Arhangelska. Izvanredna sjednica Dume počela je 4.

siječnja u manjeviše neoštećenu Bijelom domu. Raspoloženje bijaše sumorno, ponajviše među deputatima Saveza domoljubnih snaga, koji susvaki pojedinačno uvjeravali svakoga tko je htio slušati kako nisu ništa znali o ludoriji što ju je Igor Komarov izveo na Staru godinu, niti bi toodobrili da su znali...

Privremeni predsjednik Ivan Markov se obratio parlamentu govorom u kojemu je predložio da se 16. siječnja cijeli narod odluči želi lirestauraciju monarhije u Rusiji. Kako predsjednik nije član Dume, formalni je prijedlog podnio predsjednik parlamenta, zastupnik MarkovljevaDemokratskoga saveza.

Videći kako im predsjednička vlast izmiče iz ruku, a i iz povijesnoideoloških razloga, neokomunisti su se žestoko usprotivili prijedlogu. Priglasovanju su svi bili protiv. No Markov se dobro pripremio.

Zastupnici SDSa boje se za vlastitu sigurnost. Stoga su Markov i njegovi ljudi razgovarali sa svakim o d njih pojedinačno ujutro prijesjednice. Svakom se neslužbeno, ali jasno reklo da se neće pokretati pitanje oduzimanja njegova zastupničkog imuniteta od krivičnogagonjenja (zbog puča) pristane li glasovati za referendum. Svaki je SDSovac želio sačuvati svoje zastupničko mjesto. Glasovi Demokratskog

saveza i većine zastupnika Saveza domoljubnih snaga odnijeli su prevagu nad neokomunistima i prijedlog je prihvaćen.Tehnički to nije bilo tako teško izvesti. Birališta, birački odbori i izborne komisije — sve je to već postojalo. Samo je trebalo tiskati nove

izborne listiće. Na novima je pisalo samo ZA i PROTIV. Bilo ih je 105 milijuna, kao i starih.5. siječnja u Viborgu, maloj luci na sjeveru Rusije, policajac na osiguranju lučkih dokova Pjotr Gromov dodao je malu napomenu povijesti.

Tek što je svanulo, promatrao je kako se švedski teretni brod Ingrid B pripravlja za isplovljavanje prema Goteborgu.Policajac se baš htio okrenuti i vratiti u svoju kabinu na zajutrak kad vidje kako su dva lika u modrim mornarskim odijelima izronila iz

gomile sanduka s bocama i pošla prema brodskom mostiću, koji samo što se nije podigao. Pade mu na pamet da ih zaustavi, pa im vikneneka stanu. Dvojica hitro i tiho izmijeniše nekoliko riječi među sobom, pa potrčaše prema mostiću. Gromov izvadi pištolj i opali upozoravajućihitac u zrak. Prvi put je uporabio pištolj za tri godine u luci i baš mu to sad prija. Dva mornara se zaustaviše.

Isprave otkriše kako su obojica Šveđani. Mlađi govori engleski, od kojega Gromov zna nekoliko riječi. Ali dovoljno dugo radi na sjevernimdokovima da je stigao puno bolje naučiti švedski. Obrati se starijem čovjeku na švedskom: "Zašto toliko žurite?“

čovjek ne odgovori ni riječi. Ni drugi. Ni jedan ni drugi uopće ga nisu razumjeli. Najednom se nagnu naprijed i naglo skinu starijem šubaru sglave. Policajac i Rus u bijegu nekoliko su sekundi zurili bez riječi jedan u drugoga. Nekako mu je poznato to lice. Već ga je negdje vidio...Da... za govornicom... viče pred oduševljenom gomilom...

"Znam te! Ti si Igor Komarov!“Uhitiše Komarova i Kuznjecova te ih odvedoše natrag u Moskvu. Bivši vođa SDSa odmah je optužen za veleizdaju. Ironično, zatvoren je

baš u Lefortovu.Deset dana u medijima se razvijala općenacionalna rasprava treba li ili ne treba vratiti monarhiju. Stručnjaci su razglabali svoja mišljenja.U petak, 14. siječnja, poslije podne otac Gregor Rusakov održao je veliko skup kršćanske obnove na Olimpijskom stadionu u Moskvi. Kao

i kad je svojedobno Komarov tu govorio, njegovu su poruku radio i televizija odnijeli do — procjene pokazuju — osamdeset milijuna ljudi.Tema mu bijaše jasna i jednostavna. Sedamdeset godina ruski je narod trpio pod dvoglavim lažnim bogom dijalektičkoga materijalizma ikomunizma i bio teško izdan i prevaren. Desetak godina već Rusi pohode hram kapitalističke republike i ne može se reći da su njihove nadeispunjene. Stoga je propovjednik nagovarao slušatelje neka se vrate Bogu svojih otaca; neka se u crkvi pomole za savjet prije glasovanja.

Strani promatrači često imaju dojam kako su nakon sedamdeset godina komunističke industrijalizacije Rusi uglavnom stanovnici gradova.Pogrešno. čak i zime 1999/2000. preko 50% Rusa živi u malim gradićima i selima kojih nema na karti — od bjeloruske granice doVladivostoka, na devet tisuća kilometara i u šest satnih zona.

Na toj je nevidljivoj i zaboravljenoj zemlji sto tisuća parohija (župa) što čine stotinu eparhija Ruske pravoslavne crkve. Svaka parohija imacrkvu s lukovičastom kupolom, malu ili veliku. U te crkve po cičoj zimi hrli svake nedjelje tih 50%, pa tako i te, 16. siječnja. Za svakompropovjedaonicom svećenik je pročitao patrijarhovu poslanicu.

Poslije poznata kao Velika poslanica, to je zacijelo najsnažniji i najdirljiviji tekst što ga je Aleksej II ikad napisao. Poslanica je prihvaćenana zatvorenom sastanku Sinoda Ruske pravoslavne crkve tjedan dana prije. Tekst nije prihvaćen jednoglasno, ali znatnom većinom.

Nakon jutarnje liturgije, Rusi se uputiše na birališta. Zbog goleme veličine zemlje i nedostatka elektroničke opreme u zabitijim dijelovima,trebala su dva dana za brojenje glasova ZA i PROTIV. Od valjanih glasova, ZA je bilo 65%, a PROTIV 35%.

Dana 20. siječnja Duma je službeno prihvatila rezultate i donijela dvije važne odluke. Jednom je produžen mandat privremenompredsjedniku Markovu do 31. ožujka. Drugom je osnovan ustavotvorni odbor koji će predložiti ustavne promjene i druge zakone i odlukepotrebne da bi se provele narodna volja izražena na referendumu.

Mjesec dana poslije, 20. veljače, privremeni predsjednik i Duma Ruske Federacije (sada opet Ruskoga Carstva) službeno su pozvalikneza koji živi izvan Rusije da prihvati naslov i sve funkcije cara svih Rusa — dakako, u okviru ustavne monarhije.

Deset dana poslije ruski zrakoplov sletio je nakon duga leta na Vnukovo, jednu od moskovskih zračnih luka.Zima se povlači. Temperatura je već nekoliko stupnjeva iznad ništice i sunce sja. Iz brezove i borove šumice iza malog uzletišta,

rezervirana za posebne letove, dopire miris vlažne zemlje i novoga početka.Ispred terminala veliko državno izaslanstvo, na čelu s Ivanom Markovom: predsjednik Dame, vođe svih stranaka, čelnici Glavnoga stožera,

patrijarh Aleksej i moskovski mitropolit.Iz zrakoplova izađe čovjek što ga je Duma pozvala: pedeset sedmogodišnji vojvoda iz britanske kraljevske kuće Windsor.Daleko, daleko na zapad odatle, u ladanjskoj kući blizu sela Langton Matraversa, sir Nigel Irvine gledao je ceremoniju na televiziji.U kuhinji je lady Irvine prala suđe, što uvijek učini prije dolaska svoje spremačice gospođe Moir. Pustivši sapunici da oteče iz sudopera,

ona upita: "Što to gledaš, Nigele? Ti nikad ne gledaš televiziju ujutro.“"Nešto se događa u Rusiji, draga.“Uh, bilo je blizu — pomisli on. Slijedio je svoja načela kako bi pobijedio bogatijeg, jačeg i brojnijeg protivnika rabeći minimum snaga.

Takvo što može samo lukavost i varka.Prva faza bila je da Jason Monk stvori labavu koaliciju onih koji se boje ili gnušaju Igora Komarova, pošto su vidjeli Crni manifest. Prvo

dolaze oni kojima je Komarov namijenio istrebljenje ili gulag. čečeni, Židovi, milicija koja progoni Komarovljeva saveznika, mafijaški klanDolgoruki. Zatim su došli Crkva i Vojska, predstavljeni samim patrijarhom i najuglednijim (tada) živućim generalom - Nikolajem Nikolajevom.

Idući zadatak bio je ubaciti doušnika u neprijateljski tabor — ne kako bi donosio pouzdane informacije, nego kako bi širio dezinformacije.Dok je Monk još bio na obuci u dvorcu Forbes, voditelj špijuna načinio je prvi od svojih nenajavljenih posjeta Moskvi i tada je aktivirao

dvojicu svojih "agenata spavača" što ih je zavrbovao prije više godina. Jedan bijaše nekadašnji sveučilišni profesor čiji je "hobi" - uzgojgolubova listonoša - u prošlosti već više puta bio vrlo koristan.

No kad je profesor izgubio posao zbog predlaganja demokratskih reformi u doba komunizma, njegov je sin izgubio mjesto u srednjoj školi itime priliku da studira na sveučilištu. Mladić se tada okrenuo Crkvi. Nakon više mjesta u raznim parohijama, gdje se nije osobito istaknuo,premješten je za patrijarhova sobara.

Ocu Maksimu Klimovskom dopušteno je da četiri puta izda pukovniku Grišinu Irvineove i Monkov posjete patrijarhu, kako bi zapovjednikCrne garde povjerovao da ima pouzdan izvor u srcu neprijateljskoga tabora.

Dvaput je Monku i Irvineu bilo dopušteno pobjeći prije nego se Grišin pojavio, no posljednja dva puta to nije više bilo moguće, nego su semorali izvući borbom.

Irvineov treći korak je bio ne pokušavati neprijatelja uvjeriti kako protiv njega nema nikakve urote (to bi bilo nemoguće), nego ga uvjeriti daje pogibelj negdje drugdje nego gdje stvarno jest. Tako će on misliti da je tu opasnost uklonio.

Nakon drugog posjeta patrijarhovoj rezidenciji, Nigel Irvine se morao zadržati kako bi Grišinu i njegovim razbojnicima dao vremena da mupremetnu hotelsku sobu dok ga nema, pronađu aktovku i fotografiju inkriminirajućeg pisma.

Pismo je bilo krivotvorina, načinjena u Londonu na pravom patrijaršijskom papiru sa zaglavljem i s uzorcima pravoga patrijarhova rukopisa,što ga je pribavio otac Maksim i predao Irvineu pri prethodnom posjetu.

U lažnom je pismu patrijarh izvijestio naslovnika kako toplo podupire prijedlog za restauraciju monarhije (što nije bila istina — on je tekrazmatrao taj prijedlog) te predlaže da adresat bude izabran za cara.

No adresa bijaše na pogrešnog princa. Semjon je živio u ladanjskoj kući u Normandiji, s konjima i ljubavnicom. Nažalost, moralo se uzetida ga je moguće žrtvovati.

četvrti posjet Jasona Monka patrijarhu počeo je 4. fazu: ohrabrivanje neprijatelja da reagira prejako i nasilno na zamišljenu, ali jošnepostojeću ugrozu. Postiglo se to snimkom navodnog razgovora između Monka i Alekseja II.

Stvarni glasovni uzorci govora Alekseja II pribavljeni su prigodom prvog Irvineovaposjeta; tumač Brian Vincent je sve snimio. Monk je još udvorcu Forbes snimio sate i sate svoga glasa. U Londonu je ruski glumac izgovorio riječi što ih naizgled govori patrijarh Aleksej. Snimka jestvorena uz pomoć računalne tehnike, uključivši i smetnje i zvuk miješanja kave. Otac Maksim, kome je Irvine ubacio vrpcu dok su semimoilazili u hodniku, samo je zamijenio vrpcu u kazetofonu što mu ga je bio dao Grišin.

Sve je na toj vrpci laž. General Petrovski nije bio mogao nastaviti pohode na klan Dolgomki jer su čečeni već rekli o njima sve što su znali.Štoviše, papiri otkriveni ispod mafijaške kockarnice uopće ne pokazuju financijsku vezu SDSa i mafije.

General Nikolajev uopće nije kanio davati dalje intervjue. U jednom jedinom rekao je sve što treba. Što je još važnije, patrijarhu nije bilo nina kraj pameti intervenirati kod predsjednika da se Igor Komarov proglasi nepodobnom osobom za predsjednika. Naprotiv, prilično je jasnorekao kako se ne kani miješati u politiku.

Ali to nisu znali ni Grišin ni Komarov. Smatrajući kako znaju protivnikove namjere i bojeći se strašne propasti, oni su gadno pretjerali inaručili atentate. Naslutivši da dolaze, Monk je upozorio sve četiri mete. Samo se jedan odbio sagnuti. Sve do noći 21. prosinca, a možda iposlije, Komarov je još mogao pobijediti na predsjedničkim izborima sa sasvim lijepom većinom.

Nakon 21. prosinca počela je peta faza. Pretjerana reakcija iskorištena je kako bi se još više naudilo Komarovu. Tako je gnušanje spramKomarova, što ga je osjećala neznatna manjina, prešlo u bijesnu bujicu medijske kritike. Tada je Monk lansirao dezinformaciju da je izvorinformacija vrlo visoki časnik Crne garde.

Kao i u tolikim drugim ljudskim djelatnostima, uspjeh rađa uspjeh, a neuspjeh — neuspjeh. Kako je rasla novinska kritika, tako iKomarovljeva paranoja, kojoj je u sebi zapravo sklon svaki tiranin.

Završni potez Nigela Irvinea bijaše igrati na tu paranoju i nadati se — usprkos svemu — da neprikladni otac Maksim neće zakazati unevolji.

Kad se patrijarh vratio iz samostana Presvetoga Trojstva i sv. Sergeja, nije dolazio ni blizu privremenom predsjedniku. četiri dana prijeNove godine tijelima ruske države nije ni padalo na pamet da se obruše na Crnu gardu i na Novu godinu uhite Komarova.

Zahvaljujući pomoći oca Maksima Nigel Irvine je uporabio staro sredstvo: uvjeriti protivnika kako su njegovi neprijatelji puno mnogobrojniji,jači i odlučniji nego što doista jesu. Uvjeren nakon drugog niza, Komarov je odlučio prvi napasti. Budući da ju je Monk upozorio, ruska sedržava znala obraniti.

Iako ne nohađa redovito crkvu, sir Nieel Irvine već ie odavno marljiv čitatelj Biblije. Od svih likova najdraži mu je židovski junak Gideon.Kako je objasnio Monku u škotskim planinama, Gideon je bio prvi zapovjednik specijalnih snaga i prvi predstavnik čimbenika iznenađenja

— iznenadnog noćnog napada.Kad su mu dali deset tisuća dobrovoljaca, on je odabrao samo tri stotine... "Ono što je on izveo, dragi moj dečko, jest da su polubudne

Miđane uvjerili kako ih napada puno veća vojska. Mnogi su se tada uplašili i pobjegli.“Ne samo što su pobjegli, već su se u mraku pobili jedan s drugim. Drugom vrstom dezinformacije Grišin je bio prisiljen zatvoriti cijelo svoje

više zapovjedništvo. Lady Irvine uđe u dnevnu sobu i isključi televizor."Dođi, Nigele! Krasan je dan. Treba iskopati rane krumpire." Stari se voditelj špijuna podiže na noge."Naravno. Rano proljeće. Samo da uzmem vrtne čizme." On mrzi kopanje, ali voli Penny Irvine.Nedugo nakon podne, Foxy Lady izađe iz Kornjačine uvale i uzme smjer prema Cutu.Na pola puta do koraljnoga grebena s desne ga strane dostignu Srebrena dubina Arthura Deana. Na krmi dvoje turista."Hej, Jasone! Nije te dugo bilo." "Da. Bio sam malo u Europi.“"I kako je bilo?“Monk malo promisli, tražeći pravu riječ. Dosjetio se: "Zanimljivo." "Lijepo što si se vratio." Dean pogleda stražnju palubu Monkova broda,

pa upita: "Nemaš putnika?“"Ne. Kažu da su sabljarke deset milja od Pointa. Idem malo sam u ribolov.“Arthur Dean se široko osmjehnu, znajući kako je to dobar osjećaj.Srebrena dubina da gas i ode dalje. Foxy Lady preplovi Cut te Monk osjeti lupkanje i valjanje otvorenog mora pod nogama, a na licu

slatkoslani morski vjetar.Ubrzavši, Monk napusti obalu otoka i usmjeri svoj brodić prema pučini.KRAJ samo je zamijenio vrpcu u kazetofonu što mu ga je bio dao Grišin.Sve je na toj vrpci laž. General Petrovski nije bio mogao nastaviti pohode na klan Dolgoruki jer su čečeni već rekli o njima sve što su znali.

Štoviše, papiri otkriveni ispod mafijaške kockarnice uopće ne pokazuju financijsku vezu SDSa i mafije.

General Nikolajev uopće nije kanio davati dalje intervjue. U jednom jedinom rekao je sve što treba. Što je još važnije, patrijarhu nije bilo nina kraj pameti intervenirati kod predsjednika da se Igor Komarov proglasi nepodobnom osobom za predsjednika. Naprotiv, prilično je jasnorekao kako se ne kani miješati u politiku.

Ali to nisu znali ni Grišin ni Komarov. Smatrajući kako znaju protivnikove namjere i bojeći se strašne propasti, oni su gadno pretjerali inaručili atentate. Naslutivši da dolaze, Monk je upozorio sve četiri mete. Samo se jedan odbio sagnuti. Sve do noći 21. prosinca, a možda iposlije, Komarov je još mogao pobijediti na predsjedničkim izborima sa sasvim lijepom većinom.

Nakon 21. prosinca počela je peta faza. Pretjerana reakcija iskorištena je kako bi se još više naudilo Komarovu. Tako je gnušanje spramKomarova, što ga je osjećala neznatna manjina, prešlo u bijesnu bujicu medijske kritike. Tada je Monk lansirao dezinformaciju da je izvorinformacija vrlo visoki časnik Crne garde.

Kao i u tolikim drugim ljudskim djelatnostima, uspjeh rađa uspjeh, a neuspjeh — neuspjeh. Kako je rasla novinska kritika, tako iKomarovljeva paranoja, kojoj je u sebi zapravo sklon svaki tiranin. Završni potez Nigela Irvinea bijaše igrati na tu paranoju i nadati se —usprkos svemu — da neprikladni otac Maksim neće zakazati u nevolji.

Kad se patrijarh vratio iz samostana Presvetoga Trojstva i sv. Sergeja, nije dolazio ni blizu privremenom predsjedniku. četiri dana prijeNove godine tijelima ruske države nije ni padalo na pamet da se obruše na Crnu gardu i na Novu godinu uhite Komarova.

Zahvaljujući pomoći oca Maksima Nigel Irvine je uporabio staro sredstvo: uvjeriti protivnika kako su njegovi neprijatelji puno mnogobrojniji,jači i odlučniji nego što doista jesu. Uvjeren nakon drugog niza, Komarov je odlučio prvi napasti. Budući da ju je Monk upozorio, ruska sedržava znala obraniti.

Iako ne oohada redovito crkvu, sir Nisel Irvine već ie odavno marljiv čitatelj Biblije. Od svih likova najdraži mu je židovski junak Gideon.Kako je objasnio Monku u škotskim planinama, Gideon je bio prvi zapovjednik specijalnih snaga i prvi predstavnik čimbenika iznenađenja

— iznenadnog noćnog napada.Kad su mu dali deset tisuća dobrovoljaca, on je odabrao samo tri stotine... "Ono što je on izveo, dragi moj dečko, jest da su polubudne

Miđane uvjerili kako ih napada puno veća vojska. Mnogi su se tada uplašili i pobjegli.“Ne samo što su pobjegli, već su se u mraku pobili jedan s drugim. Drugom vrstom dezinformacije Grišin je bio prisiljen zatvoriti cijelo svoje

više zapovjedništvo. Lady Irvine uđe u dnevnu sobu i isključi televizor."Dođi, Nigele! Krasan je dan. Treba iskopati rane krumpire." Stari se voditelj špijuna podiže na noge."Naravno. Rano proljeće. Samo da uzmem vrtne čizme." On mrzi kopanje, ali voli Penny Irvine.Nedugo nakon podne, Foxy Lady izađe iz Kornjačine uvale i uzme smjer prema Cutu.Na pola puta do koraljnoga grebena s desne ga strane dostignu Srebrena dubina Arthura Deana. Na krmi dvoje turista."Hej, Jasone! Nije te dugo bilo." "Da. Bio sam malo u Europi.“"I kako je bilo?“Monk malo promisli, tražeći pravu riječ. Dosjetio se: "Zanimljivo." "Lijepo što si se vratio." Dean pogleda stražnju palubu Monkova broda,

pa upita: "Nemaš putnika?“"Ne. Kažu da su sabljarke deset milja od Pointa. Idem malo sam u ribolov.“Arthur Dean se široko osmjehnu, znajući kako je to dobar osjećaj.Srebrena dubina da gas i ode dalje. Foxy Lady preplovi Cut te Monk osjeti lupkanje i valjanje otvorenog mora pod nogama, a na licu

slatkoslani morski vjetar.Ubrzavši, Monk napusti obalu otoka i usmjeri svoj brodić prema pučini.