1

IVAN MUI HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA

2

BIBLIOTEKA POVJESNICE HRVATA

3

UREDNIK: DR. SC. VLADO NUI

NAKLADA BOKOVI

ZA NAKLADNIKA:

ZORAN BOKOVI

RECENZENTI: DR. SC. DENIS ALIMOV, SVEUILITE U SANKT PETERBURGU (RUSIJA)

DR. SC. DANIJEL DZINO, SVEUILITE U ADELAIDE (AUSTRALIA) PROF. DR. SC. DARKO GAVRILOVI, NOVI SAD

PROF. DR. SC. IVAN JURI, ZAGREB DR. SC. FRA BAZILIJE PANDI, ZAGREB

PROF. DR. SC. IVO RENDI MIOEVI, RIJEKA AKADEMIK RADOSLAV ROTKOVI, HERCEG NOVI

LEKTOR:

MARIO BLAGAI

KOREKTURA: VESELA ROMI

PRIJELOM KNJIGE I LIKOVNO RJEENJE KORICA: NEVEN MARIN

FOTOGRAFIJA NA KORICAMA: SPOMEN BANA BRANIMIRA S HRVATSKIM ETNONIMOM NA ARHITRAVU I ZABATU PREDROMANIKE CRKVE NA CRKVINI U OPOTU KOD BENKOVCA. SNIMIO ZORAN ALAJBEG, MUZEJ HRVATSKIH ARHEOLOKIH SPOMENIKA U SPLITU

FOTOGRAFIJE U KNJIZI:

BRANIMIROV NATPIS IZ MUA. SNIMIO: FILIP BEUSAN, ARHEOLOKI MUZEJ U ZAGREBU

SVE OSTALE SLIKE U KNJIZI: ZORAN ALAJBEG, MUZEJ HRVATSKIH ARHEOLOKIH SPOMENIKA U SPLITU

POVIJESNE KARTE IZRADIO: TOMISLAV KANIKI, ZAGREB

IVAN MUI, IOVSKA 2, 21000 SPLIT

3

IVAN MUI

HRVATSKA POVIJEST

DEVETOGA STOLJEA

NAKLADA BOKOVI

SPLIT 2006

4

5

eni Vlasti

6

7

S A D R A J PREDGOVOR (DANIJEL DZINO) 9

UVOD 21 1. O STAROSJEDITELJIMA JAPODIMA, LIBURNIMA I DALMATIMA 23 2. VLADAVINA GOTA NA TERITORIJU LIBURNIJE I DALMACIJE 37 3. DOSELJENJE SKLAVINA 51

HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA 79

I. PRVOBITNI SMJETAJ HRVATA NA LIBURNIJSKOM TERITORIJU I FRANAKO OVLADAVANJE LIBURNIJOM I DALMACIJOM 81 II. SJEDINJENJE LIBURNIJE I DALMACIJE 818. I OSLOBOENJE HRVATA OD FRANAKOG VRHOVNITVA DO 839. GODINE 97 III. HRVATSKI KRALJEVI TRPIMIR, KREIMIR I MIROSLAV 111 IV. HRVATSKI BANOVI U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA 127 1. DOMAGOJ 127 2. ZDESLAV 131 3. BRANIMIR 133 4. MUTIMIR 142

V. POKATOLIAVANJE ARIJANSKIH HRVATA 147 DODATAK O ARIJANIZMU 168

PRILOZI 171

I. STARA ILI BIJELA HRVATSKA I DOSELJENJE HRVATA OKO 639. GODINE PREMA SPISU DE ADMINISTRANDO IMPERIO 173 II. DOSELJENJE ARIJANSKIH GOTA, KOJI SU UISTINU SKLAVINI U RIMSKU DALMACIJU, A POSEBNO NA TERITORIJ LIBURNIJE,

I NJIHOVO SUIVLJENJE SA STAROSJEDIOCIMA PREMA IZVORIMA TOME ARHIAKONA 187

8

III. AVARI, PROTOBUGARSKO OSOBNO IME I HRVATSKI ETNONIM 197 IV. SABOR NA DUVANJSKOM POLJU U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA PREMA LIBELLUS GOTHORUM 209

DODATAK O VLASIMA 227 BIBLIOGRAFIJA VRELA I POSEBNO KORITENIH RADOVA 231 UMJESTO POGOVORA (DENIS ALIMOV) 241 KAZALO OSOBA (NADA VRSALOVI) 247 KAZALO AUTORA (NADA VRSALOVI) 251 POPIS SLIKA I KARATA 259 KRATICE 261 ZAHVALA UZ IZDANJE OVE KNJIGE 262 BILJEKA O PISCU 263

P R E D G O V O R uz knjigu Hrvatska povijest devetoga stoljea Ivana Muia

BITI, INITI I ZNATI: MULTIETNINOST HRVATSKOG IDENTITETA U

RANOM SREDNJEM VIJEKU.

Danas, znanstveno djelo ne moe postojati samo za sebe. Nije vie samo potrebno, ve je dapae neophodno da je djelo jasno odreeno spram postojeih konteksta i suvremenih znanstvenih dijaloga. Kontekst je klju- ni element u odreivanju prostorno-vremenskih koordinata znanstvenog rada, koji mu omoguava da postoji kao takvo, ovdje i sada, ali i da utjee na konstrukciju odreenog kontekstualnog diskursa u budunosti. Znae- nje knjige Hrvatska povijest devetoga stoljea Ivana Muia jest da ona evidentno postoji u viestrukim kontekstima koji joj odreuju koordinate u prostoru hrvatske, junoslavenske ali i nekih od trenutnih tijekova u suvre- menoj svjetskoj historiografiji. Bez obzira na kompleksnu tematiku kojom se ova knjiga bavi, Muiev temeljni argument je jednostavan. On se bazira na preispitivanju dosadanjeg slavenocentrinog teorijskog okvira interpre- tacije povijesti kasne antike i ranog srednjeg vijeka onoga podruja koje danas kognitivno svrstavamo u zapadni/centralni Balkan, te prepoznavanju znaenja koji je autohtona pred-slavenska populacija imala u tvorbi ranosre- dnjovjekovnih politikih tvorevina na dananjem hrvatskom prostoru (ali i susjednim prostorima), i kreiranju hrvatskog srednjovjekovnog identiteta.

Bez obzira na mjestimino staromodniji metodoloki pristup, i razdvo- jenost osnovnog argumenta od komparativnih podruja u post-antikoj Eu- ropi,1 ime bi Muiev argument bio uklopljen u iri, europski kontekst kul- turno-povijesnog trenutka problematike kojom se bavi, svojom sadrinom ova knjiga, hotimino ili ne, jest dio trenutano vrlo aktualnih znanstvenih trendova u historiografiji kasne antike i ranog srednjeg vijeka. U svom ar- gumentu o znaenju autohtonih, pred-slavenskih identiteta u konstrukciji hrvatskog identiteta, Muieva knjiga postaje dijelom znaajnog dijaloga o dekonstrukciji dosadanje percepcije etnikih identiteta tijekom seoba naroda krajem antikoga doba, u kojemu se naglaava znaenje autohtonih

1 Vidi primjetnu slinost izmeu socijalnih promjena u razliitim dijelovima rimskog Zapada u ovom periodu, K. R. Dark, Civitas to Kingdom: British Political Continu- ity 300-800. Leicester, 1994, posebice str. 235 dalje

9

elemenata i problematizira pitanje etnikih identiteta barbara koji su mi- grirali kroz rimski limes.

Posljednja dva desetljea izuzetno su uzbudljivo vrijeme za svakog po- vjesniara i arheologa, kako antike tako i srednjega vijeka, koji ima sreu da u njemu ivi i stvara. Post-modernistika socio-antropoloka dekonstrukcija koncepata kao to su kultura ili etniki identitet pronala je napokon svoje mjesto u metodolokom pristupu interpretacije prolosti, omogua- vajui potpuno nove pristupe starim problemima, i nadilaenje postojeih koncepata. Skupni makro-etniki identiteti koji su bili prepoznavani kao Kelti, Germani, Goti, Iliri, ili Slaveni postali su kroz novu interpretaciju Kelti, Germani, Goti, Iliri, Slaveni. Prema tome, ovi identiteti se danas prvenstveno vide kao produkt simplificirane, kognitivne percepcije pisanih vrela. Oni su nita vie nego subjektivne konstrukcije grko-rimsko- bizantske intelektualne elite ija su svjedoanstva suvremeni povjesniari i arheolozi do nedavna prihvaali kao objektivne prikaze,2 i vrlo esto tumai- li ih kroz interpretativne okvire koji su (ne)svjesno korespondirali s konstru- kcijama modernih nacionalnih identiteta.3 injenica je da se ovdje u stvari ne radi o formiranim narodima ili plemenima, ve o fluidnim, nestalnim, socijalnim konstrukcijama koje variraju i restruktuiraju se shodno situaciji i povijesnom kontekstu, odnosno izboru grupe ili pojedinca.4 Ispod fasade monolitnih makro-etnikih identiteta antike i post-antikog doba, izronili su mnogobrojni do sada nezamjetljivi identiteti, snano utjeui na temeljno preispitivanje suvremene percepcije i znanstvene interpretacije povijesnih dogaanja iz ovih perioda.

2 Literatura postaje svakom godinom sve obimnija. Vidi vrlo informativne radove namjenjene irem itateljstvu, ali i strunjacima poput S. James, The Atlantic Celts: Ancient People or Modern Invention. London, 1999 odnosno P. Wells, Beyond Celts, Germans and Scythians: Archaeology and Identity in Iron Age Europe. Lon- don, 2001, za antiku, te radove skupljene u W. Pohl, H. Reimitz (eds.), Strategies of Distinction: The Construction of Ethnic Communities, 300-800. Leiden, 1998., odnosno A. Gillett (ed.), On Barbarian Identity: Critical Approaches to Identity in the Early Middle Ages. Turnhout 2002 za konzervativniji (Pohl/Reimitz) i liberalni- ji (Gillett) pristup konstrukciji identiteta u periodu seoba naroda i ranog srednjeg vijeka.

3 Posebice vidljivo u odnosu arheologije i nacionalizma, usp. M. Daz-Andreu, T. Champion (eds.), Nationalism and archaeology in Europe. London, 1996; P. L. Kohl, Nationalism and Archaeology: On the Constructions of Nations and Recon- structions of the Remote Past. Annual Review of Anthropology 27 (1998), str. 223- 246.

10

Osnovica ovih novih pogleda lei u metodologiji koja prihvaa za po- lazite socio-antropoloko shvaanje identiteta kao fluidnoga koncepta defi- niranoga prvenstveno kroz socijalnu interakciju. Nemogue je u malo rijei iznijeti ak i vrlo tur pregled razliitih vienja i pristupa problemu konstru- kcije etniciteta. Stoga bih htio ovdje reinterpretirati, radije nego parafrazirati, Fishmanovo vienje etniciteta kao Biti (Being), initi (Doing) i Znati (Knowing) jer ga vidim relevantnim za ovu problematiku.5 Pod Biti tre- bao bi se vidjeti nesvjesni etnicitet svakodnevnoga ivljenja, subliminalni odnos prema subjektivnoj konstrukciji socijalne stvarnosti, kulturni habitus u kojemu se raamo i ivimo.6 Biti, uzeto samo za sebe, ne moe tvoriti etniki identitet, ali se kroz Biti definira percepcija identiteta skupine koja dijeli osjeaj zajednikog etnikog identiteta. initi je pak kljuni imbe- nik tvorbe identiteta, jer se initi aktivno dogaa u sadanjosti. initi odslikava s jedne strane interakciju s drugim Biti koja nas time ini svje- snim naega Biti, ali i svjesnim postojanja etnikoga Drugoga u odno- su prema kojemu konstruiramo identitet. S druge strane, initi ukljuuje virtualno grupno iskustvo bivstvovanja kao Mi koje konstantno redefinira etniki identitet u sadanjosti.7 Posljednji inilac je Znati i kroz njega se odraava znanje odnosno sadanja percepcija prolosti etnike skupine, koja objanjava i definira percepciju (ali ne i injenino stanje stvari) Biti kao nepromjenjive kulturne kategorije. Svojim temeljnim argumentom Hr- vatska povijest devetoga stoljea znaajno dotie Biti, initi i Znati dananjeg hrvatskog identiteta, i stoga je treba uzeti ozbiljno.

Prvi znaajan kontekst u kojem ova knjiga postoji je dekonstrukcija percepcije skupnih identiteta iz prolosti, a posebice barbarskih identiteta koji su nam poznati iz doba seoba naroda. Nakon nedavne temeljne de- konstrukcije gotskoga identiteta kao kasno-antike intelektualne konstrukci- je koja u stvarnosti nikada nije ostvarivala kohezivnost svog identiteta kao

4 Na primjer, amalgamacija Sueba i Alemana u zajedniki alamanski identitet, H. J. Hummer, The fluidity of barbarian identity: the ethnogenesis of Alemmani and Suebi. Early Medieval Europe 7 (1998), str. 1-27.

5 J. Fishman, Social theory and ethnography. U: P. Sugar (ed.), Ethnic Diversity and Conflict in Eastern Europe. Santa Barbara, 1980, str. 84-97.

6 Barthov Cultural staff odnosno Bourdieovski habitus, F. Barth, Introduction. U: F. Barth (ed.), Ethnic Groups and Boundaries. Bergen, London, 1969, str. 15; P. Bourdieu, Outline of a Theory of Practice. Cambridge, 1977, str. 72 dalje.

7 Barth, cit. dj. (n. 6); R. Jenkins, Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations. London, 1997, str. 53-56.

11

zasebna etnika ili makro-etnika skupina,8 doao je red i na dekonstrukciju postojee percepcije slavenskoga etniciteta. Dosadanji metodoloki pristup problemu slavenskih seoba nastao je kroz spoj izmeu Kossinna-Childe- ovske arheologije kultura i sovjetske kole interpretacije etnogenetskog modela.9 Suvremena kritika arheologije kultura,10 odnosno preispitivanje etnogenetskoga modela povijesne interpretacije,11 omoguila je vrstu i su- vremenu teorijsku podlogu za razvitak novog modela interpretacije slaven- skih seoba. Utjecajni ameriki povjesniar i arheolog rumunjskog podrijetla, Florin Curta, nedavno je definirao Slavene kao puku konstrukciju bizant- skih vrela, skupno ime nadjenuto velikom broju razliitih skupina koje su prelazile Dunav u VI. stoljeu na osnovu arheolokih dokaza i preispitivanja pisanih vrela.12 Slaveni su u ovoj reviziji prijanjih miljenja definirani kao iroki kulturni identitet, radije nego etnika kategorija,13 mogue jedino

8 P. Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy. Cambridge, 1997 i nedavno, fokusirajui se na nepouzdanost pisanih vrela A. S. Christensen, Cassiodorus, Jor- danes and the History of the Goths. Copenhagen 2002.

9 Za kritiku prijanje interpretacije vidi F. Curta, From Kossinna to Bromley: ethno- genesis in Slavic archaeology. U: Gillett, cit. dj. (n. 2), str. 201-218; Kohl, cit. dj. (n. 3), str., 230-233. Izuavanje slavenskih seoba u tadanjem jugoslavenskom prostoru takoer je ne- dvojbeno egzistiralo u politiki korektnom okviru slavenskih migracija i etnoge- netske interpretacije. Vidi B. Slapak, P. Novakovi, Is there national archaeology without nationalism? Archaeological tradition in Slovenia. U: Daz-Andreu, Cham- pion, cit. dj. (n. 3), str. 55-56.

10 P. Graves-Brown, S. Jones, C. Gamble (eds.), Cultural Identity and Archaeology: The construction of European communities, London, New York, 1996.

11 C. R. Bowlus, Ethnogenesis Models and the Age of Migrations: A Critique. Au- strian History Yearbook 26 (1995), 147-164; A. Gillett, Ethnogenesis: A Conte- sted Model of Early Medieval Europe. History Compass 2, (2006), str. 241-260 naglaavajui znaenje izbora i ulogu ne-etnikih identiteta u percepciji identiteta u ovom periodu. U modificiranom obliku obogaenim socio-antropolokim instru- mentalizmom, etnogenetski model, koji u osnovi priznaje sposobnost barbarskih skupina na post-rimskom zapadu da postanu (come into being) etniki identitet kao socio-politiku konstrukciju, je jo uvijek aktualan. Vidi Gillett, str. 241-246.

12 F. Curta, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700. Cambridge, 2001. Curta kritizira posebice Prokopija i Iordane- sa str. 36-43, ali i De administrando imperio, str. 64-66, to uvelike korespondira s Muievom kritikom glave XXX De administrando imperio u dodatku I. Vidi takoer i D. Dzino, Varljivi tokovi Slavenskih identiteta. F. Curta: The Making of the Slavs (prikaz knjige). Diadora 22, (u tisku).

13 The term Slav remains a vague cultural, but not an ethnic or ethnological ci-

12

povezani meu sobom zajednikim slavenskim lingua franca kojim su se sporazumijevali.14

Rastakanje slavenskog identiteta i formiranje regionalnog balkan- skog ili drugih identiteta meu junim Slavenima postaje neizostavni dio svakodnevnoga diskursa na prijelomu XX. i XXI. stoljea.15 Preispitivanje i kritika slavenocentrinog interpretacionog okvira ranosrednjovjekovne po- vijesti Balkana postoji ve dulje vremena, i ini se da vremenom dobija sve vie podpore u znanstvenim krugovima.16 Mui vjeto izbjegava proble- me u koje su se do sada uplitali pobornici nove autohtonosti u Sloveniji, odnosno Bosni i Hercegovini, koji su kritizirali slavenocentrini model s gledita suvremenih post-jugoslavenskih nacionalnih i etnikih konstrukci- ja.17 Njegova interpretacija, iako takoer bazirana na kljunoj ulozi autohto- nog elementa, uspostavlja mnogo iri i prihvatljiviji interpretacijski okvir za diskusiju o identitetima na hrvatskom srednjovjekovnom prostoru, koji, to je najznaajnije, ukljuuje, a ne iskljuuje druge identitete poput prido- lih Sklavina ili Gota. Po Muiu, oni takoer utjeu na tvorbu hrvatskog identiteta, kao njegovi sastavni inioci.

pher for East Central Europe during the middle ages, describing clear differences in space and time. There was no distinct and homogeneous Slavic culture in East Central Europe instead many acts of self-definition, interaction and exchange with all neighbouring regions played significant role during the early and high middle age. S. Brather, The beginnings of Slavic settlement east of the river Elbe. Antiquity 78 (2004), str. 314-329, citat sa str. 327.

14 P. M. Barford, The Early Slavs: Culture and Society in Early Medieval Eastern Europe. London, 2001, str. 34; F. Curta, The Slavic lingua franca (Linguistic notes of an archaeologist turned historian). East Central Europe/LEurope du Centre-Est 31(1) (2004), str. 125-148. Po Curti zajedniki jezik nije utjecao na definiranje Sla- vena kao Slavena, ve su to po njemu inila bizantska vrela.

15 Lj. ari, Balkan Identity: Changing Self-images of the South Slavs. Journal of Multilingual & Multicultural Development 25(5/6) (2004), str. 389-407.

16 Primjerice, I. Rendi-Mioevi, Retracing the past to the cradle of Croatian Hi- story. East European Quarterly 36(1) (2002), str. 1-6. Vidi takoer noviji sintetski prikaz ovog perioda za podruje Bosne i Hercegovine u I. Lovrenovi, Bosnia: A Cultural History (naslov originala: Unutarnja Zemlja: kratki pregled kulturne po- vijesti Bosne i Hercegovini). New York, 2001, str. 39-43.

17 U Sloveniji postavka da su Slovenci podrijetlom Veneti je znanstveno opovrgnuta izvan svake sumnje, M. Matietov (ed.), Venetovanje (Arheo 10). Ljubljana, 1990. Za kritiku slinih argumenata u novijoj BiH historiografiji vidi A. kegro, Nekoliko pitanja iz najstarije prolosti Bosne i Hercegovine, ili, O najnovijim krivotvorinama u Bonjakoj historiografiji. U: E. Redi (ed.), Istorijska nauka u BiH u razdoblju 1990-2000 (ANUBiH/CBI Posebna izdanja CXX/30). Sarajevo, 2003, str. 21-29.

13

Mui vraa fokus znanstvenog interesiranja na olako zaboravljenu predantiku i antiku populaciju Ilirika. Predslavenski identiteti, posebice nakon ukljuivanja prostora koji su Rimljani kognitivno definirali kao Illy- ricum u globalizacijske tijekove antikoga svijeta, su promatrani u interpre- tativnom okviru romanizacije koji je isticao gubljenje njihovih identiteta, u manjoj ili veoj mjeri, kroz asimilacijski proces romaniziranja.18 Koncept romanizacije je nedavno irom otvoren za preispitivanje.19 Akulturacija autohtonih populacija na rimsku upravu i mediteransku kulturu u zapadnoj Europi bila je heterogena, a individualne zajednice evidentno su selektivno usvajale elemente mediteranske globalne kulture, radije nego bile romanizi- rane, poluromanizirane ili neromanizirane.20 Nedostatak materijalnih doka- za ni u kojem sluaju ne pokazuje da se proces akulturacije nije dogaao, ili da se dogaao u minimalnoj mjeri u unutranjosti rimske Dalmacije.21 Pro- ces kulturne razmjene je nedvojbeno bio i dvosmjeran, posebice u umjetni- kom izriaju,22 ali i u socijalnom kontekstu, ovisei o zemljopisnoj poziciji odreenih dijelova Ilirika i njihovu mjestu u globalnomu sistemu Rimskog carstva, posebice u odnosu na razmjetaj legija ili imigracije iz drugih dije- lova carstva u Ilirik.23

U neku ruku ovo je nastavak Muieve ideje o autohtonosti Hrvatskog identiteta iz njegovih prijanjih radova, gdje je snano istaknut kontinui-

18 Primjerice J. Wilkes, Iliri (naslov originala: The Illyrians). Split, 2001, str. 267 dalje.

19 Vidi G. Woolf, The Unity and Diversity of Romanization. Journal of Roman Archa- eology 5 (1992), str. 349-352; isti, The Formation of Roman Provincial Cultures. U: J. Metzler, M. Millett, J. Slostra, N. Roymans (eds.), The integration of the early Roman Empire, Dossiers dArchologie du Muse National dHistoire et dArt IV. Luxembourg, 1995, str. 9-18; J. Barrett, Romanization: a critical comment. U: D. J. Mattingly (ed.), Dialogues in Roman Imperialism. Portsmouth, 1997, str. 51-64, te razliite pro et contra pristupe u S. Keay, N. Terrenato (eds.), Italy and the West: Comparative Issues in Romanization. Oxford, 2001.

20 to je primjeeno i u Iliriku, vidi I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba (ANUBiH/CBI Djela LXVI/6). Sarajevo, 1988, str. 72-74, 345-354, usp. Mu- i, str. 27-28.

21 Usp. primjer Britanije, Dark, cit. dj. (n. 1). 22 D. Rendi-Mioevi, Umjetnost Ilira.; N. Cambi, Sepulkuralni spomenici atropo-

morfnog karaktera kod Ilira. U: A. Benac (ed.), Umjetnost Ilira u antiko doba, (ANUBiH/CBI Posebna izdanja LXVII/11). Sarajevo, 1984, str. 65-80; 105-117.

23 G. Alfldy, Die illyrischen Provinzen Roms: von der Vierfalt zu der Einheit. U: G. Urso (ed.), DallAdriatico al Danubio: LIllirico nellet graeca e romana (I convegni della fondazione Niccol Canussio 3). Pisa, 2004, str. 207-220.

14

tet kulturnoga habitusa na prijelazu iz antike u srednji vijek na hrvatskom prostoru.24 Taj argument se neminovno oslanja na Childeovsku arheoloku interpretativnu tradiciju materijalnih kultura i modernistiki, primordijalni pristup antropologiji i konstrukciji etnikih i kulturnih identiteta kroz njiho- vo Biti. S time se podrazumijeva identitet kao rezultat objektivnih im- benika, kulturni fenomen koji postoji u povijesnom vakuumu, bez znaaj- nog utjecaja socijalnih imbenika poput interakcije (konstrukcije etnikoga ili kulturnoga Drugoga), odnosno socijalne organizacije, subjektiviteta, izbora, te praktinog iskustva bivstvovanja kao Mi.

Ovaj pristup nije toliko Muieva konstrukcija, koliko je rezultat ranije, modernistike interpretacije postojeih dokaza u znanosti. Ako i uzmemo da navedeni primjeri doista predstavljaju kontinuitet iz antikog doba, njih treba gledati samo kao odraze kulturne tradicije koja ne utjee presudno na formiranje identiteta i moe biti nasljeena ili usvojena od strane dru- gih identiteta. Kljuno pitanje lei u socijalnom, ne u kulturnom kontekstu zato je veinska autohtona populacija usvojila slavenski identitet kada su samo malobrojne grupe Slavena dole u hrvatski prostor, a ne zato su odreeni kulturni konteksti preneseni iz antike u kasniji period, jer su ih tako mogli preuzeti i Slaveni u slavenocentrinom modelu.

No, za razliku od prolih radova drugih autora, Hrvatska povijest de- vetoga stoljea se ne oslanja na nesigurno odreivanje identiteta samo kroz izuavanje kulturnog habitusa, ve prati post-antiku socijalnu organizaciju i interakciju identiteta u hrvatskom prostoru, to je znaajan metodoloki pomak naprijed. Drim da po mnogo emu kljuni razlog konstrukcije hr- vatskih identiteta kroz povijest treba vidjeti u socijalnom kontekstu kom- pleksnih razlika regionalnog kulturnog habitusa s religijskim drugim (Islam, Pravoslavlje, Reformacija), jezikim drugim (Maarima, Turci- ma, Venecijancima itd.), odnosno u kontekstu politikoga instrumentalizma i odnosu prema politikom drugom (Hrvatski politiki identitet suprosta- vljen Franakom, Bizantinskom, Venecijanskom, Otomanskom itd.).

Mui raspoznaje etiri najznaajnija identiteta u hrvatskom prostoru: autohtoni element Dalmati(ne), Sklavine, Romane/Latine (Bizantski poda- nici na Jadranskoj obali), te Gote. Identiteti koje raspoloiva vrela nazivaju Dalmatini/Dalmate/Delmatinoi trebali bi se uzimati s velikim oprezom kao dokaz etnikoga identiteta jer je mogue da u nekim vrelima oni nemaju nita vie znaenja nego ranija dihotomija zablude (odnosno nezainteresi-

24 I. Mui, Hrvati i autohtonost. Ova knjiga objavljena je pod raznim naslovima u 7.

izdanja od 1989-2001.

15

ranosti) antikih vrela koja je poistovjeivala etnike Ilire iz jugoistonog Ilirika sa zemljopisnim, imaginarnim Ilirima. No, potpuno se slaem da je identitet Dalmati(ni) bio identitet veinskog dijela autohtone populacije u kasnoj antici.25 Identitet Sklavina je po Muiu i dalje znakovit inilac u tvorbi hrvatskog identiteta, ali je sveden na objektivniju ulogu koja mu i pripada u novom interpretativnom okviru.

Prije samo nekoliko desetljea povezivanje Gota i Hrvata kao etnikih koncepata bi izazvalo opravdan podsmjeh u znanstvenim krugovima, no nakon suvremenog procesa dekonstrukcije identiteta, povezivanje Hrvata i Gota zapravo poinje dobijati smisao. Amory, u njegovoj utjecajnoj knjizi o Ostrogotskom identitetu u Italiji navodi jasne veze izmeu pred-slaven- skih itelja Balkana i Gota, te istie kako glavne sile grupne kohe- zije u Ostrogotskoj Italiji nisu etnike (prirode), niti su temeljene na gru- pnim imenima antike etnografije. One su (nita manje nego) regionalnost i profesija.26 Regionalnost kao znakovit element konstrukcije Gotskih identiteta, potvruje Muiev temeljni argument, kao i injenica da su se Ostrogoti (koji god se identiteti skrivali iza ovog imena) naseljavali u znatnijem broju na sjeveroistonoj Jadranskoj obali u vrijeme Ostrogotskog kraljevstva.27

25 Mui nastoji podcrtati znaenje kontinuiteta dalmatskog identiteta u identitetu

Dalmati(na), dakako uz potpuno uvaavanje socijalnih i temporalnih initelja na formiranje njihova identiteta (str. 63, 71). Mada se razlikujemo u interpretaciji ovog identiteta, koji ja ne ne mogu vidjeti kao produetak antikog, dalmatskog identi- teta, Muieva interpretacija se uklapa u kontekst konzervativnije, modernizirane etnogenetske interpretacije, vidi npr. C. Lewis, Gallic identity and the Gallic civitas from Caesar to Gregory of Tours. U: S. Mitchell, G. Greatrex (eds.), Ethnicity and Culture in Late Antiquity. London 2000, 69-82 gdje se zastupa argument da su ci- vitates u Galiji ostale gotovo nepromijenjene od antikog do merovinkoga doba. U tom kontekstu treba uzeti u obzir i argument koji zastupa Dark, cit. dj. (n. 1), sumarizirano str. 255-257 da je u Britaniji prije dolaska Angla i Sasa (V.-VII. stolje- e) dolo do izmjene postojeih autohtonih kasno-antikih elita s ratnikim elitama podrijetlom iz niih socijalnih slojeva, radije nego da je dolazilo do nametanja elita iz drugih skupina.

26 The chief forces of group cohesion in Ostrogothic Italy were neither ethnic nor based on the group-names of classical ethnography. They were region and profes- sion. Amory, cit. dj. (n. 8) str. 317. Vidi takoer Amory, str. 277-313 na uee paleobalkanskih elemenata u skupnom Gotskom identitetu to posredno govori u prilog Muieva temeljnog argumenta o autohtonosti, jer sada i meu Gotima moemo vidjeti tragove autohtonog predslavenskog puanstva, ali u isto vrijeme i skupine koje su bile definirane kao Slaveni.

27 P. Heather, The Goths. Oxford 1996, str. 237-239, usp. Mui, str. 38-41.

16

Nedostatak jasne definiranosti hrvatskoga identiteta u knjizi Hrvatska povijest devetoga stoljea, paradoksalno, govori o sofisticiranosti Mui- eva pristupa. Nemogunost da se jasno definira pojava najranijeg hrvat- skog identiteta, nedvojbeno svjedoi o socijalnom i regionalnom kontekstu stvaranja najranijeg hrvatskog identiteta, ije se postojanje kroz raspolo- iva vrela, ne moe zasigurno potvrditi prije kasnog IX. stoljea28 U tom kontekstu, ja bih tumaio formiranje najranijeg hrvatskog identiteta kroz neto liberalniji interpretativni okvir od Muia (no, ne predaleko od njego- ve rekonstrukcije), kao novonastali politiki29 ili regionalni identitet slian Borninim Guduscani ili Timociani, koji se formira u IX. stoljeu u staroj Hrvatskoj30 i iri na zajednice u Dalmaciji kao posljedica irenja politikog utjecaja skupine koja se naziva Hrvatima, tek vremenom postajui etnikom odrednicom kroz utjecaj kasnijih socijalnih i povijesnih okolnosti.31

Neki od sporednih argumenata poput arijanstva u Hrvata (poglavlje V), odnosno dodatka o Vlasima32 izgledaju vrlo interesantni i takoer izgledaju kao temelj buduih plodonosnih znanstvenih diskusija. Vrlo je upitno zato je kristijaniziranje zapadnoga Balkana bilo neophodno, tako da Muiev odgovor o regionalnom preivljavanju arijanstva i franakom utjecaju na naknadno pokatoliavanje populacije, zbilja zvui uvjerljivije nego prijanji konsenzus da se zapravo radilo o kristijaniziranju poganstva.33 Dakako, s trenutnim vrlo skromnim stanjem dokaza, ova ideja je jo uvijek na hipotet- skoj razini. Koritenje nalaza genetske strukture populacije koje rabi Mui znaajan je dokaz koji govori protiv argumenta o masovnim seobama i po-

28 Barford, cit. dj. (n. 14), str. 73-75. Nisam siguran da bi se Trpimirova darovnica

trebala uzimati kao autentina, vidi N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Za- greb, 1990, str. 58 s bibliografijom, tako da bi Branimirova titula dux cruatorum bio najraniji dokument koji prezentira hrvatsko ime.

29 Usp. A. Gillett, Was ethnicity politicized in the Early Medieval Kingdoms. U: Gillett, cit. dj. (n. 2), str. 85-121. Ne bih se zaudio ni da se radi o rodu/obitelji, odnosno usponu nove, ratnike elite u postojeoj populaciji, usp. Darkov argument (supra, n. 25).

30 Podruje Krbave, Like i Gacke, vidi Mui, Prilog I. 31 Rex Sclavorum bi po tomu bila pseudo-etnika titula koja odraava grko-rimsku

percepciju povezanosti regije i ethne (naroda), poput rex Gothorum ili Frankorum, cf. Gillett, cit. dj. (n. 11), str. 252; isti, cit. dj. (n. 29), str. 90, dok bi delmatinski i sklavinski regionalni identiteti (koji nam ostaju za sada uglavnom nepoznati), bili zapravo identiteti populacije kojom se vlada i koja postupno prihvaa hrvatski iden- titet zbog politikih ili gospodarskih beneficija koje ovaj nosi.

32 Usp. T. J. Winnifrith, The Vlachs: The History of a Balkan People. London, 1987. 33 Usp. Klai, cit. dj. (n. 28), str. 42-45.

17

pulacijskoj izmjeni autohtone populacije s pridolicama. Treba napomenuti da su ovi dokazi metodoloki i etiki prihvatljivi samo u tom kontekstu, i da se mora staviti do znanja itatelju koji se ne bavi profesionalno izuavanjem povijesti, da se etniki identiteti ne mogu odreivati kroz ovu vrstu dokaza, i dapae da je vrlo teko odrediti etnicitet kroz bilo koju vrstu materijalnih dokaza uzetih izvan njihova socijalnog konteksta.

Prema tome, moe se rei da Mui otkriva multiplicitet identiteta, koji su se do sada skrivali u krutom politiko-povijesnom monoetnikom okviru rane hrvatske drave, s dozom uvjerljivosti i svjeine. Njegov okvir povi- jesne interpretacije implicira suivot razliitih identiteta na hrvatskim rano- srednjovjekovnim prostorima i multietninost i pluralizam srednjovjekovne hrvatske drave, odnosno srednjovjekovnog hrvatskog identiteta u emu vidim najveu vrijednost ovog djela.34 Ovaj interpretativni model uklapa se mnogo bolje u postojee stanje materijalnih i pisanih dokaza, nego pri- janji model baziran na asimilaciji, odnosno amalgamaciji malobrojnog au- tohtonoga puanstva sa pridolicama. Muieva postavka ni u kom sluaju ne naruava temelje znanstvenog korpusa postojeeg diskursa o formiranju hrvatskog identiteta i povijesti hrvatskog prostora, ve egzistira kao njegov sastavni dio,35 zapoinjui proces dekonstrukcije hrvatskog srednjovjeko- vnog identiteta kao skupnog termina koji je skrivao u sebi razliite identite- te. Ne moram niti spomenuti koliko je znaenje razumijevanja multipliciteta identiteta i poinjanja takvoga diskursa na skupnu percepciju prolosti, na formiranje hrvatskog Biti i Znati koje se tako znaajno odraava na realnost sadanje konstrukcije hrvatskoga identiteta initi kod svih onih koji taj identitet danas dijele, formiraju i konstantno redefiniraju. Muieva knjiga takoer postaje dijelom ireg dijaloga o konstrukciji drugih juno- slavenskih identiteta u istom periodu, i po mom miljenju postoje mnogo- brojne zajednike komponente formiranja najranijeg hrvatskog identiteta s

34 Muieva postavka korespondira s komparativnim zemljopisnim podrujima, pri- mjerice Britanijom, usp. B. Ward-Perkins, Why did the Anglo-Saxons not become more British. English Historical Review 115/462 (2000), str. 513-533; J. Moorhead, The Roman Empire Divided. London, 2001, str. 103-109 no treba biti paljiv sa terminologijom, vidi J. Hines, Britain after Rome: Between multiculturalism and monoculturalism. U: Graves-Brown et al., cit. dj. (n. 10), str. 256-270. Po njemu, pravi multikulturalizam u Britaniji je nemogu, jer su monokulturalni entiteti koji sainjavaju temelj multikulturalnosti, de facto nemogui.

35 N. Klai, cit. dj. (n. 28), str. 9-12 o neprekinutom kontinuitetu izmeu antike i ranog srednjeg vijeka na hrvatskim prostorima.

18

formiranjima najranijih identiteta u Bosni, Zahumlju, Duklji, Zeti, itd., koji su dalje vodili redefiniranju srednjovjekovnih, modernih i post-modernih identiteta i u ovim prostorima.

Muieva se teza mora podvri rigoroznoj znanstvenoj kritici koja e ukazati na njezine slabosti, ali e se neminovno morati rabiti kao znakovita i temeljna komponenta znanstvenog dijaloga koji vodi daljnjem produbljiva- nju razumijevanja razvoja i sagledavanja multipliciteta identiteta koji su se smjenjivali na hrvatskim prostorima kroz povijest, rezultirajui s dananjim, suvremenim Hrvatskim identitetom; njegovim Biti, initi i Znati.

Dr. Danijel Dzino Visiting Research Fellow Discipline of Classics, School of Humanities University of Adelaide, Australia

19

20

UVOD

21

22

1. O STAROSJEDITELJIMA

JAPODIMA, LIBURNIMA I DALMATIMA

Pojam Ilir kao etnonim za balkanske starosjeditelje, koje su pokorili Rimljani, ne moe se prihvatiti niti u teritorijalnom ni u kronolokom po- gledu u smislu postojanja jedinstvenoga etnosa. Znanstveno nije opravdano narode od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandaka, Kosova i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ilirima jer se taj etniki pojam vezuje za jedno ue ilirsko podruje, preteno za te- ritorij dananje Albanije.1 Nema uope dokaza da su narodi, koji su nazivani Iliri, sami sebe tako nazivali, odnosno da su se osjeali kao Iliri. Iz antikih pisanih izvora ne moe se sa sigurnou zakljuiti gdje su Iliri ivjeli i u kojim su predjelima bili raireni. Zbog toga su interpretacije izvora o tome razliite i gotovo je nemogue nai dva znanstvenika koji se potpuno slau koji se narodi i plemena staroga svijeta mogu podrazumijevati pod zajednikom oznakom Iliri i koja su podruja ilirska.2 Do rimske prevlasti na tom podruju3 starosjeditelji su u pokorenim krajevima imali svoju organizaciju

1 Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik Zagrebake slavistike kole, god. III., knj. 3. Zagreb, 1975., str. 293.

2 Schon aus dieser kurzen bersicht ber die Dehnung der Begriffe Illyrier und Illyrien im Altertum ergibt sich die Feststellung, da uns die schriftlichen Quellen der Antike keine klare und bestimmte Antwort auf die Frage geben, wo die Illyrier lebten, in welchen Rumen sie sich ausbreiteten. Daher sind auch die modernen Interpretationen dieser Quellen so sehr verschieden. Es ist fast unmglich, zwei Wissenschaftler zu finden, die vllig darber bereinstimmen, welche Vlker und Stmme der alten Welt unter der Sammelbezeichnung Illyrier zu verstehen und welche Gebiete als illyrische anzusehen sind. (Borivoj ovi, Die Ethnogenese der Illyrier aus der Sicht der Vor- und Frhgeschichte. U: W. Bernhard - A. Kan- dler-Palson /Hrsg./, Ethnogenese europischer Vlker. Aus der Sicht der Anthro- pologie und Vor- und Frhgeschichte. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart-New York, 1986., str. 58.)

3 O rimskom osvojenju Ilirika usp. John Wilkes, Iliri. Laus, Split, 2001., str. 196- 231.

23

i posebna imena svojih zajednica, tako da su te zajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena kao Liburni, Dalmati, Japodi i drugi.4

Vrlo su vane formulacije Plinija Starijega: proprieque dicti Illyrii et Taulanti et Pyraei (C. Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i Mele: Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos vocant, tum Piraei et Liburni et Histria. (Pomponii Melae, De Chorographia, II., 56). Alojzije Benac navodei te formulacije, tono je zakljuio da to bez sumnje znai da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima u pravom smislu te rijei.5 On je pojam Ilir ovako definirao: b) Oito je da se u starijem eljeznom dobu odvijalo konano izdvajanje

pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jaa asimilacija manjih grupa u vee plemenske cjeline.

c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg eljeznog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mnogim podruji- ma nisu osjeali pripadnicima neke ire ilirske grupacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!).

d) Meu mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, najvjerova- tnije je, ipak, postojala na junom podruju (svakako izmeu Drima i Vojue) i plemenska zajednica ije je ime glasilo Iliri. Mogue je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa antikim svijetom proirila svoje ime na susjedna plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru odreenom konvencijom prihvatila zajedniki naziv za itavu grupaci- ju. Mora se pretpostaviti da se radilo o srodnim plemenima.

e) Poto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena) ivjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antiki svijet je prvo dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svojim osvajakim pohodima prema Balkanu poli od ovih krajeva. Prema tome, sreli su se sa prvo- bitnom ilirskom zajednicom i onda je logino to su taj naziv sve vie uoptavali.

4 ime Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri - povijest, ivot, kultura. Diadora, sv. 8., Zadar, 1975., str. 185. Dakako, . Batovi i drugi, koji upotrebljavaju za navedene i druge zajednice oznaku narod, misle na skupine istog ili slinog etnikog podrijetla, koje borave na istom, posebnim granicama odreenom podruju, koje se slue istim jezikom i koje imaju uglavnom iste obiaje.

5 A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Prai- storija jugoslavenskih zemalja. Tom V., ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitiva- nja, Sarajevo, 1987., str. 759.

24

f) irenjem rimske vlasti na Balkanu irilo se i ilirsko ime prema sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik, koja je obuhvatila i podruja na kojima su ivjele plemenske zajednice, odnosno narodi, sasvim razliiti od onih koje obuhvata ilirski populacioni kompleks u uem smislu.

g) U svakom sluaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se nala- zilo na teritoriji Albanije.6 M. Sui dri da je izriaj pravi Iliri obuhvaao vie uih etnikih sku-

pina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime. On je posebno naglasio da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluili Plinije i Mela. Plinije kae da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu - vo- cant. Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih pisaca.7

Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grkim izvorima od VI. st. prije Krista i prvobitno je vjerojatno znailo manji narod ili skupinu plemena naseljenih na podruju sjeverozapadno od antike Makedonije i sjeverno od Epira, a ve od Herodota pa tijekom iduih stoljea naziv se u grkih pisaca irio dobivajui i znaenje geografske odrednice.8 U znanosti se pri- hvaa miljenje da su Rimljani, kad bi doli u odnos s nekim poznatijim plemenom, njegovo ime i citirali, dok su u poetku, kad im se inilo da su anonimna etnika masa, sve nazivali imenom Iliri. 9

Sredinji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven etnos. Paleobalkanski narodi su ve tijekom eljeznog doba, u vrijeme svoje kul- turne i etnike stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale koji po- tvruju njihov osjeaj posebnosti. Dragoslav Srejovi je utvrdio da se na Balkanskom poluotoku jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna podruja, i to:

- podruje ije stanovnitvo preteno inhumira svoje pokojnike, - podruje s nekropolama spaljenih pokojnika i - podruje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s priblino jedna-

kom uestalou.

6 A. Benac, O etnikim zajednicama, str. 762. 7 M. Sui, Illyrii proprie dicti. Godinjak ANUBiH, knj. XIII., Centar za balkanolo-

ka ispitivanja, knj. 11., Sarajevo, 1976., str. 180. 8 B. ovi, Iliri. Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, I., Zemaljski muzej BiH,

Sarajevo, 1988., str. 93. 9 D. Rendi-Mioevi, Simpozij o teritorijalnom i kronolokom razgranienju Ilira.

Sarajevo, 1964. Diskusija, str. 275.

25

D. Srejovi je, svoje istraivanje, zakljuio ovako: Oblast s inhumacijama ograniena je na istoku Drimom, Limom i Dri-

nom, na severu - Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu i jugu - Jadranskim morem. Istono od ove oblasti prostire se zona sa nekropolama spaljenih pokojnika: poput irokog pojasa, koji se prema jugu suava, ova zona preseca u uporednikom smeru Balkansko poluostrvo i jasno odeljuje zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokojnika od istonih oblasti, gde se s podjednakom uestalou praktikuje i sahranjivanje i spaljivanje mrtvih. Jednoobraznost pogrebnih rituala na prostranim teritorijama poka- zuje da se na Balkanskom poluostrvu mora raunati ve od sredine VIII veka st. ere s tri posebna etno-kulturna podruja.10

Logino je: kad nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla po- stojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni ilirska umjetnost. U tom sluaju moemo govoriti samo o umjetnikom izriaju pojedinih naro- da kao to su Dalmati, Japodi, Liburni i drugi.11 Aleksandar Stipevi, jedan od vrhunskih poznavatelja ilirske problematike, a koji se ponekad slui i oznakom Iliri u irem smislu, priznaje da se pozornom analizom sauvano- ga arheolokog materijala i pisanih izvora moe doi do sve oitije spoznaje da Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih elemenata da bi se kao cjelina mo- gla raspoznati meu drugim kulturama onih vremena onako, na primjer, kao to su to bile kulture Kelta, Skita ili Etruana.12

Razliitost se pokazuje ponajprije u posebnostima umjetnikog izriaja kod pojedinih zajednica. Te su razlike oite ak i meu susjednim narodima. Tako je tenja za figuralnim izriajem u Liburna i Japoda izraena mnogo

10 Dragoslav Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkan- skih plemena na osnovu naina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira. SANU, Balkanoloki institut, knj. VIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2., Beo- grad, 1979., str. 80. D. Srejovi je posebno naglasio da se pokapanje pod tumulima prakticiralo samo na jednom, i to nevelikom podruju i da se tumuli s klasine ilir- ske teritorije znatno razlikuju po veliini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i kon- strukcijama od tumula s ostalih podruja, na primer od onih u Dolenjskoj, donjoj tajerskoj, pojedinim delovima Srbije i Makedonije... Jednoobrazni tumuli sreu se u stvari samo na podruju izmeu Drima i gornjeg toka Neretve, izmeu Lima i Tare, kao i neto severnije, niz Drinu. (Srejovi, nav. dj., str. 82.)

11 D. Rendi-Mioevi, Umjetnost Ilira u antiko doba. U: Duhovna kultura Ilira. Sarajevo, 1984., str. 65-66.

12 A. Stipevi, Iliri. kolska knjiga, Zagreb, 1974., str. 180. Usp. i A. Stipevi, Arte degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963., str. XI.

26

jae nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodbe jake su osobito u Japoda.13 U posebnom umjetnikom izriaju Japoda moda nije iskljuena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabon naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi smatraju da je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, iako dre i to da u njihovoj materijal- noj kulturi nema primjetnijih keltskih elemenata.14 U znanosti se iskljuuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da ve epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o mijeanju Kelta i Dalmata.15

Oite su razlike i u vjerovanjima ondanjih naroda. Neke bitne slino- sti, koje su zajednike svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne religije koja je bila zajednika takoer Grcima, Rimljanima, Keltima, Germanima i drugima. Enver Imamovi zakljuuje da su pojedina boanstva Ilira potpu- no identina germanskim ili keltskim, njihov karakter ili funkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod drugih identina.16

Vano je naglasiti injenicu da su od poetka pa za sve vrijeme rimsko- ga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teko pristupanoj unutranjosti, nastavili ivjeti na svoj drevni nain, i to tako da su izmeu starosjeditelj- skih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci (principes Dalmatarum).17 Dakako da su autohtone zajednice selektivno usvajale te- kovine mediteranske kulture, ali na miran nain. Treba upozoriti da je Rim bio najtolerantnija dravna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugroavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovnitva, nije zabranjivao kultove i re- ligiozne institucije uope domaeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga boanstva pokorenih naroda. Nije dirao u obi-

13 Milutin Garaanin, Praistorija. Ed. Jugoslavija-Beograd, Spektar-Zagreb, Prva knjievna komuna - Mostar, 1982., str.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bihake okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista. Na tim urnama vaan je prikaz ena u kolu, koje se kree s lijeva na desno, a koje je nesumnjivo povezano uz kult mrtvih. Istraivai naglaavaju geometrijska obiljeja tih figuralnih prikaza i pojednostavljeni izraz samih figura. (Usp. M. Garaanin, nav. dj., str. 142.)

14 B. ovi, Umjetnost Japoda. Arheoloki leksikon, I., str. 177. 15 Marin Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, I., Godinjak, ANUBiH, knj. IV., Centar

za balkanoloka ispitivanja, knj. 2., Sarajevo, 1966., str. 80. 16 Enver Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovi-

ne. Ed. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977., str. 110. 17 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., str. 128.

27

aje, imena, oblike drutvene organizacije itd.18 Zahvaljujui takvoj tole- ranciji uprave Rimskoga Carstva autohtono je stanovnitvo i pod njegovom vlau ouvalo svoju kulturu i svoj umjetniki izriaj. Nadgrobne ploe u Rudui (kod Sinja), koje B. Gabrievi datira u I. st. poslije Krista, nisu imi- tacija proizvoda raenih u rimskim provincijalnim radionicama. Gabrievi je istaknuo injenicu da krug na tim spomenicima ispunjen esterolatinim cvijetom ne pripada ivotno bujnim formama toga motiva (rozeta) u klasi- noj grkoj ili rimskoj umjetnosti, nego prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno religijskih simbola.19 Usporeujui nad- grobne spomenike nekropole u Rudui s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabrievi dri da se i slinosti jednih i drugih moe izvesti za- kljuak o duhovnoj povezanosti domorodakog ivlja na irem podruju provincije Dalmacije.20

Narodi na podruju Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vlasti osjeali su se kao posebne zajednice, iako nisu bili podijeljeni strogim gra- nicama. Razliitosti se zapaaju po pojedinim regijama u specifinostima kultova i u nainu pokapanja. Tako se kultura izmeu Save i Drave bitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se posebno zapaa u nainu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava inhumacija, a u Panoniji incineracija.21

Tone granice izmeu pojedinih naroda na dananjem hrvatskom po- druju na svretku stare i na poetku nove ere jo nisu jasno definirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni izmeu Cetine i Krke, a u unu- tranjosti do razvoa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini.22 Frane Buli, go- vorei o Dalmatima23 koji su stanovali u unutranjosti oko svoga glavnog grada Delminija, njihovo je podruje opisao ovako: Tokom ovog stoezde-

18 M. Sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Nae teme (Zagreb), XXIII / 1979, 3, 370.

19 B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta. Ed. Knji- evni krug, Split, 1987., str. 31.

20 B. Gabrievi, Studije i lanci, str. 42. 21 . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 176. 22 D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine. II.

izdanje. Ziral, Chicago-Rim, 1978., str. 17. 23 Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D.

Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Ed. Hrvatski povijesni in- stitut, Chicago, 1957., str. 51- 54.) Usp. Slobodan ae, Dalmatica Straboniana. Diadora, sv. 16-17, Zadar, 1995., str. 101-103.

28

setgodinjeg rata oni su malo pomalo, proirivajui svoje granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem republike, a poekom nae ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ovako: na zapadu ibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titius flumen) na zapad Knina, na sadanje tro- mee dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje na jugoistoku ila je granica do rijeke Tilurius ili Nestus (Cetina). Od zavoja Cetine prema istoku, to jest prema unutranjosti zemlje, tekla je granica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istono od Duvanjskog polja, na kojemu je leao nekad njihov glavni grad Delminium. Odavle je granica hodila na a- tor-planinu, a dalje na Grahovo polje, sijekui koje je ila na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum Ulcirus), a odatle juno na zapad Knina.24

Juna granica Dalmata, posebno podruje od Cetine do Neretve, teko se moe precizirati. Prevladava miljenje da su zavretkom stare ere Ardi- jejci igrali vanu ulogu juno od Neretve, ali da je veoma prijeporno jesu li oni kao i Autarijati drali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno od rijeke Neretve.25 . Batovi u vezi s rasprostranjenou Dalmata, ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, dri kako nije sasvim ispravno milje- nje da su oni nastavali samo prostor izmeu Krke i Cetine, nego i prostor izmeu Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u eljezno doba nalazila ugla- vnom jedinstvena kultura.26 M. Zaninovi smjestio je glavninu Dalmata na ue podruje, izmeu Krke i Cetine. Prema njemu, stanovnitvo toga ueg podruja od Krke do Cetine i prema sjeveroistoku stanovalo je od davnine na svojim podrujima i bilo jedinstveno po imenima, vjeri, a i po obiajima. Ovo je podruje istovjetno u svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i na- inu ivota, koji poinje odmah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj oba- li.27 S. ae obrazlae da se moda ve potkraj II., a svakako unutar prve polovine I. st. prije Krista, ukorijenila uporaba imena Dalmatia na podruju koje moemo priblino smjestiti izmeu Krke i Neretve. To ime oznaava- lo je tada, prema njemu, u zemljopisnom smislu oblast, koju su nastavali uz

24 F. Buli, Po ruevinama stare Salone. Ed. Arheoloki muzej u Splitu. Split, 1986., str. 21-22.

25 A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Prai- storija jugoslavenskih zemalja. Sv. V., str. 782-783.

26 . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 178. 27 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 82. Zaninovi upotrebljava naziv Del-

matae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloenjem da se taj oblik javlja u natpisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati irom carstva, a da je i mnogo ei. (Zaninovi, nav. dj., str. 45.)

29

Dalmate i stanovnici drugih naziva, ali se taj domorodaki ivalj etniki od njih nije razlikovao. 28

Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom borba od jednog i po stoljea, proirilo se na prostor kojim je tada nazvana itava provincija.29 M. Zaninovi je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i Desitijati bili su stupnjem drutvenog i kulturnog razvitka vrlo srodni Dalmatima, s kojima su se ak Mezeji i Desitijati zajedniki borili u svom posljednjem ratu s Rimljanima. U rimsko vrijeme slue u istim augzilijarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju uu plemensku pripadnost, odbacujui delmatsko ime, pod kojim su esto sluili.30 A. Benac na temelju postojeega arheolokoga materijala zakljuuje da su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda, ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balkanu, mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi.31

Vrlo je vano istaknuti da se ve tijekom rimskog i gotskog vladanja u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik imena Dalmacije, to dokazuje da taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu pokrajinu. D. Mandi nastanak tog oblika tumai ovako: u opoj reorganizaciji rimskoga carstva god 297. po Kr. postojee ureenje u Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, to je od Naronskoga okruga otrgnut juni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako da je ubudue za sve vrijeme

28 S. ae, Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista. Radovi Filozofskog fakulteta u

Zadru, godite 40 za 2001. Zadar, 2003., str. 29, 45. 29 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 83-84. 30 M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 58. Prema njemu stanovnici toga irokog

podruja opetovano se istiu i deklariraju kao pripadnici odreenih nationuma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz ega moramo zakljuiti da su i te kako bili svjesni meusobnih razlika, i pored toga to su ih mnoge stvari po- vezivale, od kojih nam je veina nepoznata (Zaninovi, nav. dj., str. 59.). Desitijati su bili jedna od najbrojnijih i vojniki najjaih zajednica, to proizlazi i iz njihove uloge u ustanku godine 6-9. poslije Kr. i iz mnogih desitijatskih dekurija koje se pojavljuju u izvorima nakon pacifikacije (B. ovi, Srednjobosanska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 528.) Oni su bili naseljeni na najveem dijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na zavretku stare i na poetku nove ere. A. Be- nac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lave, a to znai prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvorita rijeke Bosne (Benac, O etnikim zajednicama, str. 797). Na podruju Desitijata od 9. st. pr. n. e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima nisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, nav. dj., str. 798.)

31 A. Benac, O etnikim zajednicama, str. 781.

30

rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada diralo. Budui da se Gornji Ilirik ve od god. 10. po Kr. stao i privatno i slubeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, vie puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se oznaivalo pokrajinsko znaenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao mnoinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim zajednikim pojmom oznaili sva tri dalmatinska okruga, dotino cijelu provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe naroda.32

Navedeno Mandievo zakljuivanje mnogi prihvaaju, ali je vjerojatnije miljenje, koje iznosi J. Medini da je pluralni oblik provincia Dalmatiarum oznaavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju i Liburniju s tom razlikom to je Liburnija, razliito od Histrije, koja je bila dio pojma provincia Venetiarum, katkad u svojoj antikoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti imala i status administrativno-teritorijalne jedinice.33 M. Zaninovi zakljuuje da kasna antika (ali ne samo ona!) dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antike Liburnije do rijeke Arsije Rae. Zaninovi se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju takoer bila izdvojeno podruje. To se zakljuuje i iz podataka to su zabiljeeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svakako odraz prijanjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, iji bi zaeci prema tome ili u II. stoljee, definirali se u III. za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadrala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom srednjem vijeku.34

32 D. Mandi, Crvena Hrvatska, str. 68-83. Mandi je naglasio da je mnoinski oblik

Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio Imperator u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada mnoinski oblik Dalmacije dolazi ee. Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u dananjem obliku potjee iz III. st., ali koji sadri grau iz polovice II. st. i u kojem je na vie mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. D. Mandi je naveo i spis Notitia dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedoanstvo kralja Odoakara u izvor- nom sauvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio vie izvora iz rimskoga i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na vie dijelova. (D. Mandi, nav. dj., str. 74-75.)

33 J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9., Zadar, 1980., str. 433. 34 M. Zaninovi, Od Helena do Hrvata. kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 381. Usp.

V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Historijski zbornik, god. XLIX, za 1996., str. 6.

31

U historiografiji dosad nije utvren broj Dalmata u doba rimske vlada- vine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podatka ne moe sa sigurnou zakljuiti koliko je tih stanovnika bilo. U prvom dese- tljeu poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridruile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se tvrdilo da boraca ima 800 tisua, a od toga 200 tisua ratnika pjeaka i 9 tisua konja- nika. ii dri, pod pretpostavkom da su ti podaci toni, da je tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun itelja.35 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovnitva u Dalmaciji mo- glo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisua.36 Kod Dalmata je prevladavala iskljuivo ruralna naseljenost tako da u njihovim naseljima nema vanijih arheolokih nalaza.37

35 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., str. 98. Nach

Velleius (2, 110, 3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil, von denen aber etwa die Hlfte in der Provinz Pannonien leb- te. Die Zahl der Einheimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodes usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefhr auf 200.000 - 300.000 geschtzt werden. (Gza Alfldy, Bevlkerung und Gesellsc- haft der rmischen Provinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965., str. 29.) D. Dzino navodi da Velej Paterkul procjenjuje broj panonskih pobunjenika u Bellum Batonianum 6-9 n. e. na 200.000 pjeaka i 9.000 konjanika i obrazlae da se broj pobunjenika mora reducirati na realnijih 69.000 100.000 pjeaka i 9.000 konjice, odnosno 85.000 pjeaka ako se uzme srednja vrijednost. (D. Dzino, Vellei- us Paterculus and the Pannonii: Making up the numbers. /Velej Paterkul i Panoni: premetanje brojki./ Rukopis u tisku u: Godinjak ANUBiH knj. XXXV, Centar za balkanoloka ispitivanja knj. 33.)

36 G. Alfldy, nav. dj., str. 24. Na poetku V. st. u rimskoj vojsci je bilo eta s dal- matskom oznakom, posebno konjanika u razlinim provincijama Carstva, u tolikoj mjeri da se ukupni broj njihov moe odrediti s 20.000 momaka. (F. ii, Povijest Hrvata, str. 117.) Za vrijeme Augusta rimska vojska je brojila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog 900.000 vojnika. (Joac- him Herrmann /Hrsg./, Lexikon frher Kulturen, I. Pahl-Rugenstein Verlag, Kln, 1984., str. 352.)

37 Spomenuli smo narod Delmata, koji je jo uvijek periodino dijelio zemljita, a, po svjedoanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac ve je vrio naturalnu zamje- nu... Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spomena vrijednih, a meu njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija, teritorij od rijeke Rae (Arsia flumen) u Istri do rijeke Krke (Titius flumen). itav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom uih teritorijalnih opina i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini rimski grad na ovom podruju bio je Iader (Zadar), sredite agrarne kolonije rimskih graana. (M. Sui, Odnos grad - selo u antici na istonoj jadranskoj obali. JI, XII /1973, 3-4, 28 -29.)

32

Pod Liburnima na istonoj strani Jadrana razumijeva se skupina s izra- zitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tano delimitiranom geografskom prostoru to obuhvaa podruje od rijeke Rae u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji.38 . Batovi je oznaio liburnske granice ovako: Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranje- na na naem primorju od rijeke Rae u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istonoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dalmaciji s pripadajuim otojem. Mee su joj se pruale rijekama i gorama: Raom, Ukom, Gor- skim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili tonije Butinicom, Krkom, Kosovicom i ikolom, jer ima dokaza da je obuhvaala i manji predio jugoistono od Krke, ukljuujui grad Promonu (danas Tepljuh kod Drnia). Prema tome, graniila je na sjeverozapadu s istarskom, u zaleu s japod- skom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom.39

Liburnska i istarska kultura razliito su se razvijale zbog posebnog po- loaja, razliitih predaja i narodnosnog sastava.40 Podruje Liburnije ostalo je u sastavu Rimskoga Carstva sve do njegove propasti godine 476. godine. Za Augustova vladanja granice izmeu Histra i Liburna bila je rijeka Raa. Godine 170. poslije Krista dio sjeverozapadne liburnske periferije bit e izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno s graninim gradom Tarsa- tikom i njegovim podrujem. M. Sui misli da je granica tada ila vinodol- skom sinklinalom negdje do visine dananje Crikvenice.41

S Liburnima su graniili i Japodi. Naime, japodski je etniki prostor (Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plaanska udolina, Pounje, Gorski kotar, Primorje od Rijeke do Jablanca), od kljunog znaenja za sve kopnene pu- teve prema Panonskoj nizini, junom Jadranu i unutranjosti Balkana. Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali irenju rimskog politikog i gospo-

38 M. Sui, Iz mediteranske batine jadranskih Ilira. Radovi Filozofskog fakulteta u

Zadru, IV/ 1966, 4, 46. 39 . Batovi, Liburnska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 339. 40 . Batovi, Liburnska grupa, str. 386. Batovi je naglasio da se kulturno, a bez

sumnje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito obiajem pokapanja mrtvih, a da su najblii Dalmatima. (Batovi, nav. dj., str. 390.) Benac je napomenuo da su Histri bili izloeni utjecajima i jaoj infiltraciji nositelja kulture arnih polja iz Podunavlja ve od kasnog bronanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima takoer bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) meu kojima je romanizacija bila jaa nego u drugim krajevima. (A. Benac, O etni- kim zajednicama. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 776.)

41 M. Sui, Zadar u starom vijeku. Ed. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 225 - 228.

33

darskog utjecaja, a svojim su estim vojnim upadima izravno ugroavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji (sjeverna Italija) Od samog poetka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom kasnog bronanog doba (11. 9. stoljee prije Krista), Japodi su predstavljali jasnu i relativno odreenu etniku cjelinu iji se prostor uglavnom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plaanska udolina predstavljaju svakako jezgru njihova teri- torija. Meutim, Japodi su ivjeli i na podruju Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o emu nam jasno svjedoe povijesni i arheoloki izvo- ri.42 Ruica Drechsler-Bii opisuje granice Japoda ovako: Na osnovu svih do sada dobivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedei nain: Zapadna je morala biti negdje oko dananje Vinice i u dijelu Bele krajine. Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaao bi Liku, Ogulinsko-plaku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te podruje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une (Cazinska i Bihaka krajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu ine masiv Velebita i rijeka Zrmanja. Za sada je jo uvijek sporno pitanje izlaska Japoda na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraenosti ovog podruja, nije mogue potvrditi arheolokim nalazima.43

Granice Japoda, prema Batoviu, nisu dopirale do Jadrana, ve na zapad do Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe.44 Da su Japodi iz june Like ovdje izbijali na Zrmanju, ini se ipak presmionim nagaanjem, ne samo zbog tekih planinskih prolaza nego i zbog injenice da se, koliko mi je poznato, niti japodsko prisustvo oko izvorita Une, Zrmanje i Krke ne moe ni pokazati ni razgraniiti.45 Lidija Bakari zakljuuje da su njihove tradicije su ostale u tragovima i do danas.46

42 Boris Oluji, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otoac, sv. 7., Otoac 2003., Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uilite Otoac, str. 28, 30.

43 Ruica Drechsler-Bii, Japodska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 393. Usp. i Branka Raunig, Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda. Centar za balkanoloka ispitivanja ANUBiH, Sarajevo, 2004.; Dubravka Balen-Letuni, Japodi. MH - Ogranak, Ogulin, 2006., str. 100.

44 . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 178. 45 S. ae, Poloaj Telavija. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 27, Zadar,

1988., str. 75-76. 46 Poznato je da su mnogi detalji sa dananje narodne nonje Gaana tradicija japod-

skog stila i ukusa. To je naroito vidljivo na tzv. crvenkapi, kapi crvene boje, koja oblikom i bojom oponaa nekadanju bronanu japodsku kapu, a vezena je ukra- sima vrlo slinim onima koji su ukucavani u bronani lim japodske kape. (Lidija

34

Sredinom II. stoljea ime Liburnija nije oznaivalo samo podruje gdje su ivjeli Liburni nego se proirilo i na podruje Japoda. irenje imena Li- burnije bilo je posljedica injenice to su Japodi zajedno s Liburnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalmacije ije je sjedi- te bilo u Skardoni. Liburnija je u tom stoljeu obuhvaala i krajeve nekih drugih ilirskih plemena na istoku. Na svretku II. st. provincija Liburni- ja je obuhvaala podruje skardonitanskoga juridikog okruga priblino u granicama koje je on imao prilikom osnutka u Augustovo doba. Pri kraju tridesetih godina III. st. Liburnija je bila ukljuena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretirana kao specifina cjelina. Ona se bitno razlikovala i drugaije tretirala od junog dijela provincije Dalmacije.47

--- itelji priobalnog zalea ivjeli su stoljeima gotovo na isti nain ba-

vei se preteno stoarenjem.48 Starosjeditelji balkansko-jadranskog zalea posjedovali su od kulturnih dobara vlastitu pismenost za svoje potrebe ve u antiko doba. U vrijeme rimske vlasti slubeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijae latinski za sve etnike u dravi. Sloj stanovnitva za ije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi sluio se i svojim pose- bnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku. Karl (Carl) Patsch otkrio je i u vie navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV. stoljea (Lisiii kod Konjica, Hercegovina) i o tome zakljuio: Da latinski alfabet domaim glasovima nije potpuno odgovarao, moemo raspoznati iz natpisa iz Lisiia, u konjikom kotaru, u kome su se u daleko carsko vri- jeme odrali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (u treem retku) u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se po svoj prilici moe drati za konzonantsko j.49 U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje

Bakari, Prozor juer i danas. Grad Otoac, sv. 5. Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uilite Otoac, Otoac 1999. str. 8-9.) Japodi su prvi poznati prastanovnici dananje Like ije ime poznajemo, zatim zna- mo imena njihovih naselja i jo poneke pojedinosti koje ukazuju da su na tlu pret- historijske Like i Like pod rimskom vlau ivjeli ljudi koji su bili tipini dinarski gortaci i koji su oito svojim psihofizikim osobinama u velikoj mjeri nalikovali dananjim Lianima. (Mirko Markovi, Liani kroz prolost. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 19

47 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 364, 384-385, 391-392. 48 Ivo Rendi Mioevi, Hrvatski identitet : trajnost i fluidnost : uporedba Kvarnera

i gorske Dalmacije. Adami, Rijeka, 2006., str. 48 - 49. 49 Carl (Karlo) Patsch, Zbirka rimskih i grkih starina u B. - H. Zemaljskom muzeju.

35

Patsh oznaava kao j. U tekstu treega spomenika iz Lisiia u zadnjemu retku natpisa Patsh je naao ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobino je na spomenicima iz Lisiia pisanje slova f koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo f. Navedena slova dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovnitva sluio ne samo latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.50 Posebna slova nisu do u IV. stoljea postojala samo na teritoriju dananje Hercegovine. Postoji vjerodostojan izvor o tome da su i u Istri u tijeku IV. stoljea postojala posebna pismena. Hraban Maur (776. - 856.) pod naslovom De inventione linguarum ab Hebrea usque ed Teodiscam, ex notis antiquis pie (u prijevodu K. egvia) slijedee: Na- lazimo jo i pismena Etika i filozofa, pisca kozmografije, skitske narodnosti, plemenita roda, koja je blaeni Jeronim, sveenik, sve do nas priveo tuma- ei ih zajedno sa njegovim. Budui da je uvelike cijenio njegovu znanost i vjetinu, zato je i htio, da se i njegova pismena proire. Ako se mi u tim pi- smenima jo varamo i poneto grijeimo, vi to ispravite.51 Hraban Maur je donio uz tekst i sliku to znai da se lat. rije littera mora prevesti u smislu slova (pismena).

Naklada Bos. - Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915, 89. Usp. C. Patsch, Hi- storische Wanderungen im Karst und an der Adria. Verlag des Forschungsinstitutes fr Osten und Orient, Wien, 1922., str. 169. Demal eli natpise na grobovima iz Lisiia kod Konjica datira u III. stoljee i istie da su to nova slova stvorena za neke glasove neuobiajene u latinskom jeziku. (Demal eli, Tokovi pisane rijei u Bosni i Hercegovini. U: Pisana rije u Bosni i Hercegovini. Veselin Maslea, Sarajevo, 1982, str. 7.) I . Basler istie posebnost slova iz Lisiia. (. Basler, Gr- ko-latinska pismenost. U: Pisana rije u Bosni i Hercegovini, str. 37- 40.) Latinska slova na navedenim natpisima predstavljaju latinsku kapitalu koja se osobito upo- trebljavala za pisanje na spomenicima ili vanim dokumentima. (Marko Japundi u pismu piscu iz Odre 4. veljae 1996.)

50 Ljubinko Popovi je svojim posebnim tumaenjem pokuao objasniti ta slova, koja su po njemu nastala iz ligature vulgarne latinice. Usp. Ljubinko Popovi, Poeci ju- goslavenske pismenosti. ivot (Sarajevo), br. 10-11, 1972., str. 461-475, 577-587.

51 Litteras etiam Aethichi philosophi cosmographi natione Scythica, nobili prosapia, invenimus, quas venerabilis Hieronymus presbyter ad nos usque cum suis dictis ex- planando perduxit, quia magnifice ipsius scientiam atque industriam duxit; ideo et ejus litteras maluit promulgare. Si in istis adhuc litteris fallimur, et in aliquibus vi- tium agemus, vos emendate. (Jacques Paul Migne, Patrologiae cursus completus. Paris, sv. CXII., 1878., str. 1579-1580.) Preveo K. egvi. (K. egvi, Jeronimska tradicija u djelu Hrabana Maura. Nastavni vjesnik, XXXIX/1931, 9-10,5.) Usp. I. Mui, O slavenskoj pismenosti na dananjem teritoriju Hrvata u antiko i ranosre- dnjovjekovno doba. U: I. Mui, Hrvati i autohtonost, str. 487-504.

36

2. VLADAVINA GOTA NA TERITORIJU LIBURNIJE I DALMACIJE

Do kraja IV. stoljea nema ni jednog podatka u izvorima o tome da bi

Goti ili drugi germanski narodi trajno boravili na podruju Dalmata, Japoda i Liburna. Sv. Jeronim (oko 340.-420.) u jednoj poslanici pisanoj Heliodoru (ad Heliodorum) 396. ali se na Gote, Sarmate, Kvade, Alane, Hune, Van- dale i Markomane to pustoe, pljakaju i rue Skitiju, Trakiju, Macedoniju, Dardaniju, Daciju, Tesaliju, Ahaju, Epir, obje Panonije i obje Dalmacije.52 U drugoj se poslanici (ad Ageruchiam), napisanoj oko 413., sv. Jeronim, opet ali na vrlo divlje narode Kvade, Vandale, Sarmate, Alane, Gepide, Herule, Saksone, Burgundince, Alemane i ujedno ih sve naziva neprijateljima Pano- nije.53 F. ii komentirajui jadikovku sv. Jeronima poslanu Heliodoru 396. zakljuuje da bi bilo pogreno iz njegova pisanja izvoditi zakljuak o potpu- nom unitenju Panonije i dijela Dalmacije.54 Taj je zakljuak logian, jer je broj barbara u usporedbi sa starosjediteljima bio razmjerno malen, a podru- je kojim su se kretali bilo je vrlo veliko. Panonija je uistinu ve za vrijeme provala germanskih naroda pretrpjela sigurno najvee gubitke u ljudstvu,55 ali teza da bi ona postala demografska tabula rasa obezvrijeena je ar- heolokim nalazima. Jovan Kovaevi istie da u Panoniji i svim rimskim podunavskim provincijama od poetka VI. st. barbari nisu predstavljali

52 Elio Bartolini (priredio), I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commen- tati. Ed. Longanesi, Milano, 1982., str. 175. Sv. Jeronim, koji je, prema svojem djelu De viris illustribus, roen u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije o svojim sunarodnjacima u jednoj poslanici (Epistolae, VII.) sudi ovako: U mom zaviaju seljaka neotesanost je uroena, stomak je ovdje bog i ivi se od danas do sutra, vei je svetac onaj tko vie ima (Prijevod u: Miroslava Mirkovi, ivot i prepiska svetoga Hijeronima. Srpska knjievna zadruga, Beograd, 2000., str. 24.)

53 E. Bartolini, I Barbari, str. 169. 54 F. ii, Povijest Hrvata, str. 158-159. 55 Usp. Z. Vinski, Autohtoni kulturni elementi u doba doseljenja Slavena na Balkan.

Simpozij: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena. ANUBiH. Centar za Balkanoloka ispitivanja. Posebna izdanja /XII./, knj. 4, Sara- jevo, 1969., str. 195.

37

fatalnu opasnost za autohtono stanovnitvo. On navodi da su poslije 315. godine Goti provalili u Meziju i Trakiju i da su oni stoljee poslije pod vod- stvom Radegasta proli putom Emona-Akvileja u Italiju do Padove, gdje im se pridruilo domae stanovnitvo Panonije, koje je poslije poraza dijelilo sudbinu Gota u Italiji. Kovaevi nastavlja da ak i veleposjednici, koji su bili najugroeniji od barbarskih napada, poslije gotsko-alanskog pustoenja 383. godine i dalje borave na svojim latifundijama i da se s ovog podruja izvozi velika koliina ita u druge oblasti carstva. U Intercisi, na nekropoli i na podruju naselja, utvren je nastavak ivota autohtonog stanovnitva poslije IV. st., a iznad grobova IV. st. sigurno su utvreni grobovi V. st. meu kojima nije bilo nijednog groba sa germanskim elementima, kako u grobnom inventaru, tako i u nainu sahranjivanja. Isto tako, prilikom isko- pavanja odbrambenih zidova u Skarabanciji, naeni su hrianski grobovi V. veka, koji svedoe da je grad bio nastanjen autohtonim hrianskim sta- novnitvom sve do V. veka. Postoje i nekropole na kojima je sahranjivano germansko i autohtono stanonovnitvo, kao na primer, nekropola Heke s germanskim stanovnitvom pre 546. godine.56

Ostrogoti su se pojavili na granicama Prevalisa 459. godine. Podruje Draa, vei dio Novoga Epira, a moda i okolica Skadra bili su podruje kolonizacije Ostrogota, a pretpostavlja se da je tu bilo i tragova Vizigota. Teodorik se smatrao legitimnim nasljednikom svih zemalja Odoakrove dr- ave i on je poslije zauzimanja Dalmacije ukljuio u svoju dravu zapadna pogranina podruja Prevalisa oko Nikia i istoni dio Dalmacije (Boku Kotorsku). Srednjevjekovno ime Nikia - Onogot (Anagastum) izvedeno je od linog gotskog imena Anagast, Anegast... Kastrum Anagast nalazi se u samom Nikiu.57

Kada je prestala neovisna vladavina Julija Nepota u Dalmaciji (od 474. do 480.) Odoakar je proirio svoju vlast nad Dalmacijama. A kad je nje- ga 493. godine sruio kralj Teodorik (475.-526.), njegovoj dravi u VI. st. pripala je sva Dalmacija, Istra, i Panonija Savija. Godine 537. gotski kralj Vitiges alje u Dalmaciju Gote i nareuje im da vojsku pojaaju s mjesnim

56 J. Kovaevi, Avarski kaganat. Beograd, 1977., str. 27 - 28. 57 Zarije Bei - Draga Garaanin- Milutin Garaanin - Jovan Kovaevi, Istorija

Crne Gore. Knj. I., Titograd, 1967., str. 253. Bizant je podigao lanac utvrda protiv Ostrogota, a u tvravi Anagastum prepoznaje se ostatak gotskoga obrambenog sustava. (Milan uflay, Srbi i Arbanasi. Mala Azurova povjesnica, Zagreb, 1991., str. 8.)

38

barbarima.58 Dio se Gota stvarno doselio u dijelove rimske provincije Dal- macije i tu su Goti suvereno vladali od oko 490. do 552. godine.59 Stjepan Antoljak je analizirao gotsku vladavinu u Liburniji i Dalmaciji i zakljuio da je vladavina Istonih Gota nad Dalmacijama, pa tako i nad Liburnijom, u ijem je sklopu bio i Zadar, zapoela je valjda ve od 490. godine, da su Istoni Goti 536. godine izgubili dio Liburnije do Skradina i da se 552. godine Narzesu predao preostali dio Liburnije sa Zadrom.60 Istra je, prema Antoljakovim istraivanjima, tek 552. godine poslije pobjede Narzesa nad Totilom u Italiji iz gotske vlasti prela pod Bizant.61 Vladavina Gota u Dal- maciji, posebno Teodorikova vlast, bila je gotovo u svakom pogledu dobra i za starosjeditelje i za Ostrogote.62 Zato je razdoblje gotske vladavine bilo vrijeme gospodarskog oporavka provincije.63

U Liburniji iz doba doseljavanja sa sjevera nalazimo skromne tragove nazonosti bilo kojeg etnosa osim Gota. Na podruju Kninske krajine iz vremena seobe naroda najprisutniji su nalazi istonogotske provenijencije...

58 D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, str. 34. 59 Z. Vinski u recenziji moga ranijeg rada upozorio me u pismu iz Zagreba od 10.

sijenja 1995. kako istiem nazonost Ostrogota u Liburniji i poslije 537. godine kada su oni za vladanja Vitigesa napustili Dalmaciju, a posljednje boravite bilo im je Burnum kod Ivoevaca, nedaleko Knina prema Prokopiju. Miljenja sam da je, kako Medinijevo, tako i Vae, tumaenje glede trajanja prevlasti Ostrogota u Libur- niji ak do 552. g. donekle pretjerano. Vjerojatnijim smatram da je ono trajalo do oko 540. g., tj. kao i ono u Istri, pa i u provinciji Panoniji Saviji. Ostrogotska vlast bila je 552. g. ipak ve na izdisaju.

60 S. Antoljak, Zadar pod vlau Istonih Gota. Zadarska revija, XX /1971, str. 139- 146.

61 S. Antoljak, Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant. Zbornik radova Vizantolokog instituta, SANU, Vizantoloki institut knj. XLIX, Beograd, 1956., str. 31-44.

62 Mihovil Abrami, Gli Ostrogoti nellantica Dalmazia. U: I Goti in Occidente. Spo- leto, 1956., str. 37 - 41. Teodorik nije prihvatio ni titulu ni insignije rimskog impera- tora i ivio je samo s titulom rex, kako su obiavali barbari zvati svoje principes. Usp. Prokopije iz Cezareje, Historie, u: Bartolini, nav. dj., str. 639. Gotski termin reiks znai voa i bogat. (Andre Martinet, Indoevropski jezik i Indoevroplja- ni. Knjievna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987., str. 129-130.) Meusobni odnos pripadnika nicejskog i arijanskog vjerovanja nije uvijek bio idilian. Poznato je kako je, na primjer, u Saloni dolazilo do estokih sukoba s arijancima nakon smrti biskupa Glicerija (oko 480. godine), a i poslije. (Ejnar Dyggve, Povijest salo- nitanskog kranstva. Ed. Knjievni krug, Split, 1996., str. 49.)

63 M. Sui, Zadar u starom vijeku. Ed. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 320.

39

Vea koncentracija ostrogotskih nalaza na uem kninskom prostoru govori o znaenju ovoga prometnog pravca iz unutranjosti prema moru i obratno. Tada je premjeten i prometni sustav iz Burnuma na Knin, koji tada zauzima onu prometnu ulogu koju e zadrati i u iduim povijesnim razdobljima... Navedeni sporadini nalazi s raznih lokaliteta upozoravaju na to da je dolo do odreene simbioze slavenskih doljaka s autohtonim etnikom.64

Istoni Goti drali su u svojoj vlasti teritorij koji je obuhvaao jadran- sku obalu (i otoke) od rijeke Rae (Arsia fl.) u Istri do Neretve (Naro fl.). Antika Narona bila je posebno jako vojno i politiko uporite Ostrogota. U tom je gradu, izmeu ostaloga pronaena i nekropola kasnoantikog au- tohtonog ivlja na kojoj su se uz kasnoantiko autohtono stanovnitvo sa- hranjivali Istoni Goti i njihovi barbarski podanici.65 Granice u zaleu ile su juno od Kupe (Colapis fl. ) do visine Velike Kladue i dalje prema dolini Vrbasa (Urpanus fl.) u visini Banja Luke, a odatle prema Doboju. Dalje pre- ma istoku granica je ila do Drine (Drinus fl.) i njenim tokom dalje na jug, te se sputala do Neretve. U administrativnom smislu provinciji Dalmaciji je u vrijeme istonogotske vladavine pridodana i provincija Savija. Sredite obi- ju provincija bila je Salona u kojoj je stolovao comes Dalmatiarum et Savi- ae.66 Istonogotska vlast u Liburniji bila je vrsta jer ju je titila jaka gotska flota. Liburnija (je) inila posebnu vojno-pomorsku oblast (insula Curitana et Celsina) kojom je zapovijedao comes. U rukama Istonih Gota ostao je i dio obale od Nina do Karina (dakle dio stare klasine Liburnije), tako da je preko Karinskog mora, Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigu- rana veza sa sjevernim liburnijskim podrujem. I arheoloki nalazi i podaci sauvani u literaturi (ravenski anonimni Kozmograf i Prokopije) potvruju da je Liburnija administrativno-teritorijalna jedinica gotske drave, koja je nastala u tijeku prvih godina bizantsko-gotskog rata kao posljedica bizant- skog osvajanja Dalmacije, dijela Liburnije i Savije. Nakon bizantskog osvo- jenja Savije, ta je gotska provincija spreavala prodor bizantske vojske u Liku i Gorski Kotar, ali i pristup Italiji preko Tarsatike, odnosno unutranje

64 Milojko Budimir, Arheoloka topografija kninske opine. Znanstveni skup: Arhe-

oloka istraivanja u Kninu i Kninskoj krajini. Ed. Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb, 1992., str. 28. O nalazima istonogotskog nakita na benkovakom podru- ju usp. Radomir Juri, Srednjovjekovni nakit na benkovakom podruju. Zbornik: Benkovaki kraj kroz vjekove. Sv. 2, Benkovac, 1988., str. 86-89.

65 Ante Uglei, Istonogotski enski grob iz antike Narone. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 34 (21), Zadar, 1995., str. 149.

66 A. Uglei, Nakit istonih Gota na podruju rimske provincije Dalmacije. Rukopis, str. 17- 18.

40

i obalne istarske ceste. Gotska Liburnija je bila, pogotovo nakon bizan- tinskog osvojenja Istre (godine 539-544. godine) svojevrsna krajina koja je djelovala najvjerovatnije u okviru planova i zadatak taba u Akvileji na elu kojeg je bio comes Gothorum.67

Vanu problematiku Tarsatike Liburnije M. Sui objanjavao je 1955. godine i ustvrdio da je u V. st. dio sjeverozapadne Liburnije bio izdvojen iz Dalmacije i podreen comesu Gota, kojemu je sjedite vjerojatno bilo u Akvileji.68 Sui je ponovno, godine 1970. pisao podrobnije o toj proble- matici i pritom se osvrnuo na djelo anonimnog Kozmografa iz Ravenne, o kojemu se misli da je napisano u VI. ili VII. st. poslije Krista. Prema anonimnom Ravenjaninu postojala je posebna Liburnija, koju je on nazvao tarsatikom. Toj i takvoj Liburniji pripadaju svi gradovi (civitates) od Elone (vjerojatno umjesto Aenona - Nin) do Albone (Albona - Labin), dakle i sva obala u Podgorskom kanalu. Prema tome to je samo dio stare klasike Liburnije, koja se, po svjedoanstvu mnogih rimskih historiara i geografa, protezala od rijeke Rae (Arsia fl.) u Istri do rijeke Krke (Titius fl.). to je od osobite vanosti, po Ravenatu toj istoj tarsatikoj Liburniji pripadaju i naselja u zaleu na podruju dananje Like, dakle naselja nekadanjih ilir- skih Japoda.69 Ravenjanin je podruje kontinentalne Liburnije - dananju sjevernu Dalmaciju od Krke na sjever - uklopio u Dalmaciju to se vidi iz onih mjesta u njegovu djelu gdje nabraja gradove uz more te svoje Dalmaci- je, koja je dio Ilirika u irem smislu. To nabrajanje ide od Epira do krajnjeg jugoistoka jadranske obale pa dalje prema sjeverozapadu, a zavrava gra- dom Zadrom. U tom dijelu antike Dalmacije, odnosno klasine Liburnije, on je spomenuo sedam gradova ije nabrajanje tee u kontinuitetu, tako da nema prekida na prijelazu iz podruja jugoistono od rijeke Krke na podru- je sjeverozapadno od nje, gdje poinje stara Liburnija. M. Sui misli da je ta tarsatika Liburnija zavravala negdje do visine otoka Raba, moda i do Senja, kad je obuhvaala naselja na podruju dananje Like, ali svakako do dananje Crikvenice. Prema Suiu, nakon Gota u ranom srednjem vije- ku, taj granini sustav je prestao djelovati.70

67 N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, str. 16. 68 M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. II.,

Zagreb, 1955., str. 285. 69 M. Sui, Liburnia Tarsaticensis. Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik posve-

en G. Novaku. Ed. Arheoloki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 1970., str. 706.

70 M. Sui, Liburnia Tarsaticensis, str. 707-716.

41

O problematici Tarsatike Liburnije pisao je 1980. godine i J. Medini. Prema njemu Liburnija je, u djelu Ravenjanina, organizirana kao provincija iji se sjeverozapadni dio naziva Tarsatika Liburnija. Podruje provincije Liburnije obuhvaa dio stare tj. klasine Liburnije (kraj koji su u antici na- stavili Liburni) od Enone do Tarsatike i dio stare japodske zemlje (uglavnom podruje danjanje Like). Medini istie kako se, kad se povue granica prema Ravenjinovim podatcima, zapaa da je taj dio Liburnije orijentiran prema sjeverozapadu morskim prilazima (Podgorski kanal), koji su najbo- lje prirodne komunikacije sa sjevernim liburnijskim otocima i morem oko njih. To posebno vrijedi za Nin, koji ima izvanredno zatienu luku, ori- jentiranu prema sjeverozapadu, a dobrim dijelom takoer i za Karin, koji je, iako neto dublje u kopnu, ipak u blizini Karinskog mora te je preko njega, Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigurana veza sa sjevernim liburnijskim otojem. Na taj su nain oba sredita kao izboene strateke toke bila u vezi s onim vojnim i kopnenim snagama koje su djelovale u sjeverozapadnom dijelu Liburnije pod zapovjednitvom comesa Curitanae et Celsinae. Ta je lokalna flota dominirala morem oko liburnijskih otoka i du Podgorskog kanala, a mogla je veoma lako odravati vezu s glavninom gotske flote stacionirane u lukama na zapadnoj obali Jadrana. Snaga tog di- jela gotske flote u liburnijskim vodama bila je, dakle, znaajna komponenta u nizu inilaca koji su uvjetovali stvaranje (gotske) provincije Liburnije, odnosno, da se nakon poraza gotske flote pod Salonom god. 537., a najka- snije do pada Savije (oko godine 540.), bizantsko osvajanje Liburnije zavri i utvrdi granica u onakvom obliku kako je donosi Ravenat, odnosno njegov gotski izvor filozof Markomir.71

Goti su bili poraeni, ali nisu bili pobijeni, nego samo pokoreni. U li- teraturi se istie da Goti, a ni razni germanski i drugi etniki elementi, koji su s njima ili bez njih, osvajali dijelove teritorija rimske Dalmacije, nisu izmijenili njezin etniki sastav.72 Meutim, injenica je da Goti u Dalmaciji

71 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 395, 414. Medini napominje da je gotska flota imala veliko znaenje u vojnim operacijama izmeu Gota i Bizanta na Jadranu, kako u razdoblju do 537. tako i poslije osvajanja Ravene 540. godine. Dovoljno je podsjetiti se na akcije gotske flote u Dalmaciji u tijeku prvih dviju godina rata kao i na njene pothvate u Totilino vrijeme (541-551). S obzirom na iskustvo gotska flota se nije mogla mjeriti s bizantskom, ali u situaciji kada Bizant nije uvijek mogao osigurati nadmo na moru, gotska je flota te svoje nedostatke nadoknaivala veim brojem (posebno manjih brodova) i hrabrou. (J. Medini, nav. dj.)

72 Od svih podruja jugoistone Europe Istonim Gotima je najgue bila naseljena

42

i Liburniji, kako pie Prokopije, poslije propasti gotske vlasti u VI. stoljeu nisu iselili iz tih predjela, jer ih je pridobio za sebe bizantski vojskovoa Konstancijan.73 Iz toga se svjedoanstva vidi da su Goti, u VI. stoljeu i da- lje, bili u Liburniji i Dalmaciji i da su tu ivjeli pomijeani sa starosjeditelji- ma s kojima su se tijekom vremena stopili u jedan narod.74 Da su Goti ostali

rimska provincija Dalmacija, odnosno dananja juna Hrvatska i Bosna i Hercego- vina. Ti su prostori imali veliko znaenje kako u gospodarskom, tako i u stratekom smislu. Na svim podrujima jugoistone Europe Istoni Goti su predstavljali nezna- tnu manjinu u odnosu na kasnoantiko autohtono stanovnitvo. Zajedno s Istonim Gotima dolazili su i pripadnici drugih germanskih naroda, koji su najveim dijelom sluili u istonogotskoj vojsci. Najbrojniji su vjerojatno bili Gepidi, koji su, nakon to su u Srijemu bili poraeni od strane Istonih Gota (504.), raseljeni po cijelom podruju istonogotskog Kraljevstva. Od drugih barbarskih skupina zasad se mogu izdvojiti jo jedino Alamani. (A. Uglei, Nazonost istonih Gota u jugoistonoj Europi u svjetlu arheoloke i povijesne izvorne grae. Disertacija. Filozofski fa- k