Tomislav Marasović - Zaštita graditeljskog nasljeđa

I. Kulturno dobro ili kulturnu baštinu, a negdje se to još zove i "spomenikom kulture", čine:1. Nepokretna kulturna dobra su nastala ljudskim radom od prapovijesti do danas (arheološki i arhitektonski kompleksi), i oni se podrazumijevaju pod pojmom graditeljskog nasljeđa ili baštine. To su sva ostvarenja graditeljstva u prošlosti.2. Pokretna kulturna baština su sva druga ostvarenja likovne i primijenjene umjetnosti (umjetnički obrt, kiparstvo, slikarstvo), a sve je to također nastalo djelovanjem čovjeka. Za njihovu zaštitu i čuvanje zaduženi su muzeji.Dakle, nepokretni spomenici kulture (ili graditeljsko naslijeđe) zajedno sa pokretnim spomenicima kulture čine kulturno dobro.Prirodno naslijeđe ili baština su parkovi koji mogu biti memorijalni, hortikulturalni…, a oni zajedno s kulturnim dobrom čine cjelinu.U zaštiti graditeljskog naslijeđa sudjeluje više različitih znanosti: urbanizam, arheologija, umjetnost, etnologija, ekonomija...

II. Graditeljsko nasljeđe (vrste graditeljskog nasljeđa) dijelimo na:a) graditeljske cjeline (gradske i ruralne, povijesni gradovi, naselja i četvrti)b) povijesne građevine (pojedinačne ili skupine, dijele se na kulturne, vojne, civilne, javne zgrade, tvrđave, dvorce, spomenike, privatne stambene zgrade…)c) arheološka nalazišta (neistražena arheološka nalazišta - područja u kojima su arheološka istraživanja u tijeku)d) skupine građevina ili širih prostora kao što su to:- memorijalni spomenici (uključeni u klasifikaciju 1981.)- prostori vrtne arhitekture- povijesni memorijalni parkovi- prirodno-graditeljske cjeline značajne po svojim prirodnim osobinama

III. Vrijednosti graditeljskog naslijeđaa) po osobinama mogu imati sljedeće vrijednosti:1. povijesnu (vezani uz osobu, događaj ili odražavaju kontinuitet)2. starosnu vrijednost3. umjetničku (likovne i estetske osobine)4. ambijentalnu (ugođaj i atraktivnost)5. urbanističku (sklad i kvaliteta strukture)6. vrijednost izvornosti (originalnost)7. vrijednost rijetkosti8. vrijednost reprezentativnosti (jedinstvenost, tipičnost u svojoj vrsti, pojavi ili genezi)9. vrijednost cjelovitosti (jedinstvo funkcije i oblika)

b) po funkciji (ili značaju) se dijele na one sa: 1. znanstvenim značajem2. odgojno-obrazovnim3. kulturnim4. kultnim5. privredno-gospodarskim značajem.

IV. Ugroženost graditeljskog nasljeđa i uzroci propadanjaUzroci propadanja graditeljskog naslijeđa su mnogobrojni, a očituju se u potpunom ili djelomičnom rušenje objekata, nadogradnji i pregradnji, promjeni namjene i slično. Dijele se na:1. dugotrajni (djeluju od samog trena nastajanja graditeljskog naslijeđa, to su klimatski uvjeti, djelovanje mikroorganizama, prirode i čovjeka)2. trenutni (vezani su uz kataklizme, nepogode tipa potresa, erupcije vulkana, poplava i sl. Primjer je potres u Dubrovniku 1667. godine)3. novi uzroci (to su ekološki zroci, brza i nagla urbanizacija, tehnološki razvitak...)Čovjekove radnje se mogu podijeliti na:

1. svjesne (vandalizam, rušenje iz ideoloških, političkih, vjerskih ili ekonomskih razloga... Primjer je mletačko uništavanje simbola hrvatsko-ugarskog vladanja u Dalmaciji ili nacističko rušenje židovskih sinagoga)2. nesvjesne (nebriga, nemar, ratovi... Primjer je II. svjetski rat sa rušenjem Zadra, Montecassina, Varšave...)

V. Historiografija zaštite graditeljskog nasljeđaHistoriografija zaštite graditeljskog nasljeđa obrađuje povijest ljudskih akcija u svrhu očuvanja, obnove i uređenja nepokretnih kulturnih dobara. Historiografsko istraživanje razvitka zaštite graditeljskog nasljeđa zasniva se na proučavanjima izvora koji mogu biti:1. građevina i povijesna cjelina2. grafički (tehnički, fotografski snimci, stari katastarski planovi)3. povijesni dokumenti i izvori4. normativni akti5. literatura iz određenih znanstvenih disciplina.

VI. Periodizacija razvoja zaštite spomenika kulture kao znanosti1. stari vijek (rimski period do 476.godine)2. srednji vijek (od 476. do 15.st. odnosno gotike)3. renesansno razdoblje i barok (tj. od gotike do baroka, od sredine 15.st. do sredine 18.st.; prvi put se uvodi svjesno istraživanje ranijeg)4. razdoblje "klasicističke zaštite" (klasicizam, od sredine 18.st. do sredine 19.st.; prvo razdoblje koje usvaja određenu doktrinu o zaštiti kulturnih dobara)5. razdoblje "romantičke zaštite" (romantizam, od sredine do kraja 19.st.)6. razdoblje "biološke zaštite" (od kraja 19.st. do sredine 20.st.)7. razdoblje "aktivne zaštite" (od sredine 20.st. do danas).Neki autori počinju povijesni pregled sa trećim ili četvrtim razdobljem.

1. STARI VIJEKStari vijek ukljućuje prvenstveno rimski period, sve do kraja 5.st.Jedan od najstarijih primjera obnove graditeljske baštine je restauracija Djoserove piramide koja je podignuta u 3.tis.pr.Kr., a njena se restauracija vrši u 6.st.pr.Kr.Treba spomenuti i obnovu hramova u Grčkoj. Naime, u Grčkoj su su se prvo gradili drveni hramovi, pa tek onda kameni. Primjer je zamjena drvenih stupova kamenima na hramu božice Here.Rimljani se bave kolekcionarstvom te su se u Rimu sakupljala grčka djela. Najpoznatiji kolekcionar bio je Asimius Pollio koji je živio u doba Augusta.U 2.st., u Svom djelu "Vodič po Heladi" Pauzanije govori o zaštiti spomenika.Djelo "Naturalis historia", Plinija Starijeg (23.pr.Kr.-79.po.Kr.) sadrži podatke o starim spomenicima i njihovoj zaštiti - obnova Cererina hrama u Rimu.U doba Augusta obnavlja se hram Kastora i Poluxa na rimskom Forumu, a za cara Trajana restaurira se Cezarov forum.Kasna antika donosi nove poglede i saznanja, posebno u filozofiji u 3.st.(Plotin i neoplatonizam; prije je bio realizam, racionalizam, materijalizam, a sada nastupa iracionalizam, duševne promjene, te se okreće duhovnom i metaforičkom). Jača svijest o značenju kulturnog nasljeđa u pogledu tradicije i kontinuiteta vladanja. Spomenici kulture ih sada više zanimaju. Također je to bilo i pitanje vlasti (rimski vladari) i provala barbara.Pozitivan odnos prema umjetninama pokazuje rekompozicija kiparskih radova iz Hadrijanova vremena (2.st.) u novosagrađenom Konstantinovu slavoluku (početak 4.st.).Pedesetak godina nakon Milanskog edikta (313.) cara Konstantina, papa Damas I (366-84.) radi na obnovi i zaštiti katakombi. Slijedi daljni razvitak kršćanstva, a posljedica je bio i jedan negativan primjer. Car Teodozije (347-95.) je zapovjedio zatvaranje i rušenje poganskih svetišta, građevina i spomenika. Car Majorijan (457-61.) je izdao edikt o zaštiti starih građevina i spomenika i to je prvi poznati konzervatorski akt o teškom stanju spomenika kulture i primjeni zaštite objekata. Za one koji ruše spomenike, radi novih gradnji, bile su predviđene stroge sankcije.

2. SREDNJI VIJEK (6-15.st.)

Istočnogotski car Teodorik (493-526.) se pozivao na Rimsko carstvo i htio je svoju kulturu povezati s rimskom. Njegov pisar, Kasiodor napisao je u svom djelu da ja car osnovao odbor koji je sakupljao i brinuo se o starim kipovima, a za spomenike se brinuo posebni arhitekt. Ovaj odbor se može smatrati najstarijom organizacijom za zaštitu spomenika. To je jedan od najstarijih primjera konzervacije. Zabranjeno je bilo skidanje građe sa starih objekata za građenje novih.Rimski patricij Simah, kraljev savjetnik, restaurira Pompejevo kazalište i Koloseum (508.). Koloseum je najveći antički amfiteatar koji je podignut 80. godine, a obnavljan je nakon što je nastradao u dvama potresima, 223. i 442. U 11.st. porušen je od Normana, a u 12.st. je pretvoren u utvrdu, te je kao takav ostao do kraja srednjeg vijeka.Panteon je dovršen 117. za cara Hadrijana. U 6.st. iz njega su izvađene statue, a 609. se obnavlja i dobiva novu funkciju - pretvara se u kršćansku crkvu. Bizanski car Konstans II. 663. odnosi njegov krov u Carigrad na dogradnju. Papa Grgur III. (731-41.) potpuno ga obnavlja (obnavlja se krov) i Panteon se ponovno koristi u kultne svrhe (crkva). U 12.st. Panteon dobiva romanički zvonik te postaje dio utvrde.Kodeks cara Justinijana (527-565.), "Corpus iuris civilis", je dokument u kojem vladar naređuje brigu o održavanju carskih palača. Dakle, u srednjem vijeku ima napredovanja i nazadovanja.Iz sredine 12.st. potječe "Mirabilia urbis Romae", popis povijesnih spomenika grada Rima.Romanička katedrala u Wormsu s početka 13.st., u 15. je stoljeću izgubila zvonik i 2.pol.15.st. dolazi do njegove obnove u izvornom romaničkom obliku iako je 1472. već vrijeme gotike. Zvonik crkve svete Marije u Zadru nastao je 1105., a datiran je natpisom kralja Kolomana i epitafom opatice Vekenege. S vremenom dolazi do njegovog propadanja pa se 1448-53. obnavlja, isto kao i katedrala u Wormsu. Zvonik se obnavlja u duhu romaničkog originala iako je u Dalmaciji to vrijeme kasne gotike. Restauratorski zahvat je izvršio Nikola Grgur Bilšić.Najveći majstor kasnog srednjeg vijeka bio je Juraj Dalmatinac koji je djelovao kod nas. Bio je graditelj, a također je i adaptirao u Splitu dvije romaničke palače, te ih obnovio u romaničkom stilu. Jedna je tzv. Mala Papalićeva palača, a druga se nalazi kod Zlatnih vrata.Sve ovo su pojedinačni primjeri. Građevine s kršćanskom svrhom se održavaju, a ostale su zapuštene. Općenito, srednji vijek je epoha brojnih rušenja, novogradnji i pregradnji, a najveći broj obnova povijesnih građevina uslijedio je iz razloga ponovne upotrebe tih objekata.

3. RENESANSA I BAROK (od sredine 15.st. do sredine 18.st.)Renesansno razdobljeRenesansa je prvo kulturno-umjetničko razdoblje uspostave dubljeg kontakta s antikom što će se odraziti na graditeljstvo i uopće na kulturno nasljeđe. Vraćanje antičkim izvorima u umjetnosti i šire nije istodobno značilo i interes za zaštitu tog nasljeđa. Proces stalnog rušenja i popravljanja, svojstven srednjem vijeku, nastavlja se kroz renesansno i barokno razdoblje pa čak i na objektima koje smo ranije spomenuli.1. Koloseum - Nikola V. (1447-55.) naređuje da se odveze 2500 kola građe s njega kako bi se poduzali novi objekti. Kroz 16. i 17.st. postaje tamnicom i skladištem baruta.2. Obnova starokršćanske crkve Santo Stefano Rotondo iz 5.st.3. Papa Pio II. (Piccolomini, 1456-64.) izdaje Bulu o zaštiti antičkih građevina, a istodobno daje srušiti sv. Mariju u Pienzi kako bi se sagradila nova katedrala.4. Papa Julio II. (1503-13.) ruši staru crkvu Sv. Petra (najslavnija bazilika i prototip starokršćanske arhitekture) da bi sagradio novu (Bramante).5. Rušenje tako glasovite bazilike potaklo je potrebu veće brige prema ostalim spomenicima pa Lav X. 1515. imenuje Rafaela povjerenikom za rimske starine.6. Papa Pavao III. izdaje bulu u kojoj poziva građane na zaštitu spomenika7. Leon Batista Alberti (1404-1472.) u traktatu "De re aedificatoria", libri X., 1452. govori o pristupu spomenicima prošlosti u smislu zaštite.

Barokno razdoblje (16-18.st.)

Ovo je vrijeme kršćanske protureformacije što se ogleda i u prostornom oblikovanju. Nastoji se prekinuti tradicija, uvode se novi oblici. Barokna arhitektura ne dopušta koegzistenciju različitih stilova. Ipak razdoblje baroka dalo je svoj doprinos zaštiti spomenika kulture: prve dekrete i propise za zaštitu povijesnih građevina.U Švedskoj je Gustav Adolf II (1594-1632.) osnovao 1630. prvi državni konzervatorski zavod kako bi ispitao, popisao i sabrao sve stare spomenike.Karlo XI. (1660-97.) izdaje dva akta za zaštitu spomenika:- 1666. Kraljevska proklamacija o povijesnim spomenicima i starinama - u njoj traži zaštitu spomenika i sankcije protiv svih koji to naraušavaju-1686. Eklezijastički akt - određuje zaštitu crkava.Kasnije se (od 18.st.) donose pravni akti i u drugim zemljama, no njih ne prati teorija - traži se zaštita, ali se ne objašnjava način njezina provođenja i metodski postupak restauracije.

HRVATSKARenesansa donosi prvi stvarni interes za starine i njihovo čuvanje. Krajem 15. i početkom 16.st. prvi to pokazuju prisutni.Marko Marulić (1450-1524.) i Dmino Papalić su sakupljajući natpise stvorili zbirku u Splitu (Franjo Natalis - Split, Petar Cipiko - Trogir).Šimun Begna se u Zadru bavi istraživanjem i kolekcionarstvom starih spomenika.Dominik Zavoreo u Šibeniku 1603. objavljuje "De rebus dalmaticus".1272. donesen je u Dubrovniku Statut o planskoj izgradnji. Od 16.st. javljaju se u Dubrovniku razni dokumenti iz kojih se vidi odnos prema urbanizmu i briga za povijesne spomenike.No puno je i negativnosti. Po naredbi mletačkog providura ruše se 1641. ostaci antičkog Solina kako ne bi poslužili kao tursko uporište. u 17. i 18.st. od tamo se odnosi kamena građa s dopuštenjem providura.Kasni barok kod nas označavaju ozbiljna istraživanja npr. austrijski arhitekt J.B.Fischer von Erlach 1721. u djelu "Studija historijske arhitekture" donosi idejnu rekonstrukciju Dioklecijanove palače u Splitu.

4. RAZDOBLJE KLASICIZMA (sredina 18.-sredina 19.st.)Klasicizam se rađa u krugu istraživača starina. Odlike ovog razdoblja su kolekcionarstvo, arheološka istraživanja, proširenje i otvaranje zbirki široj javnosti. 1740. otvorena je prva Vatikanska zbirka.Vitruvijevo djelo "De architectura libri X" otkriveno je 1414. u Montecassinu, a prvi put je objavljeno u Rimu 1480. Ovo je djelo kroz 16.st. doživjelo 26 izdanja. U 17.st. interes je zamro, no u neoklasičnom razdoblju ponovno se budi zanimanje za taj jedini izvorni antički prikaz arhitekture, pa djelo kroz 18. i 19.st. doživljava daljnja 24 izdanja,Klasicizmu su naručito pridonijeli rezultati novih arheoloških iskopavanja. 1738. istražuje se Herculaneum, a 1720. rimski Palatinum. Hadrijanova vila u Tivoliju istražuje se 1742., a 1748. počinje istraživanje Pompeja. To je vrijeme kad počinju arheološke kampanje u južnoj Italiji i na Siciliji (Paestum, Agrigent, Selinunt). Sve ovo doprinosi formiranju arheološke znanosti i povijesti umjetnosti koja se u tom razdoblju zanosi klasičnom epohom.Johann Joachim Winckelmann (1717-1768.) je izvršio klasifikaciju povijesti umjetnosti (Fidija, Michelangelo, Rafaelo). Slikar Anton Raphael Mengs (1728-1779.). Ovi su najviše pridonijeli razvoju tih znanosti.Dakle, klasicizam je prva epoha poduzimanja zaštitnih i restauratorskih zahvata, ali prvenstveno kulturološke baštine klasičnog razdoblja (antike) dok se ostala razdoblja zanemaruju. Primjeri: za vrijeme pape Pija VII (1800-1824) Koloseum se konačno obnavlja i zaštićuje, ali sa znanstvenim pristupom izrade kosog potpornog zida, ali ne od izvornog materijala već od opeke (kako bi se razlikovali od izvornih elemenata). u isto vrijeme obnavljaju se i zaštićuju Konstantinov i Titov slavoluk, te počinje iskopavanje rimskog Foruma.Treba naglasiti da se pri obnovi ovih spomenika koristio materijal različit od izvornog, nema dekorativnih detalja, ali je oponašan izvorni oblik.Negativni aspekt bilo je kompletiranje nedovršenih objekata u neoklasičnom stilu, npr. dovršenje fasade milanske katedrale koja je nastala u 15.st. Vrata i prozore napravio je Pellegrini u razdoblju visoke renesanse (1567.). Richini 1605. dodaje barokni završetak. U 17.st. Pouzzi s projektom "stilskog jedinstva" vraća pročelju katedrale gotički izgled, da bi tek koncem 18.st. zgrada dobila konačno rješenje.Neoklasično razdoblje donosi i prve rekompozicije arheoloških spomenika tzv. ANASTILOZA na brojnim iskopinama urušenih arhitektonskih dijelova. Obnova Pompeja.

Javlja se interes za istraživanje i zaštitu atenske Akropole (1754.). Partenon je stradao 1687. jer je služio kao skladište municije. Lord Elgin je sa sobom u Englesku odnio mnogo skulptura. Hram Atene Nike je rekonstruiran 1836., a 1930. napravljena je djelomična rekompozicija Partenona. Krajem 19.st. počinje iskopavanje Propileja i obnova Erechteiona.Razdoblje od francuske revolucije 1789. do pada Napoleona 1814. imalo je negativne posljedice na kulturno nasljeđe. Uklanja se sve što je simbol feudalnog poretka i staleža koji je zbačen revolucijom. Ruši se Bastilja, devastiraju se kraljevske grobnice u opatiji Saint Denis.

HRVATSKASplitski nadbiskupski muzej je utemeljen 1750., a 1821. otvara se Arheološki Muzej u Splitu. Istražuje se Dioklecijanova palača prvo pod francuskom vlašću, a zatim pod austrijskom. Britanski arhitekt Robert Adams poduzeo je istraživanja Dioklecijanove palače te je u Londonu 1764. objavio djelo "Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu".Za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji (1806-1813.), francuski je general Marmont, zagriženi klasicist, htio porušiti sve što nije antičko u Dioklecijanovoj palači. Srećom, to se nije dogodilo, osim što su srušeni gradski bedemi iz 17.st.Ipak, u razdoblju austrijske uprave, porušen je najznačajniji sklop srednjovjekovne arhitekture u Splitu podignut u 15.st. na komunalnom trgu (Narodni trg) i dio katedrale (predromanički zvonik splitske krstionice - najljepši primjer arhitekture ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji.Vicko Andrić (1793-1866.) je prvi konzervator u Splitu i Zadru u razdoblju 1854-1864. On je bio za "ćisti stil". Zamislio je proces čišćenja Dioklecijanove palače 1857., posebno južno pročelje s nadogradnjom trokatnice u funkciji hotela, ali do toga nije došlo. To je neprihvatljivo jer degradira antičku fasadu, ali je zanimljivo jer pokušava riješiti materijalnu osnovu za održavanje kulturnog nasljeđa novom funkcijom.Ipak, 1857., porušen je zvonik Sv. Martina nad Zlatnim vratima koji je predstavljao kasnosrednjovjekovnu pregradnju izvornog predromaničkog zvonika.POZITIVNO- sustavni radovi na zaštiti spomenika kulture - konzervatorske organizacijeNEGATIVNO- uklanjanje svega što je nastalo poslije klasičnog razdoblja.

5. RAZDOBLJE ROMANTIZMA (sred.19.-kraj.19.st.)Romantizam je posljedica razočaranja građanskom revolucijom, a oblici su mu bijeg od stvarnosti i okretanje k prošlosti, srednjem vijeku, dalekom Orijentu, egzotici, ali i ponovno okretanje k religioznosti i mistici. Romantizam je, nasuprot klasicizmu i renesansi, racionalan kao pokret i okreće se prema religiji te se budi veći interes za crkve. Ovo je također vrijeme buđenja nacionalne svijesti.Prestaje interes isključivo za klasičnu umjetničku baštinu te se pozornost usmjerava na kulturna dobra srednjeg vijeka sačuvana u brojnim katedralama i crkvama romaničke i gotičke epohe.

U postupku prema graditeljskom nasljeđu javljuju se dva suprotna pravca: restauratorski konzervatorski.

Restauratorski romantizam se javlja i razvija u Francuskoj odakle se širi dalje i traje kroz čitavo 19.st. Začetnik mu je E. E. Viollet le Duc. Potakle su ga devastacije značajnih povijesnih građevina u doba građanske revolucije. S restauracijom burbonske dinastije pojačava se interes za spomenike nacionalne povijesti Francuske tako da već 1820ih arhitekti počinju eksperimentirati s restauracijama pa se javljaju i prve reakcije na nekvalitetne obnove.1827. osniva se Komisija za povijesne spomenike sa zadatkom istraživanja i očuvanja kulturne baštine. Najveći restaurator povijesnih građevina 19.st. i najveći predstavnik pravca bio je Eugene Emmanuel Viollet le Duc (1814-79.). svojim istraživanjima i publikacijama (Rječnik francuske arhitekture od 11. do 16.st.) stvorio je osnovu za razvitak romantičkih neostilova i eklekticizma. Zahtijeva prvo izradu planova, projekta i dobro proučavanje spomenika prije restauracije te izražava stav o PRIRODI JEDINSTVA tj. STILSKOM JEDINSTVU pri obnovi, ali i vođenje računa i o kasnijim transformacijama objekta.

Negativna je težnja za kompletiranjem nedovršenih spomenika u gotici i romanici. Jedna od njegovih poznatijih intervencija jest na povijesnom gradu Carcassone. Ta intervencija spada među najranije zahvate na utvrđenim gradovima (1859.).Njegov utjecaj širi se po drugim zemljama Europe. U Njemačkoj je najpoznatiji primjer romantičarske restauracije obnova katedrale u Kölnu gdje je radove izvršio F. Schmidt u romantičarskom duhu kompletiranja stilske cjeline. U Italiji se obnavlja predromanička crkva S. Maria in Cosmediu u Rimu. Uklonjena je barokna fasada kako bi se postiglo stilsko jedinstvo. Ranosrednjovjekovno pročelje se slaže s unutrašnjošću i romaničkim zvonikom. Uklonjeni su i Berninijevi zvonici s Panteona kojem je tako vraćen izvorni izgled. U Veneciji je obnovljen zvonik sv. Marka iz 12.st. koji se urušio 1902. Rekonstruiran je na temelju dokumentacije.

Konzervatorski romantizam nastaje u Engleskoj. Javlja se kao protest zbog restauracije kulturne baštine i traži isključivo zaštitu bez restauratorskih intervencija. Začetnik i glavni ideolog mu je John Ruskin (1819-1900.), povjesničar umjetnosti, književnik, teoretičar i sociolog. Posebno se je oduševljavao mletačkom gotikom i neogotičkim stilovima.Osim njega bitan je još i William Moors (1834-1896.), pjesnik i umjetnik koji se također protivi “stilskim” obnovama te osniva “Društvo za zaštitu starih građevina”.

Razlike između začetnika dvaju romantičarskih pravacaViollet-le-Duc John RuskinArhitekt TeoretičarRestaurator KonzervatorGraditelj Nalazi ljepotu u spomenicima onakvima kakvi jesu Zalažu se za:Obnovu Zaštitu bez promjenaRestauraciju Konzervaciju

Priznaje samo konzervaciju i konsolidaciju, a za njega je svaka restauracija neprihvatljiva i lažna

Daleko više odjeka je imao restauratorski pravac, i to u Njemačkoj i Italiji najviše. Konzervatorski pravac se zalaže za čistu konzervaciju, bez restauracije, odnosno mijenjanja.

HRVATSKA Početak organizirane zaštite spomenika kulture vezan je uz romantičarski restauratorski pravac. U 19.st. dolazi do prvih organiziranih akcija zaštite i obnove na spomenicima kulture potaknutih prvenstveno buđenjem nacionalne svijesti. Naime, u Hrvatskoj to je doba Ilirskog pokreta. Sredinom 19.st. javljaju se dvije organizacije značajne za razvitak zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj. U Zagrebu se, 1850., osniva “Društvo za jugoslavensku povestnicu i starine” na čijem je čelu Ivan Kukuljević Sakcinski. Iste godine Austrija osniva Prvu konzervatorsku službu u Hrvatskoj. Područni konzervatori bili su: Ivan Kukuljević Sakcinski za Hrvatsku i Slavoniju, P. Kandler za Istru i Vicko Andrić za Dalmaciju.U Kninu se 1887. osniva “Hrvatsko starinarsko društvo” (Lujo Marun), a 1894. u Splitu se osniva i društvo “Bihać” (Frano Bulić).Prvi restauratorski radovi bili su: Obnova dvorca Trakošćan 1853-56. Obnova zagrebačke katedrale započeta u 18.st. (gotika); Restauratori Friedrich Scmidt i Herman Bollé zastupali su čistoću stila prvenstveno gotičkog tako da su na zapadnoj strani dograđeni neogotički zvonici koje katedrala zapravo nikad nije imala. Obnova zvonika splitske katedrale (1882-1908.); Zvonik je bio započet u 13.st. u oblicima zrele romanike, a završen tek u 16.st. kad je izgrađen renesansni završni kat. Obnovu je izvršio Alois Hauser, a započeta je 1840. te je zvonik obnovljen u romaničkom stilu dok je gotički dio izbačen. Završni renesansni kat nije obnovljen već je sagrađen predromanički završni kat.Pod istim vodstvom izvršene su obnove: trogirske lože, zvonika sv. Marka na Hvaru, Knežev dvor i Sponza u Dubrovniku, stare komunalne lože u Splitu.

Sredinom 19.st. tj 1863. porušena je fasada dubrovačke vijećnice koja je nosila oblike kasne gotike iz 15.st., a zamijenjena je fasadom neorenesansnih oblika.Zvonik zadarske katedrale iz 1480. restauriran je 1892.

Razdoblje romantizma je značajno za očuvanje graditeljske baštine: proširuje se interes zaštite i na spomenike iz srednjeg vijeka osnivanje službi za zaštitu zakoni i propisi dva pravca ili doktrine u cilju obnove i zaštite graditeljske baštine.

6. RAZDOBLJE BIOLOŠKE ZAŠTITE (od kraja 19.st. do sredine 20.st.)

Biološka zaštita je prekinula pravac kojim su krenule neprikladne restauracije gdje se kulturna baština opasno ugrožavala. Prekinula je i restauracijski pravac. Biološka zaštita polazi od biološkog rasta. Dakle, neće istaknuti samo jedan umjetnički stil, već cjelokupnu stilsku osebujnost jednog spomenika. Ovaj se pravac razvio kao jedna reakcija na nekontrolirane postupke restauracija iz višeg perioda. Biološka zaštita je zlatna sredina između konzervatorskog i restauracijskog pravca. Ona izdiže zaštitu na puno višu znanstvenu razinu (svakom postupku prethodi izrada dokumentacije). Svaka građevina se jednako tretira. Traži se znanstvena podloga, znanstvene metode istraživanja jer se javlja kao reakcija na romantičarski pravac koji je vršio restauraciju ali bez znanstvene podloge i dokumentacije. Nije za dovršenje i kompletiranje spomenika u odnosu na romantizam. U francuskom restauracijskom pravcu se nekad i potpuno uništio spomenik. Biološka zaštita se sada proširuje, temeljitije pristupa zaštiti, prvo istražuje dokumentaciju pa onda kreće dalje i ne nastoji se izlučiti samo jedan segment već se ravnopravno pristupa svakom sloju.

Unutar biološke zaštite postoje dvije konzervatorske škole koje međusobno i nisu toliko suprotstavljene: talijanska austrijska.

Talijanska konzervatorska škola se više okreće konzervaciji nego restauraciji. Ona podržava konzervaciju započetu još u doba romantizma (John Ruskin), ali za razliku od Ruskina nije uvijek protiv restauracije. Škola se razvija pod utjecajem dvaju velikih arhitekata tog doba. To su: Camillo Boito (1830-1914.) i Gustavo Giovannoni (1873-1947.).Camilo Boito je pravi začetnik škole i njegove teoretske pozicije u pogledu zaštite spomenika nalaze se negdje između Viollet-le-Duca i Ruskina. Suprotno od Ruskina, on smatra da se propadanje mora spriječiti, a u odnosu na Viollet-le-Duca smatra da nije nužno izvesti restauraciju. On postavlja temeljni princip vrednovanja koji je zasnovan ne samo na starosti već i na drugim kriterijima i estetskoj vrijednosti pojedine epohe čime stvara temelje znanstvenom konzervatorskom pristupu.Na međunarodnim je kongresima inžinjera i arhitekata 1879-83. udario temelje Restauratorskoj povelji. Zalagao se za otvaranje mreže konzervatorskih zavoda u cijeloj Italiji. 1902. izglasan je “Zakon o zaštiti spomenika i predmeta starina i umjetnosti”.Giovannoni je bio profesor arhitekture na rimskom sveučilištu i zalagao se zajedno s Boitom za otvaranje konzervatorskog odjela. 1913. objavio je djelo “Zaštita umjetničkih djela u Italiji”. U tom je djelu iznio svoje teoretske poglede te je iznio još stroži znanstveni pristup metodi konzerviranja i restauracije nego što je to kod Boita. On uvodi pojam “povijesni ambijent”. U djelu “Stari gradovi i nova izgradnja” iz 1931. govori da se u starim zgradama moraju poboljšati uvjeti života bez nadogradnji. One trebaju ostati u originalnom obliku, a istodobno pružiti sve uvjete za normalan život.Panteon je obnovljen 1929-34. s izvornim materijalom, ali su površine obrađene drugačije kako bi se istakli dijelovi što su se mijenjali.1931. talijanska je vlada iznijela norme zaštite – “Talijanska povelja” koja je bila podloga za Atensku povelju. Najveća se važnost pridaje konsolidaciji i održavanju spomenika. Obnova prvobitnog oblika tzv. repristinacija je dozvoljena samo uz preciznu dokumentaciju prvobitnog oblika. Na arheološkim spomenicima nisu dopuštene nikakve rekonstrukcije već samo anastiloza. Svi nalazi moraju biti in situ i popraćeni preciznom znanstvenom i tehničkom dokumentacijom…

Austrijska konzervatorska škola pokazuje vrlo rigorozan stav “biološke” zaštite i oslanja se na Ruskinovom konzervatorskom pristupu, ali uz primjese suvremenog pristupa tj. prilagođava ga zahtjevima svoga vremena (znanstvena podloga i dokumentacija). Osnivači i glavni nosioci škole su bečki povjesničari umjetnosti Alois Riegel i Max Dvorak.Alois Riegel (1858-1905.) na jednak način tretira sve umjetničke pravce i svaki segment građevine. Za njega je svako razdoblje povijesti umjetnosti jednako bitno pa tako i svaki povijesni stil. On nastoji u Austriji izgraditi mrežu konzervatorskih zavoda.Max Dvorak (1874-1921.) nastavlja u istom duhu. I on je bio za jedanako vrednovanje svih arhitektonskih pravaca. Bio je protiv “čistoće” stila. Poznat je po krilatici “konzervirati, ne restaurirati”. Angažirao se za otvaranje zavoda pa i kod nas jer su Slavonija, Hrvatska, Istra i Dalmacija tada pod Austrijom (Karaman, Bulić).Austrijska je konzervatorska škola imala više utjecaja na razvoj konzervatorskih znanosti u zemljama koje su bile pod Austrijom.1931. donešena je “Atenska povelja” koja je temeljena na Talijanskoj. Atenska povelja se zalaže za napuštanje cjelovitih restauracija i predlaže samo konzervaciju i održavanje spomenika. Restauracija se vrši samo kad je doista nužna kako bi se spriječilo rušenje i degradacija spomenika te je potrebno svaki stil jednako tretirati, a u slučaju arheoloških lokaliteta restauraciju treba u potpunosti isključiti osim u slučaju rekompozicije – anastiloze. Prihvaća se i uporaba znanstvenih metoda ako su u skladu s okolinom. Naglasci povelje zaštite: radove mora pratiti iscrpna znanstvena i tehnička dokumentacija nova funkcija spomenika da, ali se ne smije suviše razlikovati od izvorne kako ne bi prouzrokovala bitne modifikacije neke zgrade važan je i respekt prema ambijentu novi dodaci (konsolidacija, praktična upotreba…) se trebaju svesti na najmanju moguću mjeru i izvesti jednostavno, bez ukrasnih detalja svi novi dijelovi moraju biti jasno označeni.

HRVATSKAU Hrvatskoj se biološka zaštita razvija pod austrijskom vlašću. 1910. osniva se Zemaljsko Povjerenstvo za čuvanje umjetničkih i historijskih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Tajnik povjerenstva bio je Đuro Szabo. Ostali članovi su bili Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Josip Brunšmid, Viktor Hoffiler, Viktor Kovačić…1918. osniva se Konzervatorski ured za Dalmaciju čelu sa don Franom Bulićem, a poslije Ljubom Karamanom.Don Frane Bulić (1846-1934.) je naš prvi arheolog i konzervator. Završio je studij u Beču – klasičnu filologiju, arheologiju i epigrafiku. Bio je direktor Arheološkog muzeja u Splitu, konzervator starina… (Salona, Dioklecijanova palača, posebno zanimanje iskazao je za starohrvatsku arheologiju, Muzej hrvatskih starina u Kninu, Društvo Bihać…).Ljubo Karaman (1886-1971.) je prvi istaknuti povjesničar umjetnosti Splita i Dalmacije koji se afirmirao znanstvenim istraživanjima i zaštitom spomenika. Od 1941. do 1950. bio je direktor Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Njegovi teoretski pogledi su potpuno u skladu s biološkom zaštitom (konzervirati, a ne restaurirati).Od radova i intervencija na našem području treba spomenuti: radove na Peristilu i Vestibulu u Dioklecijanovoj palači. Prilikom obnove Vestibula, koji je bio vrlo trošna kupola, primijenilo se načelo konsolidacije armiranim betonskim rebrima, a to znači da se načinilo točno vidljivim što je od novog, modernog materijala (kao npr. rebra koja drže kupolu), a što je original. To je u skladu sa zahtjevima biološkog pravca. No u ovom slučaju nagrđivalo je građevinu pa je kasnije maknuto.S II.sv.ratom završava period biološke zaštite. Slijedi aktivna zaštita. Važnost biološke zaštite: jednaki tretman svih stilova znanstveni pristup i podrobna dokumentacija primjena konzervacije i restauracije prvi međunarodni dokument o zaštiti spomenika – Atenska povelja.

7. RAZDOBLJE AKTIVNE ZAŠTITE GRADITELJSKOG NASLJEĐA

Ovaj se pristup javlja nakon II.sv.rata i traje do danas. Donosi evoluciju znanstvene zaštite graditeljskog i kulturnog nasljeđa a ispoljava se upravo “aktivnom” zaštitom graditeljskog i kulturnog nasljeđa. Aktivni odnos znači angažiranje zaštitne službe i svih drugih službi koje pokušavaju dati spomeniku funkciju kako bi mogao živjeti i u današnje vrijeme, a nastoji mu se dati funkcija koja je u skladu sa nekadašnjom. Spomenike se uključuje u tokove suvremenog života i nastoji im se naći suživot sa suvremenim načinom života i ambijentom – promatra se povijesne objekte i ambijente kao dijelove živog organizma što znači da se interes zaštite širi i na planske urbanističke, komunalne i druge organizacije.Aktivna zaštita nema tradicionalni pristup, već uključuje komplekse građevina – nije joj bitan samo pojedinačni spomenik.Zaštita graditeljskog nasljeđa zasniva se na znanstvenom pristupu i znanstvenoj obradi i tehničkoj dokumentaciji (fotografije, snimci, projekt…) uz pomoć znanosti (arheologa, povjesničara umjetnosti, urbanista, etnologa, ekonomista, kemičara…). Zasniva se na stručnom i znanstvenom pristupu – na daleko stručnijem nivou je nego biološka zaštita. U proces obnove uključeno je jako puno stručnjaka, a potrebno je izrađivanje znanstveno-stručne dokumentacije.Aktivna zaštita vrhunac doživljava 1970ih. Razlika u odnosu na prethodni pravac je u tome što sve stilove tretira jednako s tim da je novina u ovom pristupu to da se jedan element, stil može istaknuti ako se smatra da je to potrebno, ako time spomenik kulture dobiva veću vrijednost i značenje. Aktivna zaštita nastoji svakom dijelu spomenika pristupiti jednako, nešto istaknuti, ako je baš potrebno. “Konzervirati, ne restaurirati” je geslo koje više nije prihvatljivo. Svakom spomeniku se pristupa drugačije. Nisu isključivo za konzervaciju. Dozvoljavaju i restauraciju. Dozvoljeno je više metoda i uvode se nove metode. Najefikasnijom metodom očuvanja i održavanja starih građevina i ambijenata smatra se revitalizacija –dati spomeniku kulture novu fukciju (prvotna ili neka u skladu sa nekadašnjom funkcijom) u svrhu produženja života.

Metode kojima se jedan spomenik može tretirati: konzervacija restauracija revitalizacija faksimilska reprodukcija interpolacija (novih objekata u povijesno tkivo) dislokacija (iznimni slučajevi) rekonstrukcija anastiloza replike…Aktivna zaštita dozvoljava nove znanstvene metode restauracije i konzervacije te upotrebu novih materijala i novih konstrukcija ako je to u skladu s ambijentom i ako se s njima neće ugroziti život graditeljskog naslijeđa.Uzroci javljanja aktivne zaštite: razvitak modernog urbanizma i prostornog planiranja poslijeratna potreba obnove porušenih objekata i cjelina (Poljska, Italija, Njemačka…).

Pozitivni primjeri: Genova – stara jezgra je stradala u bombardiranju u II.sv.ratu. Stara jezgra je obnovljena (palače iz 16.st. Palazzo Bicemca i Rosso) i predstavlja uspješan primjer revitalizacije prostora u skladu s ambijentom – uklopljena je restauracija i pridodana nova funkcija. Rekonstrukcija benediktinskog samostana Montecassino (njemačka utvrda za vrijeme rata) faksimilskom obradom na temelju nekih starih dokumenata i fotografija. U Njemačkoj je obnovljen čitav niz povijesnih gradova: München i Nürberg, Hildersheim… Potpuna rekonstrukcija povijesne jezgre Varšave. Zadar (bombardiran 1944.) – rekonstrukcija i revitalizacija.

Zaslugom međunarodne organizacije za zaštitu graditeljske i umjetničke baštine – UNESCO – osnovane su u Rimu sljedeće organizacije: ICCROM – Međunarodni centar za studij zaštite i obnove kulturnih dobara ICOM – Međunarodno vijeće za muzeje IIC – Međunarodni institut za zaštitu povijesnih i umjetničkih djela.

Na poticaj UN-a i UNESCO-a održani su i doneseni: 1954. Haagška konvencija o zaštiti spomenika kulture u slučaju ratnog sukoba 1956. preporuka iz New Delhija o principima pri arheološkim iskopavanjima 1964. Međunarodni kongres arhitekata i tehničara u Veneciji i osnovan je ICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike i područja. Na istom je kongresu je sastavljena nova međunarodna povelja zaštite – Venecijanska Povelja koja je danas najznačajniji dokument za zaštitu graditeljskog naslijeđa. Ona se svojom doktrinom nastavlja na znanstveno konzervatorstvo, ali ga dopunjuje nekim novim pogledima. Proširuje pojam “spomenik” na urbani i pejzažni ambijent. Restauracija prestaje tamo gdje počinje hipoteza. U arheologiji je moguća samo rekompozicija; kompiliranje, ako je nužno, nosit će obilježja našeg vremena.Europski savjet, nevladina međunarodna udruga, organizirala je niz međunarodnih simpozija od 1965. do 1968. Ukupno je bilo pet takvih simpozija: Barcelona, Beč, Bath u Velikoj Britaniji, Haag i Avignon.1971. održana je konferencija u Splitu i usvojena je “Splitska deklaracija” koja govori o potrebi angažiranja lokalnih vlasti u zaštiti spomeničke kulture.1975. donesena je “Amsterdamska deklaracija” koja nadopunjava Venecijansku povelju. Amsterdamska deklaracija smatra da se ne treba oslanjat samo na spomenike kulture već i na kompletni ambijent (Atenska povelja samo suzdržano upozorava na zaštitu ambijenata) integralna zaštita čime tradicionalna zaštita pojedinačnih “spomenika” konačno ustupa mjesto politici očuvanja cjelovitih starih ambijenata u gradovima, naseljima i širim prostorima. Integralna zaštita razumijeva i uključivanje graditeljskog nasljeđa u društveni život (korištenje). Ovo je najobilniji dokument za zaštitu graditeljskog naslijeđa.1976. UNESCO je održao konferenciju u Nairobiju koja ide još odlučnije u tom pravcu.

HRVATSKAU Hrvatskoj se poslije rata pristupilo organiziranju konzervatorskih službi, popisu spomenika kulture i opsežnih radova na zaštiti i obnovi porušenih i ugroženih građevina. Javlja se mreža zaštitarskih službi po cijeloj zemlji. Glavni predstavnici i zagovarači su: Cvito Fisković, A.Mohorovičić, Miljenko Domjan (Konzervatorski zavod u Zagrebu), Anđelka Horvat (Zagreb), Duško Kečkemet, Tomislav Marasović, I. Marojević (Arheološki muzej u Splitu), Ivo Petriciolli, Milan Prelog, Dasen Vrsalović, M. Mušić, Đ. Bošković…U Zadru se provodi obnova grada koji je stradao u bombardiranju 1944. Obnavlja se Dioklecijanova palača (revitalizacija i rekonstrukcija), a radove vodi Cvito Fisković. Obnavlja se šibenska vijećnica, Dubrovnik…1975. u Splitu se organizira prvi postdiplomski studij konzervacije vezan za zaštitu naslijeđa. Na svjetskoj razini je konzervatorski studij u Rimu.Niz arheologa: Ivo Bojanovski, Branimir Gabričević, Duje Rendić-Miočević, Mate Suić…Niz konzervatora: M. Domjan, C. Fisković, A. Horvat, T. Marasović, Petricioli, Prelog, Radunić, Vrsalović…

T. Marasović: Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu

Osnovne promjene koje su u ovom razdoblju uslijedile u razvoju konzervatorske misli i prakse:

1. Kompleksniji pristup Poslijeratno razdoblje donosi znatno kompleksniji pristup graditeljskom nasljeđu, a ta se kompleksnost izražava kroz četiri osnovna pravca: proširenje interesa i na manje važne spomenike kulture (skromijeg estetskog ili povijesnog značaja). Ovaj proces kreće od Venecijanske povelje iz 1964. zaštita graditeljskog naslijeđa se proširuje prema cjelinama, tj. od pojedinačnih spomenika kulture prema povijesnim sredinama npr. naselju, gradskoj četvrti, gradskoj jezgri, gradu u cjelini, pejzažu, regiji… Također počinje od Venecijanske povelje. mreža konzervatorskih zavoda se proširuje u svijet, zanimanje se širi na cijeli svijet: Inke, Maje, Asteci, Japan, Kina, islamske zemlje… te na naselja van Evrope. problematika graditeljskog nasljeđa ne svodi se isključivo na povijesno-umjetničke aspekte starih građevina i rješavanje tehničkih problema nego se zalazi i u složenije socio-ekonomske, higijensko-komunalne, urbane i ekološke probleme.

Dakle, četiri glavne točke su:1. širenje interesa na spomenike kulture sa manjim značajem2. širenje interesa sa pojedinačnih spomenika na graditeljske cjeline3. zaštitarska služba s područja Europe se širi na sve kontinente i na ostale civilizacije4. zaštiti graditeljskog naslijeđa se pristupa daleko kompleksnije, ne razmatraju se samo površinski problemi, estetski aspekti, nego i loša instalacija ili komunikacija, stara infrastruktura, ekonomska struktura…

2. Organizacija djelatnosti očuvanja kulturnih dobaraPotrebno je puno više stručnjaka pa se krug sudionika širi i u pogledu stručnih službi i u pogledu jačeg angažiranja zajednice. Nema usko specijalizirane zaštite spomenika, već postoje i druge službe koje jednako sudjeluju. Od stručnih i znanstvenih službi, uz tradicionalnu konzervatorsku službu, javljaju se urbanističke institucije, zavodi za izgradnju, sveučilišni zavodi i katedre, komunalne i druge službe.Zaštitom se i dalje bave arhitekti, povjesničari umjetnosti, arheolozi, ali i: građevinari, pravnici, ekonomisti, tehnolozi, geodeti, sociolozi… Osnovne službe su Zavodi za zaštitu spomeničke baštine i Urbanistički zavodi. Organiziraju se i međunarodne službe: ICOMOS, ICCROM, ICOM.

3. Sasvim nova metodologija evidencija i inventarizacija – osnova dobivanja prvih informacija o graditeljskom nasljeđu registracija – pravni postupak zaštite dokumentacija postoječeg stanja- bitna analiza prije izrade plana i projekta studij razvitka povijesne cjeline ili građevine – neposredni preduvjet valorizacije, a često otkriva i uzroke degradacije (re)valorizacija – stručna i društvena ocjena vrijednosti graditeljskog nasljeđa planovi i projekti – konačna zamisao zaštite i uređenja održavanje i inspekcija – preduvjet trajnoj zaštiti

4. Provođenje zaštite kroz planove i projekte prostornog uređenja Ovo se odnosi na zaštitu kroz izgradnju gradova i naselja. To je očuvanje nasljeđa kroz regionalno i urbanističko planiranje i projektiranje.

5. Različite metode intervencija

Metode se odabiru prema karakteru povijesne sredine ili građevine. One pokazuju različite stupnjeve zahvata kao što su: konzervacija i konsolidacija – zaštićuje se sredina na osnovi zatečenog stanja adaptacija i revitalizacija – cjeline ili građevine se preuređuju za nove ili oživljavaju za prvobitne namjene anastiloza – rekomponiraju se dijelovi koji nedostaju (uglavnom na arheološkim područjima i objektima) restauracija – u većoj ili manjoj mjeri obnavljaju se dijelovi građevina ili cjelina rekonstrukcija – ponovno se izgrađuju porušeni povijesni objekti ili cjeline na osnovi egzaktnog reproduciranja prvobitnog stanja ili novim oblicima usklađenim s ambijentom interpolacija – unosi nove objekte u povijesno tkivo dislokacija – premješta izvorni objekt ili cjelinu na novo mjesto replika – izrađivanje kopije po uzoru na izvorno ostvarenje nova ambijentalna izgradnja – zadražava tradicionalni karakter graditeljstva povijesnim reminiscencijama.

Sada ćemo ovo promotriti malo detaljnije:

I. KOMPLEKSNI PRISTUP POVIJESNOJ SREDINI – Primjeri1. Širenje interesa na spomenike kulture sa manjim značajemValorizacija svih povijesnih slojeva proširuje se od očuvanja vrijednosti različitih razdoblja u okviru jednog objekta ili cjeline na vrednovanje različitih objekata u okviru šire gradske, seoske ili pejzažne cjeline. Navest ćemo sljedeće primjere: Rimska četvrt Tor di NonaU svim ranijim razdobljima, uključujući i razdoblje biološke zaštite u kojem je prvi put priznata vrijednost svim epohama, u Rimu su konzervatorsko-restauratorski radovi bili isključivo usmjereni na “monumentalne” objekte i cjeline. Tek je naše vrijeme s primjenom aktivne zaštite prvi put uvelo sustavne intervencije i u zone relativno skromne arhitekture kao što je slučaj sa četvrti Tor di Nona. Četvrt se nalazi uz Tiber s istočne strane rijeke. Nju ne odlikuje nikakva monumentalna arhitektura, niti poseban povijesni značaj građevina, već ambijentalna usklađenost u okviru rimske gradske jezgre u cjelini. BolognaBologna se u cjelini odlikuje iznimno vrijednim dostignućima srednjovjekovne i kasnije graditeljske baštine, no sustavne akcije gradske uprave usmjerene su na sanaciju i zaštitu stambenih četvrti skromne arhitekture. Stambena četvrt Plaka u AteniPlaka je stambeno-poslovna zona uz sjeverne padine Akropole koja je sagrađena nakon oslobođenja od Turaka. Ta je četvrt više puta predložena za rušenje zbog više motiva: arheološki (da bi se otkrile izvorne klasične vrijednosti), trgovački (širenje komercijalnog središta) i turistički (prodor zabavnog života). Predviđa se integralna zaštita cijele četvrti u okviru koje se predviđa arheološki rezervat na manjem prostoru kod rimske Agore. Gastown u KanadiČetvrt Gastown priključena je Vancouveru te joj je prijetilo rušenje, no spašena je zahvaljujući podršci građana. U Hrvatskoj: Tkalčičeva ulica u Zagrebu

2. Širenje interesa sa pojedinačnih spomenika na graditeljske cjeline Četvrt Marais u povijesnoj jezgri Pariza s nizom istaknutih povijesnih građevina (palače, crkve, biblioteke, ali i zgrade skromnije arhitekture). Stari njemački gradovi: Regensburg, Nürnberg, Ladenburg, Celle, Goslar, Gettingen, Rothenburg ob der Tauber, Nordlingen, Landshut… Regensburg je jedan od najuspješnijih primjera zaštite povijesnih jezgri u cjelini. Krakow je složeniji primjer zaštite ne samo povijesne jezgre nego povijesnog grada u cjelini. Stari Krakow se sastoji od četiri zone. Najastarija je prvobitna akropola Wawel. Sjeverno je srednjovjekovna povijesna jezgra grada. Na krajnjem jugu starog grada je staro gradsko naselje Kazimierz. Između ove dvije cjeline nalazi se kontakntna zona sekundarne kulturne vrijednosti koja je također obnovljena. Urbino u Italiji je primjer izvedenih realizacija od akcija konzervacije i revitalizacije do nove izgradnje. Zaštita cjelina se ne ograničava samo na stare gradove već obuhvaća i ruralna naselja (ipak rijetko jer nedostaje novca). Primjer je selo Halloko u Mađarskoj s crkvom i tvrđavom iz 14.st.3. Širenje od europskih iskustava do zaštite kao svjetskog procesa (na svim kontinentima i u drugim civilizacijama)

Posljedica je širenja svijesti o potrebi očuvanja kulturnih dobara na sve zemlje i kontinente. Pri tome su najveću ulogu odigrale međunarodne organizacije poput UNESCO-a, ICOMOS-a, ICCROM-a i IFHP-a. Anthony Island je mali otočić u arhipelagu Queen Charlotte Islands u British Columbiji. To je selo iščezlog naroda Haida. Štiti se kao jedna od najvrijednijih grobnih i totemskih spomenika zapadne polutke. Kilwa i Songo Mnara su dva mala otočića uz tanzanijsku obalu koji su bili značajni u srednjem vijeku. Tvrđava Lahore u Pakistanu sa spomenicima od 11.st. do danas Arheološki park Quirigua u istočnoj Gvatemali koji spada među značajnije ostatke velike civilizacije Maya.

4. Od uskog konzervatorskog do složenog socio-ekonomskog i urbanološkog pristupa Stara jezgra Splita je dobar primjer (i okolni prostor: Kaštelanski zaljev, Trogir).Shvaćanje zaštite polazi od povijesnih, umjetničkih, ambijentalnih, prostornih i drugih vrijednosti građevina i cjelina, ali ne isključuje ni druge aspekte problema kao što su: teški stambeni uvjeti života u takvim povijesnim prostorima dotrajala infrastruktura socijalna degradacija zamjenom ranije strukture siromašnijim stanovništvom ili umjetnim stvaranjem elitnog sloja (gentrification) ekonomska degradacija gdje tradicionalni ekonomski izvori napuštaju jezgru ili ekonomsko preopterećenje neregulirani promet industrija u široj povijesnoj okolini pa se stvaraju ekološki problemi.Svi se ti problemi nastoje riješiti kroz prostorne i urbanističke planove, a u interesu očuvanja autentičnosti graditeljskog nasljeđa i njegova kontinuiteta u današnjim životnim uvjetima.

II. PROTAGONISTI I NOSIOCI AKTIVNOG PRISTUPA GRADITELJSKOM NASLJEĐU1. Organizacija zaštite i uređenja graditeljskog nasljeđaDo kraja II.sv.rata protagonisti zaštite bili su isključivo konzervatorske službe tj. stručnjaci u centralnim zavodima za zaštitu spomenika. Razvojem koncepcije aktivne zaštite to se širi i na: uključivanje institucija i stručnjaka drugih profila u zaštitne akcije, u prvom redu urbanista i urbanističkih zavoda (stručne službe) prenošenje mjerodavnosti zaštite nasljeđa na organe vlasti (društveno-političke zajednice)1960ih se baština dijeli na nepokretna kulturna dobra te se povjerava zavodima za zaštitu spomenika kulture i pokretna kulturna dobra koja se prepuštaju muzejima i galerijama. šira javnost (građanstvo)

STRUČNE SLUŽBE I ORGANIZACIJE (dokumentacijska obrada, radovi, inspekcije…) Zavodi za zaštitu kulturnih dobara (Zavod za zaštitu spomenika kulture; evidencija, registracija, inspekcija, nadzor). U našoj zemlji mrežu zavoda čine: općinski (gradski), regionalni i državni. Urbanistički zavodi – nosioci su prostornih i urbanističkih planova. Kod nas djeluju kao organi društveno-političkih zajednica (općinske skupštine) te urbanistički instituti kao samostalne organizacije (katedre na fakultetima). Organizacije višestruke ovlasti koje u sebi objedinjuju zadatke zaštite, urbanizma i organizacija za izgradnju. Organizacije (zavodi) za izgradnju grada Čitav niz drugih institucija kao što su: sveučilišni zavodi (katedre) npr. Zavod za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, muzeji… Organizacije za realizaciju zaštitnih radova (npr. Restauratorski zavod Hrvatske) Nacionalne stručne organizacije Urbanistička društva u gradovima i županijama Međunarodne stručne organizacije:– ICCROM – Međunarodni centar za studij zaštite i obnove kulturnih dobara, osnovao ga je UNESCO u Rimu 1959.– ICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike i područja, osnovan u Veneciji 1964.– ICOM – Međunarodni savjet za muzeje– IIC – Međunarodni institut za zaštitu povijesnih i umjetničkih djela.

DRUŠTVENO-POLITIČKE ZAJEDNICETrebale bi biti ona tijela koja na prijedlog stručne službe proglašavaju dobra graditeljske i prirodne baštine. Europski savjet – sjedište u Strasbourgu UNEP – United Nations Environment ProgramU ove su organizacije uključene vlade pojedinih zemalja (članica).

SUDJELOVANJE STANOVNIŠTVA Osim protagonista zaštiti graditeljskog nasljeđa pridonosi i utjecaj javnosti koju se nastoji educirati, pa se tako javljaju razne institucije i pokreti kojima bi se probudila svijest u javnosti. Velika Britanija: Commons Preservations Society u Londonu 1865., udruženje Civic Trust 1957., National Trust od velikog značenja za probleme zaštite urbanih cjelina Italija: Italia Nostra (1956., najutjecajnija u zaštiti graditeljske baštine), ANCSA (Nacionalno udruženje povijesno-umjetničkih centara, 1960.) Hrvatska: Društvo prijatelja dubrovačkih starina 1950ih, Društvo prijatelja kulturne baštine u SplituVažnu ulogu u animiranju građana za akcije zaštite i uređenja graditeljske baštine imaju sredstva za informiranje: novine, televizija, filmovi, publikacije.

2. Odgoj i obrazovanje o graditeljskom nasljeđu

Odgoj širih slojeva stanovništvaTisak, novine, dnevni listovi, stalne rubrike te tzv. večernji tečajevi, TV filmovi, javna predavanja, tribine te različiti mediji… Odgoj u osnovnim i srednjim školamaOsnovne škole povijest, priroda i društvoSrednje škole uz to i povijest umjetnosti Odgoj na visokoškolskoj raziniOd početka 20.st. na pojedinim fakultetima u Europi (arhitektonskim, filozofskim). Uvedena je nastava iz predmeta zaštite spomenika, a posebno iza 1975. Specijalističko obrazovanje visokokvalificirani majstori (građevinarstvo) specijalizacija u okviru dodiplomskog studija (Split 1975.) znanstvena i stručna specijalizacija na postdiplomskoj razini.Specijalistički studij je Studij arhitektonske konzervacije u Rimu koji su zajednički osnovali ICCROM i Arhitektonski fakultet rimskog sveučilišta. Split, Beograd, Ljubljana, Sarajevo

III. POSTUPAK ZAŠTITE I UREĐENJA GRADITELJSKOG NASLJEĐAAktivni pristup graditeljskom nasljeđu osniva se na određenom postupku koji uključuje čitav niz dionica: od evidencije i inventarizacije do izvedbe zaštitnih radova. Prijedlog za neki objekt da postane spomenik kulture mora proći određeni proces – proces organizacije i inspekcije. Taj postupak je novi i javlja se prvi put u aktivnoj zaštiti. Ranije i nije bio baš dobro rađen i nije postojala organizacija koja bi rukovodila tim postupkom.

Postupak prolazi kroz četiri osnovne faze s razlikama u organizaciji, izvođenju, trajanju i financijskim sredstvima: popisno-registracijska obrada analitičko i plansko-projektna obrada izvedba radova na graditeljskom nasljeđu stalno održavanje i inspekcija.

Popisno-registracijska obradaIzvodi je zaštitarska služba sve do zadnje etape kada tu ulogu preuzimaju mjerodavne službe. Dijeli se na šest podfaza:

1. zaštitni popis (inventar) graditeljskog nasljeđaOd početka formiranja, uglavnom sredinom 20.st., službe zaštite spomenika vrše popise graditeljskog i kulturnog nasljeđa. Kod nas tu zadaću imaju Zavodi za zaštitu spomenika.Na Simpoziju Europskog savjeta 1965. u Barceloni i Palmi osmislio se Međunarodni inventarski model koji predlaže da se graditeljsko naslijeđe dijeli na dvije osnovne skupine: spomenike (crkvena i grobna arhitektura, vojnička arhitektura, javna civilna arhitektura, privatna stambena arhitektura, industrijska, poljoprivredna i druga privredna arhitektura). područja (prirodna područja, povijesna područja, znanstvena područja, gradska područja i povijesne cjeline, područja mješovitih vrijednosti).Predloženi inventar uvodi i kategorizaciju zaštićenih područja na tri osnovna stupnja: potpuna zaštita područja, područja s predominantnom zaštitom i područje s predominantnim novim razvojem. Slična kategorizacija postoji i za spomenike: integralna zaštita pojedinog objekta, zaštita pojedinih dijelova i mogućnost modifikacije ostalih, mogućnost zamjene novim objektima koji trebaju sačuvati ambijentalni karakter cjeline.Za svaku kategoriju, spomenik ili područje, postoji inventarski list od dvije stranice gdje se nalaze svi potrebni elementi koji nam govore o samom spomeniku i njegovoj zaštiti (opis položaja, naziv, vrijeme nastanka, stanje očuvanosti, predložene mjere zaštite…). Ovaj inventar je osnova na kojoj se temelji sve ostalo.2. valorizacija preventivne zaštite Ovo je vrlo složeni postupak. To je zapravo vrednovanje preventivne zaštite i temelji se na osnovnim podacima iz inventara. Ovo je zaštitna valorizacija, a u sljedećoj fazi (analitičko i plansko-projektnoj) javit će se znanstvena valorizacija koja se temelji na mnogo iscrpnijoj dokumentaciji. Valorizacijom se vrši utvrđivanje vrijednosti pojedinih dobara s gledišta njihovih svojstava (izvornosti, rijetkosti, reprezentativnosti, raznolikosti, cjelovitosti, ambijentalnih, pejzažnih i estetsko-umjetničkih vrijednosti) i društvenog značaja.3. kategorizacija graditeljskog nasljeđaKategorizacija je postupak kojima se na osnovi valorizacije, a prvenstveno radi preventivne zaštite, nepokretna kulturna dobra svrstavaju prema osnovnim vrijednosnim skupinama – kategorije. Postoje tri kategorije: dobro iznimnog značaja, dobro velikog značaja i dobro normalnog značaja odnosno:– dobra šireg nacionalnog značaja i ona iz Registra svjetske baštine– dobra od šireg nacionalnog značenja s karakterističnim osobinama određenog vremena– sva ostala značajna dobra.4.režimi preventivne zaštiteRežimi preventivne zaštite nastaju na temelju dokumentacije preventivne zaštite. Postoje tri stupnja zaštite prirodne i graditeljske baštine:– zaštita prvog stupnja – spomenici na kojima ne smije biti intervencije, područja najviših vrijednosti koja trebaju ostati neizmjenjena– zaštita drugog stupnja – spomenici na kojima smije biti intervencije, ali one koja ga neće oštetiti i promijeniti izvorno stanje– zaštita trećeg stupnja – spomenici koji dozvoljavaju intervenciju, može se promijeniti izvorno stanje ali uz najveće moguće očuvanje izvornog karaktera ambijenta.5. proglašenje zaštiteU prvoj fazi radi se o dokumentaciji kao osnovi za plansko-analitičku fazu, a druga faza je bitna jer tada nastaju pravi planovi, odnosno projekti. Proglašenje zaštite je prijedlog koji donosi zaštitarska služba. Prijedlog sadrži opis i granice dobra, program (smjernice) za zaštitu, korištenje, uređenje i održavanje, oznaku organizacije kojoj se povjerava uprava nad tim dobrom.6. registracija graditeljskog nasljeđaRegistracija nepokretnih dobara je završni postupak u ovoj fazi. To je pravni akt kojim se dobro registrira u registre po vrstama. Ovo je prva podfaza koja nije zaštitarska, već je rade društveno-političke organizacije. Upisuje se u katastarske knjige.

Analitičko i plansko-projektna obradaKada je jedan spomenik postao spomenikom kulture trebaju se izvesti radovi da se zaustavi proces raspadanja. Analiza i dokumentacija zatečenog stanja

Analiza i dokumentacija zatečenog stanja sadrži u sebi dva osnovna dokumentaciona postupka: tehnički i analitičko-istraživački.Tehnička dokumentacija su arhitektonski i fotografski snimci. Praksa ove dokumentacije je počela još u 19.st. To su crteži kompletnog stanja jedne cjeline. Snimci mogu biti fotografski, aerofotogrametrijski, fotogrametrijski i drugi, a sadrže tlocrte svih katova, presjeka, krovova, crteže fasada i svih detalja na ključnim mjestima… u mjerilu 1:100 ili 1:200 ako su veći kompleksi. Fotografski snimci nadopunjavaju arhitektonske snimke. Aerofotogrametrijski snimci se uzimaju iz aviona i sl. Postoji i cijeli niz drugih snimaka kao što su aerosnimci, elektromagnetni snimci (mi to još nemamo), stratigrafski snimci, fotografske sonde i dr.Istraživačko-analitička dokumentacija se zasniva na detaljnom istraživanju jednog spomenika kulture, na zatečenom stanju, povijesnom razvoju i nizu faktora koji su mogli i mogu utjecati na njega.Jedan od zaštitara koji je izrađivao jako dobru istraživačko-analitičku dokumentaciju je J. Marasović koji je predložio tri točke kako obrađivati dokumentaciju: obrada na osnovi izravnog proučavanja objekta ili ambijenta (dokumentacija zatečenog stanja), obrada na osnovi proučavanja podataka iz prošlosti i na kraju obrada na osnovi proučavanja različitih utjecaja na nastanak nekog objekta ili cjeline (prirodni uvjeti, klima, karakteristike zemljišta, društveno-ekonomske prilike, tehničke mogućnosti, namjena, graditeljska tradicija nekog kraja…).Ejnar Dyggve je radio vrlo preciznu i uzornu dokumentaciju vezanu uz Salonu. Milan Prelog radi temeljnu dokumentaciju Poreča, Petricioli za Zadar, za Split… Danas se pojavio niz novih faktora koji uzrokuju brži raspad: industrijalizacija, ekološki problemi, urbanizacija, demografska ekspanzija… Istraživanje i obrada prvobitnog stanja i razvitka povijesnih građevina i cjelinaOvo je vrlo važana dionica procesa. Proučavanje prvobitnog stanja i razvitka temelji se na: analizi današnjeg stanja, podacima iz povijesnih izvora i komparativnoj građi. Prvobitno se stanje osim opisno prikazuje i grafički (na samom početku su rekonstrukcije Dioklecijanove plače Roberta Adama iz sredine 18.st., slijede radovi G. Niemanna i E. Hebrarda početkom 20.st., Ć. M. Ivekovića i E. Dyggvea između dva rata…). Proučavanje uzroka degradacijeUzroci su vrlo složeni i do njih se dolazi analizama današnjeg stanja i povijesnog razvitka. Znanstvena valorizacija i društvena verifikacijaPonovno dolaze na red valorizacije – društvena i znanstvena. One se ne razlikuju od valorizacije preventivne zaštite u prethodnoj fazi, ali su ovima podloge znatno temeljitije. Znanstvena valorizacija je nepromjenjiva (ocjena apsolutne vrijednosti nekog objekta ili područja), a društvena valorizacija je prilagodljiva vremenu, modi i financijskoj situaciji (ocjena relativne vrijednosti u određenom vremenu i na određenom prostoru). Planovi i projektiNa osnovi programa zaštite izrađuju dugoročni, srednjoročni i neposredni planovi zaštite koja se provodi kroz niz projekata, a to pripada sljedećoj fazi.

Izvedba radova na graditeljskom nasljeđuOvo je faza u kojoj se provode planovi i projekti. Izvođenje radova svodi se na dva osnovna tipa: specijalizirane radne organizacije za konzervaciju i rekonstrukciju angažiranje općih građevinskih firmi za radove na povijesnim ambijentima.Mi nemamo baš usko specijalizirana poduzeća koja izvode radove već to sve ide preko Zavoda za zaštitu spomenika, a radove izvode građevinske firme. Ovo je možda i naš najveći problem. Takvim se poslovima bave Hrvatski restauratorski zavod (nastao 1997. spajanjem Zavoda za restauriranje umjetnina i Restauratorskog zavoda Hrvatske) te tvrtka ING-GRAD osnovana 1985.

Stalno održavanje i inspekcijaNakon nekog određenog vremena inspekcije su obavezne. Pod inspekcijom se podrazumijeva nadzor nad povijesnim građevinama u redovitim vremenskim razmacima.

IV. GRADITELJSKO NASLJEĐE U PROSTORNOM UREĐENJU

Novost je postupak kojim se kroz prostorno uređenje vrši očuvanje kulturnih dobara. Unaprijed se određuje kada i kako će se tretirati spomenik kulture. Urbanisti rade projekte odnosno planove u koje se ubacuje zaštita graditeljskog naslijeđa. Prostorni i urbanistički planovi mogu biti razvojni ili provedbeni.Razvojni planovi su planovi kojima se planira razvoj šireg područja: regije, općine, grada… Dijele se na makroregionalne planove, regionalne, općinske, generalne... Oni se rade dugoročno. Razvojni planovi se poistovjećuju sa popisno-inventarskom fazom kad se odlučuje da će se raditi i kad se izvode temeljitiji planovi i dokumentacija. Makroregionalni planovi su planovi koji podrazumijevaju više regija odnosno cjelokupni državni teritorij. Oni su se radili još u bivšoj Jugoslaviji pa je tako 1974. napravljen jedan i za Hrvatsku za razdoblje do 2000. U njga je bila ukomponirana i zaštita graditeljskog naslijeđa. Jedan je izrađen i za Dalmaciju 1982. i u okviru njega je obrađena zaštita graditeljskog nasljeđa. Od makroregionalnih planova u drugim zemljama Marasović spominje makroregionalni plan za pokrajinu Lazio. Regionalni prostorni plan obuhvaća manje cjeline. Jedan od prvih izrađen je 1958-64. za srednjodalmatinski prostor i značajan je jer sadrži primjernu obradu graditeljskog nasljeđa. Općinski prostorni planovi Generalni urbanistički plan obuhvaća šira gradska područja ili određenu cjelinu naselja gradskog karaktera.

Provedbeni planovi su daleko podrobniji i zahvaćaju znatno manji prostor: dio nekog grada, manje naselje ili urbano-arhitektonsku cjelinu. Oni se rade za kratkoročno razdoblje. Dok razvojni planovi predviđaju samo razvoj, na temelju provedbenih izvršavaju se određeni projekti.Jedan od prvih provedbenih planova u bivšoj Jugoslaviji izrađen je za Baš Čaršiju u Sarajevu i uključivao je sanaciju, konzervaciju i drugo. U Hrvatskoj je jedan takav plan izrađen za Dioklecijanovu palaču. To je urbanističko-arhitektonski projekt obnove središnjeg dijela Dioklecijanove palače u Splitu između Obale i Peristila. Također je izrađen jedan projekt za Primošten koji je primorski gradić s tradicionalnom arhitekturom. Preko revitalizacije Primoštena ostvario bi se profit u turističkom smislu. Salona je također dobila svoj provedbeni plan koji je izrađen kako bi se zaštitio jako bitan arheološki spomenik.

V. METODE AKTIVNOG PRISTUPA GRADITELJSKOM NASLJEĐUMetode aktivnog pristupa graditeljskom naslijeđu su metode koje su se i prije koristile ali ih je tek aktivna zaštita promovirala u potpunosti. One nisu osobitost današnjeg vremena, ali njihov izbor danas je znanstveno utemeljen.

konzervacija javlja se u doba romantizma adaptacija – revitalizacija svojstvena ovom razdoblju rekompozicija (anastiloza) uvedena u razdoblju biološke zaštite restauracija poznata u svim povijesnim razdobljima rekonstrukcija interpolacija i dopune u povijesnim sredinama dislokacija replika i “muzeji na otvorenom” nova izgradnja s povijesnim reminiscencijama.

Konzervacija – održavanje – konsolidacija – zaštitni dodaciKonzervacija podrazumijeva da se zatečeno stanje na nekom spomeniku kulture ne mijenja, da se ne poduzimaju nikakve preinake. Ona u sebi ukljućuje i potrebne akcije konsolidacije odnosno održavanja što može biti vezano uz zamjenu pojedinih dijelova. U Venecijanskoj povelji stoji: “Konzervacija spomenika na prvom mjestu zahtijeva njihovo stalno održavanje”.Konzervacija se primjenjuje u slučaju: kada je graditeljsko dobro u takvom stupnju očuvanosti, s takvom prezentacijom i u takvoj primjerenoj namjeni, da osim konsolidacijskih radova nema potrebe za bilo kakvom intervencijom kojom bi se mijenjao njen karakter ili namjena kad je graditeljsko dobro toliko porušeno da predstavlja arheološki objekt kod kojeg nisu dozvoljeni niti potrebni nikakvi bitni zahvati (osim konsolidacijskih).Konzervaciju je daleko lakše izvršiti na pojedinačnom spomeniku jer je na većini kompleksa neizvediva.

Osnovna svojstva konzervacije su: održavanje, konsolidacija te zaštitni dodaci. Održavanje je često vezano uz izmjenu trošnih dijelova. Kao ekstremni primjer navodi se utvrđeno naselje na sjeveru Sahare koje je napravljeno od blata i neprestano se kao cjelina mora obnavljati istim materijalom – blatom. Iako se oblik i namjena održavaju nije moguće odrediti koliko je ostalo od izvorne građe.Drugi primjer konstantnog održavanja je japanski kompleks hramova Ise Naiku iz 7.st. Oni su napravljeni od krhkog žutog čempresa, a kako Japan ima vlažnu klimu svakih 20 godina se gradi potpuno novi hram.

Pod konzervacijom i održavanjem se podrazumijeva opskrba građevina nužno potrebnim tehničkim uređajima (komunalne instalacije…) i niz konsolidacijskih radova (učvršćivanje temelja, zidova…). Tehnički postupci konsolidacije prate i druge metode (anastiloza, restauracija).Postoji cijeli niz postupaka kojima se spomenik održava, kao što su popravak zidova ili krovova. Uz održavanje su često vezani i zaštitni dodaci koji mogu biti: privremenog (zaštitni krovovi) ili trajnog karaktera (krovovi). Mogu se dodati i zaštitni dodaci koji bi spriječili propadanje. Neuspjeli primjer je zaštitna zgrada uokolo Augustovog žrtvenika mira (Ara Pacis ima stakleno zvono) u Rimu.Kod povijesnih gradova i naselja mnogo je teže govoriti o apsolutnoj konzervaciji jer su to jako kompleksni organizmi. Primjeri konzervacije prvobitnog povijesnog tkiva su: Rothenburg ob der Tauber u Njemačkoj, San Giminiano u Italiji, Williamsburg u SAD-u, sv. Stefan u Crnoj Gori.

Adaptacija – revitalizacijaMetoda adaptacije i revitalizacije javlja se usporedno s drugim metodama tj. s konzervacijom ili pak većim ili manjim restauratorskim zahvatima. To je jedna od najefikasnijih metoda aktivne zaštite i najvažnija je jer podrazumijeva davanje funkcije određenom spomeniku. Funkcija može biti ona koju je spomenik nekad imao ili to može biti funkcija koja mu danas najbolje odgovara. Venecijanska povelja govori o davanju namjena, ali se pri tome zabranjuje mijenjanje izgleda građevine. O tome govori i Amsterdamska deklaracija.Kada se određuje nova funkcija vodi se briga o tome koju je funkciju spomenik prije imao i da li će nova biti u skladu s njom. Najpovoljnije bi bilo vratiti prvobitnu funkciju spomeniku – to je revitalizacija. Brojni su primjeri uspješnih rezultata revitalizacije: crkva svete Trojice u Splitu (obnova kupole + vračanje kultne svrhe revitalizacija u kombinaciji s restauracijom), crkva svete Marije u Zadru, sklop blagovaonice (triklinija) u Dioklecijanovoj palači, kanalizacijski sustav Dioklecijanove palače.Mnogo uobičajeniji način revitalizacijske metode je adaptacija povijesne građevine za neku drugu namjenu. Najčešće su u pitanju stambene ili crkvene zgrade: dvorci, palače, crkve, samostani koji postaju muzeji ili galerije. Primjeri uspješnih adaptacija su brojni (Palazzo Bianco u Genovi u muzej, prostor uz apsidu crkve San Lorenzo u Genovi u muzej, crkva San Salvatore u Palermu u koncertni prostor). Postoje i negativni primjeri: crkva sv. Tome u Zadru (u prodavaonicu plastične galanterije Jugoplastika), crkva sv. Roka u Hvaru (postala je stambena zgrada). U dućanu nasuprot Centralu u Zadru nalazi se jedan rimski mozaik kojeg je bivši vlasnik dućana zacementirao.Primjeri revitalizacije cjelina su otočić sv. Stefan u Crnoj Gori (revitalizacija povijesne cjeline i potpuna izmjena funkcija: naselje je pretvoreno u hotel visoke kategorije) i Primošten (gradić koji je prije imao i polururalni karakter, uz onaj urbani, te su razvojem tehnologije svi ti agro-prostori preuređeni u turistička mjesta).

Rekompozicija (anastiloza)Rekompozicija (anastiloza) je metoda kojom se porušeni izvorni dijelovi postavljaju na svoje mjesto i u svoju prvobitnu funkciju (blaža varijanta revitalizacije). Koristi se samostalno (arheološki lokaliteti) ili u kombinaciji sa drugim metodama restauracije i revitalizacije.Potpuna rekompozicije moguća je kod naglih razaranja: rat, potres, havarije… npr. Skopje 1963.Djelomična anastiloza najuobičajenija je metoda pri obnovi i uređenju arheoloških objekata građenih od kamena (dakle kad postoje ostaci kamene arhitekture). Najpoznatiji primjeri su: Paestum, Agrigent, Selinunt, Segesta... Pri tome se kod vezivanja izvornih elemenata koristio i suvremeni materijal (beton, željezo…).Ne mora se koristiti samo na pojedinačnim građevinama, već može i kod povijesnih cjelina: npr. kod ruševina Timgada u Alžiru.Primjena anastiloze odobrena je Atenskom poveljom 1931., a to potvrđuje i Venecijanska povelja iz 1964.Primjeri anastiloze na ovim prostorima: Galerijeva kasnoantička palača u Gamzigradu, palača Grisogono-Cipci na Peristilu u Splitu koja je primjer kombinacije ove metode sa restauracijom i revitalizacijom jer se na spomeniku ne mora strogo primjenjivati jedna metoda već može biti i više njih (gornjem katu fasade vraćen je izgled iz renesanse).

RestauracijaRestauracija je postupak obnove graditeljskog nasljeđa u izvornom obliku ili u obliku najprikladnijem za zaštitu, prezentaciju i korištenje (najstarija metoda). To je postupak kojim se mijenjaju ili dodaju dijelovi koji nedostaju, a koji su postojali u izvornom izgledu ili u jednoj od razvojnih faza.Restauracija je jedna od najstarijih metoda i metoda koja je najčešće kritizirana. Osobito se razvila s francuskim restauracijskim pravcem u romantizmu. Atenska povelja iz 1931. je na neki način zabranjuje: “Restauracija spomenika je operacija koja se može vršiti samo u izuzetnim slučajevima. … U slučaju kad se obnove čine neophodnima zbog degradacije i rušenja preporuča se uvažavanje povijesnog i umjetničkog djela prošlosti…”, a Venecijanska i Amsterdamska povelja ju tretiraju nešto blaže. Venecijanska povelje kaže da se restauracija “… Zaustavlja…ondje gdje počinje pretpostavka.”Često je proglašavana neprihvatljivom metodom, ali nakon II.sv.rata uočeno je da bi primjena isključivo konzervacije praktično značila gubitak nasljeđa. Bez obzira na kritike, restauracija su u praksi znatno koristi.Načela restauracije su: U restauraciji povijesnih građevina moguća je obnova odnosno ugradnja novih elemenata, ali je nove dijelove nužno svesti na najmanju moguću mjeru. Restauracija ne može imati za cilj samo vraćanje prvobitnog izgleda već očuvanje autentičnih vrijednosti. Mora se zasnivati na poznatim elementima (nedopustiva obnova na osnovi analogija). Novi dijelovi moraju biti obilježeni kako bi ih se razlikovalo od autentičnih. U ranijim fazama se nastojalo napraviti te dodatke od materijala koji je različit od materijala od kojeg je napravljen sam spomenik ili se nastoji taj materijal obraditi na drugačiji način (npr. zidovi se malo udube ili ispupče). Suvremene metode dopuštaju i primjenu nove građevne tehnologije (čelične konstrukcije, armirani beton), ali je njihova upotreba pogodnija u skrivenim dijelovima strukture (nevidljivi su). Prilikom restauracije se nastoji ne obnavljati detalje osim ako je to doista neophodno.

U Hrvatskoj se ova metoda primijenila na podrumskom prostorijama Dioklecijanove palače. Tih prostorija ima puno, ali se restauriralo samo 1% od ukupnih zidanih površina autentičnih prostora, a 99% je ostalo originalno. U Dioklecijanovoj palači se koristila i revitalizacija (zapadni podrumi imaju funkciju koncertnih i izložbenih dvorana, središnji prostori su pretvoreni u suvernirnice, a istočni su predviđeni za trgovačke namjene).Restauracija je primijenjena i pri obnovi bloka jugozapadno od Peristila – na istočnoj je fasadi primijenjena konzervacija uz manje dopune rimskih lukova, a kod sjeverne je fasade obnovljena prvobitna kompozicija fasade. Uslijedila je revitalizacija. Sličan postupak primijenjen je i na palači Grisogono-Cipci gdje su primijenjene anastiloza i restauracija. Palača kraj Zlatnih Vrata u Dioklecijanovoj palači je bila dosta narušena i dobila je puno modernističkih elemenata. Tu je došlo do propadanja i odlučeno je da se restaurira i ogoljeni su moderni elementi. Tako je došlo do obnove autentičnog srednjovjekovnog sloja, a zatim i revitalizacije kojom je prostor prenamijenjen u pučko učilište.Međunarodni primjeri: obnova grčkog teatra Eraclea Minoa na Siciliji (arhitekt Franco Minissi je koristio novi prozirni materijal perspex pa je objekt osposobljen za korištenje, a autentični dijelovi se i dalje vide), srednjovjekovna crkva San Nicolo Regale u Mazara del Vallo (obnova metalnim elementima)…

RekonstrukcijaRekonstrukcija je postupak kojim se kompletno izgrađuje spomenik kulture na temelju dokumentacije. Njome se obnavlja građevina ili cjelina koja je bila potpuno ili većim dijelom porušena. To je potpuniji i radikalniji vid restauracije (više je novoobnovljenih nego autentičnih dijelova). Postoje dvije, znatno različite, metode rekonstrukcije: faksimilska rekonstrukcija nova izgradnja

Faksimilska obnova se temelji na dokumentaciji, a najčešća je nakon potresa, ratnih razaranja… To je vjerna reprodukcija prvobitnog ili ranijeg stanja koja se provodi u iznimnim slučajevima: kad je autentična građevina naglo porušena, a postoji potreba da se ona obnovi prema prvobitnom ili ranijem izgledu

kad ta obnova, bez obzira na vrijeme rušenja, ima istaknuti značaj.Za ovu rekonstrukciju vrijedi pravilo apsolutnog poznavanja prvobitnog izgleda te obično ukljućuje i obnovu detalja. Najviše se primijenjivala nakon II.sv.rata.Kod nas je ovom metodom obnovljena šibenska vijećnica iz 16.st. koja je stradala u II.sv.ratu. Pri tome je napravljena i jedna greška u obnovi trijema s arkadama. U srednjem vijeku su se tu stavljale metalne šipke, a u obnovi su ih izostavili zbog armiranog betona i ostaloga, što je rezultiralo u odmaku od originalnog izgleda.Znatno su rjeđi primjeri ovakve rekonstrukcije arheoloških objekata koji su davno porušeni. Prema Venecijanskoj povelji to nije dopušteno pa je rekonstrukcija Atalosove stoe ispod atenske akropole 1952. izazvala velike kritike. Faksimilska je obnova teško prihvatljiva na arheološkim spomenicima. Ona je više za zgrade, crkve ili za veće cjeline. Primjer faksimilske rekonstrukcije povijesnih cjelina je povijesno središte Varšave i obnova starog Williamsburg u SAD-u koji je do 1775. bio glavni grad Virginie. Varšava je porušena u ratu i obnovljena je kako bi se očuvao arhitektonsko-ambijentalni karakter, ali i zbog političkih razloga (obrana identiteta), a Williamsburg je rekonstruiran iz muzejsko-edukativnih razloga. Odlučilo se da se cijeli rekonstruira, ali do te mjere da se rekonstruiraju i sve etnografske cjeline – biljke, životinje, ormari i roba u njima… Nije se ograničilo samo na vraćanje fizičkog izgleda nego na totalnu muzeološku rekonstrukciju i prezentaciju radnih funkcija čime se metoda približila koncepciji “otvorenog muzeja”.Nova izgradnja usklađena s povijesnim ambijentom je češće upotrebljavanja pri nadomještanju porušene povijesne zgrade ili cjeline. Postavljanje nove građevine u povijesno tkivo obično se naziva interpolacijom, a to je posebna metoda. Razlika između nje i rekonstrukcije novom izgradnjom je u tome što je rekonstrukcija metoda kojom se nadomješta porušena zgrada ili cjelina, a interpolacija je svako umetanje nove (moderne) građevine u neko povijesno tkivo bez obzira na potrebu zamjene porušenih objekata (autentičnost s ciljem ≠ na bilo koje mjesto).Faksimilsku rekonstrukciju potiču razlozi fizičke restitucije, a novu izgradnju urbanistički razlozi (zadržavanje uličnih gabarita, prostorno definiranje trgova i drugih gradskih prostora, funkcionalni razlozi, a kod rekonstrukcije povijesnih cjelina održavanje kontinuiteta grada, naselja ili njihovih pojedinih dijelova). Primjeri metode rekonstrukcije povijesnog grada putem nove izgradnje koja poštuje osnovne prostorne osobine ranije aglomeracije: obnova stambene kuće u Rodriginoj ulici u Dioklecijanovoj palači (urušila se zbog trošnosti pa je nastala praznina, a kako građevina nije predstavljala osobitu povijesno-umjetničku vrijednost pa nije bilo potrebe za faksimilskom rekonstrukcijom), obnova porušene zgrade na Peristilu (u bombardiranju je srušena pa su se pokazali značajni izvorni dijelovi palače, zgrada je obnovljena i volumenom i materijalom se usklađuje s ambijentom, ali samim izrazom nosi pečat nenametljive suvremene arhitekture).Potrebu za rekonstrukcijom povijesnih cjelina najviše su uvjetovala ratna razaranja i elementarne nepogode. Primjer je obnova Zadra nakon bombardiranja 1944. U bombardiranju je porušen najveći dio staroga grada, ali nisu i najznačajnije vrednote graditeljskog nasljeđa. Obnova je zasnovana na poštivanju prvobitne urbane strukture u mjerilu i u volumenu novosagrađenih objekata. Tamo gdje nije bilo zgrada dodane su nove zgrade čime se htjelo sačuvati prvotni izgled, sačuvati urbanistički plan (karakteristike rimske urbanistike: pravilnu ortogonalnu mrežu ulica s pravilnim stambenim blokovima).

Interpolacija i dopune u povijesnim sredinamaInterpolacija je metoda popunjavanja povijesnog grada ili naselja novim objektima ili cjelinama (nova građevina se ubacuje u povijesno tkivo, a cilj joj je samo popuniti prazno mjesto). Najčešće se primijenjuje u postojećim blokovima u kojima postoje prazni prostori. Za razliku od rekonstrukcijske metode kojoj je osnovna svrha obnova građevine ili cjeline koja je nekad postojala, interpolacijom se ne teži vratiti prijašnje stanje nego popuniti današnje praznine i to suvremenom arhitekturom. Postoji više vrsta interpolacije: tzv. kontrapunkt (svjesno suprotstavlja novoizgrađenu zgradu ranijem izrazu pa ona odudara od prostora, karakteristika interpolacija u prošlosti) tzv. asimilacija (prilagođava se, podređuje postojećem ambijentu, karakteristika suvremenih interpolacija).

Ivo Maroević razlikuje četiri metode interpolacije novoga u staro: metoda faksimila (oponašanje koje graniči s faksimilskom rekonstrukcijom) metoda prilagođavanja (asimilacija, pokušaj što manjeg isticanja) metoda naglašavanja (radi uspostavljanja ravnopravnijeg odnosa)

metoda kontrasta (starog i novog).U posljednje se vrijeme čak spominje i interpolacija starog u novo kad se rijetke autentične povijesne građevine nalaze okružene novim objektima. Primjer je dogradnja franjevačke škole uz srednjovjekovni samostan na Poljudu u Splitu i uklapanje u postojeći sklop prvobitne cjeline i uklanjanje ranijih neukusnih dodataka (unošenje cementnih ukrasnih elemenata kojima je kompleks izgubio značaj i autentičnost).Drugi primjer je revitalizacija starog Primoštena gdje je postojeće stanje dopunjeno novim zgradama koje se volumenom, materijalom i osobito karakterističnim krovnim rješenjem asimiliraju s izgrađenim povijesnim naseljem iako svaka nosi pečat suvremenog arhitektonskog izraza.

DislokacijaDislokacija je postupak kojim se određeni spomenik kulture (povijesna građevina ili cjelina) premješta na neko drugo mjesto jer je u opasnosti. Dopušta se samo u slučaju kad kulturno dobro nije moguće očuvati ni jednom drugom metodom. Pojedini teoretičari osporavaju dislokaciju kao prihvatljivu metodu.Najpoznatiji primjer je premještanje hrama Ramsesa II. u Abu Simbelu zbog izgradnje Asuanske brane i stvaranja velikog akumulacijskog jezera. Također je sklop hramova s otočića File premješten na obližnji otok Agiki koji nije potopljen. Primjer premještanja cijelih povijesnih naselja je španjolski gradić Puertomarin u Galiciji gdje je cijelo povijesno naselje (romaničke crkve, stambene kuće, trgovi i ulice) premješteno na novu lokaciju. Kod gradnje brane na Đerdapa Tabula Traiana je pomaknuta na višu razinu. Treba spomenuti i dislokaciju naselja na Lepenskom Viru.Primjer opravdane dislokacije zbog muzeološke zaštite je premještanje i rekonstrukcija švedskog drvenog ratnog broda Vasa iz 17.st. Zbog opasnosti od erozije koja bi dovela do rušenja povijesnog spomenika dislocirana je Lučka spasilačka stanica kod Chathama u SAD-u.Postoje i dislokacije potaknute željom za posjedovanjem povijesnih objekata koji su pripadali drugim kulturama. Motivi mogu biti različiti: od zaštite do obične muzeološke akvizicije nepokretnih kulturnih dobara koja se ne može opravdati. Primjeri su: romanička crkva St. Mary Aldermanbury je iz Londona dislocirana u Fulton (Missouri, SAD), romanički samostan španjolskog romaničkog kompleksa Cuxi dopremljen je na Manhattan u New York.

Replike i muzeji na otvorenomReplika je metoda faksimilne rekonstrukcije povijesne zgrade u koj se se uz muzeoloških, odgojno-obrazovnih ili zaštitnih razloga kopiraju izvorna graditeljska i umjetnička djela i postavljaju na drugom mjestu.Replika je zaštitna metoda samo onda kad se originalno djelo radi zaštite nadomještava kopijom. Primjeri su: Michelangelov kip Davida u Firenci, mramorna poprsja katedrale u Pisi (zaštita od atmosferskih prilika, zagađenosti…), skulpture na Partenonu, Baščanska ploča iz crkve sv. Lucije kod Baške koja se nalazi u Zagrebu, Višeslavova krstionica koja se nalazi u Arheološkom muzeju u Splitu (a ne u Ninu)…Arhitektonski prostori katkad se repliciraju u muzejskim interijerima da bi poslužili za izlaganje izvornih spomenika… npr. replike u muzejima etrurskih grobnica ili interijeri romaničkih crkava u Muzeju katalonske umjetnosti u Barceloni.Replikom se mogu smatrati i već spomenuti japanski hramovi Ise Naiku.Replika također može imati vrijednost graditeljskog nasljeđa – kada zbog starosti, egzemplarnosti, unikatnosti… i sama postaje povijesno ili ambijentalno dobro.Znanstvene vrijednosti repliciranih graditeljskih objekata i cjelina danas najviše dolaze do izražaja u tzv. “muzejima na otvorenom”.Brojni su primjeri replika nastalih u edukativno-muzeološke svrhe, ali i povijesno-kulturne vrijednosti: 1895. izrađena je u Nashvillu u pravom mjerilu replika atenskog Partenona (prvo metalna konstrukcija koja je kasnije zamijenjena betonskom)…Postoji i niz replika koje su turističke atrakcije: replicirana Villa del Papyri iz Herculanuma s elementima iz Pompeja u Paul Getty muzeju u Kaliforniji, Hearstova vila u Kaliforniji, Villa Vizcaya na Floridi, replike u Disneylandu…Kulturni smisao dislokacija i replika pokazuju “muzeji na otvorenom”. Oni se zasnivaju ili na premještenim autentičnim objektima (dislokacija) što je uglavnom slučaj s tzv. etnoparkovima ili na novosagrađenim replikama (uglavnom edukativni razlozi). Nastali su kako bi se na jednom mjestu moglo sagledati povijesno-umjetničke, tehničke, kulturne, ambijentalne i etnološke osobine povijesne sredine.

Prvi muzej na otvorenom osnovao je Arthur Hazelius u Skansenu u Švedskoj 1981. u svrhu kompletne rekonstrukcije načina života i prostora. To je bio etnopark – ruralno naselje sa svim svojim elementima (zgradama, vegetacijom…). Tu se našlo oko 150 građevina iz različitih dijelova Švedske od 16. do 18.st.Pimjer otvorenog muzeja povijesne arhitekture je otok Kiži na Oneškom jezeru u Rusiji. Tu je dobiven pregled ruskog drvenog graditeljstva u okviru jedne arhitektonsko-pejzažne cjeline.Jedan od novijih je Detmold u Njemačkoj gdje su na velikoj površini etnografskog parka gdje su očuvani karakteristični primjeri wesfalskog ruralnog pejzaža, a dopunjeni su rekonstrukcijama.

Nova izgradnja s povijesnim reminiscencijamaNova izgradnja baš i nije metoda aktivne zaštite u užem smislu riječi jer se odnosi na novu izgradnju izvan povijesnih sredina, ali koja prisustvom reminiscencija pridonosi očuvanju tradicionalnog karaktera. U novoj izgradnji se gradi novi objekt koji će biti u skladu s povijesnim ambijentom tog kraja.Primjer radikalne primjene povijesnih elemenata u stvaranju novog ambijenta je marina u francuskom sredozemnom mjestu Port Grimaud. Izvedena rješenja cijelom ambijentu daju karakter starog sredozemnog naselja. Na susjednoj marini Port Cogolin napravio je slično, ali nije pristupio formalno već je suvremenom arhitekturom oblikovao ambijente inspirirane prošlošću.U Dalmaciji se nastoji oživljavanjem tradicionalnih elemenata suzbiti jednu drugu pojavu – konstantno i sve učestalije nagrđivanje povijesnih prostora neukusnom betonskom arhitekturom.

Bernard M. Feilden: Uvod u konzerviranje kulturnog nasljeđa

Konzerviranje je proces, socijalni i politički, umjetnički i znanstveni, profesionalni i humani, koji odlaže propadanje u svim njegovim oblicima i sprečava uništenje i pustošenje kulturnog nasljeđa.

Uzroci propadanja kulturnog nasljeđa: Vanjski uzroci – sunce koji proizvodi svjetlo s ultraljubičastim i toplinskim radijacijama Unutarnji uzroci

vlaga (brze promjene, izuzetna vlažnost, izuzetno brzo isušivanje...) zagađeni zrak (sumporni dioksid, sumporovodik, čađa, prašina...) nemar (nesreća, vatra, izlaganje izuzetnom svjetlu, toplini i vlazi, štetočine...)

Čovjek kao uzrok (nemar za preventivno konzerviranje, ratovi, zagađenje okolne, vandalizam, krađa, palež...)

Prirodni uzroci propadanja i oštećenja Prirodne katastrofe: potresi, poplave, vulkani, orkani, odroni zemlje, požari uzrokovani munjom... Manje drastični uzroci koji ubrzavaju propadanje mogu se nazvati klimom, a od svih uvjeta koji čine klimu najopasnija je voda. Potencijalno štetni oblici djelovanja vode su: kiša, smrzvica, kondenziranje, kapilarnost, kloridacija, relativna vlaga i temperatura, visoka temperatura i niska vlaga, svjetlo, erozija i vjetar, tektonika... Destruktivni kukci i ostale životinjeLjudski uzročnici propadanja i oštećenja Namjerni uzročnici gospodarki probitak promjena funkcije ideologija promjene ukusa pomanjkanje održavanja vandalizam

Nenamjerni uzročnici ratovi zapuštenost slaba izvedba i tehnike rada pogrešne intervencije nesposobnost masovna kultura i turizam.

Vrijednosti kulturnog nasljeđa (tri grupe): Kulturne vrijednosti

dokumentarna vrijednost povijesna vrijednost arheološka i starosna vrijednost estetska vrijednost

arhitektonske vrijednosti vrijednosti u slici grada ekološke vrijednosti i vrijednosti u krajoliku.

Uporabne vrijednosti namjenska (funkcionalna) vrijednost gospodarska (ekonomska) vrijednost društvena (socijalna) vrijednost politička vrijednost.

Emotivne vrijednosti čuđenje, radoznalost identificiranje – identitet kontinuitet.

METODOLGIJA KONZERVIRANJA (postupci)1. Pripremni postupci sastavljanje inventara dokumentiranje adminitrativne i profesionalne službe

2. Intervencije (sedam stupnjeva intervencije konzerviranja) sprečavanje propadanja zaštita učvršćivanje (konsolidacija, ili direktno konzerviranje) restauriranje reproduciranje rekonstruiranje novo ocjenjivanje (nova uporaba).

Materijali od kojih su sazdana kulturna dobra Anorganski materijali

kamen (eruptivne stijene, sedimentne, metamorfne) keramika (terakota, pečena opeka, stucco) staklo mozaik metali (plemeniti, neplemeniti, olovo, željezo)

Organski materijali drvo kost i slonovača proizvodi od životinjske kože slikanje (tempera, fresco, ulje) tekstil papir.

Međuvladine i nevladine međunarodne agencije za konzerviranje i časopisi koje izdaju UNESCO – Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu. Osnovana 1956. Izdaje: “Museum”, “Monumentum”, “World Heritage Bulletin”, “International Parks Quarterly”.

ICCROM – Međunarodni centar za proučavanje zaštite i restauranje kulturnih dobara.1 Osnovao ga je UNESCO 1959. u Rimu. Izdaje: “Radovi i publikacije”, “Tehničke bilješke”.

ICOM – Međunarodni savjet za muzeje. Osnovao ga je UN 1946. Sjedište je u Parisu.

ICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike i mjesta. Osnovan je na kongresu arhitekata i tehničara 1965. u Krakowu. Sjedište mu je u Parizu. Izdaje “Monumentum”, “Bulletin”, “Newsletter” (Novosti).

IIC – Međunarodni institut za konzerviranje povijesnih i umjetničkih djela. Institutom upravlja međunarodni savjet od 20 članova. Sjedište je u Londonu. Izdaje: “Studies in Conservation”, “Art and Archaelogy Technical Abstracts” i “Bulletin”.

1 Marsović naziv prevodi kao "Međunarodni centar za studij zaštite i obnove kulturnih dobara".

Jadran Antolović: Ekonomsko vrednovanje graditeljske baštine

Kulturna baština – ukupnost vrednota određene sredine koju čine materijalna dobra od kulturnog, znanstvenog i povijesnog značenja te nematerijalizirani oblici čovjekovog stvaralaštva u prošlosti – ukupnost čovjekova stvaralaštva.Graditeljska baština – ukupnost nepokretnih spomenika kulture (spomenici se dijele na pokretne i nepokretne).

Vrste nepokretnih spomenika kulture Spomenička područja i cjeline

povijesno memorijalna područja naselja i dijelovi naselja kompleksi i grupe povijesnih građevina arheološki lokaliteti.

Pojedinačni nepokretni spomenici kulture povijesno memorijalni spomenici civilne građevine vojne i obrambene građevine gospodarske građevine sakralne građevine grobne građevine javna plastika i urbana oprema arheološki spomenici.

EKONOMSKO VREDNOVANJE GRADITELJSKE BAŠTINE

OSNOVE EKONOMSKOG VREDNOVANJA GRADITELJSKE BAŠTINE

1. Životni ciklus građevine – spomenika kulture (tri osnovne faze) izgradnja uporaba (svaka građevina posjeduje dvije trajne vrijednosti: postojeće i alternativne namjene) rušenje.

2. Uporaba građevine ili “traganje za boljom namjenom” najbolja je ona koja vlasniku donosi najveću korist

GOSPODARSKA I DRUŠTVENA VRIJEDNOST NEPOKRETNOG SPOMENIKA KULTURE

1. GLAVNI ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA GOSPODARSKU VRIJEDNOST SPOMENIKA KULTURE Zastarijevanje građevine – spomenika kulture Zastarjelost građevine

fizička zastarjelost funkcionalna zastarjelost lokacijska zastarjelost

Odnos zastarjelosti i gospodarske vrijednosti lako zastarjeva tako da se smanjuje korist vlasniku

Tri čimbenika koja mogu pridonijeti potrebi adaptiranja:1. Fizičko i konstrukcijsko propadanje i oštećivanje građevine vanjski uzroci (klimatski, biološki, prirodne katastrofe) unutarnji uzroci (vlaga, onečišćeni zrak, nemar) čovjek kao uzrok (ratovi, vandalizam i palež, onečišćenje okoliša…).2. Izmjena potreba vlasnika ili korisnika3. Izmjene u okruženju

Održavanje građevine – spomenika kultureOvo je praćenje stanja i poduzimanje mjera nužnih za sigurnost i pouzdanost građevine te život i zdravlje ljudi (hrvatski Zakon o građenju). Održavati građevinu znači zadržavati je u prihvatljivom stanju, kako bi ona: zadržala svoju vrijednost mogla i dalje biti mjestom održavanja odabranih djelatnosti lijepo izgledala.

Održavanje nepokretnog spomenika kultureCilj očuvanja spomenika je zadržati najveći mogući broj izvornih elemenata.Primjeri održavanja nepokretnih spomenika kulture: Pecos National Monument u New Mexicu – arheološki lokalitet s ostacima građevina građenih u adoby tehnici (zemljani naboj). Nakon svake kiše oštećeni dijelovi moraju se u istoj tehnici obnoviti. Koledž St. John u Oxfordu u Engleskoj – trebalo je zamijeniti pokrov od škriljevca iz Stonesfielda koji se više ne proizvodi pa je nađena zamjena u uporabi posebnih betonskih ploča prekrivenih kamenim prahom kako bi se sačuvao približno isti izgled.

Očuvanje nepokretnog spomenika kulture kao postupak adaptacijeRedovitim održavanjem često se ne može očuvati ekonomska vrijednost građevine te tada vlasnik procjenjuje svrsishodnost moguće adaptacije.Vlasnik je zbog zaštite, u ime očuvanja, ograničen upravljanjem nekretnine: zabranom određenih zahvata na spomeniku (rušenje, preinake) ograničenjima zahvata (konzultiranje sa zavodom).Svi zahvati na spomeniku kulture bit će izvođeni pod nadzorom državne konzervatorske službe.

ObnovaGranicu između održavanja i obnove nije lako odrediti. Održavanje za cilj ima zadržavanje postojeće građevine u dobrom stanju, a obnova teži njezinom poboljšanju.Dva pojma omogućavaju karakterizaciju koncepta obnove: poboljšanje i očuvanje (konzervacija).

Obnova i gospodarska vrijednostVlasnik će poduzeti obnovu da bi podigao razinu korisnosti građevine u smislu iznajmljivanja. Obnova i nepokretni spomenici kultureOčuvanje obuhvaća djelatnosti poduzete kako bi se spriječilo propadanje nekog nepokretnog spomenika kulture.

Rušenje građevine radi nove izgradnjeGrađevine se ruše poradi nove izgradnje na lokalitetu, u cilju njegova učinkovitijeg ili čak i potpuno novog iskorištenja.

Gospodarska zastarjelost kao razlog rušenja radi ponovne gradnjeGrađevina se smatra zastarjelom u gospodarskom smislu ako razlika očekivane vrijednosti nove građevine i trokova rušenja postojeće i troškova ponovne izgradnje premašuje vrijednost njezine trenutačne uporabe.Tako građevinu koja nije zastarjela funkcionalno, fizički ili lokacijski njezin vlasnik može smatrati gospodarski zastarjelom ako bi građevinski projekt na tom mjestu bio rentabilniji.Primjer: Urbanistički plan Pennsylvania avenije u Washingtonu iz 1974. – radi se o spomeničkoj zaštićenoj aveniji koja ide od Bijele kuće do Capitol Hilla. Prema planu planirano je očuvanje pročelja nekih zgrada dok će

većina zgrada iako nije zastarjela biti zamijenjena novim blokovima (povećanje uredskih, trgovačkih, hotelskih i stambenih prostora čime bi bio povećan priliv kapitala).

Rušenje nepokretnog spomenika kulture radi ponovne izgradnjeAko je neka građevina zaštićena kao nepokretni spomenik kulture njezino rušenje ne dolazi u obzir, no to ograničenje može biti nepodnošljivo za korisnika ili vlasnika. Spomenik može naći korisnika koji nametnuta ograničenja ne smatra negativnima, ali i ne mora.Može se dogoditi da građevina ne privuče nove korisnike pa se ograničenje može ocijeniti prestrogim. To je posebno slučaj ako neke građevine imaju specifične namjene pa se ne mogu prenamijeniti.Primjer: stare bolnice kod kojih se adaptira unutrašnjost ili se stave na tržište dok ne postanu funkcionalno zastarjele. Uspješan primjer je Kraljevska viktorijanska domoljubna građevina u Wandsworthu. Ona je nakon požara prodana za simboličnu cijenu od jedne funte, a zatim uspješno preuređena u stambeni i trgovački kompleks. Slični primjeri su i industrijske građevine (Nizozemska, Njemačka).Ne mogu se svi nepokretni spomenici kulture očuvati tako da funkcioniraju muzeološki i zato im treba nastojati pronaći novu namjenu. Zavod za urbana zemljišta u Washingtonu u tu svrhu koristi termin “adaptivne namjene”.

2. DRUŠTVENA VRIJEDNOST NEPOKRETNOG SPOMENIKA KULTURE Potrošnja nepokretnih spomenika kultureDa bi se utvrdila društvena vrijednost nepokretnog spomenika moramo utvrditi narav potrošnje nepokretnih spomenika kulture od strane društva te vrste koristi od te baštine.

Narav potrošnje Izravna potrošnja – korištenje spomenika kroz posjet ili njegovo promatranje.Pogled na neki spomenik je minimalna potrošnja, ali to je i najjednostavnija i najčešća usluga koju neki spomenik može imati. Posjet nepokretnom spomeniku kulture može biti slobodan ili ograničen (kupnjom ulaznica čime se ulazi u područje komercijalne eksploatacije spomenika). Neizravna potrošnja – aktivnosti koje se ne odvijaju u neposrednom kontaktu sa spomenikom.Neizravna potrošnja se odvija bez izravnog dodira sa spomenikom. S jedne strane to je korištenje informacija (knjige, predavanja, TV emisije…), a s druge to je potrošnja bez korištenja – čisto zadovoljstvo pojedinca zbog samog saznanja da su spomenici kulture zaštićeni.

Koristi ostvarene na temelju potrošnje spomenikaTreba odrediti vrste koristi od baštine i procijeniti ih. Po Freemanu razlikujemo dvije vrste koristi: vrijednost samoga korištenja (odgovara koristi koju pojedinac ima od izravne potrošnje usluga, koliko je pojedinac spreman platiti za tu izravnu potrošnju) samosvojne (implicitne) vrijednosti (korist što ga pojedinci imaju od samog postojanja spomenika neovisno o njegovoj uporabi, npr. donacije zbog političkih razloga u svrhu očuvanja spomenika) mogu biti: vrijednosti mogućnosti (osoba nije sigurna hoće li mu neko dobro zatrebati u budućnosti) i vrijednost postojanja (zadovoljstvo što je neki spomenik zaštićen, mecenatstvo, djelovanje udruga).

Procjena navedenih koristi vrši se kroz dva pristupa odnosno kroz tri najčešće metode:Neizravni pristup (temelji se na ponašanju pojedinca, na promatranju i rašlanjivanju onoga što čine) metoda troškova stizanja na odredište (travel cost method) – koliko dolara su spremni izdvojiti da bi došli metoda hedonističkih cijena (hedonic price method) – cilj je odrediti vrijednost nekog “općeg dobra” na temelju cijena na postojećim usporedivim tržištima (npr. tržište nekretnina za nepokretne spomenike kulture)Izravni pristup (temelji se na izjavama pojedinaca) metoda kontingencijske procjene (contingent valuation method) – ankete i slično kako bi se utvrdio odnos prema spomeniku.

METODE EKONOMSKOG VREDNOVANJA NEPOKRETNIH SPOMENIKA KULTURECilj ekonomskog vrednovanja jest da spomenik donosi profit, ali i da mu se na taj način produži vijek trajanja.

Raščlamba troškova i koristiOdmjeravanje prednosti i nedostataka tj. ukupnih troškova i koristi nekog projekta. procjena koristi procjena troškova procjena stupnja aktualizacije (aktualizacija budućih vrijednosti i njihova prilagodba postojećima). Raščlamba troškova i učinkovitosti (prednosti i nedostaci različitih odluka javnosti kako bi se odabrao najučinkovitiji projekt) Raščlamba planificiranih bilanci (procjena načina na koji su učinci raspodijeljeni po skupinama zajednice te uključivanje nemjerljivih ili teško mjerljivih učinaka) Višekriterijska raščlamba (podrazumijeva uračunavanje više kriterija) Raščlamba regionalnog utjecaja (ima se u vidu i regija kojoj spomenik pripada)

ZNAČENJE EKONOMSKOG VREDNOVANJA ZA OČUVANJE GRADITELJSKE BAŠTINEDva su tipa vrednovanja: spomeničko – utvrđuje postojanje spomeničkih svojstava i značaj spomenika ekonomsko – utvrđuje uvjete gospodarenja u cilju očuvanja spomenika

SVJETSKI PRIMJERI EKONOMSKOG VREDNOVANJA

SPOMENIČKA PODRUČJA I CJELINESpomenička područja u svijetu na kojima je izvršena revitalizacija (četiri primjera):

National Main Street Program (SAD)Nacionalni program revitalizacije spomeničkog područja koji je do danas primijenjen na više od 850 zaštićenih spomeničkih područja, a počiva na četiri osnovna uporišta: ekonomsko restrukturiranje (mora imati čvrstu ekonomsku osnovu, potiče se uvođenje novih ekonomskih sadržaja i odnosa) organizacija procesa revitalizacije (kooperativnost i sloga svih važnih čimbenika: građani, udruženja, obrtnici…) promidžba programa (program treba biti dobro marketinški prezentiran kako bi se privuklo investitore) dizajniranje (stvoriti ugođaj kojemu će se građani stalno vraćati).Trgovina se dislocirala u centre izvan naselja pa središta naselja doživljavaju degradaciju te se u njima javljaju inicijative izgradnje novih građevina. Ovaj program zaustavio je takve procese koji bi doveli do još veće degradacije. Otvoren je velik broj radnih mjesta i ostvareni su veliki prihodi. Od presudnog značaja je osigurati ekonomsku osnovu revitalizacije pri čemu postoji opasnost da ekonomski razlozi nadjačaju konzervatorske i restauratorske uvjete očuvanja. Kako se to ne bi dogodilo potrebna je organizirana provedba revitalizacije.

Oxford (Engleska)Provodi ga English Heritage, engleska služba za zaštitu spomenika kulture s ciljem oživljavanja trgovačkih sadržaja i turističkih resursa. Posjet tom sveučilišnom središtu pretvara se u putovanje kroz povijest. Otvaraju se trgovine sa suvenirima, pješačke zone... vlasnici su obnovili zgrade u skladu s konzervatorskim pravilima. Sličan primjer je sveučlilište u Yorku.

Taos Pueblo (New Mexico, SAD)

Ovo je primjer zaštite radi turističke eksploatacije. Taos Pueblo je indijansko naselje nastalo prije više od tisuću godina u kojem se i danas živi kao nekad. Kuće se i dalje grade u adoby tehnici (od blata i drvenih konstrukcija) temperatura nemaju suvremenih tekovina (struja, voda, kanalizacija…). Prikazuje se izvorni način života, tradicionalni obrti, indijanska hrana, odjeća… Danas je ovo naselje jedna od najvećih turističkih atrakcija te su prihodi od turizma najznačajniji izvor sredstava.

Emscher park IBI (Njemačka)Primjer je obnove i revitalizacije industrijske regije. Obuhvaća 800 km2 s preko 2 mil stanovnika. To je bila regija u kojem je osnova života bila vađenje i prerada ruda. Kad se s tim prestalo velike tvornice su ostale bez funkcija. Prostor regije pretvoren je u park i “međunarodnu graditeljsku izložbu” koja će pokazati tradiciju njemačke arhitekture. Od tvornica su napravljeni shopping centri, turistički objekti, znanstveni parkovi… Kompletna oblast je očišćena, napravljeni su parkovi, kanali, voda je očišćena…

POJEDINAČNI NEPOKRETNI SPOMENICI KULTURE

Station Square (Pittsburgh, Pennsylvania, SAD)Station Square je željeznički kolodvor sagrađen 1879., a korišten do 1970ih kada je trebao biti srušen. Kolodvor je kupio Arthur Ziegler te je započeo revitalizaciju (tada najveći revitalizacijski program u SAD-u). U prvoj fazi obnove, koja je trajala do 1992., otvoreno je 3 000 novih radnih mjesta za različite profile zanimanja, a u drugoj se planira otvoriti još 2 500 (1993-2008.). Kompletan kolodvor se revitalizirao i pretvorio u: restorane, hotele, sportske centre, trgovine, parkirališta, golf terene… te je tako otvoreno puno radnih mjesta.

Drayton Hall (Charleston, South Carolina, SAD)Drayton Hall je plantaža sagrađena 1738-42. i jedan je od najljepših i najočuvanijih primjera kolonijalne arhitekture u Americi, očuvan u gotovo izvornom stanju. Revitalizacijom je u sklopu plantaže otvoren muzej u obliku edukacijske škole, koji pokazuje kako se prije radilo i živjelo. Bez obzira na revitalizaciju, plantaža nije toliko profitabilna pa očuvanje pomaže društvo “Prijatelji Drayton Halla” koje financira revitalizaciju.

European Castle Holding (Luxemburg)Ovim je primjerom riješen problem očuvanja dvoraca koji su izgubili svoju primarnu funkciju. Stvoren je European Castle Holding sa sjedištem u Luxemburgu. On se sastoji od 44 dvorca i samostana koji su revitalizirani. Primarni cilj je poticati očuvanje uvođenjem ugostiteljsko-hotelijerske namjene. Najvažnije su tri službe holdinga: European Castle Hotels & Restaurants (upravlja hotelima), EC Tours (turistička agencija) i EC Foundation (investicijski projekti). Ciljevi holdinga su: zaštita i očuvanje dvoraca i samostana zadržavanje kontinuiteta povijesne funkcije pobuđivanje interesa za zaštitu financijsko poticanje ekonomske revitalizacije dvoraca i samostana za uključivanje u holding.Danas holding obuhvaća 44 dvorca i samostana u 12 europskih zemalja.

Paradores – dvorci ekskluzivni hoteli (Španjolska)Paradores hoteli u Španjolskoj su slični European Castle Holdingu. To je niz hotela smještenih u dvorcima koji restaurirani. Za sada postoji 81 dvorac restauriran u ekskluzivni hotel. Ovo je nacionalni lanac hotela pa i to doprinosi očuvanju dvoraca.

STANJE GRADITELJSKE BAŠTINE U HRVATSKOJGraditeljska baština Hrvatske je raznolika i bogata, no njeno stanje baš i nije bilo najbolje. U Registru nepokretnih spomenika kulture upisano je 286 povijesnih cjelina (157 gradskih i 129 seoskih) i 6942 pojedinačna nepokretna spomenika kulture. Tri gradske cjeline su upisane u UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine – Split, Trogir i Dubrovnik – te Eufrazijeva bazilika kao pojedinačni spomenik. Hrvatski prijedlozi za tu Listu su: Amfiteatar u Puli, Tvrđa u Osijeku, barokni Varaždin, episkopalni kompleks u Zadru, stonske zidine i katedrala sv. Jakova u Šibeniku.

Ratna razaranja graditeljske baštine u Domovinskom ratuStručne komisije koje su vršile reviziju baštine utvrdile su ratnu štetu na 2 441 nepokretnom spomeniku kulture s oštećenih 1 863 732 m2 spomeničke baštine. Najviše su stradali Dubrovnik i Osijek. U Dubrovniku su pogođene i oštećene 394 građevine unutar gradskih zidina. U Osijeku je u povijesnoj cjelini od ukupno 114 građevina oštećeno 107 građevina.

Sadašnje stanje graditeljske baštineSadašnje stanje graditeljske baštine je vrlo loše iz raznih razloga: neprikladna uporaba loše odražavanje potresi (1979. u Dubrovniku je oštećeno 1 070 objekata spomeničke vrijednosti, 1982. je stradalo šest općina Hrvatskog zagorja gdje je oštećeno 30 objekata, 1986. na području Knina, Drniša, Benkovca, Obrovca i Sinja oštećena su 64 nepokretna spomenika kulture, 1996. su oštećeni spomenici dubrovačkog područja – Ston) Domovinski rat (gotovo 530 mil DM štete).

1991. dolazi do reorganizacije državne uprave za zaštitu spomeničke baštine i Republički zavod za zaštitu kulture ulazi u sastav Ministarstva kulture. Danas su tu još i djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda, Zavoda za obnovu Dubrovnika i Gradskog zavoda za zaštitu kulturne i prirodne baštine Grada Zagreba. Unutar Ministarstva kulture radi 221 stručni djelatnik (konzervator). Nijedan od ovih stručnjaka se ne bavi ekonomskim stanjem.

ISKUSTVA I MOGUĆNOSTI EKONOMSKOG VREDNOVANJA (REVITALIZACIJE) GRADITELJSKE BAŠTINE U HRVATSKOJ

SPOMENIČKA PODRUČJA I CJELINE

1. DubrovnikDubrovnik je smješten na seizmički najaktivnijem dijelu hrvatske obale pa su potresi relativno česti. Posljedice potresa 1979. bile su poticaj da se pristupi izradi dugoročnog plana obnove. Primarni cilj je očuvanje spomeničke cjeline te poboljšanje i razvitak kvalitete života u gradu. 1979. osniva se Zavod za obnovu Dubrovnika, a sabor donosi Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika koja će se izvršiti sredstvima lokalnih vlasti ostvarenih gospodarskim aktivnostima (prvi put se povezuje nepokretni spomenik kulture s gospodarskom djelatnošću).Novi prostorni plan donosi ciljeve razvoja i uređenja spomeničke cjeline Grada: zaštita i očuvanje cjeline zadržavanje stambene, kulturne, turističko-ugostiteljske i administrativno-upravne funkcije unutar cjeline dislokacija svih neprimjerenih sadržaja (skladišta…) svim funkcijama i sadržajima osigurati kontinuiran život tijekom čitave godine.Provedbom ove vrste ekonomskog vrednovanja svih građevina unutar cjeline potiču se i vlasnici na daljnja ulaganja. Akcent nije samo na turizmu, nego se razmišlja o kvalitetnijim sadržajima koji bi rezultirali u poslovnim objektima, stambenim zgradama koje bi se izdavale u najam i time su se privukli ulagači pomoću kojih se ostvarila profit. Istraživanja provedena 1989. pokazala su da je ovo urodilo plodom. Izvršene su ankete među turistima i 30% njih je izrazilo važnost posjete spomenicima.2. Dioklecijanova palača u Splitu

Dioklecijanova palača je zbog svog značaja 1979. upisana na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Unutar cjeline postoji relativno povoljan odnos funkcija. Najzastupljeniji su poslovni prostori zbog čega je spomenička cjelina očuvala položaj trgovačkog središta. Među prioritetima revitalizacije je prenamjena skladišnih prostora unutar cjeline. Planovi obnove i revitalizacije rađeni su u nekoliko navrata. Odgađanje vršenja ovog procesa obnove dovodi do povećanja troškova, osobito ako se ne provodi redovito tekuće održavanje objekata i infrastrukture. Razlog slabim rezultatima treba tražiti u neodgovarajućim ekonomskim odnosima na području cjeline. Dio prihoda od rente od svih djelatnosti trošen je za izgradnju novog dijela grada umjesto da je ulagan u očuvanje. Tako je spomenička cjelina ostala bez najosnovnijeg održavanja infrastrukture i konstruktivnih elemenata, a to je dovelo do urušavanja, dotrajalosti, loših uvjeta stanovanja. Istraživanja oko života u Dioklecijanovoj palači su pokazala da 50% zgrada ima dotrajale konstrukcijske elemente i da su preinake hitno potrebne. Među takve zgrade ulazi i katedrala sv. Duje. Uvjeti stanovanja su vrlo loši – puno stanova nema kupaonice, a u njima živi 6,2 stanovnika/stanu. Takvo stanje i proslava 1700. obljetnice grada potakli su ponovno pokretanje projekta.

3. Obnova i revitalizacija osječke TvrđeOsječka Tvrđa se nalazi između Donjeg i Gornjeg grada. Građena je 1712-1758. u doba baroka i mogla je primiti i do 10 000 vojnika. S vremenom gubi svoju prvotnu namjenu, a 1923. počinje postupno rušenje Tvrđe. Nakon II.sv.rata koristi je JNA za vojarnu, ali to je degradira. I u ovom ratu je devastirana (razaranja su bila strašna –107 od 114 objekata je nastradalo), a nakon toga Tvrđa je predana gradskom poglavarstvu i time je otvorena mogućnost započinjanja projekta revitalizacije. U program se uključuje i Odjel za kulturnu baštinu Vijeća Europe i Vlada Republika Hrvatske. Osniva se Stručno vijeće za obnovu Tvrđe. Za početak se prišlo obnovi objekata koji su pripadali vojsci, a nova namjena tek predstoji. U dio prostora useljava se osječko sveučilište, Gradsko poglavarstvo i Muzej Slavonije.Bitan je i proces ekonomskog oživljavanja u okviru kojeg mora doći i do promjene unutar građevina za stanovanje.

4. Selo Kotli u IstriSelo Kotli je primjer istarskog tradicijskog graditeljstva. Nalazi se na slapovima Rječine, blizu Huma (najmanjeg grada na svijetu), te blizu Umaga, Poreča, Rovinja, Pule i Opatije. Početkom 20.st. bilo je dosta života u selu (2 mlina, gostionica, trgovina, šest krojača). Danas je selo napušteno, a 1994. selo se upisuje u Registar nepokretnih spomenika kulture. Graditeljski fond je u relativno dobrom stanju i ima dosta prostora za adaptaciju turističkih sadržaja. Zavod za zaštitu spomenika u Rijeci predlaže da se kuće obnove kuće na način da se pri tome ne naruši njihova vanjština i autohtoni ambijent. Doveli bi se turisti, što je dobro zbog blizine Pule, Rijeke… međutim to je još uvijek samo prijedlog revitalizacije.

POJEDINAČNI NEPOKRETNI SPOMENICI KULTURE

1. Slavonski Brod – obnova i revitalizacija TvrđaveTvrđava u Slavonskom Brodu jedan je od najznačajnijih spomenika barokne fortifikacijske arhitekture 18.st. Bila je dio zapadnog krila strateškog sustava, a osmislio ju je princ Eugen Savojski. Danas je dosta devastirana, a to počinje od 1880. razvojem grada pored nje. 1990. Tvrđavu napušta JNA uništavajući sve što nije do tada bilo uništeno. Poglavarstvo grada preuzima obnovu. Program bi uključio Tvrđavu u prostor grada i pretvorio je u kulturnu destinaciju. Osigurala bi se igrališta, pozornice, parkovi, šetališta, a u unutrašnjosti bi se ulagolo u trgovinu… Većina prostora bila bi namijenjena komercijalno-ugostiteljskim i sportsko-rekreativnim sadržajima .

2. Dvorci Hrvatskog ZagorjaNa području današnje Hrvatske bilo je oko tisuću dvoraca i kurija. Danas Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture provodi zaštitu na oko njih 180. Najveća im je koncentracija u Hrvatskom zagorju. Uz većinu su sačuvani i njihovi povijesni parkovi.Postoje tri tipa dvoraca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj: zatvorena tlocrta s četiri krila i unutrašnjim dvorištem, otvoreni s tri ili dva krila, ali uvijek smješteni u zelenom pojasu i kompaktnog tlocrta (imaju više krila na sve strane). Ukidanjem kmetstva 1848., agrarnom reformom i industrijalizacijom, plemići osiromašuju pa dvorci polagano propadaju. Tek ih je nekoliko obnovljeno, a većina propada i dalje. Većina ih nije našla novu namjenu pa njihovo

spašavanje jako ovisi o ekonomskoj revitalizaciji. Podnio se prijedlog za obnovu kojom bi se ove dvorce pretvorilo u hotele, muzeje ili im se dalo bilo kakvu prikladnu funkciju. U blizini se nalaze toplice pa bi to bilo unosno kad bi se sve uklopilo.

3. Gromače Gromače su kamene ograde građene tehnikom suhozida, a ispresijecaju krajolike jadranskog primorja i otoka. One su svojevrstan spomenik kulture. Neke datiraju iz doba Rimljana. One čuvaju zemlju za obradu koja bi nestala erozijom, vjetra i nakon kiša. Danas se u gromačama čuvaju ovce. Razvoj turizma doveo je do napuštanja poljoprivredne gospodarske upotrebe otočnih i primorskih prostora pa su gromače izložene rušenju. Općina Krk je donijela posebne propise kojim se strogo zabranjuje rušenje i neobnavljanje gromača te se propisuju kazne vlasnicima koji se toga ne pridržavaju. To je nužno i zbog toga jer je bez njih nezamisliva ikakva gospodarska aktivnost na poljima, a služe i kao vatroobrambene prepreke.

MJERE ZAŠTITE KOJE PROPISUJU NEKE EUROPSKE ZEMLJEGraditeljska baština je bitna za gospodarski razvitak zemlje. Postoje zavodi koji dozvoljavaju ili ne dozvoljavaju korekture na svojoj graditeljskoj baštini. Razlike postoje u tretiranju vlasnika graditeljske baštine (da li im dati naknadu ili ne). Oni koji su protiv davanja naknade kažu da je dužnost vlasnika spomenika kulture da ga održava, jer mu nitko nije kriv što ga baš on ima. Oni koji su za davanje naknade kažu da su vlasnici ionako zakinuti jer oni ne smiju na tom spomeniku kulture raditi što hoće, već ono što im država dozvoli i stoga im treba dati naknadu. U Republici Hrvatskoj nema baš puno vlasnika spomenika kulture jer mi još nismo došli do toga da ekonomski vrednujemo svoju graditeljsku baštinu. Velika Britanija i Luksemburg su jedine koje preferiraju subvenciju za restauraciju. Evo nekoliko primjera iz europskih zemalja:

Velika BritanijaDržava nudi ili subvenciju za revitalizaciju ili porezne mjere i olakšice. Subvencija znači davanje naknade prilikom vršenja adaptacije, a porezne mjere i olakšice podrazumijevaju odbijanje troškova od profita koji ima vlasnik na svojem spomeniku kulture (ili mu se ne naplaćuje PDV). U Velikoj Britaniji zakonodavstvo izričito predviđa subvenciju, dok su ostale zemlje više za porezne olakšice. Pravo subvencije ostvaruje se pod određenim uvjetima u Velikoj Britaniji: vlasnik nije u stanju održivo koristiti spomenik bez adaptacije, a ona mu je odbijena jer način korištenja spomenika mora biti u skladu sa urbanističkim planovima.Porezne mjere i olakšice Velika Britanija ne preferira, ali predviđa nešto drugo – PDV za dopuštene preinake se smanjuje na 0% ako građevina ostane ili postane namijenjena stanovanju te pod uvjetom da radove vrši poduzetnik ili privatna organizacija.

LuksemburgLuksemburg ima površinu od 2 578 km2 i ima 418 000 stanovnika. Vlada već preko 20 godina provodi politiku poticanja očuvanja spomenika kulture i preferira isključivo subvencije za restauraciju. U Luksemburgu postoje tri vrste subvencija: subvencije za privatne osobe, subvencije za općine i crkve i subvencije za neprofitabilna udruženja i sindikate. Uvjeti su da vlasnik mora adaptirati vlasništvo koje je starije od 1913. Subvencije može dati država, regija ili općina. One se dobivaju unatrag, a ne unaprijed.

NizozemskaU Nizozemskoj je od 1984. u tijeku proces ukidanja subvencija, te se sve više priklanja poreznim mjerama i olakšicama. Da bi vlasnik mogao od poreza odbiti troškove restauracije mora ispuniti dva uvjeta: da je spomenik bio izvor prihoda prije radova i da mora isti izvor prihoda zadržati poslije izvršenja radova. Ista je stvar i sa poreznim mjerama i olakšicama.

Francuska

U Francuskoj je također prisutan trend ukidanja subvencija i povećavanja drugih mjera naknade. Troškovi radova se u potpunosti odbijaju od ukupnih prihoda ako vlasnik ima spomenik kulture otvoren za javnost. Ako spomenik nije otvoren za javnost, smanjuju se odbitak (porezne olakšice) za 50%.

BelgijaSubvencija se daje kada radovi postanu neophodni, a uvjet je da to bude propisano kraljevskim dekretom i svakom spomeniku se pristupa posebno. 1984. je donesen zakon da se porezne mjere i olakšice mogu davati uz uvjet da se spomenici ne daju u najam (u stambene svrhe) i da su otvoreni za javnost.

Graditeljska baština i gospodarski razvitakSpomenike kulture prvenstveno vezujemo za turizam. Revitalizacijom se također rješavamo nezaposlenosti. Primjer je otok Krk. Krk je prije bio najposjećeniji otok u Hrvatskoj, a turisti su tu posjećivali prvenstveno kulturnu baštinu. Krk ima 22 povijesne cjeline i puno spomenika kulture. Pitanje nezaposlenosti se rješavalo revitalizacijom – bili su potrebni majstori koji nisu uobičajeni, pa se poradilo na specijalizaciji takvih majstora.

LITERATURA1. Tomislav Marasović: Zaštita graditeljskog nasljeđa, Split, Zagreb 1983. (uvod, povijesni pregled zaštite, izvori)2. Tomislav Marasović: Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu, Split 1985. (cijela knjiga, najbitnije su metode)3. Jadran Antolović: Ekonomsko vrednovanje graditeljske baštine, Zagreb 1999. (najvažniji su primjeri u svijetu i kod nas)4. Narodne Novine – Zakon o zaštiti dobara i okoline (podjela po našem zakonu, porezne povlastice)5. Bernard M. Feilden: Uvod u konzerviranje kulturnog nasljeđa, Zagreb 1981. (baš i nije jako bitno)

Ivo Maroević. Konzervatorsko novo iverjeTomislav Marasović: Kulturna baština 1