Upload
-
View
1.623
Download
37
Embed Size (px)
DESCRIPTION
transakciona analiza, psihologija
Citation preview
REČNIK EMOCIONALNIH REAKCIJA Preuzeto iz knjige „Emocije – psihoterapija i razumevanje emocija“ dr Zorana Milivojevića
(http://www.milivojevic.info/knjige/emocije ) Anksioznost Anksioznost (ili teskoba) je vrsta straha koja se javlja kada subjekt procenjuje
da njegova celokupna životna situacija prevazilazi njegove sposobnosti.
Anksiozni subjekt procenjuje da nije u stanju da izaĎe na kraj s životnim
teškoćama. Pošto je kontekst u kome se javlja ovo osećanje toliko uopšten,
subjekt često nije u stanju da odredi uzrok svog straha. Zbog toga se
anksioznost pogrešno izjednačuje s „neodreĎenim strahom“, odnosno strahom
kod koga je potisnuta predstava koja ga izaziva. Infantilni separacioni strah je
praoblik anksioznosti. Apatija Strukturalna ravnodušnost ili ravnodušnost prema svetu objekata. Različito od
situacione ravnodušnosti ili indiferentnosti. Vidi: Ravnodušnost. Bes Afekt ljutnje. Iako besni subjekt preti gubitkom kontrole i neobuzdanom
destruktivnošću, radi se o „kontrolisanoj nekontroli“. Važno je razlikovati bes
koji je afekt ljutnje, od afekta mržnje (gnev ili furor) ili od afekta prezira koji
se često pogrešno nazivaju besom. Beznadežnost Subjekt oseća beznadežnost kada shvati da se njegova pasivna želja neće
ostvariti. Beznadežnost se oseća u situacijama koje izgledaju bezizlazne; u
kojima je postojala nada da će se stvari ipak povoljno odvijati pod uticajem
neke sile koja prevazilazi moć subjekta, ali je postalo izvesno da se to ipak
neće dogoditi. Vidi: Očaj. Bezvrednost Osećanje da sopstveno biće nema nikakvu vrednost. Osećanje bezvrednosti je
osećanje koje oseća osoba koja je saglasna s tim da je zaslužila da bude
objekt totalnog prezira. Osećanje bezvrednosti je, najčešće, rezultat
samoprezira: dok jedan deo ličnosti oseća prezir, drugi deo oseća
bezvrednost. Ovo osećanje se često prepoznaje kao depresivnost
(depresivnost samoprezirućih). Bezvrednost je veći poremećaj od osećanja
niže vrednosti ili inferiornosti jer u ovom drugom slučaju subjekt veruje da
ipak ima neke vrednosti. Postoji kvalitativna razlika izmeĎu bezvrednosti i
neprihvaćenosti ili odbačenosti, kao i izmeĎu bezvrednosti i stida.
Blaženstvo Postojano osećanje velike prijatnosti. Intenzivna sreća. Bliskost, osećanje bliskosti Osećanje da je druga osoba emotivno blizu. Subjektova emocionalna reakcija
kada oceni da je nešto veoma blizu njegovom razumevanju sveta i njegovim
vrednostima. U uobičajenom korišćenju reči postoji delimično preklapanje sa
osećanjem pripadnosti. Treba razlikovati doživljaj ili osećanje bliskosti od
odnosa bliskosti. Osećanje bliskosti se javlja u odnosu bliskosti, ali se može
javiti i izolovano. Sinonimi su prisnost i intimnost. Bojazan Strah usmeren ka budućnosti. Sinonim za strepnju. Dolazi od glagola bojati
se, sinonima za plaštiti se, strahovati. Depresija Osećanje depresije se oseća u svim onim situacijama u kojima subjekt
procenjuje da je svojom greškom izgubio smisao života, da je upropastio
sopstveni život, tako da se oprašta od života. U depresivnom raspoloženju
učestvuju osećanja samoprezira, samomržnje, separacionog straha, krivice,
očaja i anksioznosti. Divljenje Osećanje koje subjekt oseća prema nekom objektu za koji procenjuje da
ispunjava neke subjektove idealne kriterijume. Dosada Osećanje koje subjekt oseća u situaciji u kojoj ne može da zadovoji nijednu
svoju želju. Kada je uzrok u situaciji, reč je o situacionoj dosadi, a kada je
uzrok subjektovoj nemogućnosti da ustanovi koje su njegove želje, reč je o
strukturalnoj dosadi. Dužnost Osećanje koje subjekt doživljava u situacijama u kojima oseća moralnu
obavezu da nešto učini. Ekstaza Doživljaj veoma snažne prijatnosti, povezan sa stanjem transa ili izmenjene
svesti. Euforija Osećanje velikog zadovoljstva, sreće i radosti koje je subjektu neobjašnjivo i
koje nema pokriće u nekom objektivnom ispunjenju subjektove želje.
Euforično raspoloženje je patološko osećanje koje se javlja u sklopu manično-
depresivnog poremećaja i koje često ima odbrambenu ulogu od veoma
neprijatnih osećanja (tuga, očaj, depresija, itd.). Euforiju treba razlikovati od
sreće i, posebno, od paradoksalne sreće. Frustracija Frustracija ili nezadovoljstvo je neprijatno osećanje koje subjekt oseća u
situaciji u kojoj je sprečen da zadovolji neku svoju aktuelnu važnu želju.
Uzrok frustracije može biti u spoljašnjim okolnostima, ali i u unutrašnjim
zabranama. Furor Afekt mržnje: gnev. Potrebno ga je razlikovati od besa koji je afekt ljutnje,
kao i od afekta prezira. Gađenje GaĎenje se oseća kada subjekt procenjuje da bi nekakva štetna supstanca
mogla biti uneta u njegov organizam. Kod gaĎenja učestvuju mučnina i
povraćanje kao refleks koristan za preživljavanje, koji se aktivira unošenjem
pokvarene ili otrovne hrane. GaĎenje je potrebno razlikovati od straha (kod
fobija) i od prezira (koji može biti somatizovan u obliku gaĎenja). Ganutost Osećanje koje se oseća kada osoba proceni da prisustvuje nečemu
plemenitom, lepom i dobrom. Jedan od načina na koji se izražava ganutost
jeste plač i zbog toga je mnogi brkaju s tugom ili žalošću. Gnev Prema našem predlogu treba razlikovati afekt ljutnje ili bes od afekta mržnje
koji zovemo gnev ili furor. „Grižnja savesti“ Sintagma „grižnja savesti“ označava osećanje krivice. MeĎutim, često nije u
pitanju samoosećajni sklop samoljutnja–krivica, već samoprezir–inferiornost
ili samomržnja–mortido. Ova sintagma ukazuje na izuzetnu sklonost ka
somatizaciji i na svojevrstan proces telesnog propadanja. Infantilna frustracija Rano razvojno osećanje koje se javlja kada je malom detetu onemogućena
neka želja. Kako dete ne razlikuje sebe od svoje želje, roditeljsko osujećenje
želje ono doživljava kao njihovo odbacivanje, na šta reaguje povlačenjem i
žalošću ili protestom i infantilnim prkosom. Tek kada dete uspe da shvati
razliku izmeĎu sebe i svojih želja, onda je sposobno da oseti pravo osećanje
frustracije. Infantilna ljubomora Rano razvojno i primitivno osećanje ljubomore koje je „pomešano“ s mržnjom
i zavišću. Poseban problem meĎu braćom i sestrama. Infantilna krivica Kako malo dete ne razlikuje sebe od svog ponašanja, roditeljsku kaznu nekog
svog ponašanja ono shvata kao odbacivanje i neljubav. Infantilna krivica je
bliža detetovom osećanju da je objekt roditeljskog prezira, nego osećanju
krivice. Zbog toga dete reaguje tugom ili prkosom. Kada uspe da pravi razliku
izmeĎu sebe i svog ponašanja, dete će biti sposobno da oseti diferencirano
osećanje krivice. Infantilna tuga Dečje osećanje koje je reakcija na gubitak značajnog drugog (na primer,
jednog roditelja) i koje je „mešavina“ tuge i separacionog straha
(anksioznosti). Dete veruje da neće moći preživeti bez izgubljenog objekta. Za
razliku od deteta odrasli koji je pretrpeo gubitak značajnog drugog (partnera,
roditelja, deteta, itd.), iako je veoma tužan, zna da može živeti bez
izgubljenog objekta. Tada je reč o odrasloj tuzi. Infantilna želja Želja osobe koja se poistovećuje sa svojom željom. Osoba čije su želje
infantilne ne može razumeti konflikte. Zbog toga sledi osećanje infantilne
frustracije. Inferiornost, osećanje niže vrednosti Subjekt oseća inferiornost kada je uveren da je biće bez nekih nužno
potrebnih ljudskih vrednosti. U pitanju je, dakle, osećanje nedovoljne
vrednosti, manje vrednosti ili niže vrednosti. Inferiornost je uvek reakcija na
samoprezir, tako da je u pitanju samoosećajni sklop parcijalni samoprezir–
inferiornost. Razlikujemo inferiornost od bezvrednosti po tome što inferiorna
osoba veruje da ipak ima neku vrednost dok je bezvredna uverena da nema
nikakvu. Inferiornost treba razlikovati od osećanja neprihvaćenosti i
odbačenosti, kao i od stida. Intimnost Isto što i bliskost (v. Bliskost). Izraz nastao od latinskog izraza intimus, onaj
koji je najviše unutra; blizak prijatelj; superlativ od lat. in, u. Iritiranost, osećanje iritiranosti Osećanje iritiranosti (ili disforično raspoloženje) nastaje kada subjekt
ugrožavaju stimulusi koje smatra neizbežnim ili opravdanim. Iritiranost, kod
koje subjekt zna šta ne želi, treba razlikovati od frustracije s kojom je
povezana i kod koje subjekt zna šta želi. Iritiranost treba razlikovati od
ljutnje. Izraz nastao od lat. irritare, uzbuditi, izazvati. Iznenađenje Osećanje koje subjekt oseća kada se naglo ispostavi da odreĎeni objekt ili
situacija ima neki drugi kvalitet od onoga koji je očekivao. IznenaĎenje može
biti prijatno i neprijatno. Kajanje Ponašanje osobe koja se oseća krivom zbog nečega što je uradila. Odatle
izraz „okajati grehe“. Ako osoba koja se kaje ne razlikuje greh od grešnika,
svoj postupak od svoje ličnosti, tada je moguće da se kroz kajanje
manifestuju ne samoljutnja i krivica, već samoprezir ili čak samomržnja. Kontramržnja Reakcija kada se mržnjom reaguje na stvarnu ili umišljenju mržnju druge
strane. Na taj način se zatvara „krug“ i nastaje obostrana mržnja, omraza. Kontraprezir Reakcija kojom se prezirom uzvraća na stvarni ili umišljeni prezir druge
strane. Krivica, osećanje krivice Krivica je neprijatno osećanje koje subjekt oseća kada proceni da je uradio
nešto što odstupa od njegovih ličnih moralnih normi i time uzrokovao neku
štetu. Reč je o samoosećajnom sklopu samoljutnja–krivica. Osećanje krivice
je istovremeno i manifestacija i afirmacija usvojenog vrednosnog sistema.
Osećanje krivice nastaje potpunom internalizacijom roditeljskih vrednosnih
normi, a preko meĎustanja koje karakteriše pojava straha od kazne. Krivicu
je potrebno razlikovati od samomržnje koja se manifestuje kao destruktivan
odnos prema samome sebi i od samoprezira u kojem osoba misli da je loša
kao biće. Kada se subjekt oseća krivim zato što je narušio neku vrednost koja
je nerazumljiva članovima njegove sociokulturne okoline, reč je o
idiosinkratskoj krivici, a kada iz njegovog postupka nije nastala neka šteta,
reč je o fantazmatskoj krivici. Ljubav Osećanje ljubavi je prijatno osećanje koje subjekt oseća prema onom objektu
kojeg doživljava kao izuzetno vrednog i kojeg smatra sastavnim delom svoga
intimnog sveta. Ljubav je posledica emocionalnog vezivanja. Postoje razne
vrste ljubavi u odnosu na objekat koji je voljen. Kada je u pitanju ljubav
izmeĎu dve osobe razlikujemo: osećanje voleti i osećanje biti voljen; ljubav
prema sebi (samoljubav) i ljubav prema drugome; uslovnu i bezuslovnu
ljubav. Dok je ljubav zasnovana na poznavanju stvarnosti druge osobe,
zaljubljenost je bazirana na projekciji idealizovane predstave o drugome. „Ljubav navika“ Odnos ljubavi u kojem subjekt nije svestan prijatnog osećanja prema objektu,
ali je svestan neprijatnog osećanja koje se javlja usled pretnje gubitkom ili
samog gubitka objekta. Ljubav navika se često pogrešno označava kao
ravnodušnost. Ljubomora Ljubomora je vrsta straha, ili preciznije straha od gubitka ljubavi koji subjekt
oseća kada procenjuje da postoji opasnost da osoba koju on voli, zavoli nekog
trećeg. Subjekt reaguje na osećanje ljubomore kroz četiri tipična sklopa:
strah–ugađanje, ljutnja–napad, mržnja–destrukcija i tuga–povlačenje.
Imaginarna ljubomora može imati različitu genezu: ljubomora iz inferiornosti,
projektivna ljubomora, sestrinska ili bratska ljubomora, paranoidna
ljubomora, itd. Ljubomoru ne treba mešati sa zavišću s kojom se, inače, često
brka. Ljutnja Subjekt oseća ljutnju kada procenjuje da se neko neopravdano ponaša na
način koji ugrožava neku subjektovu vrednost. Svrha ljutnje je u tome da
motiviše subjekt na one akcije kojima će drugoga naterati da promeni svoje
ponašanje. Dakle, subjekt se ljuti kada procenjuje da se dogaĎaji
neopravdano ne odvijaju u skladu s njegovim željama i kada veruje da je on
dovoljno moćan da to promeni. Ljutnju je moguće gradirati u odnosu na
intenzitet osećanja tako da je bes najintezivnija ljutnja. Ljutnja je povezana s
agresivnim ponašanjem, za razliku od mržnje (sa kojom se često meša, iako
se ova dva osećanja suštinski razlikuju) koja je povezana s destruktivnim
ponašanjem, i za razliku od prezira koji se izražava kao ponižavanje ili
ignorisanje. Mortido želja za smrću i samouništenjem. U samosećajnom sklopu samomržnja–
mortido, mortido oseća onaj deo ličnosti koji trpi samomržnju. Mortido može
biti svestan ili nesvestan, ali uvek motiviše osobu na direktne i indirektne
oblike samodestrukcije. Mortido treba razlikovati od krivice i od bezvrednosti. Mržnja Osećanje koje subjekt oseća prema nekoj osobi za koju veruje da svesno i
neopravdano ugrožava neku subjektovu visoku vrednost, odnosno da je zla.
Mržnja može biti emocija, raspoloženje, afekt i strast. Ona je uvek povezana s
fantaziranim ili stvarnim destruktivnim osvetničkim akcijama koje kulminiraju
u uništenju objekta. Ubistva iz osećanja mržnje su često hladnokrvna i
svirepa. Destruktivni postupak koji je proizašao iz osećanja mržnje nije
praćen osećanjem krivice, već osećanjem ponosa. Potrebno je razlikovati
mržnju od ljutnje i besa, odnosno destruktivnost od agresivnosti. Mržnja se
može generalizovati na klasu objekta za koje subjekt veruje da su zli, tako da
je značajan faktor u socijalnoj psihologiji. U psihopatologiji je posebno
značajno osećanje samomržnje. Nada Nada je osećanje da će se stvari koje su izvan subjektove kontrole odvijati na
način koji će dovesti do ostvarenja neke njegove važne želje. U tom smislu
nada je pasivna želja. U ekstremnim situacijama (bolest, zatvor, logor, itd.)
ona je jedino uporište bića, dok postaje neadekvatna ukoliko se subjekt samo
nada u okolnostima u kojima je moguće da se aktivno angažuje kako bi
ostvario svoju želju. Neodređeni strah, neodređena strepnja Svaka vrsta straha kojoj subjekt ne može da odredi izvor. Anksioznost je
samo jedna vrsta neodreĎenog straha, jer je teško shvatiti da se neko plaši
Sveta i da strepi od budućeg života. Strah može biti neodreĎen i zbog toga
što je potisnuta mentalna predstava koja ga izaziva. Nekada je strah
neodreĎen jer je posledica poremećene unutrašnje psihičke ravnoteže i
pretnje da bi zabranjeni impulsi mogli doći do izražaja. Neprihvaćenost, osećanje neprihvaćenosti Subjekt oseća neprihvaćenost kada procenjuje da neka, njemu važna osoba ili
grupa odbija da s njim uspostavi pozitivan odnos. Neprihvaćenost je
univerzalno osećanje tako da mentalno zdravlje podrazumeva toleranciju
osećanja neopravdane neprihvaćenosti. Neprihvaćenost treba razlikovati od
odbačenosti kod koje drugi prekidaju prethodno postojeći pozitivni odnos sa
subjektom. Neprihvaćenost treba razlikovati od inferiornosti kod koje subjekt
veruje da je on kriv što nije prihvaćen jer ne vredi dovoljno da bi bio
prihvaćen. Nestrpljivost Osobina nekoga ko teško podnosi neprijatnost izazivanu činjenicom da
njegova želja nije ostvarena. Osoba neće da trpi, da se strpi. Sinonim za
tehnički izraz netolerisanje frustracije. Nostalgija Osećanje tuge ili žalosti za „starim dobrim“ vremenima ili za „starim dobrim“
krajem. Hronična nostalgija je bolest iseljenika. Izraz je nastao kao kovanica
grčkog nostos, vraćanje kući, i algos, bol. Odbačenost, osećanje odbačenosti Osećanje koje subjekt doživljava u situaciji kada procenjuje da značajni drugi
prekidaju odnos s njim zbog toga što veruju da on kao biće nije valjan.
Odbačenost je osećanje onih kojima je upućen prezir. Neprijatnost
neopravdanog odbacivanja je univerzalno ljudsko iskustvo, tako da svako
mora naučiti da prihvati takvu situaciju i da toleriše neprijatnost odbacivanja.
Kada subjekt veruje da je odbačen zato što ne vredi dovoljno kao osoba, tada
nije u pitanju osećanje odbačenosti već osećanje inferiornosti. Odbačenost
treba razlikovati od neprihvaćenosti koja se oseća kada važan drugi neće da
uspostavi pozitivan odnos sa subjektom. Odgovornost Osećanje koje subjekt oseća prema bićima ili stvarima koje je obuhvatio
svojom ego granicom, s kojima se identifikovao. Odgovornost proističe iz
dužnosti. Očaj Veoma neprijatno osećanje koje subjekt oseća kada shvata da više nema
nade da zadovolji neku svoju suštinsku želju ili da sačuva neku svoju visoku
vrednost. Očaj često vodi u apsolutnu ravnodušnost i pasivno prepuštanje
sudbini (rezignaciju). Patološki očaj je znak egzistencijalnog sloma i
poništavanja osnovnih ontoloških i aksioloških pretpostavki na kojima je
fundirano biće. Zbog toga je očaj povezan s umiranjem i samoubistvom. Olakšanje, oset olakšanja Olakšanje je prestanak neprijatne emocije. Olakšenje je oset, a ne emocija.
Oset olakšanja je unutrašnji signal da je usledila readaptacija. Kada je
neprijatno osećanje bilo u formi afekta, tada osećanje olakšanja može biti
stimulus za pojavu afekta sreće. Omraza Obostrana mržnja. Neprijateljski odnos dveju strana (pojedinci ili grupe)
zasnovan na osećanju mržnje. Oprez Osećanje opreza subjekt oseća kada se nalazi u situaciji koju procenjuje kao
potencijalno opasnu, ali i da bi mogao kontrolisati izvor opasnosti. Oprez je
stanje uzbuĎenosti koje je blisko osećanju straha niskog intenziteta, a
njegova svrha je da osobu pripremi na ona ponašanja kojima će umanjiti rizik,
kao i da pripremi organizam na brze reakcije. Osećanje lepog Osoba oseća osećanje lepog kada oceni da odreĎeni stimulus zadovoljava
njene estetske kriterijume. Osećanje lepoga motiviše subjekta da priĎe
onome što ocenjuje kao lepo kako bi produžio trajanje ovog poželjnog
emocionalnog stanja. Osećanje praznine Osećanje praznine ima sličnu strukturu kao i osećanje dosade jer osećanje
praznine ukazuje na neispunjenost neke značajne želje. Razlika izmeĎu
dosade i osećanja praznine je u odnosu na objekt za koji se vezuje osećanje:
dosada se vezuje za drugog ili za svet („Svet je dosadan“), dok osećanje
praznine subjekt vezuje za samoga sebe („Ja sam prazan“). Dok subjekt
kome je dosadno može uz pomoć svoje mašte pobeći u neki drugi svet,
subjekt koji oseća prazninu ne može pobeći od samog sebe. Reč je o
konkretizovanoj dosadi koja jeste poremećaj u odnosu bića i sveta. Osećanje
praznine se pojavljuje kao manifestacija strukturalne usamljenosti, kada je
osoba hronično nesposobna da se emocionalno vezuje za ljude i druge
objekte. Osećanje ružnog Subjekt oseća osećanje ružnog kada oceni da odreĎeni stimulus ugrožava
njegove estetske kriterijume. Osećanje ružnog motiviše subjekta da se udalji
od onoga što je ocenio ružnim. Osećanje smešnog Osećanje smešnog je prijatno osećanje koje izaziva neočekivana, neobična i
kreativna asocijacija koja ne ugrožava subjektove vrednosti. Smešno i smeh
mogu postojati u simpatijskim i antipatijskim odnosima. Podsmeh je
manifestacija prezira ili mržnje. Subjektu mogu biti smešni drugi ili može biti
smešan sam sebi (samosmeh i samopodsmeh). Otuđenost, osećanje otuđenosti, osećanje tuđeg Osećanje da nešto što je bilo blisko to više nije. Osećanje koje se pojavljuje
kad se osoba emotivno razveže od onoga za koga (ili za šta) je bila emotivno
vezana. Osećanje koje subjekt oseća prema onim objektima, ljudima i
situacijama koje je nekada ranije doživljavao kao bliske, svoje, kao da sa
njima sačinjava neku celinu. OtuĎenost nastupa onda kada subjektu više nije
važan objekt za koji je ranije bio vezan, tako da emocionalno vezivanje slabi.
Sinonim je alijenacija. Za razliku od osećanja otuĎenosti, koje se pojavjuje
prema objektima prema kojima je subjekt osećao bliskost i pripadnost,
osećanje tuđeg nastaje prema objektima sa kojima subjekt ne može da naĎe
sličnost i sa kojima ranije nije bio blizak. Panika Strah posebnog kvaliteta. Paniku osećaju oni ljudi koji, suočeni s opasnošću,
nisu sigurni da li mogu ili umeju da se iz nje izvuku. Zbog toga oni pokušavaju
da u veoma kratkom vremenu generišu razna ponašanja u nadi da je izlaz iz
opasnosti u jednom od njih, a što spolja gledano liči na dezorganizovano i
haotično ponašanje. IzmeĎu straha i panike postoji kvalitativna razlika, tako
da panika nije veoma snažan strah: ona može biti niskog, srednjeg i visokog
intenziteta. Panični poremećaj je posebna vrsta neuroze, u kome razlikujemo
dve podvrste: napade hipohondrijske panike i napade opsesivne panike. Paradoksalna anksioznost Osećanje strepnje i zabrinutosti koje se pojavljuje onda kada je sve u redu i
kada bi osoba trebalo da oseća sreću. Rezultat uverenja da intenzivna sreća
poziva veliku nesreću. Magijski postupak kojim se „tera“ nesreća. Paradoksalna tuga Neočekivano osećanje tuge koje se pojavljuje kao reakcija na pozitivne
životne promene. Znak da osoba reaguje na skrivene ili nesvesne negativne
aspekte promene; na činjenicu da tim promenama gubi nešto za šta se
emotivno vezala. Paradoksalna sreća Osećanje sreće koje se pojavljuje kao reakcija na neki tužni ili nesrećni
dogaĎaj. Ukazuje na ambivalentnost prema dogaĎaju i na postojanje nekih
skrivenih ili nesvesnih pozitivnih aspekata tog gubitka ili dogaĎaja. Ponos Ponos je osećanje koje subjekt oseća kada procenjuje da neka njegova
osobina ili akcija izaziva odobravanje značajnog drugog ili socijalne sredine.
Za razliku od samozadovoljstva, ponos često ima formu infantilnog osećanja.
Suprotno, takoĎe infantilno osećanje je sram ili stid. Poštovanje Osećanje koje subjekt oseća prema osobi za koju veruje da ima neke visoke
kvalitete. Dok je ljubav odnos prema totalitetu drugog bića, poštovanje je
odnos prema njegovim parcijalnim kvalitetima. Kada je u pitanju subjektov
odnos prema samome sebi tada on može osetiti samopoštovanje. Potreba Biološki programirano htenje za nekim objektom koje ima unutrašnji uzrok
zasnovan na uroĎenom osećaju za nedostatak. Iako se potrebe reprezentuju
u psihičkom, važno ih je razlikovati od želja koje su psihičke, a ne biološke
pojave. Dok je potreba povezana s prijatnošću ili neprijatnošću, želja je
povezana sa zadovoljstvom i nezadovoljstvom (frustracijom). Poverenje Osećanje poverenja se javlja kada je subjekt procenio drugu osobu kao
dobronamernu, pouzdanu i odgovornu. Objekt poverenja je konstantno i
konzistentno dobar. Poverenje je osećanje od velike važnosti u odgajanju
dece jer je to bazično osećanje koje deca treba da osete prema roditeljima.
Internalizovano roditeljsko poverenje je osnova za razvoj onoga što se može
nazvati „poverenje u samoga sebe“ ili samopoverenje ili samopouzdanje. Prezir Osećanje koje subjekt oseća prema nekome ko je svojim postupcima
obezvredio neku od osnovnih ljudskih vrednosti i time „dokazao“ da je
nedostojno ljudsko biće. Prezir je potrebno razlikovati od mržnje, jer se drugi
ne procenjuje kao zao, tako da ga subjekt odbacuje kao bezvrednog ili kao
nedovoljno vrednog, ali bez želje da ga uništi. Prijatnost Oset, ali ne i osećanje, koji se javlja kada je zadovoljena neka subjektova
potreba. Bebe prijatnost osećaju generalizovano, a odrasli više lokalizovano. Pripadnost, osećanje pripadnosti Subjektova emocionalna reakcija na onaj deo sveta koji doživljava kao svoj,
kao svoju prirodnu okolinu. Subjekt oseća da pripada i da njemu pripadaju
one stvari, ljudi i delovi sveta koje je obuhvatio svojom ego granicom, tako da
sa njima sačinjava neku višu celinu (par, porodica, družina, društvo,
organizacija, nacija, itd.). Pripadnost je posledica emocionalnog vezivanja,
koje je osnova svake ljubavi. Treba razlikovati doživljaj pripadnosti od odnosa
pripadanja. Prisnost Videti Bliskost. Prkos
Prkos ili inat je subjekt oseća u situaciji u kojoj procenjuje da drugi svojim
zahtevom pokazuje da ima neopravdano negativno mišljenje o subjektu.
Svrha prkosa je da motiviše osobu na ona ponašanja kojim će osporiti
negativno mišljenje koje o njoj ima neko drugi i time sačuvati integritet svoga
Ja. Dakle, prkos je uvek manifestacija identiteta i integriteta ličnosti onoga
koji prkosi. Prkos je povezan s aktivnim i pasivnim negativizmom, kao i s
pasivno-agresivnim ponašanjima. Kod dece, prkos je povezan s osećanjima
infantilne frustracije i infantilne krivice. Pseudosreća ili „lažna sreća“ Svako osećanje sreće koje nije posledica zadovoljenja neke značajne
subjektove želje. Ovakvo osećanje sreće je moguće ostvariti drogama,
elektrostimulacijom i meditacijom, ali se može i spontano javiti kao euforija. Radost Osećanje koje subjekt oseća u situaciji u kojoj je izvesno da će neka njegova
značajna želja biti uskoro ostvarena. Odnos zadovoljstva i radosti je kao
odnos straha i strepnje. Radoznalost Osećanje koje subjekt oseća prema nekom objektu čiju stvarnu prirodu želi da
utvrdi. Ravnodušnost Ravnodušnost je osećajno stanje koje karakteriše izostanak bilo kakvih
prijatnih ili neprijatnih osećanja koja bi se osećala prema nekom objektu ili
situaciji. U tom smislu, ravnodušnost je negacija afektivnog odnosa, a samim
tim i svih onih konotacija koje bi imali takvi odnosi. Kada se ravnodušnost
oseća prema nekom objektu ili situaciji, reč je o situacionoj ravnodušnosti
(indiferentnost), a kada je ona hronično raspoloženje koje se oseća prema
Svetu, tada je reč o strukturalnoj ravnodušnosti (apatija, athymia). Apatija je
fundamentalni poremećaj odnosa bića prema svetu. Treba razlikovati
indiferentnost prema nekom voljenom objektu od ljubavi navike. Razočaranje Osećanje koje se oseća kada neko drugi neočekivano ne postupa u skladu sa
subjektovim važnim željama. Samogađenje Osećanje gaĎenja prema samom sebi ili prema nekom delu svoga tela.
SamogaĎenje je često konkretizovani samoprezir. Samoljubav Subjektovo osećanje prema samome sebi koje je rezultat procene da je
subjekt u celini vredan i dobar kao biće. Samoljubav se sastoji iz
samovoljenja i samovoljenosti. Samoljubav je ukorenjena u internalizovanoj
roditeljskoj ljubavi prema subjektu. Dok je samozaljubljenost zasnovana na
umišljenim idealnim vrednostima, samoljubav je bazirana na stvarnim
vrednostima subjekta. Samoljutnja Samoemocija kod koje se subjekt ljuti na samog sebe jer je neko svoje
ponašanje ocenio kao štetno. Cilj samoljutnje je promena ponašanja u
sadašnjosti ili neponavljanje datog ponašanja u budućnosti. Reč je o
samoemotivnom sklopu samoljutnja–krivica: subjekt se poistovećuje s onim
delom sebe koji se ljuti, a ne s onim koji trpi samoljutnju i oseća krivicu.
Samoljutnju treba razlikovati od samoprezira i samomržnje. Samomržnja Osećanje koje subjekt oseća prema samome sebi kada proceni da je nekim
svojim postupkom dokazao da je zao. Samomržnja se izražava kroz
samoproganjanje, okrutno samokažnjavanje, samosakaćenje i druge oblike
samodestrukcije koji kulminiraju u samoubistvu. Od izuzetne važnosti je
razlikovati osećanje samomržnje od osećanja krivice s kojim se često meša.
Samomržnja je često nesvesna, a osoba se od nje brani tako što je
eksternalizacijom i projekcijom, pretvara u mržnju. Samopoštovanje Subjektovo osećanje prema samome sebi kada smatra da neki njegovi
kvaliteti zadovoljavaju visoke kriterijume. Za razliku od samoljubavi koja je
odnos prema celini svog bića, samopoštovanje je odnos prema svojim
parcijalnim kvalitetima. Samopouzdanje Osećanje koje rezultira iz uverenja u sopstvenu sposobnosti i istrajnost. Samoprezir Osećanje koje subjekt oseća prema samome sebi kada proceni da je svojim
postupcima prekršio neku od osnovnih vrednosti i dokazao da je nedostojan
kao biće. Deo ličnosti koji je objekt samoprezira oseća osećanje inferiornosti
ili bezvrednosti. Samoprezir se ispoljava kao samoponižavanje. Osoba koja se
samoprezire, povlači se u socijalnu izolaciju. Samoprezir je kvalitativno različit
od stida i krivice, ali i od samomržnje. Samoprezir nastaje introjekcijom
stvarnog ili umišljenog prezira značajnih drugih tokom detinjstva. Kroz
eksternalizaciju i projekciju samoprezir se može transformisati u prezir ili u
strah od tuĎeg prezira. Samosažaljenje Samosažaljenje je vrsta saosećanja sa samim sobom. Subjekt je tužan zbog
pretrpljenog gubitka, ali i zbog toga što će mu gubitak bitno izmeniti život. To
je situacija u kojoj subjekt istovremeno oseća i saoseća sa samim sobom.
žalost i samosažaljenje se mogu spiralno meĎusobno potkrepljivati čime
eskalira žalost. Samosumnja Osećanje sumnje u sopstvenu dobrotu, sposobnost ili istrajnost. Samouverenost Isto što i samopouzdanje. Samozadovoljstvo Osećanje koje subjekt oseća nakon ispunjenja nekog svog vrednosnog
standarda. Samozaljubljenost Osećanje subjekta prema samome sebi koje je rezultat subjektove uverenosti
da poseduje idealne kvalitete, a što nije zasnovano na realnosti.
Samozaljubljenost je potrebno razlikovati od samoljubavi, samopoštovanja i
samopouzdanja. Saosećanje Bilo koje osećanje, prijatno ili neprijatno, koje subjekt oseća kao reakciju na
prijatno ili neprijatno osećanje drugog bića. Dok za saosećanje u prijatnim
emocijama ne postoji reč, za saosećanje u neprijatnim emocijama se koriste
reči sažaljenje i samilost. Saosećanje ili simpatija je osnovni princip odnosa
ljubavi, a zasnovano je na identifikaciji i solidarnosti. Sažaljenje Saosećanje s drugim bićem u nekom njegovom neprijatnom osećanju, a
naročito u njegovoj tuzi. Separacioni strah Separacioni strah subjekt oseća kada procenjuje da neće moći autonomno
funkcionisati bez značajne druge osobe. Separacioni strah je posledica
simbioze, koja je prirodna za malu decu ili hendikepirane odrasle, a koja je
patološka kod zdravih odraslih. Sinonimi su: strah usled odvajanja; anaklitički
strah; simbiotski strah; itd. Separacioni strah može biti u formi straha,
strepnje, panike ili užasa. Seta Osećanje blage tuge. Sigurnost Sigurnost je osećanje koje rezultira iz subjektove uverenosti da zna kako se
odvijaju ili kako će se odvijati zbivanja u stvarnosti. Subjekt može biti siguran
u samog sebe (samopouzdanje), u tuĎe sposobnosti ili u funkciju nekih
predmeta. Sigurnost je suprotna sumnji, a treba je razlikovati od zaštićenosti
koja je rezultat zaštite od ugrožavanja i opasnosti, odnosno od osećanja
straha. Sram Sinonim za stid. Videti Stid. Srdžba Sinonim za osećanje ljutnje. Sreća Osećanje koje subjekt oseća kada je ostvarena neka od njegovih najvećih
želja, odnosno afirmisana neka od najviših vrednosti. Apsolutna ili potpuna
sreća bi se odnosila na ispunjenje svih subjektovih potreba i želja. Sreća je
intenzivnija od zadovoljstva jer je ispunjena želja koja je suštinska i
najznačajnija. Somatizovani strah Telesne senzacije koje oseća subjekt koji se boji, a koji nije svestan samog
osećanja straha. Reč je o telesnim „ekvivalentima“ straha koji je potisnut ili
prigušen, odnosno o senzacijama usled straha koje svest pogrešno „čita“
(disatribucija tipa somatizacije) kao fiziološke senzacije ili kao znak bolesti.
Stid Stid ili sram je vrsta straha od odbacivanja koju subjekt oseća u situaciji u
kojoj procenjuje da je nekim svojim postupkom potvrdio negativnu sliku o
sebi pred značajnom osobom. Dakle, subjekt se stidi kad učini nešto što
odstupa od predstave za koju bi on želeo da drugi imaju o njemu. Kod
kulturnog stida subjekt se stidi zbog toga što je prekršio neke kulturne norme,
a kod idiosinkratskog stida, zbog toga što je prekršio neke svoje privatne
idealne standarde. Strah Strah je osećanje koje subjekat oseća u situacijama u kojima procenjuje da je
ugrožena neka njegova vrednost i da ne bi mogao da se adekvatno
suprotstavi objektima ili situacijama koje ga ugrožavaju. Pojam strah je dosta
neodreĎen jer se odnosi na specifičnu emociju straha, ali i na celokupnu grupu
emocija koje se kvalitativno razlikuju od emocije straha: oprez, panika, užas,
strepnja, trema, anksioznost, zabrinutost, itd. Razlikujemo strah za sebe,
strah za druge, strah od drugih i strah od sebe. Izvor straha može biti lociran
u spoljašnjosti, u unutrašnjosti ili na telesnoj granici. Strah od kazne Osećanje koje subjekt oseća pred autoritetom i zbog kojeg ne čini nešto što bi
činio da autoritet nije prisutan, odnosno koje oseća kada ga je autoritet
uhvatio na delu. Strah od kazne razvojno prethodi osećanju krivice: dok je
kod straha od kazne kontrola spoljašnja, kod osećanja krivice je ona
unutrašnja. Strahopoštovanje Strahopoštovanje je vrsta straha i nije oblik poštovanja. Subjekt se plaši da
će ga, ukoliko se ne ponaša prema objektu s poštovanjem, objekt, koji je
moćniji od njega, kazniti ili uništiti. Strahopoštovanje je sinonim za ponizno
ponašanje. Zbog toga strahopoštovanje spada u odnose antipatije, za razliku
od poštovanja koje je odnos simpatije. Strepnja Strepnja označava svaku vrstu straha usmerenu prema nekom budućem
ugrožavajućem dogaĎaju koji prevazilazi subjektove moći. Prema tome, strepi
se kada se oseća oprez, trema, anksioznost ili zabrinutost. Sviđanje SviĎanje je osećanje koje subjekt oseća prema objektu koji zadovoljava neke
subjektove potrebe, želje ili vrednosne standarde, ali koji subjekt ne
doživljava svojim. SviĎanje se razlikuje od želje po tome što objekt nema
stalnu mentalnu reprezentaciju, odnosno što nije internalizovan kao
intrapsihički objekat. Sujeta Lažni ponos. Sujetna osoba je ponosna na nešto što nije razlog za ponos. I
reč sujeta i njen sinonim taština etimološki nose značenje ispraznosti,
praznine. Sumnja Sumnja je osećanje koje subjekt oseća u situaciji u kojoj procenjuje da bi
druga osoba mogla biti zla, nesposobna ili nedosledna. Pored sumnje prema
drugima, subjekt može sumnjati i u samoga sebe (samosumnja). Teskoba, osećanje teskobe Isto što i anksioznost. Osećanje koje je razultet osobine procene da je
nedorasla životnoj situaciji u kojoj se nalazi ili u koju treba da uĎe. Izraz je
izveden od pojma tesno, zbog oseta stezanja u grudima do kojeg dolazi zato
što se zateže dijafragma. Videti Anksioznost. Tok, osećanje da teče Osećanje majstorstva. Pojam koji je predložio Čiksentmihalji da bi opisao
prijatno osećanje koje je posledica snažne koncentracije na zadatak koji
osoba majstorski obavlja i u čemu uživa. Od eng. flow, tok. Jedna vrsta
transa. Trema Trema je vrsta straha (strepnje) koju subjekt oseća u vezi s nekom jasno
odreĎenom budućom situacijom za koju procenjuje da prevazilazi njegove
sposobnosti. Razlikujemo stimulativnu i inhibitornu tremu, kao i adekvatnu i
neadekvatnu tremu. Izraz dolazi od latinskog tremere, odnosno grčkog
tremein, tresti se. Medicinski izraz tremor označava nevoljno trešenje,
podrhtavanje. Tuga Subjekt oseća tugu ili žalost u situacijama u kojima procenjuje da nepovratno
gubi nešto što mu je vredno. Infantilna tuga se bitno razlikuje od tuge
odraslih, jer dete doživljava gubitak roditelja kao pretnju svojoj egzistenciji. Tugovanje Proces prihvatanja činjenice da osoba ili drugi objekt za koji je subjekt
emocionalno vezan, više nije sastavni deo subjektovog sveta. Tugovanje je
proces kojim dominira osećanje tuge ili žalosti, a koje prolazi kroz različite
faze. U slučaju značajnog gubitka uobičajeno je da se tuguje oko šest nedelja. Vezanost, osećanje vezanosti Osećanje da je druga osoba ili neki objekt važan na pozitivan način. Psihološki
mehanizam vezivanja omogućuje da se oseti povezanost, pripadnost, bliskost,
ljubav, prijateljstvo, ali i tuga u slučaju gubitka objekta vezivanja. Bez
vezivanja ljubav ne bi bila moguća. Ljudi koji se ne vezuju nisu u mogućnosti
da osete ova osećanja, tako da se često osećaju praznima. Proces vezivanja
može biti hronično blokiran strahom od napuštanja ili odbacivanja. Postoje
simbiotsko, zavisničko, anaklitičko ili infantilno vezivanje (eng. attachment)
kada osoba koja se vezala tačno ili pogrešno veruje da ne može preživeti bez
osobe za koju se vezala, i postoji nezavisno ili odraslo vezivanje (eng.
bonding) kada osoba koja se vezala veruje da može preživeti i bez osobe za
koju se vezala. Zavisničko vezivanje je tipično za način na koji se deca vezuju
za svoje roditelje, što omogućuje simbiozu, ali je tipično i za patološke
zavisničke ljubavne odnose. Odraslo vezivanje je tipično za zrele partnerske i
prijateljske odnose. Usamljenost Osećanje koje oseća subjekt koji procenjuje da nije u mogućnosti da u svojoj
okolini kontaktira s osobama koje bi mogle da učestvuju u njegovim željama i
interesovanjima. Usamljenost se javlja kada nedostaju važni drugi i pokreće
osobu na traženje društva takvih ljudi. Kada subjekt smatra da je to greška
same okoline tada oseća dosadu, a kada smatra da je greška u njemu tada
oseća usamljenost. Uvređenost UvreĎenost je osećanje subjekta koji veruje da je od strane drugoga
neopravdano potcenjen kao ljudsko biće, da nije uvažen onoliko koliko
zaslužuje. U tom smislu uvreĎenost je emocionalna reakcija subjekta koji
veruje da je neopravdano prezren. UvreĎenost je socijalno osećanje koje je
povezano sa pripadnošću i društvenim statusom. UvreĎenost motiviše na ona
ponašanja čiji je cilj povraćaj statusa i poštovanja. Kada uvreĎena osoba
dobije izvinjenje kojim se reafirmiše njena vrednosti i njen status, tada
prestaju razlozi za uvreĎenost. Veoma česta rekcija uvreĎene osobe jeste
uzvratni prezir – kontraprezir, koji se može izraziti aktivno (kontranapad) ili
pasivno (prekid odnosa). Zbog toga je uvreĎenost čest razlog za prekid
prethodno postojećeg emocionalnog odnosa. Užas Posebni kvalitet straha kada uplašeni subjekt procenjuje da ne može izmaći
opasnosti. Užas je povezan s aktivacijom parasimpatičkog sistema
(parasimpatički strah) i reakcijama paralize i onesvešćivanja. Sinonimi su
strava, zgroženost i prestravljenost. Užitak Veoma intenzivno prijatno stanje u kojem se uživa. Izraz se odnosi kako na
prijatne senzacije, tako i na prijatne emocije. Zabrinutost Zabrinutost je vrsta straha koju subjekt oseća kada procenjuje da bi nekakva
okolnost u koju subjekt nema uvid i/ili nad kojom nema kontrolu mogla
ugroziti nešto što subjekt smatra važnim ili za šta sebe smatra odgovornim. Zadovoljstvo Zadovoljstvo je osećanje koje subjekt oseća kada doĎe do ostvarenja neke
svoje želje. Izraz implicira da je do-volje, odnosno onako kako je osobu volja,
kako osoba želi. Zahvalnost Osećanje koje subjekt oseća prema nekome ko mu je ispunio neku značajnu
želju ili zaštitio neku visoku vrednost. Zaljubljenost Afektivno stanje koje je rezultat nesvesne projekcije idealizovane predstave o
muškarcu ili ženi. Zaljubljeni subjekt je samo naizgled opsednut drugim, on je
opsednut sopstvenim psihičkim kompleksom koji se naziva anima ili animus.
Zaljubljenost traje onoliko dugo koliko je moguće održavati projekciju.
Zaljubljenost treba razlikovati od ljubavi i treba znati da zaljubljenost nije
prva faza ljubavi. Postoji i samozaljubljenost. Zavist Osećanje zavisti se oseća kada subjekt proceni da neko drugi nezasluženo ima
neku vrednost na koju subjekt polaže isto ili veće pravo. Svrha zavisti je da
osobu motiviše na ona ponašanja koja će dovesti do toga da se izmeĎu
subjekta i drugog izjednači razlika u ličnoj ili socijalnoj vrednosti. Zavist je
uvek manifestacija odnosa antipatije. Razlikujemo konstruktivnu i
destruktivnu zavist. Zaštićenost, osećanje zaštićenosti Osećanje koje je rezultat postupka kojim je nestao ili se umanjio strah. Kod
dece koja su po prirodi svoje egzistencijalne pozicije nemoćna da se
kompetentno snalaze u svetu koji ih okružuje, često se javlja osećanje straha.
Roditelji svojim postupcima štite dete od takvog sveta omogućujući mu
osećanje zaštićenosti. Ovo prijatno osećanje je po svojoj suštini izjednačeno s
olakšanjem usled prestanka neprijatnosti straha. Dok je zaštićenost povezana
sa strahom, slično osećanje koje nazivamo sigurnost ima nešto šire značenje. Žalost Sinonim s osećanjem tuge. Videti Tuga. Žaljenje NeodreĎeni izraz s više značenja: 1. isto što i tugovanje; 2. zažaliti zbog
nekog svog postupka koji je doveo do nekog gubitka, krivica; 3. izraziti
saosećanje s gubitkom koji je doživela druga osoba, sažaljenje; 4. prepoznati
da je neki subjektov postupak izazvao neprijatnost kod druge osobe i
saosećati s njom, ali ne smatrajući nužno da je taj postupak bio pogrešan;
saosećati s drugim bez osećanja krivice za postupak koji je razlog za takvo
osećanje drugog. Želja želja je osećanje težnje da se nešto poseduje, postigne ili ostvari. želja je
svesnost o postojanju važnog cilja. Za razliku od potrebe koja je biološki
determinisana, želja je psihički fenomen. Za razliku od sviĎanja, kod želje
postoji stabilna mentalna reprezenatacija onoga što se želi. Razlikujemo
reprezentativnu i kreativnu želju, odnosno želju za nečim što postoji, a što je
mentalno predstavljeno u svesti subjekta i želju za ostvarenjem nečega što
postoji samo u svesti subjekta. želja je uvek aktivno htenje subjekta, za
razliku od nade koja je pasivna želja. Osećanje želje i psihički sistem koji ga
omogućava su ključni za razumevanje brojnih osećanja koja se diferenciraju iz
želje. Želja za bliskošću Želja za uspostavljanjem odnosa bliskosti sa drugom osobom ili za onim
ponašanjima koja će potvrditi već uspostavljeni odnos bliskosti. Želja za smrću, mortido Osećanje onoga ko sebe mrzi ili smatra da toliko ne vredi da ne zaslužuje da
živi. Videti Mortido.