Stjepan Kusar

Albert Veliki

Zivot i djela

Albert je vjerojatno jedini od filozofa i teologa prozvan ,,velikim"(magnus) upravo zbog svojega djela. Uz taj naslov on ima i drugi:,,sveopci naucitelj" (doctor universalis), cime je naznaceno te-matsko i metodicko bogatstvo njegovog djela, a sto su mu moral!priznati i sami njegovi suparnici, kao npr. glasoviti franjevackisrednjovjekovni ucenjak, pariski profesor i Albertov suvremenikEnglez Roger Bacon: ,,Mnostvo studenata i onih koji se smatrajuvrlo mudrima te brojni valjani muzevi vec su uyjereni - premdaprevareni - da je filozofija vec predana Latinima i sastavljena nalatinskom jeziku, napisana u moje vrijeme, a objavljena u Parizu;njezin sastavljac navodi se kao mjerodavan pisac (pro auctore al-legatur). Jer kao sto se u skolama navode Aristotel, Avicenna iAverroes, tako i on; i jos zivi i imao je u svome zivotu takav ugledkakav nikada covjek nije imao u nauci. Jer ni Krist nije uspio utome, buduci da je i sam bio odbacen sa svojom naukom".1 Po

U prikazu lika i djela Alberta Velikog posluzio sam se vrlo instruk-tivnim uvodom Tome Veresa u njegov hrvatski prijevod nekih Alber-

395

svoj prilici ne spominje mu ime iz zavisti, all je sigurno da je upra-vo na nj mislio jer u to vrijeme, polovicom 13. stoljeca, nakonvisekratnih zabrana citanja i tumacenja Aristotelovih prirodo-slovnih, etickih i metafizickih spisa (aristotelica non leguntur!)upravo je Albert bio covjek koji je od 1243. godine, kada je kaoprvi Nijemac zapoceo predavati u Parizu, isao za tim da nacelnoi sustavno protumaci i priblizi Aristotelovu filozofiju Latinima teda pomocu nje dade krscanskoj poruci znanstvenu teologijsku for-mu. Stoga je uporno poticao prevodenje cjelokupnih Aristotelovihdjela na latinski, a sam si je uzeo u zadatak da ih parafrazira ilikomentira te ih tako priblizi Latinima.2

Istrazivaci se spore oko godine njegova rodenja; najvjerojatni-je je roden oko 1193. godine u Lauingenu, gradicu na Dunavuizmedu Ulma i Donauwortha. Potjece iz viteske obitelji. Studiraoje pravo i prirodne znanosti u Padovi gdje je ubrzo stupio u do-minikanski red. Nastavio je sa studijem teologije u Kolnu, Re-gensburgu i Strasbourgu. Vec 1233. godine zapocinje u Hildeshei-mu s predavanjima te ih nastavlja po dominikanskim studentati-ma prostrane njemacke provincije. Od 1243. do 1248. godine bo-ravi u Parizu gdje dvije godine kasnije postaje magistrom teolo-gije. Iz tog doba potjece njegovo Tumacenje cetiriju knjiga Misli(Super quattuor libros Sententiarum) Petra Lombarda kao iteoloski traktati o stvorenjima i o dobru (Summa de creaturis iliSumma parisiensis; De bono) te jos neke manje teoloske rasprave.Godine 1249. predaje u Kolnu na dominikanskom studium gene-rale, visokoskolskoj ustanovi poput sveucilista, ali bez prava dapodjeljuje akademske stupnjeve. Ovdje tumaci izmedu ostalogasva djela Ps.-Dionizija Areopagite te Aristotelovo djelo Ethica Ni-comachea. Medu njegovim studentima nalaze se Toma Akvinski

tovih spisa: Albertus Magnus: Philosophia realis, sv. I, priredio i pre-veo Tomo Veres, Zagreb, 1994, str. 3-69, ovdje str. 6. Usp. takoderisti: Povijesno znacenje Alberta Velikog, Obnovljeni Zivot 36 (1981)100-114; R. Wisser: Albertus Magnus - covjek na putu kroz zbiljnost,Godisnjak za povijest filozofije, br. 3, 1985, str. 242-272; A. de Libera:Albert le Grand et la philosophie, Paris, 1990, str. 7-36.

O znacenju uvodenja Aristotelove filozofije na krscanski zapad usrednjem vijeku te o vaznosti tog pothvata za filozofiju i teologiju i oAlbertovoj ulozi pritom usp. podrobnije H: Lasic: Albert Veliki - po-srednik integralnog aristotelizma u krscanstvu, Obnovljeni Zivot 36(1981) 115-134.

396

(do 1252. god.) i Ulrich iz Strasbourga; i ovdje kao i u ParizuAlbert ima pred sobom internacionalnu studentsku zajednicu cijipripadnici potjecu iz skoro svih europskih zemalja.

Od 1254. do 1257. on je vrhovni poglavar njemacke domini-kanske provincije, a 1256. boravi na papinskom dvoru u mjestuAnagni gdje pred papom brani prosjacke redove od napada Vilimaod Saint-Amoura koji se zajedno s jos nekim drugim pariskimprofesorima teologije usprotivio prisutnosti franjevackih i domi-nikanskih magistara na sveucilistu. I tu je Albert ne samo pre-davao nego i napisao nova djela: O jednosti uma (De unitate in-tellectus), O usudu (De fato), a yjerojatno i komentar Aristotelovadjela O dusi (De anima). Od 1257. do 1260. ponovo predaje u Kol-nu te nastavlja s komentiranjem i parafraziranjem Aristotelovihdjela; svoj naum iz 1249. da Latinima preda kao komentar ili pa-rafrazu sva Aristotelova prirodoslovna djela u slijedecih je dvade-setak godina prosirio na sve Stagiricaninove spise, od Organonado Politike. Pritom ga dakako nisu mimoisle raspre sa zastupnici-ma tada vladajuceg augustinskog teologijsko-filozofijskog usmje-renja u redu i izvan reda, a ostrinu sukoba dokumentiraju mnogeAlbertove reakcije u kojima pokazuje da nema dlake na jeziku:,,Ima nekih neznalica koji se na sve nacine bore protiv uporabefilozofije, ponajvise medu propovjednicima, gdje im se nitko neopire: poput nerazumnih zivotinja psuju ono sto ne razumiju".3

Svojevrsni obrat u Albertovu zivotu i akademskom djelovanjupredstavlja njegovo biskupsko imenovanje i djelovanje u Regens-burgu 1260. godine. No vec dogodine on moli papu Urbana IV daga oslobodi te sluzbe na sto je papa pristao. Albert boravi dvijegodine na njegovu dvoru u Viterbu gdje nastavlja raditi na svomprogramu komentiranja Aristotelovih spisa. Papa ga zatim saljeda propovijeda po zemljama njemackog i dijelom slavenskog go-vornog podrucja novu krizarsku vojnu. S papinom smrcu prestajeta misija pa se Albert vraca svom najizvornijem poslu. U razdob-Iju od 1264. do 1270. boravi kao profesor u Wiirzburgu i Stras-

T. Veres, nav. dj. 24; naziv ,,propovjednici" odnosi se na pripadnikedominikanskog reda kojemu je pripadao i sam Albert, a potjece odnjegova latinskog imena Ordo praedicatorum (Red propovjednika), jersu propovijedanjem i svim drugim oblicima vjerske instrukcije sirili iucvrscivali krscansku vjeru te se pravim naucavanjem borili protivraznih krivovjerja.

397

bourgu, a zatim sve do smrti 1280. u Kolnu. Potkraj zivota svese vise povlacio iz javnosti te se spremao za smrt. U tih posljed-njih petnaestak godina zavrsava s komentiranjem ill parafrazira-njem svih Aristotelovih djela, pise komentare biblijskih knjiga,razne teoloske rasprave i svoju teolosku sumu (Surrnna theologiaesive de mirabili scientia dei). Posebno valja spomenuti njegov ko-mentar Knjige o uzrocima (Liber de causis), neoplatonskog spisapripisivanog dugo vremena Aristotelu. To su djelo komentiraliskoro svi vazniji srednjoyjekovni mislioci, a izvrsilo je jak utjecajna razvoj filozofijske i teologijske misli; osjeca se takoder njegovasnazna prisutnost u raznim pravcima mistike s konca 13. i u 14.stoljecu.4

Uzme li se u obzir vrlo nemiran Albertov zivot, rastrganizmedu profesorskih, redovnickih, opcecrkvenih i cak politickihobaveza pomirivanja zavadenih strana u Kolnu i Regensburgu,pravo je cudo da je mogao ostaviti tako bogat opus. Isto tako netreba nikoga cuditi da je podosta toga ostalo nedovrseno ili nijedobilo ,,posljednju majstorovu ruku". Unatoc svemu tome Alber-tova su djela prava sabirnica onodobnog znanja kako u teologijitako i u filozofiji i u prirodoslovlju. Stoga s pravom nosi naslov,,sveopci naucitelj".

Neke vaznije znacqjke Albertove misli

Enciklopedijski Albertov opus sadrzi 74 autenticna djela s podru-cja filozofije, teologije i prirodoslovlja. Dvije su temeljne znacajketog opusa kojim je Albert, uglavnom autodidakt, obiljezio novu

Kompletan popis autenticnih Albertovih djela donosi T. Veres, nav.dj. 73-76; usp. uz to takoder pogl. ,,Alber Veliki u Hrvata" gdje suizmedu ostalog prokomentirani neki rukopisi Albertovih djela u na-sim knjiznicama kao i popisani svi prijevodi Albertovih tekstovaobjavljenih na hrvatskom jeziku (13 naslova, racunajuci spomenutiVeresov prijevod), str. 51-69. Uz to valja takoder upozoriti na opse-znu bibliografiju o Albertu na hrvatskom jeziku, str. 215-220, i nastranim jezicima, str. 221-231. O neutemeljenim glasinama o Albertukao alkemicaru i magu te o takvim njemu pripisivanim djelima usp.T. Veres, nav. dj. 8-9; A. de Libera, nav. dj. 12-16. - Na kraju uvodadonosimo popis najvaznijih Albertovih djela, neke prijevode te izabra-nu sekundarnu literaturu.

398

epohu istrazivanja i razmisljanja; ponajprije, to je ,,sabiranje sve-ga dotada dostupnoga ljudskog znanja sa svih znanstvenih podru-6ja te iz svih nacionalnih i kulturnih sredina u jedinstvenu organ-sku cjelinu".5 Vjerske, rasne, nacionalne i kulturalne razlike nisuza Alberta zaprekom da uci, provjerava i prenosi spoznaje onimakoji zele uciti. Pritom on nije eklektik; naprotiv, vidljivo je i uspje-sno njegovo nastojanje da objektivno prosudi one jos nedomisljenemogucnosti, da ih domisli i obogati novim uvidima. Druga zna-cajka Albertova opusa jest ,,sustavno razgranicenje ljudskih zna-nosti medu kojima je previse autoritativno vladala teologija naustrb opravdane samostalnosti filozofije i prirodnih znanosti. Ponjemu svaka znanost ima svoj predmet i svoju metodu istrazi-vanja; stoga je svaka mjerodavna na svome podrucju i ima svojeautoritete".6

Albert je prvi kbji tako reflektirano i jasno pravi razliku izme-du teologije i filozofije upravo na temelju njihovih razli&tih prin-cipa. Teologijski se sadrzaji, pise Albert, u principima ne pokla-paju s filozofijskima jer su utemeljeni na objavi i nadahnucu, ane na razumu, pa tako ne mozemo o njima raspravljati u filozo-fiji.7 Novi znanstveni oblik sto ga teologija dobiva pomocu aristo-

T. Veres, nav. dj. 35.

T. Veres, nav. dj. 36; s obzirom na metodu Albertova istrazivanja pri-rode usp. vrlo instruktivan prikaz I. Macana: Eksperimentalna me-toda u djelu Alberta Velikog, Obnovljeni Zivot 36 (1981) 150-159; ta-koder A. Kusic: Albert Veliki - prirodoslovac i teolog, Obnovljeni Zi-vot 36 (1981) 160-177.

,,Theologica autem non conveniunt cum philosophicis in principiis,quia fundantur super revelationem et inspirationem et non super ra-tionem, et ideo de illis in philosophia non possumus disputare", Al-bert: Metaphysica 11, 3, 7, str. 542, 25-29; navod u A. de Libera:Albert le Grand, 40. Prema tome, uzevsi u obzir Albertov programprijenosa Aristotelove filozofije Latinima, vrijedi da nema drugog na-cina da krscanska teologija bude znanost doli upravo taj aristotelicki.Ona je aristotelicka u nacinu obrade svoga predmeta, a ne u sadrzajuniti u podrucju koje pokriva i na kojemu vrijedi. Razumijevanje vjerei filozofijski razum nisu dakle u suprotnosti; gledani s vidika njihovihprincipa oni se i ne susredu. Iz toga za Alberta niposto ne slijedi tezao postojanju dviju suprotnih istina, usp. nav. dj. str. 41-47. O tzv.dvostrukoj istini (duplex veritas) usp. F. Van Steenbergen: Introdu-ction a I'Etude de la philosophic medievale, Louvain - Paris, 1974,

399

telizma ne vodi u tezu o postojanju dviju vrhovnih istina koje mo-gu biti u proturjecju; ta nova znanstvenost filozofije i teologijepokazuje to da postoje dva podrucja principa koja vode u pravcudvaju razlucenih shvacanja Prvog Uzroka. All nema ni mijesanja:ne dokazuje se postojanje milosrdnog Boga principima koji vodemetafizicko umovanje o prirodi niti se dokazuje nuznost PrvogPokretaca iz principa Objave. Razlikujuci filozofiju i teologiju ta-ko da mogu biti samostalne znanstvene discipline Albert ne ideza tim da otvori konflikt medu fakultetima, premda je sudeci poosudama 1277. godine ipak do toga doslo zbog iskljucivog suprot-stavljanja ,,svjetovne mudrosti" (sapientia mundana) i ,,krscan-ske mudrosti" (sapientia Christiana) u raspri oko latinskog ave-roizma.8 Glavna je Albertova zasluga da je spoznao i istaknuo ra-cionalnost teologije, a da je nije reducirao na naravni razum, teda je spoznao i istaknuo duhovnost filozofije, a da je nije spustiou iracionalno. On je umio drzati u ravnotezi jedno i drugo zahva-Ijujuci, cini se, neoplatonskom momentu (ponajprije Pseudo-Di-oniziju i Knjizi o uzrocima) djelatnom u samom srcu njegovograzumijevanja Aristotelova opusa.9

Albert priznaje filozofijskoj i svakoj drugoj razumskoj spozna-ji njihovu vlastitu vrijednost i ne smatra ih obicnom podredenompomoci i predvjezbom za teologiju. Stovise, za nj stari filozofi ima-ju autoritet slican autoritetu crkvenih otaca na podrucju teologi-je. Stoga je on voljan preuzeti od njih sve sto su god dobra i isti-

str. 555-570: Une legend tenace: la theorie de la double verite; L.Hodl: „... sie reden, als ob es zwei gegensatzliche Wahrheiten gabe."Legende und Wirklichkeit der mittelalterlichen Theorie von der dop-pelten Wahrheit, u: Philosophic im Mittelalter. Entwicklungslinienund Paradigmen, Hrsg. v. J. P. Beckmann u. a., Hamburg, 1987, str.224-243; A. de Libera: Penser au moyen age, Paris, 1991, str.122-129.

O tim problemima i osudi usp. R. Hissette: Enquete sur les 219 arti-cles condamnes a Paris le 7 mars 1277, Louvain - Paris, 1977; L.Bianchi: II vescovo e i filosofi. La condannaparigina del 1277 e I'evo-luzione dell'aristotelismo scolastico, Bergamo, 1990; K. Flasch: Auf-klarung im Mittelalter? Die Verurteilung von 1277, Mainz, 1990.

To je teza koju zastupa i podrobno dokazuje A. de Libera (Albert leGrand, usp. napose 39-54). On takoder pokazuje razvitak Albertovihutjecaja sve do konca 15. stoljeca.

400

nita rekli. Pritom on procjenjuje svoje autoritete prema njihovimnadlestvima: ako se radi o lijecnistvu, vise ce vjerovati Galenu iliHipokratu; ako o prirodnim znanostima i filozofiji koja istrazujenarav stvari, slijedit ce Aristotela i neke njegove arapske komen-tatore, u prvom redu Avicenu i Averoesa, a ako je rijec o vjeri icudoredu, drzat ce se Augustina. No nikoga od njih on ne drzinepogresivim, svakoga provjerava i prosuduje. Pritom jejasno ka-ko su za njega ,,u trazenju istine sve znanosti upucene na sura-dnju, a svaka njihova zatvorenost ili suparnistvo - tako karakte-risticno za moderne znanosti - nuzno ide na ustrb i cjelovitostiistine i njih samih".10

Formalni odnosi medu pojedinim znanostima otkrivaju namzbiljsku strukturu stvarnosti jer je isti poredak stvari u bitku i uspoznaji. Pritom posebno mjesto pripada tzv. prvoj filozofiji ilimetafizici. ,,Prema Albertu, pojedinacne znanstvene discipline is-trazuju 'passiones rerum' i tako nastoje defmirati stil bivovanjapojedinih bica. Metafizika medutim, ne zapinje u tim konkretiza-cijama, nego svu pozornost poklanja sredisnjoj cinjenici - ukolikosva bica naprosto jesu. Njezina je domena 'esse rerum'. Zato jeprva filozofija, u nekom smislu, konkretnija od svih drugih zna-nosti: one su apstraktivne, jer se gube u opisivanju partikularnihkategorija bica, dok metafiziku zanima izvorna srz koja fundirai sve kategorije i samo bice kao takvo. A to je 'esse', bitak... Takoizlazi na vidjelo i primarna zadaca metafizike: ne ide ona za opi-sivanjem, kakvi su predmeti, nego ponire u njihov temelj, funda-ment, po kojem predmeti jesu. Na ovo bi trebalo da nas podsjecasamo ime 'prve filozofije': kao 'prva', ona ne definira, nego fun-dira...".11

Povezujuci u svojim tumacenjima Aristotelovu Metafiziku iliprvu filozofiju, napose njezinu 12. knjigu koja govori o Prvom Po-kretacu, s Knjigom o uzrocima (Liber de causis) Albert kusa od-govoriti na pitanje sto je to esse, bitak. On polazi od recenice kojaglasi: ,,Prva od stvorenih stvari jest bitak i nema niceg drugog

10

11T. Veres, nav. dj. 37.

J. Curie: ,,Fundamentalna ontologija" Alberta Velikog, Obnovljeni Zi-vot 36 (1981) 139 si. Passiones rerum = ono sto bica ukoliko jesusupstancije (tj. samostalna) ,,podnose", ,,trpe" kao svoje akcidente ilidogotke (kolicina, kakvoca, odnosaji itd.).

401

stvorenog prije njega".12 Albert u svojem tumacenju nastoji prev-ladati neoplatonski emanatizam, kojega ima u Liber de causis, teodreduje esse kao prvi od Boga stvoreni ucinak pa ga najprije pro-matra u odnosu prema Bogu, a zatim u odnosu prema stvore-njima u kozmosu. ,,U odnosu prema Bogu, stvoreni je bitak 'dru-gotan', 'bitno razlican od Bozanskog', obiljezen relacijom premaStvoritelju i prema nistavilu, iz kojeg je ponikao; kao takav imaon jos nesto analogije s Bogom, ali mu je ta slicnost gotovo narubu ekvivokacije. S druge strane, u odnosu na pojedina stvorenabica, bitak je [...] realno i realizatorno pocelo koje zalazi u svestvari bez iznimke, ali ne u stilu logikalnih kategorema (kao stosu rod, vrsta, vlastitost i slicno), nego kao akt po kojemu svakistvor uistinu jest. Moze se dakle reci da bitku pripada prioritetu pogledu konkretnih stvorenja, ali ne tako kao da bi Bog najprijestvorio 'esse', bitak, a onda iz te sirovine mijesio sva moguca bica,'entia'. [...] Sto se tice bitka, Albert je u njem gledao pocelo, a necjelovito nekakvo bice; zato bitak ne moze postojati ni prostornoizvan predmeta ni vremenski prije predmeta koji je tim aktom

12,,Prima rerum creatarum est esse et non est ante ipsum creatumaliud", Liber de causis 4, 37; navodim prema latinsko-francuskomizdanju teksta: P. Magnard, O. Boulnois, B. Pinchard, J-L. Solere: Lademeure de I'etre. Autour d'un anonyme. Etude et traduction du Liberde causis, Paris, 1990; autori su preuzeli zasada najsigurniji kritickitekst sto ga je izdao A. Pattin: Le Liber de causis. Edition etablie a1'aide de 90 manuscrits avec introduction et notes, Tijdschrift voorFilosofie 28 (1966) 90-203. Ako se uzme u obzir da se novo kritickoizdanje tog spisa, koje priprema R. C. Taylor, temelji na 237 recen-ziranih srednjovjekovnih rukopisa te da su ga komentirali samo u13. stoljecu tako razliciti mislioci kao Albert Veliki, Henrik iz Ganda,Roger Bacon, Toma Akvinski i Siger iz Brabanta, da ne spominjemokasnije komentatore, onda je jedva moguce precijeniti njegovo znace-nje za srednjoyjekovnu misao. Sam spis sastavljen je, cini se, u Bag-dadu u 9. stoljecu; autor mu je nepoznat, a pripisivanja al-Farabiju iIbn Daudu (zivio u Toledu, u 12. st.) vise su legendarna nego uteme-Ijena. Sastavljen je poput ekscerpta iz Proklovih i Plotinovih djela po-znatih arapskim misliocima tog doba (u prvom redu iz Proklove Ele-mentatio theologica te nekih dijelova Plotinovih Eneada), ali se tako-der osjeca monoteisticki religiozni kontekst islama, pogotovo u onimdijelovima koji govore o odnosu Boga i svijeta; usp. A. de Libera: Laphilosophie medievale, Paris, 1993, str. 76-81; Albert le Grand etThomas d'Aquin interpretes du ,,Liber de causis", Revue des SciencesPhilosophiques et Theologiques 74 (1990) 347-378.

402

ostvaren. Prioritet bitka treba uzeti u cistoj ontoloskoj perspek-tivi: on je primordijalan element u konstituciji stvora, na kojise terminira Bozje Stvaralastvo tako da sve druge oznake u bici-ma nadolaze naknadnim podesavanjem: 'non per creationem, sedper informationem'. Zato nas k bitku ne vodi ni logikalna de-dukcija ni fizikalna indukcija; otkriti ga moze jedino metafizickarasclamba - 'resolutio' - koja po Aristotelovu receptu dalje ni hemoze poci: 'semper stabit resolutio in esse'."13

Poblize gledano, u svojoj parafrazi Knjige o uzrocima Alberttumaci nastanak svega sto postoji pomocu pojmova fluxus (tijek,,,tecenje" kao sto svjetlost tece iz svog izvora) i processus (proi-zlazenje), preuzetih iz neoplatonske tradicije posredovane i preo-blikovane od strane arapskog mislioca Avicene. Oba pojma kazujuneku vrstu gibanja kao uzrokovanja snagom biti Prvog Uzroka,i to u smjeru sastavljenih bica sublunarne sfere (na zemlji). Stva-ranje je izviranje stvarnosti od Boga shvacenog kao ,,cista svje-tlost". U bozanskom su umu nazocni univerzalni pojmovi stvarite oni zrace iz njega tvoreci tako zbiljsku narav svake stvari kojapostoji. Rijec je dakle o silaznoj povezanosti svih bica (ili Inteli-gencija) u univerzumu koja proizlaze od Boga; drugotni uzroci (unjih spadaju i odijeljena duhovna bivstva) djeluju u univerzumukao sredstva, instrumenti koji proizlaze od bozanskoga bica. Ti-jesna povezanost uzroka jest u temelju astroloskoga nazora kojise rado poziva na Alberta. No takvo je gledanje u opasnosti daodredi kao nuzan sam proces izlazenja mnogostrukog univerzu-ma iz izvorne Jednote pa bi se tako ponistila svaka slobodna Bo-zja inicijativa s obzirom na postanak i opstanak svijeta. Za Alber-ta vjera u Bozju objavu daje covjeku sigurnost s obzirom na vre-menski i slobodni pocetak svijeta, te da su suprotni argumentifilozofa s tim u svezi u najboljem slucaju samo vjerojatni, a nipo-sto nisu nuzni. I tu on istice razliku izmedtu filozofijskog i teolo-gijskog misaonog postupanja. No buduci da u svoj stvarnosti i po-svuda dominira esse, bitak, prva je filozofija, prema Albertu, u

13 J. Curie, nav. dj. 143; autor navodi Albertovu parafrazu Knjige ouzrocima: De causis et processu universitatis (O uzrocima i proizla-zenju svemira) 2, 1, 7-18 (ed. Paris., sv. 10, 445-464b) kao i komentarAristotelove Metafizike: Metaphyisica 1, 1, 1-3; 7, 5, 9. ,,Esse ergo etcreatum est et primum est - Bitak je dakle stvoren i prvotan", Decausis 2, 1, 17.

403

stanju da ,,stvorenu stvarnost u svoj njezinoj sarolikosti obuhvatijedinstvenim pogledom: to je njezina domena istrazivanja, njezin'subiectum' - u Albertovoj terminologiji. Sto se tice Boga, On jeprvoj filozofiji prisutan samo kao 'Quaesitum', samo kao terminljudskog tezenja i traganja: ona se prema njemu propinje, all ne-ma nade ni mogucnosti da bi Ga ikad svojim formalnim objektomobujmila".14 U torn smislu se svakako moze reel da je Albertovaprva filozofija otvorena filozofija, bez presizanja u domenu Svetogi Bozanskog.15

Druga tema u kojoj se kod Alberta osjeca neoplatonski utjecajna aristotelske postavke jest zamisao moznosti (potentia). Albertobjasnjava postajanje u aristotelskim terminima kao prijelaz odmoznosti tvari u zbiljnost oblikovnice (potentia - actus; materia- forma). Medutim, on ne zamislja moznost kao lisenost ili total-nu odsutnost oblikovnice, nego u torn smislu kao da tvar ima ne-sto od oblikovnice (aliquid formae). Radilo bi se o nekoj teznji koblikovnici, o nastrojenosti za oblikovnicom ili sklonosti premanjoj (inchoatio formae). U tvari se dakle vec nekako krije oblikov-nica kao neka moznost (in potentia). Odatle je tvorni uzrok,,izvlaci", on je ne proizvodi. Forma je pak ili oblikovnica za Al-berta uvijek ratio praedicabilitatis ili slikovitije imago luminis.16

Unutar bica oblikovnica igra svijetlu ulogu jer cini stvarnost spo-znatljivom i daje da predmete mozemo pojmiti. Buduci da ljudskium nema urodtenih oblikovnica, a stvoreni duh nema izravnogpristupa Bozanskom umu kao sijelu svih oblikovnica, onda ih on

14

15

16

J. Curie, nav. dj. 144.

Mozda se smije reci da je Albert ovdje blizak poziciji svog suvreme-nika i suparnika Sigera iz Brabanta, jednog od vodecih pobornika la-tinskog averoizma, profesora na filozofskom fakultetu u Parizu (Fa-cultas artium), koji je zastupao misljenje da se metafizika bavi onimuniverzalnim, napose bicem kao takvim, te stoga ne moze imati kaopredmet svog bavljenja Boga, all drzi mogucim dokazati postojanjePrvog Pokretaca kao jednoga i ujedno kao uzroka svih stvorenih bica.Usp. bilj. 7.

Tj. temelj i razlog priricanja (necega necemu) i slika syjetla; usp. Al-bertov spis De praedicabilibus 2, 7 (ed. Paris., 1, 36 ab), a u komen-taru Metafizike (7, 1, 4) pise da je svaka oblikovnica u stvorenjima,,neko isijavanje (radlus\ svjetlo (lumen) Prve Oblikovnice, a to jeBozanski Um". Usp. J. Curie, nav dj. 145 si.

404

moze uociti samo u prirodi ,,gdje ih aktualizira bitak, 'esse'. Zatonam kroz njihovu luminoznost prosijava sam bitak svojom suvi-sloscu: 'esse nihil aliud est nisi diffusio in eo quod est actu exis-tens',"17 To se posebno odnosi na supstancijalne oblikovnice (for-mae substantiates, substantiae) koje utemeljuju samostojnost i sa-mosvojnost bica. ,,Biti - ne znaci drugo doli samosvojno biti, usebi bivstvovati kao subjekt koji drugom ne sluzi kao predikatnego sam raspolaze svojim svojstvima".18

U tu problematiku ulazi i nauka o dusi odnosno umu ili duhu(intellectus). Tvar naime vec krije u sebi vegetativni zivot, a ovajkrije senzitivni (osjetilni). Pocetak osjetilnog zivota vec je prisu-tan u vegetativnom, a racionalnog u onom osjetilnom. No unatoctome sto su prirodni uzroci koji djeluju pod utjecajem nebesa (ne-beskih sfera i njihovih inteligencija) dovoljni da objasne prva dvaprijelaza, oni nisu dovoljni za treci. Zapocinjanje postojanja raci-onalne oblikovnice (inchoatio rationalis) posvema se odvija samopo djelovanju Prvog Uzroka, tj. Boga. Stoga Albert zastupa mi-

J. Curie, nav. dj. 146; navod je iz komentara Metafizike (1, 4, 2: ,,bitaknije nista drugo doli razlijevanje u onom sto zbiljski postoji"; ,,razli-jevanje" valja misliti po uzoru na razlijevanje syjetla, lumen, koje serazlijeva iz izvora svjetlosti, lux; ono se razlikuje od svog izvora, alije takoder bitstveno istovjetno s njime - slika za bitstveno ili esenci-jalno uzrokovanje).

1 RJ. Curie, nav. dj. 146. Autor na kraju svoje rasprave istice Albertovuoriginalnost u promisljanju mnpstva bica. Za razliku od starogrckihmislilaca kod Alberta, prema Curicevu misljenju, mnostvo ne mora,,bas uvijek znaciti gubitak jedinstva, gubitak samosvojnosti, [...] daje bice razdrto ili samo sebi otudeno. Bas naprotiv: kroz mnostvo seocituje bujnost i plodnost bitka, ocituje se njegov polet da stvaralackidruge obdari svojom puninom, da im se nesebicno izruci... Prema to-me, korijen za mnostvo bica treba traziti u bitku, a ne u materiji;snagom bitka svako je bice u svom izvori§tu relacijalno, tj. upravljenoprema drugom nesebicno". Bilo bi zanimljivo istraziti koliko su Al-bertova polazista za takvo razmisljanje uvjetovana pomirenjem Je-dinstva" i ,,mnostva" u teoloskom nauku o Trojedinom Bogu, a kolikopod utjecajem Knjige o uzrocima koja je poznata i pod drugim naslo-vom Liber Aristotelis de essentia bonitatis purae, u skladu s neopla-tonskom tradicijbm da je bonum diffusivum sui. Ovaj naslov pokazujeda se taj spis dugo vremena pripisivao Aristotelu (prvi je Toma Akvin-ski u uvodu svoga komentara Knjige o uzrocima upozorio da bi tomogao biti'ekscerpt iz Proklova spisa Elementatio theologica buducida je obje knjige imao u prijevodu Vilima od Moerbecka).

405

sljenje da ljudska dusa ima jedno unutarnje i jedno izvanjsko po-celo; prvo proizlazi iz roditeljskog sjemena, dok je drugo cisti in-telekt (duh, um), odijeljen od Prvoga Uzroka, all je njegov ucinak.

Da bi odredio dusu u samoj sebi kao duh ill netjelesno biv-stvo, Albert se slaze s Platonom; a da bi rekao kako upravo onaontoloski ,,oblikuje" tijelo, §to inace ne spada u njezinu bit kaotakvu, on se slaze s Aristotelom.19 On slijedi Averoesa kad se radi0 ulozi pasivnog (primalackog) i djelatnog uma (intellectus possi-bilis, i. agens), ali ih integrira u jednoj duhovnoj dusi te pritomuvijek istice kako je u nasem spoznavanju i napose u njegovomvrhuncu, u filozofijskoj kontemplaciji, uvijek prisutno prosvjetlje-nje Univerzalnog djelatnog Uma ili Prvog Intelekta. Pod njego-vim utjecajem i posredstvom djelatnog uma progresivno se aktu-aliziraju svi inteligibilni sadrzaji koje dusa ili intelektualna naravima kao moznost (i. possibilis). Onu pak savrsenost kojoj intelek-tualna narav tezi Albert naziva steceni intelekt (i. adeptus): rijecje o savrsenom aktualnom motrenju sveg inteligibilnog. Po tomeje dusa usla u stanje filozofijske kontemplativne mudrosti te se,,uslicila" (assimilatur) odijeljenim bivstvima ili nebeskim inteli-gencijama te tako prima u sebe svjetlo Prvog Intelekta, IstinskogSvjetla ili Boga, u skladu s onim kako ga misle Pseudo-Dionizije1 Augustin.20 Stovise, mozda su upravo motivi koje Albert uzimaod Pseudo-Dionizija ona instanca koja u dubini objedinjava nje-govu golemu filozofijsku erudiciju i krscansko vjerovanje u oblikjedne znanstvene teologije izgradene prema aristotelickom znan-stvenom idealu. Ta se teologija odlikuje za Alberta tipicnom otvo-

19

20

,,Ako promatramo dusu u samoj sebi, dajemo za pravo Platonu; akoje pak promatramo ukoliko daje tijelu oduhovljavajucu oblikovnicu,onda dajemo za pravo Aristotelu", De intellectu et intelligibili 1, 8. -Albert odbija nauku latinskih averoista da svi ljudi imaju brojem je-dan te isti um (intellectus), usp. 1. problem od Petnaest problema u:Albertus Magnus: Philosophic, realis, str. 80-96.

O metafizici proizlazenja ili prelijevanja (fluxus) te o bitstvenom uzro-ku usp. A. de Libera: Albert le Grand, 148 si; 163 si; 171-173. ,,Dici-tur etiam essentialis causa, quae causat per essentiam suam, et sicprima causa maxime essentialis est et causat omnia per suam essen-tiam, quae est sua bonitas" (kaze se bitstveni uzrok onaj koji uzro-kuje po svojoj biti, pa je tako najvecma bitstven Prvi Uzrok i on sveuzrokuje po svojoj biti, a to je njegova dobrota), Albert: Super Dioni-sium De Divinis nominibus 4, br. 177, str. 262, 6-14.

406

renoscu, sirinom i sposobnoscu integriranja najrazlicitijih datosti,makar u jasnoci, sustavnosti i analitickoj prodornosti zaostaje zaTominom.21

O spisu De fato

Albertovo djelce O usudu (De fato) autenticno je Albertovo djelonastalo potkraj 1256. u Anagniju. Tom je prigodom Albert tuma-cio Ivanovo evandelje i poslanice, ali i neke dijelove Aristotelovefilozofije koji su bili na glasu da se protive krscanskoj vjeri. Bu-duci da je vec u 12. stoljecu Ivan iz Holywooda (loannes de Sa-crobosco) dokazivao kako Aristotel naucava astrolo§ki determini-zam, iz cega slijedi da volja nije slobodna, valjalo je u okviru Al-bertova programa dokazati da tome nije tako. To je, cini se, bilaidejna pozadina za raspravu o usudu.22

Sama rasprava zanimljiva je u formalnom i u sadrzajnomvidu. Njezin oblik pokazuje nam kako je bila gradena i kako jefunkcionirala skolasticka metoda pitanja (quaestio) kao znanstve-ni tipicno srednjovjekovni nacin raspravljanja i pisanja. Ako jeslozenost same stvari zahtijevala, pitanje se clanilo na vise clana-ka (articuli). Raspravu o usudu Albert zapocinje tako da najprijepostavlja pitanje postoji li usud te s njim tijesno veze drugi clanako tome sto je usud; nakon toga u trecem clanku govori o nacinudjelovanja usuda, u cetvrtom o njegovoj spoznatljivosti, a u petom0 tome je li on uzrok te kakvoj vrsti uzroka pripada. Tu se vidilogicki i didakticki red raspravljanja koji je valjalo drzati jer samanarav raspravljanja to sugerira: pitanje o postojanju neke stvari1 o njezinoj naravi, pitanje o njezinom djelovanju buduci da je na-

21

22

Usp. T. Veres, nav. dj. 48.

Usp. Uvod P. Simona u raspravu o usudu, Albert: Opera omnia XVII,1, str. XXXV, bilj. 6 (navod iz loan. Sacrobosco: Entheticus, w.831-834; PL 199, 983). Sam Albert je cesce raspravljao o usudu, usp.Summa parisiensis: de homine q. 18; In II Sententiarum d. 15, q. 5;Super Dionysii librum De divinis nominibus c. 4, n. 48-49; SuperEthica, lect. 3; Physicae, lect. 2, tract. 2; Summa theologiae, I. q. 68;De XVproblematibus, 3 i 4 o Ijudskoj volji koja u svom djelovanju nijepodlozna djelovanju nebeskih tijela (hrv. prijevod u: T. Veres, nav. dj.96-103).

407

rav pocelo djelovanja, kako se moze spoznati odnosno kako mozebiti predmetom znanja, te uz to jos neke teme ukoliko je stogodostalo otvoreno ili nejasno. Metoda obrade predmeta, gledanaiznutra, razvija se ovim slijedom: najprije se iznesu dvije skupinemisli i stavova koji se protive (usp. De fato, cl. 1, 1-12) ili idu uprilog afirmativnom odgovoru na polazisno pitanje (contra: cl. 1,13-19; cl. 2, 20-21); tu se uglavnom donose i tumace misli razli-citih autora povezane s uvidima magistra koji postavlja i rjesavaproblem. Slijedi rjesenje ili odgovor uz potrebna razlikovanja (so-lutio: usp. cl. 2, br. 20 i 21). Odgovor ili rjesenje ne samo da ra-svjetljava i razrjesuje problem nego pruza takoder osnovicu za od-govore na sve prethodno postavljene prigovore ili misli koje nisuu skladu s ponudenim rjesenjem (cl. 2, 1-18; pritom se moze izmi-jeniti redoslijed odgovora, a na neke se prigovore ne odgovaraukoliko se drze rijesenima u samom rjesenju). Tako je to kod sva-kog clanka ili skupine tijesno povezanih clanaka. Ovaj tip sustav-nosti nije zatvoren, on je otvoren i ide za tim da dovede u dijalogsuprotne pozicije koje u trazenju rjesenja nisu naprosto protivnicikoje valja pobiti, vec takoder sluze autoru kao polazista i oslonacu pronalazenju odgovora.

Gledano sa sadrzajnog gledista Albertovo djelce o usudu te-matizira problematiku o kojoj su raspravljali mnogi autori starinei srednjega vijeka, pa i kasnijeg doba. Rijec je o usudu (fatum)odnosno o fatalizmu, zamisli prema kojoj dogadaji i djelovanja usvijetu nuzno ovise jedino o nekom manje ili vise syjesnom uzro-ku; njemu je podvrgnut totalitet cinjenica u svijetu i ljudskomzivotu.23 Taj Posljednji uzrok moze biti i sloboda bogova ili Vi-snjega Boga kako je to vidljivo npr. kod Senece: Bog je jednomuspostavio red stvari i on se njega neprestano drzi. Takav bozan-ski usud koji se kod stoika poistovjecuje s promislju (providnost)

23 Lat. fatum dolazi od glagola for, fari = govoriti, reel, i to kratko kakogovore bozanska prorostva koja objavljuju bozanske odredbe; odatlepovezanost s bogogovorom (oraculum), ono sto je sudeno, usud, sud-bina. - Mozda treba razlikovati fatalizam od determinizma utolikosto determinizam tumaci pojedinacnu cinjenicu, ne totalitet cinjenica,tako da je u smislu nuznosti povezuje s prethodnom i susljednom.Ako se u torn kontekstu govori o sreci (fortuna) i slucaju (casus), valjaznati da sreca dolazi samo u podrucju zivota bica koja voljno djeluju,a slucaj u podrucju djelovanja prirodnih sila koje nemaju volje.

ne moze slomiti nikoja sila. Covjek nema drugog izbora doli damu se podvrgne ili ga odbija; sto god ucinio, on time nece nistapromijeniti na tijeku stvari.24 Pojmovno je usud najtocnije odre-dio Ciceron: ,,Usudom nazivam ono sto i Grci 'heimarmene'; toje red i slijed (ordinem seriesque) uzroka jer s uzrokom poveza-ni uzrok iz sebe racta stvar. Stoga je to vjecita istina koja teceod sve vjecnosti [...] Odatle se shvaca da usud nije ono sto se upraznovjernom smislu (superstitiose) veil, nego ono sto se veli uprirodnom smislu (physice): vjeciti uzrok stvari, zasto je bilo uci-njeno ono sto je proslo, zasto biva ono sto je sada i zasto ce biti

ono sto ce slijediti".25U pozadini stoji, kao sto je vidljivo i u Albertovoj raspra-

vi, mitoloski, astroloski i filozofijski fatalizam. Usud u smislu mi-ta ocituje se u mitskoj predodzbi prema kojoj ponad svih medu-sobno suprotstavljenih brojnih bozanstava vlada nesto - zapravobozice usuda Moire - sto jamci kozmicko jedinstvo, a podvrgnutmu je i Zeus (Jupiter).26 Astroloski fatalizam pak veze usud po-jedinca uz polozaj zvijezda koje su nazocne na nebu, u svojimsferama, u sasvim preciznoj konstelaciji u casu covjekova rodenja.,,Vode nas usudi i koliko vremena kome ostaje, rasporedila je iodredila (disposuit) prva ura", veli Seneca.27 Prema torn nazoru

24 Usp. kod Senece: ,,uvijek se pokazuje sto je jednom nalozio - semperparet, semel iussit", De providentia 5, 8; ..bozanske odluke vode ono-ga koji hoce, a vuku onoga koji nece - ducunt volentem fata, nolentemtrahunt", Epistula 107,11. To za stoike nije nista slijepo, nego vrhun-ska racionalnost bozanskog Logosa koji se ocituje u svojoj racionalnojnuznosti upravo kroz racionalno (logicki) uredeni svijet.

Ciceron: De divinatione, 1, 55.Ako je tocno da je taj tip fatalizma potekao od prve covjekove ,,znan-stvene" spoznaje koja je uvidjela uredeno i neumoljivo gibanje nebesai nebeskih tijela te se kao takva nametnula naivnoj popularnoj vjeri,onda bi se moglo reci da fatalizam nema religijsko porijeklo te da jedaleki i neprepoznati preteca takoder novovjekog kozmoloskog meha-nicizma. Zanimljivo je primijetiti da Albert u svojoj raspravi potpunoostavlja po strani svaku religijsku predodzbu o usudu; on argumen-tira ,,fizicki", u smislu metafizickog i tadasnjeg znanstvenog proma-

tranja prirode.27 De Providentia, 5; usp. prikaz i kritiku astrologije i fatalizma opcenito

kod Augustina u De civitate del, 5, 1-11; Confessiones 7, 6, 8-10. Kri-tika je takoder prisutna kod Plotina, Enneadae 2, 3, 7, ali je najostrija

409

25

26

408

sva su bica u cijelom kozmosu povezana nekom emanatistickomvezom, kako je to izrazio Ptolemej u svom ,,Cetveroknjizju" (Te-trabiblion): Jedna sila koja istjece (emanira) iz vjecne eterickeprirode prenosi se na sve stvari koje okruzuju Zemlju i koje subez prestanka podvrgnute promjeni. Prvi element! koji su ispodMjeseca, vatra i zrak, pokrenuti su gibanjem etera; sa svoje pakstrane oni u svom gibanju ovijaju i vuku sva tjelesa koja se nalazeispod njih, to jest zemlju, vodu te sva osjetilna ziva bica i biljkekoje se ondje nalaze".28 Makar je ta slika svijeta sasvim slicnaAristotelovoj, one se ipak razlikuju u jednoj vaznoj pojedinosti:Aristotel ne pozna i ne rabi ideju emanacije kao posrednicki po-jam kad opisuje utjecaj nebeskih tijela na zbivanja u sublunar-nom svijetu. Naprotiv, kod Ptolemeja je raspored zvijezda i zvi-jezda uzrokom mnogostrukih promjena na Zemlji buduci da senebeska tijela, zdruzujuci se u konstelacijama, mijesaju i tako mi-jenjaju svoje utjecaje; samim time za njega je gibanje zvijezda iplaneta te njihovo zdruzivanje i razdruzivanje u konstelacijamaujedno i znak mnogostrukih promjena na Zemlji. Tako nema ni-jednog bica i nijednog dogadaja koji ne bi bio oznacen na nebu.Kad se tome u srednjem vijeku pridruzi utjecaj nekih arapskihspisa, pogotovo al-Kindijeva djela O zvjezdanim zrakama (De ra-diis stellatis), Aristotel ce biti do kraja ,,astrologiziran", a srednjivijek ce dobiti svoj zaokruzen astroloski sustav s kojim ce u or-ganskoj povezanosti koegzistirati fatalizam.29 U nebesima je sve

28

29

kod Sexta Empirica u djelu Adversus Mathematicos 5, 2 (ed. J. Mau,Leipzig, 1954). - Astrologiju shvacamo kao paraznanstvenu doktrinuutemeljenu na vjerovanju u utjecaj zvijezda i njihovoga kretanja nacovjeka, njegove znacajke i njegov zivotni udes. Zacetnici su joj Babi-lonci (Kaldejci), a brzo se i jako rasirila zbog uporabe horoskopa kojitvore njezin sredisnji dio. Starogrcki fllozofi bitno su doprinijeli da serazvije njezina motriteljska i matematicka komponenta te su time po-lozili temelje onome sto danas zovemo astronomijom.

A. de Libera: Penser au Moyen Age, Paris, 1991, str. 261 (navod iz:Claudii Ptolemaei mathematici operis libri quattuor..., Basel, 1551,str. 379).

Bit ce korisno donijeti i jedan navod iz spomenutog al-Kindijeva djela:,,Svaka stvar ovdje dolje, bila to supstancija ili akcident, zraci kao stozrace i zvijezde. Velika raznovrsnost medu stvarima ovoga svijeta do-lazi sva od ovog sudaranja zraka (ex hoc radiorum collisione). Sveko-

zapisano jer je bivovanje svega sto postoji opisano u tzv. sferniminteligencijama koje pokrecu nebeske sfere i tijela u njima; to suodijeljena duhovna bivstva koja reguliraju zivu mehaniku neba.Razumjeti sve to znaci citati nebesa, a citati nebesa znaci biti upovezanosti (coniunctio) s njima, odnosno sa sfernim inteligenci-jama. Buduci da su one duhovne, s njima je povezana (coniuncta)samo duhovna covjekova dusa koja se mora osposobiti da u sebeprimi smisao ili opis bivstva svega sto postoji. Kada duhovnu du-su ne prijeci nista tjelesnoga, u njoj se bez ikakvih zapreka kaou ogledalu odrazavaju sve oblikovnice koje su sadrzane u odije-Ijenim nebeskim duhovnim bivstvima.

Krscanski mislioci od Augustina do Alberta, Tome i dalje rabenaziv usud te njime kazuju samo slijed drugotnih (tj. imanentnih)uzroka sto ga je Bog kao Prvotni ili transcendentni uzrok takouredio da se poluci neki ucinak, a sto se uklapa u red Bozje pro-misli.30

Zanimljivost Albertove rasprave o usudu jest u tome sto onuopce ne zalazi u teolosko argumentiranje, nego ostaje u podrucju6isto racionalnog, dakle filozofijskog razmisljanja. On navodi nesamo filozofijske misli i dokazivanja iz Aristotelova opusa nego isve drugo sto mu je na raspolaganju iz prirodnih znanosti: astro-nomije, medicine i biologije. Upravo su to podrucja u kojima dje-luju drugotni uzroci. Nadalje, Albert ne zalazi u pitanja covjeko-ve slobodne volje, o cemu raspravlja u spisu O petnaest problema(3. i 4. problem), ali je ocito da je pretpostavlja kao onu instancuu covjekovom djelovanju koja nije podvrgnuta nikakvoj nuznosti:usud naime nije uzrok, nego je u slijedu prirodnih uzroka samonesto od uzroka, takoreci vanjski oblik reda bivovanja i zivljenjabica (aliquid causae, 61. 2, 15; 61. 5, pocetak).

so

lika djelatnost zvijezda izvodi se (procedit) posredstvom zraka. Nemanicega sve tamo do Ijudskoga glasa sto ne bi proizvodilo zrake i sto,poput sviju drugih zbiljskih stvari (res actuates), ne bi pomocu njihdjelovalo u svijetu cetiriju elemenata" (navod po manuskriptu lat. pri-jevoda al-Kindijeva djela kod A. de Libera, Penser..., str. 382, bilj.

, 17). O astroloskom znacenju Avicene, Avicebrona i al-Gazalija usp.isto dj. str. 262-267.

Uz navode o Augustinu u bilj. 27 usp. kod Tome Akvinskog Summatheologiae I, 106, 1-4; isti: Summa protiv pogana - Summa contragentiles III, 93.

410 411

Dakako, nije lako slijediti Albertovu argumentaciju jer onapretpostavlja djelovanja uzroka u svijetu i sliku svijeta iz temeljarazlicitu od nase danasnje. Stoga je tekst popracen komentiraju-cim biljeskama koje bi trebale olaksati razumijevanje. No pote-skoce ce i dalje ostati buduci da mi nismo navikli razmisljati osvijetu u tako uskoj povezanosti prirodoslovnih spoznaja s meta-fizickim gledanjem na svijet i prirodu kako je to bio slucaj sve donovovjeke emancipacije prirodnih znanosti iz filozofijsko-teologij-skoga sklopa. Metafizicka kozmologija i prirodoslovna spoznajakod Alberta se doduse jasno razlikuju, ali ih on ne odvaja jednuod druge; on ih vidi u povezanosti. Danas su pak te spoznaje i zanjih tipican nacin pristupa stvarnosti ne samo razdijeljene i uda-Ijene jedna od druge tako da se medusobno vise ne razumiju; sto-vise, filozofijska kozmologija jedva da postoji uz onu vladajucuznanstvenu. Tek nam predstoji dug i mukotrpan rad na pokusa-jima koordiniranja i povezivanja filozofijske refleksije nad priro-dom i prirodoslovnog znanja o prirodi. Mozda bi i u takvu sta-nju stvari valjalo potraziti jedan od razloga zasto ponovo bujajunove ,,sinteze", sve tamo od vulgarne horoskopske astrologije do,,znanstveno-mudrosnog" holizma ,,novoga doba".

Albertov spis ostaje to sto on jest: srednjovjekovna filozofijskarasprava, dokument o intelektualnom naporu covjeka da razumi-je svoj svijet i da se u njemu snade spreman uciti od svakoga kojinesto znade i kriticki otvoren za svaki razmisljanja vrijedan do-prinos. Njegovi odgovori nece i ne mogu biti uvijek i nasi, ali nje-govo intelektualno postenje i otvorenost, metodicka strogost i na-por oko povezivanja svih raspolozivih oblika znanja mogu i tre-baju nam biti barem poticajem u trazenju i pronalazenju metod-skih koraka u danas sve vise nezaobilaznom dijalogu znanosti ifilozofije.

O znacenju Alberta Velikog

Tesko je sazeti znacenje Alberta Velikog na nekoliko stranica, nesamo zbog enciklopedicnosti njegova djela i raznovrsnosti utjecajakoji su odatle izvirali nego i zbog toga sto je pravo istrazivanje oAlbertu, cini se, tek zapocelo prije kojih petnaestak godina. Istra-zivaci su naime poceli proucavati Albertov opus kusajuci se oslo-

boditi svojevrsnog konkordistickog gledanja na Alberta i TomuAkvinskog na zajednickom nazivniku ,,krscanskog aristotelizma".Stoga zakljucujemo ovaj prikaz s nekoliko problemskih natuknicakoje zele upozoriti na neke vaznije tendencije novijeg doba u is-trazivanju Albertova opusa i njegova utjecaja. Pritom cemo seograniciti na filozofijsku problematiku.31

Enciklopedijsko djelo Alberta Velikog izvrsilo je jak utjecaj nakrscansku mistiku rajnskog podrucja te na filozofijsku i teologij-sku misao 14. i 15. stoljeca, dijelom kod dominikanaca, a nestovise kod pripadnika klera; spominjemo samo Nikolu Kuzanskog,Bessariona i albertiste u Parizu, Kolnu, Becu i Krakovu. Razno-likost tog utjecaja najbolje je izrazio E. Gilson rekavsi da Alber-tovo djelo u kojem se stjece nauka o esencijalnoj uzrocnosti kaostrujanju i prelijevanju bitnosti bica (fluxus) i o svjetlosti valja sasobom kao u bujici masu materijala u kojoj ce sljedece generacijenaci cime da hrane dvadesetak razlicitih doktrina.32 Potrebno jedakako reci da su ,,tu negdje" i zaceci tomizma, ali da bi se touocilo, trebao je najprije doci netko popitt Tome Akvinskoga...

Prema najnovijim istrazivanjima, koja se bave Albertom tako-reci mimo Tome, njegov se utjecaj na filozofiju i teologiju racvaou tri struje: parisku koja se ubrzo prosirila i na Italiju te je po-znata pod imenom ,,latinski averoizam"; njemacku poznatu podimenom ,,deutsche Dominikanerschule" (njemacka dominikanska

31

32

U svezi s prirodoslovnom stranom Albertova opusa napominjemo daje bio proucavan i cijenjen sve do u 19. stoljece, no daljnji napredakznanosti o prirodi (u prvom redu botanike, zoologije i biologije opce-nito) isao je u suprotnom smjeru od onog Aristotelova i Albertova,usp. P. Simon: Albert der Grofie, u: Theologische Realenzyklopddie,sv. 2, Berlin - New York, 1978, str. 183 si. Usp. takoder podrobnijeo Albertovu doprinosu tim pitanjima u znanstvenopovijesnoj perspek-tivi T. Veres, nav. dj. 37-41. - O znacenju za teologiju usp. T. Veres,isto mj. 45-49. Napominjemo da je dominikanski red 1286. godineobvezao svoje pripadnike na studij nauke Tome Akvinskoga pa je totakoder ne malo doprinijelo Albertovu odstupanju u drugi red - svim,,albertizmima" usprkos. Danas bi pak trebalo temeljito istraziti kakoAlbert tumaci pojam izlazenja u trinitarnoj teologiji; cini se da je ono torn pitanju dao najoriginalniji doprinos, usp. W. Kasper: Der GottJesu Christi, Mainz, 1980, str. 340.

E. Gilson: La Philosophic au Moyen Age. Des origines patristiques ala fin du XlVe siecle, Paris, 1962 (2. izd.), str. 516.

412 413

skola); drugu parisku struju koja se ubrzo prosirila na njemackezemlje, Belgiju i srednju Europu poznata pod imenom ,,(neo)al-bertizam". Dvije od njih svrsile su u svojevrsnom srednjovjekov-nom ,,neoplatonizmu", a treca u ,,integralnom" ill ,,radikalnom",,aristotelizmu".33 Tu su i dvije skolske tradicije u kojima je Al-bert od pocetka ostavio dubok trag: dominikanski studium gene-rale u Kolnu i Sveuciliste pariskih magistara. I na kraju, tu sutri krize (i poneka osuda!) koje doduse ne pogadaju Alberta i nje-gov opus, all se ticu onih koji su od njega ucili, na nj se pozivalii samostalno razvijali dobar dio onoga sto je on zapoceo htijucipoput Boetija prenijeti Aristotela Latinima, pri cemu je njegovAristoteles latinus dobrim dijelom ujedno bio i Aristoteles arabus.Jedna je kriza vezana uz pariski facultas artium i osudu teza tzv.latinskog averoizma 1277. godine. Druga se tice ,,spekulativnemistike" Meistera Eckharta i osude njegovih teza 1329. godine uAvignonu. Zanimljivo je napomenuti da je istodobno s Eckhartomna papinskom dvoru u Avignonu bio pod paskom i franjevac V.Ockham, ali je bio bolje srece od Eckharta: nije umro cekajucipravorijek pape Ivana XXII, vec je uspio pobjeci zajedno sa svo-jim poglavarom, Mihaelom iz Cesene, generalom franjevackog re-da, u Bavarsku pod okrilje bavarskog kralja Ludwiga i papinogprotivnika. Time smo dodirnuli i trecu, nominalisticku krizuu kojoj su neki sljedbenici Albertovi ustrajali u polemici protivtomista te zustro odbacivali svaki, a napose Buridanov nomina-lizam.

S tih strana gledan, interes za Alberta i njegovo djelo tice seu prvom redu historiografije srednjovjekovne filozofijske i teolo-gijske misli i njezinog eventualnog utjecaja na novovjekovnu filo-zofiju. Kriticke edicije Albertovih i drugih tekstova omogucuju

33 Ovi nazivi - spomenimo jos i ,,mistiku" ill ,,spekulativnu mistiku" i,,neoplatonizam" - imaju u nasem kontekstu u najboljem slucaju sa-mo orijentacijsku ulogu. Tako primjerice ,,mistika" nije filozofijski po-jam i sadrzajno je neprecizan, upravo ,,razliven" naziv; ,,neoplatoni-zam" nije srednjoyjekovna kategorija i valjalo bi vidjeti koji mu jepravi status prije negoli se on pripise nekom srednjovjekovnom mi-sliocu; ,,aristotelizam" pak ne imenuje samo srednjovjekovnog ,,latin-skog" Aristotela nego i njegove arapske posrednike i tumace koji suga citali i tumacili kroz (neo)platonsku prizmu - dovoljno je samospomenuti da se Liber de causis sve do u XVI. stoljece tradirao uokviru Aristotelova opusa!

414

nove spoznaje i otkrivaju dosada neslucene povezanosti i bogat-stva duhovnog zivota na koncu 13. te u 14. i 15. stoljecu. Ne ula-zeci u prikazivanje spomenutih triju pravaca kojima na neki na-cin stoji na samom izvoru Albertov opus, sabirnica svega tada-snjeg znanja,34 zelimo jos jednom istaknuti Albertovo znacenje.On je predlozio i razradio u svom opusu svojevrsni konkordantniprogram filozofiranja koji se hrani iz neoplatonsko-arapski posre-dovanog Aristotela. Na tome stoji njegov ,,peripatetizam" u kojemon vise razvija znanost i filozofijsku mudrost negoli sto priblizavasve do spajanja aristotelsku znanost i krscansku mudrost. Albertprakticira filozofiju kao citanje i parafraziranje filozofljskih tek-stova iz cijih materijala oblikuje jednu formu filozofijske kontem-placije u kojoj se kao cilj i vrhunac ljudskog zivota pokazuje ,,spe-kulativna mudrost" ili nepomucena sreca u kontemplaciji.35 Mu-drost i sreca (felicitas) sastoje se u spoznaji prvih pocela i odvo-jenih bivstava, u prvom redu Boga, ali ne iz Objave, nego putemfilozofske kontemplacije. Tako dovrsen filozof jest savrsen covjek.Ukoliko se tome suprotstavi blazenstvo (beatitudo) kao strogo te-oloski definiran cilj ljudske egzistencije, onda se moze reci da sufelicitas i beatitudo u meduvremenu postali paradigmom pojmov-nog i egzistencijalnog razlikovanja izmedu filozofije i teologije. Dabi se ta vizija spojila s krscanskom, treba poci putem Pseudo-Di-onizija - na sto takoder pozivaju Albertovi komentari odnosno

34

35

Usp. djela francuskog povjesnicara filozofije Alaina de Libere, direk-tora studija na 1'Ecole pratique des hautes etudes, i to u prvom redu:Albert le Grand et la Philosophic, Paris, 1990; zatim Introduction ala mystique rhenane. D 'Albert le Grand a Maitre Eckhart, Paris,1984; Penser au Moyen Age, Paris, 1991; La philosophic medievale,Paris, 1993. Uzevsi opcenito ovdje su naglasci poprilicno drugaciji ne-goli u vec ,,klasicnom" prikazu E. Gilsona, usp. bilj. 18. Posebno ze-limo istaknuti da A. de Libera navodi obilje literature na francuskom,njemackom, talijanskom i engleskom jeziku iz zadnjih 15 godina is-trazivanja srednjovjekovne misli. Sve to pokazuje da prolazimo kroz,,vrijeme preokreta" u istrazivanju jednog vaznog dijela srednjovje-kovne filozofijske bastine.

,,To je pozicija bezuvjetne vrijednosti filozofije kao savrsenog etickogzivljenja i ostvarenje covjekove mislece biti", A. de Libera: Albert leGrand, str 269; pritom je vaznu ulogu odigralo Albertovo tumacenjeAristotelovih djela De anima, Metaphyisica (XI. knjiga) i Ethica Nic.(X. knjiga)

415

parafraze. Razumljivo je stoga da se Albertov program i opus usuvremenim istrazivanjima filozofijsko-teologijske bastine s kraja13. te u 14. i 15. stoljecu pokazuje izvoristem i poticateljem takvihmisaonih pravaca koji u svojim krajnjim dometima jedva dajuprepoznati svoje zajednicko povijesno polaziste.

Bibliografski dodatak

a) Djela Alberta Velikog

Izdanja sveukupnih djela

Alberti Magni Opera omnia, ed. Petrus Jammy, 21 svezak, Lyon,1651.

Alberti Magni Opera omnia, ed. Auguste et Emile Borgnet, 38 sve-zaka, Paris, 1890-1899 (editio Parisiensis).

Alberti Magni Opera omnia edenda curavit Institutum Alberti ma-gni Coloniense Bernhardo Geyer praeside, Miinster, 1951 si. (toje tzv. editio Coloniensis ill kolnsko kriticko izdanje koje jos nijedogotovljeno).

Filozofska i neka prirodoslovna djela:Super Porfyrium De V universalibus (O Porfirijevih Pet opcih poj-

mova), ed. Paris, sv. 1, str. 1-148.Parafraze Aristotelovih djela, ed. Paris.:

De praedicamentis ili Categoriae (O kategorijama), sv. 1, str.149-304.

De sex principiis (O sest pocela, Pseudo-Aristotel), sv. 1, str. 305-372.Perihermeneias (O tumacenju), sv. 1, str. 373-457.

Analytica priora (Prva analitika), sv. 1, str. 459-809.Analytica posteriora (Druga analitika), sv. 2, str. 1-232.Topica (Topika), sv. 2, str. 233-534.

De sophisticis elenchis (O sofistickim pobijanjima), sv. 2, str.524-752.

Ethica (parafraza Nikom. etike), ed. Colon. 12.

Quaestiones super Ethica (Pitanja o etici), ed. Colon. 14.

Metaphysica (parafraza Aristotelove Metafizike), ed. Colon, sv. 16/1i 16/2.

416

De causis etprocessu universitatis aprima causa (O uzrocima i pro-izlazenju svemira od iskonskog uzroka, parafraza o Liber de ca-usis), ed. Colon, sv. 17, str. 79 si.

De unitate intellectus (O jednosti uma), ed. Colon, sv. 17, str. 1-30.

De XVproblematibus (O XV problema), ed. Colon, sv. 17, str. 31-44.Hrv. prijevod: Albert Veliki: Philosophia realis, sv. I, lat.-hrv.tekst; priredio i preveo Tomo Veres, Zagreb, 1994, str. 80-131.

Problemata determinata (Rijeseni problemi), ed. Colon, sv. 17, str.45-64.

De fato (O usudu), ed. Colon, sv. 17, str. 65-78.

Physica (parafraza Aristotelove Fizike), ed. Colon, sv. 4/1, knjige 1-4.

De caelo et mundo (parafraza Aristotelova djela O nebu i svijetu),ed. Colon. 5/1; hrv. prijevod ulomaka o kozmografiji str. 196-197i 199-201 u: Philosophia realis, str. 170-183.

De natura loci (O naravi mjesta), ed. Colon, sv. 5/2; hrv. prijevodulomka o geografiji str. 20-21 u: Philosophia realis, str. 186-193.

De causis proprietatum elementarum (O uzrocima osobina elemena-ta); De generatione et corruptione (O radanju i propadanju), ed.Colon, sv. 5/ 1 i 2.

De anima (O dusi), ed. Colon. 7.

De intellectu et intelligibili (O umu i predmetu umovanja), ed. Paris.sv. 9, str. 477-527.

De natura et origine animae (O naravi i podrijetlu duse), ed. Colon,sv. 12, str. 1-46.

De sensu et sensato (O osjetilu i osjetilnom predmetu), ed. Paris, sv.9, str. 1-96.

De memoria et reminiscentia (O pamcenju i sjecanju), ed. Paris, sv.9, str. 97-119.

De somno et vigilia (O snu i bdjenju), ed. Paris, sv. 9, str. 121-212.

De spiritu et respirations (O duhu i disanju), ed. Paris, sv. 9, str.213-255.

De motibus animalium (O kretanju zivotinja), ed. Paris, sv. 9, str.257-303.

De iuventute et senectute (O mladosti i starosti), ed. Paris, sv. 9, str.305-321.

De morte et vita (O smrti i zivotu), ed. Paris, sv. 9, str. 345-375.

Quaestiones super De animalibus (Pitanja O zivotinjama), ed. Colon.sv. 12.

417

Rasprava o usuduIzvornik: Sancti Doctoris Ecclesiae Albert! Magni o. fr. p. episco-pi: Opera omnia, Editio Coloniensis, Miinster, 1951 si; Tractatusde fato, edidit Paul Simon, Tomus XVII, pars I, Miinster, 1975,pp. 65-78.

Preveo: Ivan MacanBiljeske i rjecnik vaznijih termina: Stjepan Kusar

Postavljamo pitanje1 o usudu, postoji li, sto je, namece li se nuznoi je li spoznatljiv te u koju vrstu uzroka spada.

1. clanak: Postoji li usud

Uz prvo pitanje postavlja se ovaj prigovor:(1) Nista se ne moze odrediti osim onog sto posjeduje bitak;

Boetije odreduje usud u IV. knjizi O filozofskoj utjehi;2 dakle,[usud] ima bitak.

Rasprava o usudu ima tzv. prijepornicku ili aporeticku strukturu sred-njovjekovnog pitanja (quaestio) u kojem se suocavaju oprecni stavovi injihovi najjaci razlozi, usp. Uvod (usp. o tome takoder uvod T. Veresau prijevodu nekih tekstova Tome Akvinskog u: Zbornik u povodu 700.obljetnice Sv. Tome Akvinskoga, Zagreb, 1974, str. 242-245). Najprijese iznose razlozi u prilog postojanja usuda, 61. 1, (1) do (12), a zatimrazlozi protiv (13) do (19); u drugom clanku jo§ se dodaju dva mislje-nja o tome sto je usud (20) i (21) nakon cega slijedi Albertovo rjesenje(solutio) uz jos neka razlikovanja (distinctiones) koja sam predmetzahtijeva (61. 2). Nakon rjesenja Albert daje odgovore na prethodnoiznesena mi§ljenja, 61. 2, (1) do (18). Ta se struktura postuje u svihpet clanaka rasprave. Prvi i drugi clanak tijesno su povezani jer tozahtijeva sama tema: postoji li usud i sto je usud. Srednjovjekovnimislioci u rjegavanju pitanja uglavnom najprije obraduju pitanje opostojanju stvari, a zatim o njezinoj naravi i djelovanju, svjesni daka-ko da jedno pretpostavlja drugo.

' De consolatione philosophiae 4, 6, 9 (PL 63, 815 A); usp. 61. 2, (20).Brojevi u zagradama stoje tako u kritickom izdanju i oznaCuju poje-

423

(2) Isto tako u II. knjizi 0 radanju3 Aristotel kaze da se svemjeri periodom;4 a mjera pokazuje i zbraja kolicinu necega uzas-topnom primjenom svog najmanjeg dijela na kolicinu mjerenogapredmeta. Ako se dakle zivot i bitak nizih bica mjeri mjerom kru-ga koja se zove period, onda u mjeru kruga valja prihvatiti nekidio koji sam po sebi ili sam sebi jednak brojeci odreduje bitak izivot nizih bica. Bitak i zivot nizih bica odreduje se dakle po stu-pnjevima kruga razdijeljenima prema dvanaest kuca.5 No ne pri-hvaca se period, a da u periodu nisu sadrzani planeti i zvijezde iono sto im pripada po polozaju i izarivanju. Prema tome, svakise bitak i zivot i dijelovi bitka i zivota nizih bica zna i broji odzvijezda nebeskoga kruga i iz njihova izarivanja i polozaja; a tose zove usud; dakle, usud ima bitak.

dina misljenja s obzirom na temu na koja ce Albert, nakon ponudenogrjesenja problema, dati svoj odgovor (pod istim brojem). Navodimo ubiljeskama autore koje i Albert navodi s nakanom da se omoguci pro-dubljeniji studij problematike.

De generations et corruptions 2, 10 (336b 12-15); usp. takoder Alber-tovu istoimenu parafrazu (2, 3, 4) ed. Borgnet ili ed. Parisiensis sv.4, 449.

Periodus (period, obilazak, gibanje u krugu) oznacava u Ptolemejevugeocentricnom sustavu vrijeme za koje neki planet prijede svoju kru-znu putanju oko zemlje; periodicno gibanje planeta.

Dvanaest zvijezda Zodijaka slikovito se shvacaju kao dvanaest kuca(domus): boravista planeta koji u svojem kruzenju i u kruzenju ne-besa odredeno vrijeme ,,borave" u odredenom zvijezdu. ,,Cjelokupnopodrucje neba dijeli se u dvanaest jednakih dijelova koji se nazivajuznacima (signa); svaki znak [dijeli se] u trideset jednakih stupnjeva(gradus), stupanj u sezdeset minuta, minuta u sezdeset sekundi, se-kunda u sezdeset terci, terca u sezdeset kvarti, a kvarta u sezdesettocaka (puncta)", Liber Hermetis Mercurii Triplicis Trismegisti: Desex rerum principiis (ed. Th. Silverstein, u: Archives d'histoire do-ctrinale et litteraire du moyen age, sv. 30) Paris, 1956, br. 94; u br.123-135 i 159-165 raspravlja se o kucama planeta u znacima Zodija-ka (de domibus planetarum in signis zodiaci). Albert je poznavao dje-la pripisivana Hermesu Trismegistosu (,,Triput velik"), zagonetnomcovjeku kojeg se smatra osnivacem alkemije, legendarnim vladarom,filozofom i pjesnikom starog Egipta; usp. Albertus Magnus: Philoso-phia realis, preveo i priredio Tomo Veres, Zagreb, 1994, str. 156 si;Hermesova djela navodi Veres u bilj. 16, str. 157. O znacenju Herme-sovu za Alberta usp. takoder A. de Libera: Albert le Grand, 72-78.132-139.

424

(3) Isto tako, u IV. knjizi Fizike6 kaze Aristotel da biti u vre-menu znaci na neki se nacin mjeriti vremenom. A potrebno je dase vrijeme, buduci da je brojcano jedno i ne umnozava se mno-stvom vremenitih bica, po necem jednom odnosi prema trajanjusvih vremenitih bica. A to moze biti samo kretanje nebeskogakruga. Dakle, od kretanja nebeskoga kruga uzrokuje se i brojibitak i zivot svih nizih bica; a to se zove usud; dakle, usud postoji;jer ,,kretanje" kruga, kako kaze Aristotel7, jest ,,kao zivot svegasto postoji".

(4) Ako bi se mozda reklo da nizim bicima od nebeskoga gi-banja pridolazi neki raspored, ali da se on nadvladava svojstvimatvari i tako iskljucuje, [moze se reci] i protivno: nizi uzroci kojisu u tvari usmjereni su prema visima kao sto je sve tvarno premasvemu oblikovnom i kao smjestena [bica] prema svojim mjestimai pokrenuta prema onima koja ih pokrecu; prema tome, sve stoje vise oblikuje, sadrzi i pokrece sve sto je nize.8 A oni koji obli-kuju, sadrze i pokrecu uvijek nadvladavaju; dakle, svaki bitak izivot nizih bica nadvladava se i vodi prema rasporedu visih.

(5) Ako kazes da je to istinito s obzirom na tijela, kao stoizgleda da kaze Augustin u V. knjizi O Bozjqj drzavi,9 kako mo-

Physica 4, 12 (221a 4-11); usp. istoimenu Albertovu parafrazu (4, 3,10), ed. Paris, sv. 3, 326.

Physica 8, 1 (250b 14-15); Albertova parafraza, ed. Paris. 3, 138b.

Mnozinu sred. roda pridjeva materialia - formalia, superiora - infe-riora prevodimo opisno (sve sto je materijalno, ...); prvi par pojmovaodnosi se na metafizicku konstituciju svakog promjenljivog bida, adrugi na srednjovjekovnu sliku svijeta prema kojoj se svemir kao skupsvemirskih tijela dijeli na dva glavna podrucja: visa svemirska tijela(superiora) koja su iznad Mjeseceve sfere i niza svemirska tijela (in-feriora) koja su sublunarna odnosno ispod Mjeseceve sfere. O srednjo-vjekovnoj slici svijeta usp. T. Veres: Iskonski mislilac, Zagreb, 1978,str. 66-70. O tome da li covjekova volja nuzno izabire i hoce te da lisu zbivanja u nizem svijetu nuzno podlozna nebeskim tijelima usp.3. i 4. problem u Albertovim De XV problematibus u: Albertus Ma-gnus: Philosophia realis, Priredio i preveo Tomo Veres, Zagreb, 1994,str. 96-103. O razvitku astronomije u svezi s astrologijom usp. C.Sagan: Kozmos, Rijeka, 1991, str. 3-71.

De civitate Dei 5, 6 (PL 41, 146); hrv. prijevod O drzavi Bozjoj I,Zagreb, 1982, str. 335-337.

425

zemo reci da ,,zvjezdani utjecaj" dopire sve do promjena u tjelesi-ma, all ne i do dusa, [moze se reci i] protivno: sile raslinske i osje-tilne duse10 ne djeluju izvan sklada svoga organa; ako se daklesklad ravna zyjezdanim utjecajima, onda ce se dosljedno tome i dje-lovanja osjetilne i raslinske duse ravnati zyjezdanim utjecajima.11

(6) Dalje isto vrijedi i o razumnoj dusi, jer Filozof12 kaze daje nas um povezan s prostorom13 i vremenom. Vremenite se paki prostorne stvari dohvacaju osjetom i mastom; a vec je receno dasu takve stvari podlozne zvjezdanim pokretima, pa dosljedno to-me i djelatnosti uma.

(7) Isto tako, Filozof14 kaze da je dusa orude umnoga bica ida umno bice utiskuje u nju i osyjetljava je; dakle, umno bicepokrecuci uzrokuje oblike rasyjetljenja u umnoj dusi. No izmedupokretaca i pokretanog nema posrednika, kako to pokazuje Aris-totel u VII. knjizi Fizike15; dakle, umno bice koje tako pokrecebit ce dusi neposredno; ili je neposredno po samom sebi ili ponekom posredniku koji k dusi prenosi njegovo uzrokovanje. Nije

10

11

12

13

14

15

Anima vegetabilis et sensibilis: raslinska i osjetilna dusa odnosno ve-getativna i osjetilna moc duse.

Afflatus: dah, utjecaj. Stari su zamisljali utjecaj zvijezda kao neko du-hanje (ad-flatus) od viSih sfera prema sublunarnom svijetu.

De anima 3, 4 (469b 10 si); Metaphysica 12, 9 (1075 a 7-9).

Continuum: prostor u smislu pravca odnosno nedjeljivog i neprekid-nog slijeda stvari; spatium: prostor izmedu dva ili vise tijela.

Liber de causis 3, 33-34 (ed. Pattin): ,,Posto je dakle Prvi Uzrok stvo-rio bitak, postavio ga je poput podloska za umno bice na kojem ovoizvodi svoja djelovanja. Stoga dakle dusa obdarena umom izvodi umnodjelovanje. A buduci da dusa prima utisak umnoga bica, ucinjena jetako da je njezino djelovanje nizega ranga negoli je umno bice u svomutiskivanju u ono §to je ispod njega". - Intelligentia: umno bice (zarazliku od uma: intellectus); i ovdje i u Alberta pomislja se na odvo-jena umna bica (intelligentiae separator) koja djeluju tako da pokrecunebeske sfere i time izvode ucinke u sublunarnom svijetu; umna kom-ponenta ljudske duse prijemljiva je za njihovo djelovanje, tj. primarasyjetljenja kad umuje.

Physica 7, 2 (243a 3 - 245b 2); Albertova parafraza (7, 1, 3-4) ed.Paris, sv. 3, 489-495.

426

po samom sebi jer, govoreci filozofski, umno je bice pokretac svi-jeta. Nuzno je stoga da postoji posrednik koji prenosi njegova ra-syjetljenja k dusi. A taj se posrednik ne moze prihvatiti osim kaopokret neba koji kretanjem nizim bicima ulijeva oblikovnice po-kretaca. Dakle, umno bice pomocu pokreta neba ureduje i uzro-kuje djelatnosti umne duse. To mozemo vidjeti prema slicnosti;jer srce, koje je, prema Aristotelu, ,,pocelo zivota i rasta i osjeca-nja"16, ulijeva te sile u udove od sebe udaljene samo pomocu da-ha;17 i tako se to zbiva u svima onima koji pokrecu i koji su po-kretani, medusobno su udaljeni. Slicno ce biti i kod umnog bicai duse kad se umno bice razlikuje i u razumnu dusu utiskuje, apo mjestu je od nje udaljeno. Ne moze se naime filozofski reci daje umno bice nize jer, prema Filozofu,18 umno je bice u svijetu ipripada broju syjetova ili broju pokreta svijeta, a i samo se kre-tanje svijeta, kako kaze Aristotel19, sastoji od umnoga bica kojepokrece i nebeskoga kruga, koji je pokretan.

(8) Isto tako, sni iz kojih se pretkazuje buducnost, kao stokaze Makrobije,20 ili su prorocistva ili umna bica ili prorocanstva,u nama su na trostruk nacin, kako kaze Aristotel u II. knjizi Osnu i bdijenju,21 i to po znaku ili po uzroku ili po dogotku; jer,velim, dogodak jest dogodak uzroka po sebi, ne opcenito dogodak.A sanjanje jest primanje sna; dakle, po necem sto je u spavanju

16

17

18

19

20

21

Departibus animalium 3, 3 (665a 10-12). Virtutes: sile, tj. sile zivota,rasta i osjecanja.

Spiritus: dah, zivotni dah, vitalni fluid; slijedeci arapske lijecnike, po-znavaoce i tumace Aristotela i antickih lijecnika, srednjoyjekovna jemedicina zamisljala kako u zivcima kruzi i tako prozima cijelo tijeloneka tanana tvar, nesto sto je izmedu materijalnog i duhovnog biv-stva. ,,Dah je sredstvo koje prenosi zivot i snagu", pise Albert u Deanimalibus, 1, 2, 20, br. 381 (ed. Stadler, str. 135).

Usp. bilj. 13.

De caelo et mundo 2, 12 (292a 18-21); usp. istoimenu Albertovu pa-rafrazu u ed. Colon, sv. 5/1, 172.

In somnium Scipionis 1, 3, 8-10 (ed. Willis, str. 10).

De somno et vigilia 2, 1 (458 a 33 - b 2; 459a 9-10). Accidens: do-godak, ono sto nekoj stvari pridolazi kao njezino nenuzno svojstvo ilijoj se dogada te ima dogodovni karakter.

427

zbiva se sanjanje u onom koji spava. A dogodak spavanja, kojipretkazuje buducnost, ne moze biti uzrokovan od toplog i vla-znog, hladnog i suhog sto je u tvari.22 Nuzno je stoga da budeuzrokovan od neke oblikovnice,23 a to je oblikovnica reda i pravilozivota nizih bica; a ta oblikovnica ne moze postojati osim od ne-beskog kruga. Dakle, po nebeskom krugu nesto pridolazi nizimbicima po cemu se ureduje citav poredak zivota; a to se zove usud;dakle, usud postoji.

(9) Isto tako, Ptolemej24 kaze da se bolje pretkazuje birac kojiznakove buducega prima od drugotnih zvijezda, zovuci drugotnimzvijezdama ucinke zvijezda koji se javljaju u nizim elementima,kao u oblacima ili necem slicnom; iz toga se vidi da ucinci zvijezdapridolaze nizim bicima, a iz njih se uzrokuje i upoznaje buduciustroj zivota i bitka. A to astrolozi25 zovu usud; dakle, usud postoji.

(10) Isto tako, Boetije govori u V. knjizi O utjehi filozofije26

o slucaju i sreci koji se uzrokuju od dvaju uzroka koji se sudaraju,

22

23

24

25

26

To su bitna svqjstva cetiriju elemenata koji tvore tvar; buduci da suniza, ona ne mogu biti uzrokom onoga sto se dogada u visem odnosnodusevnom.

Forma: oblikovnica; forma je dinamicko i unutarnje pocelo koje odre-duje ili oblikuje (odatle: oblikovnica, prema prijedlogu T. Veresa) sva-ko bice u njegovoj biti da bude ono sto jest: covjek-covjek itd.; usp.Albertus Magnus: Philosophic, realis, sir. 79, bilj. 3

Centiloquium - Quadripartitum (Rnjiga od sto izreka, Stogovor; Ce-tverodijelnik); prvo djelo sadrzi sto izreka i sazetak je iz Ptolemejevihastroloskih djela, a drugo je njegov matematicko-astroloski kompendijizdan na latinskom u Veneciji 1484. Svoj geocentricni sustav u 13knjiga on je razradio u djelu poznatom pod arapskim imenom Alma-gest. Sva djela ponovo su izdali F. Boll i A. Boer: Claudii PtolomaeiOpera omnia quae extant, Leipzig, 1940. U krit. izdanju spisa O usu-du pise Ptolemaeus pa i mi pisemo Ptolemej.

Mathematics: astrolozi; u Albertovo doba smatralo se da postoje dvijevrste matematike (mathesis): mathematica vana, praznovjerna para-znanost koja volju i sve drugo podlaze nuznosti i tvrdi da sigurnopogada buducnost (astrologija); druga je ona u sklopu sedam slobo-dnih umijeca, povezana s astronomijom. Usp. A. de Libera: Penser aumoyen age, Paris, 1991, str. 250-258.

De consolatione..., 5, 1, 11-19 (PL 63, 831A-832A).

428

kao sto kad netko nastoji zakopati blago, a kasnije drugi na istommjestu nastoji iskopati grob, srecom dolazi do pronalaska blaga,i tako je sreca uzrokovana dvama uzrocima koji se sudaraju, kakokaze Boetije; a da se ,,ti uzroci sudare, to cini neizbjeznom sve-zom onaj red" uzroka koji proizlazi ,,iz vrela predznanja"; a takvusvezu uzroka Boetije zove usudom; dakle, usud postoji.

(11) Isto tako, Boetije na istome mjestu:27 sto je predvidjelanajvisa jednostavnost providnosti, ,,usud razreduje da pojedinestvari budu raspodijeljene u kretanje po mjestima, oblicima i vre-menima"; dakle, usud postoji.

(12) Ako kazes da je usud red bozanskog predznanja, onda tonije u protivnosti s onim sto je receno, jer bozansko predznanjeizvrsuje ono sto je unaprijed odredilo i opsluzuje pomocu prirod-nih uzroka, a izricit red bitka i zivota od takvih uzroka zove seusud.

(13) Tome nasuprotno: kaze Grgur u homiliji O bogojavljenju28:,,bilo daleko od srdaca vjernika da bi povjerovali da postoji nekiusud", i navodi razlog: Jer su zvijezde stvorene radi covjeka, necovjek radi zvijezda". Kad bi, dakle, kretanje bilo razlog ljudskogzivota, sluga bi uredivao zivot gospodara kojem sluzi; sto ne prilici.

(14) Isto tako, Augustin u Knjizi o krscanskom nauku29 kazeda je usud nista; pa i ako se cini da astrolozi katkad navijesteistinite stvari o buducnosti, on kaze da se to zbiva djelatnoscuzlih duhova da bi zavarali neyjernike.

(15) Isto tako, ako usud postoji, on je ili uzrok ili uzrokovan.Nije uzrokovan jer se to ureduje usudom, kako kazu astrolozi;dakle, bit ce uzrok. Ako je uzrok, ili je nizi ili je visi; nije nizi, jer onisu toplo, hladno, vlazno i suho, a od toga nista nije usud, nije ni visijer visi je uzrok nebeski krug sa svojim kretanjem, a sto astrolozine zovu usudom, nego uzrokom usuda; dakle, usud nije nista.

27

28

29

De consolatione..., 4, 6, 10 (PL 63, 815A).

Homilia X in Evangelium, 4 (PL 76, 1112 A).

De doctrina Christiana, 2, 22, 33 - 2, 23, 35 (PL 34, 51-53).

429

(16) Isto tako, stvari imaju samo dvostruki bitak, kako kazeAugustin:30 u prvom uzroku u kojem postoji zivot i svjetlo, a nijedno od toga nije usud, i u samima sebi; no ni bitak stvari usamoj sebi nije usud, kao sto kazu astrolozi, nego je prije uredenod usuda; dakle, usud nije nista.

(17) Isto tako, Augustin31 kaze da je dovoljno reci kako jeuzrok nizih bica Bog, jer sve nastaje ili po Bozjoj volji ili poBozjem pripustenju; a volja Bozja nije usud; dakle, usud nije ni-sta.

(18) Isto tako, sve sto ima bitak drzi red, kako kaze Boetije;32

ali usud ne drzi red jer vidimo kako se nedostojni uzvisuju, a dos-tojni snizuju, sto je neuredeno; kad se dakle usud stavlja kao ne-sto takvo, cini se da usud nije nista.

(19) Isto tako, ako je usud ucinak nebeskoga kruga, onda secini da ono sto pripada jednom krugu pripada i jednom usudu;no Jakob i Ezav33 zaceti ,jednim snosajem Izaka, naseg oca", odjednog su kruga, a ipak nisu bili jednog usuda, kao sto je to po-kazao kasniji dogadaj; dakle, cini se da usud nije nista.

2. clanak: Sto je usud

Dalje se pitamo sto je usud.

(20) I kaze Boetije u IV. knjizi O utjehi filozofije34 da je ,,usudustroj vlastit promjenljivim stvarima po kojem providnost sve po-vezuje svojim uredenjima".

30

31

32

33

34

De diversis quaestionibus 83, q. 46, 2 (PL 40, 30).

De Trinitate 3, 4, 9 (PL 42, 873).

De consolatione..., 4, 2, 36 (PL 63, 795 A).

Usp. Rim 9, 10; za cijeli odlomak Augustin: De civitate Dei 5, 4 (hrv.prijevod str. 331).

De consolatione..., 4, 6, 9 (PL 63, 815 A).

430

(21) A Hermes Trismegistus35 kaze da je usud, koji Grci zovuymarmenen, sklop uzroka sto vremenski pojedincima rasporedujeono sto je unaprijed odredeno odlukom nebeskih bogova.

Rjesenje: Usud se odreduje na mnogo nacina. Usud se katkadzove smrt sto je uslijedila ustrojem perioda, kao sto se kaze uAntiklaudijanu: ,,Zavist se smiruje po smrti"36. Na taj je nacintijek zivota Platon pripisao trima usudbenim bozicama, pocetakKloti, napredak Lahezi, a zavrsetak Atropi, kao sto se kaze: ,,Klo-to nosi preslicu, Laheza prede, a Atropa presijeca".37 No na tajse nacin ovdje ne pita o usudu.

(20) Na drugi se nacin kaze da je usud raspored bozanskeprovidnosti o buducem napretku bitka i zivota nizih bica. A bu-duci da je taj raspored vjecan, ocito je da nista ne uspostavlja ustvarima, nego kad se pokaze u ucinku, onda se onaj ucinak ure-duje i ispunja u prikladnim vremenima i mjestima, kao sto i una-prijed postavljeni red i odredba u necijem duhu o izvrsenju vlas-titih poslova preko nekog glasnika nista ne stavlja u glasnika, alise ipak preko glasnika izvrsava kad upravlja glasnika i name-ce mu poslove; i na taj nacin Boetije u filozofskoj utjehi govorio usudu. I opet ni na taj se nacin ne pita o usudu. No ipak, oblikte predodredbe sto postoji u bozanskom duhu jednostavan je ivjecan, netvaran i nepromjenljiv, a ipak kad se ocituje preko vre-menitih stvari, postaje vremenit i umnozen, promjenljiv i ne-nuzan.

35

36

37

Navod je iz Pseudo-Apuleja: Asclepius 39-40 (ed. Thomas sv. 3, 78si). - Posto je pokazao prijepornost pitanja o usudu, Albert donosirjesenje pri cemu iskljucuje mitoloski i teologijski pristup usudu (uprvom i drugom odlomku rjesenja) te pitanje rjesava na razini filo-zofije prirode rasclambom djelovanja u uredenom slijedu drugotnihuzroka. - O nazivu fatum odn. heimarmene (ymarmenen) usp. Uvod:O spisu De fato.

Navod jd zapravo iz Ovidijeva djela Amores 3, 4, 73

,,Clotho colum baiulat, Lachesis treihit, Atropos occat"; o navodu usp.H. Walther: Carmina medii aevi posterioris latina, sv. I, Gottingen,1959, br. 2943; sv. II/l, Gottingen, 1963, br. 28796. Albert je zapravopoznavao Kalcidijev prijevod i komentar Platonova Timeja (Chalci-dius: Comm. in Tim. Plat., pogl. 144 (ed. J. H. Wasznik, str. 182 si).

431

(21) Na treci se nacin kaze da je usud oblikovnica reda bitkai zivota nizih bica, u njima uzrokovana periodom nebeskog kruga,koji svojim zracenjima opkruzuje njihova rodenja;38 i na taj nacinHermes govori o usudu zovuci bogove zvijezdama i odredbu Bozjunepokretnim rasporedom bitka i zivota nizih bica. No taj obliknije oblik koji daje bitak, nego prije oblik nekog opceg reda bitkai zivota, jednostavan u biti, mnogostruk u snazi; a jednostavnostbiti ima od jednostavnosti kruzenja zajednickog kruga, a mnogos-trukost snage ima od mnostva onih koji su sadrzani u krugu. Te-ce naime iz mnogih zvijezda i polozaja, prostora i slika, zracenjai spojeva, pretjecanja i mnogostrukih kutova koji se tvore presi-jecanjem zraka nebeskih tijela i povlacenjem zraka preko sredi-sta, u kojem se jedinom, kako kaze Ptolemej39, sastaju i sjedinjujusve sile onoga sto postoji u nebeskom krugu. A takav je oblik usredini izmedu nuznog i moguceg; nuzno je naime sve sto je upokretu nebeskog kruga, a moguce i promjemjivo je sve sto je odtvari bica koja se radaju i propadaju. A taj oblik uzrokovan odnebeskog kruga i svojstven radanim i pokvarljivim bicima stoji usredini izmedu obojega. Sve naime sto proizlazi od plemenitoguzroka u priprosto uzrokovano, makar se i u necemu drzalo svoj-stva uzroka, ipak nije njegov bitak osim ukoliko dopusta mogu-cnost subjekta u kojem jest; jer sve sto se prima, kako kazu Bo-etije40 i Aristotel u VI. knjizi Etike,41 nalazi se u onom u kojemje primljeno, prema mogucnosti onog koji prima, a ne prema mo-gucnosti uzroka od kojeg jest. To mozemo vidjeti i u onome sto

38

39

40

41

Usp. bilj. 4; ako je zemlja u sredistu svemira, kako su stari mislili,nuzno je da je opkruzuju i svojim zrakama na nju djeluju sve fiksnezvijezde nebeskoga kruga i svi planeti; sacramentum deorutn: odredbabogova; forma: oblikovnica, tj. dinamicko nutarnje pocelo koje odre-duje ili oblikuje svako bice u svojoj biti da bude ono sto jest, usp. T.Veres u Albertus Magnus: Philosophic, realis, str. 79, bilj. 3. Albertu daljnjem tekstu razlikuje oblikovnicu koja daje bitak (forma dansesse) od srednje oblikovnice (forma media).

Quadripartitum, 1, 2.

De consolatione..., 5, 4, 25 (PL 63, 648 C - 649 A): ,,Sve naime stose spoznaje ne shvaca se po svojoj vlastitoj snazi, nego prije po spo-sobnosti onih koji spoznaju"; Liber de causis, 9, 99: ,,I slicno, nikojaod stvari ne prima ono sto je iznad nje osim na nacin na koji to mozeprimiti, a ne na nacin na koji primljena stvar postoji".

Ethica Me. 6, 13 (1144b 33-35).

432

Dionizije42 zove bozanskim izlazenjima, kao sto su zivot, um, mu-drost i slicne stvari, koje - ukoliko dulje proizlaze od Boga premastupnjevima bica - postaju vremenitijima i promjenljivijima, po-mijesane s tvarnom moci i lisenoscu, dok su u Bogu ipak najjed-nostavnije, vjecne, nepromjenljive i netvarne. Slicno je i s obli-kovnicom reda bitka i zivota koja je u nebeskom krugu nuzna inepromjenljiva, to jest drugom nezamjenljiva, a u rodenim stva-rima, zbog promjenljivosti njihova bitka, ona je primljena na ne-nuzan i promjenljiv nacin. Stoga Boetije u IV. knjizi O filozofskojutjehi43 oblikuje mnoge krugove u cijem se sredistu kao stozernalazi uzrok usuda i usudbenih stvari. U prvom krugu blizomsredistu jest nepromjenljivost usuda ukoliko se odnosi premauzroku, a u udaljenom krugu, u kojem su sadrzane rodene i ras-padljive stvari istog usuda, jest slucajnost i promjenljivost premabitku proizvedenih i raspadnutih stvari. I tako je sredigte raspo-redba bitka i zivota u duhu prvog pokretaca; krug bliz sredistuista je oblikovnica rasporedbe kakva je u nebeskom periodu, akrug udaljen od sredista oznacuje istu oblikovnicu rasporedbeukoliko se na promjenljiv nacin drzi uz proizvedene i raspadljivestvari. A ta oblikovnica, buduci da je slika perioda, potencijalnoi virtualno unaprijed sadrzi u sebi cijeli bitak i djelovanje trajanjaproizvedenih i raspadljivih stvari; i tako, premda proizlazi iz nuz-nog, ipak je promjenljiva i nenuzna. Uzrok tome vrlo dobro ozna-cava Ptolemej u Cetverodijelniku kad kaze da snage zvijezdau nizim bicima nastaju preko drugog i prigodice; preko drugog:jer nastaju pomocu sfere aktivnih i pasivnih stvari po kojima seaktivne i pasivne kvalitete nalaze u nizim bicima; prigodice: jer- buduci da taj oblik proizlazi iz nuznog i nepromjenljivog uzro-ka, dogada mu se da ima bitak u nenuznim i promjenljivim stva-rima. Na temelju dvoga ima promjenljivost, to jest iz kvalitetaelemenata kojima se smjesta u proizvedene stvari i iz bitka pro-izvedenih stvari u kojem se nalazi kao u podmetu. To je dakleusud.44

42

43

44

De divinis nominibus, 6 i 7; usp. Albertov komentar Super DionisiiDe div. nom., ed. Colon, sv. 37, 327. 337.

De consolatione..., 4, 6, 14-20 (PL 63, 816 A - 817A B).

Posto je obrazlozio sto je usud, Albert se okrece razrjesavanju prije-pornih stavova s kojima je zapoceo svoju raspravu o usudu.

433

(1) I tako se slazemo s prvim razlogom; dopustamo naime dana taj nacin [usud] ima bitak.

(2) I na taj nacin dopustamo i drugi razlog, da se ono sto jestmjeri periodom.

(3) i (4) A na ono sto se istice kao treci i cetvrti prigovorkazemo da su niza bica po naravi takva da se pokoravaju visi-ma, all se nize i vise medusobno odnose na dva nacina. Ako od-nos nastaje jednom i jednostavnom oblikovnicom koju visi po-kretac daje, a nizi prima, onda je tocno da visi pokretac nuznopokrece nizi; i takav je mozda odnos izmedu visih i nizih po-kretaca nebeskih krugova. A ako je nizi pokretac u jednoj obli-kovnici koju ne prima od visega, nego se prema njemu odnosi kaoonaj koji taj pokrece i kao njegovo orude, nista ne brani da bu-de sprijecen necim sto je suprotno njegovoj oblikovnici ili dru-gom rasporedbom koja je naklonjena necem drugom i da tako neprimi kretanje od visega; i to vrijedi za toplo i hladno u odno-su prema nebeskim silama; toplo je naime po vlastitoj, ne ponebeskoj oblikovnici takvo da skuplja istorodne stvari, a rastav-Ija raznorodne, dok hladno cini obratno. I zato te kvalitete po su-protnosti sto se nalazi u tvari i po raznovrsnosti rasporedbi tva-ri cesto iskljucuju ucinke nebeskoga kretanja. Zato kaze Ptole-mej45 da mudar covjek gospodari zvijezdama; a Komentator ka-ze da, ako ucinak nebeskoga kruga umanjujuci tekucinu tjele-sa raspolaze za cetverodnevnu groznicu,46 mudar lijecnik predvi-djevsi to, toplim i mokrim raspolozi tijela za krv i tada, po-sto je nebeski ucinak iskljucen, ne dolazi do cetverodnevne groz-nice.

(5) Na ono sto se dalje prigovara, treba odgovoriti da se natakav nacin prema usudu odnose djelovanja vegetativnih i osje-

45

46

Centiloquium, 8, usp. takoder 5. Navod je takoder kod Tome Akvin-skog, Summa theol. I-II, 9, 5: ,,Kao sto veil Ptolemej u Stogovoru,mudrac vlada zvijezdama".

Navod je iz Avicenina medicinskog kanona, pogl. De quartana febri(O 6etverodnevnoj groznici, Canon, 4, 2, 46) tiskanog u Veneciji 1507(pon. izd. 1964, fol. 411 rb).

434

tilnih sila.47 Buduci da se ipak usudbena rasporedba moze isklju-citi i zaprijeciti od protivnih rasporedbi nadenih u tvari, mogu setakoder iskljuciti i protivne rasporedbe nadene u osjetilnoj dusi.To naime cine one stvari koje su opazene snagom osjetilne duse,sto cine i rasporedbe aktivnih i pasivnih kvaliteta u tijelima; takose na predodzbenu sliku o zeni citavo tijelo preobraca na pute-nost. Zbog toga kaze i Avicena da je netko predocujuci si gubupostao gubav, a Galen zabranjuje onima koji trpe od tecenja krvigledati crvene stvari.48 Ako su opazene stvari protivne nebeskompokretu, dokidaju mu ucinak kao sto se protivnim rasporedbamaiskljucuje iz tijela. A po tjelesnim dispozicijama koje su sukladnenebeskom kretanju i po dusevnim opazanjima potpomaze se ne-beski ucinak. I to je ono sto kaze Messehallach49 da se nebeskiucinak, koji on zove alatir, potpomaze od mudrog astronoma kaosto oranje i sijanje pomaze proizvodnju zemaljskih usjeva.

(8) A sto se prigovara o uzroku snova, cini mi se da se pot-puno moze dopustiti, a ponajvise o snovima koji nastaju na teme-Iju mastovnih predodzaba.

(7) A na ono sto se prigovara o rasvjetljenju razuma umneduse, prema filozofiji moze se odgovoriti na dva nacina: prvo, pre-

47

48

49

Operationes virtutum vegetabilium et sensibilium: djelovanja vegeta-tivnih i osjetilnih sila; misli se na djelovanje sila koje su u rastu iosjecanju, pa je time naznacen svijet biljaka i zivotinja.

Albert se koristi Aviceninim i Galenovim djelima npr. u svom De ani-ma 3, 3, 4 (ed. Colon, sv. 7/1, 213); De causis et processu universitatis2, 2, 21 (ed. Paris, sv. 10, 511); premda Avicena u svom medicinskomkanonu govori o ucincima zamisljanja i predocavanja, ne spominjepritom gubu (Canon, ed. Ven. fol. 6 vb).

Tocnije: Ptolemej u Centiloquium 8: ,,Mudra ce dusa tako pomagatidjelo zvijezda kao sijac snage u prirodi" (ed. Ven. fol. 107 vb). Alatyr:circulus effectivus: djelatni (nebeski) krug, Albert: De caelo et mundo2, 3, 15 (ed. Colon, sv. 5/1, 178). Misli se na drugo nebo koje primagibanje od prvoga, ali ima svoje distinktno svjetlo i moc; moc tog dru-gog djelatnog nebeskoga kruga zove se alatir, ,,to jest djelatni krug"(circulus effectivus); njome taj krug razlikuje sve stvari prema posto-janju esencijalne ili bitstvene razlike, tj. razlike koja postoji medu bi-tnostima vec prije negoli su uoblicene npr. u sublunarnom ili zemalj-skom svijetu.

435

ma stoicima,50 koji kazu da svaka plemenitija supstancija imavlast pokretati nizu i ta joj se niza pokorava, kao sto u urocimadusa jednoga gledajuci drugoga sprecava i veze njegove djelatnosti;kazu naime da se snagom neke vise naravi, bilo umnoga bica bilozvijezde, dusa jednoga postavlja na visi stupanj, a drugoga na nizite tada biva da se niza mijenja opazanjem vise i tako nastaje urok;a [s obzirom na] ono sto veli Aristotel51 da izmedu pokretaca ipokretanog nema posrednika, oni ne kazu da se [to] uvijek ra-zumije o neposrednosti mjesta ili prostora, nego o neposrednostiviseg i nizeg stupnja te stavljaju kao primjer ono sto je prijenavedeno,52 jer organ predocivanja nije neposredan sa sjemenimsudovima, a ipak se, posto je zamisljena slika zene, sire sjemenisudovi i potece sjeme zbog neposrednosti visega i nizega koja pos-toji izmedu onoga koji zapovijeda i onog kome se zapovijeda. Noprema misljenju peripateticara53 to se dobro ne uskladuje jer bezsumnje izmedu djelatnika i onog na sto se djeluje te pokretaca ionog sto se pokrece mora biti neposrednost sveze i dodira. Zbogtoga kazemo da toplina probave ima dvostruku snagu: ima jednusnagu ukoliko je toplina ognja gledana u sebi kojoj je svojstvo daizmjenjuje i odjeljuje one stvari koje su razlicitog roda te da pro-kuhava; a drugu ima ukoliko je orude duse koja je pocelo zivotate po njoj [tj. snazi] dovrsava probavu u oblikovnicu zivoga; takoi nebesko kretanje ima dvostruku snagu: jednu ukoliko je kreta-nje tijela koje se krece u krugu i time pokrece [druga] tijela; adrugu ukoliko je orude umnog pokrecuceg bica i na taj se nacinnjezin ucinak ostvaruje u osjetilnoj dusi preko tjelesnih oblikov-nica i u razumskoj dusi preko oblikovnica rasvjetljenja, jer - kaosto smo rekli54 - oblikovnice koje u necemu nastaju, nastaju utome snagom onoga koji prima, a ne snagom onoga koji daje.

50

51

52

53

54

,,Neki od stoika rekli su da se sva niza bica proizvode snagom umnihbica", Albert: De animalibus 20, 2, 2, br. 69 (ed. Stadler, str. 1309).

Usp. gore cl. 1, (7).

Tj. gore u odgovoru (5).

Usp. Aristotel: De generatione animalium 2, 1 (734a 3—4): Nista sene moze pokretati osim po dodiru, a da se ne pokrece, ne bi se mije-njalo (u prijevodu Mihaela Skota kojim se koristio i Albert u De ani-malibus 16, 1, 2, 13 /ed. Stadler, str. 1065/).

Usp. odgovor u cl. 2, (21) sredina.

436

Svi su drugi prigovori u torn dijelu jasni.

(13) Na Grgurov iskaz treba reci da on govori o usudu uko-liko su neki filozofi i heretici o njemu govorili da stvarima namecenuznost, kako Pjesnik kaze o Parisu: ,,Tvoj te usud vuce da nemozes napustiti zapoceto".55

(15) A o pitanju je li usud uzrok ili je uzrokovan trebareci da je [on] slicnost uzroka sveukupnog reda zivota i bitkate da zato jest nesto od uzroka, premda nije pravi uzrok. A uko-liko je vezan za proizvedene stvari, on je uzrokovana raspored-ba premda izrazava slicnost uzroka; on je naime oblikovnica ko-ja sadrzi tijek bitka i zivota, i to na promjenljiv i kontingentannacin.

(19) A sto se prigovara s obzirom na blizance, treba kazatida unatoc tome sto bismo mogli reci da se u jednom logu sjemeizbacuje naizmjence i naizmjence ga plodnica prihvaca te tako za-cece blizanaca nije u jedan te isti cas, ipak - ako bismo i dopustilida su blizanci zaceti u jedan te isti cas, srediste njihova srca odkojega se zapocinje oblikovati zacece nije jedno; a ako se promi-jeni srediste, nuzno treba promijeniti i cijeli krug, i tako njihovhorizont nije jedan te isti niti su kutovi isti niti rasporedba nji-hovih stanista.56 I tako citav period ispada drukciji, i dosljednotome nuzno se mijenja usudbena rasporedba povezana s rodenimstvarima.

I na temelju toga jasno je rjesenje onoga sto se pitalo u ovomeclanku.

(16 - 18) Ostalo je lako i sanio po sebi svakome jasno.

55

56

Misli se na Parisa koji je oteo Menelajevu zenu Helenu i time izazvaotrojanski rat; pjesnik je Homer, a spjev Ilijada.

Misli se na odnos srca svakoga od zacetih blizanaca kao sredista oda-kle se zapocinje oblikovati zaceto Ijudsko bice s citavim svojim ho-rizontom (tj. krugom kojemu je srce zametka srediste) i kruznogakretanja nebeskih tijela koja svojim izarivanjem utjecu na zbivanja usublunarnom svijetu; promjenom sredista mijenja se odnos ,,osobnogakruga" ili horizonta i nebeskih sfera kao i kut njihova izarivanja, atime i njihov utjecaj na razlicite individuume.

437

3. clanak: Namece li nuznost stvarima

Nadalje, postavlja se pitanje namece li usud stvarima nuznost.

(1) I cini se da je tako. Ono cemu je uzrok nuzan i samo jenuzno; uzrok usuda je nebeski krug koji je nuzan; dakle, i usudje nuzan i stvarima namece nuznost.

(2) Isto tako, usud je mjera i pravilo citavog bitka i zivota; aono sto je odredeno pravilom nuzno se odnosi prema pravilu, apravilo je nuzno; dakle, cini se da usud usudbenim stvarima na-mece nuznost.

(3) Isto tako, visa bica jaca su od nizih; dakle, vise stvari posvojoj rasporedbi nuzno vuku nize; a buduci da je usud sveza ko-jom se nize stvari povlace prema visima, izgledat ce da usud stva-rima namece nuznost.

(4) Isto tako, Aristotel57 kaze da izmedu visih i nizih pokre-taca postoji sklad kao i kod zica citre; a za sklad je nuzno da nizestvari u svemu slijede rasporedbu visih; dakle, rasporedba visihstvari vezana za nize namece im nuznost.

Protivno tome: Usud je povezan s promjenljivim stvarima kaosto je gore58 receno i dolazi po promjenljivim stvarima; a kreta-njem pokretnih stvari pokrece se i ono sto je u njima; dakle, usud jepromjenljiva rasporedba [usmjerena] u razlicite stvari; prema to-me on se prema stvarima odnosi kontingentno i ne namece nuznosti.

Rjesenje: Treba reci da se usud mijenja zbog razlicitih razlo-ga, kao sto smo gore59 rekli; stoga ne namece stvarima nikakvenuznosti, nego se podvija ucincima nebeskih tijela ako u tvari nijejaca protivna rasporedba koja pokrece u protivno. A takve pokre-tace Aristotel usporeduje u II. knjizi O snu i bdjenju s dvojakimsavjetnicima; mudri savjetnici na temelju sigurnih razloga savje-

57

58

59

Metaphysica 1, 5 (985b 23 - 986a 5).

Usp. cl. 2, (20).

Usp. rjesenje u cl. 2, (21) u sredini.

438

tuju da treba uciniti nesto korisno, sto pak ne preporucuju nizestvari koje se javljaju zbog raznih slucajeva pa se tada razrjesujezakon sayjeta mudrih. I njegova je rijec takva da se cesto, nakonsto dodu drugi savjeti, mijenjaju sayjeti mudrih; kao sto kazeAristotel60, pravilo se graditeljstva mijenja na Lesbosu prema gra-devini. Postoji naime otok Lesbos na kojem se kamenovi ne dajupravocrtno obraditi i zato je potrebno da se mjerilo prema kojemse obraduju malo svine prema samim gradevinama. Tako je i srasporedbom bitka i zivota nizih stvari u kojoj se zbog uzrokakoji su u tvari cesto mijenja mudra rasporedba nebeskog kruga isama rasporedba vezana za pokretne stvari koja se zove usudizlazi iz pravilnosti nebeskih stvari zbog mnogih protivnih prom-jena nizih stvari.

(1) Na prvo treba dakle reci: nuzan je uzrok usuda, no iz togasamo slijedi da je sam bitak nuzan, a ne slijedi dalje da namecenuznost stvarima jer nije s njima povezan snagom nebeskih stvarikoje su nuzne, nego snagom nizih stvari koje su potpuno prom-jenljive i nenuzne.

(2) Na drugo treba reci: odnbs koji postoji izmedu reguliraju-ceg i reguliranog nuzan je kao i odnos izmedu oca i sina. Ali kaosto promjena uzrokuje odnos i uzrokuje razorenje odnosa, tako jei promjena koja je u promjenljivim stvarima uzrokom da reguli-rano ne slijedi pravilo [i ne vodi k njemu] pa je sto se toga ticenepravilno.

(3) Na treci prigovor treba reci: premda su vise stvari jace odnizih, ipak se zbog nemoci nizih zbiva da sve one ne mogu posticiucinke visih, i s obzirom na to s njihove se strane kida veza.

(4) Na cetvrto treba reci: raspad ugodaja zica dovodi do ne-suglasja kod citre; slicno i promjena i zamjena nizih stvari dovodido nesuglasja s obzirom na ucinke visih stvari; zato veli Dama-scanin61 da su vise stvari neki znakovi za nize, ali ni na koji nacinnisu uzrok nasih cina.

Ethica Me. 5, 14 (1137b 30-32).

De fide orthodoxa 2, 7 (PG 94, 832 A).

439

4. clanak: je li usud spoznatljiv

Nadalje, postavlja se pitanje je li usud spoznatljiv.

(1) Izgleda da nije. On je naime ucinak nebeskoga kruga ineka njegova slicnost, kao sto je oblikovnica nekog reda slicnasamom uzroku istoga reda - a sto se nas tice u nebeskom kru-gu moramo promatrati beskrajne stvari, kao sto su zvijezde ponjihovu broju, obliku, silama i polozaju u kosom krugu i iz-van njega, udaljenosti, povezanosti i velicinu kuta pod kojim pa-da zraka, i dio slucaja i stupanj svijetlog i tamnog u zdencimai kulama sto postoje i bezbroj slicnih stvari s obzirom na nas- vidjet ce se takoder da njegove ucinke mi ne mozemo pozna-vati.

(2) Isto tako, krug sadrzava darivatelja zivota i darivateljasrece i darivatelja osjetila i razuma, kojeg astrolozi zovu hyleg ialchochoden;62 inace ne bi bio mjera citava zivota jer ne bi uklju-civao pocelo zivota; cas pocetka svih casova je cas ulaska sjemenau plodnicu. A sto se nas tice, ne znamo taj cas. Dakle, nepoznatce biti oblik rasporedbe citavog zivota, a tako ce biti nepoznata iusudbena rasporedba stvari.

(3) A to se vidi iz ucinaka. Postoje naime neki koji izgleda daimaju jedan period, a ipak njihovi dogodci po sebi kao sto je muskii zenski spol nisu isti i nije moguce znati njihov uzrok iz ucinakanebeskoga kruga.

(4) Slicno je i to da onaj roden u osmom mjesecu cesce umire,a roden u sedmom zivi.

62 Hyleg i alchochoden: usp. Messehallach: De coniunctionibus planeta-rum, 7 (ed. Veneta, 1493, fol. 148 va): ovi nazivi ne kazuju neka po-sebna bica nego utjecaj ill ucinak nebeskih sfera (u prvom redu sfereSunca i Mjeseca) na covjeka u casu njegova zaceca; tim utjecajemodredeni su zivot, sreca, osjetila i razum covjekov. Sve bi se daklemoglo znati sto se toga tice kad bi se znao tocan cas zaceca i suodnossfera i ,,osobnoga kruga" ili horizonta kojemu je u sredistu srce no-vozacetog bica, usp. takoder bilj. 49.

440

(5) Slicno i kod blizanaca od kojih je jedno musko, a drugozensko vrlo se rijetko dogodi da musko prezivi, a zensko katkadnadzivi. A uzrok je tome ili nemoguce ili vrlo tesko odrediti natemelju nebeskoga kruga.

(6) Isto tako, kako kaze Ptolemej,63 kad se zvijezde nalazi uglavi Algole ili Gorgone i ako ga Mars ozraci pogledom neprija-teljstva, rodenome ce biti odsjecene ruke i noge te ce ga tako osa-kacena objesiti na kriz.

(7) Isto tako, o onome sto se kaze da ne oblacis novo ruhodok se mjesec nalazi u Lavu veoma je tesko naci uzrok u nebes-kom krugu, i kad bi takvi zakljucci i bili spoznatljivi, bili bi prematome uredeni principi iz kojih bi se zakljucivalo silogistickim pu-tem. No izgleda da ne postoji nikakav razumni put; ne moze senaime zakljuciti: mjesec je u Lavu, dakle, zlo je obuci nove halji-ne. Ili: zvijezde je u glavi Gorgone, a gleda ih neprijateljsko Mar-sovo zracenje iz kvadrata ili suprotnog dijametra, dakle, onaj tadaroden bit ce razapet na kriz.

Rjesenje: Treba reci da postoje dva dijela astronomije, kao stokaze Ptolemej:64 jedan je o polozajima visih [nebeskih tijela] io njihovim kvantitetama i vlastitim svojstvima; i do toga se do-lazi dokazivanjem. Drugi je dio o ucincima zvijezda na nize stvarikoje su na promjenljiv nacin uzete u promjenljivim stvarima; izato se do njih dolazi samo nagadanjem pa je potrebno da u torndijelu astronom bude djelomicno fizicar i da zakljucuje iz fizickihznakova. A nagadanje, buduci da je na temelju promjenljivih zna-kova, rada stanje manje sigurnosti od znanosti ili misljenja. Bu-

63

64

Centiloquium, 73 (ed. Ven. fol. 114 ra); Algol je zapravo zvijezda uzvijezdu Pezeja, mitskog junaka koji je ubio Meduzu, jednu od tri Gor-gone, koja ga prati i na nebu kao zvijezda. Konstelacija ili medusobnipolozaj odredenog zvijezda zodijaka, Gorgone i Marsa u casu rodenjate jos neke pojedinosti odreduju los udes rodenoga.

Quadripartitum 1, 1 (ed. Ven. fol. 3 rab); passiones superiorum: svoj-stva koja visa nebeska tijela primaju (npr. gibanje od odijeljenih um-nih bica). - Albert ovdje rabi izraz astronomia, dok inace obicava izje-dnaciti po znacenju mathematica i astrologia\o u srednjem vijekunjihova se znacenja velikim dijelom podudaraju.

441

duel da su takvi znakovi obicni i promjenljivi, na temelju njih nemoze se silogisticki zakljucivati, jer niti u svima niti u najve-cem dijelu ne ukljucuju ono naznaceno, nego su sto se toga ti-ce promjenljivi sudovi [dobiveni] iz mnogih uzroka, kao sto jejasno prema onom gore recenom.65 I zato astronom cesto kazeistinito, a ipak se ne dogodi ono sto kaze, jer je njegov iskazs obzirom na rasporedbu nebeskih stvari bio u velikom stupnjuistinit, no ta je rasporedba iskljucena od promjenljivosti nizihstvari.

(1) Na prvo treba reci: mnogo bi toga trebalo promatratisto je s obzirom na nas beskonacno, ali se promatra vrlo ma-lo toga cemu se podlazu druge stvari, a iz njih se dolazi dovjerojatnog predznanja. Zbog toga kaze Ptolemej66 da izbornikmora suditi samo vjerojatno i opcenito, a to znaci prema zajed-nickim visim uzrocima, koje pravi uzroci stvari vrlo cesto isklju-cuju.

(2) Na drugo treba reci: taj se cas moze tesko znati i zato jepronaden lijek da bi se prihvatio uzlazeci stupanj tajnovitog, tojest s casom spajanja ili prethodnje luminarija izjednacuje se krugjer on ima utjecaj na svako radanje koje slijedi kao najblize; ili seprihvaca uzlazeci prema radanju iz utrobe.67

(3) Na drugo treba reci: na temelju silogistickog postupka nemoze se znati vjerojatan zakljucak. Ali ipak nesavrsenost znanos-ti ne prijeci, kako kaze Ptolemej,68 da se odatle dozna ono sto sena takav nacin moze znati, kao sto je slucaj u pretkazivanju sno-va. Izmedu slike u snu i tumacenja sna ne postoji silogisticki put;a tako je u svim nagadanjima.

Usp. cl. 3, rjesenje.

Centiloquium 1 (ed. Ven. fol 107 ra). Izbornik (elector), tj. onaj kojipromatrajuci mnostvo znakova na nebu bira prave i nalazi njihovopravo znacenje.

To jest racuna se unatrag od radanja prema casu zaceca. Luminaria:nebeska svjetlila, zvijezda i zvijezda (uzete kao ,,nebeski prozori").

68 Usp. bilj. 61.

442

(5) A sto se tice pitanja razlicitosti spolova kod blizanaca, tre-ba reci: zenski spol nastaje uvijek zbog nedostatka nekog od po-cela.69 Buduci da je sjeme muskarca ono koje tvori i oblikuje obli-kovnom snagom koju ima u sebi, vlastitim usmjerenjem vodi pre-ma muskom obliku osim ako ga sprijeci kvaliteta tvari; zato sezenski spol pojavi zbog nedostatka jer pojedinacna narav nikadane tezi uciniti zensko; a buduci da ne moze biti bolje na temeljusveopce prirode, nastaje samo pripomoc radanju, a ne pravo ra-danje; a to je zena. I to je ono sto je Gospodin zelio reci u knji-zi Postanka 2, 18: Nije dobro da covjek, to jest muskarac, budesam; nacinimo mu pomoc, njemu slicnu. Prema tome, razlicitspol kod blizanaca proizlazi iz nedostatka prirodnih pocela u dru-gom dijelu sjemena, a ne od nebeskog perioda. A to sto se doga-da da kod takvih blizanaca cesce umire musko jest zato sto, bu-duci da se takvi blizanci radaju iz jednog razdijeljenog sjeme-na, materiju je.oblikovna snaga mogla lose dovrsiti jer, da ju jemogla dobro dovrsiti, oboje bi bilo musko. Materiji muskoga po-trebno je vece i bolje dovrsavanje nego materiji zenskoga, i za-to musko ostaje bolezljivo i nemocno i u nedovrsenosti materijestoji uzrok smrti, dok zensko, kojem je dovoljno malo dovrsenje,zbog mekoce njezina tijela, katkad prezivi; no najcesce ipak umi-ru oboje.

(4) A sto se prigovara o osmom mjesecu, krivo su neki70 reklida je razlog sto oni rodeni u osmom mjesecu cesce umiru u tomesto se osmi mjesec pridijeva Saturnu cija hladnoca i suhoca ubi-jaju novorodence. A da je to krivo, dokazuje se time sto se mnogiu astronomiji nazivaju Saturnovim sinovima koji dugo nadzivlju-ju. Uzrok nije dakle u nebeskom krugu, nego u pocelima prirode.Mjesec vise gospodari, a prema njegovim mijenama odreduju sezaceca i prozimanja kao sto kaze Aristotel.71 Mjesec je naime dru-go Sunce jer svjetlo prima od Sunca, i sto Sunce cini u godini, to

69

70

71

Usp. Aristotel: De generatione animalium 2, 3 (737a 27-28); Albert:Quaestiones super De animalibus, ed. Colon, sv. 12, 260-261.

Usp. djelo Hermesa Trismegistosa u bilj. 8 (str. 266, br. 194): ,,I takone zivi koji se rada u osmom mjesecu jer je zacet i roden pod Satur-novom ubitacnom modi".

De gen. animalium 4, 10 (777b 16-27).

443

Mjesec cini u mjesecu. Od prvog paljenja pa sve dok nije u polovicion je topao i mokar kao proljece; od polovice do ustapa vruc je isuh kao Ijeto; od ustapa do druge polovice hladan je i suh kaojesen; od druge polovice do spajanja hladan je i mokar kao zima.A da mu je u prirodi da pokrece tekucine, vidi se kod plime ioseke mora, a ta plima i oseka mora u polovici mijene, to je 14dana, vraca se u krug uzlazeci i silazeci. Ako je tijek mora naj-manji, na istu tocku vratit ce se cetrnaestog dana. Premda Mjesecu sredini mijene ne prelazi polovice kruga, ipak kretanje svjetlakoje mu dolazi sa suprotne strane nadopunja drugu polovicu kru-ga. Mjesec je naime svakog mjeseca dvaput u sjaju, naime u pret-hodenju i u spajanju sa Suncem. Mjesec u spajanju prima od Sun-ca zivotvorno svjetlo, a buduci da Venera nije nikad daleko odSunca i njezino je da pokrece sjemenu tekucinu, Mjesec poprimaVenerinu snagu kad se spaja sa Suncem. I tako vlastitom snagompokrece tekucinu, snagom Sunca ulijeva zivot u pokrenutu teku-cinu, a Venerinom snagom pokrece proizvodnju sjemena u oblikuprikladnu za radanje. A buduci da je Merkur sa Suncem, Merkurima primijesanu snagu iz mnogih njegovih kruzenja koja ima po-nad svakog drugog planeta, a Mjesec zasluzuje tu snagu zbog spa-janja s njim te na temelju toga spajanja pokrece sjeme muskarcai zene da se pomijesa. Tako, dakle, Mjesec svojim mijenama uzro-kuje i regulira mijesanja, zaceca i prozimanja. A pri radanju jenuzno sedam promjena.72

Prva od njih je preokret sjemena, a posebno u oblik srca pre-ma kojem se oblikuje sve ostalo. Druga je razlikovanje tvari pre-ma obliku glavnih udova koji imaju stvarateljske snage, kao stojetra stvara prirodne snage, mozak ima animalne snage, a sjeme-ni sudovi imaju oblikovne snage zaceca. I zato u drugoj promjenisjemena uz tocku srca vezu se tri mjehurica koje cini dah73 pre-nesen na mjesto mozga, jetre i sjemenih sudova. Treca je prom-jena razlikovanje tvari kad se mozdani mjehuric penje gore, a je-treni mjehuric je nesto nize na desnoj strani, i konacno silazi mje-hur sjemenih sudova; a to penjanje i silazenje cini ispuhavanje

72

73

Ponesto drugaciji opis slijeda tih promjena prilikom oblikovanja plodakoji se ima roditi (genitura) donosi Albert u De animalibus 9, 2, 5 br.120-121 (ed. Stadler, str. 723).

Tj. spiritus, usp. bilj. 17.

444

daha koji se nalazi u srcu. Cetvrta je promjena odjeljivanje citavetvari da se porazdijeli po mjestima drugotnih udova koji nemajustvarateljske snage; a to odjeljivanje opet cini ispuhavanje srca.To ispuhavanje busi i rasteze tvar, a buseci cini put zilama ku-cavicama i mirnima74 te zivcima, a rastezuci je rasporeduje tvarsvakog uda na njegovo mjesto. Peta promjena je izmjena tvari ulik udova, a ne bi dobili taj lik kad ne bi bila mokra, a tu prom-jenu cini oblikovna sila srca dovedena na mjesto udova ispuhanimdahom. Oblikovani udovi nisu prikladni primiti pokretnu i djela-tnu snagu osim ucvrscivanjem i povezivanjem, sto se dovrsavasestom promjenom po toplini srca s dahom razlivenim u udove,a toplina suseci suvisnu vlaznost ucvrscuje i ojacava zglobove isveze. Sedmom promjenom pomocu pokretnih sila iz srca se uli-jeva pokret svim udovima. A buduci da svaki pokret rodenog do-lazi od Mjeseca, kao sto je vec receno, nuzno je da se tih sedammijena Mjeseca dovrsi u covjeku koji je najsavrsenije zivo bice.Premda te promjene sjemena ne nastaju susljedno prema brojumjeseci, ipak njihovo dovrsenje nastaje tek kad se izvrsi broj mi-jena prema sedam mjeseci. A u zivotinjama razlicitim od covjekane vidi se to tako pravilno zbog malenosti njihovih spojeva, alikod nekih se prozimanja zbivaju dulje, kao kod slona, a kod dru-gih krace. Kad se navrsi tih sedam mijena sjemena, zametak imaono sto mu je potrebno. No, kao sto kaze Galen,75 oblikovna sna-ga na trostruk se nacin odnosi prema tvari; katkad je tvar uma-njena, a snaga obilna, a katkad stoje u jednakom razmjeru; kat-kad je snaga malena, a tvar preobilna. A kad je snaga obilna, atvar umanjena, zavrsena je na svrsetku sedmog mjeseca; a ondaobilna snaga cini jak pokret prema izlazu, i rada se djecak, oja-cava i postaje malen tijelom, a vrlo okretan u djelatnostima. Akad su snaga i tvar jednake i kad je tvar preobilna, onda nijezavrsena u sedmom mjesecu, nego miruje jednu Mjesecevu mije-nu, a to je osmi mjesec, i na svrsetku devetog mjeseca cini pokretprema izlazu, i rada se u devetom mjesecu i ojacava; i takvo jeradanje gotovo kod svih. A ako je snaga malena zbog nepokor-nosti tvari, iz tjesnaca cini pokret u sedmom mjesecu kad je dana

74

75Venae pulsatiles et quietae: zile kucavice (arterije) i mirne (vene).

Usp. De philosophica historia 34, u: Claudii Galeni Opera omnia, ed.C. G. Kuhn, sv. 19, 1830, str. 332-333.

445

pokretna snaga i zbog nedostatka zavrsava ga tek u osmom mje-secu, i onda se rada i umire, kao kod mnogih; a to se ne dogadazbog perioda, nego zbog propadanja prirodnih pocela. A to sto jereceno ponajvise je tocno: mnogo od onoga sto se tice promjenecine spojevi razlicitih elemenata u zena i spojevi razlicitih eleme-nata kod klima. Zato sam i ja vidio jednu koja je rodila u jeda-naestom mjesecu djecaka najvece velicine, a Aristotel76 kaze daje vidio jednu koja je rodila u cetrnaestome mjesecu.

(6) A sto se prigovara o rodenom u glavi Gorgone, treba recida su te zvijezde samrtnicke i naznacuju nenaravni svrsetak zi-vota; zbog toga i sam Perzej drzi tu odsjecenu glavu s [od sebe]okrenutim obrazom. Ali to, kao sto smo na pocetku rekli, ne na-mece stvarima nuznosti, nego lako promjenljivu sklonost.

(7) A na isti se nacin rjesava i nova haljina obucena dok jemjesec u Lavu. Kao sto izarivanje perioda utiskuje u prirodnestvari rasporedbu reda bitka i trajanja, tako utiskuje i umjetni-ma. Zbog toga se uci da magicne slike nastaju pogledom na zvi-jezde.

5. clanak: U koju vrstu uzroka spada usud

A pitanje, u koju vrstu uzroka spada usud rijeseno je vec u pret-hodnom77 jer uistinu on nije uzrok, nego samo dio uzroka; on jeoblik reda bitka i zivota, imajuci sliku snaga nebeskog kruga, kaosto smo jednom rekli, da neka [bica] zapravo nisu ni bica ni ne-bica, nego nesto od bica, kao ono sto je u dusi, a po nekim joskretanje i vrijeme, kao sto kaze Avicena.78

76

77

78

De historic, animalium 1, 4 (584b 18-20); Albert iznosi svoj gore spo-menuti primjer u: De animalibus 9, 1, 4, br. 47 (ed. Stadler, str. 691).U prethodnoj recenici: complexiones feminarum et complexiones cli-matum: misli se kako na slozenost raznovrsnih komponenti u tijelimatrudnica i u raznim veoma slozenim klimatskim utjecajima tako i nanjihovu interakciju.

Usp. odgovor u el. 2, (15).

Metaphysica 4, 6 (ed. Veneta fol. 72 v - 73 ra).

(1) Neki ipak nastoje dokazati da je [usud] uzrok zato sto Pla-ton79 postavlja jednake zvijezde onima koji se radaju, u kojima suoblikovnice koje su uzroci proizvedenih stvari i pravilo njihovabitka i zivota. Navodi naime boga bogova koji govoreci tjelesnimbogovima, a to su zvijezde, kaze: ,,Za ove, tj. rodene u nizim stva-rima, ja cu uciniti sjetvu i vama je predati; vasa ce duznost bitida to dovrsite". I zapovjedi im da u prirodi gledaju sebi slicnoi postuju odanost i ljube pravdu, da to uzmu sebi poslije raski-da zemaljskih sveza, shvacajuci to o poboznim ljudima koji imajubesmrtan um sto poslije smrti dobiva zvjezdani prijesto, kao stood sjetve zvijezda silazi u radanju. I zato je takoder rekao da,silazeci po krugovima planeta poprima sile duse: pamcenje, um,volju i slicne, kao sto izlaze Makrobije u Scipionovu snu.60

(2) A izgleda da to dotice i Ovidije81 govoreci o mlijecnom kru-gu kad kaze:

,,Ovdje je put za visnje do kuce velikog gromovnika".

(3) A to se vidi i razumom, jer oni koji imaju jedan bitni cin,82

oni izgleda imaju i jednu narav; a u shvacanju istine, cini se, pos-toji i jedan bitni cin nebeskih umnih bica i covjekova umnog bica,pa onda i jedna narav.

(4) Prema tome nadalje: koje god oblikovnice imaju istu na-rav, one imaju jedan odnos prema tijelu jedne naravi ako se zanjih kaze da su u nekom tijelu; no nebesko umno bice ima odnos

79

80

81

446

Timaeus 41 CD - 42 B.

In somnium Scipionis 1, 12, 13-15; misli se na Makrobijev komentarCiceronova djela Somnium Scipionis (Scipionov san je zapravo fra-gment VI. knjige Ciceronova dijaloga O drzavi - De re publica, kojenam je sacuvano u mnostvu vecih i manjih fragmenata), usp. M. T.Cicero: Libri politici, svezak prvi, priredio i preveo D. N. Hraste, Za-greb, 1995, str. 216-231 (latinski i hrvatski tekst).

Metamorph. 1, 170.

Actus essentialis: bitni cin, ili mozda bolje zbiljnost biti; ozbiljena bit(essentia) nebeskih umnih bica, npr. andela ili onih koja pokrecu sferei ozbiljena bit umne duse u coyjeku iste su s obzirom na narav, tj.one su duhovne (intelektualne i inteligibilne).

447

prema zvijezdi ill prema sebi slicnom svijetu; dakle, i umna naravu covjeku imat ce odnos prema slicnoj zvijezdi.

(5) A isto to izgleda da kaze i Komentator u jedanaestoj knjiziMetafizike83 kad kaze da je svrha srece covjekova uma ako se po-slije smrti produzi u nebeskom pokretacu.

Rjesenje: Treba reci: krivo i hereticki je reci da umne dusesilaze sa slicne zvijezde;84 egipatski su naime filozofi imali ovomisljenje da su umne duse na zvijezdama stvorene od boga bogo-va te se otezavaju zemaljskim stanjem koje im se katkad namecei torn se tezinom uguravaju u stvorena i propadljiva tjelesa, a oci-scene od njih stovanjem poboznosti i pravde primaju se na slicnezvijezde. A to zemaljsko stanje dolazi na umne duse, kako su onirekli, na onaj nacin na koji je dusa zahvacena slatkocom tjelesnehrane. Smatrali su, naime, da se tijela planeta hrane najfinijomparom Meotidskih bara sto se nalaze izmedu dva solsticija kad jenajveci otklon planeta, tako da kad je privlace, bivaju tezinompritisnuti pa se vracaju natrag, a kada je probave, dizu se i uprav-Ija ih tijek; a tu finu paru u sferi ognja i zraka zvali su nektarombogova. I na taj nacin, rekose, dolazi to stanje do dusa postavlje-nih na zvijezdama.85 A heretici, oslanjajuci se na tu zabludu, re-kose da su sve duse, na nebu ucinjene, zajedno s andelima zboggrijeha koji su tamo ucinile bile bacene u ta zemaljska tijela dabi, nakon sto su tu prociscene, bile opet uzete na nebeska sjedi-sta; a to je i ono sto kaze David (Ps. 141, 8 Vg). ,,Izvedi iz tamnicedusu moju da zahvaljuje tvome imenu".

Odbacivsi to, kazemo s Aristotelom86 u 2. knjizi O uzrocimasvojstava elemenata i planeta, da - kad sjeme muskarca padne u

83

84

85

86

Vjerojatno je rijec o Averoesovu komentaru Aristotelove Metafizike,11 (12), 38 prema kraju.

Usp. pocetak cl. 5, (1); no cini se da taj navod ne pogada Platonanego vise pitagorejce i mozda krscanskog pisca Origena (usp. Augus-tin: De civitate Dei 11, 23); tesko je znati koje autoritete slijedi Albert.

Usp. podrobnije o torn Albert: Metaphysica 1, 3, 3 (ed. Colon, sv. 16, 33).

Anonimni spis pripisan Aristotelu (stoga: Pseudo-Aristotel): De ca-usis proprietatum elementarum; tradiran je s Averoesovim komenta-rima Aristotelovih djela (ed. Veneta, Venecija, 1560, sv. 6, str 281 A).

448

zeninu plodnicu prokuha se u njoj jakim kuhanjem i postaje gru-men mesa, a u njemu se Bozjom zapovijedi stvara dusa.

(1) i (4) Sto dakle Platon kaze da u zvijezdama postoji usjevdusa, receno je zbog slicnosti koja postoji u odnosu ljudskog ra-zuma prema nebeskom umnom bicu; niti zvijezde to izvrsavajuosim po sluzenju, kao sto i sam bog bogova kaze da sam cini nji-hovu sjetvu; ta naime sjetva nije u mogucnosti koja je prije zbilj-nosti, nego je ona djelatnost umne prirode.

(2) A Ovidijeva je izreka metaforicna, jer se ,,do kuce velikoggromovnika" dolazi samo putem bijelim od sjaja nevinosti i prav-de.

(3) A na ono sto se prigovara razumom valja reci da kod onihgdje je u istom stupnju jedan bitan cm, kod njih je jedna priroda.A shvacati i umski promatrati nije na istom stupnju nebeskoguma i umne duse, nego prema onom prije i poslije, jer je um um-noga bica bez trajanja i vremena i bez usporedivanja i u samojprvoj istini, a nas um je u trajanju i vremenu, te se prema prvimistinama o stvarima odnosi kao oko sismisa prema suncevom svje-tlu.87 I tako, imati shvacanje prema prije i poslije zbiva se na te-melju vise i nize naravi koje se vrsno razlikuju.

(5) A na iskaz Komentatora treba reci da neprekinuto traja-nje nije po jednoj i zajednickoj naravi, nego prema jednom zaje-dnickom objektu promatranja za blazenstvo koje je poslije smrti,kao sto kaze Aristotel u knjizi O nebu i svijetu88, da izvan nebanema vremena ni mjesta, nego blazen zivot, shvacajuci ono izvanneba da je iznad tijeka zvijezda na mjestu spokojnog promatranjablazenih.

87Usp. Aristotel: Metaphysica 2, 1 (993b 9-10).

De caelo et mundo 1, 9 (279a 11-12. 16-8.); usp. Albertovu istoimenuparafrazu 1, 3, 9 (ed. Colon, sv. 5, 75). - U pripremi biljezaka koristiosam se uglavnom biljeskama kritickog izdanja.

449

Rjecnik vaznijih termina

accidensaccidens: per accidensactioactusafflatusalteratio

concubitusconiecturacontinuatiocontinuum

dispositiodoctrina

exsufflatio

fascinatiofatumforma

genitura

intellectusintellectus agensintellectus possibilisintelligentia

livorluminaria

mathematica

matrixmotivamutabilitasmutatio

dogodak, prigodakdogodovno, prigodicecinzbilja, zbiljnostdah, duhanje; utjecajzamjena

snosajnagadanjeneprekinuto trajanjeneprekinuti prostor

raspored, rasporedba; ustrojnauka

ispuhavanje

urok

usudoblikovnica, odrednica

radanje (oblikovanje pldda)

um (intuitivna moc duse)stvaralacki (djelatni) umprimalacki umumno bice; duh

zavistzvijezde; zvijezda; syjetlila nebeska

astrologija; racunanje;zvjezdoznanstvoplodnicapokretna (pokrecuca) mocpromjenljivostpromjena

450

operaticoperativaopinioorbiculariter

period

praehabereprivatio

qualitates primaequartana

radiatioratiorationalisrealitasregula

scibilescientiasensitivasimile: per similesolutiospatiumspiritussubessesubiectum

temperantia

vegetatiovegetativavirtus

djelovanjedjelatna mocmisljenje, mnijenjeu krugu

obilazak, ophod, kruzno gibanje(planeta)unaprijed imati; sadrzavatilisenost

osnovna svojstvacetverodnevnica (cetverodnevnagroznica)

izarivanje; zracenjerazum (diskurzivna moc duse)razumska mocstvarnostpravilo, mjerilo

sto se moze znati; spoznatljivoznanostosjetilna mocpo slicnostirjesenjeprostor (izmedu dva tijela)dah; duh; zivotni dah (vitalni fluid)biti podlozanpodmet, podloga; osnovica

ugodaj; umjerenost

rastraslinska mocsnaga, krepost

451