SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Kraljice Jelene br. 88, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Tel: 033 707 100, Faks: 033 707 225 Краљице Јелене бр. 88, 71 000 Сарајево, Босна и Херцеговина, Тел: 033 707 100, Факс: 033 707 225

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Broj : X-KŽ-08/594 Datum: Donešena: 22. Februara 2011. godine Otpremljena: 16. Marta 2011. godine

Vijeće u sastavu: sudija Mirza Jusufović, predsjednik vijeća sudija Mirko Božović sudija Redžib Begić

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

Slobodana Župljanina, Drage Vukliša i Milivoja Miličevića

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine : Ismet Šuškić Branioci optuženih : Advokat Rašević Milorad Advokat Goran Bubić Advokat Miroslav Debeljak

2

Broj: X-KŽ-08/594

Sarajevo, 22.02.2010. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju,

u vijeću Apelacionog odjeljenja u sastavu, sudija Mirze Jusufovića, kao predsjednika vijeća,

te sudija Mirka Božovića i Redžiba Begića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje stručnog

saradnika Anide Saračević u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih

Slobodana Župljanina, Drage Vukliša i Milivoja Miličevića, zbog krivičnog djela Porezna

utaja iz člana 210. stav 1. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbama,

Tužilaštva Bosne i Hercegovine, branioca optuženog Slobodana Župljanina, advokata

Gorana Bubića i branioca optuženog Milivoja Miličevića, advokata Milorada Raševića,

izjavljene protiv presude Suda BiH broj X-K-08/594 od 28.10.2010. godine, nakon održane

javne sjednice, u prisustvu optuženih Slobodana Župljanina i Milivoja Miličevića, njihovih

branilaca, advokata Gorana Bubića i Milorada Raševića, te branioca optuženog Drage

Vukliša, advokata Miroslava Debeljka, dana 22.02.2010. godine, donio je:

P R E S U D U

Odbijaju se, kao neosnovane, žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine, branioca optuženog

Slobodana Župljanina, advokata Gorana Bubića i branioca optuženog Milivoja Miličevića,

advokata Milorada Raševića, te se presuda Suda broj: broj X-K-08/594 od 28.10.2010.

godine, potvrđuje u cijelosti.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj: X-K-08/594 od 28.10.2010. godine, optuženi

Slobodan Župljanin i Milivoje Miličević, oglašeni su krivim da su radnjama opisanim u

izreci presude, počinili krivična djela, i to optuženi Slobodan Župljanin, produženo krivično

djelo Porezna utaja i prevara iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu KZ BiH), za koje krivično djelo mu je izrečena kazna

zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a optuženi Milivoje Miličević, produženo krivično

3

djelo Porezna utaja i prevara iz člana 210. stav 1. KZ BiH, za koje mu je izrečena uvjetna

osuda, kojom mu je utvđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a koja se neće

izvršiti ako optuženi u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom

optuženi Drago Vukliš, oslobođen je od optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude

počinio krivično djelo Porezna utaja i prevara iz člana 210. stav 3. KZ BiH, u vezi sa stavom

1. istog zakona.

Istom presudom, na temelju odredbe člana 110. i 111. KZ BiH, od optuženog Slobodana

Župljanina oduzeta je imovinska korist u iznosu od 164.089,18 KM, a od optuženog

Milivoja Miličevića u iznosu od 49.204,18 KM.

Prvostepenom presudom, optuženi Slobodan Župljanin i Milivoje Miličević, u skladu sa

članom 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu

ZKP BiH), obavezani su da plate troškove krivičnog postupka čiju će visinu sud odrediti

posebnim rješenjem, dok su na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, troškovi krivičnog

postupka iz člana 185. stav 2. tačka a) do f) ZKP BiH, kao i nužni izdaci optuženog i

nagrada branioca, u dijelu u kojem je optuženi Drago Vukliš oslobođen od optužbi, pali na

teret budžetskih sredstava Suda.

I Žalbe

Protiv prvostepene presude žalbu je izjavilo Tužilaštvo BiH, i to zbog pogrešno i nepotpuno

utvrđenog činjeničnog stanje iz člana 299. ZKP BiH te zbog Odluke o krivično-pravnoj

sankciji iz člana 300. stav 1. ZKP BiH, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće žalbu u cijelosti

uvaži kao osnovanu, pobijanu presudu preinači u smislu člana 314. stav 1. ZKP BiH i

optuženima Slobodanu Župljaninu i Milivoju Miličeviću odmjeri kaznu zatvora za počinjeno

krivično djelo u dužem trajanju, a u odnosu na optuženog Dragu Vukliša, shodno odredbi

člana 315. stav 1. tačka b) ZKP BiH ukine prvostepenu presudu i odredi održavanje pretresa

na kojem bi se ponovili već u prvostepenom postupku izvedeni dokazi ili pak izveli novi

dokazi a zbog čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno. Takođe, žalbu je izjavio i

branilac optuženog Slobodana Župljanina, advokat Goran Bubić, i to zbog bitne povrede

odredaba krivičnog postupka iz člana 296. tačka a) u vezi sa članom 297. stav 1. tačka d), g),

4

i), k) te stava 2. istog člana ZKP-a BiH, zbog povrede Krivičnog zakona iz člana 296. tačka

b) a u vezi sa članom 298. tačka d) ZKP BiH i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog

činjeničnog stanja iz člana 296. tačka c) u vezi sa članom 299. stav 1. i 2. takođe ZKP BiH

sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda preinači presudu i optuženog oslobodi od optužbe

u skladu sa članom 314. ZKP BiH, ili da ukine presudu, održi pretres i donese novu odluku u

skladu sa članom 315. stav 1. ZKP BiH. Na prvostepenu presudu, žalbu je izjavio i optuženi

Milivoje Miličević po braniocu Miloradu Raševiću i to zbog netačno i nepotpuno

utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona sa prijedlogom da Apelaciono

vijeće žalbu nakon razmatranja uvaži i pobijanu presudu ukine te otvori glavni pretres na

kojem bi se izveli novi dokazi odbrane i izvršilo vještačenje koje bi zasigurno dokazalo

drugačije činjenično stanje a sve u skladu sa članom 315. ZKP-a BiH.

II Odgovori na žalbu

Tužilaštvo BiH je u zakonskom roku dostavilo odgovor na žalbe i to, branioca optuženog

Slobodana Župljanina, advokata Gorana Bubića, te optuženog Milivoja Miličevića,

izjavljenu po braniocu Miloradu Raševiću, sa prijedlogom da se iste, odbiju kao neosnovane.

Optuženi Milivoje Miličević, Sudu je takođe dao odgovor na žalbu Tužilaštva, sa

prijedlogom da Apelaciono vijeće istu nakon razmatranja odbije kao neosnovanu. Konačno,

na žalbu Tužilaštva, odgovor je dostavio i branilac optuženog Drage Vukliša, advokat

Miroslav Debeljak, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće žalbu Tužilaštva odbije kao

neosnovanu.

III Sjednica Apelacionog vijeća

Dana 22.02.2011. godine, održana je sjednica Apelacionog vijeća, na koju nije pristupio

tužilac Tužilaštva BiH niti optuženi Drago Vukliš, iako im je obavještenje za sjednicu

uredno dostavljeno, ali su pristupili optuženi Slobodan Župljanin i Milivoje Miličević, te

njihovi branioci, advokati Goran Bubić i Milorad Rašević, kao i branilac optuženog Drage

Vukliša, advokat Miroslav Debeljak.

5

Na sjednici Apelacionog vijeća branilac optuženog Slobodana Župljanina je, u usmenom

obraćanju Sudu, istakao da u potpunosti ostaje kod pismeno podnesene žalbe, a potom

apostrofirao da je prvostepeni sud zanemario okolnost da preduzeće „Ligthcom“ nije samo

kupovao robu od preduzeća „Atina trade“, nego je prodavao dalje preduzeću Vustem d.o.o.

Istočno Sarajevo. Takođe se navodi da se prvostepena presuda uopšte ne osvrće na iskaz

svjedoka Drage Marića te da sud nije dozvolio odbrani da izvede kao dokaz presudu suda

kojom je ovaj svjedok osuđen zbog krivičnog djela „Pranje novca“. U odnosu na žalbu

Tužilaštva, branilac smatra da je ista nedosljedna, te da kazna optuženom nije ublažena, nego

je izrečena u propisanom zakonskom okviru.

Optuženi Slobodan Župljanin se pridružio navodima svog advokata, navodeći još da je firma

čiji je on bio vlasnik i osnivač imala oko 50 zaposlenika, da nikada nije kasnila sa

izmirenjem obaveza, da je imala svoje filijale i bila predmet nadzora od strane kontrolnih

organa RS-a, te da izrečena presuda nije u skladu sa zakonom.

Branilac optuženog Drage Vukliša, advokat Miroslav Debeljak, u potpunosti je ostao kod

pismenog odgovora na žalbu Tužilaštva, te je ponovo predložio potvrđivanje prvostepene

presude s obzirom da optuženi niti jednom radnjom nije doprinijeo izvršenju krivičnog djela,

te da je sud utvrdio da isti nije učinio niti jednu od inkriminisanih radnji.

Branilac optuženog Milivoja Miličevića, advokat Milorad Rašević, takođe je ostao kod

pismeno podnesene žalbe, te naveo da su jedine greške optuženog bile te kada nije tražio na

uvid ličnu kartu od lica koje zastupa preduzeće „Vustem“, odnosno kada je prihvatio da se

brani sam. Takođe je naveo da je optuženi porodičan čovjek, otac dvoje djece, da do sada

nije kažnjavan i da se čitavo vrijeme postupka korektno držao.

Optuženi Milivoje Miličević se pridružio navodima svog branioca i dodao da ne poznaje

Dragu Marića, te da ostaje kod izjave koju je dao prije.

Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, kako je to propisano

članom 306. ZKP BiH, te izvršilo uvid u spis, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u

izreci iz razloga koji slijede:

6

IV Žalbeni prigovori branioca optuženog Slobodana Župljanina, advokata Gorana

Bubića

Vijeće je prije svega ispitalo žalbene prigovore branioca optuženog Slobodana Župljanina,

kojim se prvostepena presuda pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i

cijeni da su ti prigovori neosnovani.

Naime, neosnovani su i posve neutemeljeni, žalbeni prigovori branioca optuženog

Župljanina, da je prvostepeni sud donio osuđujuću presudu u odnosu na ovog optuženog, a

da pri tome nije bio stvarno nadležan, s obzirom da se radi o krivičnom djelu propisanom

Krivičnim zakonom Republike Srpske (u daljem tekstu KZ RS), te da posljedice, i da su

postojale, ne mogu izazvati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice po privredu BiH, niti

drugu ozbiljnu štetu međunetitetskog karaktera, čime je prema navodima žalbe, učinjena

bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka g) ZKP BiH.

Imajući u vidu činjenicu da je predmet optužbe u konkretnom slučaju, pored krivičnog djela

– Utaja poreza i doprinosa iz člana 287. stav 1. KZ RS, bilo i krivično djelo – Porezna utaja

iz člana 210. stav 2. KZ BiH, u vezi sa stavom 1. istog Zakona, tj. krivično djelo koje je

propisano krivičnim zakonodavstvom BiH, i čija pravna kvalifikacija činjeničnog opisa

radnji optuženog u potpunosti odgovara krivičnom djelu iz nadležnosti Suda BiH, Vijeće

nalazi da je optuženi Župljanin za predmetno krivično djelo oglašen krivim i osuđen od

stvarno nadležnog suda. Stoga se žalbeni prigovori kojima se ukazuje suprotno i kojima se

osporava stvarna nadležnost Suda BiH u ovom predmetu, odbijaju kao neosnovani.

Branilac optuženog Župljanina, advokat Goran Bubić dalje ističe da je u dokaznom postupku

pred prvostepenim sudom, odbijen prijedlog odbrane da se kao dokaz pročita presuda ovog

Suda protiv osuđenog Drage Marića, a koja je značajna za odbranu optuženog Župljanina, te

da se izvrši dopunsko grafološko vještačenje, čime je došlo do povrede načela jednakosti

7

stranaka i prava na odbranu, što žalba svodi na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog

postupka.

Apelaciono vijeće ovaj prigovor branioca u potpunosti nalazi neosnovanim. Prije svega,

činjenica je da je optuženi Drago Marić, bio jedan od optuženih u predmetnom krivičnom

postupku i da je isti potpisao Sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom, koji je Sud

prihvatio, te optuženog za krivično djelo – Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, osudio

na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.1

Međutim, iako sud u prvostepenom postupku nije kao dokaz prihvatio presudu po

sporazumu o priznanju krivnje u odnosu na optuženog, odnosno, sada osuđeng Dragu

Marića, bitno je napomenuti da je isti, bio saslušan i to kao svjedok odbrane optuženog

Slobodana Župljanina, na glavnom pretresu dana 16.09.2010. godine, kako od strane

odbrane, tako i od strane optužbe. Dakle, odbrana optuženog Župljanina, imala je priliku

ispitati svjedoka na sve okolnosti koje je smatrala relevantim za donošenje odluke, kao što su

pitanja uloge optuženog Marića u pravnom licu „Lightcom“ i njegovo odnos sa Gostimirom

Lovrićem i drugim licima, tj. na sve okolnosti koje sadrži sudska presuda, a koje odbrana

smatra bitnim. Dakle, iskaz navedenog svjedoka, cijenjen je od strane prvostepenog suda,

pojedinačno i u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te se prigovor odbrane iznesen u ovom

smjeru ukazuje kao neosnovan.

U vezi prigovora na izvršeno vještačenje, ovo Vijeće nalazi da je Sud u pobijanom rješenju

pravilno našao da je grafološko vještačenje od strane vještaka prof. Esada Bilića, dato prema

pravilima struke, te da je komlementarno i dopunjujuće sa drugim dokazima Tužilaštva,

analiziranim od strane Suda. Sud je navedeni dokaz, cijenio u vezi sa ostalim dokazima, a

prije svega sa materijalnom dokumentacijom, na osnovu koje je vještak i sačinio svoj nalaz i

mišljenje. Takođe, s obzirom na činjenicu da je vještak dana 24.08.2010. godine, pristupio

na glavni prestres, gdje je bio ispitan kako od strane Tužilaštva, tako i od strane odbrane,

prvostepeni Sud je pravilno našao, a imajući u vidu i druge dokaze, da je vještak u nalazu i

mišljenju dao dovoljno jasne, konkretne i argumentovane odgovore na sporna pitanja, te da

je nalaz potkrijepljen odgovarajućom materijalnom dokumentacijom.

1 Vidi, presuda Suda broj: X-K-08/594-2 od 19.08.2010. godine

8

Osim toga, s obzirom da je odbrana kako je naprijed navedeno, imala priliku, pored

pismenog nalaza, neposredno ispitati vještaka na glavnom pretresu, te da u navedenoj žalbi,

branilac optuženog niti jednom činjenicom nije ozbiljno doveo u pitanje pomenuti nalaz, ovo

Vijeće nalazi ispravnim stav prvostepenog vijeća da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno od

strane vještaka Bilića, i da nema potrebe za angažovanjem novog vještaka i sačinjavanjem

novog nalaza i mišljenja, ili bilo kakvim dopunskim vještačenjem.

Ovo Vijeće takođe u potpunosti prihvata argumentaciju prvostepenog suda u pobijanoj

presudi, kada je u pitanju prigovor odbrane da nesporne rukopise svjedoci nisu dali ni pred

sudom, niti pred vještakom. Pa tako stoji „Prigovori odbrane da vještak nije pribavio

autentične rukopise i potpise na način da ih je sam uzeo od osoba čije rukopise i potpise je

trebalo vještačiti, već ih je dobio od Tužilaštva BiH kao nesporne, ne umanjuje kvalitet i

relevantnost datog vještačenja, a Sud drži da se ne može na objektivan i razuman način

obrazložiti zašto bi vještačenje pomoću ranije pribavljenih autentičnih potpisa i rukopisa

bilo manje validno od načina kako to zahtjeva odbrana“2. Kako navedene razloge prihvata i

ovo vijeće, to se prigovor odbrane u ovom smjeru ukazuje kao neosnovan.

U pogledu žalbenih prigovora da Tužilaštvo kao dokaz nije pročitalo niti jednu naredbu Suda

BiH o izuzimanju dokumentacije, o pretresu, o privremenom oduzimanju predmeta i dr. i

svođenje ove činjenice na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ovo Vijeće

iste nalazi neosnovanim. Naime, bitno je istaći da postoje sve predmetne naredbe koje je po

prijedlogu Tužilaštva izdao Sud, što ni žalba ne osporava, kao i da je upravo na osnovu njih i

izuzeta dokumentacija na osnovu koje je vještak naknadno sačinio svoj nalaz i mišljenje,

odnosno da su na osnovu naredbi izvršeni pretresi i privremeno oduzimanje predmeta.

Dakle, prilikom izvođenja materijalnih dokaza na glavnom pretresu, ili prilikom vještačenja,

jasno je naglašeno da su dokumenti izuzeti po naredbi suda, da je pretres izvršen po naredbi ,

te da su takođe i predmeti oduzimani po sudskoj naredbi. Dakle postojanje naredbi nije

sporno. Osim toga, odbrana navodi da su predmetne naredbe važne, jer Tužilaštvo tokom

postupka nije osiguralo pristup izuzetim dokumentima koji se odnose na poslovanje „Atina

trade“, a koje su u interesu odbrane. Dakle, odbrana je upoznata sa time koji su to dokumenti 2 Vidi, prvostepena presuda Suda broj: X-K-08/594 od 28.10.2010. godine, strana 11

9

izuzeti, na osnovu kog akta su izuzeti (naredbe), zatim da je na osnovu istih vještak i sačinio

predmetni nalaz koji je odbrana imala pravo osporavati, pa je ostalo nejasno zbog čega su

naredbe relevante u smislu posebnog izvođenja, odnosno koje činjenice bi odbrana iz istih

mogla iskoristiti, da su bile predmet neposrednog izvođenja.

Prema tome, po ocijeni ovog Vijeća, postupanje suda po pitanju naredbi, suprotno stanovištu

žalbe, ničim nije uticalo na zakonitost drugih dokaza, njihovu podobnost, snagu i valjanost

za zaključke u pobijanoj presudi.

Branilac optuženog Župljanina, u segmentu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz

člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, u žalbi dalje navodi da postoje propusti u činjeničnom

opisu presude koji je čine nerazumljivom i proturječnom zbog kojih se ne može ispitati

zakonitost prvostepene presude, a ujedno i narušavaju identitet izreke presude u odnosu na

činjenični opis iz optužnice, kao što je činjenica da izreka presude ne navodi sporne

pojedinačne račune i iznose, te tačan njihov ukupan broj za određeni vremenski period, niti

navodi tačnu identifikaciju primjenjenih poreskih propisa u spornom periodu, niti njihove

izmjene. Osim toga, u žalbi se navodi da izmjene u opisivanju događaja iz optužnice

učinjene od strane suda nisu zakonite, jer sud za ovog optuženog proširuje inkriminisani

period za 15 dana i tereti ga za događaj u 2005. godini, zaključno sa 30.09.2005. godine,

suprotno izmjenjenoj optužnici od strane tužioca koji period inkriminacije označava sa

15.09.2005. godine, posebno naglašavajući da su u tom periodu (15 dana) sporne tri izlazne

fakture za koje se optuženi neosnovano tereti.

U odnosu na istaknute prigovore, Vijeće nalazi slijedeće:

Naime, prije svega, evidentno je da je u predmetnom krivičnom postupku, sud odlučivao po

optužnici broj: KT-336/08 od 26.04.2010. godine, u kojoj je pod tačkom B) za optuženog

Slobodana Župljanina i Dragu Vukliša, zajedno, između ostalog navedeno: „ U periodu od

29.01. do 31.12.2005. godine, kao vlasnik, osnivač i direktor „Atina Trade“ d.o.o. Banja

Luka...“. Međutim, na pretresu dana 15.10.2010. godine, tužilac je usmeno izmjenio

optužnicu, razdvojivši inkriminisani period za navedenu dvojicu optuženih, i to tako što je u

odnosu na optuženog Slobodana Župljanina, označio period inkriminacije od 29.01. do

10

15.09.2005. godine, a u odnosu na optuženog Dragu Vukliša, period od 15.09. do

31.12.2005. godine. Zanemarivši u potpunosti navedenu izmjenu optužnice, Sud je u izreci

pobijane presude, pod tačkom B) za optuženog Slobodana Župljanina, naveo period od

29.01. do 30.09.2005. godine, sa ukupno 47 računa, prekoračivši tako inkriminisani period

za 15 dana, u odnosu na vrijeme navedeno u izmjenjenoj optužnici, i navođenjem ukupnog

broja računa za 2005. godinu koji ne odgovara stvarnom broju.

Iako su ukazani propusti prvostepenog suda evidentni, po ocjeni Apelacionog vijeća, njihovo

postojanje nema za posljedicu nerazumljivost i protivrječnost izreke pobijane presude,

odnosno nema za posljedicu postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kako to

žalba navodi, s obzirom da isti u bitnom nisu uticali na pravilnost zaključaka u pobijanoj

presudi i, u konačnici, njenu zakonitost.

Cijeneći činjenicu da je u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, i to u svim njenim

tačkama, u odnosu na sve optužene i u odnosu na sve periode inkriminacije, za označena

pravna lica, navedena ukupna vrijednost isporučene robe – iznos, koji odgovara zbirnom

iznosu računa za svaki pojedinačni vremenski period, zatim da su određeni iznosi koje su

optuženi trebali da plate po osnovu poreza na promet, takođe tačno navedeni, jer su i

obračunati na osnovu iznosa računa pojedinačno za svaki period (uzimajući period za

optuženog Župljanina za 2005. godinu zaključno sa 15.09.2005. godine), a što je sve u

potpunoj saglasnosti sa izmjenom optužnog akta koju je učinio tužilac na glavnom pretresu

na osnovu Dopunskog nalaza postupajućeg vještaka, nedvojbeno se nameće zaključak da

okolnosti na koje žalba prigovara – nenavođenje brojeva računa niti njihovog tačnog

ukupnog broja po periodima, te pogrešno označeni period inkriminacije za optuženog

Župljanina i dr., u izreci pobijane presude, ne čine manjkavosti koje izreku presude čine

nerazumljivom i protivrječnom, niti razloge zbog kojih se ista ne može ispitati, kako to žalba

optuženog Župljanina ističe.

Iz navedenih razloga ni navodi žalbe da su optuženom Župljaninu, zbog pogrešno navedenog

perioda inkriminacije za 2005. godinu, neosnovano stavljene na teret tri izlazne fakture

(računi) iz tog perioda (od 15.09. do 30.09.2005. godine), su potpuno neutemeljeni i

paušalno izneseni. Iz Dopune Nalaza vještaka se jasno vidi da su za ovog optuženog,

11

odnosno pravno lice „Lightcom“ d.o.o. Banja Luka, kao osnovica za obračun neplaćenog

poreza na promet za 2005. godinu, uzeti iznosi sa 27 računa, da je posljednji račun od

31.08.2005. godine, te da poreska osnovica iznosi 437.478,54 KM (vrijednost ukupnog

prometa) a da je optuženi po osnovu poreza na promet za navedenu godinu bio u obavezi

platiti iznos od 85.729,30 KM.

Dovodeći navedene vrijednosti po osnovu ukupnog prometa i obračunatog poreza na promet

iz Dopune nalaza vještaka, na kojoj dopuni se zasniva izmjenjena optužnica od strane

tužioca, u odnos sa vrijednostima navedenim u izreci presude, jasno se vidi da su one iste,

odnosno da su u potpunoj podudarnosti. Isto tako, iz činjeničnog opisa pod tačkom II izreke

presude, odnosno navedenih vrijednosti u izreci, vidljivo je da su vrijednosti (iznosi) sa tri

računa koja potiču iz perioda od 15.09 do 30.09.2005. godine, koje žalba nalazi da su

stavljeni na teret optuženom Župljaninu, stavljeni na teret optuženom Dragi Vuklišu,

odnosno da su uzete kao osnova za obračun poreza na promet optuženom Vuklišu, a ne

Župljaninu.

Prema tome, sve navedeno upućuje na zaključak da manjkavosti u pobijanoj presudi na koje

upućuje žalba navedenim prigovorima, ni u kom slučaju nisu učinjeni na štetu optuženog

Župljanina, odnosno ni u čemu nisu proizveli nikakve štetne posljedice, kako za ovog

optuženog tako i za druge, pa zbog toga, po ocjeni ovog Vijeća, iste se ne mogu svoditi na

postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, niti cijeniti kao činjenice zbog čijeg

postojanja se ne može ispitati pravilnost i zakonitost sudske odluke.

U vezi žalbenih prigovora koji se odnose na nedostatak razloga u presudi koji se tiču ocjene

izvedenih dokaza, posebno iskaza saslušanih svjedoka, prihvatanja protivrječnog i

nerazumljivog Nalaza i mišljenja vještaka, te postojanja protivrječnosti između izvedenih

dokaza, a koje žalba svodi na bitne povrede postupka, Apelaciono vijeće nalazi da su isti

neosnovani. Naime, Vijeće cijeni da su u pobijanoj presudi dati jasni, razumljivi i u

dovoljnoj mjeri obrazloženi razlozi zašto je prihvaćen iskaz pojedinih svjedoka, kao i razlozi

o neprihvatljivosti iskaza drugih svjedoka, te u čemu se ogleda njihova podudarnost odnosno

eventualna protivrječnost, a što se posebno odnosi na iskaze svjedoka odbrane optuženog

Župljanina na kojim iskazima je sud, uz druge izvedene dokaze, zasnovao zaključak o svim

12

bitnim činjenicama, uz to naglašavajući u čemu se ogleda valjanost i pouzdanost svakog

pojedinačnog iskaza kao dokaza, te njihova međusobna podudarnost. To isto se odnosi i na

Nalaz i mišljenje postupajućih vještaka, koje je sud kao pouzdane dokaze, takođe prihvatio i

za čije prihvatanje je u obrazloženju pobijane presude dao uvjerljive razloge.

Prigovori koji se odnose na povrede Krivičnog zakona, koje branilac optuženog Župljanina

iznosi u žalbi, a koji se manifestuju kroz nenavođenje razloga zašto je Krivični zakon BiH

primjenjen i za krivično djelo iz Krivičnog zakona RS, neobrazlaganje vremenske primjene

blanketnih propisa, pogrešna primjena zakona pri oduzimanju imovinske koristi od

optuženog, te uticaj osuđujuće presude protiv Drage Marića na krivičnu odgovornost

optuženog Župljanina, po ocijeni Vijeća, se i pored određenih propusta suda ipak ne mogu

prihvatiti.

Naime, optuženi Župljanin je pobijanom presudom oglašen krivim za produženo krivično

djelo Porezna utaja i prevara iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH,

te za isto, na osnovu odredbi istog zakona osuđen na kaznu zatvora kao u izreci pobijane

presude. Iako naziv djela nije naveden potpuno pravilno (ukoliko je riječ o izmjenjenom KZ

BiH- Sl. glasnik BiH 8/10, radi se o djelu koje nosi naziv „porezna utaja ili prevara), valja

naglasiti da se to žalbom i ne istiće, a da je primjena KZ BiH bila sasvim opravdana u

situaciji kada su sve radnje optuženog (pod A i B) kvalifikovane kao jedno, produženo

krivičnom djelo porezne utaje iz tog zakona, što je u svakom slučaju bilo i povoljnije za

optuženog.

Što se tiče prigovora vremenske primjene blanketnog propisa, žalbom nije obrazloženo u

čemu se sastoji povreda materijalnog prava, iz kog razloga se isti ukazuje paušalnim i kao

takav neprihvatljivim i pored činjenice da prvostepeno vijeće ne obrazlaže ni drugi blanketni

propis naznačen u tački B ( Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ), ali ipak postupa

u skladu sa istim. Radi se dakle o propustima koji su evidentni, ali koji nisu imali nikakve

negativne posljedice po optuženog i pravilnost konačne odluke.. Isto se odnosi i na

nedosljednost u nazivu djela u izreci i obrazloženju ( u samoj izreci prvostepene presude,

navedeno je da se optuženi Slobodan Župljanin oglašava krivim za krivično djelo „Porezna

utaja i prevara“ iz člana 210. stav 3., u vezi sa stavon 1. KZ BiH, dok je u obrazloženju, na

13

strani 15. navedeno, da je optuženi Župljanin, radnjama opisanim u izreci presude, počinio

krivično djelo „Porezna utaja“ iz člana 210. stav 3. KZ BiH, što aludira na odredbu iz

prvobitnog teksta KZ BiH - prije izmjena objavljenih u Sl. glasniku BiH 8/10 kojim je

promjenjen i naziv djela), a što sve, imajući u vidu i kazne koje su propisane i onu koja je

izrečena, ni u kom slučaju nije bilo na štetu optuženog.

Nadalje, nautemeljeno žalba iznosi tvrdnju da je pobijanom presudom krivica optuženog

Župljanina utvrđena „automatski“ na osnovu prethodno utvrđene odgovornosti Drage

Marića, kao prvooptuženog, za krivično djelo Pranje novca. To iz razloga što obrazloženje

pobijane presude ne sadrži niti jedan zaključak koji bi išao u prilog ovoj tvrdnji. Kao što je

vidljivo iz datih razloga u pobijanoj presudi krivica optuženog Župljanina je isključivo

utvrđena na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, pa osuđujuća presuda protiv

Drage Marića, za drugo krivično djelo, nije bila od uticaja za utvrđivanje krivice optuženog

Župljanina za krivično djelo za koje je on optužen, na način kako to žalba ističe, svodeći to

na povredu krivičnog zakona.

U pogledu žalbene osnove povrede Krivičnog zakona, branilac optuženog Župljanina, dalje

ističe da je prvostepeni sud pogrešno primjenio Krivični zakon BiH, odlučivši da se od

optuženog ima oduzeti imovinska korist u navedenom iznosu. U vezi s tim žalba iznosi

tvrdnju da je ova mjera formalno mogla biti izrečena samo „Atina Trade“ pravnom licu sa

samostalnim pravnim subjektivitetom, koje je moglo biti subjektom krivičnog postupka, a ne

da se imovinska korist oduzima od optuženog kao fizičkog lica.

Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da je i ovaj žalbeni prigovor neosnovan. Naime, u vezi sa

tim, neophodno je imati u vidu, kao prvo, da se fizičko lice u pravnom licu može pojaviti

kao izvršilac krivičnog djela - porezne utaje, s obzirom da se, u tom slučaju, njegova

krivična odgovornost temelji na radnjama neobračunavanja, neprijavljivanja i neplaćanja

poreza, poduzetih u ime, za račun ili u korist pravnog lica, a sve kao odgovorno lice u tom

pravnom licu. Drugo, u kontekstu navedenog, treba cijeniti i odredbu člana 125. stav 2. KZ

BiH, kojom je propisano da odgovornost pravnog lica ne isključuje odgovornost fizičkog

lica, odnosno odgovornih lica za učinjeno krivično djelo. Kako nije sporno da određena

imovinska korist postoji u obliku u kojem je pribavljena krivičnim djelom, onda se, suprotno

14

žalbenim navodima, nesumljivo dolazi do zaključka da optuženi kao odgovorno lice u

pravnom licu, neovisno i samostalno odgovara za krivična djela koja je počinio u ime i u

korist tog pravnog lica. Nadalje, budući da se ne ukazuje spornim da je upravo optuženi

Župljanin, kao vlasnik firme, u predmetnom slučaju ostvario imovinsku korist u iznosu

utvrđenom u pobijanoj presudi i tu korist zadržao za sebe, a ne za pravno lice,što proizilazi iz

izvedenih dokaza, pa i same izreke prvostepene presude ( a u prilog tome ide i činjenica da

istu nije knjižio u korist pravnog lica,), te polazeći od principa sadržanog u članu 110. KZ

BiH da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, Apelaciono

vijeće suprotno žalbenim navodima, zaključuje da je odluka o oduzimanju imovinske

koristi u navedenom iznosu od optuženog Župljanina, valjana i na zakonu utemeljena.

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, branilac optuženog

Župljanina ukazuje da je prvostepeni sud na temelju nedostataka u činjeničnom opisu

optužnice, a potom i izreke presude, Nalaza i mišljenja vještaka Dževada Šabića, nejasne i

nepotupne dokumentacije kao materijalnih dokaza, pogrešno izveo zaključak da između

pravnog lica „Lightcom“ d.o.o. Banja Luka i drugih 28 pravnih lica, uključujući i „Atina

trade“ d.o.o. Banja Luka čiji je vlasnik i osnivač optuženi Župljanin, nije vršen stvarni

promet robe, a što predstavlja odlučujuću činjenicu za postojanje predmetnog krivičnog

djela, zbog čega je činjenično stanje u provstepenoj presudi pogrešno utvrđeno.

Naime, u žalbi se ističe, da je optuženi kao direktor i odgovorno lice u d.o.o. „Atina Trade“

Banja Luka, suprotno utvrđenju u prvostepenoj presudi za navedeni vremenski period,

evidentirao u knjigovodstvu sve poslovne promjene (prihode) u pravnom licu, relevantne za

primjenu poreskih propisa i utvrđivanje poreskih obaveza, da su sve transakcije oko prodaje

sporne robe firmi „Lightcom“ proknjiženje i unesene u završne račune za sporne godine, da

izvan razumne sumnje, nije dokazano postojanje potrebnog subjektivnog odnosa kod

optuženog da vrši predmetno krivično djelo, da Nalaz i Dopuna nalaza o izvršenom

vještačenju nije prihvatljiv iz razloga što je urađen na bazi tumačenja dokumenata ekstremno

na štetu optuženog i suprotno njihovom sadržaju, koja dokumentacija je nepotpuna i nejasna,

te postojanje protivrječnosti mišljenja vještaka u pogledu vjerodostojnosti razmatrane

dokumentacije. Sve je to, po stavu žalbe, uticalo da sud u konačnici, izvede pogrešan

zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženog.

15

Međutim, Apelaciono vijeće istaknute žalbene prigovore, kojima se osporava pravilnost i

potpunost činjeničnog stanja, nalazi neosnovanim. Po ocjeni ovog Vijeća, prvostepeni sud je

dao jasne i konkretne razloge na kojima temelji zaključak o odlučnim činjenicama, a do

kojih zaključaka je došao savjesnom ocjenom svih dokaza, izvedenih kako od strane

odbrane, tako i od strane Tužilaštva, uključujući prvenstveno ocjenu Nalaz i mišljenja, te

Dopunu nalaza vještaka Šabića, Nalaza i mišljenja vještaka grafologa, prof. Esada Bilića,

iskaza saslušanih svjedoka i drugih provedenih materijalnih dokaza.

Osporavani Nalaz vještaka Šabića, prvostepeni sud je u cijelosti prihvatio, tj. u svim onim

djelovima u kojima su utvrđeni iznosi nastale poreske obaveze po svakom pojedinom

pravnom licu sa kojim je pravno lice „Lightcom“ d.o.o. Banja Luka navodno poslovalo,

uključujući i pravno lice „Atina Trade“, cijeneći da je Nalaz potpun, objektivan i stručno

urađen, te potkrijepljen drugim dokazima. Na temelju ovog Nalaza, te iskaza postupajućeg

vještaka, prvostepeni sud je potvrdio zaključak iz Nalaza da postoje određene manjkavosti i

nedostaci u finansijskoj dokumentaciji pravnog lica „Atina Trade“, a da firma „Lightcom“ sa

kojom je navodno „Atina Trade“ poslovala, nema uopšte potrebne dokumentacije i drugih

sredstava, na osnovu čega bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da su ova dva pravna lica u

označenom vremenskom periodu stvarno bila u poslovnom odnosu, tj. da je između njih

postojao stvarni promet robe. Tako su nedostaci i manjkavosti u dokumentaciji pravnog lica

„Atina Trade“ konstatovani kao nesporni nedostaci u izdatim računima, a koji se ogledaju u

činjenici da isti ne sadrže podatke o licima koja su navodno preuzela prodavanu robu,

oznaka i broj vozila kojim je navodno roba prevezena iz skladišta prodavca u skladište

kupca, a zatim da uopšte ne postoji pravno valjana dokumentacija iz koje se vidi da „Atina

Trade“ sebe razdužuje obaveze plaćanja poreza na promet. Istovremeno, za firmu

„Lightcom“ kao kupca, izvršenim vještačenjem je konstatovano, da ista uopšte nema knjige

ulaznih i izlaznih faktura, uplate nabavki, nema provodnica niti prevoznica robe, nema

prijemnica robe u skladište, nema razduženja vozača koji je prevezao robu niti zaduženja

skladištara, nema uplate bezgotovinskih naplaćenih potraživanja robe prodane na veliko, kao

ni druge potrebne dokumentacije navedene u pobijanoj presudi.

16

Predmetna finansijska dokumentacija oba pravna lica, sadrži određene manjkavosti koje su

utvrđene u toku prvostepenog postupka, te je kao takva bila predmet i analize pretresnog

vijeća i isto nalazi da se one ne odnose samo na nedostatke čisto u formalnom smislu, već da

se radi o dokumentaciji koje uopšte nema i o manjkavostima i nedostacima na dokumentaciji

koja donekle postoji, a koja sama po sebi se ne može smatrati dokazom urednog i zakonitog

poslovanja u predmetima porezne utaje počinjene po modelu usluga firmi „perača novca“.

Kada se ukazane nepravilnosti i nedostaci finansijske dokumentacije dovedu u vezu sa

iskazima saslušanih svjedoka, te iskazom vještaka Šabića iz kojeg se nesporno može utvrditi

na koji način su navedena pravna lica poslovala, nesumljivo se potvrđuje zaključak

prvostepene presude da do stvarnog prometa robe nije došlo.

Tako je svjedok Drago Marić – vlasnik firme „Lightcom“, koji je saslušan kao svjedok

odbrane optuženog Župljanina, u unakrsnom ispitivanju izjavio, pored ostalog, da je firma

„Lightcom“ registrovana na njegovo ime, jer mu je rečeno da će tu raditi, da stvarno nije bio

u toj firmi, da je radio u autopraonici, da mu je Gostimir Lovrić dao 100 KM da radi kod

njega, da je išao u banku da otvori račun, da nije preuzimao bilo kakvu robu od bilo koga, da

je dobijao novac od Lovrića koji je sa sobom uvijek nosio papire, da su samo imali

iznajmljenu kancelariju, da je nešto potpisivao ali ne zna šta, da mu je papire donosilo i lice

iz Mrkonjić Grada, da firma nije imala inventar, skladište, prevoz, da nikada nije vidio robu,

da je nosio novac na banku gdje su bili računi firme, da je on potpisivao nalog. Potom se

ovaj svjedok na glavnom pretresu izjasnio da nije njegov potpis na tri predočene mu

otpremnice firme „Atina Trade“, da nije vidio ni jednog dobavljača, te da nikoga u sudnici

ne poznaje. Iskaz ovog svjedoka sud je u cjelosti prihvatio jer isti u potpunosti potvrđuje sve

bitne činjenice u vezi poslovanja firme „Lightcom“ i njenom poslovnom odnosu sa drugim

firmama, uključujući i firmu „AtinaTrade“ iz Banja Luke, do kojih je došao i vještak Šabić

prilikom vršenja vještačenja.

U kontekstu iskaza ovog svjedoka treba cijeniti i iskaz svjedoka odbrane, Saše Markovića,

skladištara u firmi „Atina Trade“ koji na glavnom pretresu pri suočenju nije prepoznao

Dragu Marića, a tvrdio je da je robu za firmu „Lightcom“ Drago Marić preuzimao, te nalaz i

iskaz vještaka grafologa, iz kog Nalaza proizilazi da sve sporne otpremnice nije potpisao

17

Marić, i na kraju iskaz svjedoka Gostimira Lovrića, koji je istakao da mu ni jedna firma niti

fizičko lice koje se u predmetu spominje, nije poznato, što je sud ocijenio kao izbjegavanje

ovog svjedoka vlastite odgovornosti za postupanje u firmi „Ligtcom“ a ujedno i kao potvrdu

tačnosti svega što je svjedok Marić istakao.

Na osnovu ovih dokaza, te dovođenjem istih u vezu sa ostalim izvedenim dokazima,

prvostepeni sud je došao do zaključka, koji u cijelosti podržava i ovo Vijeće, da je firma

„Lightcom“ d.o.o. Banja Luka, postojala samo u svrhu izdavanja fiktivnih narudžbenica za

robu, sa izjavom „da se kupuje radi dalje prodaje“ i na naprijed dogovorene iznose, da bi

zatim novac koji je dobijala od „dobavljača“ za navodno “isporučenu robu“, upućivala na

račun komercijalnih banaka, a potom ta sredstva transferisala na račun „dobavljača“, čime

se stvarao privid zakonitog poslovanja, tj. ostvarivanje stvarnog prometa. U biti, optuženi je,

postupajući u ime pravnog lica „Atina Trade“ Banja Luka, a koristeći pogodnosti fiktivne

dokumentacije firme „Lightcom“ Banja Luka, izbjegao da na ime te firme obračunava i plati

porez na promet, na način što je stvarni promet robe na malo ostvaren sa drugim pravnim

licima, kroz unaprijed sačinjenu i izdatu mu fiktivnu dokumentaciju, prikazivao kao promet

na veliko, odnosno kao prodaju na veliko kod koje se obaveza plaćanja poreza na promet

prema zakonskim propisima, prenosi na kupca.

Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti slučaja i utvrđene činjenice od strane prvostepenog

suda, sasvim se opravdanim i ispravnim čini zaključak da su se u radnjama optuženog

Župljanina, stekla bitna obilježja krivičnog djela za koje se tereti. S tim u vezi, Apelaciono

vijeće konstatuje da je prvostepeni sud za svoje činjenične i pravne zaključke iznio logičke,

potpune i valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i ovo Vijeće, te da od strane žalbe, bar ne

na način kako to ona čini, nisu dovedeni u pitanje činjenični zaključci prvostepene presude,

pa se samim tim i ostale tvrdnje o pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju, ukazuju kao

neosnovane.

18

VI Žalba optuženog Milivoja Miličevića, izjavljena po braniocu, advokatu Miloradu

Raševiću

Branilac optuženog Miličevića u žalbi navodi da je prvostepena presuda zasnovana na

netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da preduzeće „Lightcom“ d.o.o.

Banja Luka, čiji je direktor i lice ovlašteno za zastupanje Drago Marić, nije vještaku

finansijske struke dalo na uvid bilo kakvu knjigovodstvenu ili finansijsku dokumentaciju,

odnosno da je izvršeno samo djelimično vještačenje firme „Lightcom, kao i da nije izvršeno

vještačenje u firmi „Vustem“ iz koje je SIPA izuzela samo djelimično finansijsko-

knjigovodstvenu dokumentaciju. Takođe se u žalbi tvrdi da je firma „Vustem“ za svaku

isporučenu robu imala ovjerene narudžbenice preduzeća „Lightcom“ sa izjavama da se

kupuje radi dalje prodaje, da su otpremnice bile ovjerene od preduzeća „Lightcom“ i

potpisane, doduše uvijek od strane lica Drage Marića i Zorana Đorđevića, te da nije bitno što

je optuženi izjavio da vlasnik te firme, Drago Marić nije prodavao robu. Na kraju se navodi

da nije dokazana namjera odnosno direktni umišljaj optuženog, te se takođe predlažu i novi

svjedoci, koji su vršili prevoz robe i koji mogu potvrditi da je bilo stvarnog prometa robe.

Navedene žalbene prigovore, ovo Vijeće nalazi neosnovanim. Prije svega, tačno je da je

vršeno vještačenje finansijskog poslovanja firme „Lightcom“, ali je kroz to vještačenje

vještak utvrdio i poslovanje 28. firmi – dobavljača navedenog pravnog lica, među kojima i

firme „Vustem“ d.o.o. iz Istočnog Sarajeva. Osim toga, i vještak je izjavio da je vještačenje

izvršio na osnovu vjerodostojne, odgovarajuće i dovoljne dokumentacije o finansijskom

poslovanju svih firmi. U pitanju su fakture (računi), otpremnice, narudžbenice, za koje je

utvrđeno da su fiktivni jer imaju veći broj nedostataka i nelogičnosti kod sastavljanja i

izdavanja, a što je detaljno obrazloženo na stani 83. Nalaza. Tako vještak na osnovu stručne

ocjene navedene dokumentacije izvodi zaključak da se radi o fiktivnoj dokumentaciji koja

prati fiktivni promet robe i usluga, odnosno da tok novca nije pratio tok robe. Nadalje,

zaključak vještaka je da kod firme „Vustem“ ne postoje isprave, odnosno dokumentacija na

osnovu koje bi bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da je zaista došlo do stvarnog prometa

robe, odnosno do isporuke robe kupcu „Lightcom“.

19

Stoga je Sud u cijelosti poklonio vjeru Nalazu i mišljenju vještaka, kao i njegovom iskazu

datom na glavnom pretresu, cijeneći da je isti objektivan, potpun i stručno urađen, te

potkrijepljen i drugim materijalnim dokazima. Takođe, ovo Vijeće u potpunosti prihvata stav

i zaključak Suda u prvostepenoj presudi u odnosu na ove činjenice, te se iz tog razloga ovaj

žalbeni prigovor ima odbiti kao neosnovan.

Nadalje, činjenice do kojih je vještak došao izvršenim vještačenjem, mogu se ukratko svesti,

ali ne i ograničiti, na to da: firma „Lightcom“ iz Banja Luke kao kupac u poslovnom odnosu

i sa firmom „Vustem“, čiji je vlasnik optuženi Milivoje Miličević, nema potrebne finansijske

dokumentacije, kao što nema ni prema firmi „Atina Trade“ iz Banja Luke, i to: knjiga

ulaznih faktura, knjiga izlaznih faktura, nema uplate nabavki, nema isplate dnevnica, niti

druge isplate vozačima, nema provodnica niti prevoznica bez kojih dokumenata se vrsta roba

koje su navodno prometovane između navedenih pravnih lica ne može voziti, nema

prijemnica robe u skladište, nema razduženja vozača i zaduženja skladištara, nema izvoza

robe u prodavnice, nema uplata bezgotovinskih naplaćenih potraživanja robe prodane na

veliko, nema mjesečnih i godišnjih prijava poreza na promet, analitičkih kartica, isplata

plate, polugodišnje i godišnje analize, bilansa stanja i bilansa uspjeha.

Iskaz svjedoka Drage Marića, vlasnika firme „Lightcom“ Banja Luka, koji je djelimično

iznesen na strani 14. i 15. ove presude, a koji potpuno potvrđuje navedene činjenice do kojih

je došao vještak Šabić, u potpunosti se može prihvatiti i u odnosu na optuženog Miličevića, s

obzirom da su i firma „Atina Trade“ i firma „Vustem“ na isti način i po istim principima

stupali u „poslovni odnos“ sa firmom „Lightcom“ na čiju dokumentaciju se i odnosi ocjena

stanja data od strane vještaka.

Na osnovu ovih, ali i drugih izvedenih materijalnih dokaza, Sud je pravilno izveo zaključak

da je pravno lice „Lightcom“ iz Banja Luke postojalo samo u svrhu izdavanja fiktivnih

narudžbenica sa izjavom da se kupuje radi dalje prodaje, na unaprijed dogovorene iznose, da

bi zatim novac koji je dobijao od firmi koje se prema ovom pravnom licu pojavljuju kao

dobavljači (u koje spada i „Vustem“), a koji novac su te firme ostvarile stvarnom prodajom

robe, ali sa drugim pravnim ili fizičkim licima, i to na malo, „Lightcom“, tako dobijeni

novac uplaćivao na račune komercijalnih banaka koji uvijek odgovaraju iznosu sa izdatih

20

računa pravnih lica „dobavljača“, a potom ta ista sredstva transferisali na račune

„dobavljača“, čime se zatvara konstrukcija, odnosno obrazac postupanja kao da je izvršen

stvarni promet robe, i to na veliko, između ovih pravnih lica, a sve u cilju izbjegavanja

obračunavanja i plaćanja poreza na promet za ostvareni promet robe na malo.

Prigovor odbrane optuženog Milivoja Miličevića koji se odnosi na okolnost ponovnog

utvrđenja činjeničnog stanja iz razloga nepotpuno izvršenog vještačenja, te potrebe za

dodatnim vještačenjem i saslušanjem dodatnih svjedoka na okolnost prevoza i isporuke robe,

ovo Vijeće takođe nalazi neosnovanim, iz razloga što, uz prethodnu ocjenu Nalaza i

mišljenja postupajućeg vještaka, novi svjedok – vozač, ne može reći ništa tako značajno što

bi dovelo do drugačijeg utvrđenja suda u vezi sa navedenim okolnostima.. Osim toga, ni

prvostepena presuda ne spori da je navedena firma ostvarila stvarni promet, ali sa nekim

drugim pravnim licima, te iskaz svjedoka – prevoznika robe, u tom pravcu, čak i kada bi

potvrdio navode žalbe, ne bi bio dovoljan dokaz da je zaista i ostvaren stvarni promet i sa

firmom „Lightcom“, s obzirom na ostale, već provedene dokaze koji ukazuju na suprotno.

Zbog navedenih činjenica, ovo Vijeće smatra da je bezpredmetno provoditi ovaj predloženi

dokaz.

Prema tome, Apelaciono vijeće konstatuje da je prvostepeni sud i u dijelu presude koji se

odnosi na optuženog Miličevića, za činjenične i pravne zaključke iznijelo logičke, potpune i

valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i ovo Vijeće, te da od strane žalbe njegovog

branioca nisu dovedeni u ozbiljnu sumnju činjenični zaključci ni u tom dijelu prvostepene

presude, pa se samim time i ostale tvrdnje o pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju

ukazuju kao neosnovane.

U odnosu na prigovor branioca koji se odnosi na psihički odnos optuženog prema

počinjenom krivičnom djelu, što žalba svodi na povredu krivičnog zakona, ovo Vijeće isti

nalazi neosnovanim. I u odnosu na tu činjenicu, pobijana presuda nudi jasne i razumljive

razloge za zaključak da je optuženi predmetno krvično djelo preduzeo s umišljajem, svjestan

djela i posljedica preduzetih radnji, što je jasno i konkretno obrazloženo u pobijanoj presudi

na strani 16. Naime, nesporno je da je optuženi Miličević, kao osnivač i direktor pravnog lica

“Vustem“ d.o.o. Istočno Sarajevo, bio i odgovorno lice u pravnom licu i da je kao takav

21

mogao i morao biti obavješten o svim procesima rada (funkcioniranju) i poslovanju pravnog

lica, tako da je sve što je u firmi rađeno, preduzimano je uz njegovo znanje i saglasnost.

Prema tome, na ovaj način nije učinjena nikakva povreda materijalnog prava, kako to žalba

želi da prikaže.

IV Žalba Tužilaštva BiH

Tužilaštvo u žalbi ističe da je u odnosu na oslobađajući dio presude, činjenično stanje

pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer Sud nije našao dokazanim van razumne sumnje da je

optuženi Drago Vukliš imao bilo kakvog udjela u vršenju inkriminisanih radnji, jer naprotiv

isti je bio direktor u pravnom licu „ Atina Trade“, od 19.09.2005. godine do 31.12.2005.

godine, a ujedno i odgovorna osoba, što ga čini odgovornim za zakonito poslovanje

navedenog pravnog lica. U pomenutom periodu navedeno pravno lice je izdalo 20 računa-

faktura na ime navodnog plaćanja robe od strane „Lightcom“ d.o.o. Banja Luka, te sačinilo

19 otpremnica za navodni prijem robe od strane istog pravnog lica, što govori, kako se

navodi u žalbi, u prilog činjenici da je optuženi Drago Vukliš, kao direktor i odgovorna

osoba u „Atina Trade“ d.o.o. bio upoznat sa izdavanjem navedenih dokumenata i morao

voditi računa o zakonitosti takvog poslovanja.

Suprotno žalbenim navodima, Sud je u pobijanoj presudi, pravilno našao da, iako je

nesporno da je u skladu sa rješenjem Osnovnog suda Banja Luka o preregistraciji privrednog

društva „Atina trade“ d.o.o. Banja Luka, optuženi Drago Vukliš registrovan kao direktor,

odnosno ovlašteno lice za zastupanje navedenog pravnog lica, u periodu od 15.09. do

31.12.2005. godine, ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi optuženog doveo u vezu sa

predmetnim krivičnim djelom.

U skladu sa naprijed navedenim, prvostepeni Sud je ispravno konstatovao da nije dokazano

van svake razumne sumnje da je optuženi Drago Vukliš imao bilo kakvog udjela u vršenju

inkriminisanih radnji, odnosno da je poduzeo bilo koju radnju u predmetnom pravnom licu,

za koju je, kao direktor bio ovlašten.

22

I iskazi svjedoka dati na glavnom pretresu u ovom predmetu, govore o tome kakvu je ulogu

optuženi Drago Vukliš imao u pravnom licu „Atina trade“ d.o.o. Banja Luka. Pa tako,

optuženi Slobodan Župljanin, svjedočeći u svojstvu svjedoka na pretresu dana 16.09.2010.

godine, navodi da je Drago Vukliš samo kratko bio registrovan kao ovlašteno lice, u periodu

kada on nije mogao obavljati redovne poslove u privrednom društvu, zbog izvjesnih

privatnih problema zbog kojih je morao boraviti u Beogradu, te da praktično nije donosio

odluke i nije bio uveden u posao, niti je dolazio u firmu.

Svjedok Tomo Vujasin, lice koje je radilo u firmi „Atina trade“ svjedočeći na glavnom

pretresu istog dana, naveo je da optuženog Dragu Vukliša poznaje površno, te da nikada s

njim nije imao ništa, da ga je jednom ili dva puta vidio u firmi „Atina Trade“, da u segmentu

za koji je svjedok Vujasin bio zadužen, optuženi Vukliš nije radio apsolutno ništa, da je

samo formalno bio direktor, da nije dolazio u firmu, dok je svjedok Saša Marković, takođe

radnik firme, na pretresu naveo da poznaje optuženog Dragu Vukliša, te da je on u jednom

periodu bio direktor pravnog lica „Atina Trade“, ali nije dolazio, te ga je svjedok vidio svega

jednom ili dva puta, odnosno skoro da ga nije viđao niti mu se obraćao za bilo šta.

U konačnici, i sam optuženi Drago Vukliš, saslušan u svojstvu svjedoka na pretresu od

16.09.2010. godine, izjavio je da se sa gospodinom Župljaninom dogovorio da dođe za

direktora firme, da su otišli izvršiti registraciju 2004. godine, ali da se zbog porodičnih

obaveza morao na 3-4 godine vratiti u Beograd, te da faktički stvarno nikada nije došao na

mjesto direktora firme. Takođe je naveo da za svoj angažman, koji nije niti imao u

stvarnosti u ovom pravnom licu, nije primio nikakvu novčanu nagradu.

Prema tome, prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, pravilno zaključuje, da optuženi

Vukliš, iako je bio formalno upisan u sudski registar kao direktor u naznačenom

vremenskom periodu, nije imao faktičku moć odlučivanja u pravnom licu, a iz razloga što

uopšte nije radio u toj firmi, nije nikada dolazio u firmi, nije dobijao nikakvu novčanu

naknadu i dr.

Dakle, s obzirom na sve naprijed navedeno, kao i na činjenicu da je obaveza tužioca da

dokazuje krivnju optuženog, Sud je u pobijanom rješenju naveo da u toku postupka nije

23

predočen niti jedan konkretan dokaz – osim rješenja Osnovnog suda u Banja Luci o

preregistraciji, koji bi van svake razume sumnje, ukazivao na krivicu optuženog Drage

Vukliša, te je prvostepeni sud postupio pravilno kada je na osnovu člana 284. stav c) ZKP

BiH, optuženog oslobodilo optužbe.

Odluka o krivičnopravnoj sankciji

Takođe, izrečenu krivično-pravnu sankciju Tužilaštvo smatra prenisko odmjerenom, a

imajući u vidu visinu utajenog poreza, kontinuitet izvršenih krivično pravnih radnji, te istiće

da je Sud cijenio kao olakšavajuću okonost protok vremena, koji se kao takav, po ocijeni

Tužilaštva ne može uzeti kao olakšavajuća okolnost.

Međutim, navedene prigovore ovo Vijeće nalazi neosnovanim. Prije svega, Sud je u

pobijanoj presudi pravilno cijenio olakšavajuće okolnosti na strani optuženih, dok

otežavajuće okolnosti na strani optuženih nije našao. Osim toga, s obzirom da je istovremeno

odlučeno da se od optuženih oduzme imovinska korist u novčanim iznosima od 164.089,18

KM u odnosu na optuženog Slobodana Župljanina, odnosno iznos od 49.204,18 KM u

odnosu na optuženog Milivoja Miličevićam, izrečena krivično-pravna sankcija, je i po

mišljenju ovog Vijeća adekvatna i srazmjerna učinjenom krivičnom djelu i proisteklim

posljedicama.

Iz svih navedenih razloga, temeljem odredbe člana 314. ZKP BiH odlučeno je kao u izreci

ove presude.

ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA

SUDIJA

Anida Saračević Mirza Jusufović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.