Jugoslavenska ideja u kontekstu... Zlatko Kramarić

8/12/2019 Jugoslavenska ideja u kontekstu... Zlatko Kramari

1/23

Zlatko Kramari}

187

Jugoslavenska ideja u

kontekstu postkolonijalne kritike

Krajem XIX. stoljea, odnosno poetkom XX. stoljea ideju jedinstvene,zajednike drave jugoslavenskih naroda zagovarali su mnogi hrvatski

intelektualci, knjievnici, politiari.1Tako je i M. Krlea mislio da je zajednikadrava jugoslavenskih naroda bila jedini nain da se Hrvati spase u svjetskojkonflagraciji (J.entija, 2011, 237), jer Hrvatima je jedino zajednika drava

* Ulomak iz vee cjeline, ekskluzivno od autora prireen za asopis na emu iskreno zahvaljujemo.

1

I dan-danas postoje oni kojima jugoslavenska ideja usprkos svih negativnih iskustava i dalje nije

strana. Jedan od njih je i Predrag Matvejevi, koji smatra da je ta ideja u sebi nosila nadu da emo zajednobiti slobodniji, samostalniji i jai nego to smo bili pod tuinom. Ostaje nejasno jesmo li to doista i postali,ili je ta nada da emo u zajednikoj dravnoj zajednici biti slobodniji, samostalniji i vanije nego to smo tobili u nekim prijanjim kombinacijama, ostala tek puki san mnogih naih idealista, koji se u realnosti nikada

nije ostvario! Dodue, P. Matvejevi misli da se i pored raznih ogranienja (naalost, autor ne osjea potrebuda nam kae koja su to ta razna ogranienja) ivjelo dostojanstvenije nego u zemljama Istone Europe (istotako, ostaje nejasno to autor misli o ivotu u zemljama Zapadne Europe, je li tamo svakodnevni ivot, moda,bio neto dostojanstveniji u odnosu na ivot u relativno demokratskoj Jugoslaviji, ili ga tema svakodnevnogivota u tim zemljama ne zanima), koje su teko ivjele pod totalitarnim reimima, obiljeenim staljinizmom.Uistinu, P. Matvejevi priznaje da je jugoslavenska ideja esto bila zapisivana loim rukopisom na stranicamanae povijesti, ali i pored te konstatacije i on ima potrebu da nas, kao i neki drugi autori, podsjeti na injenicu

da se u recentnoj hrvatskoj povijesti nepotrebno potiskuje sve ono to se odnosi na kompleks hrvatskogjugoslavenstva, koji predstavlja itavu jednu fazu kolektivne povijesti i to (one op. Z.K.) za kolektivni identitetnajodlunije, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suoavanjem s realnimpovijesnim okolnostima, sve to pretvoreno je u obinu fantazmu, onezbiljeno na razinu pogrene sanjarije. Bijegu derealizaciju omoguio je masama najbezbolniju promjenu identiteta (B. Buden, 1998, 89). Na teorijskojrazini, ova je konstatacija, manje-vie, prihvatljiva, ali trebalo bi biti politiki korektan i rei da, pored ove,postoje i neke druge nae derealizacije. Naime, trebalo bi se zapitati kako su se osjeali oni koji su se, nesvojom voljom, 1918. godine, preko noi, probudili u novoj dravi i kojima je nimalo njeno bilo sugerirano daje sve ono (konkretno iskustvo stjecano mukotrpnim suoavanjem s realnim povijesnim okolnostima) to jeprethodilo toj novoj dravi tek puka fantazma, jedan pogrean san! I ujedinjenje 1918. godine, pokoravanjenovim gospodarima, ako elimo biti korektni, onda emo si priznati da nije bilo doivljeno kao nesretna prisila,

nego kao ostvarenje davnanje elje! Kao to se dadne vidjeti, sve je relativno, pa tako i sve nae derealizacije!


2/23

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

188

jugoslavenskih naroda (a u tom trenutku, poetkom XX. stoljea, status narodapripadao je samo Slovencima, Hrvatima i Srbima) mogla donekle jamiti ouvanjeteritorijalnog integriteta.2

Dodue, Krlea kae da nije to izbavljenje Hrvata zamiljao u formipodvrgavanja srpskoj Kraljevini i dinastiji Karaorevia, to su kao konanenarodne ideale zagovarali jugoslavenstvjui hrvatski inteligenti, od erine iMetrovia, do brae Angjelinovia, do Bartulovia, Jurice Demetrovia, braeVojnovia i toliko drugih (...). Ja sam nae narodno osloboenje zamiljao uokviru jedne u svakom sluaju modernije, savremenije etatistike formule, koja bikonano razbila svu nau duhovnu bijedu i mistifikacije o tome tko smo, to nasodreuje i kamo uope plovimo (isto).3Ali, kao to je poznato, 1918. godine donarodnog osloboenja/ujedinjenja junih Slavena nije dolo u okvirima nikakvemodernije etatistike formule ujedinjenje je samo potvrdilo postojee odnosemoi: vojno monija Srbija, koja se u ratu borila na pravoj strani, usisala

2

Dodue, meu hrvatskim politiarima bilo je i onih koji su sve te probleme neto drugaije vidjelii, koji su, vremenu usprkos, nudili i neto drugaija rjeenja od onih koja su bila velikoduno nuena!Tako e Stjepan Radi, u svom obraanju, Sredinjem odboru Narodnog vijea u Zagrebu, 1918. godinerei: Gospodo! Vama su svima puna usta rijei: naodno jedinstvo jedna jedinstvena drava, jedno

kraljevstvo pod dinastijom Karaorevia. I svi mislite da je dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi iSlovenci jedan narod zato to govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralistikudravu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, jezino i dravno jedinstvo pod dinastijom Karaorevia moespasiti i usreiti... Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to to na seljak uope, a napose seljakhrvatski, nee ni da uje nita vie o kralju i o caru, a isto tako ni o dravi koja mu se silom namee...Vi, dakle, na narod plaite (talijanskom opasnou) kao malu djecu i mislite da ete tako narod pridobitiza svoju politiku. Moda hoete Slovence, ne znam; moda ete pridobiti zaas i Srbe; ali stalno znamda Hrvate za to pridobiti neete, a neete ih pridobiti zato, jer je sav hrvatski seljaki svijet isto takoprotiv vaeg centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa

Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo to e se dogoditi. Mi emo Hrvatirei otvoreno, isto i bistro: E, ako Srbi uistinu hoe da imadu takvu centralistiku dravu i vladu, Bog im

je blagoslovio; ali mi Hrvati neemo druge dravne uredbe nego saveznu federativnu republiku.3

Nema dvojbe da su za Krleu podjednako la i prevara idolatrija jugoslavenske drave u znakukosovskog mita i romantini narativi hrvatskih pravaa o kontinuitetu hrvatskog dravnog prava. On e1933. godine napisati da su Hrvati kao nacija, u okviru dravnog ujedinjenja 1918, izgubili sve atribute svojedravnosti. Ti atributi bili su dodue lano dekorativni, no ipak, stoljeima usprkos, oni su se ouvali kaopreivjeli relikti i simboli jedne slobode, koja je bila negacija svake demokratske slobode, ali kao dravnopravnadraperija ipak nije bila liena svake politike stvarnosti: kruna kao znamen suvereniteta, barjaci, grbovi,autonomija ... Iz bilo kakvog hrvatskog dananjeg konzervativnog aspekta, Hrvatima se ne moe dokazatida u Austriji nisu ivjeli u kraljevini Hrvatskoj, a danas da nisu satrapija, kojom vladaju najanonimniji efovikabineta. O vanost pamenja vie kod Alaide Assmann,Duga senka pro{losti,Kultura se}anja i politika

povesti, XX vek, Beograd, 2011., posebice, prvi dio knjige, Teorijski osnovi, str. 19-149.


3/23

Zeni~ke sveske

189

je svoju slabiju slavensku brau, koji su tijekom rata, stjecajem povijesnihokolnosti, bili na pogrenoj strani; pa je posvema razumljivo to glavnimprotagonistima ujedinjenja uope nije bilo bitno da taj sveti in ujedinjenja budepraen nekom prevelikom demokratskom praksom. Koncept narodnog jedinstvane samo to je predstavljao temeljni konstitutivni koncept prve jugoslavenskedrave, ve je i dominirao jugoslavenskom politikom od 1918. do 1939.godine, a unutar tog koncepta nije bilo mjesta nekom pretjeranom prakticiranju

demokratskih praksi izmeu demokracije i drave/nacije (ovdje izmeu drave inacije stavljamo znak jednakosti, jer u jugoslavenskoj dravi, da bi bila ne samostabilna, nego i legitimna, mora postojati jedna nacija, jugoslavenska (D. Jovi,2003, 108), manje-vie, svi relevantni protagonisti, koji su aktivno sudjelovali u

formiranju drave smatrali su da je od svega najvanije da se drava/nacija uopeformira, a ona prava pitanja - pitanja o konstitucionalnom okviru te buduedrave, identitetska pitanja, ili ona koja su se trebala odnositi na funkcioniranjepolitiko-financijskih institucija, kao to su pitanja budue monetarne politike,odreivanja zajednike valute, koja e, izmeu ostaloga, zahtijevati i utvrivanjerealnog pariteta prilikom konverzije starih novanica u nove, ili, pak, jedno odnajvanijih za veliku veinu stanovnika te budue drave - pitanje agrarnereforme - svjesno su potiskivali, naivno mislei da e se i ona, odmah poslijeujedinjenja, poeti postepeno rjeavati.

Dodue, oito da ti politiki idealisti nisu bili svjesni injenice da je zaotvaranje i rjeavanje tih (pre)vanih politiko-ekonomska pitanja nuno datemeljne relacije u drutvu budu regulirane sukladno demokratskim normama.

Neshvatljiva suzdranost i pasivnost u postavljanju tih pravih pitanja, prijesvega, ne-srpskih politiara,4dovela je do toga da je stvorena drava koja je bila

4

Treba biti iskren i priznati da unutar te kakofonije svakojakih politikih glasova bilo je i onih razumnih.Tako je zastupnik Srpske demokratske stranke u Hrvatskom saboru Duan Popovi, prema miljenju JosipaHorvata on je, a ne Svetozar Pribievi, bio stvarni voa Hrvatsko-srpske koalicije, na historijskoj sjedniciu Saboru, odranoj 4. srpnja 1918. godine, i vie nego jasno upozorio svoje kolege i ondanju politikujavnost da emo se poslije rjeavanja politikih pitanja (ina ujedinjenja) nuno morati suoiti s rjeavanjemjednako tekih ekonomskih problema. A pitanje seljake politike jedno je od takvih munih problema: Podseljakom politikom ne mislim samo na govore o seljacima i naglaavanje seljakih prava i pravica (otvorenaaluzija na politiku S. Radia - op. Z.K.), nego pod seljakom politikom mislim promjenu svih nunih zakona,prema stanju i prilikama naega naroda... U nacionalnom pogledu dolazi na nau vladu velika i nova briga,

a ta je briga seljaka politika. Ne e biti dosta, da naa politika bude samo demokratska nego ona mora bitii seljaka...Tu treba mnogo inicijative, treba zadrugarstvo iriti ne samo jednostrano nego na svim poljima

narodnoga gospodarstva, kad ve idemo, kako se ini, dravnom gospodarstvu u susret. Treba probuivati


4/23


190

centralistiki ureena, uzde politike moi drali su Srbi, njihova je bila vojska,dinastija i dravne institucije, i doista je bilo svejedno zove li se ona Velika Srbijaili Jugoslavija (I. Banac, 2001, 117).

I ako se sloimo da je prva Jugoslavija bila invencija intelektualaca, umjetnikai knjievnika, s jedne strane i, u manjoj mjeri, politiara, s druge, onda nam seini da je odabir monarhije kao sistema vladavine predstavljao prijelomnu tokurazdvajanja izmeu inventora intelektualaca i inventora-politiara. Nema dvojbeda u odabiru monarhije kao oblika vladavine treba, prije svega, vidjeti neku vrstu

kompenzacije srpskoj participaciji na pravoj strani u ratu. Naravno, da e odabir

interes kod naega naroda, kod naega seljaka, za pravilnu ekonomizaciju, za moderno udruivanje...(...) Neide onako vie, kao to smo se do sad drali, da nas iscrpljuje dravnopravna politika... Nita nije pogrenije,nego kad netko kae da se interesira samo sa gospodarstvom, a da ga se politika ne tie. To nije istina.Gospodarstvo je sastavni dio politike. Cijeli ivot politike ne trpi specijalizacije (citirano prema J. Horvat,

Politi~ka povijest Hrvatske, drugi dio, August Cesarec, Zagreb, 1990, str.54). No, daljnji tijek saborskerasprave pokazao je da zastupnici nisu uope shvatili ovaj pokuaj D. Popovia da se vladajua politika uHrvatskoj postavi na nove temelje, da joj se dadne novi sadraj, tako to e joj se ukazati i vidici novih ciljeva.Stoga uope nije udno to se u nastavku svoje rasprave i D. Popovi polemizira s onim zastupnicima istestranke prava, koji su u saborsku raspravu unijeli i odreene subverzivne/razlikovne elemente, kao to je tonarativ o hrvatskom historijskom dravnopravnom kontinuitetu: Ja sam skeptian prema onoj gospodi, kojamisle da mogu govoriti o potpunom ujedinjenju, koji govore o rjeenju jugoslavenskoga pitanja onog asa, kad

u isto vrijeme govore o zadranju historijskih - (...) - nomenklatura, historijskih teritorija i kontinuiteta. Nekami dozvole gospoda: ja sam isti centralista. To ja priznajem, ali kaem: ako se Jugoslaveni mogu ujediniti,to e biti onda kad se pree preko onoga, ime nas je historija odijelila; kad se pree preko onoga, to jetradicija odijelila, te kad se doe do jednog shvaanja, do jednog osjeaja, a za ime se nee pitati. Svakodrugo shvaanje vodi u nazadak. Radimo li protivno, doi emo do slovenske grupe, do hrvatske grupe ido srpske grupe. Time je jedinstvo dobilo novu boju i farbu. Prema tome e svaka grupa imati po svojiminterpretacijama pravo na svoje dravno ureenje. Nemojmo se varati, jer emo opet doi do toga, kao to jeprije bilo, da smo se 40 godina pravdali, je li Bosna hrvatska ili srpska. To e biti politiki i nacionalni princip,ali nee biti narodno ujedinjenje. (...) Ta e ideja pobijediti, pa zato kaem otvoreno, pred licem svega naroda,da sam ja i Hrvat, Srbin i Slovenac, ili ako hoete nijedno, nego sam pravi pravcati Jugoslaven...(...) naravnoda sam Jugoslaven, pa ta bi drugo i bio i traio sam neka se pristupi rjeavanju pitanja jugoslavenskoga i to

ne policijskim mjerama... (...) Neka se ispitaju ivotni uslovi i neka se dovedu u sklad s istinom, pa e se tajproblem jako brzo rijeiti (J. Horvat, 1990, 55). Dodue, ne misli D. Popovi da i zastupnici iste stranke pravanisu Jugoslaveni (...9, ali s jednom separatistikom i malo imperijalistikom koncepcijom, koja pokazuje dase nalaze u politikoj zabludi... Hou jo jednu stvar da preistim: (...) zastupnici imperijalistiko-separatistikepolitike, koji dre da se narodna pitanja ne rjeavaju ivotnom borbom na temelju omjera sila, nego koji spristae stare kabinetske politike i dre, da se u posebnim spekulativnim konferencijama moe uiniti, drimda e se razoarati(isto). Nema nikakve dvojbe da u ovome drugoj dijelu svoje saborske rasprave D. Popovitrenutnu situaciju, historijski trenutak sagledava iskljuivo iz perspektive pobjednika/Srbije, a sve one detaljekoji se ne uklapaju u njegovu idealnu viziju buduih odnosa u novoj dravi jednostavno smatra nepotrebnimvikom kojeg treba to prije eliminirati. A upravo je taj nepotrebni viak trebao biti upozorenje da stvari okoujedinjenja i ivota poslije toga ina nee biti ba tako jednostavne kao to se to pristaama centralizma

inilo!


5/23

Zeni~ke sveske

191

monarhije kao oblika vladavine, koju je zagovarala srpska strana, generirati i

itav niz drugih pogodnosti (srpsku supremaciju u vojsci, diplomaciji, javnojadministraciji ...), koje e trajno obiljeiti svekoliki ivot u jugoslavenskoj zajedniciposlije ujedinjenja. No, kao i sve neprincipijelne i nepovijesne kompenzacije i

ova e predstavljati izvor svih daljnjih frustracija kako za monarhiste, tako i zarepublikance! Monarhisti e stalno imati osjeaj da su dobili premalo za onoto su, navodno, uloili, a republikance e progoniti osjeaj da su dali previekoncesija, koje im monarhisti nisu na adekvatan nain uzvratili!5

No, nema nikakve sumnje da su, na taj nain, ideja jugoslavenstva i njezinemancipatorski karakter nepovratno (i jeftino) potroeni: jugoslavenska nacijane samo to se nije uspjela nametnuti ostalim nacijama, ve se nije uspjela nikonstituirati, jer je do ina ujedinjenja dolo tako to su njegovi glavni akteripoli od pogrenih politikih i kulturnih premisa da e integrativni potencijali(zavodljive) naracije o nunosti zajednitva nadmaiti dezintegrirajue uinkeve postojeih i formiranih partikularnih narativa. Naposljetku, jo je E. Renanu svojem uvenom predavanju to je nacija, odranom 11. oujka 1882.godine, na parikoj Sorbonni, naglasio da nacija nije samo zajednica volje,

5

Tako e i jedan od likova u romanu Vreme smrti, srpskog pisca D. osia, otac Boidar,jugoslavenstvo pripisivati obrazovnom sloju politiarima i intelektualcima, implicirajui da se radi o jednojbezvrijednoj utopiji, isto intelektualnoj fantaziji, koju intelektualci silom nameu nevinom narodu: Ja se,sinko, plaim da mi dobijemo ovaj rat onako kako su ga naumili da ga dobiju Pai i nai politiari. Profesorii aci... ita li to ovih dana piu novine o naem ujedinjenju s Hrvatima i Slovencima? Te ona deklaracija uSkuptini o ratnim ciljevima Srbije i stvaranje velike drave svih Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vere, jataganimai ognjem zavaene i krvlju razdeljene, da se sada, eto tako, sloe u jednu dravu! Koja vaka, koja guja upricataj otrov, tu smrtonosnu bolest u srpske glave, pitam se glasno, doktore, kad god ostanem sam. Kakvo

ujedinjenje s katolicima, i s im ujedinjenje? Posle tolikih zloinstva te nae brae u vapskim unifarmama,ko razuman moe da veruje u jedinjenje i mir s njima? Zapeli da nam poslednje semence zatru, a mi uprli svi

da izginemo za njihovu Dalmaciju i ujedinjenje s njima. Danas se koljemo do zatiranja, a sa ciljem da se sutra,ko pretekne, ujedini u jednu dravu! Od Stefan Nemanje, eto tako, u srpskom narodu nije bilo bezumnijegcilja. to uti? Vidim da ste se vi kolovani zaputili pravo u ambis, al to ovaj nesreni narod gurate tamo?(Vreme smrti, Prosveta, Beograd, svezak 3, str.438). Sluaj osi paradigmatian je primjer za ponaanjepisaca - politiara na ovim prostorima: u ranoj mladosti Dobrica osi javno zagovara jugoslavensku ideju,oduevljen je povijesnom ulogom Josipa Broza, nekritiki pretjeruje u velianju Tita, partizanskog pokreta,komunizma, partije (roman Daleko je sunce), a od kraja 60-tih godina prologa stoljea, njegovo i knjievno(romani Deobe, Koreni, Vreme smrti) i politiko djelovanje (publicistiki tekstovi, javni istupi na raznimtribinama, djelovanje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Drutvu knjievnika Srbije, polemike...), doivjeloje bitnu ideoloku metamorfozu, tako to poslije nekih neugodnih iskustava odustaje od svojih mladenakihideala i postaje glavni korifej srpskog nacionalistikog programa. A u odnosu prema albanskom pitanju u

bivoj Jugoslaviji njegov program je ekstrat najgoreg mogueg ovinizma i rasizma!


6/23


192

ve da ona ima i duu i da poiva na duhovnom principu. I ovo upozorenjeE. Renana uvijek se mora imati na umu, kada se govori o naciji. Naime, od

samoga je poetka bilo jasno da projekt jugoslavenskog ujedinjenja i stvaranjajugoslavenske nacije boluje od dramatinog deficita emocionalnih veza (U.

Frevert). A kolektivni identiteti mogu opstati zajedno iskljuivo ako postojizajednika volja za budunost i zajedniko iskustvo u prolosti.

Isto tako, mogue je konstatirati da veina negativnih posljedica ujedinjenjaproizlazi iz injenice to graansko-demokratska revolucija nije uspjela, to je izideolokih razloga stala na pola puta, to se (o)lako odustalo od demokratizacije/modernizacije drutva, koja predstavlja nunu pretpostavku, a koju je ta novadrava morala ispuniti, ako je uistinu eljela napraviti civilizacijski iskorak premazemljama Zapadne Europe.6

U nekim naim ranijim tekstovima7napisali smo da 1918. godina u hrvatskojpovijesti nije nita ino nego demonstracija jo jedne od njezinih mnogih pasivnih

6

Demokratska tranzicija nuan je preduvjet emancipacije bilo koje drave istone i srednje Europe.I bez prihvaanja demokratskih pravila igre niti jednoj dravi nee biti doputeno bilo kakvo pribliavanje

dravama Zapadne Europe. Name, na ovim junoslavenskim prostorima, ni demokracija ni pravna dravanikada nisu mogli dobiti prednost pred zahtjevom: prvo etnika drava, a tek onda, moda, i demokracija!Dodue, bilo je i onih koji su vrlo ozbiljno izmeu demokracije/pravne drave i etnike drave stavljali znakjednakosti. U svojoj se novijoj povijesti Hrvatska barem tri puta pokuala pribliiti vrijednostima koje su seprakticirale u dravama Zapadne Europe. Prvi takav pokuaj dogodio se s nacionalnim buenjem/ilirskimpreporodom u XIX. stoljeu, drugi 1918. godine kada su poslije pada Austro-Ugarske monarhije stvorenetemeljne pretpostavke za jednu neovisnu egzistenciju, i, napokon, trei pokuaj zapoeo je 1989. godine(iako je imao svoju neuspjelu uvertiru 1971. godine), a kulminirao je 2013., kada je Hrvatska konanopostala punopravnom lanicom EU! No, treba rei da onaj prvi pokuaj emancipacije do kojeg je dolotijekom revolucije 1848. godine, nije vodio zakonomjerno prema neovisnosti, to je i bilo logino, jer nisupostojali jedinstveni modeli, koji bi bili prihvatljivi svim nacionalnim iniocima i nemogunost da se odredi

zbir polazita, imaju za posljedicu razmiljanje da samo Monarhija moe da stvori takav model i, kako je toreito formulisao Palacki da je nema, trebalo bi je izmisliti. Duboko transnacionalna i viejezina prirodadinastije, vojske, birokratije, predstavlja sutinu Carstva. Problem je nastao tek posle 1848. godine kada je

ono bilo ugroeno i 1918. godine kada je nestalo. Civilizacija koju je stvorilo Hasburko carstvo sastoji seod vrlo specifinih lokalnih identiteta, koje je formulisao regionalni patriotizam (Landespatriotismus), skupamalih otadbina koje ine jedinke razliite po jeziku izraavanja i veroispovesti. Viestrukost identiteta jedneiste osobe ne omoguava joj opredeljenje za jednu naciju, i problem je utoliko vei zbog raznolikosti okruenjai pokretljivosti karijera (Ch. Horel, 2012, 211). Inae o svemu tome vie vidjeti kod Ch. Horel, Srednja Evropa.Od ideje do istorije, CLIO, Beograd, 2012.

7

Z. Kramari,Identitet, Tekst, Nacija: Interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak, Zagreb,

2009.


7/23

Zeni~ke sveske

193

revolucija. Naime, i te 1918. godine politika je bila ograniena iskljuivo najednu klasnu perspektivu; nije uspjela, a nije joj ni bila namjera, zahvatiti irenarodne mase, koje u politikim zbivanjima te godine uglavnom ne sudjeluju,svjesno ostaju po strani kao njezini pasivni promatrai. I ako prihvatimo tezu E.Gellnera da su nacionalizmi ti koji stvaraju nacije, onda je jasno da do stvaranjajugoslavenske nacije nije moglo doi, jer je poetni kapacitet jugoslavenskognacionalizma bio u svakome pogledu insuficijentan u odnosu na ve formiranenacionalizme hrvatski, slovenski, srpski, jer je ve postojala diskurzivnapraksa odraavanja sebstva putem povijesnog pamenja i kulturnog sjeanja8.

I povijest je pokazala da tu svoju poetnu insuficijentnost, u odnosu nave formirane i djelatne partikularne nacionalizme, jugoslavenski nacionalizamnikada nije uspio nadoknaditi, jer se suoavao sa injenicom da svakapartikularna nacionalna samopredodba ve posjeduje dijakronijsku dimenziju ne u smislu dinamike suprotstavljanja domae kulture drugima, nego u smisluidentitetskog procesa odravanja osjeaja sebstva kroz vrijeme (). U tompogledu postojanost (Baldenspergerov duree) knjievnog kanona kao rezervoarapovijesnog sjeanja, kao i knjievna tematizacija srodnosti prolosti i sadanjosti(...) (J. Leerssen, 2009, 181), predstavljat e, s jedne strane, trajno ovjereneinjenice o vlastitom postojanju/identitetu, neovisne od bilo kakve naknadne idejezajednitva, a s druge, pak, strane, njihovo postojanje, isto tako, ne doputanekontrolirane integrativne procese, koji bi polazili od premise da se optimalno

rjeenje sastoji u totalnom brisanju svega onoga to je prethodilo integrativnimprocesima. Drugim rijeima, takav pristup temeljio se na pretpostavci da ovi veformirani knjievni kanoni, tradicije, pisma, kulture, ne bi trebali predstavljatineku veu prepreku u formiranju jugoslavenske zajednice. No, vrijeme jepokazalo da su ti postojei knjievni kanoni, kulture, tradicije, pisma, odnosno

te formativne pretpovijesti (J. Baudrillard) u pojedinim nacionalizmima bilikudikamo vaniji od neke nedefinirane ideje o imaginativnoj jugoslavenskoj nad-zajednici. Nitko nije elio samo tako odustati od svoje formativne pretpovijesti,koju su konstituirale kulturne (i politike!) prakse. I upravo zbog nepostojanja

8

O tome vie kod E. Gellner, Nations and nat ionalisms , Oxford, 1983. U ovoj knjizi autor jepromovirao provokativnu postavku da je nacije stvorio nacionalizam, a ne obrnuto da su osjeajiprimordijalnog nacionalnog identiteta retroaktivno konstruirali ideolozi XIX. stoljea kao svojevrsnisindrom lanog sjeanja. Usp. J. Assmann, Kollektives Geschichte und kulturelle Identitat, u:Kultur und

Gedachtnis, ur. J. Assmann & T. Holscher, Frankfurt am Mein, 1988, str. 9-19.


8/23


194

nacionalne drave znaaj i mjesto kulturnih praksi na ovim e naim prostorimabiti predimenzionirano, jer upravo su se te kulturne prakse pokazale kao najbolji

uvar nacionalnih identiteta! Naime, upravo su te prakse podjednako sudjelovalekako u stabilizaciji drutvene zajednice, tako i u procesu kanonizacije nacionalne

knjievnosti, jer te su kulturne prakse ujedno i uvari tradicije, svetenici, pisarii pesnici koji taj fond etnikih mitova, seanja, simbola i vrednosti, pohranjuju usvetim i duboke narodne pote dostojnim tradicijama, zapisuju, uvaju i prenosekroz hram i crkvu, manastir i kolu, u svaki grad i selo na prostoru dotinekulturne zajednice (A. Smith, 1998, 50).

Nadasve je zanimljivo da ni postojanje snanih regionalnih patriotizama(Landespatriotismus), koji su bili najprisutniji u Austrougarskoj Monarhiji, presvega i veoma esto, zbog odsustva pravog nacionalnog patriotizma. Zapravo,retki su narodi koji mogu da trae pravu nacionalnost jer, zbog nedostatkadravnog postojanja, oni nemaju mogunosti za svoj patriotizam. Regionalnipatriotizam je esto patriotizam koji se podrazumeva, tim pre to su ga potpunotolerisale, ak podsticale vlasti raznih Kronlander, pa i sam Be (na isti nainposlije 1918. godine ponaat e se i Beograd: u borbi protiv hrvatskogpatriotizma/nacionalizma sve su artikulacije regionalnog patriotizma bile svesrdnopoticane op. Z.K.). injenica da to oseanje mogu deliti svi narodi jedneiste krunske zemlje, jaa koheziju drave na nivou provincija i na centralnomnivou, i ini da je to jedinstvo jae to su razlike meu nacijama vee. To vaiza Bukovinu i Banat, dve provincije koje su verovatno najtenje povezane s

Carstvom i u kojima nije izraen samo regionalni patriotizam ve i dinastikipatriotizam (upravo e hrvatska provincija Dalmacija, poslije ujedinjenja 1918.godine, predstavljati paradigmatian primjer jednog takvog ponaanja, gdjee jako izraeni regionalni patriotizam biti praen i iznimnom lojalnou prema

dinastiji Karaorevi, jer se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca doivljavala kaologian nastavak onoga to je prije bila Habsburka monarhija: poeljan modeluspjene regionalne integracije kojom sada umjesto Habsburgovaca upravljajuKaraorevii op. Z. K.) koji je odlika monarhije (Ch. Horel, 2012, 130), nisu unekoj znaajnijoj mjeri pomogli znaajnijem irenju jugoslavenskog nacionalizma.

tovie, mogli bismo, slijedei Lacanove postavke o konstruiranju identiteta,odnosa meu subjektima i naina samospoznavanja, ustvrditi da je jugoslavenska

epizoda u hrvatskoj povijesti predstavljala svojevrsnu nunost! Poetkom XX.


9/23

Zeni~ke sveske

195

stoljea ideja Jugoslavija nije nita ino nego zrcalna, obrnuta slika Hrvatske:negativna, sablanjiva i naizgled nepoeljna. Ta je nepoeljnost, zapravo, istiprivid, jer bez te obrnute, mrane slike Jugoslavije, Hrvatska se ne bi imala uodnosu na to konstruirati. Jugoslavija joj je upravo u to vrijeme bila potrebna kao

suprotnost, negativna krajnost spram koje e Hrvatska izgraditi vlastiti identitet!Naravno, taj proces izgradnje hrvatskog identiteta nije inom ujedinjenja biozavren, ali uvelike je pomogao daljnjoj kristalizaciji onih diskurzivnih/kulturnihstrategija, koje su bile u funkciji stvaranja vidljivih razlika (tonije, definitivnoghrvatskog pozicioniranja na zamiljenoj osi civilizacija vs. barbarstvo) u odnosu

na, u tom trenutku, dominantan jugoslavenski narativ. To to se narodne mase 9nisu mogle, ni na koji nain, identificirati s novom dravom logina je posljedicaneuspjeha svih pasivnih revolucija. Naime, i vie je nego oito da elite koje suu to vrijeme donosile kljune politiko-ekonomske odluke nisu bile u mogunostiotvoriti pitanje agrarne reforme. Nema dvojbe, naime, da bi otvaranje te ivotneteme itekako stimulativno djelovalo na seljake mase u Hrvatskoj - i ne samo uHrvatskoj - da se i one aktivnije ukljue i u procese konstituiranja ali, jednako tako, iu stvaranje pozitivnog ozraja, koje bi u konanici dovelo do svekolikog prihvaanjate nove drave. Naime, poznato je da lokacija, reljef, vlasnitvo nad zemljom bitnopridonose ljudskom osjeaju pripadnosti (Gina Wisker).

I umjesto svenarodnog oduevljenja, konstituiranje nove drave doekano jevelikim nezadovoljstvom. Tako su graani Zagreba ve 5. prosinca 1918. godine,

9

Ovdje preuzimamo teze R. Guha, jednog od utemeljitelja Subaltern Studies Project, i historiara kojise kritiki odnosi spram indijske historiografije, koja je, prema njegovom miljenju, elitistika i u svomkolonijalistikom, i u svom graansko- nacionalistikom obliku. A interesi elitistike politike iskljuujupolitiku naroda/indijskih seljaka koja je i u doba britanske kolonijalne vladavine bila autonomna! I akopovuemo paralelu s Hrvatskom, onda je mogue uoiti itav niz slinosti: i hrvatski su seljaci izmeu

dva svjetska rata organizirali itav niz spontanih ustanaka, koji su iskljuivo zbog ideolokih (pacifistikihpolitika Mahatme Ghandija uope nije bila strana politici S. Radia) stavova prvaka HSS, ostajaliogranieni na lokalnu razinu i nisu, naalost, prerasli u neto vie! Ali, treba biti iskren i rei da je upravoS. Radi bio taj koji je na hrvatsku politiku scenu uveo narodne mase, pa onda one optube reima daje on, zapravo, boljevik i nisu tako besmislene kao to se to na prvi pogled ini. Nema dvojbe da je S.Radiu bilo jasno da je jo u XIX. stoljeu hrvatski seljak, u pravome smislu te rijei, postao nacionalnobie. Seljatvo se shvata kao jedna vrsta ivog muzeja nacionalnih korena, poto je zahvaljujui svojimtradicijama ouvalo jednu vrstu direktne veze s velikim precima. Pretpostavlja se takoe da je ono tesnopovezano s nacionalnim tlom. Nije, dakle, iznenaujue da se onda umnoavaju etnografska istraivanjai zbirke, iji je eksplicitni cilj da se istaknu autentine osnove nacionalnih kultura (A. M. Thisse, 2009,341). O tome vie kod R. Guha, On Some Aspects of the Historiography of Colonial India, u: Vinayak

Chaturvedi (ur.),Mapping Subaltern Studies and the Postcolonial, London/New York, Verso, 2000.


10/23


196

samo nekoliko dana poslije ujedinjenja, masovno demonstrirali na Trgu Bana

Jelaia. Na taj su nain poslali nedvosmislenu poruku o tome to oni, zapravo, misleo samom inu ujedinjenja i svim njegovim modalitetima: monarhiji, centralizmu...Nova vlast nije pokazala nikakvu milost spram ove javne demonstracije graanskog

nezadovoljstva, odgovorila je nasiljem, dolo je i do nepotrebnoga krvoprolia, palesu i prve ljudske rtve. Ti pucnji u nenaoruanu masu oznaili su poetak dravnogterora, koji e, u meuvremenu, postati dio jugoslavenske svakodnevnice! Ali, poslijetog traginog dogaaja, uistinu se nije moglo oekivati da e Hrvati u tom danuujedinjenja, vidjeti povijesni datum, koji bi, izmeu ostaloga, trebao predstavljati ibudui pozitivni element njihovog vlastitog identiteta! I ako elimo biti iskreni, ondatreba rei da ovaj dogaaj kudikamo vie pripada onoj velikoj, ali naalost potisnutoji zaboravljenoj temi tugovanja za hrvatskim rtvama, koja svakako zasluuje da budevraena u svijest Hrvata.

Politike i ine elite izabrale su drugi put: veinu delikatnih pitanja mudro supreutjele, bjeale su od realnih problema, ponaale su se krajnje oportunistiki.Sve te okolnosti bitno su doprinijele da proces stvaranja hrvatske nacije ne bude

dovren ni u toj famoznoj 1918. godini! Upravo ta nedovrenost uvelike je stvorilasve realne politike i ine pretpostavke da 1941. godine radikalni nacionalisti, bezneke vee javne potpore, preuzmu vlast u Hrvatskoj! U tom kontekstu uputno jegovoriti o historijskom neuspjehu hrvatskog graanstva, koje je tim neuspjehomstvorilo realne pretpostavke da politiki raskoli postanu jedina konstanta svihbuduih hrvatskih drutava. Taj neuspjeh hrvatskog graanstva doveo je dotoga da se hrvatski narod u svim velikim kunjama modernog doba ponaa

kao drutveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim

ekstremima, pa je, prema tome, taj historijski neuspjeh hrvatske graanskepolitike prvo 1941. godine irom otvorio vrata radikalnim nacionalistima, iji je

politiki program bio ne samo povijesno retrogradan, ve je u mnogim detaljimabio i moralno upitan. I onda je posvema razumljivo to je ta sramna epizoda iznedavne hrvatske prolosti dovela do toga da su 1945. komunisti/staljinisti, opetbez neke znaajnije javne potpore, uspjeli preuzeti svekoliku kontrolu u drutvu.

Naravno da ni ovi potonji nisu bili u stanju realizirati bilo kakav suvisliji

koncept demokracije! Iz svega ovoga proizlazi da hrvatska nacija (i ne samohrvatska!) u drutvene promjene koje su obiljeile 80-te i 90-te godine prolog

stoljea ulazi kao nacija koja jo uvijek nije u potpunosti konstituirana.


11/23

Zeni~ke sveske

197

Naime, hrvatska graanska klasa u jednom je povijesnom trenutku odluilamudro odutjeti veinu delikatnih drutveno-politikih tema, ali ta mudrostpredstavljala je najobiniji in poniavajue utnje (zanimljivo je da se nee bitnijerazlikovati ponaanje hrvatskih komunista poslije Drugog svjetskog rata, i oni

e, ba kao i hrvatska graanska klasa, izmeu dva svjetska rata, primjenjivatiistovjetan recept: veinu politikih izazova u jugoslavenskom/hrvatskom drutvuoni su mudro odutjeli)10koje nije nita drugo nego eminentno kolonijalan in.A kolonijalan je zato jer je omoguen pretpostavkom monog ja/monarha kojine vjeruje u postojanje onih drugih i samim time to ja/monarh ne vjeruje upostojanje drugog, to drugo postaje ne-ja, negacija svega to ja/monarhpercipira kao stvarnost.11I kada je monarh na vrhuncu politike moi, ondaje posvema razumljivo to je njegova percepcija prilino neosjetljiva spramsvih onih posebnosti, koje bi mogle dovesti u pitanje njegovu prilino povrnupercepciju stvarnosti. Ali politika mo nije nepromjenjiva varijabla, jednomza svagda dana, ona je sklona svakojakim oscilacijama. I svaki puta kada je u

fazi slabljenja, kada nije mona kao prije, onda dolazi do dramatinih promjenau politikoj percepciji monarha. Pa e on tako odjednom postati svjestan i onihdetalja (a nekada su ti detalji i cijeli narodi), koje je donedavno sustavnoignorirao, odnosno koje jednostavno nije elio vidjeti: Treba provesti jednakostizmeu Hrvata i Srba, tako rei, poam od ovih to Vas pred vratima uvaju.Jedan, jedan odgovorio sam. Nato je Kralj (Aleksandar Karaorevi op. Z.K.)rekao tiim, ali odlunim glasom: - Ali kako to provesti, prijatelju moj (rije je ohrvatskom kiparu Ivanu Metroviu op. Z.K.)? ta bi na to arija, a ta vojnii drugi krugovi? Ja znadem da je Beograd, sa svim onim to predstavlja, veasmetnja konsolidaciji drave nego to su Hrvati i njihov takozvani separatizami nego su sva druga pitanja. Jednoga dana ja u morati raspraviti svoje raunes Beogradom. (...) Budui da sam preuzeo odgovornost za voenje dravnih

poslova, ja svakodnevno pratim dranje Hrvata i doao sam do zakljuka da oninisu protiv drave, ve da su protiv ovakvog tipa drave. (...) Molim Vas da se

10

O fenomenu hrvatske utnje vie u naem tekstu Identitet i trauma, politiko-kulturni znaaj 1971.na formiranje hrvatskog identiteta,Republika, br.5/2013., str. 29-46.

11

U svojoj knjizi Uspomena na politi~ke ljude i doga|aje, I. Metrovi krajnje pedatno biljei nekeod promjena u percepciji politike i ine stvarnosti kod monarha/kralja Aleksandra Karaorevia. Dodue,nismo sigurni koliko je kralj Aleksandar bio iskren u svim tim njihovim relativno estim razgovorima, alineprijeporno je da se tijekom vremena, u ovisnosti od politikih kretanja u dravi, bitno mijenjala njegova

percepcija stvarnosti!


12/23


198

pobrinete za prvi sastanak izmeu mene i dr. Maeka i da taj sastanak budeu Vaoj kui. Ja u s njime rijeiti hrvatsko-srpski problem. Na povratku izFrancuske doi u u Zagreb preko Splita. () Ja u podijeliti zemlju na dvijepolovine: srpsku i hrvatsku. Ova druga obuhvatit e Savsku, Primorsku i Vrbasku

Banovinu, pokrajinu Baranju i hrvatski dio pokrajine Bake sa Suboticom. Nekekorekture e biti uinjene u Srijemu, ali se u Hrvatsku nee ukljuiti Zemun, kojije preko puta Beograda, a koji dr. Maek takoer trai rekao je Kralj smijeeise. Hrvatska e imati svoj vlastiti parlament i slati e svoje predstavnike nasastanke zajednike delegacije, koje e se baviti zajednikim poslovima (I.Metrovi, 1993, 235-236).12

A da ideoloka sljepoa nije svojstvena samo monarsima/politiarimapokazuje nam primjer hrvatskog slikara V. Becia, koji je poslije Balkanskihratova, u proljee 1913. godine, doao u Makedoniju, Bitolu, kao profesorlikovne kulture u tamonjoj gimnaziji. Tu ga je zatekao i Prvi svjetski rat u kojem

e sudjelovati kao dopisnik francuskog asopisaL Illustration. I upravo u tomasopisu, neposredno poslije osloboenja Bitole 1917. godine, informirat efrancusku javnost o tom vanom dogaaju na slijedei nain: Veke podolgovreme Bugarite gi proteruvale srpskite (sic op. Z.K.) iteli od teritorijata kojeja zazele vo Makedonija. Vo srpskata vojska toa ne se znaelo, a vedna otkako

Monastir (Bitola) bil osloboden, srpskite vojnici rodum od toj grad dobiledozvola na nekolku dena da gi pobaraat svoite semejstva. Of, gi nale svoite

naputeni i prazni kuki. Pred zaminuvanjeto na okupatorot, tie bile taka opljakanito ostanale samo bezvredni raboti. Nesreknite zatoenici mnogu propatilepreminuvajki gi tesnecite na Babuna i mnogu eni i deca umrle od stud i zamor.

Gotovo izgleda nevjerojatno da V. Beci ni nakon nekoliko godina ivota u

Makedoniji nije elio znati koji narod tu, zapravo, ivi! Ono to je fascinantno uovome sluaju jest to to slikar/fotograf V. Beci jednostavno ne vidi cijeli jedannarod, pa e sukladno tom ideolokom previdu taj nevidljivi narod i pogrenoimenovati. Sve one oite razlike, jezine i mnoge druge, u odnosu na imenovani

12

Ovo sjeanje I. Metrovia potvruje i V. Maek u svojoj autobiografiji, gdje moemo proitatida mu je nekoliko dana prije puta kralja Aleksandra u Francusku doao I. ubai sa slijedeom porukomkralja: Kaite dr-u Maeku da u ga osloboditi, im se vratim iz Francuske. Onda u s njime osobno

pregovarati (1957, 160).


13/23

Zeni~ke sveske

199

narod, njemu su potpuno nebitne, jer nema nikakve dvojbe da njegovupercepciju, u najveoj mjeri, odreuje ideologija jugoslavenstva, koja u tovrijeme makedonstvo kao etniku posebnost i ne vidi i ne priznaje. Makedoncisu, to se njegove ideologizirane perspektive tie, posvema nevidljivi, a ono

to se ne vidi, to najvjerojatnije i ne postoji! U tom kontekstu, onda moefunkcionirati i teza Daniel-Henri Pageauxa o programiranosti imagolokihtekstova, jer u danom povijesnom trenutku (Beci ivi i radi u Makedoniji zavrijeme Prvog svjetskog rata op. Z.K.) i u danoj kulturi (moramo priznati da nasova injenica, u Becievom sluaju, donekle i zbunjuje. Naime, nikako nam nijebilo jasno kako je mogue da ovaj slikar koji se kolovao na jednoj od najboljiheuropskih akademija, minhenskoj, mogao prihvatiti onakva retrogradna politiko-ideoloka-estetska uvjerenja, koja su se dijametralno razlikovala i od njegove

estetike i od njegovih umjetnikih radova, koji su bili produkt onoga najboljegato je dala europska moderna na poetku XX. stoljea 13- op. Z.K.), nije moguerei i napisati o Drugome bilo to (2009, 130).

Sreom u hrvatskom politiko-kulturnom pamenju ima i drugaijih,pozitivnijih primjera! Tako e hrvatski kipar i publicist M. Metrovi u razgovorusa srpskim generalom M. Nediem u Rimu rei da na svome putovanju poMakedoniji nije primijetio da projekt posrbljavanja Makedonaca daje neke vidnije

rezultate, jer su Makedonci i tvrdi i jai element od Srbijanaca, ili od nas nazapadu. A Makedonci su svjesni te svoje snage. To se vidi, kako iz njihova

dranja, tako i iz onoga to kau. Oni su po prirodi vrlo inteligentni, radini iustrajni (1993, 177).14Ivanu je Metroviu jasno da nametnuti stereotip o

13

I ne samo V. Beci, ve i I. Metrovi, svjesno odustaju od srednjoeuropske kulture, kojoj usvakom pogledu pripadaju, i kako ih ideologija gura prema srpskom varvarizmu (A.B. Wachtel, 2001,68), koji je svoju snagu nalazio iskljuivo u junacima iz junoslavenske usmene poezije, Marku Kraljeviu,

Milou Obiliu, majci Jugovia, guslarima... Uloga folklora, za razliku od srpskog varvarizma, u hrvatskojumjetnosti, odnosno knjievnosti, ak i poslije prihvaanja novotokavtine, bit e svedena iskljuivo nafunkciju umjetnikog/knjievnog subkoda, to nalazi svoje konkretne odraze prije svega u stilizacijskimpostupcima. Vukova reforma (ostavljajui po strani njene ideoloke motivacije) predstavlja za Hrvateiskljuivo jezini, ili, tonije, ortolingvistiki problem, naravno, sa svim svojim poznatim posljedicama (M.Dambrowska-Partyka, 1987, 36).

14

Tako e jedan od junaka Krleinih Zastava rei: u redu, ako ono dolje nisu Srbi, molim,priznajem, nisu, ali nisu boga mi, ni Bugari., M. Krlea, Zastave, knjiga druga, NIRO Osloboenje,Sarajevo, 1982, str.28. A glede razliitih pogleda na Makedoniju jo je zanimljiviji dijalog, koji u, u prvojknjiziZastava, vode Kamilo i njegov beogradski prijatelj, Tunguz:

-Ne razumem, i te vae rei samo su rei, prosto ne mogu da vas sledim, brate, ne znam to hoe da


14/23


200

odnosu kolonizatora/Srba i koloniziranih/Makedonaca, u stvarnosti, jednostavno,ne funkcionira sukladno oekivanim projekcijama kolonizatora/ratnih pobjednika.U ovom Metrovievom javnom oitovanju simpatija prema slabom subjektu/Makedoniji moe se vidjeti i svojevrsna, naravno, nesvjesna anticipacija kritike

historije viene iskljuivo iz perspektive pobjednika.15

kae, ovee, kakve formule, i koje nove, savremene formule, i zato?-Ne znam, ali osjeam da je ovo sve zajedno jedna velika ciganska mahala sa svojim hanovima ihamamima, sa svojim bezistanima i damijama i turskim tamnicama, da je sve kako jeste zapravo bijednapanorama sa kulisama od neega to se preivjelo, to treba da se zaboravi, sve samo jedna prividnost,mislim ono to Francuzi zovu trompe-loeil, ovaj trompe-loeil treba da se izrazi nekim novim, savremenim

formulama evropskim, svakako ne deseterakim, arhajskim, patrijarhalnim. Na tako romantiarski nainmislili su nai stari da bi ih trebalo probuditi viteki duh naivnim parolama: Pesma nas je odrala, njozihvala, a meni danas takvi loi stihovi ne govore vie ama ba nita.-Znai, sve ovo to vidimo, sve ovo pod Markovom kulom tebi ne govori nita, prijatelju, dobro, u redu, azatim ako je tako, to da se po tebi radi?-Ne znam, trebalo bi vladati materijom, trebalo bi biti u sedlu, trebalo bi detaljno poznavati prilike ove

nesretne zemlje, a propos, jeste li imali u ruci Misirkova?-Vrlo vano, bugarski agent, i onaj Horn, ono je austriski agent, i stari va Jagi, taj govori za raunaustriske vlade, nemate vi pojma, gospodo, o emu se radi. Tko dri Makedoniju, dri Balkan, to jeaksiom, a ostalo sve umupaprolij, bato moj! Za ove tvoje teorije vapske, da li je sve ovo ovde uMakedoniji trompe-loeil ili ne, nemamo mi sada vremena, sad se ne radi o filozofskim rasprama, nego ko

e koga, razume li me, mi Bugare ili Bugari nas, a to o tome misle gospoda Giljferding ili Miljukov, banam puca prsluk (1982, 253-254).Ne moemo se oteti dojmu da su ove (kao, uostalom, i mnoge druge) Krleine opservacije o Makedonijiobine, naknadne ideoloke konstrukcije. Naime, teko moemo povjerovati da je Kamilo/Krleau to vrijeme uope uo za Misirkova, a jo manje je vjerovati da je imao prilike itati njegov tekst Zamakedonskite raboti, koji je objelodanjen 1903. godine!? Koliko je nama poznato taj tekst otkrio je,tek sredinom etrdesetih godina prologa stoljea, posvema sluajno B. Koneski, u nekoj od sofijskihbiblioteka. Stoga bi neki makedonski interpretatori (npr. N. Radievski), koji se bave makedonskim temamau Krleinom opusu, morali u ime znanstvene objektivnosti i kritinosti, suspendirati svoje nekritikooduevljenje nekim Krleinim opservacijama/konstrukcijama o Makedoniji. To nikako ne znai da Krlea nijeimao pozitivan odnos prema makedonskoj kauzi, ali svaku analizu njegovih stavova o Makedoniji trebalo

bi pratiti i njihova objektivizacija i kontekstualizacija! Nemamo nita protiv odreene ideoloke bliskosti,koja postoji izmeu interpretatora i velikog pisca u odnosu prema makedonskoj kauzi, ali nekritika ipretjerana artikulacija patriotizma obino nema puno veze sa znanstvenom objektivnou!

15

Usp. W. Benjamin, Uber den Begriff des Geschichte, VII, u: Gesammelte Schriften, Frankfurt a.M.,1991. Stavovi koje je W. Benjamin iznosio u ovim tekstovima bitno su utjecali na europske intelektualcekoji su pripadali generaciji 1968. godine. Naime, W. Benjamin ih je nauio da se umjesto s pobjednicimaidentificiraju s pobijeenim: Oni koji sada vladaju nasljednici su, meutim, svih nekadanjih pobjednika.Poistovjeivanje s pobjednikom ide (upravo je to bila praksa hrvatskih unitarista, koji su se krajnjenekritiki poistovjeivali s pobjednicima - op. Z.K.), prema tome, uvijek na ruku onima koji sada vladaju.(...) Svaki onaj koji je sve do ovoga dana ikada odnio pobjedu marira u trijumfalnoj povorci s kojom

dananji vladari koraaju preko onih koji danas lee na zemlji (1991, 254).


15/23

Zeni~ke sveske

201

Poslije ovog povijesnog neuspjeha (jugoslavenske) graanske klase, onaje izgubila svaki legitimitet da govori u ime jugoslavenske nacije, da je na bilo

koji nain predstavlja, jer je ta klasa smatrala da je za njihov prosperitet najboljeostaviti stvari nedefiniranima i drati se politike hegemonije (I. Banac, 2001,

117), odnosno ona je posvema ignorirala realnu mogunost da e jednompartikularnom (u jugoslavenskom sluaju to je bio srpski) identitetu, iza kojegje stajala najjaa politika grupacija (srpski dvor, vojska, administracija...) poiza rukom da prazno mjesto univerzalnog ispuni vlastitim sadrajem (knjievnimkanonima, tradicijom, jezikom...) i da se, na taj nain, elegantno nametnesvim drugim (hrvatskom, slovenskom...) partikularnim identitetima. Samo takoodreeni partikularni identiteti mogu ostvariti hegemoniju! I toga su, manje-vie, svi srpski politiari bili itekako svjesni. I upravo u toj mogunosti da e onibiti ti koji e puniti prazninu svojim sadrajima treba vidjeti temeljne motivesrpske politike tijekom rata: bit emo velikoduni i pod svoje okrilje primit emonau slabiju slavensku brau, koja e ionako uskoro izgubiti svoj identitet unovom/naem okruenju! U tom kontekstu, onda nam moe biti razumljivo tose srpska politika uope nije previe zamarala spoznajom o (teorijskoj) krhkostijugoslavenstva/esencijalistikog identiteta, o mogunosti jednostavne idjelotvorne teorijske dekonstrukcije te ideje/identiteta, jer jedino im je bilo vanoda ta ideja/identitet uspjeno funkcionira na razini svakodnevne politike prakse,prakse koja se uope ne obazire na injenicu da je ta ideja/identitet rezultatnedavne konstrukcije, ve e se njome krajnje vjeto koristiti, kako bi ostvarilasvoje (partikularne) interese.16

Isto tako, mislimo da danas vie nije mogue relevantno govoriti ojugoslavenstvu, ako taj pojam, izmeu ostaloga, ne problematiziramo i unutargeopolitike emocija. Propitivanje unutar geopolitike emocija moglo bi nam pomoi

u otkrivanju kako kulture straha, ponienja i nade utjeu na oblikovanje svijeta!Naravno, ne mislimo da je do ujedinjenja 1918. dolo samo iz osjeaja straha

prema nekim drugim moguim rjeenjima, od kojih su neka bila i prijetea, akoja su se takoer ozbiljno razmatrala u visokim diplomatskim krugovima. Naime,raspad Austro-Ugarske Monarhije mogao je biti odigran i na neki drugi nain!

16

O dualizmu kulture i politike vie Gayatri Chakravorty Spivak, Kritika postkolonijalnog uma, Ka

istoriji sada{njosti koja nestaje, Beogradski krug, Beograd, 2003.


16/23


202

Ujedinjenje junoslavenskih naroda i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenacanije bila jedina opcija. Meutim, uloga straha u svim tim procesima uope nijeirelevantna, pa bi bilo dobro da se i nju uzme u obzir.

Na taj bismo nain, izmeu ostaloga, otvorili i temu hrvatske kulture straha,jer je samo iz te perspektive mogue objasniti odreene politike odluke kojesu bitno utjecale na buduu hrvatsku povijest. A jedan od najeih derivatate kulture straha oituje se u neobjanjivoj sklonosti Hrvata da se za ljubavslavenskog ujedinjenja (o)lako odreknu svog konkretnog subjekta (ovdje prijesvega mislimo na ulogu jezika u konstituiranju hrvatske nacije, gdje je ilircimabila primarna pisana, a ne govorna batina, to e se nesretnim Bekimdogovorom, naalost, promijeniti op. Z.K.) za volju jedne apstraktne cjeline(M. Krlea, 1963, 67). Konano, zar nije Lj. Gaj, uostalom kao i svaki romantinigenij, konstruirao moderni hrvatski identitet pod fiktivnim, a ne pod vlastitim

nacionalnim imenom!17

U tom (o)lakom odricanju odluujuu ulogu odigrali su hrvatski unitaristi, kojisu eljeli potpaliti kotao jednonacionalne jugoslavenske smjese, poriui vanostpovijesnih utjecaja u ivotu Junih Slavena. Po njima su trenutne politike potrebe,geopolitiki razlozi i izvanjski pritisci bili dovoljni za prevladavanje srpsko-hrvatskihrazlika. U tom su smislu unitaristi predstavljali istinsku protupovijesnu frakciju.

Njihov je voluntarizam bio loe probavljen (I. Banac, 1988, 104). No, oni su,naalost, otili i korak dalje, poeli su vjerovati da je hrvatski dio srpskohrvatskognaroda na neki nain manje vrijedan od srpskog dijela, a tu su ideju objeruke

17

O tome vie kod Dubravke Orai-Toli,Mu{ka moderna i ènska postmoderna, Ro|enje virtualnekulture, Ljevak, Zagreb, str.290. Za razliku od dinaminih hrvatskih nacionalnih shvaanja, srpska su

bila statina. (...) tamo gdje je hrvatska zaokupljenost uzajamnou slavenskoga svijeta povremenovodila prema hrvatocentrinim ideologijama (Vitezovi), vrsto srbocentrino stanje srpskih nacionalnihshvaanja bilo je nepropusno za slavenofilske misli. Srbi su osjeali zajednitvo s pravoslavnim Slavenima,osobito s Rusima, ali oduevljenje za ono to je slavensko nije nikada prevladalo, to se inae dogaaloi Hrvatima i nekim drugim slavenskim narodima (Slovencima, esima) (I. Banac, 1988, 107). Upravozbog toga Hrvati su bili spremni u ime apstraktnog jezinog jedinstva rtvovati svoju pisanu tradiciju,a prihvatiti nepovijesnu usmenu, koju su odavno prevladali. Usp. Z. Kravar,Komparatisti~ke kategorije

ihrvatsko-srpski knjièvni odnosi, Komparativno prou~avanje jugoslavenskih knjièvnosti(2), posebnoizdanje Zavoda za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i asopisa Gesta, Varadin,1987, str. 10-15. U ovome je tekstu Z. Kravar, izmeu ostaloga, pokazao kako se hrvatski knjievni ivot(tekstovi Marulia, Gundulia, Lucia, Dria...) puno ranije od srpskog osamostalio u odnosu na vane

drutvene institucije, kao to su dvor i crkva, i postao relativno samostalnom institucijom.


17/23

Zeni~ke sveske

203

prihvaali velikosrpski krugovi. U tim se krugovima hrvatskih unitarista sve viesmatralo da su Hrvati, zahvaljujui svojoj izloenosti dekadentnom Zapadu uemu je bio sadran prototip miljenja nekadanjih slavofila o nadmoi pravoslavlja nacionalno i dinamiki slabiji od Srba: Hrvat hoe da ivi, Srbin je spreman da

gine ... Hrvat kao intelektualac eli da sve vie spozna, da, shvati, kritikuje pa je zato vie kontemplativan, vie oprata, slabije reagira, vie je skeptik, ak do cinizma,nego fanatik. On se osjea viim i onda kad je nisko pao, jer intelektualizam vodirelativizmu i neaktivnosti. I moda je ba zato toliki moralist, to ima tako malomoralne snage. Srbin nije moralist, ali ima jak moral, moral aktiviteta i reagiranja ...

moral kosovski, moral okajavanja i osvete. Njegova tenja nije da sve shvati, negoda to vie moe. Hrvatstvo reprezentira statiku, a Srpstvo dinamiku, Hrvatstvopotencijalnu, a Srpstvo kinetiku energiju naega naroda, Hrvatstvo je refleksija,Srpstvo akcija (isto, 104-105).

18

18

Ovu suptilnu distinkciju izmeu Srba i Hrvata izloio je Milan Marjanovi. Vidjeti: Narod kojinastaje: Zato nastaje i kako se formira jedinstveni srpskohrvatski narod, Rijeka, 1913, str.55-56. No, biloje i drugaijih, posvema oprenih miljenja o narodnom jedinstvu Srba i Hrvata. A. G. Mato to vidi ovako:Neporeciv je faktor da je ideja (junoslavenske) narodne sloge Srbima poruka za srbovanje, dok kod veineHrvata i ta misao oslabljuje ideju hrvatsku. U istom tekstu on smatra da e srpstvo kod nas naroito meupravoslavnima uvijek nai svojih politikih prozelita i separatista. Dokle god bude naa kultura anacionalna,

nehrvatska, jugoslavenska kao (Strossmayerova) Akademija, dokle god bude naa puka prosvjeta, naroitokolska, u kolama antihrvatskih, maaronskih vladinovaca, dumana hrvatskog imena i prolosti ilijezuita, zakletih neprijatelja svake zdrave nacionalne prosvjete, srpska kultura premda inferiornija jo uvijek,

djelovat e i pravit e meu nama zbrku sve dotle dok naa kultura ne bude nacionalna i slobodna kaokultura srpska. Usp. A. G. Mato, Mi i oni, Sabrana djela, sv. 14, Zagreb, 1973. str. 87-89. Konano, kakodrugaije, nego kao demonstraciju kolonijalnog mentaliteta, treba shvatiti ponaanje AnteTresi-Paviia,jugoslavenskog/srpskog veleposlanika u Sjedinjenim Amerikim Dravama:

- Halo! Halo! Ovdje je Srpsko poslanstvo, poslanik Tresi-Pavii.() Da, oni su konzekvetno uporni i neprestano srbuju odvratio je Tresi-Pavii.

- Pa, dobro rekoh oni, ali i Vi ste rekli Ovdje Srpsko poslanstvo.- Zar i Vi srbujete?

- Eto, tako, prelo i meni u obiaj, kad se oni svi do jednoga tako odazivaju i govore.- Dobro, brate, ali Vi ste ef, pa treba da ih upozorite da se dre slubenog naslova.- Vraga bi oni mene sluali. I kakav sam Vam ja ef? Svaki od njih misli da je, kao Srbin, vii od

mene. Pa tako i jeste. Ja sam samo trpljen. Onaj to je s Vama govorio na telefon, on je neki

savjetnik Poslanstva i, toboe, demokrata, Davidovievac, a svaki dan me vrijea i izaziva kaoHrvata, kao da ja odobravam Radieve budalatine. Vi ne moete razumjeti moju situaciju. Oni aki moju privatnu potu otvaraju. Prije su to radili kriom, a sada ovaj bezobraznik to radi otvoreno.

- Pa Vi treba da tu praksu prekinete, ili da povuete konzekvencije.- Ta to bi oni jedva doekali. Zar je mene ministar na ovo mjesto postavio? Postavljen sam jer

je to Kralj traio, da ispuni prijanje obeanje. Ali, kad bih im ja ta uznos uinio, a ja samjedini Hrvat koji je na jednom vanijem mjestu poslanika, a, osim toga, imam enu i djecu koju

treba hraniti i odgojiti.


18/23


204

Ove opore konstatacije M. Marjanovia o nama samo su jo jedna od potvrda dani na kraju XIX., odnosno na poetku XX. st., veina dilema oko naega nacionalnogidentiteta jo uvijek nisu razrijeene. Kriza identiteta svojstvena je tom periodu hrvatske

povijesti. I tu krizu identiteta mogue je svesti, izmeu ostaloga, i na pojam straha:

Hrvati su itekako bili svjesni da jedan stari, relativno poznati svijet/Austro-Ugarska nunomora propasti, da mu jednostavno nema spasa, a ono novo (zajednika jugoslavenskadrava) to se nudi nije u bitnim detaljima definirano, postoje odreene (prijetee)praznine,19koje generiraju posvemanji strah u odnosu na neizvjesnu budunost.

- Taj me je odgovor zaprepastio i stid me je bilo za njega. Nisam mogao, a da mu to ne dam

osjetiti, pa sam mu, izmeu ostaloga, rekao:- A to imadu Hrvati od toga to ste Vi jedini na vanijem mjestu? Zar to, to se stidite da ste

Hrvat?- To ne. Tko Vam je to rekao?- Pa, uo sam da ste bili u Kaliforniji, gdje Vam je dolo pet tisua Hrvata, te da ste im drali

govor, u kome ste rekli da Vas je stid to ste Hrvat, i da Vam se odmah vie od polovicerazilo.

- To je istina, ali to je zbog one lude Radieve politike i u vezi s time to je rekao, jer me jeuistinu stid (M. Metrovi, 1993, 165-166).

I Hrvat, poslanik Tresi-Pavii, nema nikakvih problema da se stidi politike S. Radia, ali uope mu nepada na pamet da bi se jednako tako, ako ne i vie, trebao stidjeti i nekih drugih politika, koje se u to

vrijeme provode!

19

A ono to je prazno samo po sebi, univerzalno se u svakome trenutku moe ispuniti sadrajem. Ito je N. Paiu posvema jasno. Dodue, svjesni su te injenice i Trumbi i Supilo, ali jednako tako im jejasno da u tom trenutku N. Pai u rukama ima jae karte. Naime, srpski partikularni identitet, prisutanu vidu ne politike grupacije (srpska vojska u Prvome svjetskom ratu sudjeluje na strani pobjednika, silaAtante op. Z.K.), kome poe za rukom da prazno (nedovoljno definirano op. Z.K.) mesto univerzalnogispuni sopstvenim sadrajem (monarhijom, centraliziranom dravom, politikom strukturom koja iskljuivoodgovara srpskoj strani, snanom militarizacijom jugoslavenskog drutva, lojalnom birokracijom,korumpiranim sudstvom ... op. Z.K.), izvojevae hegemoniju (B. Buden, 2007, 220). I upravo eova spoznaja omoguiti N. Paiu da se ponaa na nain korektnog multikulturaliste, koji slobodnomoe rei: Te druge kulture (hrvatska, slovenska...- op.Z.K.) su slatke, samo se moraju uklopiti u na(srpski op. Z.K.) raster (H. Bhabha). Jedinstvo jugoslavenske nacije samo je ime, odnosno simbol

nedostatka. Prema tome, ono je konstitutivni nedostatak, ono ni uz najbolju volju nije u mogunostipodariti sadraj koji bi a priori bio odreen ispuniti to ime/simbol. I tek u tom obliku kao konstitutivnapraznina univerzalno dobiva drutveno znaenje. Prema miljenju E. Laclau prazno mjesto univerzalnogodreuje se na isti nain kao oznaitelj koji se oslobodio svake veze s oznaenim i sam je kao takavprazan. Prazni oznaitelji narod, poredak, jedinstvo, osloboenje, zajednica, revolucija simbolizirajuodsustvo punoe zajednice, odnosno nepostojanje mogunosti da se ona konstituira kao u sebe zatvoreniidentitet ispunjen pozitivnim sadrajem. Koji e od njih kolonizirati prazno mjesto univerzalnog i timeoznaiti odsustvo punoe zajednice, odreuju jedino historijske borbe u konkretnoj historijskoj situaciji.Naravno da tijekom tih borbi odreeni partikularni zahtjevi, u ovome sluaju srpski, postaju univerzalni,a drugi se, hrvatski, marginaliziraju do stigmatizacije, dok se trei, kao to su to dvadesetih godina XX.stoljea bili makedonski, i svi drugi ne-srpski: albanski, bonjaki, maarski, posvema ignoriraju! I da

paradoks bude potpun tek su komunisti dokraja progledali i uspjeli su vidjeti i priznati postojanje svih


19/23

Zeni~ke sveske

205

I ta neizvjesnost, tonije strah od onoga to tek treba doi, to je krajnje difuzno,nedefinirano logino generira krizu identiteta, gdje se onda ak i ujedinjenje saSrbijom kod mnogih ondanjih protagonista nekritiki doivljava kao stvaranjetoliko potrebnog osjeaja nade, gdje se onda ta potreba za brzim i bezuvjetnim

ujedinjenjem doivljavala kao spasonosno rjeenje, koje e Hrvatima omoguitida relativno elegantno prevladaju inae nepodnoljivu i prijeteu politiku situaciju:postoji realna mogunost da se izgube dijelovi teritorije, u zemlji je stanje krajnjekaotino, drutvo se naoigled raspada, dravne institucije vie ne funkcioniraju,izgubile su svaki legitimitet, Narodno vijee preuzima ingerencije Sabora, dalekosenepolitike odluke donose se argumentom sile, a ne silom argumenata, vie nefunkcioniraju nikakvi kontrolni mehanizmi prilikom donoenja bitnih i dalekosenihpolitikih odluka, kao to je to bila odluka o (bezuvjetnom) ujedinjenju sa Srbijom ...

A situacija u Makedonije je jo traginija: poslije Prve i Druge balkanskevojne, i Prvi svjetski rat se vodi na makedonskom teritoriju, uspostavljen je

Solunski front, gdje se, izmeu ostalih, bore i ginu makedonski mladii, urazliitim vojskama, za tue politike i teritorijalne interese. U Makedoniji u tovrijeme ne postoji apsolutno nita: ni parlament, ni politike stranke, ni crkva,ni rudimentarni elementi bilo kakve javnosti ... U jednoj takvoj situaciji nije

mogue oekivati da bi netko mogao artikulirati neku suvisliju makedonskupolitiku platformu, jasnu nacionalnu strategiju, koja bi ponudila neke razumnije iprihvatljivije izlaze iz ove krajnje frustrirajue situacije.

Vratimo se hrvatskom sluaju! Politika situacija u kojoj su se Hrvati nalitijekom Prvog svjetskog rata uistinu je i teka i neizvjesna: veini je bilo jasno dae Austro-Ugarska izgubiti rat, isto tako, bili su svjesni da su sile Atante moraleobeati Italiji neku protuuslugu, jer ne bi samo tako, bez ikakve teritorijalne

kompenzacije, poetkom 1915. godine Italija promijenila stranu u ratu, napustilasvoje dotadanje ratne saveznike, Austro-Ugarsku i Njemaku. Ta nagla promjenastrana u ratu morala je biti nekako honorirana, a nagrada su bili hrvatski teritoriji,

Istra, Dalmacija, otoci ... I da poslije rata ne bi bilo nikakve zabune glede dogovora,

partikularnosti, pa tako i makedonske! Dodue, to jo uvijek ne znai da su i uspjeli rijeiti sve napetostina relaciji univerzalnost vs. partikularnost, ali mora im se priznati da su neke odluke, kao npr. priznanjemakedonske nacije od strane Kominterne, bile historijske s dalekosenim posljedicama za budue etnike

odnose na ovim prostorima.


20/23


206

svi ti detalji pedantno su katalogizirani u Londonskom ugovoru, u tajnim aneksima!I nema nikakve dvojbe da ondanjim hrvatskim politiarima uope nije bilojednostavno donositi mudre politike odluke. Oni su obuzeti strahom ne samo zasvoju budunost, ve i za budunost zemlje iji su politiki predstavnici. U tom

smislu u pravu je D. Moisi kada kae da strah podstie obraanje panje naokruenje i u tom smislu predstavlja neku vrstu konstruktivnog upozorenja, prirodninagon za zatitom. Strah moe da bude i izvor nade (2012, 112-113).20

Srbi, za razliku od Hrvata i Slovenaca, prije ujedinjenja imaju svoju vlastitudravu. Nitko ne spori da je njihov put razliit u odnosu na Slovence i Hrvate. Istotako, ne bi bilo politiki, a ni moralno korektno dovesti u pitanje njihova stradanja,patnje i rtve. No, to ne znai da i drugi nisu imali velike rtve, da i drugi nisu jednakotako stradali i patili. Ali, ono to je bitno, razliite nacionalne drave nalaze se unejednakom odnosu prema snagama univerzalizacije. Jugoslavensku ideju nunotreba vidjeti i kao odnos izmeu univerzalnoga i partikularnoga, gdje taj odnos nijesamo teorijsko pitanje, ve jednako tako ipar exellencepolitiko pitanje! Konano,multikulturalizam, prema miljenju E. Laclaua, to i potvruje na neposredan nain.Segregacija i kulturna autonomija predstavljaju normativnu vrijednost, a kao takve

predstavljaju i povod za nove politike borbe, koje se vode u ime autentinosti.Meusobno odvojeni i razliiti kulturni identiteti, a upravo je o takvim identitetimarije u novoformiranoj jugoslavenskoj dravi/Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sveodlunije e zahtijevati radikalnu (politiku i inu) autonomiju! I oito da bi tu trebalotraiti razloge neuspjeha svake jugoslavenske ideje, koja sve one tenzije izmeurazliitih kulturnih identiteta nije bila u stanju na pravi nain rijeiti. Naime, zazagovornike Velike Srbije, afirmacija bilo koje nesrpske individualnosti predstavljala

je ustupak a takoer i gubitak. (...) Za jugoslavenske unitariste te zlosretnegraditelje nove, integralne jugoslavenske nadnacije sve su individualnosti (premda

20

No, i u strahu treba sauvati osjeaj za mjeru, jer pretjerani strah je opasan. Opsjednutost strahom,bio on realan ili umiljen, predstavlja ozbiljan nedostatak za sposobnost unutranje ili izvanjske interakcije

s drugima. Strah vodi na stranputicu i to ponekad vrlo ozbiljnu. On podie opi nivo anksioznosti koja,u najboljem sluaju, moe zbuniti, a u najgorem da bude osobito kontraproduktivna (P. N. Stearns,2006, 201). I u ovome posljednjem ratu mnoge su se odluke donosile pod utjecajem straha - tako su

mnogi masovno naputali svoje domove, jer se, u promijenjenim politikim okolnostima (tako su poslijepotpisivanja Daytonskog mira mnogi sarajevski Srbi odluili napustiti sarajevsko predgrae Ilidu, jer jeto predgrae sukladno potpisanom mirovnom sporazumu pripalo Federaciji, a ne Republici Srpskoj) vienisu osjeali sigurnim. Ova, kao uostalom i mnoge druge sline reakcije, posvema su razumljive, jer strah

i mrnja vrlo esto idu zajedno i tvore jednu krajnje opasnu kombinaciju koja izlaz nalazi u ispadima nasilja.


21/23

Zeni~ke sveske

207

srpska svakako manje) bile prepreka za punu integraciju. Bolje se drati centralizma,makar u njemu dominirali Srbi, nego se pokoriti plemenskim separatistima(I. Banac, 2001, 117). Jugoslavenski unitaristi itekako su svjesni injenice da suplemenski separatizmi/partikularni nacionalni identiteti, njihova historijska

sjeanja, kudikamo stariji od bilo koje ideje jugoslavenstva. I ta ih je spoznaja inilasilno nesretnim, jer su bili svjesni da se niti jedan partikularni nacionalni identitetne eli, u ime neke nedefinirane apstrakcije, odrei svojih posebnosti, svojih tradicija,svojih diskurzivnih praksi... Do istih je zakljuaka doao i A.B. Wachtel 21analizirajuirecentne jugoslavenske knjievne asopise, koji su izlazili neposredno poslije Prvogsvjetskog rata, jer prilozi u tim asopisima svjedoe tek o duhu usputne kulturnesuradnje, a nikako o nekom pretjeranom oduevljenju multikulturalnou ilinadnacionalnom kulturom. Naposljetku, treba imati na umu da se uvijek izmeuuniverzalizacije i partikularnosti otvara napeto polje politike identiteta, u kojem se

(...) odigrava globalna borba za priznanje (A. Assmann, 2011, 335). A kada je rije ojugoslavenskoj naciji onda je evidentno da ni oni koji zagovaraju to rjeenje kao nioni koji se ne prepoznaju u tom kolektivnom identitetu, niti jednom javnom gestom,

ne pokazuju neku preveliku elju da se polje napetosti prevlada. No, te njihovereakcije posvema su razumljive, jer kod njih ne postoji zajednika volja za budunost,a jednako tako i ne dijele nikakvo zajedniko iskustvo iz prolosti. A za formiranje bilokojeg kolektivnog identiteta moraju se podudarate obje komponente: i vrijednosna iiskustvena! A toga u jugoslavenskom sluaju nema!

Konano, i sami moramo znati da su u Hrvatskoj ve bile djelatne diskurzivneprakse koje su aktivno sudjelovale u konstituiranju nacionalnog identiteta, jer

kada se sredilo nacionalno i kulturno, onda su se drugi slojevi identiteta odmahsami od sebe razotkrili gotovo u ve dovrenosti, to dakako nije bilo ba takojednostavno i neupitno, a to potvruje kasnije i enoa, koji je trebao dovravati

neke od elemenata identiteta, ban Maurani svojim kolskim programom(obrazovni sustav), Strossmayer kulturnom toskanizacijom, a da ne govorimoo politikim strankama koje su konano trebale dovriti politiki plan (dravu),odnosno njegovo ilirsko transetniko, a nedvojbeno etiko, kao i Starevievoetniko kao nacionalno (C. Milanja, 2012, 227-228). I kao to je oito i kodHrvata uspon nacionalnog identiteta vezuje se uz XIX. stoljee, ali taj uspon neiscrpljuje se iskljuivo u realizaciji legitimnih kulturnih tenji, ve e se konstruiranje

21

Usp. A . B. Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje dr`ave, Stubovi kulture, Beograd, 2001.


22/23


208

nacije pokuati ostvariti i preko teritorijalnog odreenja, to stvara probleme uvienacionalnim regijama u kojima ive narodi (Srbi, Bonjaci, Slovenci...- op. Z.K.)sa sopstvenim tenjama za obnovom identiteta. Situacija je neto laka ako nacijaima oslonac u istorijskoj dravi, ali tamo gde se aktualna situacija ne podudara sa

onom iz prolosti nastaju potekoe. Dva najbolja primera su Hrvatska i Poljska.U hrvatskom sluaju, gotovo itava teritorija srednjovekovnog kraljevstva, kojuine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, nalazi se u rukama Habzburke monarhije,ali podeljena na tri dela: Dalmacija, kao i Istra, pripada Cislajtaniji, Slavonija je upersonalnoj uniji s Maarskom; konano, Hrvati zahtevaju jedan deo Bosne iHercegovine (a na taj prostor pretendirat e i Kraljevina Srbija poslije Berlinskogkongresa op. Z.K.) kojom, od 1878. godine, upravlja zajedniko ministarstvofinansija, kao i ustupanje vojne granice nakon njenog rasparavanja poetkomosamdesetih godina 19. veka, to ne dobijaju ni od Bea ni od Budimpete. Sutinahrvatskog nacionalnog govora poiva u elji da se obnovi srednjovekovna teritorijakoja bi, tavie, mogla da poslui kao osnov junoslovenskom entitetu u iji esastav ulaziti i Slovenci i Srbi (K. Horel, 2012, 131-132).

Naravno da su nacionalistiki zahtjevi motivirani razliitim ideologijama i dase, sukladno toj injenici, i artikuliraju kroz razliite politike prakse/programe, a uHrvatskoj su politiku scenu, nakon Prvog svjetskog rata, brzo osvojili nacionalistikoji su u najboljem sluaju verovali u toleranciju, a u najgorem u separatizam (A.B.Wachtel, 2001, 102). Dodue, neki se ne slau s ovom konstatacijom i smatraju dasu hrvatski nacionalni zahtjevi najee bili usmjereni prema stvaranju integralnecjeline od svih posebnih junoslavenskih nacionalnosti (I.Banac, 1988, 107).No, treba, isto tako, rei da su se svi ti hrvatski integracijski programi svravaliu velikom razoaranju, gdje je onda antiintegracijska praksa predstavljalaloginu reakciju na tu suludu idealistiku arhitekturu: poslije etrdesetosme

Starevi, poslije Osamnaeste Radi (M. Krlea, 1963, 67). No, nije u pitanjusamo antiintegracijska reakcija, ve je ona praena i supstitucijom blizineudaljenou. Naime, neposredna prolost, stoljea unutar Habsburke monarhijekoja su duboko formirali itav ivot i kulturu bit e potisnuta, a problematina inejasna slika dalekih vremena slave init e nas nacionalno ponosnim (ethnikoseghoismos). I ovaj psiho-socijalni model ponaanja: potiskivanje vs. glorifikacija,predstavlja jednu od najeih konstanti u hrvatskoj politici. Tako emo se svihonih sramnih epizoda iz povijesti, kojih se nije uputno sjeati, rjeavati tako to

emo ih potisnuti i vratiti se u neko slavno vrijeme za koje smo uvjereni da su ba


23/23

Zeni~ke sveske

tada svi nai postupci, sve nae odluke bile na najvioj povijesnoj razini. I na taj

nain, klasinom derealizacijom, poricanjem samo nekih dijelova vlastite prolosti,omoguuje se pojedincima i kolektivima da najkomotnije izau na kraj s traumamate prolosti, da pritede sebi prije svega neugodan susret s vlastitom svijeu...

(B. Buden, 1998, 89). Ali za razliku od B. Budena, koji bijeg u derealizaciju vezujeuz 90-te godine prologa stoljea kada je velika veina graana Hrvatske, prekonoi, odustala od hrvatskog jugoslavenstva, itave jedne faze kolektivne povijesti,mi smo, pak, miljenja da se radi o jednoj psihotehnici koja se jednakom snagom

javlja u svim prijelomnim godinama nae povijesti: i 1918., i 1941., i 1945., i 1991.!

to praktino znai kada jedan partikularni kulturni identitet eli politikiartikulirati identitet npr. etnike manjine i to upravo kao takav, u smislu vlastitepartikularnosti? On nee biti u stanju, smatra Laclau, unaprijediti svoje partikularneinterese, a da se pri tome ni na koji nain ne pozove na univerzalne principe, da,dakle, ne zahtijeva univerzalna, prije svega, jednaka prava. To ponovno posezanje

za univerzalnim vrijednostima predstavlja preduvjet svake politike artikulacije iintrizini je dio politike strategije svakog partikularnog identiteta to istovremenoznai da moramo odustati od predstave o istoj i potpuno izdvojenoj partikularnosti.Ulazak u zajedniki prostor univerzalnih vrijednosti i prava za politiku grupacijununo znai hibridizaciju njezinih partikularnih identiteta. Prema miljenju Laclau-a,hibridizacija uope nije marginalan fenomen, ve se radi o terenu na kojem sekonstruiraju suvremeni politiki identiteti.

Tako J. Butler smatra da se znaenje univerzalnog pokazuje kao kulturalnorazliito. Ono to u jednoj kulturi slovi kao univerzalno, u nekoj drugoj kulturi moe sepojaviti upravo kao subverzija tog univerzalnog. Prema tome, pojam univerzalnog nije

mogue odvojiti od vlastite kulturalne artikulacije. ak kada i zahtijeva transkulturalno

znaenje, na njega utjeu iste kulturalne norme koje pokuava transcendirati. Zbogtoga za pojam univerzalnog u koncepciji jedinstvene, homogene kulture vie nemamjesta te se od nas trai da kulturu shvatimo kao mjesto razmjene. Univerzalnoje, u meuvremenu, postalo problem cross-cultural translation.22Naime, rije je oteorijskoj poziciji koja kulturu ne promatra kao esencijalistiki totalitet, jedinstven ihomogen, ve kulturu vidi kao jedan beskonaan i nikada dovren proces.

22

O tome vie kod Butler/Laclau/iek, Contingency, Hegemony, Universality, hrv. prijevod: J. Butler,

E Laclau S iek Kontigencija, hegemonija, univerzalnost Naklada Jesenski&Turk Zagreb 2007

Documents

Jugoslavenska ideja u kontekstu... Zlatko Kramarić