DOC.DR.MAIDA DIZDAREVIĆ

PREDUZETNIŠTVO

1. OSNOVE PREDUZETNIŠTVA

• 1.1. Pojmovno određenje preduzetništva • Brojni autori su tokom historije dali različite definicije

preduzetništva. • Ta različitost razmišljanja govori kako jedna jedinstvena

definicija preduzetništva uopšte nije moguća ili bi bila previše opširna ili neprecizna i beskorisna. 

• Preduzetništvo se uglavnom definiše: • kao sposobnost formiranja efikasne privredne djelatnosti

na osnovu kreativne čovjekove ekonomske djelatnosti i ograničenih proizvodnih činioca, uz određeni rizik,

• kreacija inovativne ekonomske organizacije radi sticanja profita (dobiti) u uslovima rizika,

dinamičan proces stvaranja dodatne vrijednosti od strane pojedinaca koji preuzimaju rizik u smislu kapitala, vremena i/ili karijere,

proces stvaranja nečeg novog ulaganjem neophodnog vremena i napora, uz pretpostavku pratećih finansijskih, fizičkih i društvenih rizika,

sposobnost stvaranja preduzetničkog tima sa komplementarnim individualnim vještinama i talentima,

kreiranje i stvaranje novih vrijednosti putem kreativnog kombinovanja poslovnih resursa,itd.

Modernu definiciju preduzetništva iznosi Jeffry A. Timmons, opisujući ga kao:

sposobnost kreiranja i stvaranja vizije praktično ni iz čega - kao ljudski kreativan čin i primjenu energije za iniciranje i izgradnju preduzeća ili organizacije.

Prema Timonsu, preduzetnička vizija podrazumijeva želju za preuzimanje proračunatih rizika, ličnih i finansijskih, te preduzimanje svih mogućih napora radi smanjenja mogućnosti propadanja.

Na osnovu svih navedenih definicija, možemo izvući zajedničke elemente u njima: zajedničke elemente u tim definicijama, možemo pronaći sledeće:

Kreativnost inivativnost proces stvaranja nečeg novog i osnivanje ekonomskih organizacija rizik i neizvjesnost ograničeni resursi prilika za sticanje profita i rasta pod rizikom i nesigurnošću.

• Što se tiče preduzetništva u oblasti proizvodnje ono se obično javlja u proizvodnji hemikalija, farmaceutskoj industriji, proizvodnji parfema, elektronici, plastici, itd. U oblasti usluga naročito se javlja u trgovini, transportu, građevini, ugostiteljstvu, osiguranju, nekretninama i slično. Obuhvata odluke kao što su:

• izbor tržišta,• proizvoda/usluge, odnosno delatnosti,• lokacije,• veličine i tipa preduzeća,• tehnologije,• izvora finansiranja i• načina organizovanja.

• U današnjim uslovima, kada se gubi sigurnost posla na dugi rok u većim organizacijama, mnogi vide preduzetništvo kao idealan način da kreiraju svoju vlastitu sigurnost posla i da sami ostvare uspjeh.

• Smatra se da je na nastanak savremene preduzetničke ekonomije u razvijenim tržišnim privredama posebno su uticala dva faktora: brz razvoj novih znanja i tehnologija koji je uslovio ekspanziju novih preduzetničkih firmi visoke tehnologije, kao i razvoj tržišta preduzetničkog kapitala koji je postao efektivni mehanizam finansiranja novih preduzetničkih poduhvata.

• Sa druge strane, u privredama u tranziciji dolazi do razvoja preduzetništva, ali je često vezano za restrukturiranje bivših velikih državnih preduzeća, odnosno za proces privatizacije.

• 1.2. POJAVA I RAZVOJ PREDUZETNIŠTVA • Preduzetništvo postaje značajno tek krajem sedamdesetih

godina prošlog vijeka. • Sve do tog vremena, u ekonomskoj teoriji i u privrednim

strategijama razvoja najveća se pažnja, poklanjala velikim kompanijama.

• Masovna ekonomija je tada predstavljala ekonomsku kategoriju koja je svoju ekonomsku paradigmu zasniva na dvije kategorije: u proizvodnji na ekonomiji obima i masovnoj eksploatacija jeftinih energenata (nafta, ugalj, gas), što prouzrokuje stabilan ekonomski rast;

• a u potrošnji se zasniva na fenomenu masovne potrošnje materijalnih dobara i akumulaciji materijalnog bogatstva.

• Međutim, uslijed problema koji su se tada javili, poput pojave inflacije, smanjenja potražnje, pada proizvodnje na pojavu malih i srednjih preduzeća počinje da se gleda kao na moguće rješenje za poslovni svijet i norme poslovanja koje su vladale do tada.

• Produktivnost, kao uspješno obavljanje nekog posla u odnosu na iskorišćene resurse i zaposlenost predstavljaju centralna pitanja rasta i razvoja neke države. Visokorazvijene zemlje su shvatile da ukoliko ne bude povećanja produktivnosti i zaposlenosti, neće biti ni daljeg razvoja, odnosno pad životnog standarda, bi doveo do eventualnih socijalnih, društvenih i političkih problema.

• Rješenje se našlo u preduzetništvu.

• Masovna ekonomija polako ustupa mjesto ekonomiji zasnovanoj na znanju (preduzetničkoj ekonomiji).

• Ključni momenti koji su do toga doveli su:• dinamičan razvoj informacione tehnologije, • tradicionalni faktori proizvodnje (prirodni resursi, radna snaga i

kapital) ne nestaju, ali postaju sekundarni, • te nova vrijednost zasnovana na informacijama i znanju. • Osnovne odrednice ekonomije znanja, odnosno preduzetničke

ekonimije postaju inovativnost i uloga znanja u kreiranju novih proizvoda.

• Osnovni razlozi važnosti preduzetništva nalaze se u činjenici da ono prvenstveno predstavlja izvor novih poslova, da se kroz malo I srednje preduzetništvo, obezbjeđuje i podstiče ekonomski rast i proizvodnja, modifikuje se i podstiče konkurencija, stvaraju potpuno novi proizvodi/usluge i nove tehnologije.

• Pored ovih rezultata, preduzetništvo je sa sobom donijelo i nove oblike organizacije posla, nova tržišta, nova preduzeća, nove proizvode/usluge, te nove tehnologije.

•  Osim toga, putem preduzetništva jačaju se lični potencijali - ne samo materijalni motivi nego i samoispunjenje, sloboda, samostalnost i izazov.

• S obzirom da velik broj malih i srednjih preduzeća obezbjeđuju velik spektar proizvoda, i samim kupcima odnosno korisnicima usluga se povećava izbor a cijene su niže.

• Preduzetništvo poboljšava društveni i socijalni potencijal – odgovornije ponašanje preduzeća, uvažavanje interesa kupaca, te uvođenje socijalne i ekološke svijesti.

• 1.2.1. Historijski razvoj preduzetništva • Prvi zapisi nam ukazuju na razne oblike preduzetništva u još u

egipatskoj, arapskoj i kineskoj civilizaciji. • U anticko doba poznati su različiti tipovi preduzetništva u staroj

Grčkoj i Rimskom carstvu gdje kao različite preduzetnicke aktivnosti jačaju trgovina i novčarsko poslovanje.

• Preduzetništvo pod ovim pojmom nastaje u srednjem vijeku između 12. i 15. vijeka kada je u prvo vrijeme obuhvaćalo trgovinu, kreditne i mjenjačke poslove, brodarstvo, ali i osvajanje novih područja.

• Akademsko izučavanje fenomena preduzetništva počinje od 18. vijeka.

• Preduzetništvo je bilo predmet rasprava mnogih ekonomista, a mi ćemo navesti pristupe dvije osnovne škole ekonomske misli, klasične i neoklasične, ali i ukazati na moderni pristup u razvoju preduzetništva.

• Klasična škola • U okviru klasične ekonomske misli razlikujemo

englesku, francusku, austrijsku, njemačku i američku školu.

Predstavnici engleske klasične škole su Adam Smit i David Rikardo.

• Adam Smit u djelu „Bogatstvo naroda” (1776.) govori o preduzetničkoj aktivnosti koja se ostvaruje marljivošću, štedljivošću, te poslovnim špekulacijama i inovacijama.

• I Smit i Rikardo na profit gledaju kao na nagradu za rizikovanje kapitala, a ne vođenje preduzeća.

U okviru francuske klasične škole predstavnici su Richard Cantillon i Jean-Baptiste Say.

Cantillon je djelovao u okviru fiziokratske škole, iznio je svoj stav prema kojem je preduzetnik spreman da preuzme novčani rizik i da se upusti u akciju pravljenja profita.

Kantijon opisuje preduzetnika kao osobu koja kupuje po poznatim cijenama, a prodaje po nepoznatim, tj. po cijenama koje će se tek naknadno formirati.

Carl Menger je tvorac austrijske ekonomske škole i smatrao je da je osnovna funkcija preduzetnika da transformiše određena dobra u druga dobra, „operišući” pri tome različitim informacijama i ekonomskim kalkulacijama.

• Tokom procesa transformacije, preduzetnik se suočava sa neizvjesnošću, odnosno nepoznatim količinama i kvalitetom proizvedenih dobara. Prema Mengeru, preuzimanje rizika nije osnovna funkcija preduzetnika.

• Menger ističe da je preduzetnik neophodan element u procesu proizvodnje roba, isto kao što su kapital, mašine i ljudski rad neophodni za normalno funkcionisanje ovog procesa.

Predstavnik njemačke škole je Thunen, za kojeg je preduzetnik innovator i osoba koja snosi rizik, a profit koji ostvari nagrada je za preuzimanje nepredvidivog rizika i uloge inovatora.

Pojam preduzetništva u američkoj školi uvodi Amasa Walker (1799.-1875.) koji vidi preduzetnika kao kreatora bogatstva.

• Njegovu teoriju nastavlja razvijati njegov sin Francis A. Walker (1840.-1897.) koji naglašava da preduzetnici mogu vidjeti budućnost, da posjeduju organizacijske, administrativne i vještine vođenja.

• On smatra da je profit rezultat uloženih vještina, sposobnosti i talenta određenog preduzetnika.

• Neoklasična škola ekonomske misli • U okviru neoklasične škole spomenut ćemo

nekoliko predstavnika. Alfred Marshall smatra da je preduzetnik osoba

koja preuzima rizik i da djeluje kao poslovni čovek i menadžer.

• U svojim ulogama on mora imati sposobnost predviđanja promjene proizvodnje i potrošnje, kao i sposobnost da vidi gdje se pruža prilika za plasiranje nove robe koja će zadovoljiti neku stvarnu potrebu ili koja će poboljšati plan proizvodnje stare robe.

Začetnik modernog razumijevanja preduzetništva, Josef Schumpeter, kao jedna od najznačajnijih figura u historiji razvoja misli o preduzetništvu, preduzetništvu daje centralno mjesto u kapitalističkoj privredi.

• Odvaja preduzetnika od poslovnih ljudi koji izbjegavaju rizik, jasno ističući razliku između vlasnika i preduzetnika, odnosno preduzetnika i menadžera.

• Preduzetnik angažuje menadžera da se brine o tome kako će se ulazne vrednosti što racionalnije iskoristiti da bi se ostvarili što bolje i kvalitetnije izlazne vrijednosti.

Jean Baptiste Say je predstavnik neoklasične škole kojem pripadaju zasluge za definisanje uloge i funkcije preduzetništva.

• Preduzetnik je posrednik između vlasnika kapitala i najamnog radnika.

• Prvi je dao širi opis preduzetničkog posla kroz definiciju preduzetničke funkcije u kombinaciji različitih proizvodnih faktora u preduzeću.

• Say naglašava sposobnost preduzetnika da usmjerava poslovne poduhvate, nadzire ih i njima uspešno upravlja. Time on ukazuje na mogućnost odvajanja funkcije vlasništva od preduzetničke funkcije, što će se kasnije u praksi i dogoditi

Ludwig von Mises jedan od najznačajnijih predstavnika austrijske ekonomske škole.

• Smatrao je da u dinamičkoj stvarnosti svaki učesnik je Preduzetnik i sve ekonomske odluke uključuju donošenje odluka u skladu sa budućom neizvjesnošću.

• Preduzetnika definiše kao donosioca odluka na čije ponašanje utiče i sama budućnost i njegova vizija budućnosti.

Israel M. Kirzner je također predstavnik austrijske ekonomske škole i student Ludviga fon Mizesa, i je smatrao je da je suština preduzetništva u brzom reagovanju na profitne šanse koje se ukazuju na tržištu.

Theodore W. Schultz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1979. godine, preduzetništvo smatra kao čin realokacije resursa, a preduzetničke sposobnosti nisu urođene, već se mogu steći

• Savremene teorije o preduzetništvu • Shvatanje preduzetništva se mijenjalo kroz vijekove. • Jedno od shvatanja koje se danas može najčešće čuti je da je

preduzetnistvo je sposobnost da se zapazi povoljnu priliku za posao, da prikupi potreban kapital i da započne posao uz određeni rizik.

• Preduzetništvo je moguće definisati sa različitih aspekata, pa se tako danas preduzetništvo smatra četvrtim faktorom proizvodnje, uz rad, zemlju i kapital, zatim kao skup karakteristika pojedinaca koje ga izdvajaju od drugih, te kao specifičan način ponašanja i razmišljanja.

• Savremeni američki ekonomisti su dali izuzetno važan doprinos teoriji preduzetništva Howard H Stevenson, profesor poslovne administracije na Harvardskoj poslovnoj školi {Harvard Business School) i jedan od najvećih autoriteta u oblasti preduzetništva na svijetu, ima svoju definiciju koja je opšteprihvaćena na tom univeritetu, a i šire:

• „Preduzetništvo je nastojanje da se iskoristi šansa, bez obzira na resurse koji se trenutno posjeduju.

William D. Bygrave (Vilijam Bajgrejv), jedan od vodećih savremenih autoriteta u oblasti preduzetništva i profesor na Babson koledžu, smatra da je preduzetnik svaka osoba koja započinje novi biznis.

Preduzetnički proces podrazumijeva sve funkcije i aktivnosti koje su vezane za spoznaju šansi i kreiranje organizacije koja će. te šanse u praksi da iskoristi.

Američki ekonomist David Birch 1979. godine objavio je rezultate svoga istraživanja o zapošljavanju svih američkih preduzeća u razdoblju od 1969. do 1976. godine.

Objavljivanje tih rezultata prouzročilo je pravo uzbuđenje kod niza američkih ekonomista i kreatora ekonomske politike.

Naime, njegovo je istraživanje pokazalo da su u tom ograničenom razdoblju preduzeća sa 100 ili manje zaposlenih, ostvarila 81 % novih radnih mjesta u Sjedinjenim Državama.

Polazeći od činjenice da je stvaranje novih radnih mjesta jedan od najvažnijih pokazatelja ekonomskog rasta, to je značilo, da su manja preduzeća stvarni generator ekonomskog rasta

• Istraživanje Davida Bircha praktično je preko noći preusmjerilo pažnju ekonomista na preduzetnike i iz njih stvorila heroje, prije svega, zbog sljedećih spoznaja:

• uvođenjem inovacija, preduzetnici postaju stvaratelji narodnog bogatstva,

• preduzetnici su pokretački motor privrednog rasta i stvaratelji novih radnih mjesta i

• preduzetnici osiguravaju mehanizam distribucije bogatstva, koji se temelji na inovaciji, tvrdom radu i preuzimanju rizika.

• Autori Cunningham i Lischeron postojeće su poglede na preduzetništvo razvrstali u šest osnovnih škola preduzetništva. Svaka od njih nudi svoj pogled na preduzetnički proces i ključne osobine preduzetnika. Tih šest škola su sljedeće:

a) Harizmatična škola zastupa stajalište da je uspješan preduzetnik rođen sposebnim sposobnostima među kojima istaknuto mjesto zauzima intuicija koja mu pomaže prepoznati priliku.

Odlikuju ga i snažna potreba za nezavisnošću i uspjehom, vjeruje u sebe i u svoje sposobnosti, pun je energije, vizionar je, dobar motivator i vođa.

b) Psihološka škola preduzetništva svoju pažnju usredotočuje na lične osobine pojedinca i zagovara stajalište da preduzetnike odlikuje poseban sistem vrijednosti i odnos prema radu i životu uopće.

To, zajedno s nekim potrebama, ljude vodi prema određenom načinu ponašanja - preduzetničkom ponašanju.

Preduzetnike je moguće razlikovati od nepreduzetnika po ličnim osobinama. Ljudi, koji posjeduju određene osobine, imaju veći potencijal za preduzetničke aktivnosti, nego ljudi koji te osobine ne posjeduju.

c) Klasična škola preduzetništva proizlazi iz Schumpeterove definicije preduzetnika, jer u prvi plan stavlja preduzetnikovu inovatorsku ulogu.

Od Schumpetra preuzima također stajalište da vlasništvo nije nužan uslov za preduzetnika.

Osnovni je zadatak preduzetnika uvođenje nove kombinacije proizvodnih faktora, što nije uslovljeno samo njihovim vlasništvom. Temeljne su pretpostavke te škole inovativnost i kreativnost.

d) Zagovornici menadžerske škole preduzetništva se, prije svega, usredotočuju na menadžerske,sposobnosti preduzetnika.

Preduzetnika definiraju kao organizatora i menadžera koji organizira i izvodi određeni preduzetnički poduhvat s konačnim ciljem ostvarenja dobiti.

Pri tome na sebe preuzima i rizik za potencijalni neuspjeh. Preduzetnici su vješti menadžeri s obiljemenadžerskog znanja, spretnosti i iskustava.

• e) Ishodišna je pretpostavka voditeljske škole da je preduzetnik voditelj (leader) koji se pri izvedbi preduzetničkih poduhvata oslanja na saradnike.

• Preduzetnik ne može ostvariti svoje ciljeve sam, on ovisi o pomoći drugih ljudi.

• Naglašava da preduzetnik mora posjedovati sposobnost prilagodbe svog načina djelovanja potrebama ljudi koji ga okružuju.

• Mora biti spretan, prije svega, u motiviranju saradnika za zajedničke projekte.

• Uspješan preduzetnik mora biti vješt u komuniciranju, mora biti dobar voditelj i mentor, čiji je ključni zadatak motivirati, usmjeravati i voditi saradnike.

• f) Škola unutrašnjeg preduzetništva se pojavila kao odgovor na pomanjkanje inovativnosti i natjecaljskog duha unutar velikih organizacija.

• Usredotočuje se na pojedince unutar poduzeća – unutrašnje preduzetnike, koji se pri obavljanju svog posla ponašaju preduzetnički.

• Intrapreduzetnici su do određene mjere slobodni pri donošenju odluke, oni se stvarno mogu ponašati kao preduzetnici koji pokušavaju iskorištavati preduzetničke prilike koje su prepoznali.

• To im valja omogućiti odgovarajućom organizacijom preduzeća, te ovlaštenjima koja dopuštaju samostalno donošenje određenih odluka.

• Škola unutrašnjeg preduzetništva pretpostavlja da poticanje preduzetničkog ponašanja pojedinaca unutar preduzeća može voditi prema mnogim inovacijma, a koje mogu biti vrlo korisne za čitavo preduzeće

• 1.3. Preduzetnik, tipovi preduzetnika i osobine preduzetnika • Termin preduznik (engl. entrepreneur) prvi je u ekonomsku nauku

uveo Cantillon koji je kao preduzetnike smatrao trgovce, industrijalce, graditelje, itd., ali i slikare, liječnike i odvjetnike, naglašavajuci neizvjesnost i rizik u njihovom poslovanju, kao neodvojive komponente preduzetništva

• S obzirom na pojam preduzetništva, koje se vezuje za rizik, neizvjesnost, kombinaciju ograničenih resurse, te upravljanje poslovanjem, za preduzetnika se može reći da je osoba koja posluje na vlastiti rizik, raspolaže sredstvima potrebnim za određenu privrednu djelatnost i samostalno donosi odluke koje se odnose na tu djelatnost, organizira i kombinira proizvodne činitelje, koordinira njihovo djelovanje, nadzire, rukovodi I upravlja cjelokupnim radom i poslovanjem.

•  

• Što se tiče tipova preduzetnika oni mogu biti: • Izvorni preduzetnici,• Menadžeri, i• Intrapreduzetnici. • Izvorni preduzetnik je izvorni ekonomski subjekt koji odrađuje temeljne

zahtjeve i ciljeve preduzeca. • Menadžer je izvedeni preduzetnik koji ima slobodu i sposobnost da

strateški i operativno djeluje kao pravi preduzetnik. • U ovom slučaju, preduzetnik može povjeriti određene zadatke upravljanja i

rukovođenja u preduzeću posebno za to placenom menadžeru. • Menadžer dolazi u formalno i organizacijski ustrojeno preduzece i preuzima

vec uhodani posao. • Inače, u odnosu preduzetnika i menadžera treba razlikovati pojmove i uloge

preduzetnika i menadžera. • Preduzetnik je onaj koji je sam stvorio svoje preduzece, • dok menadžer obavlja poslove uprave i rukovođenja za druge preduzetnike.

Intrapoduzetnik je osoba koja je vecim dijelom vizionar, motiviran samim izazovom i snažnim osjecajem što je potrebno preduzecu, a ne samo nastojanjima za vlastitim napredovanjem kroz hijerarhiju preduzeca.

Bez obzira o kojem tipu preduzetnika se radilo, svi navedeni imaju sljedeće karakteristike:

želja za odgovornošcu, spremnost na umjereni rizik, povjerenje u svoju sposobnost za uspjeh, želja za brzom reakcijom, orijentacija ka buducnosti, vještina u organiziranju, želja za uspjehom ponašanje u kriznim situacijama, razmatranje svakog faktora takvog

stanja, razmatranje svih mogućih rješenja sa svojim finansijskim i intelektualnim mogućnostima, te planiranje mjera za rješavanje problema.

Na osnovu naprijed navedenog može se zaključiti da je preduzetnik svestrana i kreativna osoba, pa je samim tim veoma teško definisati i njegove najvažnije osobine. Ipak u literaturi, ali i u empiriji, kao najčešće osobine koje karakterišu preduzetnika navode se:

Inovativnost,Razumno preuzimanje rizika,Samopouzdanje,Uporan rad,Postavljanje ciljeva,Odgovornost.

Inovativnost je karakteristika koja je neodvojiva od preduzetnika Odnosi se na promjene i razvoj novih proizvoda i usluga, procesa,

rješenja i slično. Ekonomski razvoj tržišno razvijenih zemalja zasniva se na

inovativnosti i spremnosti poslovnih ljudi da investiraju u preduzetničke poduhvate, jer je kontinuirano ostvarivanje novih ideja jedini način opstanka u tržišnoj utakmici.

Za preduzetnike se obično kaže da su spremni izložiti se riziku poslovanja. Svaki preduzetnički poduhvat nosi sa sobom rizik, ali treba naglasiti da ozbiljan preduzetnik prije donošenja konačne odluke ispituje sve okolnosti koje bi mogle ugroziti preduzetnički poduhvat.

Pod tim se smatra donošenje pogrešne odluke zbog nepredvidivog događaja, pa preduzetnik skuplja informacije na tržištu nabave I prodaje, proučava zakonske propise, ispituje konkurenciju i slično.

Preduzetnici obično smatraju da mogu promijeniti stvari na bolje, stvoriti nove šanse, ambiciozni su, jednostavno vjeruju u sebe.

Naravno, jako je važno postaviti granicu između ambicioznosti I postavljenih ciljeva.

U tom smislu, preduzetnik treba da posebnu pažnju posveti svojoj viziji, kao motivacionom faktoru poslovanja, misiji, kao konkretniju varijantu vizije unutar koje se navode pravci poslovnog djelovanja, te strateškim ciljevima koji čine dugoročnu viziju preduzetničkih ciljeva i temeljne svrhe poslovanja.

Jasno definisani ciljevi pretpostavka su za definisanje poslovnih zadataka.

Preduzetnike karakteriše i uporan rad jer svaki preduzetnički trud treba preći process izgrađivanja sposobnosti.

Proces stvaranja nije moguć bez upornog rada, pored svih ostalih komponenti.

Već smo naveli da su preduzetnici obično ambiciozni I u tom smislu na taj način postavljaju svoje ciljeve, s tim da su im lični I poslovni ciljevi usko povezani.

Većina preduzetnika kreće u preduzetničke poduhvate da bi stekli nezavisnost i ostvarili kontrolu nad svojom sudbinom, ili da bi dokazali svoju preduzetničku sposobnost, ili da ostvare visoku zaradu, ili zato što su ostali bez posla I nemaju drugih mogućnosti zapošljavanja.

Preduzetnici su po pravilu osobe odgovorne osobe, prije svega pred samim sobom jer žele priznanje za svoj uspjeh, ali preuzimaju i svu odgovornost na sebe.

Važnu ulogu kao mjerilo uspješnosti ima ostvarenje profita, koje se može posmatrati i kao nagrada za preuzimajne rizika.

Na kraju možemo zaključiti, da je za preduzetnike, ulazak u preduzetništvo ozbiljan poduhvat u koji se mnogi upuštaju zbog prednosti koje samo preduzetništvo nudi.

Najučestalije prednosti su: preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinom, mogućnost mijenjanja stvari, ostvarivanje neogranicenih profita, priznatost u društvu, kreativnost, te na kraju krajeva, raditi stvari koje volite. Sam ulazak u svijet preduzetništva nosi i određene rizike koji se

poistovjećuju sa otvaranjem novog „biznisa“. Najcešci nedostaci ulaska u preduzetništvo su nesigurnost dohotka, rizik

gubitka uloženog kapitala, nedefinirano radno vrijeme i naporan rad, niska kvaliteta života za vrijeme uspostavljanja poslovanja, visoka razina stresa, neograničena odgovornost, te obeshrabrenje.

2. Podrška razvoju preduzetništva Posljednje decenije privrednog razvoja karakterišu

krupne promjene, posebno u tranzicijskim zemljama u okviru prelaska na tržišnu ekonomiju, gdje preduzetništvo postaje jedna od glavnih nosioca ekonomskog razvoja.

U preduzetničkoj ekonomiji država nije preduzetnik već, prije svega svojom pravnom snagom podržava, potiče i štiti svaki poslovni poduhvat.

Država i njene su neophodan administrativni servis uspješnom biznisu.

Njihove odgovornosti su: da stimulativnom zakonskom regulativom,

unapređenjem institucionalnih kapaciteta, te adekvatnim mjerama ekonomske politike i

uspostavljanjem neophodne infrastrukture, obezbijedi stimulativan poslovni ambijent i razvojnu podršku sektoru preduzetništva

Savremena teorija i praksa razvoja MSP pokazuju da uspješnost poslovanja i razvoj ovog privrednog segmenta uveliko zavise od podrške koju pruža država.

Sistem državne podrške razvoju MSP nije samo značajan za ekonomije u tranziciji nego i za razvijene ekonomije.

Za pružanje podrške države osnivaju institucije specijalizovane za preduzetništvo sarađuju sa stručnjacima koji dobro poznaju preduzetništvo, poslovanje i razvoj malih preduzeća.

Pored toga, savremene teorije ukazuju da nekritičko preuzimanje prakse iz razvijenog dijela svijeta nije dovoljno, već da se ultimativno moraju poznavati, uvažavati i vrednovati kapaciteti, sredina i uslovi u kojima se treba uspostaviti sistem podrške razvoju malih i srednjih preduzeća

U cilju kreiranja stimulativnih uslova za razvoj preduzetništva u zemljama u razvoju vlada ima ključnu ulogu.

Primjeri praksi iz drugih zemalja pokazuju da kreiranje zakonskih okvira za podršku razvoju preduzetništvu predstavlja bitan korak.

U cilju stvaranja stimulativnih zakonskih okvira zemlje ultimativno trebaju uvid u trenutno stanje vlastite ekonomije, što im omogućava identificiranje slabosti i snaga nacionalne ekonomije.

Ovakav pristup znatno olakšava utvrđivanje programa razvoja kao slijedećeg koraka u procesu ekonomske revitalizacije

2.1. Preduzetnička infrastruktura U ekonomiji, infrastruktura predstavlja skup različitih

sistema koji osiguravaju efikasno i neprekidno odvijanje djelatnosti.

U početku se riječ infrastruktura uglavnom koristila u vojnoj industriji i građevinarstvu, uglavnom označavajući osnovu za razvijanje nekog poduhvata, dok se danas koristi u svim djelatnostima, tako da preduzetnička infrastruktura u ekonomiji podrazumijeva:

Zakonsku infrastrukturu, odnosno skup zakona i propisa koje donose državni organi, a koji se tiču preduzetništva. Naravno, poželjno je da oni što manje da opterećuju preduzetnike.

Fizičku infrastrukturu, koja se još naziva i “klasična infrastruktura”, koja je neophodan preduslov za razvoj preduzetništva.

Ona obuhvata saobraćajnu infrastrukturu (putevi, pruge, vodeni i vazdušni saobraćaj), energetsku infrastrukturu (struja, nafta, gas), telekomunikacionu infrastrukturu (pošta, fiksna i mobilna telefonija, internet) i komunalnu infrastrukturu (vodovod i kanalizacija, čistoća, gradski saobraćaj).

Finansijsku infrastrukturu - Obuhvata sve javne i privatne finansijske institucije, kao što su banke, štedno-kreditne asocijacije, penzioni i investicioni fondovi, tržišta novca i kapitala, kao i specifične modele finansijske podrške poput “biznis anđela” i “venture” kapitala.

Obrazovnu infrastrukturu, kao značajan izvor za stjecanje znanja i vještina, koja podrazumijeva univerzitete, fakultete, naučne i istraživačke institute, itd.

Institucionalnu infrastrukturu, koja uz finansijsku infrastrukturu, predstavlja ključnu kariku u razvoju preduzetništva u nekoj zemlji.

Pored državnih institucija, institucionalnu infrastrukturu čine specifični modeli razvoja preduzetništva, kao što su naučni parkovi, klasteri i biznis inkubatori.

2.1.1. Institucionalna podrška razvoju preduzetništva u svijetu

Razvoj preduzetničkog sektora vezuje za drugu polovinu XX vijeka i u tom periodu su se formirale prve institucije za podršku razvoju preduzetništva u zemljama koje su još tada uočile značaj preduzetništva u privredi.

Navest ćemo primjer SAD i Japana, koji posjeduju razvijen preduzetnički sektor sa velikim učešćem u privrednim tokovima i spadaju u red najrazvijenijih privreda svijeta.

 U SAD je 1953. godine formirano Udruženje malog biznisa Sjedinjenih Američkih Država (The United States Small Business Administration - SBA), osnovano kako bi se pomogao, zaštitio i unaprijedio mali biznis.

Pri Ministarstvu ekonomije, trgovine i industrije osnovana je japanska agencija za mala i srednja preduzeća (METI) 1948. godine u Tokiju i direktno je ispred Centralne vlade zadužena za implementaciju državne politike i strategiju razvoja preduzetničkog sektora, kao i za raspodjelu finansijskih sredstava koja su za njega određena

Kao primjer institucionalne podrške preduzetništvu u svijetu poslužit će Republika Koreja i prikaz njihovog Udruženja malog i srednjeg biznisa, osnovanog 1996. godine.

Koreja je postigla značajan ekonomski razvoj u posljednjih 20 godina i njeno iskustvo pokazuje koliko okruženje i stvaranje klime u kojoj se na svaki način pruža pomoć preduzetnicima može da da odlične rezultate.

Pored Agencije od 1980. u Republici Koreji postoji šest organizacija pod pokroviteljstvom Ministarstva trgovine i industrije, koje se bave promocijom preduzetništva i to: Korejska federacija malog biznisa (KFSB), Banka za malu i srednju industriju (CNB), Korejski fond za kreditne garancije (KCGF) i Korporacija za promociju malih i sred njih pre duzeća (SMIPC).

Politike, koje su usmjerene prema preduzetništvu, dijele su u 8 oblasti:

1. Revitalizovanje osnivanja (“Strart-up”) preduzeća i povećanje preduzetništva – razni programi kojima se utiče na što veći broj osnivanja preduzeća.

To su biznis inkubatori, edukacioni kursevi o osnivanju preduzeća, preduzetnički klu bovi na univerzitetima, univerzitetski programi za preduzetnike, pojednostavljivanje procedure osnivanja, osnivanje “strat-up venture” fondova.

2. Pružanje efikasnih finansijskih usluga – kreditne garancije od strane Garantnog fonda Koreje, Garantnog fonda za tehnologiju i lokalnih kancelarija Garantnog fonda, Fond za finansiranje MSP po niskim kamatnim stopama, program osiguranja naplate potraživanja, formiranje investicionih fondova direktnih (venture) ulaganja.

3. Jačanje sposobnosti ljudskih resursa – program poboljšanja radnih uslova u MSP, preferencijalni tretman za zaposlene u MSP, studentske prakse u MSP, trening centar

4. Jačanje marketing sposobnosti MSP – stimulisanje kupovine MSP proizvoda (npr. u javnim ustanovama), stimulisanje izvoza obučavanjem u prekookeanskim kompanijama u vlasništvu Korejaca, program obuke za izvoz, podrška u sticanju međunarodnih sertifakata za izvoz.

5. Izgradnja sposobnosti tehnoloških inovacija MSP – podrška inovativnim preduzećima, učešće do 75% u razvoju novih proizvoda, kupovina proizvoda novih tehnologija od strane javnih kompanija kod MSP koje fi nansira agencija, transfer tehnologija vlasništvo univerziteta, instituta ili kompanija

6. Podsticanje rizičnog (venture) biznisa, – promocija “venture” biznisa kroz finansijske olakšice, povezivanje sa prekookeanskim kompanijama, razvojne centre i dr.

7. Pružanje usluga za mikropreduzeća – pomoć u opremanju i osavremenjivanju prodajnog prostora, marketinškom nastupu, osnivanju i dr.

8. Sistem uputstva za MSP – pružanje “on-line” informacija i savjeta.

2.1.2. Značaj infrastrukturne podrške u razvoju preduzetništva i primjeri iz prakse

Različiti oblici infrastrukture, koji nastaju kao rezultat organizovanog i osmišljenog razvojnog koncepta neke regije u cjelini, javljaju se kao značajan uslov za poticanje razvoja preduzetništva.

Oni su mehanizam za ostvarivanje ravnomjernog regionalnog razvoja i pružaju određene benefite poput povoljnijih renti ili najamnina, odloženog plaćanja, benefiti u poreskoj politici, lakši pristup venture-kapitalu, organizovani marketinški nastup, pomoć u izvozu i dr.

Različiti oblici infrastrukture odgovaraju različitim vrstama malih i srednjih preduzeća ovisno o njihovoj djelatnosti, stepenu razvoja i dr.

Kada se radi o početnim fazama poslovanja MSP, veliku ulogu imaju poslovni inkubatori jer omogućavaju preduzetnicima korištenje poslovnog prostora (niže cijene zakupa, korištenje druge infrastrukture u inkubatoru) i drugih usluga (savjetodavne i poslovne usluge, treninzi, obuke i seminari i sl.) po povoljnim uvjetima ograničen broj godina.

Nakon perioda uspješne inkubacije preduzeća postaju samostalna i prepuštaju mjesto u inkubatoru drugom novoosnovanom preduzeću.

Prema istraživanju procenat firmi koje su opstale za vrijeme boravka i nakon napuštanja inkubatora je 87%, dok je kod firmi koje nisu boravile u poslovnom inkubatoru procenat opstanka 35%

Navest ćemo neke uspješne primjere iz prakse: U Češkoj su 2008.godine administrativne prepreke

poslovanja smanjenje za 8% i uvedena je elektronska komunikacija sa vlastima što omogućava lakše dobivanje dozvola za poslovanje, a firma se može osnovati u roku od 24 sata ispunjavajući 10 različitih administrativnih procedura.

Također, mala preduzeća imaju manje računovodstvene zahtjeve i olakšice pri obračunu poreza.

U Velikoj Britaniji kod naplate potraživanja uvedeni su mehanizmi koji osiguravaju da mala preduzeća budu blagovremeno plaćena.

Uvedena je internet stranica za pomoć MSP preko koje je istima omogućeno natjecanje za vladine ugovore niže vrijednosti kako bi se poboljšao pristup javnim fondovima.

 

U Italiji su pojednostavljene procedure registriranja zaposlenika, smanjen je broj dokumenata potreban za učešće u javnim nabavkama, a za mikro firme su smanjenje poreske obaveze.

Nadalje, uvođenjem elektronske javne uprave i rješenja „Sve na jednom mjestu“, „Jednostavno komuniciranje“ i „Firma za jedan dan“ omogućeno je registriranje novih firmi za jedan dan preko privrednih komora.

U Bugarskoj je vlast donijela odluku da se firma može otvoriti za tri dana.

Poboljšan je pristup finansijama i osnovan je nacionalni garancijski fond koji garantira bankovne kredite malim preduzećima.

 

U Slovačkoj tijela vlasti sarađuju sa poduzetnicima i asocijacijama MSP kako bi se ustanovile najveće administrativne prepreke i analiziraju se zakoni iz oblasti poreza, trgovine, intelektualnog vlasništva i dr.

Također, mala preduzeća su izuzeta od određenih računovodstvenih zahtjeva.

Pojedinci mogu registrovati obrt za jedan dan, a društvo sa ograničenom odgovornošću za 10 dana.

U Irskoj odjeli vlasti plaćaju račune u roku od 15 dana kako bi se ublažila kriza toka novca s kojom se suočavaju subjekti MSP.

Također, smanjene su administrativne prepreke smanjenjem papirologije i boljim korištenjem internet servisa.

U SAD- u je preduzetnička „revolucija“ 28 dovela do integracije preduzetništva u obrazovne planove svih nivoa obrazovanja (od osnovnih škola do univerziteta), edukacije o preduzetništvu i na naučnim i tehničkim odsjecima s naglaskom na značaj pokretanja.

U Francuskoj mikro preduzeća su izuzeta od određenih računovodstvenih zahtijeva, pokrenuta je internet stranica na kojoj pojedinci koji žele pokrenuti privrednu djelatnost mogu popuniti neophodne zahtjeve i sl.

Makedonija je takođe pojednostavila procedure i troškove osnivanja novih firmi tako da registracija novih firmi traje 4 dana dok su troškovi najniži u regionu.

 

Slovenija se od svih tranzicijskih zemalja u regionu smatra najuspješnijom u pružanju podrške razvoju preduzetništva.

Rezultat toga je sistem kvalitetne institucionalne, nefinansijske i finansijske podrške.

Danas u Sloveniji postoji 210 promotivnih i inovativnih centara, 17 biznis inkubatora, 15 fondova rizičnih investicija i 42 opštinska fonda te mrežu udruženja kao što su Udruženje biznis konsultanata, Udruženje biznis klubova i asocijacija.

 

2.1.3.PODRŠKA RAZVOJU PREDUZETNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI

Može se reći da je u BiH prihvaćen je koncept preduzetničke ekonomije. Osnovano je Ministarstvo za razvoj, poduzetništvo i obrt FBiH, a u RS Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja RS.

Podrška razvoju preduzetništva u BiH, tačnije, u Federaciji BiH, posmatrat ćemo sa tri aspekta: institucionalnog, infrastrukturnog i finansijskog.

Što se tiče institucionalne podrške, planirana je izgradnja mreža ustanova za razvoj preduzetništva u FBiH, koja, kao okosnica pružanja podrške razvoju malog i srednjeg preduzetništva, nije formirana.

Glavna prepreka za uspostavu mreže razvojnih ustanova je ta što u FBiH još uvijek nije formirana Agencija za malo i srednje preduzetništvo, iako je formiranje, prema strategijskim dokumentima trebalo da se izvrši najkasnije do 2012. godine.

Ministarstvo je poduzelo konkretne aktivnost na osnivanju Agencije.

Naime, izrađen je prijedlog novog Zakona o poticanju razvoja male privrede u kojem su, između ostalog, inkorporirane odredbe o osnivanju Agencije.

Pored formiranja Agencije, prijedlog novog Zakona predviđao je druge odredbe koje bi imale za cilj unapređenje postojećeg Zakona

Međutim, iznenađujuće je bilo da je prijedlog naišao na negodovanje od strane subjekata male privrede.

Naime, predstavnici male privrede smatraju da bi osnivanje još jedne u nizu institucija dovelo do trošenja budžetskih sredstava.

Privrednici smatraju da se uloga i zadaci Agencije mogu realizovati kroz postojeću organizaciju i adekvatnije korištenje postojećih ljudskih resursa ministarstva.

Zbog takvih stavova preduzetnika Ministarstvo je odustalo od predlaganja formiranja Agencije do daljnjeg.

Nasuprot navedenom, nadležni u ministarstvu smatraju da je nemoguće izvršiti umrežavanje razvojnih ustanova u FBiH sve dok se ne formira Agencija.

Različita stajališta navedenih strana po pitanju osnivanja institucije koja bi trebala biti okosnica institucionalne podrške ukazuje na nedostatak međusobnog razumijevanja i povjerenja.

Analizom poslova koje se obavljaju u sektorima Ministarstva (sektor za razvoj, sektor za poduzetništvo i sektor za obrt) utvrđeno je da se određeni poslovi Ministarstva preklapaju sa poslovima koje uobičajeno obavljaju agencije za MSP.

Što se tiče infrastrukturne podrške, tu se radi o finansijskim poticajima za izgradnju preduzetničke infrastrukture.

Poduzete mjere za poboljšanje infrastrukture skoro su u potpunosti bile usmjerene na finansiranje izgradnje preduzetničkih zona (94% sredstava namijenjenih za podršku razvoju infrastrukture), što je rezultiralo skoro pa potpunim zanemarivanjem ostalih oblika infrastrukture, naročito onih potrebnih u početnim fazama razvoja preduzeća, poput inkubatora.

U FBiH u 2009. i 2010. godini doneseni su temeljni dokumenti i to:

Program mjera razvoja male privrede 2010-2012, te Projekat „Razvoj MSP u FBiH“ (Akcioni plan

implementacije 2009-2012), koji su sistemski definisali set mjera podrške razvoju MSP.

U periodu od 2004. do 2011. godine iz Budžeta FBiH izdvojeno je oko 42 mil KM za finansijsku podršku razvoju MSP.

Potpisana je Evropska povelja o MSP/BiH se obavezala na kontinuirano djelovanje stvaranja povoljnog ambijenta za MSP.

Navedeni dokumenti su predvidjeli provođenje 74 mjere kojima bi se trebalo ostvariti strateški ciljevi: smanjenje administrativnih prepreka, promocija preduzetništva, uspostava i jačanje mreže razvojnih ustanova, finansijska podrška, stručno usavršavanje svih relevantnih osoba za MSP, itd

Poduzete mjere nisu doprinijele značajnijem poboljšanju uslova.

Djelimično su ili nisu uopšte provedene, a većina mjera je imala karakter selektivnih mjera, usmjerene prema određenim korisnicima ili djelatnostima (finansijski poticaji).

Rezultat: broj MSP je značajno manji u odnosu na okruženje, a BiH se i dalje navodi kao negativan primjer motivacije za razvoj preduzetništva.

Poduzete mjere nisu dovele do poboljšanja pristupa finansijskim sredstvima sektora MSP.

Mjere nisu bile usmjerene na dugoročno rješavanje problema finansiranja MSP, nego su se zasnivale na pojedinačnim direktnim davanjima finansijskih sredstava korisnicima.

Ovakav vid podrške u mnogim zemljama se smatra neučinkovitim i prevaziđenim, jer korisnike državne finansijske pomoći dovodi u povoljniji položaj u odnosu na ostale subjekte.

Ne postoji jasno utvrđena metodologija planiranja poticaja, niti su jasno utvrđeni nedostaci, odnosno prepreke koje negativno utiču na razvoj MSP.

Uočljiv je i nedostatak transparentnosti u fazi planiranja poticaja, koja se može osigurati kroz saradnju Ministarstva sa relevantnim akterima za razvoj preduzetništva poput akademske zajednice, privrednih i obrtničkih komora, udruženja preduzetnika i sl.

2.2. BIZNIS INKUBATORI Termin inkubacija podrazumijeva: - obezbjeđivanje dobrih uslova za otpočinjanje novih poslova i

ostvarivanje poslovnih ideja, - inovativnost u podsticanju razvoja preduzetničkog duha, - kao i preduzimanje konkretnih koraka u očuvanju takvih

uslova i kapaciteta neophodnih za sprovođenje zamisli Biznis inkubatori su postali sveprisutan fenomen u mnogim

dijelovima svijeta i smatraju se efikasnim alatima za poticanje razvoja inovativnih preduzeća putem sinergije i stvaranja poticajne okoline.

Posebno uspješnim u svijetu smatraju se biznis inkubatori u kojima se podržavaju mala preduzeća, nastala na bazi transfera znanja i tehnologija iz istraživačkog sektora.

Poslovni inkubatori su instrumenti lokalnog ekonomskog razvoja za podršku novoosnovanim malim preduzećima u prvim godinama njihovog rasta i razvoja kada su ona najranjivija.

To je naročito važno zato što se mnoga preduzeća i preduzetnici na samom početku rada suočavaju sa problemom nedostatka početnog kapitala, nedovoljnog iskustva u upravljanju preduzećem i nepoznavanja tržišta, kako u smislu potražnje za ponuđenim proizvodima, tako i u smislu novih, nepoznatih tržišta.

Posljedica ovoga je veoma mali broj novoosnovanih preduzeća i, indirektno, manji broj novih radnih mesta na lokalnom nivou.

U svijetu danas ima oko 4000 biznis inkubatora, u Evropi vise od 900, a u zemljama u tranziciji 256.

Posebno uspješnim u svijetu smatraju se biznis inkubatori u kojima se podržavaju mala preduzeća nastala na bazi transfera znanja i tehnologija iz istraživačkog sektora.

Inkubatori su instrumenti regionalnog ekonomskog razvoja na duži rok i za njihovo uspostavljanje je posebno važno partnerstvo šire društvene zajednice sa privatnim sektorom (javno privatno partnerstvo).

Neposredni cilj poslovnih inkubatora je podrška u osnivanju i razvoju novih malih i srednjih preduzeća.

Međutim, iza tog opšteg cilja nalazi se čitava lepeza raznovrsnih motiva za formiranje takvog modela privredne organizacije.

To su najčešće:otvaranje novih radnih mesta,promovisanje ekonomske samostalnosti

odredenih kategorija stanovništva, diversifikacija lokalne privrede, transfer

tehnologije sa univerziteta i iz velikih preduzeća, želja da se učestvuje u novim poslovnim

poduhvatima.

Zavisno od tih specificnih ciljeva, kao osnivači ili inicijatori osnivanja poslovnih inkubatora javljaju se: organizacije za privredni razvoj, lokalne uprave, univerziteti, profitne organizacije, ili konzorcijumi (nekih ili svih) tih organizacija.

Poslovni inkubatori povezuju razne vrste biznisa pod istim krovom ili na širem zajedničkom prostoru.

Oni obično omogućavaju svojim članovima povoljnu cijenu zakupa poslovnog prostora, objedinjeno korišćenje usluga u raznim vidovima i, u mnogim slučajevima, formalan il neformalan pristup finansijskim izvorima.

Poslovni inkubatori su često povezani sa istraživačkim univerzitetima i predstavljaju prirodnu vezu između akademskih istraživanja i primjene rezultata u malim i srednjim preduzećima, a ciljna grupa (kao potencijalni preduzetnici) nisu više samo istraživači, već i studenti završni godina.

Postoje različiti modeli inkubatora: od onih koji samo obezbjeđuju prostor ili uluge do virtuelnih.

Osim poslovnih inkubatora na listi novih razvojnih instrumenata su i klasteri, industrijske zone i tehnološki parkovi.

Razna istraživanja, koja su se bavila analizom poslovanja i uzroka propadanja malih preduzeća, pokazala su da MSP-ovi imaju najviše problema u početnom stadijumu.

Smatra se da su prve 3 godine presudne za njihov opstanak.

Taj podatak verodostojno potvrđuje opravdanost konstituisanja biznis inkubatora, kao jednog oblika organizovanja društvene zaštite preduzetničkih poduhvata.

Biznis-inkubatori imaju neposredan uticaj na lokalnu i širu društvenu zajednicu.

On se ogleda, prike svega, kroz povećanje zaposlenosti, rast proizvodnje i povećanje društvenog proizvoda.

Osnovni preduslovi razvoja poslovnih inkubatora: - prepoznavanje lokalne zajednice i svih njenih sudionika

razvoja za uspostavljanje i podršku radu poslovnom inkubatoru, a naročito menadžmentu koji će ga voditi.

- prepoznavanje potreba malih i srednjih preduzetnika, ne samo za najam prostora po povoljnim uslovima u poslovnom inkubatoru, već njihovo prepoznavanje poslovnih mogućnosti putem savjetovanja i vođenja stanara inkubatora donjihove faze kada mogu napustiti prostor inkubatora.

Naravno, bez mogućnosti ulaganja u fizičku infrastrukturu, nema smisla ni započinjati taj posao, a u konačnici valja voditi računa i o samoodrživosti poslovnog inkubatora.

Sredine, koje su na vrijeme prepoznale sve navedene elemente za razvoj poslovnih inkubatora, danas imaju uzorne poslovne inkubatore.

2.2.1.Svjetska iskustva u inkubaciji preduzetničkog poduhvata

Poslovni inkubatori predstavljaju savremeni alat razvoja preduzetništva u Evropi i SAD-u, a nastali su kao odgovor recesijskom razdoblju i propasti industrijskih sistema.

Poslovne inkubatore uglavnom osnivaju gradovi i općine, a nije nepoznato i da postoji centralizirani sistem mreže inkubatora u nekim evropskim državama.

U svom razvojnom ciklusu, evoluirali su od obrtničkih do inovacijskih, tehnoloških i bio-tehnoloških inkubatora, zajedno sa svojim tvrtkama, malim i srednjim poduzetnicima-stanarima inkubatora.

Poslovni inkubatori nude niz dodatnih usluga svojim stanarima i unatoč državnim subvencijama, dugoročno omogućuju niz koristi lokalnoj/regionalnoj zajednici i nacionalnoj ekonomiji.

Inkubatori su se prvi put formirali u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), koristeći japanski model organizovanja preduzeća, kojim se podsticao razvoj malih porodičnih preduzeća, lokalno formiranih.

Posebno je interesantan biznis inkubator pod nazivom „San Jose Software Business Cluster”.

Ovo je veoma uspješan biznis inkubator, usko specijalizovan za firme proizvođače softvera.

Za prijem u „Klaster” konkurišu diplomirani studenti ili studenti završnih godina fakulteta.

Oni pripremaju biznis plan, u kojem iznose ideju za razvoj nekog softvera.

U Klasteru ostaju do momenta komercijalizacije ovog softvera. Firme u Klasteru žive i rade zajedno - nisu jedni drugima konkurencija

Inače, preduzetništvo je prvo doživjelo procvat u SAD, pa se zato sa pravom SAD smatraju tvrđavom slobodne inicijative i preduzetništva.

U SAD biznis inkubator nije samo prostor, već sveobuhvatna podrška koja pomaže kompaniji da opstane i uspije na tržištu.

Upravljanje inkubatorom i organizacione poslove obično vode neprofitne organizacije, a finansiraju se od državnih kompanija i sponzorstvima.

Firme koje se nalaze u inkubatoru plaćaju samo dio troškova zakupa.

Boravak u inkubatoru je ograničen u zavisnosti od vrste djelatnosti i obično traje oko dvije godine.

Što se tiče Japana, nigdje mali biznis nije tako konkretno umrežen u cio društveno-ekonomski sklop zemlje, kao što je u Japanu.

U Japanu se od malih biznismena ne traži samo da uspješno rade, već i da stvaraju nešto novo (nove proizvode, nove usluge, nove materijale).

Te preduzetničke poduhvate država podstiče ne samo finansijski već i institucionalno i obrazovno.

Direktno se od države ili preko regionalnih komora podržavaju asocijacije malih i srednjih preduzeća (SMES), tako da asocijacije imaju snagu ponekad jednaku velikim kompanijama

Kroz asocijacije mala preduzeća konsoliduju međusobnu saradnju na poljima snadbjevanja, marketinga, tehnologije i slično, a u odnosu na velike kompanije djeluju organizovano.

Na taj način povećavaju svoju konkurentsku sposobnost i minimiziraju poslovne rizike.

Asocijacije više malih i srednjih preduzeća iz iste oblasti mogu da podstiču svoj rast i ekonomsko napredovanje tako dobro da nerijetko i same postaju velike kompanije.

Za Japan sa sigurnošću možemo da tvrdimo da velika preduzeća u njemu u konkurentskoj borbi ne uništavaju mala i srednja preduzeća, već ih štite i čuvaju od sigurne propasti (bankrota).

Zapravo, između velikih, malih i srednjih preduzeća se razvijaju veoma uspješno odnosi poslovno-tehničke saradnje i kooperacije.

U ovim odnosima velike firme povjeravaju malim i srednjim preduzećima proizvodnju pojedinih sklopova i dijelova finalnih proizvoda, pri čemu mala preduzeća imaju ulogu predisporučioca tih dijelova i sklopova.

Ovakav položaja malih i srednjih preduzeća u Japanu je i pravno institucionalizovan.

Kooperacija malih preduzeća sa velikima je razvijena skoro u svim privrednim djelatnostima, posebno u najpropulzivnijim industrijskim granama i to: elektrotehničkoj i elektronskoj industriji, mašinogradnji i automobilskoj industriji, kao što je primjer fabrike automobila Tojota i Micibuši i njihovih mnogobrojnih kooperanata.

U Japanu se problemima malog biznisa bave pretežno lokalne i gradske vlasti.

Međutim, ključnu ulogu u pomoći malim i srednjim preduzećima ima država.

Ovu ulogu država ostvaruje putem fiskalne i monetarne politike, kao i politikom cijena i privrednim planiranjem razvoja malog biznisa.

U Japanu su također osnovani mnogobrojni vladini, kao i privatni komiteti, agencije i instituti za pomoć malom biznisu.

Vrijedno je spomenuti Komitet japanskog društva za unapređenje nauke, odnosno za izučavanje specifične problematike malih industrijskih preduzeća, koja za japansku privredu imaju veliki značaj.

Tu se mogu navesti i sljedeće profesionalne organizacije, ustanove za pomoć malom biznisu, među kojima se ističe Japanska agencija za mala i srednja preduzeća (METI) sa sjedištem u Tokiju, osnovana je 1948. i direktno je ispred Centralne vlade zadužena za implementaciju državne politike i strategiju razvoja ovog sektora, kao i za raspodelu finansijskih sredstava koja su za njega određena

Prvi inkubatori u Evropi uspostavljeni su početkom 80-ih u Engleskoj i Nemačkoj.

Biznis inkubatori su, kao instrumenti razvoja (prije svega regionalnog razvoja), u Evropskoj uniji „eksplodirali” 90-ih godina i sada ih ima oko 900, samo u Njemačkoj ih ima oko 300.

U Berlinu je novembra 1983. godine započeo sa radom prvi biznis inkubator u Njemačkoj - Berlinski centar za inovacije i nova preduzeća

Evropska unija potiče razvoj i umrežavanje poslovnih inkubatora. Njihov osnovni cilj je bio stvaranje novih radnih mjesta i proizvoda veće dodane vrijednosti.

Uglavnom su se formirali u regijama sa strukturnim privrednim problemima, kako bi dovele do promjena u privredi. Tu novinu slijedila je i promjena politika prema malom i srednjem preduzetništvu.

U Italiji su se inkubatori razvili centralizirano putem nacionalne institucije Promozione e Sviluppo Inprenditoriale (SPI), koja je razvila nekoliko generacija uspješnih inkubatora.

Stanari talijanskih inkubatora naveli su i sigurnost preduzeća unutar prostora poslovnih inkubatora, fizički i okolišno odvojenost i mogućnost nesmetanog i sigurnog odvijanja poslovnih procesa.

Do 2001. godine, samo inkubatori osnovani od SPI su imali više od 1.000 preduzeća i 10.000 zaposlenih.

U Njemačkoj su poznati još i npr. obrtnički inkubatori, koji pružaju različite usluge i jedni druge međusobno nadopunjuju.

Velika Britanija pristupila je razvoju poslovnih inkubatora kao strateškom procesu, a ne isključivo kao organizatorima prostora i infrastrukture, stvarajući mrežu inkubatora kojih je 2004. godine bilo preko 200 i koji su stvorili više od 60.000 radnih mjesta

U navedenim primjerima iz evropskih zemalja, očito je da poslovni inkubatori mogu imati značajan uspjeh na razvoj nacionalne i lokalne/regionalne ekonomije.

Oni povećavaju broj uspješnih preduzetničkih poduhvata, utječu na povećanu tranzicijsku stopu preduzetnika iz faze start up u fazu zrelosti i utječu na otvaranje novih radnih mjesta. Preduzeća, i kada napuste inkubator, ostaju raditi u lokalnoj zajednici.

Pored poslovnih inkubatora, u zemljama EU posluju još i inovacijski centri, tehnološki centri i parkovi, preduzetničke zone.

Svi oni imaju za cilj cilj povećanje radnih mjesta i stvaranje konkurentnih proizvoda.

Politika razvoja preduzetništva u tim zemljama itekako ide u korist malim i srednjim preduzetnicima, a sve u cilju stvaranja «najkonkurentnijeg i najdinamičnijem tržišta na svijetu» kako je i navedeno u ciljevima Lisabonske agende EU.

2.2.2. Preduzetnička inkubacija u tranzicijskim zemljama

Razvoj poslovnih inkubatora, jedna je od vrlo korištenih mogućnosti tadašnjeg vremena u razvijenim zemljama, a nekih desetak godina kasnije taj razvoj počinje i u tranzicijskim zemljama.

Gotovo sve tranzicijske zemlje okreću se podršci razvoja malog biznisa po uzoru na razvijene zemlje.

U tom smislu, uspostavljaju se vladine mjere podrške, međutim, u nedovoljnoj mjeri, osim što se u literaturi o malom biznisu preuzimaju stavovi zapadnih zemalja u vezi s tim pitanjem.

Vjeruje se da ce uticaj međunarodnih institucija na razvoj malog biznisa u zemljama u tranziciji ubrzati ove procese upravo implementacijom inostrane prakse.

Razlozi za stratešku važnost MSP su: - MSP doprinose porastu zaposlenosti mnogo više nego

velike firme i mogu na duži rok, da obezbijede veoma značajan udio svih zaposlenih;

- MSP mogu da pomognu u restruktuiranju tako što apsorbuju suvišne radnike;

- povećavaju konkurenciju na tržištu.Velika većina MSP u tranzicijskim zemljama su mikro

preduzeća, koja zapošljavaju članove porodice ili bliske srodnike, uglavnom orjentisana na trgovinu i samo mali dio njih proizvodi dobra namijenjena prodaji ili pružanjem usluga, te zapošljavaju relativno visoko obučene radnike.

Male firme, kako stvaraju mnogo novih radnih mesta, tako ih jako mnogo i ukidaju. MSP nude manju sigurnost radnog mjesta nego velike firme.

Međutim, treba reći da je ukidanje radnih mjesta u slučaju recesije manje u MSP nego u velikim firmama—zahvaljujući njihovoj velikoj fleksibilnosti

Kao primjer formiranja preduzetničkih inkubatora spomenut ćemo Hrvatsku, zemlju u okruženju.

Prvi poslovni inkubatori u Republici Hrvatskoj potiho su se počeli razvijati, stihijski, gotovo trendovski, bez ozbiljnije stručne analize za stvarnom potrebom i to u razvijenim sredinama u kojima su uglavnom sveučilišta prepoznala takvu priliku za budući razvoj.

Prema podacima Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva prezentiranih na jubilarnom 15. nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u maju 2011. godine, prvi inkubatori u RH nastali su inicijativom Ministarstva u Rijeci, Sisku i Zagrebu još 1991. godine. Poslovali su u sklopu velikih privrednih subjekata.

Do 1996. godine bio je registriran tek jedan poslovni inkubator, u razdoblju 1996. – 2001. godine osnovalo se šest inkubatora, te od 2002. godine zaključno s decembrom 2009. godine još devet inkubatora.

Pri tome, d.o.o. je najčešći oblik osnivanja. Jedinice lokalne samouprave su najvećim dijelom u

potpunosti ili do ¾ suvlasnici inkubatora. Ostali suvlasnici su županije, sveučilišta, privatna poduzeća,

udruge ili banke.

2.2.3. Značaj poslovnih inkubatora za razvoj preduzetništva (organizacija, funkcionisanje i finansiranje)

Poslovni inkubatori su ciljno koncipirani i oblikovani organizacioni-funkcionalni privredni subjekti koji omogućavaju preduzetnicima, prije svega, suočavanje sa brojnim problemima, posebno u prvim godinama postojanja.

Oni značajno smanjuju stopu mortaliteta preduzeća jer na efikasan način pomažu preduzetnicima povezivanje ljludskuh resursa, kapitala, tehnologije i znanja.

Ne postoji jedinstvena definicija poslovnih inkubatora, ali je u EU najzastupljenija definicija koja ih definiše kao mjesto gdje su novoosnovane firme koncentrisane na jednom mjestu, čiji je osnovni cilj da poveća šanse za rast ovih preduzeća.

Poslovni inkubator je organizacija koja ubrzava i sistematizuje proces stvaranja uspješnih preduzeća, stvarajući širok spektar usluga i podrške uključujući prostor, poslovne usluge i mogućnosti povezivanja u klastere

Najvažniji doprinos inkubatora se ogleda u broju uspješnih preduzeća koja nastave sa biznisom izvan inkubatora.

Ovo svakako utječe na kreiranje pozitivne slike o preduzetništvu što usmjerava druge da pokrenu preduzetničke poduhvate i na samozapošljavanje, odnosno prihvatanje odgovornosti za sopstveni materijalni status.

Što se tiče organizacije i funkcionisanja poslovnih inkubatora isti su državne, privatne ili organizacije mješovitog tipa.

Svjetska praksa pokazuje da je najzastupljeniji oblik organizovanja u obliku akcionarskog društva, i u tom slučaju, država je najčešće jedini akcionar.

Drugi akcionari su obično agencije za ekonomski razvoj i univerziteti.

Osim toga, pojavljuju se i privatni i mješoviti oblici vlasništva, mada su rjeđi slučaj.

Također, moguća su i javno-privatna partnerstva kao oblik organizovanja inkubatora.

Vezano za organizaciju biznis inkubatora, opšti stav je da, u procesu sazrijevanja, prolazi kroz tri faze:

1. “start-up” stadijum, koji karakterišu: izrada studije izvodljivosti, identifikacija fizičkog prostora i obezbjeđenje finansijske konstrukcije za početak rada, uređenje objekata (poslovnog prostora) i početni stadijum razvoja;

2. stadijum razvoja biznisa, kada menadžer ili menadžerski tim biznis inkubatora radi sa potencijalnim i postojećim članovima na pravljenju i primjeni jasnih pojedinačnih biznis planova;

3. zrelost biznis inkubatora je dostignuta kada je veća tražnja potencijalnih članova inkubatora za obezbjeđenjem prostora i pružanjem sofisticirane poslovne podrške, nego što to on može da omogući. To je, ujedno, i vrijeme kada su pojedini stanari dovoljno ojačali da mogu da napuste inkubator i nastave samostalno da posluju u tržišnim uslovima, oslobađajući prostor za prijem novih članova.

Vezano za funkcionisanje poslovnih inkubatora, prilikom osnivanja od posebnog značaja je selekcija budućih članova i izbor upravljačkih struktura inkubatora.

Prvo zavisi svakako od preduzetničke ideje, što se oslanja na poslovni – biznis plan.

Nakon toga, trebao bi započeti period inkubacije izabranih „stanara“ kojima je omogućena povoljna cijena zakupa, te korištenje usluga u raznim vidovima.

Analize načina finansiranja biznis inkubatora pokazuju veliku raznolikost sa aspekta strukture, izvora i načina finansiranja.

Izvori finansiranja su obično sredstva raznih vladinih i nevladinih fondova.

Karakteristično za inkubatore je činjenica da većina njih ne uspijeva pokriti operativne troškove poslovanja posebno u početnim godinama poslovanja.

Analize također pokazuju da bi inkubator trebao da nakon 5 godina funkcionisanja dostigne tačku rentabiliteta.

U sljedećoj tabeli prikazane su kategorije izvora finansijskih sredstava za troškove uspostavljanja i finansiranje operativnih troškova biznis inkubatora u EU:

Izvori sredstava Finansiranje uspostavljanja

BI u EU (učešće%)

Finansiranje operativnih troškova BI u

EU (učešće%)

Donacije - EU i međ.agencije 22 10,1

Donacije – država i drž.agencije 46 27,3

Uplate od banaka i drugih org.u priv.sektoru 13 2,6

Isplate od univerziteta i drugih IR

organizacija

5 3

Prihod od zakupnina - 39,5

Drugi prihodi - 11,1

Drugi izvori 13 5,6

KLASTERI3.1. Koncept, vrste i prednosti klastera U posljednja dva desetljeća, klasteri su se pojavili kao

središnji fokus za razvoj i jačanje konkurentske prednosti u regijama ili djelatnostima.

Klasteri se smatraju snažnim pokretačem privredne strukture nacionalnih i regionalnih ekonomija.

Osim njihovog doprinosa industriji, klasteri pomažu malim i srednjim preduzećima u globalnoj ekonomiji izgradnjom lokalne komparativne prednosti.

Koncept klastera u literaturu uvodi Porter koji definira klaster kao geografsku koncentraciju međusobno povezanih preduzeća i institucija, dobavljača, te institucija kao univerziteti, agencije i trgovačke asocijacije, koji se u pojedinim područjima natječu, ali i sarađuju

Faktori koji vode do razvoja klastera su različiti: Neki se temelje na resursima, drugi mogu biti temeljeni na tržištima ili infrastrukturi. U svakom slučaju, svi imaju određene prednosti: Povećana razina stručnosti, što omogućava preduzećima veći lanac

opskrbe i potencijale za učenje i saradnju, Sposobnost preduzeća u stjecanju komplementarnih vještina za

natjecanje, što pojedinačno ne bi bile u mogućnosti, Potencijal za ekonomiju razmjera kroz daljnju specijalizaciju proizvodnje

putem zajedničkih nabave zajedničkih sirovina ili putem zajedničkog marketinga,

Jačanje socijalne i drugih neformalnih veza, što vodi do stvaranja novih preduzeća i novih ideja,

Poboljšani protok informacija unutar klastera, i Omogućen razvoj infrastrukture za stručne, pravne, finansijske i druge

specijalističke usluge.

Pogodnosti i prednosti klastera mogu se ostvariti samo uz efikasnu Strategiju razvoja klastera.

Pet ključnih strateških koraka klastera: 1. Mobilizacija - izgradnju interesa i sudjelovanja, 2. Prepoznavanja i definiranja klastera uz procjenu prednosti

i slabosti klastera, 3. Identifikacija potrebnih radnji za poticanje razvoja

klastera, u saradnji sa glavnim sudionicima u klasteru 4. Provedbu tih radnji i strategija 5. Procjena - jednom kada se počne klaster strategija počela

provoditi, potrebno je proaktivno praćenje i vrednovanje rezultata i pregled sadržaja strategije

U suštini, klasteri su model umrežavanja firmi, gdje se na fleksibilan način pokreće razvoj malih i srednjih preduzeća, što podstiče ekonomski razvoj kako na lokalnom, tako i na regionalnom nivou.

Konceptualni razvoj klastera je relativno složen i zbog toga se može ostvarivati uz simultanu saradnju predstavnika vlasti, kandidata, odnosno firmi, finansijskih institucija, edukacionih i drugih organizacija.

Klasteri su dinamični i prolaze kroz četiri faze, odnosno životna ciklusa:

 Embrionalni klasteri – rana faza razvoja Uspostavljeni klasteri – percipiraju prostor za daljnji rast Zreli klasteri – karakteriše ih stabilnost Klasteri koji su doživjeli vrhunac i počinju da otkazuju, u

opadanju su

Postoji više načina kako možemo podijeliti klastere – na osnovu načina nastanka, na osnovu veličine, dominantne djelatnosti itd.

Vrlo je značajna podjela klastera po njihovom značaju sa aspekta nacionalne ekonomije, odnosno uključenosti klastera u aktivnosti od “šireg značaja”.

Po ovom osnovu klasteri se dijele u tri velike grupe: 1. Nacionalni klasteri – Klasteri čiji su glavni ciljevi od

nacionalnog značaja, kao što je: rješavanje problema infrastrukture, planiranje prostora, rješavanje problema u bilansu plaćanja (klaster koji se fokusira na izvoz, ili klaster koji se fokusira na jačanje domaće proizvodnje i smanjenje uvoza). Ovi klasteri uglavnom imaju jaku podršku države i uglavnom su dio ekonomske politike vlade.

2. Regionalni klasteri – Regionalni klasteri se fokusiraju na razvoj interne konkurentnosti i povezuju preduzeća u okviru jedne regije zarad ostvarivanja što boljih rezultata.

Kao direktan efekat se javlja poboljšanje konkurentnosti regije, povećanje ekonomskog blagostanja, razvoj infrastrukture itd.

Vrlo često se regionalni klasteri formiraju oko nekog resursa, kao što je npr. drvo, ruda ili industrija vina.

3. Komercijalni klasteri – Komercijalni klasteri ne predstavljaju klastere po strogoj definiciji, ali se često u međunarodnoj literaturi navode kao klasteri.

Komercijalni klasteri nastaju kada grupa preduzeća odluči da se udruži i radi zajedno na nekim projektima.

Ukoliko se saradnja završi na kraju projekta, “klaster” nestaje.

Međutim, vrlo često saradnja među preduzećima se nastavi i ovakva udruženja kompanija prerastaju u pravi klaster, sa svim njegovim obilježijma.

INOVACIJE

Teorijski aspekti inovacija Inovacijske aktivnosti se u savremenim uslovima

poslovanja smatraju ključnim pokretačem poslovnog uspjeha, pa tako i cjelokupnog privrednog razvoja.

S druge strane, MSP smatraju se pokretačem privrednog rasta i zaposlenosti zahvaljujući inovacijskim aktivnostima. Razvojem inovacija MSP osiguravaju poslovni uspjeh i razvoj.

Menadžment inovacija predstavlja sve značajniju oblast nauke i prakse savremenog menadžmenta.

Inovacije se posmatraju kao ključni faktor konkurentnosti preduzeća, industrije i nacionalne ekonomije.

Menadžment inovacija se povezuje sa MSP s obzirom na činjenicu da su isti pokretači ekonomskog razvoja.

Termin inovacija potječe od latinske riječi innovare što znači napraviti nešto novo.

Postoji nekoliko pojmova koji se vezuju uz termi inovacija, kao što su otkriće, izum, novina, tako da su u sljedećoj tabeli dato pojašnjenje ovih pojmova.

Otkriće Pronalazak, izum,

invencija

Novina Inovacija

Naučno saznanje o nečemu

što

objektivno postoji

Ideja o novom –

praktična primjena

otkrića:

• Tehnološki izumi

• Umjetnički

proizvodi mašte

Apsolutna

(objektivno nije

postojala)

• Relativna

(nezabilježena u

iskustvu,

percipira se kao

nešto novo)

Implementacija

invencije, ideje,

izuma, pronalaska

(izlaz iz inovacionog

procesa i sam

proces)

Kao što se vidi iz tabele, otkriće je nešto što objektivno već postoji za razliku od invencije (pronalazak, izum) koje podrazumijeva kreiranje nečega što nije postojalo, tj. praktičnu primjenu otkrića.

Kao novina smatra se nešto novo što nije prethodno postojalo, nije zabilježeno u iskustvu.

Također, postoje različita tumačenja relacije između pojmova ideja/invencija.

Nova ideja nije sama po sebi invencija ni inovacija, već predstavlja koncept – zamisao.

Proces pretvaranja intelektualnih zamisli u opipljivi novi proizvod ili uslugu je invencija

U skladu sa prethodno navedenim, inovacija predstavlja proces pretvaranja ideje u praktičnu primjenu, što je jedna od najjednostavnijih i najpoznatijih definicija inovacije.

Međutim, potrebno je spomenuti da definicija pojma inovacije nije konzistentna i kroz literauru se s vremenom razvija.

Sam proces razvoja teorije inovacija povezuje se sa Schumpeterom, inače veoma važnom figurom za razvoj teorije o preduzetništvu.

Schumpeter je inovacije predstavio kao osnovni faktor tehnološkog napretka i ekonomskog razvoja.

Uvodi pojam kreativne destrukcije pod čim smatra zamjenu strarih tehnologija sa novim.

Ključne inovacije su inovacije proizvoda/usluga i inovacije procesa.

Inovacije proizvoda predstavljaju uvođenje proizvoda/usluge koji je potpuno nov ili značajno unaprijeđen – prije svega, s obzirom na njegove karakteristike ili namjene.

Ovo podrazumijeva značajno unapređenje u tehničkim specifikacijama, komponentama i materijalima, implementiranom softveru, lakšem korištenju proizvoda ili funkcionalnim karakteristikama proizvoda.

Primjeri inovacije proizvoda: Zamjena inputa matarijalima poboljšanih karakteristika (tekstil

koji propušta vazduh, lagani ali jaki kompoziti, eko-plastika …), Kamera u mobilnim telefonima, Ugradnja bežične mreže u laptop računare, Proizvodi iz oblasti hrane sa novim funkcionalnim

karakteristikama (margarin bez holesterola, jogurt sa plemenitim kulturama bakterija), i

Proizvodi sa značajnim smanjenjem potrošnje energije.

Primjeri inovacije usluga Novi servisi koji značajno unapređuju pristup korisnika

robama/uslugama – npr. preuzimanje iznajmljenog automobila na kućnoj adresi,

Internet usluge, poput e-bankinga ili e-plaćanja, Nove forme pružanja garancije, poput produžene garancije za

novi ili korišteni proizvod, i povezivanje garancija sa nekom drugom uslugom, kao što je upotreba kreditnih kartica, bankovnih računa lil kartica sa posebnim pogodnostima.

Novi tipovi pozajmica, npr. zajam sa promjenljivim iznosom rate, ali fiksnim konačnim iznosom

Kreirane web sajtova na internetu, gdje novi servis kao što su informacije o proizvodu i druge funkcije podrške, može biti besplatno ponuđen klijentima

Primjeri inovacije procesa:Proizvodnja/uvođenje nove, unaprijeđene tehnologije

proizvodnje, poput automatizovane opreme ili senzora koji mogu sami podešavati proces

Nova oprema zahtijevana za novi poboljšani proizvodAlati za sječenje pomoću laseraAutomatsko pakovanjeDigitalizacija procesa štampanjaPortabl skeneri/računari za evidentiranje robe i

skladištaAutomatski sistemi koji reaguju na glas

Strategija i menadžment inovacija Veoma značajno pitanje menadžmenta inovacija je

donošenje strateških odluka iz oblasti razvoja proizvoda, usluga i procesa radi ostvarivanja dugoročnih ciljeva preduzeća.

U tom smislu, strategija, odnosno definisanje strategije je ključni faktor menadžmenta inovacija u kompaniji.

U savremenom poslovnom okruženju kompanije moraju biti svjesne da njihov poslovni model može zastarjeti.

Sve dok kupci prepoznaju vrijednosti, kompanija može zadržati postojeći poslovni model.

Inače, strategija inovacija može biti ključna za uspjeh u dinamičnom okruženju i izvor kompetitivne prednosti. Kompanije koje znaju kako da kreiraju vrijednost za klijente mogu mijenjati kompetitivnost u njihovoj industriji.

Strategija inovacije je proces traženja načina da se promijene pravila igre tako da proizvodi, kompetencije i sredstva preduzeću obezbjeđuju kompetitivnu prednost na tržištu.

Ovo je suština inovacije, promjena pravila na koji način klijenti prihvataju vrijednost i kreiranje poslovnog modela da isporučuje vrijednost bolje od konkurencije

U narednoj tabeli prikazani su ključni interni i eksterni faktori koji utječu na izbor inovacione strategije:

Interni faktori Eksterni faktori

•Tehničke mogućnosti •Organizacione sposobnosti •Uspjeh tekućeg poslovnog modela •Finansiranje•Vizija top menadžmenta

•Mogućnost eksterne mreže •Struktura poslovnog područja•Konkurencija •Stopa tehnoloških promjena

Postoje dva tipa inovacione strategije: "Igrati-da-pobijediš" (PTW tj. Playing-to-Win); "Igrati-da-ne-izgubiš" (PNTL tj. Playing-Not-to-Lose). Strategija PTW se oslanja uglavnom na poluradikalne

inovacije, što znači da organizacija investira u promjene tehnologije i poslovnog modela s ciljem da bude ispred konkurenata.

Ovaj tip strategije je specifičan za visoko tehnološke kompanije, s obzirom da su fokusirane na realizaciju nove tehnologije ili poslovnog modela na tržištu.

Kao primjer može se navesti Amazon.com, koji je sa svojom inovacijom procesa redefinisao najbolju praksu krajem 90-ih godina.

Strategija PNLT se koristi u situacijama kada je konkurentno okruženje neizvjesno s ciljem da preduzeća održi u postojećem okruženju. Uključuje više inkrementalnih inovacija u portfoliju.

Nove strategije identifikacije inovacionog lidera i sljedbenika:

Proaktivna strategija (inovacioni lider) – preduzeća nastoje vlastitim predviđanjem anticipirati promjene u okruženju, i

Reaktivna strategija (inovacioni sljedbenik) – preduzeća reaguju na zahtjeve kupaca.

Ove strategije se mogu raščlaniti tako da proaktivna strategija može biti:

Bazirana na R&D – inovacije bazirane na istraživanju Preduzetnička – inovacije sa velikim rizikom Strategija nabavke – inovacija se ostvaruje kroz nabavku

novih proizvoda Strategija bazirana na marketingu – inovacije su rezultat

marketing funkcije

Reaktivna strategija može biti: Responzivna – preduzeće reaguje na zahtjeve

kupaca za inovacijomImitativna – preduzeće reaguje na uvođenje novog

konkurentskog proizvodaDrugi bolji – preduzeće razvija inovacije

konkurencije kroz njihovo usavršavanje izbjegavajući jednostavnu imitaciju

Defanzivna – preduzeće odgovara na inovacije konkurencije kroz modifikaciju svog postojećeg proizvoda

Što se tiče samog pojma menadžmenta inovacija, navest ćemo mišljenja nekoliko autora.

Hamel je isticao da je u vremenu niske inflacije, jedini način za ostvarivanje rasta preduzeća inoviranje, kreiranje novih proizvoda, odnosno realizacija biznisa na drugačiji način.

Bowen i Ricketts su dokazali da preduzeća, koja su uspješna u upravljanju inovacijama, posjeduju snažnu preferencu za dominantnije tržišno učešće. Uspješni menadžeri inovacija su dobri lideri sa dosljednim osobinama i sprenošću da preuzme rizik.

Hender je veoma specifičan u svojoj analizi o uspjesima životnog ciklusa inovativnog projekta. Veoma je važno imati prave ljude sa pravim vještinama u pravo vrijeme. Istraživanja su pokazala da se radi o inovacijskim liderima – osobama koje premoštavaju prazninu između kreativaca i operativaca, pretvarajući ideju u realnost, što je najvažnije za inovacijski uspjeh.

Vezano za funkcije, značajno je u preduzeću izdvojiti funkcije koje su osnovne za proces inovacije i menadžment inovacija.

Te funkcije su istraživanje i razvoj (R&D), proizvodnja i marketing.

Uspješan menadžment inovacija se bazira na konceptu upravljanja znanjem između ovih i drugih funkcija u preduzeću, a važno je i održavanje komunikacije sa okruženjem sve u cilju povećanja konkurentnosti i profitabilnosti, tj. ostvarivanja ukupnog poslovnog uspjeha

Djelotvornost poslovnih inovacija osigurava se adekvatnom strategijom, koja se provodi odgovarajućim (inovacijskim) menadžmentom.

Menadžment inovacija obuhvata planiranje, organizovanje, koordinaciju u kontrolu inovacionih aktivnosti, na putu od ideje do realizacije.

Ključne aktivnosti uključene u menadžment inovacija su definisanje inovacione strategije i njeno usklađivanje sa poslovnom strategijom, marketing, generisanje ideja usmjerenih na nove proizvode/usluge/procese, te njihovo prenošenje u proizvodnju, distribuciju i upotrebu.

INOVACIJE I PREDUZETNIŠTVO U RAZVIJENIM ZEMLJAMA

Inovacijska politika u EU Osnovni pokretač razvoja EU, kao jedne od

najprosperitetnijih ekonomskih područja, su znanje, tehnologija i inovativnost.

Još 2000. godine potpisan je Lisabonski sporazum prema kojem je EU trebala da postane najdinamičnija ekonomija na svijetu, a jedna od ključnih determinanti postizanja tog cilja je inovativnost.

Budući da oko 99% svih subjekata evropskih privreda čine mala i srednja poduzeća (MSP), jasno je da primarni cilj strategija na evropskoj, multiregionalnim, nacionalnim, državnim i jedinicama nižih hijerarhijskih razina postaje rast i razvoj poduzeća s naglaskom na novim tehnologijama, idejama i rješenjima.

Ključ do brzog oporavka u politikama razvoja našao se u inovacijama.

S obzirom da je inovativnost shvaćena kao kamen temeljac „Lisabonske strategije“, EU je kreirala više dokumenata koji se mogu svesti pod okvir inovacijske politike, a najznačajniji je Protokol inovacijske politike.

Prvi cilj ovog dokumenta je objašnjenje o različitim pristupima inovacijama i analiza konsekvenci inovacijske politike i različitih sredstava implementacije inovacije.

Dokument je komplementaran aktuelnim izazovima, specifičnim za EU i prepoznaje probleme vezane za inovacije.

Značaj ovoj problematici daje i podatak da je inovacijska aktivnost EU niža u poređenju sa SAD i Japanom

Zbog toga je EU pokrenula izradu protokola na bazi dva ključna aspekta:

Nedovoljnih inovacijskih aktivnosti, koje su determinisane kao ključni faktor niskih perfomansi EU spram rasta produktivnosti

Nedovoljnog ulaganja u R&D, koji također objašnjava dio problema s aspekta EU inovacijske slabosti

Neosporno je da je istraživanje važno kao izvor inovacija, međutim inovacija uključuje mnogo više od uspješne primjene rezultata istraživanja.

Inovacijski koncept je model koji uključuje kompleksne interakcije između individualaca, organizacija i njihovog okruženja.

Najvažniji aspekti inovacija su kreacija novih tržišta i prihvatanje novih proizvoda/usluga od strane kupaca, što znači da bi sofisticirana potrošačka tražnja trebala biti važan vodič za inovacijske proizvode i usluge.

Pošto se kroz preduzeće ostvaruje ekonomska korisnost uspješne implementacije inovacije slijedi da je preduzeće centar inovacijskog procesa.

Evropa svake godine na istraživanje i razvoj potroši 0,8 % BDP-a manje od SAD-a i 1,5 % manje od Japana. Nadalje, dolazi i do određenih posljedica odljeva mozgova, jer se najbolji istraživači i inovatori sele u države koje imaju povoljnije uvjete.

Iako je tržište EU-a najveće na svijetu, i dalje je rascjepkano i nedovoljno pristupačno inovacijama.

U namjeri da promijeni te trendove, EU je razvila koncept „Unije inovacija” čiji je cilj:

u Evropi postići vrhunske naučne rezultate, ukloniti prepreke inovacijama, poput rascjepkanog tržišta,

sporog utvrđivanja normi i manjka vještina, koje trenutno sprječavaju brz prijenos ideja na tržište, i

provedbom inovacijskih partnerstava među evropskim institucijama, nacionalnim i regionalnim vlastima, te preduzećima revolucionizirati način na koji javni i privatni sektor rade zajedno.

Što se tiče određenih postignuća, uvedeno je nekoliko instrumenata za mjerenje i nadzor stanja širom EU-a, te je postignut napredak:

Innovation Union Scoreboard - Evropska skala uspjeha u inovacijama na temelju 25 pokazatelja, razvijen u okviru Lisabonske strategije, kojim se omogućava usporedna ocjena inovativnih ostvarenja u državama članicama EU-a;

Regional Innovation Scoreboard (RIS) (pregled rezultata regionalnih inovacija) koji razvrstava evropske regije u četiri skupine inovativnih ostvarenja, u prvoj skupini „predvodnika u inovacijama” je 41 regija, 58 regija je u drugoj skupini „sljedbenika u inovacijama”, 39 regija su „umjereni inovatori”, a 52 regije su u četvrtoj skupini „skromnih inovatora”;

Innobarometer je godišnja anketa za ispitivanje javnog mijenja preduzeća i šire javnosti o stajalištima i aktivnostima koji se odnose na inovacijsku politiku. Anketa Innobarometer pruža podatke relevantne za politiku koje nije moguće dobiti iz drugih izvora.

Cilj Unije inovacija je stvoriti pravo jedinstveno evropsko tržište za inovacije koje bi privuklo inovativna preduzeća i poslovanja.

Za postizanje tog cilja predloženo je više mjera u području zaštite patenata, normizacije, javne nabave i pametnog zakonodavstva

Navest ćemo neke od mjera za poticanje razvoja inovativnih kompanija, osnivanje start-upova, te saradnje nauke i privrede u susjednim tranzicijskim zemljama, što je predstavljeno u sljedećoj tabeli:

Prioritet Naziv mjere/Zemlja

Direktna podrška istraživanju i razvoju Inicijativa za osnivanje start-up-ova/Austrija Inovacijski fond za istraživanje i

tehnologiju/Mađarska Podrška za uvođenje novih proizvoda i

tehnologija u proizvodnju/Latvija Prijenos znanja Komercijalizacija i popularizacija

istraživanja i razvoja/Češka Transfer znanja i tehnologije iz

istraživanja i razvoja u praksu/Slovačka

Podrška inovativnim start-up-ovima Mreža poslovnih anđela/Austrija Shema financiranja za mlade inovativne

tvrtke/Finska Program poslovnog inkubatora/Estonija

Po ulaganju u nauku i tehnologiju, među zemljama članicama Evropske unije, isticala se Njemačka.

Visok rast u odnosu na prethodne godine Njemačka bilježi prema rezultatima međusobne suradnje malih i srednjih preduzeća (klasterima), te sa naučno-istraživačkim ustanovama i institutima.

Njemačka je bila u prednosti u odnosu na druge zemlje članice prema jačanju privrede budući da je zadnje desetljeće postavila odgovarajuće i jasne ciljeve za razvoj nauke, poticanje istraživanja i ulaganja u inovacije.

Inovacijska politika u SAD, Japanu i Kanadi

U SAD, sistem, koji podržava inovativni proces, je postao jedan od najvažnijih nacionalnih sredstava za razvoj.

Biznis u SAD je pokazao značajnu sposobnost u inovacijama i kapitalizaciji inovacija na tržištu. Elementi inovacijskog nacionalnog sistema pozicionirani su u centar privatnog sektora i posjeduju značajnu snagu, gdje se izdvaja:

Industrija reaguje na nove tehnologije i nove ideje na tržištu, Privatne firme su fleksibilne i adaptivne, definitivno više nego

vladin ili akademski sektor i mogu prihvatiti promjene mnogo lakše,

Efikasnost, sa kojom industrija pristupa životnom ciklusu proizvoda, je također snaga poslovnog sektora,

Pristup tržištu, kao i faktori uključeni u definisanju novih proizvoda ili biznisa je također dobro podstaknuto od strane industrije,

Japan je izvršio sljedeće izmjene, koje su doprinijele kvalitetnijoj inovacijskoj politici:

Administrativna reforma, koja je uključila reduciranje određenog broja ministarstava i agencija; Najveća promjena se ogledala u spajanju Agencije za nauku i tehnologiju sa Ministarstvom edukacije u Ministarstvo edukacije, kulture, sporta, nauke i tehnologije, koje danas kontroliše oko 2/3 vladinih ulaganja u istraživanje i razvoj,

Transformacija nacionalnih istraživačkih instituta u neovisne administrativne agencije, što je omogućilo veću fleksibilnost s aspekta personala i finansijskog menadžmenta, kao i utjecaj na alokaciju budućih resursa vlade,

Smanjen broj nacionalnih univerziteta, što je bio cilj Ministarstva edukacije, uz obrazloženje da podržava uspješne istraživačke univerzitete koji bi se mogli upoređivati sa vodećim univerzitetima u svijetu. Kao rezultat tog cilja, proizašao je program „Centar izvrsnosti 21 vijeka“, pod kojim se svi univerziteti takmiče za grantove u cilju razvijanja određenih programa.

Reforma kroz implementaciju novog zakona za nauku i tehnologiju, što je obuhvatilo jačanje kooperacije između industrije, univerziteta i vladinih istraživačkih organizacija, promociju uspostavljanja novih biznisa zasnovanim na idejama sa univerziteta i istraživačkih centara, podršku mladim istraživačima, povećanje vladinog finansiranja istraživanja i razvoja.

Mogućnost istraživača u kompanijama da apliciraju za grantove, što je nova ideja u reformiranom sistemu,

Povećana mobilnost istraživača na univerzitetima i istraživačkim centrima.

Inovativna politika je postala jedno od prioritetnih područja kanadske vlade, što je za rezultat imalo kreiranje inovacijske politike i strategije, kojim se se definisali uslovi podržavanja održivog rasta malog biznisa, te efikasnost u upotrebi javnih R&D sredstava.

Inovacijska politika Kanade je jasno iskazala saznanje da je produktivnost glavna slabost Kanade.

Komercijalno korištenje istraživačkih rezultata iskazano je kao slabo, tako da je ulaganje u R&D postalo ključno pitanje nacionalne vlade.

U tom smislu, Kanada je učinila veliki broj stvari od 1997. godine, kako bi stvorila pretpostavke za veću inovativnost:

Poboljšala je tržišno okruženje, reduciranjem poreza na kapital, te konstantno poboljšavala zakonski okvir.

Povećala ulaganje u R&D na univerzitetima i biznisu s ciljem podrške novih programa, te pojačala aktivnosti usmjerene povećanju dostupnosti visoko kvalificiranih ljudi kroz podršku univerzitetskim studijima.

Inovacijska politika i MSP u zemljama u okruženju Slovenija Jedno od izvještaja o procjeni inovacija je »Innovation

Union Scoreboard – IUS« kojeg je pokrenula EU, sa svrhom međusobne uporedbe inovacijskih djelatnosti u zemljama kako bi se procijenio inovacijski kapacitet, relativne prednosti i slabosti inovacijskih sustava u članicama EU-27.

Trenutno primijenjena metodologija IUS 2001 temelji se na dvadeset i pet indikatora koji omogućuju izračun ukupnog inovacijskog indeksa za svaku zemlju.

U odnosu na ukupni inovacijski indeks, zemlje su podijeljene u četiri glavne skupine: (1) inovacijske lidere, (2) inovacijske sljedbenike, (3) umjerene inovatore, te (4) ostale zemlje sljedbenike

Slovenija se 2007. i 2008. godine nalazila u grupi umjerenih inovatora, dok je u razdoblju od 2009. do 2011. prešla u grupu inovacijskih sljedbenika.

Ovo je veliki skok za Sloveniju s obzirom da se ona nalazi u istoj grupi kao i Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Francuska, Irska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija.

Međutim, još uvijek je označena kao inovacijski sljedbenik, odmah ispod prosjeka EU-27.

Slovenija se tako između zemalja EU-27 kao inovacijski sljedbenik u 2011. godini nalazila na 12. mjestu

Iako Slovenija bilježi relativnu prednost u ljudskim resursima i inovacijskim djelatnostima onih preduzeća koje su povezane s javnim I&R institucijama, istraživanje ukazuje na vrlo slabe karike u razvoju inovacija na području usluga, te procesnih i organizacijskih inovacija

Inovacijska politika Republike Slovenije je mnogo jasnija nego što je to slučaj s Republikom Hrvatskom.

Glavni razlog tome jest postojanje krovnog strateškog i već aktivnog dokumenta: Rezolucija istraživačke i razvojne strategije Republike Slovenije za razdoblje od 2011.-2020.

Temelji na kojima je počivala izrada Rezolucije prepoznati su prije nekoliko godina, a vanjska evaluacija dotadašnjih rezultata prepuštena je prvenstveno OECD-u, čiji su zaključci ugrađeni u Rezoluciju.

Osviještenost Republike Slovenije o važnosti ulaganja u istraživačko-razvojne aktivnosti potvrđuje činjenica da ni tokom najtežeg perioda privredne krize Republika Slovenija nije smanjivala izdatke za istraživačko-razvojne aktivnosti

Prilike za podršku preduzetništvu, poticanju konkurentnosti i ulaganju u istraživačko-razvojne aktivnosti čine brojni javni pozivi i natječaji koje provode resorna Ministarstva Vlade Republike Slovenije i potporne institucije, ustanove i agencije, a namijenjene su malim, srednjim i velikim preduzećima, samostalnim preduzetnicima, razvojnim institucijama i drugima.

Republika Slovenija ima razrađen sistem i zaokruženu inovacijsku politiku već dugi niz godina, te pravovremeno detektira nedostatke koji će se pokušati ispraviti u razdoblju do 2020. godine.

Pregled nekoliko aktivnih prilika usmjerenih poticanju inovativnosti i istraživačko-razvojnim aktivnostima na sljedećem slajdu

Davatelj potpore Naziv prilike Ukupan okvirni iznos raspoloživih sredstava potpore (u eurima)

Ministarstvo za privredni razvoj i tehnologiju

Javni poziv za dodjelu potpora u okviru inicijative Eureka za godinu 2013

1.400.000

Ministarstvo za privredni razvoj i tehnologiju

Javni poziv za potporu malih i srednjim poduzećima koji ulažu u istraživanje i razvoj

600.000

Slovenski preduzetnički fond (SPS)

Jamstva Fonda za bankovne

kredite sa subvencijom kamatne

stope – P1 2013

Jamstva u visini od 60 do 80%

Slovenski preduzetnički fond (SPS)

Ulaganje u perspektivna,

inovativna i brzorastuća MSP

1.500.000

Slovenski poduzetnički fond (SPS)

Mikrokrediti za mikro i srednja

poduzeća – P7 2012

Javna agencija za poduzetništvo i poticanje inozemnih izravnih ulaganja (JAPTI)

Javni natječaj za poticanje

inozemnih izravnih ulaganja

2012

Tehnološka agencija Slovenije (TIA)

Javni poziv za izbor mentora novim mladim znanstvenicima za godinu 2014

Hrvatska Komparativnom analizom inovacijskog potencijala

prema metodologiji razvijenoj od strane Evropske komisije, evidentirane slabosti u Hrvatskoj su:

neutrživost inovacijskih proizvoda i procesa i manjak jasne vizije menadžmenta (koja osporava

inovacijske aktivnosti).Pregledom postojećih (dostupnih) mjera i prilika za

poticanje istraživačko-razvojnih aktivnosti na nacionalnoj razini, može se zaključiti da je većina mjera u skladu sa stvarnim potrebama za razvojem MSP u smjeru jačanja njihovog inovativnog potencijala.

Međutim, većina tih mjera nije se realizirala u predviđenom obimu i planiranom razdoblju, te nema sistematske evaluacije efekata ni rezultata tokom provedbe mjera u svrhu njihove pravovremene izmjene i poboljšanja.

Potencijalni uzrok tome je nepostojanje jasne inovacijske strategije u obliku krovnog dokumenta na nacionalnoj razini.

U toku je izrada Nacionalne strategije poticanja inovacija (u saradnji s OECD-om) za razdoblje 2013.-2020., koja će biti usklađena s Lisabonskom strategijom.

Osnovna svrha i cilj Nacionalne strategije je definiranje institucionalnog okruženja i inovacijske politike RH vezano uz optimalno korištenje sredstava iz fondova Evropske unije, čiji je preduslov jasno definirana strategija inovacija

Središnja potporna institucija je BICRO – poslovno inovacijska agencija Republike Hrvatske.

BICRO d.o.o. je osnovala Vlada Republike Hrvatske 1998. godine radi provedbe programa potpore tehnološkom razvoju.

Godine 2006. pokrenut je program „Poticanje poduzetništva utemeljenog na inovacijama i novim tehnologijama“ koji je sačinjavao niz od pet programa: RAZUM, TEHCRO, IRCRO, KONCRO i VENCRO

Program Programom se potiče

RAZUM saradnja gospodarstva i znanosti maksimalno iskorištenje

infrastrukture u znanstveno-istraživačkim centrima

ulaganje u istraživanje i razvoj malih i srednjih preduzetnika

TEHCRO Razvoj: tehnologijsko-poslovnih centara tehnologijskih inkubatora razvojno-istraživačkih centara

IRCRO o saradnja gospodarstva i znanosti

o maksimalno iskorištenje infrastrukture u znanstveno-istraživačkim centrima

o ulaganje u istraživanje i razvoj malih i srednjih preduzetnika

Unatoč nepostojanju krovnog dokumenta (kao u Sloveniji), kojim bi se uskladile sve povezane aktivnosti, postoji niz disperziranih mjera dostupnih na nacionalnoj razini koje direktno ili indirektno potiču inovacije, te istraživanje i razvoj.

Poticanje inovacijskih i razvojno-istraživačkih aktivnosti uvršteno je u sve razvojne strategije Republike Hrvatske, a posebno je istaknuto u dokumentima Strateški plan Ministarstva gospodarstva, strateški plan Ministarstva poduzetništva i obrta, te Strategija regionalnog razvoja Republike Hrvatske.

Stanje inovacija i MSP u BiH Ekonomsko okruženje u BiH Tokom posljednjih nekoliko godina BiH je, iz zemlje u

stanju poslijeratnog oporavka, prešla u zemlju potencijalnog kandidata za pristup Evropskoj uniji.

Period između 1997. i 2007. godine obilježila je važna razina industrijskog restrukturiranja u vidu rekonstrukcije i modernizacije predratne industrijske baze koja se temeljila na preradi drveta, obradi metala, tekstilnoj i automobilskoj industriji.

Nakon recesije u 2009. godini, kada je realni bruto domaći proizvod (BDP) pao za 2,9%, zemlja se umjereno oporavila u 2010. godini. Međutim, oporavak je bio slabiji od prosjeka u regiji Jugoistočne Europe.

Kriza je otkrila nedostatak održivosti modela rasta zasnovanog na kreditnoj ekspanziji i rastu potrošnje.

Visoki porezi, neefikasna vladina administracija i raširena korupcija obeshrabruju preduzetničke aktivnosti.

Prema podacima Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), između 1989. i 2010. godine manje od 6% stanovništva Bosne i Hercegovine je uspjelo pokrenuti svoja preduzeća

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) također provodi specifičnu procjenu politika za mala i srednja preduzeća (MSP), na temelju Zakona o malim preduzećima za Evropu.

U procjeni za 2012. godinu, zaključeno je da je "kvaliteta poslovnog okruženja u Bosni i Hercegovini i dalje vrlo problematična i dalje zaostaje za ekonomijama drugih zemalja u jugoistočnoj Evropi”.

U procjeni za 2012. godinu je zaključeno da je "kvaliteta poslovnog okruženja u Bosni i Hercegovini i dalje vrlo problematična i dalje zaostaje za ekonomijama drugih zemalja u jugoistočnoj Europi;

Nije postignut značajan napredak u području institucionalne politike i koordinacije iste na državnoj razini

Prema OECD-ovom istraživanju 80 brzorastućih preduzeća, korupcija je prepreka rastu broj jedan, a blisko je slijedi neformalna ekonomija.

Korupcija se smatra sveprisutnom u sudskom sistemu i kod dobivanja dozvola.

Neformalne kompanije se smatraju nelojalnom konkurencijom, jer one ne plaćaju doprinose i poreze, i tako se nepravedno natječu cijenama. Propisi su još jedna oblast za zabrinutost, jer se kompanije žale na proces izdavanja dozvola.

Neefikasni sudski sistemi čine naplatu neizmirenog duga nemogućom.

Učinak inovacija u BiH Ulaganje u istraživanje i razvoj je vrlo nisko u Bosni i

Hercegovini i ne postoje pouzdani statistički podaci u ovom području.

Procjene se obično kreću u rasponu od 0,1 do 0,14% bruto domaćeg proizvoda, što je manje od jedne trećine regionalnog prosjeka za Jugoistočnu Evropu koji iznosi oko 0,46% i manje od desetine prosjeka za EU-27 koji iznosi 1,8%.

Većina postojeće potrošnje je javna potrošnja, dok je potrošnja po preduzećima procijenjena na samo 10% od ukupnog iznosa

Ne iznenađuje da ovako niska razina finansiranja dovodi do vrlo malog broja istraživača na milion stanovnika

Naučno istraživački učinak je također znatno niži od regionalnog prosjeka

Razina potrošnje u perodu prije tranzicije, tačnije 1990. godini iznosila 1% BDP-a (Izvještaj o društvenim i humanističkim znanostima u Bosni i Hercegovini, 2011.).

U tom periodu, ne samo da je država trošila više na istraživanje nego danas, već su postojali i jaki industrijski instituti na području aeronautike, energetike, metalurgije, alatnih mašina, automobilske industrije, industrije čelika, obrane, elektronike i poljoprivredno-prehrambene industrije.

Danas je javno istraživanje oslabljeno zbog vrlo niskih razina vladine potrošnje na istraživanje i razvoj, a većina univerzitetskog osoblja je gotovo u cijelosti posvećeno nastavi. Učešće bosanskohercegovačkih istraživača na evropskim projektima je također ograničeno

U BiH postoje brojne prepreke za razvoj inovacija, posebno u MSP. Mogu se grupisati:

ekonomsko-finansijske, regulativno-institucionalne, i skromna naučno istraživačka infrastruktura. Među ekonomsko finansijskim dominiraju manjak resursa,

odnosno niska domaća javna budžetska izdvajanja za R&D aktivnosti, nepovoljno kreditiranje inovativnih MSP od strane međunarodnih finansijskih organizacija i domaćih poslovnih banaka, te mikrokreditnih organizacija.

Kao interne prepreke mogu se navesti nedostatak vlastitog kapitala, nedovoljna sposobnost procjene poslovnih ideja, zanemarivanje poslovnih ideja, nedovoljno poznavanje finansijskog menadžmenta i marketinga. Te nedovoljna razvijena svijest o značaju usavršavanja.

Što se tiče regulativno-institucionalnih prepreka razvoju inovativnosti MSP mogu se diverzificirati na političke, zakonske, administrativne, itd.

Kao opći ograničavajući faktor tome, pa i ekonomskog napretka zemlje, javlja se nedostatak definisane političke volje u pogledu usavršavanja.

Također, privredna administracija, posebno u procesima registracije firmi i vlasništva je neefikasna, uključujući i opterećenje fenomenom korupcije.

Dalje, sudstvo je sporo, nisu izgrađene adekvatne institucije tipa vođenja i finansiranja naučno-tehnološke politike, te razvoja MSP.

Skromna naučno-istraživačka infrastruktura obuhvata univerzitete, bez izraženih istraživačkih aktivnosti, mali broj samostalnih R&D institucija, biblioteke bez konekcije sa eminentnim svjetskim, naučnim časopisima, itd.

Razumljivo je da se BiH svrstava uz Albaniju zbog minornog broja međunarodno priznatih inovacija.

Na osnovu navedenog, sasvim je jasno da BiH nema strategije razvoja inovacija i MSP, a time ni potrebnih stimulativnih mjera.

Naša zemlja bi trebala, u kreiranju nacionalnog inovacijskog sistema, uzeti u obzir inovacijsku politiku i praksu razvijenih zemalja, kao i prethodno navedena ograničenja.

Ta koncepcija bi podrazumijevala upotrebu naučno-istraživačkih resursa koja bi se dominantno odnosila na MSP.

Unapređenje pozicije inovativnih MSP u BiH bi obuhvatilo njihovo finansiranje, regulativno-institucionalni okvir, te R&D infrastrukturu.

Na planu regulatorno-institucionalnih determinanti inovativnih MSP, BiH treba ostvariti progres u pogledu legislative, rada administracije i institucija.

Također, prioritetno je potrebno donijeti zakon o nauci, ako bazičnog dolumenta formulisanja i implementacije domaće naučne strategije, koja bi morala osigurati 1) obuku nove generacije istraživača na domaćim i inostranim univerzitetima; 2) razvoj moderne naučno-istraživačke infrastrukture (eksperimentalna oprema, računari, informatičke mreže i biblioteka); 3) investiranja u odabrane propulzivne sektore.

Također, rad privredne administracije treba učiniti efikasnijim, prvenstveno na planu registracije firmi i vlasništva.

Pored svega navedenog, potrebno je etablirati Agenciju za MSP, koja bi sprovođenjem strategije i politike razvoja potakla njen brži razvoj.

Malo i srednje preduzetništvo se treba poticati osiguranjem namjenskih resursa – mikro krediti i grantovi, pružanjem naprednijih programa usavršavanja preduzetničkih znanja, posebno u domenu poslovnog planiranja i marketinga, te pojednostavljivanjem administrativnih procedura.