Sveučilište J.J. Strossmayera u OsijekuUčiteljki fakultet u OsijekuDislocirani studij Slavonski Brod

Seminarski rad iz Hrvatske povijesti:

HRVATSKI NARODNI VLADARI

U Slavonskom Brodu, 21.listopada 2010.1. godina studija

Profesor: doc.dr.sc. Damir MatanovićAsistent: Ivančica Marković

Učenici: Majetić VanjaDejan Dragić

0

SADRŽAJ:

1.UVOD

2. HRVATSKE KNEŽEVINE

2.1.PANONSKA HRVATSKA2.1.1 RAST FRANAČKE MOĆI I PRIHVAĆANJE KRŠĆANSTVA 2.1.2. LJUDEVIT POSAVSKI I BORBA PROTIV FRANAKA2.1.3. FRANAČKA VLAST I BUGARSKI POHOD2.1.4.KNEZ BRASLAV2.1.5.VRIJEME POSLIJE BRASLAVA

2.2. PRIMORSKA HRVATSKA2.2.1 KNEZ VIŠESLAV

1

1. UVOD

Hrvati su došli na prostore današnje nam domovine u šestom i sedmom stoljeću nove ere pod vodstvom petorice braće i dvije sestre. Dolazili su sa sjevera, iz Bijele Hrvatske s područja današnje Poljske.

Došli su organizirani u sedam plemena i naselili su prvo jadransko primorje, a potom gorja i Panonsku ravnicu. Dolaskom su Hrvati organizirali nove administrativno-upravne jedinice, sklavinije. Organizacija sklavinija se temeljila na istom principu kao plemenska zajednica prilikom seobe.

Ali svaki se narod želi razviti i napredovati, a tako i Hrvati. Uskoro se pokrštavanjem primorske sklavinije reorganiziraju u kneževine. Iz primorja se utjecaji pokrštavanja šire po kontinentskom dijelu Hrvatske.

Još jačim razvojom narodne svijesti i jačanjem vojne i ekonomske (poljodjelske) moći, hrvatski se utjecaj širi na istok i zapad, a sa utjecajem i želja za svojom samostalnom državom. Tako nastaje Hrvatsko kraljevstvo, malo ali utjecajno. Sa svim svojim vrlinama i manama zasjalo je na pozornici europske i svjetske povijesti .

2

2. HRVATSKE KNEŽEVINE

2.1.PANONSKA HRVATSKA

Panonska Hrvatska nalazila se na području današnje sjeverne Hrvatske, u južnim dijelovima Panonske nizine. Panonska Hrvatska je naziv za kneževinu nastalu između Drave na sjeveru i Save i Kupe na jugu.

Dvije slavenske pokrajine postojale su na tom području početkom 8. stoljeća, jedna oko Siska, a druga u Srijemu. Područje Srijema bilo je kroz cijelu prvu polovicu 8. stoljeća izloženo čestim napadima Bugara i Avara, sve dok sredinom 8. stoljeća Avari nisu sasvim zavladali tim krajem. Otada se govori samo o Posavskoj Hrvatskoj.

2.1.1 RAST FRANAČKE MOĆI I PRIHVAĆANJE KRŠĆANSTVA

Vojnomir se navodi kao prvi knez Panonske Hrvatske, a vladao je od 791. do oko 810. godine.

O ovom knezu postoje brojne neodumice, od njegova stvarnog podrijetla i boravišta, do samog njegova imena, koje se u „Franačkim ljetopisima“ navodi kao Uuonomyro ili Uuonomiro. Ondje se također uz njega ne rabi naslov kneza, nego ga se jednostavno naziva Slavenom. Vojnomir se priklonio franačkom kralju Karlu Velikome godinu dana nakon što je započeo vojni pohod protiv Avara, odnosno 792. Taj rat je trajao od 796. do 799. Rat se odvijao na području današnje Mađarske. Pobjedom Hrvata i Franaka nestala je neposredna avarska opasnost. Franci tada, na istočnim granicama svoga kraljevstva, osnivaju dvije marke (pogranične grofovije) - sjevernije „istočnu“ (današnja Austrija), a južnije furlansku.

Panonski Hrvati prihvaćaju kršćanstvo početkom 9. stoljeća kada napuštaju svoje poganske običaje.

2.1.2. LJUDEVIT POSAVSKI I BORBA PROTIV FRANAKA

Nakon smrti Karla Velikog, carem postaje njegov sin Ludovik I. Pobožni (814.-840.) koji nije energijom dostizao svoga oca, te su veću moć u carstvu prigrabili velikaši. Među njima je bio i furlanski markgrof Kadolah (800.-819.) koji je sa svojom vojskom prodirao na područje Panonske Hrvatske i ondje pljačkao. U to je vrijeme knez Panonske Hrvatske bio Ljudevit Posavski (810.-823.), u franačkim ljetopisima poznat kao „Liudewitus, dux Pannoniae inferioris“ („Ljudevit, knez Donje Panonije“), koji 818. šalje svoje izaslanike caru Ludoviku u Heristall, kako bi se ondje požalili na Kadolahove postupke. No

izaslanici se vraćaju bez da su njihovi problemi uzeti u ozbiljnije

3

Slika 1. Ljudevit Posavski

razmatranje, što Ljudevita potiče na otpor Francima. Tako dolazi i do prvog sukoba, no Kadolah ne postiže nikakav uspjeh, te se vraća u Furlaniju i uskoro umire. U srpnju 819. car Ludovik održava Sabor u Ingelheimu na koji dolaze i izaslanici kneza Ljudevita, kako bi ponudili mir Francima, no car to ne prihvaća.

Ljudevit tada traži saveznike među susjedima. Knez Primorske Hrvatske Borna već je ranije pristupio uz Franke, dok su uz Ljudevita pristali Karantanci i Timočani, i jedni i drugi Slaveni. Već u jesen 819. novi furlanski markgrof Balderik kreće s vojskom u Karantaniju gdje poražava Ljudevita u bitki na Dravi. Istovremeno, prema sjeveru nadiru i snage Primorske Hrvatske te dolazi do bitke na Kupi. Pritom s Bornine strane na Ljudevitovu prelaze Gaćani iz područja oko rijeke Gacke i time odlučuju pobjednika. Ljudevit već u prosincu iste godine provaljuje na jug protiv Borne čija se vojska zatvorila u utvrde i iz njih i s planina napadala panonsku vojsku, pa se ova morala povući na sjever. U tim je bitkama Ljudevit izgubio oko 3000 vojnika, preko 300 konja i mnogo hrane.

Nakon Sabora u Aachenu 820. godine, na kojem sudjeluje i knez Borna, u proljeće iste godine započinje novi pohod na Ljudevita iz tri smjera: sjeverna franačka vojska iz Bavarske, dolinom Dunava, pa preko Drave prodire prema Panonskoj Hrvatskoj; južna vojska iz Furlanije, preko Alpi; treća vojska iz Tirola preko Koruške. Prve dvije vojske Ljudevitove su snage zaustavile, prvu na Dravi, a drugu u Alpama. Pred trećom je uzmakao prema Hrvatskoj, što je onda otvorilo put i ostalima. Nakon prodora u područje između Save i Drave, Francima ostaje jedino pljačkanje, budući da Ljudevit ondje nije zapodjenuo bitke. Slično se ponovilo i sljedeće godine, 821. U listopadu te godine, na Saboru u Diedenhofenu, franački vojskovođe izvješćuju cara kako se Ljudevit nije htio upustiti u bitku. Tek 822. godine Ljudevit napušta Sisak i bježi pred vojskom iz Furlanije na jug, a sljedeće godine i dalje prema moru, gdje je i ubijen.

O ovom razdoblju svjedoče arheološki nalazi oružja, osobito u okolici Siska i Varaždina. Feudalno se uređenje u Panonskoj Hrvatskoj tada razvijalo brže no što je to bio slučaj u gorskim krajevima Primorske Hrvatske, čemu je pogodovala i konfiguracija terena. To je vjerojatno jedan od razloga koji je potakao Ljudevita na pobunu i okupljanje susjednih krajeva oko svoje već razvijenije središnje vlasti.

2.1.3. FRANAČKA VLAST I BUGARSKI POHOD

Nakon propasti pobune Ljudevita Posavskog, Donja Panonija u potpunom je vazalskom odnosu prema franačkom caru. Međutim, 827. godine protiv Franaka kreće bugarski knez Mortag, a pridružuje mu se i panonski knez Ratimir. Pobjedivši Franke, Bugari, koji su već ranije osvojili Srijem, uspostavljaju sebi odanu vlast u novoosvojenim krajevima, a Ratimir je čini se bio u nekoj vrsti vazalnog odnosa prema Bugarima. Takav ishod potiče cara Ludovika da 828. ukloni s položaja markgrofa furlanskoga Balderika, a furlansku markgrofoviju podijelio je na četiri dijela. 828. i 829. Franci, predvođeni Ludvigom, Ludovikovim sinom i budućim njemačkim kraljem, ratuju protiv Bugara i Hrvata 828. i

4

829., ali bezuspješno, čemu je vjerojatno pridonjelo i rasulo u Franačkoj, kad su se Ludvikovi sinovi digli protiv oca i razdijelili carstvo. Ludvig Njemački, sada već kao kralj, ratovat će ponovno 838. protiv Ratimira, koji se, čini se, spasio bijegom. Franci su tada vratili dio izgubljenog područja, ali im je to u cijelosti uspjelo tek 845., kad su opet osvojili istočnu Slavoniju i Srijem.

Sljedećih desetljeća, zemlje između Drave i Save priznavale su se pod franačko vrhovništvo, a njima su upravljali slavenski knezovi, prvo Pribina, a onda i Kocelj. Panonska Hrvatska i dalje je služila kao bugarsko-franačko bojište u vrijeme rata za talijansku baštinu Karolinga. To je i razdoblje prve organizirane kolonizacije koja ipak nije mogla imati velikog intenziteta. Puste je zemlje bilo mnogo, ali u Europi za njom još nije vladala velika potražnja, a ni granica nije bila dovoljno mirna. Pribinu je nakon njegove pogibije u ratu s Moravljanima naslijedio 861. godine njegov sin Kocelj. Daljnji je razvoj tekao uglavnom mirno sve do vremena kneza Braslava i mađarske provale u Panoniju.

2.1.4.KNEZ BRASLAV

Braslav je bio posljednji poznati knez Panonske Hrvatske, a vladao je iz Siska krajem 9. stoljeća.

Dio Braslavove vladavine obilježen je opasnošću sa sjevera, odakle je prijetio sve jači velikomoravski knez Svatopluk koji je bio osvojio nekadašnju Koceljevu donjopanonsku državu. Zbog toga se 884. Braslav nalazi u Konigsstadtenu (kod Tulna u današnjoj Donjoj Austriji) kako bi se ondje poklonio caru Karlu III. Debelom i s carem uspostavio bližu suradnju protiv Svatopluka, no tada se s carem pomirio i Svatopluk. Nakon Karlove smrti (887.) Arnulf Karantanski kreće na pohod protiv Svatopluka, a na franačkoj strani sudjeluje i Braslav. Arnulf u taj rat poziva i Mađare koji prelaze Karpate i pomažu Francima u pobjedi nad Svatoplukom, a potom se vraćaju u svoja područja. Ipak, već 896., prisiljeni bugarskim napadima, prelaze ponovno Karpate i naseljavaju se u središnjoj Panoniji. Tada Arnulf daje Braslavu upravu nad Donjom Panonijom (nekadašnjim Blatonskim Koštelom), no Braslav je ne uspijeva obraniti od Mađara, a Mađari dolaze na granice njegove kneževine, prodiru i u nju, a preko nje vrše pohode do Primorske Hrvatske, pa čak i do sjeveroistoka današnje Italije. Braslav je 896. poginuo u sukobima s Mađarima.

2.1.5.VRIJEME POSLIJE BRASLAVA

Početkom 10. stoljeća jača snaga Primorske Hrvatske, sve dok knez, a potom i kralj Tomislav nije vjerojatno priključio pod svoju vlast i Panonsku Hrvatsku. Time prestaje samostalna povijest ove kneževine. O ovom se području u razdoblju od početka 10. pa sve do kraja 11. stoljeća zna vrlo malo. Poznato je da je crkveno spadalo pod splitsku metropoliju i formalno sisačku biskupiju, koja je izgleda postojala samo na papiru, a stvarno je bila pod jurisdikcijom hrvatskog dvorskog biskupa.

5

2.2. PRIMORSKA HRVATSKA

Primorska Hrvatska naziv je za kneževinu koja se, počevši od 9. stoljeća, nalazila na području nekadašnje rimske pokrajine Dalmacije, a izvorno je obuhvaćala prostor od Velebita do Cetine. Tom se prostoru obično pribrajala i Liburnija na području od Istre (južno od rijeke Raše) do južnog Velebita. Čini se da je Liburnija imala naročiti položaj unutar Primorske Hrvatske. Usto, u ovo je područje pripadala i stara pokrajine Gacka, koja se protezala u unutrašnjost do Une i Kupe. Pokrajina Gacka bila je podijeljena na tri župe: Gacku, Liku i Krbavu. Njome je upravljao ban, dok je svim ostalim krajevima upravljao izravno knez.

2.2.1 KNEZ VIŠESLAV

Prvi poznati knez Primorske Hrvatske bio je knez Višeslav. Vodio je bitku s Francima 799. godine kod Tarsatike kraj Rijeke gdje je i poginuo. Nakon njegove smrti Primorska Hrvatska priznaje vrhovnu franačku vlast (800. godine Karlo Veliki u Rimu je okrunjen za cara). Višeslavova krstionica jedini je dokaz o postojanju kneza Višeslava. Pronađena je u Veneciji 1853. godine.

2.2.2. KNEZ BORNA (810.-821.)

Za vladavine kneza Borne dolazi do ujedinjenja Primorske Hrvatske. Po prvi put je ujedinjen hrvatski jug od Raše u Istri do Cetine, s izuzetkom gradova i otoka koji su bili pod bizantskom upravom. Nosio je titulu kneza Dalmacije i Liburnije i knez Gačana.

2.2.3. KNEZ MISLAV (835.-845.)

Za vrijeme njegove vladavine dolazi do jačanja i uspona Primorskae Hrvatske. Dobrom organizacijom vojske na kopnu i moru sve je više jačao hrvatsku kneževinu. Od 840. godine Neretvani i Hrvati, zajedno s Bizantom i Mlečanima su se borili protiv arapskih gusara koji su opsjedali Boku Kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve na Jadranu. Uto vrijeme dogodilo se oslobađanje primorski h Hrvata od franačke vlasti. Konstantin Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“ govori o sedmogodišnjoj borbi ovih Hrvata protiv Franaka i konačnoj pobjedi Hrvata.

6

Slika 2. Višeslavova krstionica

2.2.3. KNEZ TRPIMIR (845.-864.)

Knez Trpimir naslijedio je kneza Mislava i utemeljitelj je dinastije Trpimirovića. Formalno je priznavao vlast franačkog kralja Lotara, ali je vladao kao samostalan i jak vladar. Prijestolnica mu je bila u Klisu.

Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i kopnu. Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Primorska Hrvatska i Bugarska.

2.2.3.1. TRPIMIROVA DAROVNICATrpimirova darovnica je najstariji sačuvani spomenik hrvatskog

prava. Nastala je 4. ožujka 852. na latinskom jeziku. Darovnicom je splitskoj nadbiskupiji još više darovao crkvu Sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Ujedno je i prva domaća isprava u kojoj se spominje hrvatsko ime. U povelji se Trpimir naziva „pomoću Božjom knezom Hrvata“ (iuvatus munere divino dux Croatorum).

7

Karta 1. Trpimirova Hrvatska (845.-864.)

2.2.4. KNEZ DOMAGOJ (864.-876.)

Iako je Trpimir imao tri sina (Petar, Zdeslav i Muncimir), na prijestolje hrvatske kneževine dolazi Domagoj, pripadnik druge obiteljske loze. Utemeljitelj je dinastije Domagojevića. Uspješno je obranio Hrvatsku 865. godine od Mlečana. Pomogao je franačkom kralju Ludoviku II. da zauzme Bari (2.veljače 871.). U to vrijeme Bizant je napao i pokorio Neretvane.

2.2.5. KNEZ ZDESLAV (878.-879)

Zdeslav dolazi na vlast 878. godine uz pomoć bizantskog cara Bazilija I. Vladao je u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije (Zadar, Trogir, Split, Kotor i Dubrovnik, otoci Rab, Krk, Cres i Lošinj) su plaćali njemu porez koji su do tada plaćali Bizantu. Branimir ubija Zdeslava 879. godine i preuzima vlast.

2.2.6. KNEZ BRANIMIR (879.-892.)

Knez Branimir je posljednji vladar iz dinastije Domagojevića. U njegovo doba su Hrvati, odnosno Neretljani, žestoko porazili Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu. Tako su Hrvati ovladali istočnim, plovidbenim dijelom Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju našim, tj. hrvatskim morem.

Veliko je značenje kneza Branimira za hrvatsku povijest. Dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na Mlečane i već oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje

svoju budućnost u krugu zapadnih zemalja, a odlukom pape Ivana VIII.

prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od 7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska zakonitom državom.

8

Slika 4. Kip kneza Branimira u Ninu

Slika 5. Pleter s natpisom kneza Branimira iz 888.(Muć Gornji)

Za kneza Branimira došli su u Hrvatsku svećenici, učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja služba Božja, pišu crkvene knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo službe Božje na dva hrvatska idioma, tj. na standardnom hrvatskom i gradišćanskohrvatskom (Burgenland) u Austriji.

2.2.7. KNEZ MUCIMIR (891.-910.)

Muncimir je Trpimirov najmlađi sin, te nastavlja dinastiju Trpimirovića. Za vrijeme njegove vlasti u sukob dolaze ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz 852. godine. Hrvatska je podijeljena na 11 županija i 3 banske župe. Naslijedio ga je knez Tomislav 910. godine.

Slika 7. Greda i zabat s natpisom kneza Muncimira 895. godine, crkva Sv. Luke, Uzdolje kraj Knina

2.3. NERETVANSKA HRVATSKA

2.3.1. POLOŽAJ I STANOVNIŠTVO

Neretvanska kneževina je bila starohrvatska država na području današnje južne Hrvatske (splitsko-dalmatinska županija i dubrovačko-neretvanska županija).

Nalazila se između rijeka Cetine na zapadu i Neretve na istoku, a na moru je posjedovala i otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet.Zbog tih pomorskih posjeda, dobila je i naziv "Maronia", "Morska zemlja", odnosno, Primorje, Pomorje.Stanovništvo je bilo nazvano po rijeci Neretvi, Neretljanima ili Neretvanima. U latinskim izvorima ih se naziva Narentani, a u grčkima Arentanoi.

9

Slika 6. Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru

Za razliku od susjednih krajeva, stanovnici Neretvanske kneževine su zbog jake izoliranosti i smatranja da je kršćanstvo sredstvo prisile, imali raširenu pogansku, nekršćansku vjeru, tako da su ovi Hrvati dobili ime "pogani", a zemlja "Poganska", lat. Pagania.

Stanovništvo se većinom bavilo ribolovom te uzgojem smokava i maslina. Međutim najunosniji posao je bilo gusarenje. Mletački trgovački brodovi prolazili su Jadran hrvatskom obalom jer je lakša za plovidbu od talijanske, a to iskoristili Neretvani i svojim brzim sagenama pljačkali sve strane brodove, pogotovo mletačke, a to je par puta uzrokovalo rat. Neretvane je tek smirio kralj Petar Krešimir IV.

2.3.2. POVIJEST

Nakon doseljavanja Hrvata na Sredozemlje, na prostor rimske provincije Ilirika i susjednih provincija, isti su se teritorijalno i upravno organizirali u nekoliko država, podijeljene u dvije skupine: Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska. Potonja je bila podijeljena na nekoliko državica „sklavinija“, odnosno zemlja slavena, kojima je vladao knez: Neretvanska kneževina, Zahumlje, Travunja i Duklja.

Neretvanska kneževina je bila ustrajna i tvrda u međunarodnoj politici, suprotstavljajući se moćnim susjedima kao što su bili Mleci. Oslonac su imali u velikom pomoračkom i ratnom umijeću svoje ratne mornarice. Bili su u tijesnoj vezi sa primorskim Hrvatima, što dokazuje uzajamno pomaganje primorskog kneza Mislava i neretvanskog Družaka, ponegdje i Družac. Tako su oni skupa pobijedili mletačkog dužda Petra Tradonika, a o tom nam govore spisi Ivana Đakona koji Mislava naziva „dux“, a Družaka „iudex“. Zbog istih je razloga mletački dužd Urso Patricijak u siječnju 880. bio prinuđen na obnovu savezništva sa Francima, sklopivši ugovor sa kraljem Karlom III. Debelim, sve u cilju borbe protiv Neretvana.

Godine 887. dolazi do legendarne bitke kod Makarske između Neretvana i Mlečana, predvođenih duždom Petrom Kandijanom. 18. rujna 887., nakon početnih uspjeha Mletaka, neretvanski Hrvati u žestokom protuudaru razbijaju mletačku plovu i postrojbe na kopnu, pri čemu pogiba i sam mletački vođa. Ovaj datum se obilježeva kao Dan Hrvatske ratne mornarice, čime se želi posebno istaknuti hrvatska pomorska tradicija.

Nakon te bitke, sve do 11. stoljeća, mletački napadi su utihnuli, a pored svega toga, Mlečani su morali plaćati svake godine danak Hrvatima.

10

3. HRVATSKI KRALJEVI

3.1. PRVI HRVATSKI KRALJ

Hrvatska se kneževina razvijala za vrijeme svojih narodnih knezova veoma brzo. Koliko je Hrvatska tada napredovala govori nam podatak da su Hrvati samo dva stoljeća nakon doseljenja organizirali svoju državu u kraljevinu.

3.1.1. DOLAZAK NA VLAST I RATOVI

Nakon smrti kneza Muncimira, njegov kneževski naslov i prijestolje u Primorskoj Hrvatskoj nasljedili njegovi sinovi. Stariji brat je nakon kratke vladavine preminuo, ostavljajući tako mladu Hrvatsku kneževinu u nasljeđe svome bratu Tomislavu.

Tomislav je na prijestolje došao oko 910. jer nam povijesni izvori Tome Arhiđakona govore da je već bio knez 914. Kao novi knez, Tomislav nije imao vremena uživati u svojoj novostečenoj moći. Ubrzo njegovoj maloj kneževini prijeti novi neprijatelj sa sjevera. Mađarski se narod, prešavši gorske vrhunce Karpata sjurio na konjima u plodnu Panonsku ravnicu. Ubrzo su Mađari pregazili Panonsku Hrvatsku i protjerali njenog kneza prema jugu, prijeteći tako osvajanju Tomislavove kneževine. Ali Tomislav je bio spreman. Poveo je snažnu hrvatsku vojsku preko rijeke Save i protjerao Mađare preko Drave, ujedinjujući po prvi puta Panonsku i Primorku Hrvatku u jedinstvenu kneževinu. Porazivši tako Mađarskog kralja Arpada, učvrstio je hrvatsku granicu na sjeveru.

Vraćajući se prema jugu, Tomislav razdire savez svoga oca s Bugarima, novonastaloj sili na zapadu te ju napada sa svojom velikom vojskom. Tomislav je tada sklopio savez s Bizantskim carstvom i osvojio neke djelove pod upravom Bugarske koja je bila u sukobu s Bizantom. Bugarski car Simeon tada objavljuje rat s kneževinom Hrvatskom u kojem Bugarska gubi svoju prevlast na jugoistočnom djelu Europe.

Budući da je pomogao Bizantu, Tomislav biva nagrađen upravom Dalmatinskim gradovima po otocima i obali. Imajući tako vlast nad prostorom omeđenim rijekama Dravom na sjeveru, Drinom na zapadu i Neretvom na jugu, Tomislav se smatrao dovoljno jakim vladarom da uzme kraljevsku titulu. Nitko ne zna kada se to dogodilo, niti tko je Tomislava imenovao kraljem i dao mu kraljevska obilježja, ali pouzdano se zna da se to dogodilo najkasnije 925. jer ga te godine papa Ivan X. naziva kraljem (Tomislauo rege/rex).

11

3.1.2. CRKVENI SABORI U SPLITU

Po nagovoru pape Ivana X. Tomislav pokušava riješiti nastali crkveni raskol među hrvatskim glagoljskim i latinskim svećenicima. Najveći je problem bila crkvena nadležnost na hrvatskom teritoriju. Biskupi dalmatinskih gradova nisu prihvaćali duhovno vodstvo ninskog glagoljskog biskupa Grgura, čija se biskupija tada prostirala na čitavom prostoru hrvatske države. Splitski biskup se smatrao budućim poglavarem crkvenog teritorija u Hrvatskom kraljevstvu zbog nasljeđa iz rimske Salone. Ipak uz Splitskog se biskupa našao i Zadarski jer je Zadar bio glavni grad Bizantske Dalmacije.

Tomislav je tako sazvao crkvene sabore u Splitu. Prvi Crkveni sabor 925. donio odluku da crkveni primat na istočnoj jadranskoj obali pripada splitskoj biskupiji. Takav se zaključak sabora nije svidio biskupu Grguru koji se žalio papi u Rimu. Tomislav tada saziva drugi Crkveni sabor 928. Na tom su saboru potvrđene odluke prvog crkvenog sabora, ali i donesena nova odluka o ukidanju Ninske biskupije. Ninska je biskupija ukinuta jer je papa tražio ukidanje glagoljkog svećenstva, no latinski svećenici istočne obale Jadrana dopustitli su glagoljsko svećenstvo da prošire svoj utjecaj, ali glagoljski svećenici nisu smjeli biti ređeni za biskupe.

12

Karta 2. Hrvatsko kraljevstvo za vrijeme kralja Tomislava

3.1.3. HRVATSKO KRALJEVSTVO NAKON TOMISLAVA

Tomislavovo se ime posljednji put spominje na Crkvenom saboru u Splitu 928. godine. Čak niti bizantski car Konstantin VII. Profirogenet ne spominje previše Tomislava, već govori o Trpimiru. Zato se uzima da je Tomislava 928. ili kasnije nasljedio vjerojatno njegov mlađi brat Trpimir II.

U vremenu iza kraljevanja Trpimira II. izbili su nemiri i snaga Hrvatske kraljevine sve je više slabila. Bizantski car Konstantin u svojoj knjizi „O upravljanju carstvom“ Tomislavovu vojnu moć preuveličava, dok za vrijeme iza Trpimira II. izjavljuje da se „smanjila konjica i pješaštvo i sagene i kondure u državi Hrvata.“

Štoviše, jedinstvena se hrvatska dinastija Trpimirovića razdijelila na dva dijela. Trpimirov starija sin Krešimir postao je kraljem Hrvata, a mlađi Petar kraljem Duklje. Potomci Krešimira smatrat će se Trpimirovićima do svog izumreća 1091. godine, dok će Petrovi nasljednici neprekidno vladati do 1373. kao dinastija Nemanjići.

3.2. HRVATSKI KRALJEVI OD TRPIMIRA II. DO PETRA KREŠIMIRA IV.

Hrvatska je ubrzano počela mjenjati svoje kraljeve, neki od njih su poznatiji, a neki i nisu, no oni su ipak naši narodni vladari i bilo bi šteta da ih se ne spomene.

3.2.1. KRALJ MIROSLAV I GRAĐANSKI RAT

Nakon smrti Krešimira, sina Trpimira II. na vlast dolazi kralj Miroslav. Njegovo kraljevanje bilo je relativno kratko. Odmah nakon dolaska na vlas Miroslav se sukobi sa svojim bratom Mihajlom Krešimirom. U tom ratu gubi ne samo prijestolje nego i velike dijelove kraljevine Hrvatske.

Srpski župan Časlav Klonimirović na nagovor Bizanta osvaja istočnu Bosnu i južnu Crvenu Hrvatsku.

3.2.2. KRALJ MIHAJLO KREŠIMIR / KREŠIMIR II.

Svrgnuvši svoga brata s prijestolja, kralj Mihajlo Krešimir dao se u obnovu Hrvatskog kraljevstva. S banom Pribinom vaća dijelove istočne Bosne pod utjecaj hrvatske krune. Hrvatska mornarica u istom vremenu pokazuje svoju nadmoć na Jadranu obranivši poluotok Monte Gargano 969. od arapskih gusara.

Ban Pribin za svoje zasluge dobiva velike hrvatske županije Gacku, Liku i Krbavu te se smatra Krešimirovim suvladarom.

13

3.2.3. STJEPAN DRŽISLAV

Stjepan Držislav je nasljedio obnovu svoga kraljevstva od oca Krešimira i majke Jelene. Stjepan prvo oživljava diplomatske odnose s Bizantom. Zatim pod hrvatsku upravu vraća cijelu Bosnu i dijelove južnih hrvatskih županija.

Od bizantskog cara Brazilija II. dobiva upravu nad Dalmacijom. Uz upravu, Držislav dobiva od Bizanta kraljevski naslov, žezlo, krunu, plašt i zlatnu jabuku te titulu carskog eparha i patricija. Okrunivši se Držislav uzima ime Stjepan.

Držislav se sukobio s Bugarskim carstvom koje je postalo opasan susjed na istoku i jugu Hrvatske te pokorilo južnoslavenske županije Duklju, Srbiju i Zahumlje. Držislav se u tom ratu pokazao kao dobar domaćin, progonjenim bugarskim plemićima (i carevoj braći) omoćućio je naseljavanje u blizini grada Klisa.

Mir između Mlečana i Hrvata omogućio je razvoj trgovine i obrta, no Mlečani su uskoro započeli nove sukobe u kojima su Hrvati pobjeđivali.

Uz Stjepana se veže i legenda o nastanku hrvatskog grba i tri partije šaha s duždem, Petrom II. Orseolom.

Slika 8. Pleteri s natpisima kralja Stjepana Držislava

14

3.2.4. SVETOSLAV SURONJA

Od dolaska na vlast kralj Svetoslav vodi ratove sa svojom braćom. U razdoblju Svetoslavove vladavine Hrvatsko kraljevstvo gubi Dalmatinske gradove koji postaju dio Republike svetoga Marka.

Svetoslavova braća, Krešimir i Gojslav ujedinili su se i uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava. Svetoslav zatim biježi u Veneciju, potom u Mađarsku gdje umire. Njegovi potomci osvajaju Posavsku Hrvatsku i osnivaju banovinu Slavoniju.

3.2.5. KREŠIMIR III. i GOJOSLAV

Braća Krešimir III. i Gojoslav svrgnuli su svoga brata Svetoslava s prijestolja Hrvatskog kraljevstva. O njihovoj vladavini zna se vrlo malo. Mlečani su osvojili istočni Jadran, a na sjeveru je osnovana Banovina Slavonija.

Za svoje vladavine Krešimir je optužen za ubojstvo svoga brata Gojoslava što je gotovo do temelja uništilo Hrvatsko kraljevstvo.

3.2.6. STJEPAN I.

Stjepan I., prvi hrvatski kralj koji nije mjenjao svoje ime na krunidbi, pripremio je put vrhuncu hrvatskih narodnih vladara.

Stjepan je povratio savez s Bizantom ratujući s Arapima, povratio je Dalmaciju, učvrstio svoju vlast u Slavoniji, proširio kraljevstvo na istok do rijeke Drine, te s vremenom prelazio u osvjačke pohode u Ugarsku.

Stjepan osniva prvu hrvatsku biskupiju u Kninu, te darovnicom osniva slobodan hrvatski grad Dubrovnik.

15

3.3. HRVATSKO KRALJEVSTVO U 11. SLOLJEĆU

Hrvatsko kraljevstvo u 11. stoljeću dolazi do svog vrhunca. To je razdoblje kraljevanja najutjecajnijih i najpoznatijih hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira.

3.3.1. PETAR KREŠIMIR IV. (1058.-1074.)

Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bio je sin Stjepana I. koji je nastavio razvijati Hrvatsku i za njegova je vladanja Hrvatska povratila staru slavu.

Pod vlast Hrvatske vraćaju se svi Dalmatinski gradovi kojima kralj daje gradsku samoupravu da bi učvrstio svoj utjecaj. Petar zatim potiče razvoj hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina te brojnih samostana.

Petar Krešimir sukobio se s Normanima iz Italije kod otoka Raba. Normani su uspjeli nekako zarobiti kralja Petra Krešimira te su nagodbom dobili gradove Trogir, Split, Zadar Biograd i Nin. Ti gradovi su već sljedeće godine potpali pod Mletačku vlast.

Od bitnijih promjena ponašanja ostalih naroda prema Hrvatskom kraljevstvu povijesni izvori ističu ove:„Svemogući je Bog proširio državu na kopnu i moru.“(Quia Deus ominpotenus terra marique nostrum porolungavit regnum)

Krešimir je bio pomorski orijentiran tako da je Jadransko more nazivao „našim dalmatinskim morem“ (mare nostrum dalmaticum). Krešimir je uveo i nove crkvene reforme izražavajući tako stav Hrvata da ostaju uz papu i zapadnu orjentaciju (1045. Crkveni raskol). Jedna od tih reformi, brijanje brade i celibat, pokrenula je protureformni pokret sa središtem na otoku Krku, no taj pokret nije se dugo zadržao.

16

Slika 9. Kralj Petar Krešimir

7.3.2. JEDNOGODIŠNI RAT ZA PRIJESTOLJE – KRALJ SLAVAC

Poslje pogibije kralja Petra Krešimira, hrvatsko se plemstvo podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo želilo je za kralja Stjepana, Krešimirova sinovca. Kraljevski rođaci iz Mađarske htjeli su okruniti slavonskog bana Dmitra Zvonimira. S treće strane našao se hrvatski narod koji je za kralja htjeo župana Slavca od plemićke obitelji Svačića.

Hrvatski je puk ipak okrunio Slavca za kralja, no nisu ga priznavali dalmatinski gradovi i svećenstvo, niti mađarski plemići iz Slavonije. Čak je protiv njega bio i rimski papa Grgur VII. Uskoro je papa predložio dovođenje danskog kraljevića Magna na hrvatsko prijestolje.

Građanski je rat bijesnio i na kopnu i na moru, a u sukob su se umiješali i Normani iz Italije te Mlečani.

Hrvatski se puk zatim zajednički opredjelio da se okruni slavonski ban za svog kralja.

7.3.3. KRALJ DMITAR ZVONIMIR (1075.-1089.)

Zvonimir je bio suvladar Petra Krešimira IV. u Slavoniji. Banom je postao na zahtjev mađarskog kralja Ladislava I. oženivši tako njegovu sestru Jelenu Lijepu. Nakon jednogodišnjeg rata za prijestolje hrvatski ga je narod okrunio za kralja.

Po dolasku na vlast, Zvonimir riješava problem obnove vlasti nad dalmatinskim gradovima pod Mlečanima. Zvonimir je odlično procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju. Bizant je sve više slabio, a Mlečani su se pridružili protivnicima pape. Zvonimir se zato za krunu obratio papi Grguru VII. te ga on preko svojih izaslanika Gebizona i Fulkona kruni za suverenog kralja Dalmacije i Hrvatske. Kralj Zvonimir okrunjen je u nedjelju 8.listopada 1075. u Solinu.

Zvonimir priseže papi da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu. Obvezuje se plaćati darove za papu i crkvenu desetinu, obećava štititi udovice, siromahe i siročad.

Zvonimir osniva samostan svetog Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike gdje su u riznici pohranjene dvije krune hrvatskih kraljeva (pretpostavlja se da su to Tomislavova kruna i kruna Stjepana Držžislava).

Ne zna se kako je kralj Zvonimir umor, ali o njegovoj smrti postoji legenda koja ocrnjuje Hrvate.

Legenda govori da je kralj Zvonimir ubijen 20. travnja 1089. na Kosovu polju pokraj Knina od ruku vlastitog naroda. Zvonimir je sazvao

17

sabor o polasku u križarski rat i zbog toga je bio ubijen. Izdahujući, Zvonimir je prokleo cijeli hrvatski narod na neimanje vlastitog narodnog vladara sljedećih 1000 godina.

Iako je mnogi povjesničari nijekaju, ta je legenda jedini zapis o smrti kralja Zvonimira.

Karta 3. Hrvatska kralja Zvonimira

7.3.4. STJEPAN II. (1089.-1091.) – POSLJEDNJI TRPIMIROVIĆ

Stjepan II nasljedio je prijestolje kralja Zvonimira. Iako je bio u borbi za prijestolje još 1074. o njegovom se životu za vrijeme kralja Zvonimira malo zna. Postoje zapisi da je boravio u samostanu na poluotoku Sustipanu i liječio se od nepoznate bolesti.

Vladao je samo dvije godine i preminuo od starosti. Za vrijeme njegove vladavine nije bilo nemira, ali su se oni već naslućivali jer kralj Stjepan nije imao djece.

18

7.3.5. POSLJEDNJI HRVATSKI KRALJ – PETAR SVAČIĆ/SNAČIĆ

Iako se zna da dolazi iz tvrdog grada Kamičca u dolini rijeke Krke, kralj Petar dobio je naziv Svačić/Snačić zbog neosnovane tvrdnje jednog našeg povjesničara krajem 19. stoljeća.

Iako se sa sigurnošću ne zna o njemu prije krunidbe, smatra se da je on bio ban Hrvatske u vrijeme kralja Zvonimira.

Već su za njegovog krunjenja izbili nemiri. Dio plemstva ga nije podržavao te je na mjesto hrvatskog kralja htjelo dovesti člana ugarske dinastija Arpadović.

Petar je stolovao u Kninu te se smatra da je on upravljao samo starom jezgorm hrvatske države bez Dalmacije , Slavonije i Bosne. Sumnja se da je i bio okrunjen za kralja jer nikada nije dobio Zvonimirovu krunu.

Potkraj travnja 1097. Petar je sa svojom vojskom pokušao zaustaviti prodor ugarskog kralja Kolomana prema Jadranu na planini Gvozd. Tu kralj Petar pogiba u borbi i od tada se ta planina zove Petrova gora.

7.3.5. KRAJ HRVATSKOG KRALJEVSTVA I POSTANAK PERSONALNE UNIJE

Nakon pogibije kralja Petra, Koloman je bez većih problema mogao zauzeti Hrvatsku, no njegovi poslovi vezani uz očuvanje Ugarskog kraljevstva i saveza s drugim narodima odgodili su njegovo osvajanje.

Dok se Koloman bavio svojim poslovima, u Hrvatskoj je počela bjesnjeti feudalna anarhija. Plemići su se borili međusobno za posjede i za ispražnjeno prijestolje. Kad se Koloman na kraju vratio u Hrvatsku, hrvatski plemići nisu imali niti moći, niti vojske da ga zaustavi.

Kolomana je priznalo 12 hrvatskih plemića za svoga kralja 1002. godine i okrunilo ga za u Biogradu. Nakon što je dobio hrvatsko prijestolje Koloman je za dvije godine povratio i Dalmatinske gradove i posjede.

19

8. ZAKLJUČAK

Hrvatski su narodni vladari vladali svojom domovinom gotovo četristo godina, i to u vrijeme koje se u svjetskoj povijesti naziva Mračnim (tamnim) srednjim vijekom.

Prvo su vladali kao plemenske vođe, zatim kao vazalski plemići Bizanta i Franačkog carstva i, naposljetku, kao slobodni i vrlo utjecajni knezovi, ponosni i moćni toliko da su ih se okolni narodi bojali i njihova su se imena spominjala sa strahopoštovanjem.

Nakon dva stoljeća vladavine knezova, Hrvatski se narod napokon uzdignuo na višu razinu utjecaja i vojne moći. Tomislav, kao posljednji kralj imenovao se prvim kraljem, a tu titulu su nosili i njegovi potomci.

Hrvatsko se kraljevstvo održalo skoro punih dvijesto godina, ratovalo s nekim od tadašnjih najmoćnijih i najvećih država. Hrvatsko se kraljevsko prijestolje uvijek popunjavalo narodnim vladarom. Jest da je bilo ratova za prijestolje i feudalnih anarhija, ali ipak su na prijestolju sjedali Hrvati.

Nakon što su ratovi i feudalne anarhije potpuno iscrpile hrvatsko plemstvo, tek tada su na prijestolje dospijeli tuđinski vladari.

Tuđinska se vlast održala na hrvatskom prijestolju punih tisuću godina, no Hrvatsko je kraljevstvo unutar svake od tih tuđinskih vlasti očuvalo svoj nacionalni integrinitet i slobodu.

20

9. LITERATURA:

9.1. KNJIGE:

Macan POVIJEST HRVATSKOG NARODA ŠK 1992.

Goldstein HRVATSKI RANI SREDNJI VIJEK ŠK 1995.

Brdal, Madunić TRAGOM PROŠLOSTI 6 ŠK 2007.udžbenik za 6. r. OŠ

Đurić, Peklić HRVATSKA I SVIJETod prapovijesti do PROFIL 2005.Francuske revolucije

Bekavac, Jareb, HRVATSKA POVIJEST ALFA 2008.Šaralija

9.3. WEB ADRESE:

http://www.crohis.com/ransredv.htmhttp://krk.fcpages.com/hr/vladari.htmlhttp://www.sandraskanderlic.comhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_vladarihttp://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_vladari#Hrvatska_za_narodnih_kraljeva_.28925._-_1102..29

http://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislavhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Trpimir_II.http://hr.wikipedia.org/wiki/ Krešimir_I. http://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav

http://hr.wikipedia.org/wiki/Krešimir_II.http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Držislavhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronjahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Gojslavhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_I.,_kralj_Hrvatskehttp://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Krešimir_IV.http://hr.wikipedia.org/wiki/Kralj_Slavachttp://hr.wikipedia.org/wiki/Dmitar_Zvonimirhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_II.,_kralj_Hrvatskehttp://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Svačićhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Koloman

21

22