PREZENTACIJE:

ŠTO JE INKLUZIVNO OBRAZOVANJE?U odgojno-obrazovnom području djelovanja, inkluzija je pedagoški stav i opredjeljenje da je neophodno mijenjati odgojno-obrazovnu ustanovu (vrtić, školu, fakultet) kako bi svako dijete (nadareni, talentirani, prosječni, sa teškoćama u razvoju) moglo da napreduje prema svojim mogućnostima.

KO SU DJECA S POSEBNIM POTREBAMA?Djeca sa:-teškoćama u razvoju (smanjeno intelektualno funkcioniranje, oštećenje vida, oštećenje sluha, tjelesni invaliditet, govorne teškoće...),-iznadprosječnim sposobnostima (nadarenost, talentiranost, savant sindrom...),-specifičnim teškoćama u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija...),- emocionalnim teškoćama (depresija, dijete koje se previše prilagođava...),-neprihvatljivim oblicima ponašanja (agresivnost, nasilje...), itd.

MENTALNA TEŠKOĆA-STRATEGIJE-nastavni sat bi trebao biti kraći nego za prosječne učenike,

-koristiti konkretan materijal koji je zanimljiv, odgovara uzrastu i relevantan je za dijete,

-tempo ovladavanja nastavne građe polaganiji, -informacije, instrukcije i sadržaj davati u manjim cjelinama koje slijede jedna drugu i često se vraćati na svaki korak, -naglasak staviti na praktične, a ne teoretske vidove znanja, -podučavati djecu zadacima ili vještinama kojima će se služiti i primjenjivati ih van ustanove koju stalno i uporno davati povratne informacije, -za svaki, pa i mali uspjeh, učenika pohvaliti i poticati, -u radu preferirati pohvalu nad kažnjavanjem, -nastavni rad provoditi kroz individualizaciju pristupa, -kad god je to moguće, podučavati djecu u istoj ustanovi koju bi pohađala i da nemaju mentalnu teškoću, -pohbiti vrlo taktičan i strpljiv, -zapamtiti da zadatke koje mnogi ljudi nauče i bez instrukcija, možda treba struktuirati, raščlaniti na manje cjeline ili segmente i o svakom koraku pažljivo podučavati, -sarađivati s roditeljima, stručnim službama škole, a po potrebi i drugim profilima. -koristiti stvarnosti kada god je to moguće, kao polazište u prikupljanju činjenica potrebnih za sticanje znanja i razvijanje sposobnosti, uz poticanje aktivnog odnosa prema stvarnosti; -nastavna sredstva (vizualna, auditivna, tekstualna) koristiti na način da se učenikova pažnja uvijek usmjerava na ono što je u promatranju bitno; -prilagođavati sredstva kojima se prezentira sadržaj radi lakšeg poučavanja; -izrada individualiziranih vizualnih sredstava pročišćenih od detalja koji učenika ometaju u posmatranju i otežavaju mu predočavanje i razumijevanje; -izrada stedstava koja učeniku omogućuju stupnjevito perceptivno spoznavanje apstraktnih sadržaja (npr. aplikacijsko sredstvo-slika s istaknutim obilježjima); -izrada sredstava za podršku u radu-podupirača (npr. okviri za praćenje slijeda čitanja);

-vježbanje i ponavljanje na individualiziranim nastavnim listićima; -omogućiti korištenje digitrona pri računanju; -koristiti kompjuter u cilju interesantnog učenja ili vježbanja i ponavljanja sadržaja, a posebno u slučajevima kada su prisutne perceptivno-motoričke smetnje koje otežavaju pisanje. -U radu sa učenicima s mentalnom teškoćom korisno je koristiti sljedeće metode rada, uz određene modifikacije: metoda demonstracije, metoda praktičnih radova, metoda crtanja, metoda pisanja, metoda čitanja i rada na tekstu, metoda razgovora, metoda izlaganja.

DOWN SYNDROM-STRATEGIJE

- Nove sadržaje uvelike utvrđujmo i vježbajmo u različitim prigodama. Time potičemo transfer i generalizaciju u različitim situacijama.

- Okolinu prilagodimo tako da motivira dijete. Upute mu dajemo tako dugo dok nije spremno zadatke ispuniti samostalno.

- Pri uvođenju nove riječi počinjemo samo s jednom. Djetetu omogućimo da o njoj razmišlja, da je prepoznaje u novim okolnostima te da je koristi.

- Naučeno utvrđujemo i praktično primjenjujemo u svakodnevnom životu. - Učenje treba biti zabavno. - Pomagala neka budu jednostavna, jeftina i strogo individualizirana. - Učenje treba biti sistematično, valja slijediti ciljeve i principe, a riječ i sistematizirati u »banku

riječi«. Također treba bilježiti uspjeh. - Kada podučavate djete s D. s-om trebamo imati na umu da istovremeno koristimo ograničeni broj

usmenih instrukcija, da koristimo kratke rečenice, da upotrebljavamo poznate riječi itd. Trebamo dati dovoljno vremena djetetu da obradi i odgovori na naša pitanja i instrukcije.

- Vizuelna podrška, konkretni i praktični materijali bi trebali da se koriste kako bi pojačali slušni proces.

- Doživljavati djecu s Down sindromom ponajprije kao djecu. Usmjeriti se na njihove sličnosti s drugom djecom i jake strane, a ne na različitosti i nemogućnosti.

- Kad im se daju zadaci, potrebno je jasno se usmjerite na svaku komponentu zadatka i istodobno smanjiti vanjske podražaje koji bi dijete mogli ometati u učenju.

- Osigurati mnogo prilika za vježbu, raditi s njima kratko, ali često kako bi se bilo sigurno da je dijete savladalo dotičnu vještinu prije nego što krene na složenije vještine.

- Olakšati djetetu da učenje prenese kući. Dati djetetu i obitelji važne informacije o tome kako dijete napreduje u školskom programu.

- Cijeniti ono što djeca s mentalnim teškoćama postignu u okviru vlastitih mogućnosti, a ne u usporedbi s vršnjacima koji nemaju teškoća.

- Kad god je to moguće, primjeniti saradničke strategije učenja kako bi bili što uspješniji u učenju. Neka djeca uče s vršnjakom ili neka starija djeca poučavaju mlađu.

- Služiti se internetom kako bi saznali najnovije informacije o Down sindromu.

AUTIZAM-STRATEGIJE

-Uključivanje djece s autizmom u redovne programe edukacije pokazalo se uspješnim. -Važno je da sredina bude koncipirana tako da dnevni program bude konzistentan i predvidiv. -Djeca s autizmom su manje zbunjena kada se informacije daju i vizuelno i verbalno.

-Interakcija sa vršnjacima bez posebnih potreba je izuzetno važna, jer ta djeca predstavljaju modele odgovarajućih jezičkih, socijalnih i vještina ponašanja.

-Individualizirani planovi i program za djecu s autizmom bi se naročito trebali fokusirati na poboljšanje komunikacije, kognitivnih, socijalnih i vještina koje se odnose na svakodnevni život, kao i ponašanje.

-Problemi u komunikaciji i ponašanju obično utiču na učenje. Kada je sposobnost nekog djeteta da uči ograničenja autizmom, roditelji i nastavnici/odgajatelji bi trebali imati pomoć stručnjaka za autizam.

-Potkrepljenje prikladnih ponašanja. -Zamjena neprikladnih ponašanja (slabljenje).-Razbijanje velikih zadataka na manje dijelove. -Pratiti uzroke neprikladnih ponašanja (prethodnik) te koristiti naucno dokazane taktike-intervencije za poducavanje i pozitivne promjene u ponašanju.

-Uspostaviti efikasnu komunikaciju. -Koristiti direktne instrukcije – (mala grupa ili jedan na jedan, direktna pitanja, povratna informacija i pohvala, pažljiv redoslijed/sequenced, praćenje progresa).

-Razvoj socijalnih kompetencija. -Socijalne priče: demonstriranje željenih socijalnih ponašanja i osjećanja/reakcija drugih osoba. -Sistem organiziranja okoline, razvijanja prikladnih aktivnosti i pomaganja osobama sa autizmom sa razumiju šta je od njih očekuje.

-Povećanje dječijeg nezavisnog funkcionisanja

ADHD-STRATEGIJE-Za nastavnika je bitno da stalno provjerava šta je učenik čuo i kako je to razumio. Zbog toga je potrebno davati jasne i precizne upute u radu sa djecom koja imaju deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Isto tako je potrebno tražiti od djeteta da se obraća punom rečenicom i da precizno izrazi svoj zahtjev, molbu ili misao.

-preferirati tradicionalne tipove zatvorenih razreda pred otvorenim u kojem cijeli auditorij sudjeluje u vidnim i slušnim aktivnostima;

-preferirati sjedenje naprijed u razredu ispred učitelja. Djeca oko njega s dobrim ponašanjem mogu biti korisna;

-minimalizirati vidne i slušne podražaje. Učitelj uvijek mora poticati na pažnju upotrebljavajući različite tehnike, glas, svjetlo.

-davanje uputa mora biti jasno, dobro artikulisano, jednostavno konstruisano; -nove informacije trebaju biti kratke i date u jasno definiranim rečenicama; -govoriti jasno, sporo, polagano kako bi se informacija mogla prihvatiti; -verbalne informacije dobro je dati praćene slikama, dijagramima, modelima. Posebno je važno da se nova znanja demonstriraju preko modela;

-za bolju memoriju uvijek su bolji konkretni primjeri; -povratna informacija važna je s vremena na vrijeme kako bi bili sigurni da dijete prati; -instrukcije treba ponavljati, hrabriti dijete da ponavlja, posebno da izrazi ono što misli da je rečeno. Aktivno sudjelovanje usmjerava pažnju i reducira distraktibilnost;

-prelazak na novi materijal uvijek treba biti postupan, s polazištem od starog, poznatog materijala tako da dijete stekne dojam da je sve postupno te će tako lakše memoririati;

-novi materijali se trebaju dati na početku sata, napisati na ploču kako bi čitav sat bili dostupni učeniku. Dobro je pažnju usmjeriti na sadržaj kroz humor;

-proces učenja treba ići kroz aktivan pristup, što pomaže kod pamćenja, održavanja pažnje;

-sjedeći rad i pasivno slušanje treba biti prekidano pauzama; -upotreba muzike, videa, igračaka, različitog pribora pomaže učeniku da prati gradivo, da bolje sluša i bolje razumije;

-pomoć, a ne disciplinske mjere, treba primjenjivati kad god je to moguće; -stimulirati učenika da pita, uspostaviti pozitivne emocije s djetetom. Pitati ga i poticati da ono pita; -djeca s poremećajem pažnje se zamaraju nakon nekoliko sati u školi, što dovodi do nedostatka pažnje i slušne konfuzije. Pomaže davanje težih lekcija na početku školskog dana kao i onog sadržaja koji više traži slušanje, a na kraju škloskog dana preferirati sadržaje gdje je dijete uključeno više vizualno;

-dati djeci gratifikaciju i za minimalan napredak i stimulirati ga; -ne poticati negativne asocijacije; -dijete ne treba čitati duže tekstove; -pomagati djetetu u pisanim zadacima; -tolerirati nespretniji i neuredniji rukopis te kod ocjenjivanja u obzir uzimati uloženi trud; -kod rješavanja testova u početku davati samo usmene, a kasnije produžiti vrijeme rješavanja pismenih zadataka;

-ne kažnjavati ga zbog nepažnje na satu, nego ponuditi primjereniji program; -ne dopustiti da dijete bude loše vrednovano od vršnjaka i na taj način socijalno izolirano, što dovodi do novih frustracija.

-Pauze u radu i vježbe motorike u toku nastavnog procesa pomažu kod pamćenja i održavanja pažnje. Tako će dijete moći, nakon kraćeg odmora ili jednostavnijih zadataka, aktivno učestvovati u realizaciji i usvajanju novih nastavnih sadržaja.

-Prilikom ocjenjivanja učenika sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem bitno je da nastavnik uzima u obzir i uloženi trud.

-Za učenike sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem, ali i za ostatak populacije učenika, vrijedi pravilo da se lakše uči ako je uključeno što više osjetila, dakle ako putevi u pamćenju vode preko vida, sluha, opipa, okusa i mirisa.

-pri davanju uputa (cijelom razrednom odjelu) stati pokraj djeteta s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem i pri objašnjavanju koristiti njegov pribor;

-dijete sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem smjestiti u prvu klupu, jer će ga na tom mjestu najmanje ometati događanja u razredu i najmanja je mogućnost interakcije s drugim učenicima za vrijeme nastavnog rada, više se usmjerava na učitelja i njegov rad;

-istaknuti na prikladan način (flomasterima u boji) riječi, slike i pojmove kako bi se učenikova pažnja usmjerila upravo na bitne informacije i činjenice.

OŠTEĆENJE SLUHA-STRATEGIJE

- Samo neke sadržaje ovi će učenici usvajati sa većim odstupanjima zbog prirode teškoće (Muzička kultura, strani jezik).

- Djeci s oštećenim sluhom biće mnogo teže nego djeci s prosječnim sluhom da nauče rječnik, gramatiku, red riječi i druge aspekte verbalne komunikacije.

- Ono što djeci koja su gluha ili imaju ozbiljan gubitak sluha može pomoći da nadoknade ono u čemu razvojno kasne u odnosu na vršnjake koji se tipično razvijaju jeste rana, uporna i savjesna upotreba vidljivih modusa komunikacije, kao što su: jezik znakova, govor prstima, pojačanje zvuka, kao i posebna auralna/oralna (slušno/govorna) obuka.

- U radu s učenicima s oštećenjem sluha naglasak treba biti na: postupnosti, aktivnosti, zornosti, strpljivosti, kreativnosti.

- Bitno je omogućiti učeniku da sjedi u prvim klupama, bliže učitelju. Učitelj treba govoriti umjerenom brzinom, primjerenom jačinom, razumljivim rječnikom s naglaskom na ritam i intonaciju.

- Kod obrade novog sadržaja, učitelj bi trebao stajati licem okrenut prema učeniku. Također, izuzetno je važan individualizirani pristup učeniku, ali i osiguranje dodatne pomoći u učenju.

- Metode koje je važno primjenjivati u radu s učenicima u uvjetima inkluzivnog obrazovanja: - audio-vizualna metoda: osigurati što više vizualnih sredstava; - metoda govorenja i slušanja: govor govornika mora biti izražajan, jasan, baziran na pozitivnim

riječima kao nositeljima razumljivosti, treba praviti pauze za vrijeme govora i paziti na formulaciju pitanja;

- metoda demonstracije: što više slika, predmeta, modela, grafičkih slika riječi i rečenica, videozapisa;

- metoda praktičnog rada: praktični rad u funkciji usvajanja vještina i jačanja volje i motivacije; - metoda dramatizacije: pokret kao nositelj radnje za sve što se teže izražava govorom; - metoda crtanja: slobodno ili tematski – olakšava razumijevanje.- obavezno nošenje slušnog pomagala – provjeriti i/ili „umjetne pužnice“; - smjestiti učenika bliže učitelju; - učitelj treba da govori prirodnim načinom govora, razgovjetno, bez povišenog tona; - nepoznate riječi dodatno objasniti, posebno apstrakte pojmove; - ključne pojmove ponoviti na kraju sata; - u opkoristiti videofilmove, slike ili fotografije; - ostaviti više vremena za usvajanje sadržaja; - apstraktnije pojmove objasniti s više konkretnih primjera; - poticati samostalno opisivanje tolerirajući agramatičnost; - djeci iz razreda objasniti da oštećenje sluha nije bolest, ali da otežava međusobnu komunikaciju; - poticati pravilno izgovaranje svih pojmova. - isivanju poticati učenika na korištenje novih pojmova; - Tabla, vizuelna nastavna sredstva i pomagala, učiniti vidljivim ono što izlažemo i praktičan rad,

mnogo više znače  učenicima koji imaju teškoće na području sluha, nego onima koji čuju.- Poželjno je nastavnik i učenici nauče znakovnu abecedu i nekoliko gestova  kako bi, osim

očitavanja govora sa usta, mogli, u slučaju potrebe, upotpuniti svoju komunikaciju. - Helen Keler, žena koja je bila nominovana za Nobelovu nagradu za književnost kaže: - "Sljepoća me odvaja od stvari, a gluhoća od ljudi. Zato mi je gluhoća mnogo teža od sljepoće.“

OŠTEĆENJE VIDA-STRATEGIJE

- Ako učenik nema dodatnih teškoća, ako ima podršku u obitelji, podršku učitelja/ice i ostalih učenika u razredu, moći će savladati nastavni program za određeni razred, izuzev obaveznog prilagođavanja iz predmeta likovne kulture, tjelesnog odgoja i radno tehničkog  odgoja.  To znači da dijete prisustvuje nastavi, ali radi ono što je prilagođeno njegovim mogućnostima.  Ako, na primjer, na nastavi likovne kulture učenici rade bojama, učenik može raditi sa plastelinom ili izrađivati figure od različitog materijala.

- Jedan od najvećih problema u nastavi može biti sažalijevanje učenika od strane nastavnika. Iz tog razloga mu postavljaju niže zahtjeve i tolerišu nerad i nezalaganje u savlađivanju gradiva. Time mu

nesvjesno i u najboljoj namjeri osiromašuju njegov i onako otežan, spoznajni, te emocionalni i socijalni razvoj. Sniženi zahtjevi u odnosu na dijete u svim područjima djeluju i na samopouzdanje i samopoštovanje samog djeteta, odnosno ono se doživljava kao manje sposobno  u odnosu na druge učenike.Umjesto sažaljenja, djetetu pokazati da vjerujemo u njegove sposobnosti, prilagoditi prostor, sredstva za rad i učila,  uvjete rada, davanje primjerenih zadataka i adekvatno vrednovati njegovo znanje i zalaganje.

- Pomoći djetetu da upozna prostor (u odjeljenju, školi i bližoj okolini škole) kako bi se u prostoru sigurno kretalo;

- Odrediti djetetu mjesto u razredu sa kojeg može najbolje da vidi tablu i nastavna sredstva koja koristi nastavnik;

- Pokazati strpljenje ako dijete radi sporije  od ostalih učenika; - Pomoći djetetu u aktivnostima koje može da izvede uz malu pomoć i da ga oslobodi aktivnosti koje

ne može nikako da izvede uz ponudu odgovarajuće aktivnosti; - Maksimalno potaknuti zajedničke aktivnosti sa učenicima i dodijeliti mu ulogu u grupi u kojoj 

može da bude uspješno. - Pozdravljajući osobu kažite joj i svoje ime. Ako nudite pomoć u hodanju, ponudite joj da se osloni

na vašu ruku. - Osobe koje imaju kombinovane teškoće (na području vida i sluha) mogu vas razumjeti jedino

dodirom. Ako se nađete u situaciji da komunicirate s takvom osobom, uspostavite kontakt ispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu.

- Uključivanje djeteta u opću školu zahtjeva stručnu pomoć i osiguranje nužnih uvjeta za njegov rad kao i pozitivan stav nastavnika i učenika u razredu i školi, podršku roditelja i okruženja.

- Upoznati učenike sa fizičkim uređenjem prostorije, te odrediti vršnjake kao pomoć u hitnim slučajevima.

- Držati prolaze za hodanje bez prepreka, dovoljno široke i otvorene. - Oprema i tehnologija za povećanje vidljivosti štampanog materijala, konvertiranje štampanog

materijala u taktilni i proizvodnja zvuka. - Provjeravanje učenika da bi se obezbjedilo dovoljno vremena za završetak razrednih aktivnosti. - Dodatno vrijeme za završavanje zadataka - Instrukcije - Uvećani printani stimuli (povećani font)- Specijalno osvjetljenje / tehnologija - Konvertiranje printanog formata u Braille format- Eksplicitne instrukcije.

DIJABETES-STRATEGIJE

- Ako je hipoglikemija teška, može se javiti neprikladno ponašanje, agresivnost i odbijanje hrane. To može dovesti do besvjesnog stanja (kome), pa je tada potrebna tuđa pomoć. Treba učiniti sljedeće: postaviti osobu s dijabetesom u položaj na bok; dati injekciju glukagona u mišić ruke ili noge; pozvati liječnika.

- Dijete bi uvijek trebalo sa sobom nositi kockice šećera i piće s brzodjelujućim šećerom. Učenici u razredu i nastavnici bi trebali znati kako djelovati u trenutku hipoglikemije. Neophodno je, također, uvijek omogućiti djetetu s dijabetesom da može konzumirati hranu i piće.

- Utvrđeno je da tjelesna aktivnost ima blagotvoran učinak na različite bolesti, a osobito na šećernu bolest. Tjelesna aktivnost čuva zdravlje, a za šećernu je bolest pravo bogatstvo. Za vrijeme tjelesne

vježbe osoba je opuštena, smanjuje se mogućnost psihičkog stresa. Stresovi najviše škode u regulaciji šećerne bolesti. Provođenjem tjelesne aktivnosti razvijaju se mišići, a smanjuje se količina masnog tkiva. Razvijeni mišići za svoj rad trebaju manje inzulina, a što je manje masnoga tkiva, potrebno je i manje inzulina.

- Sigurno je da se uz tjelesnu aktivnost javljaju i neke opasnosti. U prvom redu to je hipoglikemija. Za vrijeme tjelesne aktivnosti tijelo koristi glukozu iz krvi, a ona u to vrijeme pretežno dolazi iz jetre. Ako je mogućnost stvaranja glukoze smanjena, odnosno ako je u krvi nema dovoljno za tu aktivnost, potrošit će se glukoza u krvi, a dijete će pasti u hipoglikemiju. To se mora znati prepoznati i spriječiti.

- Dobro bi bilo da dijete: cestom hoda brzo; po stepenicama trčati; što manje upotrebljava lift; pleše; igra se loptom; hoda šumom, ali ne s noge na nogu, nego brzo. Preporučuje se da prakticira igre loptom, kao što su: rukomet, odbojka, fudbal, košarka i tenis. Dobro je i klizanje. Opasni su sportovi: ronjenje, alpinizam, plivanje. Dakle, oni sportovi gdje u slučaju nastupa hipoglikemije dijete može nastradati.

- Svakako je poželjno da dijete odlazi na izlete i putovanja s kolegama i prijateljima. Bitno je da učestvuje na školskim izletima. Važno je i da se u tim okolnostima dijete hrani u skladu sa zahtjevima bolesti.

- Neophodno je da svi članovi osoblja, prijatelji i osobe koje zajedno dijele sobu budu svjesni posebnih potreba djeteta/adolescenta s dijabetesom. Pri svakom obroku i užini potrebno je ponuditi hranu koja sadrži ugljikohidrate koji se sporo apsorbiraju (tj. hljeb, krompir, tjestenina, riža, povrće, žitarice). Obroke je potrebno posluživati u redovno vrijeme. Dodatna hrana bogata ugljikohidratima potrebna je uz tjelesnu aktivnost i mora biti dostupna na mjestu održavanja aktivnosti.

KARAKTERISTIKE DJECE SA SPECIFIČNIM TEŠKOĆAMA U UČENJU

1. DISLEKSIJA2. DISGRAFIJA3. DISKALKULIJA

DISLEKSIJA... je poremećaj u učenju koji započinje s teškoćama pri učenju i čitanju, a poslije lošim pravopisom i odsutnošću lakog baratanja pisanim jezikom, za razliku od govornog jezika. Nije uzrokovana intelektualnim teškoćama, manjkavim socio-kulturnim prilikama, načinom podučavanja niti ikakvim poznatim neurološkim oštećenjem. Najvjerojatnije je specifični poremećaj u sazrijevanju koji dijelom iščezava kako dijete postaje starije.

- teškoće u povezivanju glasova i slogova u riječi, te rastavljanju riječi na glasove i slogove;- neprepoznavanje prvog glasa u riječi;- zamjene grafički sličnih slova (b, d, p, m, n, u...);- zamjena slogova;- izostavljanje i/ili umetanje glasova, slogova;- pogađanje riječi;- nerazumijevanje pročitanog, kratkoročno pamćenje.

DISGRAFIJA... je stabilna nesposobnost djeteta da usvoji vještinu pisanja (prema pravopisnim načelima određenoga jezika), koja se očituje u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim pogreškama. Teškoće, tj. greške, nisu povezane s neznanjem pravopisa, i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stepen intelektualnog i govornog razvoja, razvoj osjetila sluha i vida te redovito školovanje. U velikom broju slučajeva disleksija i disgrafija su kod djeteta istovremene. Ipak, u mnogim slučajevima specifične teškoće u pisanju postoje zasebno.

Pogreške na razini slova i sloga Izostavljanje ukazuje da učenik ne uočava sve glasovne komponente u sastavu riječi.(na primjer: "zc" - "zec", "ptka" - "patka")Premještanje je manifestacija teškoća pri uočavanju redoslijeda glasova u riječi uz nedovoljnu razvijenost pažnje i samokontrole. Dijete uspijeva uočiti svaki glas, ali neispravno bilježi njihov redoslijed.(na primjer: "jenda" - "jedna", "tapka" - "patka", "bart" - "brat")Dodavanje suvišnih slova se događa pri neispravnom unutarnjem izgovaranju riječi tijekom pisanja.(na primjer: "varat" - "vrat", "šekola" - "škola")

Pogreške na razini riječi Pogreške neispravnog rastavljanja i sastavljanja riječi i remećenje njihovih granica upućuju na teškoće individualizacije pojedinih riječi u usmenom govoru. Česte su u djece s nedovoljno razvijenim govorom ili s nešto sniženom inteligencijom (ipak u granicama prosjeka).

-pisanje slova i brojeva kao u ogledalu;-rukopis je nečitak, a pisanje sporo i mukotrpno;-izmijenjen redoslijed riječi u rečenici;-teškoće pri upotrebi pravopisnih i gramatičkih pravila;-neispravna interpukcija;

DISKALKULIJA... je djelomičan poremećaj u procesu usvajanja matematike, koji se može pojavljivati u svim ili samo određenim matematičkim područjima. Dijete pri tome napreduje u usvajanju matematike, ali mnogo sporije od svojih vršnjaka i neadekvatno svojoj mentalnoj dobi. -Dijete zamjenjuje jedan broj nekim drugim. Takve zamjene nemaju nikakve veze s teškoćama u razumijevanju pojma broja.

-Dijete ponavlja isti broj ili radnju više puta, i nije u stanju preći na sljedeći korak ni u pisanju ni u računanju. Na primjer, ako je u prvom zadatku na stranici bio znak "+", dijete zbraja u svim ostalim zadacima do kraja stranice bez obzira na to što se znak odavno promijenio.

-Dijete zrcalno okreće brojeve, narušava ili zrcalno okreće redoslijed znamenaka u višeznamenkastim brojevima, i u čitanju i u pisanju brojeva.

-Dijete daje ispravan odgovor, ali mu je potrebno mnogo više vremena nego što je uobičajeno u njegovoj dobi. Na primjer, za odgovor 1 + 9 = 10 treba mu više od 3 sekunde.

-Dijete pogrešno prepoznaje računske simbole i relativan položaj brojeva, i zbog toga obavlja pogrešnu operaciju ili neispravno prepoznaje broj. Na primjer, "+" prepoznaje kao "-", pa umjesto zbrajanja oduzima.

-Dijete izostavlja, "preskače" jedan od obveznih koraka u rješavanju zadatka.

Slabo pamćenje i prepoznavanje niza brojevaDijete može imati teškoće s pamćenjem vlastitog broja telefona. Zna se dogoditi da neće prepoznati telefonski broj ako je izgovoren ili zapisan na drukčiji način.

-Razumjeti da dijete nije lijeno, ako izbjegava čitanje i pisanje.-Ne zahtjevati čitanje naglas.-Ne upoređivati dijete sa djecom iz odjeljenja.-Ne prigovarati djetetu zbog neurednog rukopisa.-Omogućiti djetetu da radi sporije ako mu je to potrebno.-Omogućiti djetetu vježbu.--Smanjiti pritisak na dijete.-Individualizirana nastava.-Pozitivna očekivanja.-Pripremiti listu pitanja koja su u vezi sa tekstom, kako bi učenici ostali usredotočeni i bolje razumjeli.-Učenici mogu pročitati dio teksta i na osnovu pročitanog postaviti pitanja.-Podučiti učenike da nakon čitanja načine pregled pročitanog i da raspravljaju o tekstu.-Ne razvijati osjećaj krivnje i manje vrijednosti kod djeteta.-Poticati dijete na aktivnosti u kojima je kreativno i maštovito.-Preferirati načine ispitivanja koje više odgovaraju djetetu – usmeno ispitivanje.-Sarađivati sa logopedom.

KARAKTERISTIKE DJECE SA GOVORNIM TEŠKOĆAMA-Govorne teškoće se izražavaju kroz:-poteškoće izgovora,-poteškoće u glasu,-jezičke teškoće.

Teškoće izgovora su najčešće: OMISIJA – izostavljanje glasova RIBA – IBA( očekivano za djecu do 3 godine). SUPSTITUCIJA – zamjena glasova RUKA – LUKA (ovo je očekivano za djecu do 4 godine). DISTORZIJE – “francuski” izgovor glasa R

Poteškoće u glasu: -PROMUKLOST ILI DISFONIJA

Jezičke teškoće:- MUCANJE...... Mucanje je poremećaj u tečnosti govora. Osoba sa ovim poremećajem zna što želi ili treba reći, ali uslijed neusklađenosti pokreta njezinih govornih organa  disanja nastaju teškoće u obliku mucanja. ... Ponavljanje dijela riječi ili rečenice, produžavanje glasova, zastoj u govoru, neadekvatne pauze, poštapalice, duže trajanje govora, itd.-... Repeticije ili ponavljanje glasova (b-b-b-bicikl), slogova (ku-ku-kuća), dijelova riječi (koš-koš-košarka), čitavih riječi i fraza.

-Prolongacije ili neprirodno dug izgovor glasova ili slogova (aaaaaaautomobil).

-Neadekvatne pauze, oklijevanje ili bezglasni zastoji u govornom toku nastali uslijed blokiranja zračne struje.

-Govor u naglim trzajima, dok osoba pokušava da započne ili održi fonaciju. -Nepravilno disanje. -Izbjegavanje da se sugovornik gleda u oči. -Izbjegavanje određenih riječi i svakodnevnih govornih situacija. -Negativna osjećanja kao što su poniženje, frustriranost, osjećaj manje vrijednosti itd. (u kasnijim stadijima poremećaja).

-Pomaže: usporavanje govora, ubacivanje neutralnog glasa sličnog glasu H prije početka govora, desenzitizacija-metoda kojom osoba upoznaje sebe i popratne reakcije koje se javljaju prilikom mucanje, kako bi uticala na to ponašanje...

-Govoriti polako i razgovjetno; osigurati opuštenu atmosferu; izbjegavati da dijete govori ili čita naglas ako se dijete zbog toga ne osjeća ugorno ili se mucanje pojačalo; izbjegavati upozoravati dijete da ispravno i tačno govori; u razgovoru biti strpljiv  te usmjeriti svoju pažnju na ono što osoba govori, a ne kako govori, ne izbjegavati gledanje u oči, ne pokušavati završiti riječ ili rečenicu umjesto te osobe, ponašati se kao u svakoj drugoj situaciji, preferirati pismeni tip testa-ispitivanja, itd.

KARAKTERISTIKE DJECE SA NEPRIHVATLJIVIM OBLICIMA PONAŠANJANeki oblici su:- poremećaj ophođenja/učenik izvan kontrole, -agresivnost i destruktivnost, -udaranje, -neposlušnost, -prkošenje i suprotstavljanje (svadljiv učenik).

Neki simptomi:-Nevoljkost da se sudjeluje u društvenim aktivnostima.-Agresivni i opstruktivni obrasci ponašanja.-Konzistentna okrutnost prema drugima, na način da prijete, udaraju i tuku druge učenike.-Učenik odbija slijediti upute i direktno izaziva autoritet.-Svađanje sa odraslima.-Psovanje i govorenje prostota.-Nisko mišljenje o sebi.-Namjerno činjenje onoga što smeta drugima.-Lako uzrujavanje i osjetljivost na postupke drugih.-Okrivljivanje drugih za vlastite pogreške.-Uspostaviti timski rad – tražiti podršku.-Biti dosljedan – uspostaviti pravila i tražiti njihovo poštivanje.-Provjeravati djetetove priče.-Koristiti pristup modifikacije ponašanja: svako ponašanje ima formu i funkciju. Reagirati: potkrepljenjem (pozitivnim ili negativnim), nagradom, kaznom, ignoriranjem. Nikada ne ignorirati agresivno ponašanje.

-Vlastitim primjerom pokazati kako se neagresivno ponašati.-Dati priliku da se dijete osjeća kompetentnim – dati obaveze koje može ispuniti.-Dosljedno ograničiti agresivno ponašanje djece i dati do znanja da se agresivno ponašanje neće trpiti.-Omogućiti djeci koja su agresivna da shvate kako njihovo ponašanje utiče na druge.

-Potkrijepiti neagresivno ponašanje.-Obezbjediti logičke posljedice svakog ponašanja.-Postaviti prioritete: odabrati ponašanja na koja se želi djelovati i tu usmjeriti svoje reakcije.-Postavljati specifične i jasne zahtjeve.-Ne raspravljati sa djetetom.-Usmjeriti se na proces, a ne na ishod.-Ne postavljati ultimatume, već pokušati biti fleksibilan i pružati izbore kada god je to moguće.Istražiti uzroke ponašanja – potrebe su važan osnov ljudskog ponašanja.

KARAKTERISTIKE DJECE KOJA SU NADARENANadareno dijete je dijete koje ima iznadprosječne (opće i specifične) sposobnosti (npr.inteligencija), kreativnost i određene osobine ličnosti (npr. motivacija). Ne mora uvijek rezultirati iznadprosječnim rezultatima u određenom području (područjima), a što zavisi od mnogih faktora.-za svoj uzrast ima neobično razvijen rječnik;-raspolaže velikim brojem informacija o različitim sadržajima;-brzo uočava vezu uzroka i posljedice;-zapažanje mu je oštro i živo, obično “vidi” i “prima” više iz filma, priče i slično;-mnogo samostalno čita;-često je veoma skoncentrirano i duboko zainteresovano za neki sadržaj;-postavlja pitanja; -ima neobične ideje; -već zna; -kreira nova rješenja; -služi se informacijama; -u izlaganju teži kompleksnosti; -pažljiv je posmatrač; -vrlo je samokritično.

METODIČKI OBLICI U RADU S NADARENIM UČENICIMA- GRUPIRANJE,- AKCELERACIJA,- OBOGAĆIVANJE-

BLOOMOVA TAKSONOMIJA ODGOJNO-OBRAZOVNIH CILJEVA U KOGNITIVNOM PODRUČJU...... Šest nivoa: ZNANJE, RAZUMIJEVANJE, PRIMJENA, ANALIZA, SINTEZA, EVALUACIJA.

DOTTRENSOVI NASTAVNI LISTIĆI...-... Individualizacija nastave se određuje kao diferencijacija kojom se “zadovoljavaju individualne razlike svakog učenika s obzirom na njegove psihofizičke sposobnosti, interesno područje, tempo rada, radno iskustvo, karakterne osobine, mogućnost usvajanja znanja, način reagiranja, itd.”

-Najčešći oblici individualizacije nastave su: individualizacija putem nastavnih listića, individualizacija nastave kroz tri nivoa složenosti, individualizacija nastave kroz programiranu nastavu i slično.

-... četiri vrste nastavnih listića koji se mogu koristiti u nastavi: -Listići za nadoknađivanje.

-Listići za razvoj. -Listići za vježbanje. -Listići za samostalno učenje.

Šta su stavovi a šta predrasude?Stav – trajni system pozitivnih ili negativnih ocjenjivanja emotivnih stanja i djelatnih tendencija za ili protiv u odnosu na društvene objekte.Predrasude – vrsta socijalnih stavova. To su nefleksibilne, krute, otporne i nalogičn podatke i najčešće uključuju neprijateljska osjećanja prema grupama.

Šta je inkluzija?Inkluzija govori o različitim mogućnostima, drugom i drugačijem. Njena bit je u poštivanju različitosti među ljudima, koje treba iskoristiti za širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj čovječnosti.

Šta je empatija?Termin empatija potiče iz estetike. Predstavlja “ unošenje” putem intuicije i motorne mimikrije, vlastitih stavova i osjećanja u neko umjetničko djelo ili prirodnu pojavu. Empatija podrazumijeva emocionalno stapanje osobe sa objektom svog estetskog doživljaja.

Bolest predstavlja promjene u strukturi i funkciji organizma, koje mogu izazvati niz uzročnih okolnosti.Oštećenje se uzima kao svaki ubitak ili nepravilnost psihičke, fiziološke ili anatomske structure i funkcije.Invaliditet se uzima kao bilo kakvo ograničenje ili smanjenje sposobnosti izvođenja neke aktivnosti na način ili unutar raspona koji se smatra normalnim za ljudsko biće.Hendikep označava poteškoće pojedinaca koje proizilaze iz nekog oštećenja, koje ograničavaju ili sprečavaju da se ostvari funkcija koja je za tog pojedinca normalna.

Opći uzroci i posljedice teškoća u razvoju( ETIOLOGIJA TEŠKOĆA U RAZVOJU ):1. BoLest2. Okolina3. Stavovi4. Društveni zahtjevi

Etape koje roditelji doživljavaju:

1. Etapa šoka- paralizira se aktivnost roditelja. MOže trajati nekoliko minuta al ii nekoliko dana.2. Etapa reakcije- karakteristična po različitim fizičkim obrambenim stanjima. Roditelji su

opterećeni žalošću i nelagodom nakon spoznaje, nesigurnošću u budućnost, osjećanjem krivnje i slično.

3. Etapa adaptacije- predstavlja razdoblje oporavka roditelja.4. Etapa orijentacije- označava da je kriza prošla. Sada su roditelji već sposobni razmišljati o

budućnosti.

Specijalna pedagogija je grana pedagogije koja se bavi odgojem, obrazovanjem i profesionalnim osposobljavanjem djece i osoba sa posebnim potrebama.

Grane specijalne pedagogije:

1. Logopedska pedagogija ( govor )2. Surdo pedagogija ( sluh )3. Tiflo pedagogija ( vid )4. Oligofreno pedagogija ( mentalne teškoće )5. Medicinska pedagogija ( bolesna djeca )6. Forenzička pedagogija ( preodgoj djece neprihvatljivih oblika ponašanja )

BOLEST ≠ TEŠKOĆA

TEŠKOĆA ≠ HENDIKEP

TEŠKOĆA ≠ POSEBNE POTREBE

HENDIKEP = HENDIKEPIRAJUĆA SITUACIJA

Prevencija:

1. Primarna2. Sekundarna rehabilitacija3. Tercijarna habilitacija

Habilitacija-nepostojeću funkciju razviti na različite načine.

Mentalna teškoća:

1. Laka edukabilna2. Umjerena edukabilna3. Teža treningbilna4. Teška treningbilna