Izravna akcija - Action Directe

Francuska teroristika skupina Action Directe (Izravna Akcija) je nastala krajem sedamdesetih godina spajanjem dvaju manjih teroristikih organizacija; Skupine meunarodne revolucionarne akcije (Groupes d'Action Rvolutionnaire Internationalistes GARI) i Nove armije za narodnu autonomiju (Novaux Arms pour l'Autonomie Populaire - NAPAP). U ideolokom pogledu se organizacija temeljila na radikalnom marksizmu i francuskoj ljeviarskoj tradiciji te je istovremeno bila protuameriki i protuizraelski orijentirana. Action Directe je ustanovljena na posljednjem valu europskih teroristikih grupa lijeve orijentacije koje su sedamdesetih godina u strahu drale zapadnu Europu.

Prvu akciju Action Directe je izvela 1. svibnja 1979. godine oruanim napadom na zgradu francuske unije poslodavaca. Promjene u francuskom politikom okruenju su se reflektirale na Action Directe, tako je nakon pobjede Socijalista na francuskim izborima 1980. godine skupina privremeno smanjila svoje aktivnosti. No primirje sa francuskom vladom je trajalo kratko, te je Izravna akcija ubrzo obnovila djelatnost. U lipnju 1980. je na parikom aerodromu Orly eksplodirala bomba pri emu je sedmero ljudi bilo ranjeno, dok je u kolovozu 1981. godine Action Directe podmetnuo bombu u predvorje parikog hotela Intercontinetal u kojoj je bilo osamnaest ranjenih. Neki od napada Action Directe su bili poduzeti pod neuobiajenim pseudonimom Grupa Bakunin Gdansk Paris Guatemala Salvador (GBGPGS).

Nakon poetne faze djelovanja u kojoj je Action Directe bila fokusirana iskljuivo na napade na francuske dravne institucije ili simbole kapitalizma, u prvoj polovini osamdesetih godina su se na njezinoj meti nali i izraelski ciljevi na francuskom tlu. Razlog je leao u uobiajenim vezama koje je europski ljeviarski terorizam odravao sa palestinskim radikalnim skupinama. Tako je u kolovozu 1982. godine Action Directe zajedno sa Abu Nidalovom skupinom napala ugledni restoran Goldenberg u Parizu. etvorica terorista su usred dana uetala u idovski restoran te su granatama i automatskim orujem ubili estero ljudi, to je do danas ostao najtei poslijeratni napad na idovsku zajednicu na francuskom tlu. Isti mjesec je skupina preuzela odgovornost za reetanje automobila izraelskog veleposlanstva u Francuskoj. 1985. godine je Action Directe udruena sa bliskoistinom teroristima izvela jo dvije akcije na izraelske ciljeve u Francuskoj; sa palestinskom skupinom 15. svibanj je napadnuta pariki trgovaki centar dok je navodna suradnja sa libanonskim Hezbollahom rezultirala podmetanjem bombe u izraelsku banku u Parizu.

Djelatnost Action Directe se uglavnom odvijala na francuskom teritoriju, te iako je skupina imala i svoje vanjsko krilo koje je bilo angairano u inozemstvu, akcije izvan Francuske su bile rijetke. Jedan od takvih napada je bio bombaki napad na bazu amerikog ratnog zrakoplovstva Rhein-Main u Zapadnoj Njemakoj izveden u koordinaciji sa njemakom skupinom Baader-Meinhof 1984. godine u kojem su poginula dvojica amerikih vojnika a ranjeno je jo dvadeset. U travnju 1986. godine je napadnut ured francuskog zranog prijevoznika Air Francea na lisabonskom aerodromu u Portugalu, no bez ljudskih rtava.

Tijekom osamdesetih godina je skupina izvela pedesetak novih teroristikih akcija. Poduzet je niz manjih napada na vladine ustanove u kojima uglavnom nije bilo ljudskih stradavanja te je izveden i niz oruanih pljaki kojima se financirala teroristika djelatnost. U sijenju 1985. godine je skupina ubila generala Renea Audrana, francuskog trgovca orujem i visokog dunosnika ministarstva obrane koji je izreetan sa est metaka ispred vlastitog stana. Jedan od najznaajnijih atentata Action Directe je bilo i ubojstvo predsjednika kompanije Renault Georgesa Bessea koji je ubijen u studenom 1986. godine na slian nain kao i Audran. Bessea su dvije mlade ene doekale ispred njegovog doma u parikom rezidencijalnom naselju Montparnass te ga hladnokrvno ustrijelile. Ubojstvo Bessea je navodno izvreno u odmazdu za smrt Renaultovog radnika ubijenog tijekom radnikih demonstracija u tvornikom krugu ak trinaest godina ranije.

Besseovo ubojstvo je pokrenulo novi val borbe protiv terorizma francuskih snaga sigurnosti te su nedugo nakon njegovog ubojstva u veljai 1987. godine uhapena etiri glavna lidera skupine; Nathalie Menigon, Jean Marc Rouillan, Joelle Aubron i Georges Cipriani koji su kasnije osueni na doivotne kazne zatvora. Nakon to su uhvaeni strunjak Action Directe za eksplozive Max Frerot te Regis Schleicher, kraljenica skupine je time bila slomljena. Razbijanje skupine i presude glavnim lanovima Action Directe su vremenski koincidirali sa padom Berlinskog zida i porazom socijalistikog modela drutva koji su u ideolokom smislu diskreditirali opravdanje skupine za terorizam. Jo jedna lanica skupine Helene Castel je u kolovozu 2004. godine izruena francuskom pravosuu iz Meksika, te je oekuje izvrenje kazne doivotnog zatvora za sudjelovanje u napadu na banku 1980. godine. Jedna od posljednjih akcija za koju je odgovornost preuzela Action Directe je podmetanje eksploziva u zgradu amerikog osiguravajueg drutva na tlu Grke u travnju 1999. godine, mada postoji visoka vjerojatnost da je druga skupina iskoristila njezino ime. Utjecaj Action Directe je danas uglavnom eliminiran iz francuskog javnog ivota a veina njenih lanova nalazi u zatvorima, no meu dijelom francuske ljevice postoji inicijativa za amnestijom i putanje lanova skupine iz zatvora.

Front za osloboenje Quebeca FLQ

Veina stanovnika od 6,8 milijuna stanovnika najvee kanadske provincije Quebec potjee od francuskih doseljenika i govori francuskim jezikom. Osamdeset posto ili 5,6 milijuna su francuskog porijekla, dok je jo oko milijun kanadskih graana francuskog porijekla rasuto u frankofonim enklavama izvan Quebeca. Quebec je oduvijek imao visok stupanj autonomije u Kanadi te iako se ideja nezavisnosti dugo provlaila kroz kvebeku povijest nikada se nije nala blizu ostvaranja. Sredinom dvadesetog stoljea je veina kvebekih politikih stranaka podravala koncept cjelovite Kanade dok je jedina znaajna politika skupina koja je zagovarala odcjepljenje Quebeca bio Pokret za nacionalnu nezavisnost koji je na izborima 1966. godine osvojio tek est posto glasova. Tijekom ezdesetih godina meu manjim dijelom kvebekog stanovnitva je formiran stav da politika samostalnost Quebeca ne moe vie biti osigurana ustavnim i politikim metodama ve nasilnom borbom.

Front za osloboenje Quebeca (Front de Libration du Qubec -FLQ) je osnovan 1963. godine a ideoloki se temelji na marksizmu te je pod snanim utjecajem protukolonijalnih pokreta u Aliru, Kubi i Vijetnamu. Pokret je na vrhuncu moi brojao oko 150 ljudi podijeljenih u vie odvojenih elija, dok je jo oko dvije tisue ljudi bilo ukljueno u aktivnu podrku skupini.

FLQ je zamiljen kao krovni pokret koji okuplja jedanaest manjih revolucionarnih skupina a njegov osniva je belgijski revolucionar Georges Schoeters koji je ubrzo bio zatvoren. FLQ je izvodio teroristike akcije na mete koje su smatrane da imaju strateki znaaj za sredinju vlast ili su naprosto bile doivljene kao simboli britanske dominacije. Organizacija je bila povezana sa veinom onovremenih teroristikih skupina u svijetu a prema nekim izvjetajima dio pripadnika FLQ je prolo obuku PLO u obunim kampovima u Jordanu.

Tijekom 1963. godine FLQ je podmetnuo nekoliko bombi na nekoliko vojnih postrojenja u engleskom dijelu Montreala a 1964. godine poduzima niz pljaki koje trebaju prikupiti novac za financiranje pokreta. U iduim godinama je FLQ izveo bombake napade na Sveuilite McGill, montrealsku burzu te kuu montrealskog gradonaelnika Drapeaua. Kao gorljivi protivnici amerikog imperijalizma, jedna od elija FLQ je planirala i unitenje Kipa slobode u New Yorku, no na vrijeme je osujeena u namjeri. Do kraja ezdesetih godina FLQ je izveo vie od dvije stotine razliitih teroristikih akcija, no s druge strane su i kanadske snage sigurnosti razbile nekoliko elija FLQ i zatvorile znaajan broj njenih pripadnika.

FLQ je 5. listopada1970. kidnapirao britanskog tajnika za trgovinu Jamesa Crossa a nekoliko dana kasnije druga skupina FLQ je otela kvebekog ministra rada Pierrea Laportea. Dogaaj je u kanadskim medijima dobio naziv Listopadska kriza i prerast e u jedan od najteih trenutaka novije kanadske povijesti. FLQ je u zamjenu za oslobaanje taoca traio da politiki manifest FLQ bude objavljen u kanadskim medijima te da zatvoreni pripadnici budu osloboeni iz kanadskih zatvora. Kanadske vlasti su udovoljile prvom dijelu zahtjeva terorista no odbijaju osloboditi pripadnike FLQ. Istovremeno je donesenkontroverzni Zakon o ratnim mjerama ime je de facto proglaeno ratno stanje u zemlji. Zakon je bio predvien za sluaj izvanrednih prilika i drastino je ograniavao graanske slobode u zemlji u takvim prilikama ime je navukao bijes liberalnih snaga.

U pomo snagama sigurnosti je pozvana kanadska vojska te sljedeih dana ulicama Montreala poinju patrolirati i vojne ophodnje. U traenju terorista uhapene su stotine ljudi za koje se sumnjalo da imaju veze sa FLQ. Naposlijetku kriza se pribliila rjeenju nakon to je poetkom prosinca 1970. godine kanadska policija otkrila skrovite FLQ gdje se nalazio sakriven britanski tajnik Cross. Cross je kroz pregovore sa teroristima uspjeno osloboen u zamjenu za otvaranje slobodnog prolaza teroristima za bijeg do Kube. Meutim, ministar Laporte nije imao sreu kao njegov britanski kolega, jer ga je druga skupina FLQ koja ga je drala za taoca ranije ve ubila.

Nakon provedene opsene istrage kanadske vlasti su zadnjih tjedana 1970. godine uspjele pohapsiti voe otmice i vodstvo FLQ. Laporteove ubojice su osuene na doivotni zatvor dok se skupina koja je pobjegla na Kubu kasnije dobrovoljno vratila u zemlju i suoila sa kanadskim pravosuem, zbog ega je poetkom 1971. godine FLQ prestao postojati kao teroristika organizacija.

Dogaaji iz listopada 1970. godine i Laporteovo ubojstvo su izazvali ok u kanadskoj javnosti. Iako je sedamdesetih narasla podrka separatizmu zbog ega je na izborima za kvebeku skuptinu 1976. godine pobijedila Parti Quebecois sa etrdesetak posto glasova, zbivanja iz 1970. godine su trajno uvrstila protivljenje veine stanovnika Quebeca borbi teroristikim sredstvima.

Front za nacionalno osloboenje Korzike FLNC

Sedamdesetih godina je korzikanski separatizam politiki konkretiziran stvaranjem teroristika organizacije Front za nacionalno osloboenje Korzike (Front de Liberation Nationale de la Corse - FLNC). Skupina je nastala 1976. godine spajanjem dvaju postojeih otonih teroristikih grupa Ghjustizia Paolina i Fronte Paesanu Corsu di Liberazione te je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina skupina irom Korzike kao i kontinentalne Francuske izvela vie stotina razliitih bombakih napada i atentata.

Proklamirani politiki cilj FLNC je nezavisnost otoka od Francuske, dok je u ideolokom smislu skupina orijentirana ulijevo. Unato proklamiranom ljeviarstvu, program pokreta sadri i konzervativne stavove spram korzikanskog drutva, pa tako enama nije dozvoljeno da postanu lanovi organizacije ime se razlikuje od veine europskih teroristikih skupina koje su redovito angairale ene ili su ene meu istaknutim voama. Pored ostalih objavljenih politikih zahtjeva, nalazi se i neuobiajeno traenje da se Korzika pretvori u poreznu oazu, a trai se i premjetanje korzikanskih zatvorenika iz metropolitanske Francuske na otok. Skupina se uglavnom financirala pljakom banaka te privatnim donacijama koje su stizale od Korzikanaca sa kontinenta ali i tzv. revolucionarnim porezom koji je prisilno naplaivan od otonih poduzetnika i imunijih pojedinaca.

Korzika je etvrti po veliini otok u Mediteranu na kojem ivi oko 260 tisua stanovnika. Otok je tradicionalno bio predmet rivaliteta izmeu Francuske i Italije, da bi ga 1769. godine okupirala Francuska koja od tad vlada otokom kao svojim integralnim dijelom. Sa Korzike potjee i najpoznatiji Francuz svih vremena - Napoleon Bonaparte. No Korzikanci su oduvijek bili ambivalentni u pogledu veza sa Francuskom. Fizika odvojenost od kontinenta i dijalekt talijanskog jezika kojim se na otoku govori, stvorili su etniki identitet razliit od francuskog, usprkos injenici da su pojedini Korzikanci igrali vanu ulogu u francuskoj povijesti i drutvu. Pored toga, dananja korzikanska ekonomija je uvelike ovisna o Francuskoj.

Prvi korzikanski autonomaki pokret nazvan Parti Corse Autonomiste je stvoren 1927. godine, no organizirana opozicija francuskoj vladavini otokom je nastala tek ezdesetih godina dvadesetog stoljea. Razlog buenju korzikanskom nacionalizmu je ekonomske prirode; otok je imao izrazito visok stupanj nezaposlenosti, razmjerno veliku zagaenost te pad broja stanovnika. Takoer je na otoku postojao jaz izmeu starosjedilaca i francuskih doseljenika, posebno alirskim kolonima koji su naseljeni na Korziku nakon odlaska iz Alira 1962. godine te koje su Korzikanci smatrali povlatenima. Francuska vlast je podijelila 1975. otok na dva departmana to je izravno izazvalo interese korzikanskih nacionalista te politiko okupljanje u kojem je 1976. godine i osnovana Fronta za nacionalno osloboenje Korzike. Uz FLNC na otoku postoji jo nekoliko separatistikih skupina, kao to su Armata Corsa, Clandestini Corsi i Clandestini Ribeli, od koji su neke saveznice FLNC a sa nekima je u sukobu. Smatra se da FLNC odrava veze i sa bretonskim separatistima iz Armee Revolutionnaire Bretonne sa sjevera Francuske.

Skupina je do poetka osamdesetih godina izvela vie stotina manjih ili veih teroristikih akcija - uglavnom podmetanja bombi bez ljudskih rtava. Mete teroristikih napada su bili vladini uredi, dalekovodi i gospodarska infrastruktura, policijske stanice i vojne baze te ak i nekretnine u vlasnitvu Francuza sa kontinenta. U sijenju 1978. je napadnuta i baza NATO saveza u mjestu Sulinzari. Teroristike akcije separatista su prouzrokovale i okupljanje i oruani protuodgovor francuskih nacionalista koji su doveli do njihovih povremenih meusobnih okraja. U sijenju 1980. godine su separatisti oteli trojicu profrancuskih militanata uslijed ega je dolo do oruanog sukoba u kojem su tri osobe ubijene.

U travnju 1981. godine je Front objavio primirje zbog odravanja francuskih predsjednikih izbora, no ve u veljai 1982. godine su napadi obnovljeni. 1983. godine je izveden drugi najznaajniji politiki atentat FLNC-a ubojstvo visokog lokalnog dunosnika francuske vlade na otoku Pierrea Jeana Massimija, nakon ega je Pariz uveo otre antiteroristike mjere koje su poluile odreene rezultate. Poetkom devedesetih godina se Fronta za nacionalno osloboenje Korzike raspala na dvije frakcije tzv. povijesno i na suvremeno krilo, iza ega je slijedilo daljnje osipanje na vie manjih teroristikih jezgri; Resistenza, Fronte Ribellu i Front Arme Revolutionnaire Corse. Neke od tih skupina su bile kratkoivue, dok su neke ule u proces spajanja te su njihovi pripadnici aktivni i danas. FNLC suvremeno krilo je 1997. godine objavilo da prestaje sa teroristikim aktivnostima, dok je povijesno krilo nastavilo postojati te je 1999. godine spajanjem sa manjim skupinama ponovo uzeo ime FNLC.

Od 1996. godini je teroristika kampanja FLNC prenesena na kontinentalnu Francusku te su u seriji teroristikih napada mete bile vladini objekti. Poetkom 1996. godine je odran veliki skup korzikanskih militanata u selu Tralonca na kojem se okupilo oko est stotina ljudi, ime je demonstrirana snaga organizacije. U veljai 1998. godine je FLNC, tonije njegova radikalna skupina Sampieru je izvela svoju najznaajniju akciju - uspjean atentat na prefekta Korzike i najvieg reprezentanta francuske vlade na otoku Claudea Erignaca. Erignac je ubijen metkom u potiljak na ulicama Ajaccia tijekom veernjeg izlaska sa suprugom te je tako postao najvii dunosnik francuskih vlasti ubijen u korzikanskoj teroristikoj kampanji. Nakon njegovog ubojstva su na otoku odrane protuteroristike demonstracije, a sam atentat je duboko potresao cijelu Francusku te se smatra najteim politikim ubojstvom nakon drugog svjetskog rata. Pariz je nakon Erignacovog ubojstva na Korzici pokrenuo veliku antiteroristiku kampanju koja je nadmaila onu nakon Massimijevog atentata, u kojoj su ispitane tisue ljudi a istraitelji su u pokuaju pronalaska krivaca presluali i snimke ak osam milijuna telefonskih poziva izmeu otoka i kontinenta. Za Erignacovo ubojstvo je osumnjien jedan od voa FLNC Yvan Colonna, koji je postao najtraeniji ovjek u Francuskoj. Tijekom petogodinjeg skrivanja u korzikim planinama od francuskih vlasti, Colonna je meu separatistima portretiran kao lokalni muenik da bi naposljetku 2003. godine bio uhvaen.

Nasilje FLNC je osudila i umjerena korzikanska autonomaka stranka Union de Peuple Corse. Tijekom premijerskog mandata Lionela Jospina su otvoreni pregovori sa pristaama korzikanske nezavisnosti te je 1999. godine dogovoreno primirje. 2000. godine je Pariz predloio odreen stupanj autonomije za otok i mogunost uenja lokalnih dijalekata u kolama. No francuska vlada je pretrpjela pljusku 2003. godine kada je veina Korzikanaca na referendumu odbila prijedlog za veom autonomijom i osnivanjem lokalne skuptine te ostala pri svojim zahtjevima za nezavisnou.

Organizaciju je oslabilo hvatanje lidera FLNC Carulu Pierija te frakcijske borbe koje su dovele do naputanja organizacije dvojice istaknutih lanova Santoni Francoisa i Jean Michel Rossija, nakon ega su obojica ubijeni. Pieri je osuen na dugogodinju zatvorsku kaznu, a FNLC je u protest zbog suenja u oujku 2005. podmetnuo bombu u gradu Ajacciu u kojoj je pet ljudi ozlijeeno te je tako prekinuo osamnaestomjeseno primirje. No ta je akcija bila ujedno i jedna od posljednjih teroristikih pothvata Fronte za nacionalno osloboenje Korzike. Iako je njezino nasilje opalo posljednjih godina, FNLC se jo uvijek smatra aktivnom teroristikom skupinom. To je i potvrdila serija eksplozija bombi koje su aktivirane posljednjih dana 2006. godine, samo nekoliko sati uoi posjeta francuskog ministra unutarnjih poslova Sarkozyja otoku. 2009. je podmetnuta bomba kod vojarne u Vescovatu a 2011. je skupina preuzela odgovornost za 38 manjih bombakih napada na otoku tijekom iste godine.

Frakcija Crvene armije RAF (Skupina Baader-Meinhof)

Skupina Baader-Meinhof je ekstremna ljeviarska skupina aktivna tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina na podruju Savezne republike Njemake. Slubeni naziv grupe glasi Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion RAF), no poznatiji je naziv koji je skupina dobila nakon pridruivanja novinarke Ulrike Meinhof kada je njemaki tisak kombinirao njeno ime sa imenom osnivaa Andreasa Baadera.

Skupina je ideoloki proizala iz njemakog studentskog pokreta s kraja ezdesetih godina, koji je uz francuski bio najradikalniji u Europi, a koji je otvoreno iskazivao svoje nezadovoljstvo ratom u Vijetnamu te nespremnou njemakog drutva da se u potpunosti suoi sa nacistikom prolou. I dok je veina studenata te generacije posluala savjet tadanjeg studentskog vou Rudyja Dutschkea o maru kroz institucije te je u sljedeim godinama imala presudnu ulogu u formiranju pokreta Zelenih, mala skupina politikih radikala je eljela revoluciju provesti odmah.

RAF je utemeljio Andreas Baader, sitni bavarski delinkvent kojeg je privukla ljeviarska ideologija, te je bio jedan od rijetkih lanova skupine koji nije bio fakultetski obrazovan niti je pohaao sveuilite. U ideolokom smislu skupina je zagovarala marksizam i maoizam pomijean sa radikalnim anarhistikim stavovima. Organizacija se uglavnom financirala samostalno, te je navodno osamdesetih godina u manjoj mjeri primala pomo iz Istone Njemake i sa Bliskog istoka. Zanimljivo je da su otprilike polovinu lanova Frakcije Crvene armije inile ene, a veina pripadnika skupine je dolazila iz dobro situiranih obitelji ili ak djece industrijalaca, to je zbunjivalo njemake sociologe.

Prvu akciju je RAF izveo 2. travnja 1968. godine, kada je Baader sa djevojkom Gudrun Ensslin te jo dvojicom istaknutih lanova Horstom Sohnleinom i Thorwaldom Prollom podmetnuo poar u frankfurtskom trgovakom centru Kaufhaus Schneider. U akciji nije bilo rtava niti je materijalna teta bila velika te iako je taj teroristiki in u tom pogledu bio gotovo beznaajan, ta je bomba pokrenula lavinu dogaaja sa dugoronim posljedicama.

Iako su razmjerno brzo bili uhvaeni, etvorka je putena na slobodu do donoenja pravomone presude, to su iskoristili za bijeg u vicarsku. Nakon povratka u Njemaku u travnju 1970. godine Baader je bio uhvaen, no ve sljedei mjesec ga je u smjeloj akciji skupina od est lanova RAF-a uz pomo novinarke Ulrike Meinhof oslobodila iz kaznene ustanove. Etablirana ljeviarska novinarka i majka dvoje djece Meinhof je sasvim neoekivano za njemaku javnost u svojim kasnim tridesetima pristupila Frakciji Crvene armije. Navodno je operacija na mozgu kojom je podvrgnuta krajem ezdesetih doprinijela njenoj politikoj radikalizaciji. Meinhof je pisala manifeste kojima se skupina oglaavala u medijima, no unato ustaljenom nazivu Baader- Meinhof iz koje se mogla razabrati njezina eventualna liderska pozicija Meinof ipak nije bila jedan od voa organizacije, ve je skupina bila pod neprikosnovenim Baaderovim zapovijedanjem.

Nakon bijega iz zatvora voe RAF-a su privremeno pronali utoite na Bliskom istoku, tonije u teroristikom kampu koji je u Libanonu vodio Front za osloboenje Palestine (PFLP) gdje su pohaali teajeve izrade bombi i uili osnove gerilskog ratovanja. Vrativi se u Njemaku, skupina je poduzela seriju ozbiljnijih teroristikih podviga. U potrebi financiranje vlastitih teroristikih podviga, Baader-Meinhof su irom zemlje izveli seriju pljaki banaka, zbog ega je njemaka policija poduzela veliku akciju hvatanja lanova bande. U nekoliko oruanih incidenata tijekom 1971. godine su ubijena tri policajca, no i vie lanova skupine je uhvaeno.

U svibnju 1972. je teroristikim napadom na ameriku vojarnu u Frankfurtu na Majni u kojem je jedan vojnik poginuo, poela serija RAF-ovih bombakih napada kojima su na meti bili i ameriki ciljevi na njemakom tlu. Krajem istog mjeseca je izveden i bombaki napad na glavni stoer amerike vojske na europskom tlu u vojarni Cambell u Heidelbergu sa trojicom poginulih. Napadnut je bio i ured njemake federalne policije BKA u Munchenu pri emu je uniteno ezdeset automobila a sama akcija je predstavljala veliko ponienje njemakih snaga sigurnosti. Ukupno je u est podmetnutih bombi tijekom proljea 1972. ubijeno etvero a ranjeno je vie od etrdeset ljudi. No razdoblje terora Frakcije Crvene armije je privremeno prestalo nakon to je u lipnju 1972. nakon viesatne opsade i spektakularne pucnjave uhvaen Andreas Baader, a u sljedeim tjednima su uhvaene Meinhof, Enslin te jo nekoliko visoko rangiranih pripadnika skupine.

Usprkos hvatanju voa skupine, mala jezgra koja je brojala izmeu dvadeset i etrdeset pripadnika je nastavila sa teroristikim akcijama. U travnju 1975. je esterolana skupina pokuala zauzeti njemaku ambasadu u vedskoj, ali je akcija zavrila neuspjehom i ubojstvom dvoje napadaa, zajedno sa dvojicom slubenika ambasade. Nekoliko je puta pokuano oslobaanje vodstva grupe iz zatvora, no ovaj put su njemake snage sigurnosti bile spretnije. Kako bi izbjegli ponavljanje Baaderovog bijega iz zatvora 1970., vlast je za pritvorene lanove grupe poela graditi i poseban zatvor sa pripadajuom sudnicom u jednom krilu zgrade.

Dugotrajno suenje pripadnicima bande se pretvorilo u najskuplji sudski proces u novijoj njemakoj povijesti. Zbog gradnje zatvora je i poetak suenja pripadnicima grupe bio odgoen za tri godine, to su iskoristili za trajk glau u kojem je lan skupine Holger Meins i umro. Neposredno uoi poetka suenja je u svibnju 1976. Ulrike Meinhof poinila samoubojstvo, objesivi se u eliji. Preostalo troje lanova skupine je 1977. godine osueno na doivotne zatvorske kazne zbog ubojstva amerikog vojnika te jo 37 teroristikih akcija izvedenih 1972. godine. No njihovi zatvorski dani nisu dugo trajali jer su u listopadu 1977. godine Baader, Ensslin i Raspe takoer izvrili suicid. Prema odreenim glasinama, trojka nije poinila samoubojstva ve je ubijena, zbog ega su meu njemakom ekstremnom ljevicom dobili gotovo mitski status. Spekulacije je podgrijala injenica da su Baader i Raspe ubijeni vatrenim orujem, koje su prema navodima njemake policije prokrijumarili njihovi odvjetnici a Baader je imao prostrijelnu ranu na elu.

U meuvremenu su pripadnici organizacije koji su se nalazili na slobodi u travnju 1977. izvrili atentat na njemakog glavnog dravnog odvjetnika Bubacka. Prije samoubojstva Baadera i Ensslin, lanovi RAF-a su u rujnu 1977. godine kidnapirali njemakog industrijalca i biveg asnika SS-a Hansa Martina Schleyera ubijajui prilikom otmice Schleyerovog vozaa i tri policajca u pratnji. Schleyer je dran u zatoenitvu etrdeset i tri dana, te je njegovom otmicom pokuano ishoditi putanje zarobljenih pripadnika RAF iz zatvora. Nakon to su otmiari dobili vijesti o smrtima Baadera i Enslin u zatvorskoj eliji, Schleyer je ubijen a njegovo tijelo ostavljeno u prtljaniku automobila na podruju blizu francuske granice. Gotovo paralelno sa Schleyerovom otmicom, skupina palestinskih terorista povezanih sa RAF-om je izvela i otmicu Lufthansinog zrakoplova na letu iz panjolskog Balearskog otoja u Njemaku koji je potom preusmjeren u Somaliju, gdje je osloboen u akciji njemakih komandosa.

Usprkos smrti elnih ljudi, teroristiki napadi druge generacije pripadnika Frakcije Crvene armije su se nastavili a Zapadna Njemaka i njemaki ciljevi u inozemstvu su u odreenim intervalima bili izloeni njihovim napadima do poetka devedesetih godina. Nekoliko frakcija pod nazivima Pokret 2. lipnja i Revolucionarne elije su nastavile borbu RAF-a. Tako je 1978. godine u glavnom gradu Kolumbije Bogoti napadnut ured njemakog zranog prijevoznika, a sljedee je godine u Belgiji pokuan atentat i na vrhovnog zapovjednika NATO saveza u Europi generala Alexandera Haiga. No postavljena mina koja je trebala raznijeti Haigov automobil je eksplodirala izmeu prolaska dva vozila, tako da je Haigovo bilo tek lagano oteeno a on sam je proao neozlijeen.

Navodno su 1982. godine u Libanonu pripadnici skupine zajedno sa talijanskim Crvenim brigadama izveli otmicu izraelskih asnika, to je izraelska vojska opovrgla. 1985. je kod baze Rhein-Main eksplodirao automobil bomba u emu su ubijeno dvoje amerikih dravljana. Skupina "Baader-Meinhof" se smatra odgovornom za ubojstvo njemakog politiara i bussinesmana Detleva Rohweddera 1991. godine. Hvatanje najvanijih lanova skupine, te pad Berlinskog zida i ideoloki kolaps komunizma su obeshrabrili lanove organizacije. Zatvoreni pripadnici su 1992. godine iz zatvora pozvali na rasputanje skupine a 1998. je novinskoj agenciji Reuters poslana obavijest o slubenom rasputanju RAF-a za koju se pretpostavlja da je autentina. Posljednja teroristika akcija za koju se smatra da nosi potpis skupine Baader Meinhof je bila eksplozija bombe 1993. godine u gradu Weiterstadtu na lokaciji gradnje novog zatvora. Skupina je tijekom postojanja odgovorna za vie desetina teroristikih akcija i smrt trideset i etiri osobe. Gledano u cjelini, skupina Frakcija Crvene armije je bila jedna od najradikalnijih i najopasnijih teroristikih grupa koje su bile aktivne na europskom tlu sedamdesetih godina, a razdoblje njene intenzivne aktivnosti je istovremeno bilo i najturbulentnije razdoblje u poslijeratnoj njemakoj povijesti.

"17. studeni"

Grka teroristika organizacija 17. studeni ili punim nazivom Revolucionarna organizacija 17. studeni (Epanastatiki Organosi dekaefta Noemvri) je bila aktivna od sredine sedamdesetih godina, te je do razbijanja 2002. godine bila jedna od najozloglaenijih ljeviarskih skupina u Europi. Grupa je uzela ime po datumu odravanja studentskih protesta protiv vojne diktature koji su se na taj dan 1973. godine odrali na atenskom politehnikom fakultetu, u kojem su trideset i etiri demonstranta ubijena a stotine su ranjene. No, ideoloki skupina vue korijene iz vremena grkog graanskog rata. Grka ekstremna ljevica je polagala i velike nade u razdoblje nakon pada vojne hunte i restauraciju civilne vlade 1974. godine, no nakon dolaska konzervativnog reima Konstantinosa Karamanlisa na elo zemlje je Grka ostala vrsto u zagrljaju zapadnog bloka, ime su propali snovi o komunistikoj revoluciji na helenskom poluotoku.

U ideolokom smislu se 17. studeni deklariraju kao marksisti te se protive amerikoj i NATO-voj vojnoj prisutnosti u Grkoj, Europskoj uniji te openito institucijama liberalne demokracije i globalizaciji, smatrajui ih kolonijalnim oruima u eksploataciji Grke. Zanimljivo je da pokret u isto vrijeme ima snanu nacionalistiku komponentu te se zalae za povlaenje Turske sa Cipra i prekidanje diplomatskih odnosa Atene sa Turskom. Grka policija smatra da je broj lanova skupine razmjerno mali, te da nikada nije prelazio nekoliko desetaka ljudi. Usprkos tome 17. studeni je razvio uinkovitu teroristiku mreu, te je poznat po paljivom planiranju i izvoenju akcija kao i hladnokrvnosti njenih operativaca.

Prva akcija koju je 17. studeni izveo je bilo ubojstvo efa ureda CIA-e u Grkoj Richarda Welcha u prosincu 1975. godine u Ateni. Welcha je ispred njegove supruge i vozaa ubila trolana skupina terorista. Nakon Welchovog ubojstva teroristika kampanja 17. studenog se nastavila serijom bombakih napada i atentata na politiki znaajne osobe koja je poela ubojstvom zatvorskog uvara Evangelosa Malliosa poznatog po muenju politikih zatvorenika za vrijeme vojne hunte. Vodstvo skupine se nakon svake izvedene teroristike akcije obraalo grkim medima te je priopenjem preuzimalo odgovornost za napad, iznosei detalje o akciji koji nisu ostavljali sumnju u vjerodostojnost priznanja.

Dolaskom socijalistike vlade na vlast u Grkoj 1981. godine, skupina je nakratko prekinula sa teroristikim aktivnostima, no razoarana smjerom vladine politike 1983. godine je obnovila akcije ubojstvom amerikog mornarikog asnika Georgea Tsantesa zajedno sa njegovim vozaem. Ukupno je nakon 1983. godine 17. studeni izveo vie od stotinu napada na amerike i grke vladine ciljeve u Grkoj, u kojima je ubijena dvadeset i jedna osoba. U drugoj polovini osamdesetih je 17. studeni gotovo dvostruko pojaao svoju aktivnost u odnosu na razdoblje od 1975. godine. Po uzoru na praksu bliskoistonih terorista, 1985. godine je skupina detonirala prvi automobil bombu pri emu je ubijen jedan policajac a ranjeno jo etrnaest. 17. studeni je nastavio sa borbom i nakon pada komunizma; 1990. godine je poduzet i spektakularan napad na grki vojni muzej koji je izveden runim raketnim bacaem. U jo jednoj teroristikoj akciji je 1994. godine je ubijen bivi guverner grke narodne banke Vranopulous, a 1997. i brodovlasnik sa britanskom putovnicom Constantinos Peratikos. Zanimljivo je da je skupina vrila atentate pitoljem kalibra .45 koji je postao gotovo zatitni znak izvoenja atentata 17. studenog.

Organizacija je izvela i devet teroristikih akcija uperenih protiv turskih ciljeva; tako je 1991. ubijen atae za tisak turskog veleposlanstva u Ateni Cetin Gorgu a u srpnju 1994. godine i turski konzul Sipahioglu. Skupina je bila aktivna i tijekom Zaljevskog rata i ratova u bivoj Jugoslaviji, a pokuan je ak i ambiciozni minobacaki napad na britanski nosa zrakoplova Ark Royal nedaleko od grke obale. U prosincu 1996. godine je napadnuta i amerika ambasada u Ateni no projektile je zaustavio vanjski zid, a 1999. godine i rezidencija njemakog veleposlanika u Halandri. Na meti teroristikih napada 17. studenog su esto bila predstavnitva zapadnih kompanija u Grkoj, tako su pored ostalih napadnuti uredi Procter & Gamble i IBM-a, izlobeni saloni General Motorsa, Chryslera i Opela te restoran McDonalds.

Tijekom posljednjeg desetljea je opao utjecaj 17. studenog i broj izvedenih teroristikih napada a istovremeno su njihove operacije postale manje oprezne i slabije planirane nego one ranijih desetljea. Posljednja velika akcija koju je poinio 17. studeni je bilo ubojstvo britanskog vojnog atachea u Grkoj Stephena Saundersa, izvedeno na atenskim ulicama u lipnju 2000. godine. Saundersa su usred dana u njegovom automobilu ubila dvojica operativaca 17. studenog vozei se na motociklu. Sljedei dan je vodstvo 17. studenog izdalo priopenje u kojem je obavijestilo grku javnost da je Saundersovo ubojstvo izvedeno u znak protesta protiv NATO-vog napada na Jugoslaviju.

Grke snage sigurnosti bile svjesne da je mogunost spreavanja teroristikih napada u budunosti mala, te se sa posebnom bojazni oekivalo odravanje Olimpijskih igara u Grkoj 2004. godine. Jedno od obiljeja teroristike organizacije 17. studeni je bila injenica da tijekom gotovo tri desetljea njene aktivnosti niti jedan lan skupine nije bio uhvaen. Ta je injenica meu grkom desnicom potakla spekulacije da skupina uiva zatitu unutar ljeviarskih krugova vlade u Ateni. No to se 2002. godine stubokom promijenilo nakon to je u lipnju iste godine policija prvi put uhvatila jednog njezinog lana. Savvas Xyros, za kojeg se smatra da je bio jedan od voa skupine, je prilikom pokuaja podmetanja bombe u trajektno pristanite u Pireju bio ozlijeen i potom uhapen. Njegovo hvatanje i dokumenti pronaeni u njegovom stanu su doveli do zatvaranja i ispitivanja stotinjak ljudi za koje se smatralo da imaju veze sa organizacijom, a naposljetku i do hvatanja osamnaest drugih pripadnika skupine ukljuujui i navodnog vou Alexandrosa Giotopulosa, ime je skupina gotovo u potpunosti razbijena.

Suenje lanovima 17. studenog je poelo u oujku 2003. godine. Pred sudom je veina optuenika priznala sudjelovanje u teroristikim akcijama, te su etvorica osuena na doivotni zatvor a petnaestorica na dugogodinje zatvorske kazne. Iako je time organizacija praktino prestala postojati, desetak navodnih pripadnika skupine ostalo nedostupno grkom pravosuu te se vjeruje da novoosnovana teroristika skupina Revolucionarna borba okuplja neke od neuhvaenih pripadnika 17. studenog.

ETA

Od tri milijuna Baska, danas otprilike dvije treine ivi na podruju panjolske a jedna treina u Francuskoj. Tradicionalno podruje Baskije je administrativno i politiki podijeljeno na sedam provincija, od kojih se etiri (Araba, Bizkaia, Guipuzkoa i Nafarroa) nalaze na podruju panjolske, dok su tri (Lapurdi, Behe - Nafarroa i Zuberoa) u Francuskoj.

Buenje baskijske nacionalne svijesti u devetnaestom stoljeu je neizravno dovelo i do dva rata protiv panjolske krune 1874. i 1883. godine. Poetak suvremenog politikog organiziranja meu Baskima je 1895. obiljeeno osnivanjem Baskijske nacionalistike stranke (Partido Nacionalista Vasco - PNV) pod vodstvom Sabina de Arane. Poetkom panjolskog graanskog rata 1936. Baski su podrali republikansku stranu te je u Baskiji uspostavljena autonomna vlada.

Nakon svretka rata Francisco Franco je ugasio baskijsku autonomiju, nastojei zabranom institucija lokalne samouprave i upotrebe baskijskog jezika unititi etniki identitet Baska. Predstavnici Baskijske nacionalistike stranke su osnovali baskijsku vladu u egzilu koja je u inozemstvu lobirala protiv Francovog reima, no poetkom Hladnog rata je panjolska dobila novi strateki znaaj za zapadne sile, zbog ega su i napori baskijske emigracije bili neuspjeni. Poetkom industrijalizacije panjolske pedesetih godina, val migranata je stigao iz junih dijelova zemlje u Baskiju koji su tako promijenili etniku sliku podruja. Franco je umjereno liberalizirao panjolsko drutvo i dopustio odreen stupanj graanskih sloboda, to je dalo poticaj baskijskom nacionalizmu.

Skupina mlaih lanova Baskijske nacionalistike stranke je 1959. godine osnovala paravojnu formaciju pod nazivom Baskijska domovina i sloboda (Euskadi Ta Askatasuna - ETA) ili kolokvijalno - Baskijska separatistika organizacija. ETA je zagovarala borbu za samoodreenje i neovisnost Baskije oruanim putem, a ideoloki je bila inspirirana radikalnim marksizmom. ETA nije bila dovoljno snana za izravnu oruanu borbu sa panjolskim snagama sigurnosti, ve se kao i mnoge druge oruane skupine priklonila teroristikoj aktivnosti. Skupina je nizom atentata i bombakih napada na odabrane ciljeve eljela proizvesti psiholoki uinak na javnost i izazvati oruani odgovor panjolskih snaga sigurnosti.

Na vrhuncu moi skupina je brojala izmeu dvije i pet stotina lanova organiziranih u zasebne elije. Od tog broja je otprilike stotinjak izravno sudjelovalo u samom izvrenju teroristikih akcija, dok je veina aktivista bila angairana na osiguravanju logistike potpore. ETA je takoer odravala veze sa drugim teroristikim organizacijama, osobito sjevernoirskom IRA-om. U poetnoj fazi djelovanja su pripadnici ETA pronalazili utoite i u susjednoj Francuskoj, koja ih je za vrijeme Francovog razdoblja tretirala kao politike izbjeglice.

ETA je prvu zabiljeenu teroristiku akciju izvela 1961. godine neuspjenim podmetanjem eksploziva pod vlak koji je prevozio veterane iz panjolskog graanskog rata. Prvi atentat je poinila 1968. godine ubojstvo policajca na cestovnoj blokadi u mjestu Adona blizu grada San Sebastiana, pri emu je i sam atentator bio ubijen. Nakon te akcije je u provinciji Guipuzcoa je uvedeno izvanredno stanje i val represije, no akcija je dobila mnogo publiciteta meu Baskima i donijela organizaciji mnogo mlaih lanova.

Na dan 20. rujna 1973. ETA je izvela svoju najpoznatiju akciju, eksploziju automobila bombe u samom sreditu Madrida u kojem je ubijen tadanji panjolski premijer i nesueni Francov nasljednik admiral Luis Carrero Blanco. Prvotna namjera terorista je bila otmica Blanca u zamjenu za otkupninu i putanje pripadnika ETA-e iz zatvora, no zbog prejakog premijerovog osiguranja plan je promijenjen u njegov atentat. panjolska je u mjesecima nakon Blancove pogibije potonula u politiku krizu koja je potrajala do Francove smrti, a politike reperkusije atentata na Blanca su se protegle i na vrijeme nakon tranzicije na demokratsku vlast.

Francova smrt 1975. godine je obiljeila svretak jednog razdoblja i poetak demokratizacije panjolskog drutva. Pokretanje dijaloga sa razliitim politikim skupinama u postfrankistikom razdoblju je ukljuivalo i Baske, koji su suoeni sa odabirom izmeu afirmativnog stava prema pregovorima sa vladom ili nastavka konfrontacije sa Madridom. U svjetlu nove politike klime, 1978. je osnovana stranka Herri Batasuna (prev. Jedinstvo naroda), koja je nakon poetne distance poetkom osamdesetih de facto postala politiko krilo ETA. Politiki napori za dobivanje autonomije su urodili plodom 1979. osnivanjem Baskijske autonomne zajednice, koju su inile tri veinski baskijske pokrajine bez regije Nafarroa. Tako je razdoblje kasnih sedamdesetih donijelo djelomino olakanje od akcija ETA, zahvaljujui ukljuivanju baskijskih predstavnika u politike procese ali i injenici da je broj pritvorenih pripadnika ETA utrostruen. Istovremeno se i sama organizacija rascijepila na radikalno krilo, koje je podravalo nastavak oruane borbe, i na umjereniju struju koja je favorizirala dijalog sa Madridom.

Poetkom osamdesetih je ETA pojaala aktivnosti te je 1980. bila godina sa najvie poginulih u ETA-inim akcijama, kada je u napadima irom panjolske ubijeno ak 92 ljudi. Usprkos proklamiranim marksistikim naelima, ETA nije prekinula borbu niti nakon to su 1982. godine, poslije pola stoljea vladavine desnice, na vlast dola panjolska socijalistika radnika partija Felipea Gonzalesa (zabranjena 1939. i ponovo legalizirana 1977. godine). Gonzalesova vlada je ponudila amnestiju pripadnicima ETA, koju je u razdoblju izmeu 1982. i 1986. prihvatilo vie od 250 lanova. No socijalistika vlada ljevice je nastavila praksu iz Francovih vremena te u antiteroristikoj borbi posegla i za neustavnim metodama osnivanjem antiteroristike jedinice GAL (Grupos Antiterroristas de Liberacion) Madrid je izravno preuzela teroristike metode. GAL je izmeu 1983. i 1987. godine izveo niz likvidacija osumnjienih pripadnika ETA te stranke Herri Batasuna u kojima je ubijeno najmanje 25 ljudi, premda veina ubijenih nije imala veze sa teroristikom skupinom. Otprilike dvije stotine aktivnih pripadnika ETA je ivjelo u Francuskoj iji teritorij je u vie navrata koriten kao polazna toka za teroristike akcije. Zbog toga se i dio aktivnosti GAL-a odvijao sa francuske strane granice te je zbog takve politike slubeni Pariz uloio vie protesta Madridu.

U razdoblju izmeu 1978. i 1980. prosjeno je godinje u napadima ETA ginula 81 osoba, izmeu 1981. i 1990. godine broj poginulih je pao na 34 a izmeu 1991. i 2000. godine na 16, sa daljim trendom pada u slijedeim godinama. Simpatije dijela baskijskog stanovnitva prema aktivnostima ETA su rapidno opale nakon nekoliko bombakih napada koje su imale za posljedicu velike civilne rtve. U rujnu 1985. je ETA prvi put detonirala automobil bombu u glavnom gradu Madridu u kojem je jedna osoba poginula. Negativan publicitet u meunarodnoj javnosti ETA su priskrbile eksplozije bombi u supermarketu u Barceloni i stambenom naselju u Zaragozi 1987. godine.

Uslijed ekonomskog rasta i ustaljivanja demokratskih standarda u panjolskom drutvu, radikalni baskijski separatizam je krajem devedesetih godina suoen sa padom popularne podrke koja je posljednjeg desetljea pala na tek dva posto. Neuspjeli atentat na panjolskog politiara i budueg premijera Jose Maria Aznara mu je osigurao podrku glasaa i neizravno doprinijeo pobjedi na parlamentarnim izborima 1996. godine. U jo jednoj akciji ETA izvedenoj u srpnju 1997. godine kidnapiran je i ubijen gradski vijenik Miguel Angel Blanco, ija je smrt izazvala masovne prosvjede protiv terorizma u kojima je sudjelovalo est milijuna ljudi. Kao mjeru borbe protiv baskijskog separatizma, vlada u Madridu je zabranila Herri Batasunu te zatvorila neke medije bliske separatistima. Predstavnici triju baskijskih nacionalistikih stranaka su 1998. godine potpisali Sporazum u Lizarri kojim su se obvezali na dijalog i kooperaciju sa Madridom. U rujnu 1998. je vodstvo ETA proglasilo primirje, meutim prestanak aktivnosti je trajao do studenog 1999. godine kada je nastavljena kampanja bombakih napada i atentata koja je u smanjenom opsegu trajala i sljedeih godina.

U teroristikim akcijama ETA-e od 1968. je ukupno ubijeno 829 ljudi, od ega je 486 poginulih pripadnika snaga sigurnosti a 343 su civili. Najvei broj rtva je nastradao na podruju Baskije i to 551 poginuli, iza ega slijede grad Madrid sa 123 i Katalonija sa 55 ubijenih. U oujku 2006. godine ETA je objavila trajno primirje, no povremene manje teroristike akcije su potvrdile da su dijelovi organizacije jo uvijek aktivni.

Hezbollah

Hezbollah (Hizb Allh) je politika organizacija koja djeluje na podruju Libanona i koja okuplja lokalne ijitske muslimane. U prijevodu "Boja stranka", Hezbollah je osnovan 1982. godine u jeku graanskog rata u Libanonu te se ideoloki temelji na radikalnom islamizmu. Osniva Hezbollaha je skupina ijitskih klerika predvoenih karizmatinim Muhammedom Huseinom Fadlallahom. Klerici su eljeli zaustaviti irenje zapadnjakog utjecaja u Libanonu te su u isto vrijeme suoeni sa izraelskim ulaskom u libanonski graanski rat. Utemeljitelji Hezbollaha su najveim dijelom inspirirani islamskom revolucijom u Iranu 1979. godine, a Iran koji i sam najveim dijelom nastanjuju ijitski muslimani - vrlo brzo postaje jedan od glavnih sponzora Hezbollaha.

Izvorno, Hezbollah je namjeravao uspostaviti islamsku republiku u Libanonu, da bi nakon kraja graanskog rata odustao zauzeo umjerenija politika stajalita. Osamdesetih godina Hezbollah ima oko pet tisua pripadnika i uglavnom ima utjecaj u siromanim ijitskim junim predgraima Bejruta, te u dolini Bekaa koju kontroliraju Sirijci. Do osnivanja Hezbollaha, libanonske ijite je prvenstveno okupljala konkurentski pokret Amal i njegova milicija - centristike i sekularne orijentacije.

Prvih godina postojanja skupina nije imala vrstu strukturu te kao dijelovi Hezbollaha funkcioniraju i teroristike skupine kao Islamski Jihad i Revolucionarna organizacija pravde. Iako je sjedite njegovih aktivnosti na podruju Libanona, Hezbollah odrava elije u vie drava ukljuujui i niz europskih zemalja te navodno i Sjedinjene Drave.

Izmeu proljea 1983. i ljeta 1985. godine Hezbollah je pokrenuo veliki val samoubilakih napada, koji je velikim dijelom usmjeren na zapadnjake ciljeve u Libanonu. Svakako najpoznatije teroristike akcije u okviru te kampanje su samoubilaki napadi u Bejrutu tijekom 1983. godine. Prvi veliki samoubilaki napad Hezbollah izvodi 18. travnja 1983. godine, napadom automobila bombe na ameriku ambasadu u Bejrutu. U zgradi ambasade - koja je gotovo u potpunosti unitena - gine 63 ljudi. 21. listopada iste godine izvedena je nova velika samoubilaka akcija; simultani napadi automobilima bombama na stoer amerikih Marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Prva faza samoubilakog napada poinje u 6:20 ujutro kada se bomba samoubojica transportnim vozilom zaletio u zgradu u aerodromskom kompleksu, gdje je veina od 1600 amerikih Marinaca bila stacionirana, koje je eksplodiralo ruei zgradu i zatrpavajui stotine Marinaca. U ovom samoubilakom napadu je poginuo 241 ameriki vojnik a ezdesetak je ranjeno. Tek nekoliko minuta nakon eksplozije u amerikoj bazi, drugi bomba samoubojica je na slian nain napao zgradu koju koriste francuski padobranci, otprilike tri kilometra udaljenu od mjesta prve eksplozije. U ovom napadu je poginulo 58 francuskih vojnika. Za amerike oruane snage je samoubilaka akcija u Bejrutu bila veliki udarac i najvei ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, dok Francuzi mogu izdvojiti ovaj samoubilaki napad kao najveu pljusku nakon kraja Alirskog rata. Hezbollahovi samoubilaki napadi su neizravno poluili i znaajne politike konzekvence; naime Sjedinjene Drave, Velika Britanija i Italija se u veljai 1984. godine povlae iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije to ini i Francuska.

Hezbollah u vie navrata poduzima samoubilake akcije protiv izraelskih vojnika u Libanonu te regularne libanonske vojske. Ukupno je u Libanonu od 1983. do 1999. godine izvedeno pedesetak samoubilakih akcija, od ega se gotovo polovina moe pripisati Hezbollahu. Paralelno sa samoubilakim napadima Hezbollah vodi konvencionalan rat protiv Izraela i suparnikih libanonskih milicija te formira vlastite paravojne jedinice. Veliku pozornost mu priskrbljuju i brojne otmice zapadnih dravljana koji ive u Libanonu, od kojih posljednje puta iz zarobljenitva na iranski pritisak tek 1992. godine. Utjecaj Hezbollaha u Libanonu djelomino poinje slabiti nakon 1989. godine i smrti iranskog ajatolaha Homenija, kada slabi i iranska pomo.

Hezbollahovi militanti nisu razoruani temeljem mirovnog sporazuma iz 1990. godine kojim je okonan graanski rat u Libanonu te Hezbollah i dalje ostaje vojno aktivan na podruju junog Libanona gdje su devedesetih rasporeene izraelske vojne snage. Nakon to Izrael u veljai 1992. ubija vou Hezbolaha Abasa Musavija, skupina poduzima samoubilaki napad na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu u kojem gine 29 ljudi. Dvije godine kasnije u novom slinom napadu u Buenos Airesu, ovaj put odmazdi za izraelski napad na obuni centar Hezbollaha u Libanonu, Hezbollahov bomba samoubojica napada Izraelski kulturni centar.

Hezbollah pripisuje zasluge za povlaenje izraelske vojske s juga Libanona u lipnju 2000. godine te time znaajno dobiva na popularnosti meu libanonskim muslimanima. Zanimljivo je da, nakon kraja graanskog rata Hezbollah stvara politiko krilo s kojim sudjeluje na parlamentarnim izborima te ulazi i u libanonski parlament gdje je uz Amal najvea ijitska stranka. Transformacija Hezbollaha iz vojno-teroristike skupine u politiki pokret nije stao sa osnivanjem politike stranke, ve organizacija istovremeno razvija mreu poslovnih i karitativnih djelatnosti te ak osniva i svoju televiziju. Tijekom graanskog rata u Siriji Hezbollah povremeno intervenira u sukob na strani reima u Damasku.