Sociologija religije završni ispitTipologija vjernika

Moguće ih je podijeliti na vanjske i unutrašnje. U vanjske bi spadali podaci o krštenju, ritualnom obrezivanju, pričesti, odlaska na misu(bogoslužje, džuma), novčanoj participaciji za religijsku zajednicu. Unutrašnje pokazatelje moguće je utvrditi na osnovi upitnika, ispitivanja javnog mnijenja, raznoraznih skala i sl.putem kojih od ispitanika saznajemo njihov osobni stav i odnos prema religiji, obredu, religijskoj zajednici. Za tipologiju može nam poslužiti kriterij pripadnosti religijskoj zajednici. Kriterij za tipologiju može biti religijsko (ne) pripadanje. Pripadati nekoj zajednici ( političkoj, nacionalnoj, religijskoj)znači biti odan normama ponašanja te zajednice. U sociologijskim istraživanjima obično se kao modalitet odgovara na pitanje o religijskom (ne) pripadanju nudi: vjernik sam, ateista, indiferentan. E. Paće upozorava da se pripadanje može mjeriti u vremenskom i prostornom terminu. Prvi (vremenski) termin prati životni ciklus pojedinca i vezu s određenom religijskom zbiljom. Drugi (prostorni) prati mjesta na kojima se iskazuje religijska pripadnost: procesije (rimokatolici), ojevanje oda Krishni po ulicama(sljedbenici Hare Krišna). Kriterij za tipologiju vjernika može biti vjerska i konfesionalona samoidentifikacija. Ona podrazumijeva cjelokupni socijalno držanje pojedinca, njegov osjećaj, a ne samo formalno pripadanje religijskoj grupi. Religijska pripadnost i samoidentifikacija mogu biti uvjetovani odnosom religijska zajednica – društvo, pojedinac – religijska grupa, mišljenjem o religijskoj grupi u danoj sredini. Religijska pripadnost i konfesionalna samoidentifikacija traže različite vidove učešća u solidarnosti sa grupom. Može to biti dobrovoljno davanje novčanih sredstava mjesnoj religijskoj zajednici(džematu, parohiji, župi). To je pokazatelj važnosti religije u ljudskom životu. Razina konfesionalne samoidentifikacije kod ispitanika sve tri konfesije bila je niža od konfesionalne samoidentifikacije njihovih roditelja. Najmanji stupanj odstupanja konfesionalne samoidentifikacije ispitanika u odnosu na konfesionalnu pripadnost roditelja bio je kod rimoktalika, pripadnika islama, pa tek onda kod pravoslavnih. Ispitanici bez konfesionalne pripadnosti uglavnom su regrutirani iz obitelji gdje otac i majka pripadaju nekoj od konfesija. Tipologija može biti rađena i samo za pripadnike jedne konfesije. Na primjer: kod pripadnika Islama, trebamo imati u vidu one koji su ritaualno obrezani, koji klanjaju pet puta na dan, koji poste Ramazan, koji idu na Hadždž, koji kolju kurban, slave Bajram i Mevlud, koji posjedujju Kur'an. Sociolog se interesuje i za geografsku rasprostranjenost pojedinih religija i konfesija. Po kriteriju konfesionalne pripadnostim u našim vešekonfesionalnim sredinama moguće je izvršiti tipologiju na :

1.) Rimokatolici su imali čvrstu religioznost, religiju su uzimali kao bitnu za svoj život, najviše su bili skloni religijskoj homogenizaciji.

2.) Pripadnici Islama – imali su najsnažniju religijsku samoidentifikaciju, najviše su uvažavali vjeru pri izboru prijatelja ili bračnog druga u odnosu na pripadnike drugih konfesija.

3.) Pravoslavni su na religiju gledali kao na nešto marginalno u životu.

Najčešće u sociologijskim istraživanjima, kao kriterij za tipologiju vjernika, uzima učestalost odlaska u crkvu/džamiju, odnosno participacija u obrednim djelatnostima. Po tom kriteriju prave sljedeću tipologiju vjernika:

1.) Oni koji redovito(više puta tjedno) oparticipiraju u obrednoj praksi. Pokazuju visok stupanj rreligioznosti i imaju sljedeće sociologijske karakteristike: vjera im je jako važna u životu, jednom ili više puta tjedno odlaze na vjerske obrede u skupu i u njima sudjeluju, obavljaju individualne konsultacije s religijskim vođama, šalju djecu na vjersku pouku ili je i sami pohađaju ako su u tom uzrastu, čitaju religijski tisak i literaturu, redovito odlaze u Crkvu(džamiju).

2.) Oni koji povremeno participiraju u religijskim obredima, povremeno odlaze u crkvu – džamiju ili na vjersku pouku.

3.) Oni koji rijetko particpiraju u obrednim djelatnostima (niska religioznost). 4.) Oni koji nikad ne sudjeluju u religijskim obredima, niti drugim djelatnostima

religijskih zajednica.

Po stupnju privrženosti religiji napravili smo sljedeću tipologiju:

1.) Uvjereni vjernici – njihove soc.karakteristike su sljedeće: religija zauzima važno mjesto u njihovom životu, nastoje proširiti svoje religijske poglede i religijsku kulturu, posjećuju obrede, mole, čitaju vjerski tisak;

2.) Obični vjernici – slabo poznaju religijsku dogmu, slabo poznaju sadržaj pisanih religijskih autoriteta, religiju više doživljavaju kao tradicionalni dio obiteljske kulture, neredovito odlaze u crkvu(džamiju), slabo čitaju vjerski tisak;

3.) Pokolebani vjernici – niti se odriču niti potvrđuju svoju religijsku pripadnost, slabo se razumiju u religijske obrede, ne poznaju pisane religijske izvore, religioznost se kod njih javlja osobito prilikom rođenja djeteta, vjenčanja ili smrti člana obitelji kad žele te situacije propratiti uz religijski ceremonijal.

4.) Nominalni vjernici – su oni koji se smatraju formalno vjernicima, vjera ne igra neku ulogu u njihovom životu, rijetko odlaze u crkvu/džamiju,

5.) Statični vjernici – vjeruju da prije bog postoji nego da ne postoji, 6.) Plutajući vjernici- napustili su institucionaliziranu religiju, ali su nastavili, vjerovati.

Ne postoji jasan religijski identitet.7.) Nereligiozni – ne vjeruju u boga, ne sudjeluju u religijskoj praksi.

Po načinu doživljavanja religijskog dijelimo ih na: 1.dječjoj, 2. Mladalačkoj, 3.staračkoj, 4. Muškoj i 5. Ženskoj religioznosti.

Po mjestu religije u životu ispitanika dijele se na:

1.) Oni kod kojih religijske zajednice ne utječu na sakralizaciju njihovog društvenog života i na odnsoe sa drugim (ne)religijskim grupama. To se najbolje pokazuje prilikom izbora prijatelja, bračnog druga i sl.

2.) Oni kod kojih religija ne znatno utječe na sakralizaciju njihovog ponašanja van religijske grupe.

3.) Oni kod kojih religijske pouke ne igraju bitnu, a ne dominantnu ulogu u životu.

Tipologija povratnika

1. Tragač – osobe koje su u traganju sa duhovnošću završile u religioznosti.

2. Kompesionalni povratnik bez religije – služi za postizanje ne religijskih ciljeva, zadržavaju društvenu moć neopredjeljeni u kulturnom smislu se identifikuju.

3. Nacionalni vjernik – religija ne igra bitnu ulogu u životu. Simbol pripadnosti datoj grupi.

4. Statiastički – pravoslavni, muslimanski i katolički, religioznost bez pripadnosti. Ne održava vezu sa religijom, ali sebe smatra vjernikom. Slijede se običaji, vjerovanja.

5. Sezonski obraćenik – vraćaju se religiji kod rođenja, vjenčanja i pogreba. 6. Nejdjeljivi kršćanin ili džematski musliman 7. Isključivi obraćenik – svaki onaj ko nije naš, je omražen kod nas. 8. Uključivi obraćenik – ostavlja mjesta za druge bez obzira na vjeru, tradiciju. 9. Pluralistički obraćenik – prihvata svakoga u njegovoj različitosti. Potpuno otvoren za

svakoga.

TIPOLOGIJA ODNOSA RELIGIJSKIH ZAJEDNICA I DRŽAVA

Za sociologiju religije jedna od tema proučavanja bila je i ostala – odnos religijskih zajednica i države. Odnos između države i religijskih zajednica određen je dobrim dijelom i odnosom stranke(a) na vlasti prema religiji i religijskim zajednicama. Ovdje je nužno istaknuti da:a) s jedne strane imamo odnos države i državnih organa prema religiji i djelatnosti religijskih zajednica i b) odnos političkih stranaka prema religiji i religijskim zajednicama,s druge strane. Odnos državeprema religiji uvijek je odnos ljudi koji sačinjavaju država prema religiji. Odnosi između religijskih zajednica i države mogu biti dobri, ali i biti konfliktni. Država može ignorirati religijske zajednica, a može imati državnu religijsku zajednicu. I država i religijska zajednica uviđaju da nije ideal međusobna borba. Razvijaju se odnosi harmonije. Niti religijske zajednice državi, niti država religijskim zajednicama određuje modele ponašanja. I država i religijske zajednice izbjegavaju međusobna miješanja i konfliktne situacije. Harmonija u međusobnim odnosima, zasnivana na poštovanju, uzajamnoj neovisnoti i obostranim pravima, koristi i religijskim zajednicama, ali istovremeno i ništa manje, državi. Odnosi između religijskih zajednica i države često su obilovali nerazumijevanjem, nepovjerenjem, napetošću, pa i oštrim međusobnim konfliktima. Religija može biti i tehnika izbjegavanja zahtjeva koje postavlja ta država. Konflikt mogu izazvati i religijske zajednice, a ne samo država. Postoje tri modela odnosa između religijskih zajednica i države:

1. Prvi je teokratski model – u kojem država za svoju osnovu priznaje religiju i religijsku zajednicu i njeno učenje ugrađuje u sustav vrijednosti društva. Takav pravni model postoji u Velikoj Britaniji, Sjevernoj Irskoj, Danskoj, Norveškoj, Islandu, Italiji, itd. Grčka je , Ustavom iz 1968.godine proglasila državnu Crkvu, zabranila svaki politeizam i napade na grčku pravoslavnu Crkvu. Neposlušnost prema državi je neposlušnost prema bogu. Nerijetko se, u ovom modelu društvenih odnosa, ostale religije i religijske zajednice progone. Religijske vođe imaju statu državnog službenika i plaća ih država.

2. Drugi model odnosa jeste sustav tzv.priznatih religija, kada država prizna određen broj religija i religijskih zajednica, koje imaju jednaka prava, dok pripadnici drugih, nepriznath religija nemaju prava, dok pripadnici drugih, nepriznatih religija nemaju pravo izražavati svoju religioznost.država još predstavlja religiju i nije još prava

istinska država, jer ako joj je potrebna religija, ona sama sebi nije dovoljna. U Bosni i Hercegovini su tada bile proznate rimokatolička, pravoslavna, islamska i židovska religija. Onaj ko je želio da vjeruje mogao je biti sljedbenik samo tih priznatih religija i religijskih zajednica.

3. Odvojenost religija i religijskih zajednica od države – štiti religiju od svijeta i svijet od religija. Ovaj model proizišao je iz liberalne političke teorije. Od europskih država taj model su slijedile: Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Njemačka, Austrija, portugal, San Marino, Turska, Cipar. Religijske zajednice nemaju političku ulogu.

Religijske zajednice nemaju institucionalnog utjecaja na državni život. Politički život je dekonfesionalan. Društveni život nema političkih stranaka konfesionalnog tipa. Država se oslobađa državne religijske zajednice i religija se ne smatra sastavnim dijelom prava. U ovom modelu vjerske slobode ne zavise od veličine religijske zajednice, niti od broja sljedbenika neke religije. Međunarodna udruga za vjersku sliobodu usvojila 20. VI. 1995. Godine, Deklaraciju u kojoj se ističu da se vjerska sloboda najbolje očituje tamo gdje je religijska zajednica odvojena od države. Kontroverze oko stava religija je privatna stvar. I Parsons je smatrao da religijski pluralizam podrazumijeva raznolikost religijskog iskustva. Pluralizam vodi privatizaciji religije. To je glavna teza zapada. Calr Roof je ukazivao da je religioznost danas više interna nego eksterna, više individualna nego institucionalna, više privatna nego javna. Riječ je o osobnoj religioznosti, religiji privatnog Ja, kako je naziva J. Cazanova, nevidljivoj religiji(Lukman) individualnim misticizmu(E. Trelč). Tako imamo dva procesa na koje ukazuje Jose Casanova: a) religija postaje privatna stvar; b) proces deprivatizacije religije, njenu kolektivizaciju i poopćavanje. Po liberlanim političkim koncepcijama, religija treba da ostane privatna stvar. Razine odvojenosti religijske zajednice i države:a) strukturalna odvojenost;b) apsolutna odvojenost; c) vrijednosno odvajanje religijske zajednice ne mogu imati utjecaja na javno obrazovanje, religija je privatna stvar;d) prilagođavanje i suradnja: međusobno pomaganje i prožimanje sve dok država ne daje prednost ni jednoj religijskoj zajednici.

RELIGIJA I POLITIKA

Država spada u dio političke strukture, a religijska zajednica u dio religijske strukture. Politika zna, manipulirati i znanošću i religijom i religijskom zajednicom. Unutar samih religija postoje dva koncepta pristupa ovom pitanju. Po jednom, religija i religijska zajednica su, bezu političke moći, nepotpune. Po drugom treba odvojiti religiju i religijsku zajednicu što dalje od politike. Religija i religijska zajednica bi trebale ići ispred politike. Iako religijske zajednice nisu političke ustanove, one imaju svoj odnos prema politici. On ovisi o njihovom socijalno – političkom učenju, odnosu prema svijetu, razvijenosti etičkih normi itd. Tako religija i religijska zajednica mogu poticati poslušnost političkoj zajednici ali i pobunu protiv nje. Odnos društva prema političkoj djelatnosti religijskih zajednica, kao i odnos religijskih zajednica prema politici(kroz povijest) zavisio je od povijesnih i političkih odnosa u danoj sredini. Moguća su dva osmovna modela odnosa između religijske i političke zajednica:

1. Model u kojem se društvo orgamizira na religijskoj osnovi – u takvom sakralnom društvu religijska i politička zajednica su podudarne. U ovom modelu religija i

religijska zajednica zadiru u mnoga područja političkog života, normiraju politiku i nameću oblik političkog organiziranja društva. Religijske zajednice, u ovom modelu, štite politički sustav naglašavajući zajedničke vrijednosti s njim. Tako se religija i religijska zajednica javljaju kao stabilizirajući element politike, odnosno u funkciji političke vlasti. Ovakav model odnosa religijska zajednica s političkom zajednicom može dovesti do toga da mnoge akcije(ratne) političke zajednice pravdaju religijom.

2. Drugi je model odvojenosti svjetovnog (dakle i političkog) od duhovnog – to je karakteristika modernih društava u kojima se emancipira politička zajednica od religijske i relijska od političke zajednice. Niti se politika može svesti na religiju niti religija na politiku. Ovaj model omogućava religijskim zajednicama da sačuvaju religijsku bit, vrlo je pogodan za multikonfesionalna društva.

Primjena ova dva modela u praktičnom političkom životu može ovisiti i o doktrinarnom odnosu religija prema vlasti i svijetu. Prvi model je tako bliži islamu, drugi protestantskim i kršćanskim zajednicama uopće. Religijske zajednice mogu utjecati na politiku na više načina. Moguće je da religijska zajednica potiče apstinenciju od političkog angažmana. To ja naročito karakteristično za religijsku grupu koja je u dijaspori i koja se, često, sama isključuje iz politike. Tako su, npr.američkim Crncima dugo vremena crkve bile mjesta gdje su se mogli politički iskazivati. Dovelo je do angažiranja, crnačke Crkve u borbi za građanska prava i ukidanje rasnih razlika. Religijske zajednice i izbori : Najćešći se utjecaj religijskih zajednica na politiku ogleda u njenom odnosu na glasovanje. Religijske zajednice vide mogućnost kontrole nad nacijom na izborima – zato im sugeriraju za koga će dati svoj glas. Religijska zajednica može preporučiti vjernicima da biraju ona politička stajališta koja su spojiva s vjerom. Religijske zajednice mogu utjecati na politiku u sferi zakonodavstva. Veoma su aktivne u zakonskoj regulativi pobačaja, braka, radnog zakonodavstva, prodaju kontraceptivnh sredstava itd.savez religije, religijska zajednice i politike u multireligijskom društvu može doći do konflikta. U razgovoru o religiji i politici susrećemo se s pojmovima kao što su : klerikalizam, fundamentalizam, panislamizam. Klerikalizam- dolazi od lat.riječi clericalis – crkveni. Vezan je i za obične vjernike, laike. Klerikalizam je za nas unošenje elemenata politike u religiju i religije u politiku. Klerikalizam treba razlikovati od religije. Tamo gdje on počinje, prestaje religija. U nedovoljno razvijenim političkim odnosima mogućnosti za izražavanje klerikalizma su veće. Antiklerikalizam- borba protiv utjecaja religijskih zajednica i institucija na politički život. Fundamentalizam – je, nastao u SAD. Suština mu je bila protivljenje liberlanim idejama o modernoj znanosti u kojoj je ovladala Darwinova teorija evolucije. Kasnije su meta fundamentalizma bili sekularizacija, modernizam, pluralizam, liberlaizam, feminizam, homoseksualizam. Fundamentalizam vjeru mijenja u ideologiju. Među sociologijske inidkatore fundamentalizma izdvajamo: a) vjerovanje u doslovnu nepogrešivost svetoga spisa; b) odbacivanje svih modernih znanstvenih i tehničkih dostignuća; c) niko ko odstupa od ova dva modela nije vjernik; d) ne prihvaća se nikakva politika koja nije u skladu s fundamentalnim religijskim načelima.

RELIGIJE, DEMOKRACIJA I LJUDSKA PRAVA

U radovima anglo – američkih politologa i sociologa dominira zabrinutost za pluralizam. Politolozima je lako odrediti šta je to demokracija pa će reći da demokracija predstavlja

vladavinu naroda. Po njima, demokratski model društva jedan je od najpogodnijih za razvoj slobode savjesti, vjeroispovijesti i religijskog pluralizma. Sociolozima je malo teže, oni će tragati za indikatorima te demokracije, pa će istaknuti da tu spada priznavanje ljudskih prava, pluralizam, načelo većine,itd. Kad se govori o odnosu religija i demokracije i o odnosu religije i ljudska prava, nužno je poći od činjenice da religija nije, na početku XXI.stoljeća jedna ljudska preokupacija. Teško je demokraciju ostvarivati u društvu u kojem nema vladavine prava i u kojem postoji političko i religijsko nasilje. Sociolozi religije će dodati kako nema demokracije bez slobode savjesti i vjeroispovijesti. Osnovi etičkog naučavanja u nekim religijama su: Hinduizam – svakom dozvoljava ponašanj u skladu s razumom sve dok nekom ne nenese zlo. On traži izvršavanje dužnosti. To je religija slobode koja nikoga ne ograničava u slobodi vjerovanja i načinu iskazivanja odanoasti., obožavanja. U njemu nema progona zbog vjere. Odlika Buddhizma – bila je jednakost svih ljudi. Buddha je propovijedao o svim ljudima. Ljubav prema svim živim bićima – to je etika buddhizma. U etičkom naučavanju japanskih religija dominira osjećaj čast. Židovska religija je prva ukazala na jednakost svih ljudi pred Bogom. Rano kršćanstvo imalo je načelo opće jednakosti. Islam, nije pravio razlike među ljudima na osnovu njihove klasne, kastinske ili rasne pripadnosti. Važnu ulogu igra stupanj razvijesnosti vjerskih sloboda. Preko židovske religije u zapadnu kulturu došle su ideje o moralnoj slobodi, jer je svaki pojedinac odgovoran za svoja djela. Demokracija se najviše razvila u zapadnim društvima. To upućuje na analitičko razmatranje odnosa kršćanstva i demokracije. Odnos religije i religijskih zajednica prema ljudskim pravima. Problem ljudskih prava nije samo problem države i njenih organa, već i religijskih zajednica i institucija. Religija nikad ne bi trebala biti usmjerena protiv ljudskih prava. Za razvitak demokracije nužni su tolerancija i dijalog, pa i tolerancija i dijalog među konfesijama, a osobito među njihovim sljedbenicima.demokratizacija i globalizacija traže ne kolektivizam, već jedan novi individualizam koji je malo podalje od tradicije i običaja. Suvremena demokracija traži nove modele odnosa između pojedinca i zajednice.

RELIGIJE I NACIJE

Sama riječ nacija pojavila se najprije u Francuskoj u petnaestom stoljeću, ali je devetnaesto stoljeće bilo karakteristično za nacionalna buđenja i formiranje nacija. Romanski model nacionalni identitet svodi na racu, jezik, religiju, ekonomiju, zemljopis. Renan, a prije njega Mill, su iznad toga uzdigli novi element nacionalnog identiteta : zajedničku svijest o prošlosti i žrtvovanju za naciju i svijest o zajedničkoj sadašnjosti. Povratak k religiji i religijskoj zajednici prihvaćan je kao oznaka nacionalnog identiteta. U proučavanju nacija na tlu Bosne i Hercegovine treba imati u vidu, tri najbrojnije religijske zajednice kod nas(islamska, pravoslavna,rimokatolička) nisu imale isti odnos prema njima. Tako npr.kod Srpske pravoslavne crkve zapažamo građenje odnosa koji stvaraju svijest kod njenih sljedbenika o nerazdvojivosti religijskog i nacionalnog. Osnovno načelo organiziranja gotovo svih pravoslavnih Crkava bilo je organiziranje u okviru nacionalnih država. Islam spada u nadnacionalne religije i okuplja različite narode. Kod pripadnika islama dugo se identitet nije zasnivao na naciji, već na ummi, zajednici. Za mnoge islamske teoretičare ideja država – nacija je izdaja vrijednosti islama. Kroz povijest su se upravo kod kršćanstva razvila tri modela odnosa prema naciji:

a) Rimokatolički model njeguje zasebnost i univerzalnost, ali ne univerzalnost koja će negirati narodima njihov identitet. Prihvaćanje kršćanstva, po rimokatoličkom modelu, ne isključuje pripadništvo naciji.

b) Pravoslavlje njeguje model etničkog kršćanstva koje je čvrsto povezano s jednom nacijom;

c) Protestantski model je više sklon univerzalnosti i često se negativno odnosi i prema samim nacionalnim simbolima. To ne znači da i među protestantskim zajednicama nema onih koje predstavljaju nacionalne zajednice. Veza između religija, religijskih zajednica i nacija najviše se manifestira u obrednoj sferi jer se obred i djelatnost religijske zajednice uvijek odvijaju u konkretnom narodu. Uz obrede, religije i religijske zajednice uz naciju vežu i jezik proučavanja. Religijskoj zajednici je primarno pouka u vjeri obavljati na jeziku koji lokalna zajednica razumije. Moguće je da religijska zajednica, kao univerzalna, nadnacionalna, odbacuje naciju, pa i nacionalne simbole(himnu, zastavu, grb). U balkanskim uvjetima češći je model identifikacije religijske i nacionalne zajednica.

Teritorijalna rasprostranjenost pojedinih religija religijskih zajednica može se podudarati s teritorijalnom rasprostranjenošću pojedinih nacija. U tom slučaju dominira stav o jedinstvu religijskog i nacionalnog bića, ajačanjem religija, jačai i nacija. Religija igra ulogu neke vrste nacionalne ideologije. Nacija se integrira po religijskom predznaku, ali i religijski interes se lako podvodi pod nacionalni. Religija se doživljava kao znak nacionalnog identiteta. Postoji dvojnost:članom religijske zajednica se smatra onaj ko je pripadnik određene nacije. Onaj ko nije pripadnik religijske i konfesionalne zajednica, nije ni pripadnik nacionalne zajednice. Može se reći da su nacija i religija ipak autonomne društvene pojave i jedna drugoj niti su nadređene, niti podređene. Nacionalnost je jedno, a religijska pripadnost drugo. Religija ne može biti osnova za konstituiranje moderne nacije. Nacija je sekularizirana i ne može religija biti faktor njenog određenja.

RELIGIJE I GLOBALIZACIJA

Obično se pod pojmom globalizacija misli na kozmopolitsko jedinstvo, univerzalno zajedništvo. Termin dobiva na značenju krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o procesu koji nadilazi granice. Za jedne to je povijesna nužnost za dobro čovječanstva, za druge strategija dominacije Zapada, amerikanizacija svijeta. Globalizacija je neki vid nastavka industrijalizacije na Zapadu. Posljednjih godina se i od globalizacije počeo praviti mit. Kao da je ona nešto novo i neizbježno. Jedni kažu da se globalizacija pojavila davno, drugi kažu da je globalizacija otpočela s buržoaskim društvom, kapitalizmom. Treći kažu da je globalizacija stara najmanje pet stotina godina. Četvrti smatraju da je riječ o skorašnjem fenomenu. Po francuskom sociologu Edgaru Morenu, posljednji stadij globalizacije započeo je u XVI stoljeću. Nju je omogućio razvoj ekonomije, tehnologia, elektronska revolucija, urušavanje socijalizma i nametanje kapitalizma kao jednog puta, multinacionalne kompanije, svjetske finansijske institucije i sl. Globalizacija može biti religijska, ekonomska, politička, kulturna itd. Raste jaz između bogatih i siromašnih, jača ekonomska migracija, formiraju se manjine sa snažnom društvenom moći, narušava se ekološka ravnoteža, pojavljuju se prijetnje identitetu malih naroda. Globalizacija jeste ponovo nametnula pitanje odnosa među

religijama. Stvaraju se prve organizacije poput Svjetske konferencije religija za mir, jača dijalog među religijama, sve se više uvažava sloboda drugoga, religija se javlja u ulozi zaštitnice identiteta u procesu globalizacije. Svjetske univerzalne religije, uvijek su imale viziju svjetske zajednice koju čine pripadnici te religije. Tako su svoju religiju, dijelm svijeta, širili i buddhizam i kršćanstvo i islam. Globalizacija ne može stvoriti globalni svjetonazor. Religijske napetosti mogu biti jedna od prepreka jačanju procesa globalizacije. Fundamentalizam je odgovor na izazov globalizacije. Na prijelazu iz drugog u treći milenij, javila se i nova ideja religijske globalizacije – New Age( Novo doba). Po toj ideji doći će do procesa globalnog ujedinjavanja. Parlament svjetskih religija na kojem je, od strane vjerskih i duhovnih vođa, usvojena Deklaracija o globalnoj etici. Deklaracija obavezuje na kulturu bez nasilja i poštovanje života; kulturu solidarnosti i pravednog privrednog poretka, kulturu jednakosti i partnerstva između muškarca i žene. Univerzalno pravo je pravo na život i pravo na dostojanstvo ljudske osobe.

RELIGIJE I GOSPODARSTVO

R. H. Toni ističe četiri modela odnosa religijskih sustava sparm gospodarskih pitanja: a) asketsko stajanje po strani i izbjegavanje bilo kakvih gospodarstvenih djelatnosti, poziv k bijegu od ovoga svijeta; b) odnos spram gospodarstvenih pitanja kao sparm nečega za čim nas nije briga, jer se to ne tiče religije; c) zalaganje za model gospodarstvenog privređivanja kojim bi se na zemlji moglo uspostaviti carstvo pravednosti; d) istodobno se i prihvaća i kritizira, podnosi i popravlja gospodarstvena situacija. Religijski blagdani mogu i poticati potrošnju. Koliko se samo cvijeća i svijeća proda za Dan mrtvih, prehrambenih proizvoda za Bajram, Božić, jaza za Uskrs itd. U kršćanskim religijskim zajednicama, u kojima tokom godine ima dosta blagdana, uz pedeset i dvije nedjelje, izađe gotovo sto i pedeset neradnih dana, odnosno dana u koje nije preporučljivo obavljati poljske ili obrtničke radove. Tako i broj religijskih blagdana može utjecati na broj radnih dana. Ako religijska zajednica, u svom etičkom naučavanju, posebno ističe vrline poput poslovnosti, poštenja, predanosti radu, štedljivosti – ona i na taj način može utjecati na gospodstvene odnose. Biblija zapovijeda rad jer je potreban radi zadovoljavanja osobnih i tuđih potreba. Rad je zakon ljudskog života. On čovjeku, po Bibliji donosi zadovoljstvo, blagostanje, bezbrižnost, poticanje i počasti, obiteljske radosti. Religije u pravilu, za dane blagdana, zabranjuju svaki rad ili samo fizičke poslove. Na blagdane (subota kod Židova) zabranjeno je raditi, obavljati bilo kakvu tjelesnu djelatnost. To je dan odmora. I Bog je radio – šest dana stvarao da bi se sedmi odmarao. Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje. Takav odnos prema radu ponovo će razviti protestantizam. Rad je koristan i Bogu mio, a radnik je nasličniji Bogu. Weber u tumačenju odnosa protestantizma spram rada, to diže na razinu dužnosti poziva obavezez pojedinca prema pozivnoj djelatnosti. Weber je uprao i upozoravao na karakter isposničkog protestantizma za nastanak i razvoj kapitalizma. Protestantizam (posebno kalvinizam) to je digao na razinu ćudorednosti poziva – osjećati se prema radu obaveznim, rad doživljavati kao poziv, čime je svakidašnji rad dobio religijsko značenje. Baptisti i kalvinisti na rad gledaju kao na jednu od svojih dužnosti prema Bogu. Poljodjelstvo je bilo ovisno od prirodnih okolnosti, kiše, suše, grada i sl. Jer Bog je taj koji daje kišu ili sušu. Pisani religijski izvori mogu davati prednost jednoj u odnosu na druge gospodarstvene oblasti. Tako je, po Talmudu trgovina bolja od poljodjelstva. Bolje je obrtati robu nego zemlju obrađivati. Trgovina je

otvorena i trgovac daje na dug, a bilježnica je otvorena i ruka piše. Talmud zabranjuje pogađanje oko cijene, ako se, doista nema novac u džepu. Židovima je bilo zabranjeno obavljati trgovinu subotom i blagdanima. U tradicionalnoj konfučijanskoj kulturi, trgovci nisu bili baš mnogo cijenjeni. O kamati se govori u gotovo sim pisanim religijskim autoritetima. Spener je smatrao da uživanje kamate vodi do lijenosti, a prema Bibliji, svatko je, pa i onaj ko može živjeti od kamate, obavezan raditi. Od pisanih religijskih autoriteta izgleda da Kur'an jedino propisuje prava nasljeđa. Nasljednici prvog reda su bračni drug(žica), otac i majka, sin i kći. Sestre i braća ili daljni rođaci nasljeđuju ako umrli nema nasljednika prvog reda. I muškarcima i ženama pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci bez obzira kolikobila ostavština. Muškom djetetu pripada koliko dvjema ženskim. Bogatstvo nije samo znak socijalna statusa: ono osigurava dragocjenu nezavisnost. U odnosu prema bogatstvu, u pisanim religijskim autoritetima, nudei se sljedeći model: bogatstvo daje Bog. On daje snagu za njegovo stjecanje. Bog stvara bogate i siromašne. Ali, bogatstvo je privremeno, prolazno, izvor zavisti i razdora, vodi zaboravljanju Boga, gordosti, samopouzdanja, ugnjetavanju raskoši. U Bibliji bogatstvo nema status najvećeg dobra. Ono je ispod ili iza mira duše, dobrog imea, zdravlja, mudrosti, itd.

RELIGIJE I EKOLOGIJA

Pojam ekologija dolazi iz grčkog jezika oikos = kuća, stan + logos = nauka. Riječ je o znanstvenoj disciplini koja proučava odnos čovjeka i organizma uopće i okoline. Čovjek je dio prirode, prihvaća je suprotstavlja joj se i prilagođava je. U kultu prirode postojali su obredi koji su izvođeni kako bi se priroda umilostivila (da padne kiša). Totemizam nas podsjeća da su zajednice imale svoj totem (biljku ili životinju). Odnos religije – ekologije mogli bismo promatrati na četiri razine:

a) Tjelesnost – suvremene monoteističke religije polaze od toga da je Bog stvorio provg čovjeka (adama/Adema) od zemlje, gline. Čovjek gradi svoj odnos prema prirodi i kroz tjelesnost. Može to biti osjećaj svoje jedinstvenosti – otisci prstiju, pokazuju da je svaki čovjek na Zemlji drugačiji. Život čovjeka kao prirodnoh bića odvija se u samoj prirodi. Njegovo tijelo – je osobna priroda, po svom tijelu on je dio prirode. Bioološki ona je živo biće kao i sva ostala živa bića. Tjelesnost označavaju rođenje i smrt, prinošenje žrtve, obiteljski grobovi. U tjelesnost bi spadala i svetost, nepovredivost ljudskog života.

b) Drugu razinu odnosa prema priroi mogli bismo svesti na emocionalnost. Do religijske spoznaje se može dolaziti šutnjom i meditacijom, čovjek posjeduj osjećaj prema prirodi., ima želju za osjećaj ljepote.

c) Intelektualnost – on se umom odvaja od prirode, racionalno je analizira i uzima iz nje ono što mu je potrebno. Čovjek, kao racionalno biće, zna kako nastaje njegov život, kako se održava i kako završava. Dolazimo do onoga što bismo nazvali ekološkom sviješću. Intelektualnu dimenziju svog odnosa prema prirodi čovjek iskazuje i prilikom molitve. Religijska naučavanja mogu ponuditi i modele za korištenje i očuvanje prirode.

d) Duhovnost – u suvremenim religijama vjernik polazi od toga da je Bog stvorio prirodu i čovjeka u njoj. Iz te činjenice proizlaze određene obeveze čovjeka prema prirodi kao Božjem stvorenju.

Stavovi religija i religijskih zajednica o prirodi i ekologiji

Aborigini(Aboridžini – Australija ) – vjeruju u povezanost sa Zemljom, Majkom prirodom, od koje crpu svu energiju i koja im je darovala sve na što su ponosi i zahvalni. Vjeruju u svoju povezanost s duhovima prirode. U Hinduzimu nalazimo himnu Zemlji, u kojoj se Zemlju naziva Majkom i mudrošću. Po hinduizmu, zemlja, voda, zrak i vatra, biljke, drveće, šume, životinje – sve je to međusobno povezano, u okviru prirode. Posebna ljubav je usmjerena prema životinjskom svijetu. I buddhizam je protiv nasilja prema životinjama i prirodi, zalaže se za harmoniju između ljudi i prirode. Shintoisti vjeruju da kamiji(Božanska bića) borave u svetim planinama, pećinama, potocima, poljima, u drveću i u kamenu. Ideja o obećanoj zemlji bila je u židovskoj religiji. Već smo rekli da je dio židovskih blagdana posvećen ciklusima u prirodi. Po Staorm zavjetu, čovjek je gospodar svih njega nižih bića na zemlji. Kršćanstvo podsjeća na čovjekove obaveze u pogledu upravljanja prirodnim blagom. Po islamskom naučavanju, Bog je stvorio čovjekov svijet i biljke i životinje, čovječanstvo. Čovjek je Božji čuvar i izvršitelj na zemlji, a ne njen gospodar. Tu treba tražiti ekološku osnovu etike islama. Bog je odredio čovjeka da se stara o sviejetu. Bahaizam smatra da je čovjek grana, a priroda korijen: upućuje na jedinstvo čovjeka i prirode. New Age vraća ekološkim pitanjima: stvaraju moždane kore zemlje, industrijskog otpada, zagađenosti voda, mistweriju ozonskog omotača.

RELIGIJE I BRAK

E. James smatra da seks igra beznačajnu ulogu u današnjoj religijskoj praksi. On je usmjeren na očuvanje života, a nikako ka zadovoljstvu. Nekad je važio promiskuitet i sloboda održavanja seksualnih odnosa između sljedbenika unutar jedne društvene grupe. Bio je karakterističan za razdoblje divljaštva. U Asiriji i Babilonu postojala je predbračna hramska defloracija. Gotovo sve suvremene religijske zajednica odobravaju seksualnu aktivnost, ali u bračnoj zajednici. I islam, je zabranjivao seksualne odnose dok žena ima mjesečnicu. I kršćanstvo je degradiralo seksualni odnos. Ranokršćanski spisi upućuju na zaključak da je seksualni odnos smatran za nešto grešno. Stare legende nam pružaju dosta podataka o razvijenosti kulta plodnosti. Religijska prostitucija bila je obred plodnosti, simbolički iskazujući sjedinjenje s božanstvom. Kakv je odnos religija i religijskih zajednica prema institutu braka? Pod brakom podrazumijevamo vezu osoba različitiog spola koji žive zajedno, održavaju spolne odnose i rađaju djecu. Brak se može sklapati po naklonostt partnera, radi stvaranja potomstva, osiguranja društvenog položaja, zbog imovine, koristi. Religijska zjednica može davati podršku različitim modelima izbora bračnog druga. U sociologijskoj literaturi najčešće se navode sljedeći modeli:

1.) izbor bračnog druga obavlja roditelj ili bračni posrednik. U tom slučaju može se desiti da bračni partneri postanu osobe koje se uopće ne poznaju. Tako kod hindusa roditelji, na osnovu kastinskih načla, biraju mladu, odnosno mladoženju. Po tradiciji, budući bračni par se, po prvi put vidi na vjenčanju. I u konfučijanstvu roditelji su ugovarali brak djeci, a da djeca u tome nisu imala pravo glasa. Kod Židova je bio običaj da otac kćeri bira mladića koji će odgovarati

društvenom statusu njegove obitelji. U islamskoj tradiciji je, običaj da se bračni ugovor sklapa između prosca i oca i najbližeg muškog srodnika mlade, čiji se pristanka nikad nije smatrao uopće potrebnim za taj čin. Kod Sihka brak je obično ugovoren od strane obitelji.

2. Dominirajući je model u kojem je izbor bračnog druga prepušten mladi i mladoženji. U tom slučaju vjerojatnost je da će izbor pasti na partnera, odnosno partnericu, iz grupa s kojima se nalazi u interakciji.

3. Religijske zajednice mogu biti posrednik za poznanstvo radi braka putem oglasa koji se obavljaju u vjerskom tisku, u tom slučaju, izbor svijesti na pripadnika iste religijske zajednice.

4. Religijska zajednica može ponuditi definiciju grupe iz koje se bira bračni drug. Pri tom se kao kriterij uzima ista religijska, nacionalna, socijalna i sl.pripadnost. Egzogamija je zabrana braka, tj.seksualnih veza unutar određene socijalne, plemeneske, religijske ili slične grupe. Egzogamija – je tako važna za klan, a endogamija za pleme. Religijska endogamija je ograničenje izbora bračnog druga na istu religijsku pripadnost.

5. Religijska zajednica može odrediti posebne dobne uvjete za brak. Kod pripadnika židovske religije bio je običaj da se muškarac oženi do dvadesete godine, a djevojke udaju u razdoblju do sedamnaeste godine života.

U povijesti religije poznata su, tri modela:

1. Monogamija – u kojoj je dozvoljeno da jedan muškarac može u bračnoj zajednici imati samo jednu ženu. Ovaj model odobravaju židovska i kršćanske religijske zajednice.

2. Poligamija – u kojoj jedan muškarac može imati više žena. Bila je vrlo rasprostranjena u primitivnih naroda Afrike, Azije, kod Indijanaca, u Americi, Eskima.

3. Poliandrija – je model u kojem jedna žena može imati više muževa. Nju islam – za razliku od poligamije – ne dozvoljava. Ako žena ima dva muža to se zove biandrija.

Religije i religijske zajednice mogu iznijeti svoj sud o bireligijskim i binacionalnim brakovima.pod bireligijskim i binacionalnim brakovima podrazumijevamo brakove sklopljene među pripadnicima različitih religija i nacija.

RELIGIJE I ŽENE

Stav prema ženi, kao i stav prema mjestu i ulozi žene u religijskoj zajednici nije isti u svakoj od religija i religijskih zajednica. U mnogim religijskim grupama dolazi do sukoba između tradicionalista i modernista, u svezi s pitanjem mjesta, uloge i mogućnosti žena, ne samo unutar religijske zajednice već i u društvu. Povijest religija pokazuje da je bilo mnogo diskriminacije i omalovažavanja žena. Čak je i Parlamentarna skupština Vijeća Europe(1999.) ukazala na problem nejednakosti spolova u religijama i religijskim zajednicama. Muškarci su dugo kroz povijest bili dominantni: od religije, do znanosti i politike(žene su, u načelu, pravo galasa stjecale kasnije od muškaraca). Promjene u obrazovanju, koje sve više obuhvaćaju žensku populaciju, doprinijele su do političke i socijalne emancipacije žena. Buddhizam je zapostavio žene u odnosu na muškarce. Buddha je bio protiv toga da žene mogu biti u

njegovu redu, jer, održavajući ciklus rođenja, utjelovjeljuje pohlepu za životom. Kasnije je promijenio taj stav prema ženama, što je omogućilo razvoj redovničkih zajednica. Konfucijanizam je , polazeći od razlike u spolovima, ženi podario niži status. Žene su – narod za sebe, kaže Talmud. Po Talmudu, obaveze muškarca i žene nisu iste i muškarac i žena su dužni pridržavati se propisanih zabrana. Arapi predislamskog perioda nisu bili naklonjeni ženi. Ona je bila vlasništvo muškarca kao stvar. Brak je bio obična slučajnost, a ženili su se sestrama, kćerkama, majkama. Rađanje ženskog djeteta predislamski Arapi doživljavali su kao pokazatelj nenaklonosti bogova. Zbog toga su živu žensku djecu zakopavali u pijesak, prodavali u roblje ili razmjenjivali za neku životinju. Kur'an je , u odnosu na prredislamsku praksu, donio bitan napredak u odnosu prema ženi: zabranio je zakopavanje žive ženske djece u pijesak, sve broj žena na četiri, dao neku zaštitu prava žene u braku. Majka je u obitelji izuzetno štovana. U njenu čast Muhammed je rekao: „ Dženet se nalazi pred majčinim nogama“. Žena je u Bibliji dobila znatno više prostora mego muškarac. Kod Židova žene su čuvale religijsku čistoću doma, primjenjivale propise o prehrani, palile svijće kojima se dočekuje Sabat(subota), rađale djecu za nastavak židovske tradicije i ona je trebala kod sinova izgraditi naviku i potrebu za proučavanjem Thore. Analiza svetih spisa pokazuje da je žena u židovskoj religija, ipak, bila u podčinjenom položaju u odnosu na muškarce. Kada je u pitanju odnos prema ženi, kršćanstvo kao da nastavlja židovsku tradiciju. Prvo je nastao muškarac pa onda žena, prvo je od zmije prevarena žena;prvo je žena pala u grijeh;tumačenje svetih spisa samo je za muškarce,mešu dvanaest apostola nema niti jedne žene. Kod rimokatolika, u mnogim seoskim sredinama, zvono koje je oglašavalo smrt sa zvonika crkve, nije zvonilo isto za muško i žensko. U dvije najbrojnije kršćanske zajednice(rimoktaličkoj i pravoslavnoj) žene imaju malen ili nikakav utjecaj na odlučivanje. Novi zavjet preuzima tradiciju Starog zavjeta o ženi kao osobi koja donosi smrt. U ranom kršćanstvu može se zapaziti i drugačiji, pozitivniji, odnos prema ženi. Kult Majke razvijen je u mnogim religijama. Marija je istaknuti lik žena u kršćanstvu(Merjem – u islamu). Ona je majka, djevisa, lik kojem treba težiti. Ona se u Bibliji spominje svega nekoliko puta. Tamo ništa ne nalazimo o njenom rođenju i smrti(osim da je bila udata žena, da joj je muž bio Josip). Ona je rodila Isusa, postača je tako simbol života za razliku od Eve koja je postala simbolom smrti. Stari nam zavjet pokazuje koliko se pozornosti pridavalo ženskom uljepšavanju. Prema Talmudu, žena se može ukrašavati i o blagdanu, kad je zabranjen svaki rad. Po Novom zavjetu žena se treba krasiti ne kićenjem, već skormnošću i stidljivošću, dobrim djelim, daje pristojna u odijevanju. Novi zavjet priznaje valjanost svjedočenja žena. Po Kur'anu Bog „stvara žene da se uz njih smirite“. Ženi nije dopušteno da svojim uljepšavanjem i koketiranjem privlači poglede stranaca, već mora čuvati svoju ljepotu i privlačnost samo za muža. Ona se treba odijevati skromno i pristojno.

SEKULARIZACIJA, MIT ILI STVARNOST

Sekularizacija spada u jedan od najkontroverznijih društvenih procesa. Pridjev sekularni pojavio se krajem XIII stoljeća s negativnim značenjem da bi odvojio život svjetovnih svećenika od redovničkog života. Gotovo jedno stoljeće tema sekularizacije je bila ne samo nezaobilazna već i dominirajuća u sociologiji religije. Odnos prema njoj za mnoge sociologe rezultat je njihovog odnosa prema određenju pojma religija. Izdvajaju se dva ekstremna pristupa ovom pojmu: oni koji u svakoj religiji vide neprijatljea sekularitacije i oni koju su

sekularizaciji vide neprijatelja religije. Kakav je odnos religija prema sekularizaciji ?Ni jedna od živućih religija nije imala tako bogato iskustvo sa sekularizacijom kao kršćanstvo. Tri vodeća sociologa koja su utrla put teoriji sekularizacije su, Karl Marx, Emil Dirkem i max Weber. Među teoretičarima XIX.stoljeća posebno je bila raširena teza da sekularizacija vodi potiskivanju religije iz društvenog života. U sociologiji religije ono sve više dobiva značenje smanjenja utjecaja religija i religijskih institucija na javni život. Sekulariziranost podrazumijeva da građani nisu pod diktaturom ni države ni religijske zajednice. Oni su slobodni postupati u skladu sa svojim svjetonazorom i etičkim načelima. Iz toga proizilazi da sekulariziranost vodi u otvotreno i tolerantno društvo u kojem se građani mogu slagati ili ne slagati s religijom. Sekularizacija je često bila povezana s antiklerikalizmom, tamo gdje je postojala sprega Crkve i vlasti. Zapaža se da pojam sekularizacija izaziva zbunjenost u nekim sredinama(npr.islamskim zemljama). Obično se kaže kako je sekularizacija suprotna teologiji islama i kao takva neprihvatljiva za muslimane. Sekularizaciju kao oslobađanje znanosti, politike i društvenog djelovanja od utjecaja religijskih zajednica, treba razlikovati od sekularizma, pokreta za oslobađanje društva od bilo kakvog utjecaja religija i religijskih zajednica. U islamskom naučavanju ne postoji razlika između svjetovnog i duhovnog. Sekularizacija, nije bitnije zahvatila društa u kojima je islam dominantna religija. Zašto? Djelomice i zbog religijske zajednice jer u tim društvima nikad nije došlo do odvojenosti religijske zajednice i države. U odnosu na kršćansku Europu i pojedini autori iz reda Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ukazuju kako je za njih neprihvatljiva sekularizacija društva, odvajanje religije od države i politike, svetog od profanog, javnog od privatnog. Sekularitacija nije isto što i ateizam,niti znači napuštanje religije, emancipaciju građanina od nje. Sekularizacija je samo emancipacija svjetovnih sfera od religijskih normi i institucija. Ako sekularizacija i vodi smanjenju crkvene religioznoasti, to istovremeno ne mora značiti i udaljavanje od religije. Po ovim pojmom podrazumijevamo deferenciranje sekularnog života od religijskih normi i institucija, a ne nestajanje ili ograničavanje religijske djelatnosti religijskih zajednica. Mnogi među teolozima smatraju da je načelom odovjenosti religijskih zajednica i države, sekularizacija pravno verificirana. Time je religijska zajednica potisnuta u sferu duhovnog. B. Wilson sekularizaciju poima kao društveni proces u kojem religijske ideje i institucije gube šire društveno značenje. Za njega je sekularizacija proces koji kontinuirano ograničava društveni utjecaj religija na moderan svijet. P. Glasner je u sekularizaciji vidio društveni mit i ideloški pojam. Kod teologa se umjesto termina sekularizacija upotrebljava i termin dekrisijanizacija, čime se želi istaknuti da je riječ o pojavi unutar kršćanskog (zapadnog) svijeta. Sekularizacija ne mora značiti i bezreligioznost, već samo potiskivanje religije i religijske zajedncia iz javnog života. Sekularizacija nije prijelaz iz jedne religije u drugu, već život kao da Boga nema. Sve je veći broj intelektualaca koji na svijet gledaju i život žive bez religijskih interpretacija. Koji su mogući indikatori sekularizacije? Postoje dvije vrste indikatora sekularizacije:a) unutarnji, religijsko interni(N.Luhmann) i b) opći. U odgoju se smanjuje potreba za religijom, u medicini itd. Ali ne može se negirati uloga koju su, u ranijim društvima, u tim oblastima, imale religije. Na osobnom području sekularizacija se iskazuje u privatiziranju religioznog odlučivanja.(N. Luhmann). Svako individualno donosi odluku o religioznosti. Neki autori poput N. Demertha, sekularizaciju određuju kao proces u kojem sveto ustupa mjesto sekularnom na tri načija: osobnoj istini, instituciaonlnoj praksi i

političkoj moći. Sekularizacija ne mora podjednako zahvatiti sva tri oblika.Greely navodi sljedeće indikatore:

a) Opadanje religijske samoidentifikacije;b) Opadanje participacije u mitovima;c) Opadanje redovitog odlska na džumu /misu;d) Opadanje vroja vjenčanih uz religijski ceremonijal krštenih, obrezanih, pad broja

pokopa uz religijski ceremonijal;e) Opadanje zanimanja za svećenički poziv i povećanje prosječne starosti sveštenstva;f) Pad davanja priloga za religijsku zjaednicu(župu, parohiju, džemat);g) Opadanje tiraža religijske literature8opadanje broja knjiga i časopisa religijskog

sadržaja);h) Opadanje tiraža vjerskih novina;i) Smanjenje prisutnosti religije u oblasti kulture i medija;j) Smanjenje broja novih sljedbi; k) Povećanje skularnih tema u propovijednima na misi ili na džumi;l) Pad utjecaja religija i konfesija na svakidašnji život vjernika;m) Porast bikonfesionalnih brakova;n) Religija i religijska zajednica gube ulogu indikatora zajedničkog identiteta;o) Jačanje tržišta religija;p) Odvojenost religijskih zajednica i države, potiskivanje religija u privatnu sferu,

donošenje važnih odluka u društvu bez utjecaja religijskih zajednica;q) Oslobađanje politike i znanosti od utjecaja religija i religijskih zajednica;r) Laička škola; s) Opadanje kulta svetaca i posjeta mjestima hodočašća;t) Liberalizacija erosa;u) Opadanje tradicionalnog moralav) Dezangažiranje religija i religijskih zajednica iz javnog života;

Od čega može ovisiti proces sekularizacije? Od razine svijesti i razine individualne spoznaje, ali i od postojećih društvenih struktura. Sekularizacija će jačati u uvjetima kad ne prijeti opasnost od opstanka konfesionalnoj ili nacionalnoj zajednici.Svođenje religije na nekoliko pokazatelja crkvene religiozanosti je otvaranje puta sekularizaciji. U sekularizaciji religijska vjerovanja postaju subjektivna, ponuđena na tržištu alternativna.

MARKSISTIČKA TEROIJA RELIGIJA

Marxov pristup religiji nema baš mnogo zajedničkoga s onim što se kasnije u marksizmu nudlio kao njegovo stajalište, a posebno s onim što nam kritičari marksizma početkom XXI.stoljeća, nude pod takvom interpretacijom religije. O marksizmu se govori sa stajlišta onoga što je daleko od tog pojma – sa stajališta staljinizma. Religije su posebni načini proizvodnje i padaju pod njen opći zakon. Religijska suština izražava sveukupnost društvenih odnosa. To znači da je Marx na religiju gledao kao na društvenu pojavu. Sve misterije, koje navode teoriju na misticizam, nalaze svoje racionalno rješenje u ljudskoj praksi i u shvaćanju te prakse. Za Marxa u religiji se iskazuje čovjekov socijalni sustav. Marxa zanima religija kao

društvena činjenica i to u mjeri u kojoj učestvuje u održanju, jačanju i razvitku određenih društvenih odnosa. Marks nije kritičar religije , već kritičar religijske ideologije. Vidimo da je Marxova teorije religije bitno sociologijska. Religija je za njega proizvod čovjeka i društva. Ona je i izraz i protest protiv bijede. Marx je kritiku neba pretvorio u kritiku zemlje, jer čovjek stvara religiju, religija ne stvara čovjeka. Kad se govori o Marxovoj kritici religije, važno je imati na umu da se ona zasnivala na kršćanstvu i židovstvu u Njemačkoj u njegovo doba u kojem su Crkve i religije bile stupovi društva i vlasti. Kritičari marksizma ističu da marksizam svodi religiju na otuđenje, opijum, retrogradnu društvenu pojavu. U društvenim odnosima ljudi moraju jedni prema drugima, graditi ljudske a ne religijske odnose. To podrazumijeva da na svoje religije gledaju kao na različite stupnjeve razvitka ljudskoga duha, kao na različite zmijske kože ostavljene od historije, a čovjeka kao zmiju, koja se u njih uvukla. Kao ni Taylor, Frazer, freuf i niz drugih autora, i Marx je smatrao da religija nema budućnosti. Ona će, kao društveni proizvod, nestati kad nestanu društvene okolnosti koje je proizvode i održavaju.

ATEIZAM KAO PRATILAC RELIGIJE

Etimološki(a=ne + theos = bog ) ateizam je svjetonazor kojim se odbacuje bilo kakvo vjerovanje u Boga ili bogove. Mora li to biti i negiranje i neprihvaćanje religije? S tog stajališta, ateizam ima svoju osnovu u samom pojmu Boga. Ateizam kao lelujava sjenka, prati religiju od njenog nastanka do danas. Na ateizam nailazimo kroz cjelokupnu povijest ljudske misli. Religioznost i ateizam se reproduciraju. On je poticaj za religiju i religijsku zajednicu da se distanciraju od svega onoga što ne spada u njihovu bit. U svakidašnjem govoru se pod ateizmom ne podrazumijeva samo negiranje Boga, već i negiranje religije uopće i borba protiv onih koji čine njeno vodstvo, s tog stajališta i kršćanstvo je, bilo nazvano ateizmom. Ateizam je samo kritička religija, posljednji stupanj teizma, negativno priznanje boga. Ateizam je u osnovi jedan stav, jedno životno uvjerenje, jedno držanje unutar nekog konkretnijeg pogleda na svijet životnog uvjerenja. Ateisti se javljaju iz grupe onih koji su bili religiozni, bivši vjernici, ali su, iz raznih razloga napustili religijsku grupu. Sociolozi ukazuju kako ateizam nije nužno sinonim za nereligioznost. Na pojavu ateizma može utjecati više faktora, poput industrijalizacije, urbanizacije, migracije, obrazovanja, kulture, socijalnog statusa itd. Također, ateisti se javljaju u obiteljima u kojima religija nije ni bila sastavni dio obiteljske kulture. Ateizam je star koliko i sama religija i pojavljuje se kao njena konstantna alternativa. Kao što govorimo o povijesti religija, možemo govoriti i o povijesti ateizma koja se bavi proučavanjem nastanka i razvoja ideja ateizma kroz povijest ljudskog društva. Kroz povijest, ateizam se mijenjao i po obliku i po sadržaju. Kako se mijenjao oblik religije, razvijala se i njena kritika. Tako ateizam susrećemo kod starih grčkih filozofa. Značajan doprinos razvoju ateizma dao je i Fojerbah. On je pokazao da korijen religije treba tražiti među ljudima. Njegov ateizam bio je na principima antropološkog materijalizma:čovjek je stvorio boga, a ne bog čovjeka; grob je kolijevka bogova. Mnogi teolozi za ateizam kažu da je to najveći problem religijskih zajednica u suvremenom svijetu. Prirodno je, da ga religijske zajednica odbacuju. On može biti izvor konflikta s religijskim zajednicama. Religijske zajednica mogu zabranjivati brakove s ateistima, a u ekstremnim slučajevima čak i druženja. Naravno da ateista (kao i vjernika) ima. U proučavanju ateizma najviše je postigla Rimokatolička crkva, koja je 1965.godine, pri Rimskoj kuriji, osnovala posebno Vijeće za

dijalog s onima koji ne vjeruju. Za mnoge kršćanske autore, ateizam je bio pobuna protiv iskrivljenog poimanja krista i kršćanstva. Niti treba idealizirati religiju niti ateizam. Ateistički ili religijski svjetonazor je privatna čovjekova stvar i stvar njegove osobne slobode. Građanin može, biti ateist, ali na osnovu toga ne može se davati sud o njegovoj političkoj opredijeljenosti koja može biti različita. Ni religija ni ateizam ne moraju biti prepreka ni prednost za usvajanje neke političke orijetnacije, iako mogu na nju utjecati. U marksističkom ateizmu dominira čovjek. Čovjek je najviše biće za čovjeka. Tako se problem Boga svodi na problem čovjeka. Antropologija je zamijenila teologiju. Marksizam jeste ateističan jer svijet izvodi iz njega samoga bez hipoteze o Bogu, jer upućuje ljude na njihove vlastite snage, izvodi ljudske vrijednosti i razloge za djelovanje samo iz ljudi i društva. Ateizam, kao kritika religije, iskazivao se snažnije kad su religijske zajednica nastojale održati intelektualnu, političku i moralnu kontorlu nad pojedincima ili grupama. U sociologijskoj literaturi susrećemo se s različitim tipologijom ateizma:

1. Prosvjetiteljski ateizam, kojemu je osnovno staviti Boga na gilotinju, odsjeći mu glavu, dokazati da Boga nema, da je religija besmislica, iluzija i zabluda. I Freud je na religiju gledao kao na iluziju. Napisao je i studiju „Budućnost jedne iluzije“, iz čijeg je samog naslova jasan Frojdov stav. Ako je religija iluzija, kako je mogla opstati tako dugo, pitao se još Dirkem.

2. Teorijski ili racionalni ateizam je intelektualna negacija Boga. Spoznajnim putem obavlja se kritika teodicejskih dokaza o Božjoj opstojnosti. Teorijski ili racionalni ateist raspolaže s toliko racionalnih dokaza da mu je apsurdna hipoteza i postojanjuju Boga.

3. Praktični ateizam zasniva se na jednostavnom odbacivanju religije:čovjek živi i radi kao da Boga nema. Teolozi ističu da ovaj tip ateizma najviše doprinosi kritici religije. Karakterističan je za dvadeseto stoljeće a kolijevka mu je Europa.

4. Militantni ili primitivni ateizam na prvo mjesto stavlja borbu protiv religije, postavljajući iluzorni cilj – društvo ateista time vodi političkoj i društvenoj deiferencijaciji zasnovanoj na odnosu prema Bogu. Ovaj tip ateizma čini uslugu religiji uzdižući se na razinu obaveze.

5. Sličan ovom je i negativni ateizam koji se svodi samo na golo nijekanje Boga.6. Prividni ateizam susrećemo kod onih koji izjavljuju da ne vjeruju u Boga, ali žive tako

kao da su vjernici. 7. Indiferentni nemaju afiniteta prema religiji, ali nemaju ni racionalnih dokaza da bi

došli do ateističkog stava. Ne obavljaju religijske obrede, ravnodušni su prema religijskoj okolini. Bog je odsutan, nema interesa za religiju, očituje se ravnodušnost spram svetoga. Isključuje prihvaćanje hipoteze o zagrobnom, a sakralno doživljavaju kao svjetovno.

8. Neki autori govore o religijskom ateizmu. Dordž Lukač je smatrao da Ničeovo i Šopenhauerovo negiranje Boga spada u ovaj tip ateizma.

9. Neki u ateizam ubrajaju i agnosticizam koji, istina, ne poriče Boga, ali polazeći od stava mi o tome ne možemo ništa znati. Ako Bog postoji, on je čovjeku nedostupan.

TEORIJSKE KONTROVERZE O BUDUĆNOSTI RELIGIJE

Postoje razlike među samim religijama, civilizacijama na čiji su nastanak i razvitak one utjecale, društvima u kojima djeluju. U osnovi, nudili su se tri modela koa odgovori na to pitanje:

1) Model po kojem je religija prirođena čovjekova potreba i kao takva ona ima prošlost, sadašnjost i budućnost. Po ovom modelu, religija je vječita kategorija. Mogu se mijenjati oblici i sadržaji religijske svijesti, može biti i mrtvih bogova, ali religija ostaje vječita.

2) Drugi model je proizišao iz kritike tradicionalnih religija i rezultirao pokušajem njihove zamjene nekom novom religijom.

3) Treći je model, u različitim varijantana, zagovarao kraj religije.

Zasigurno da su sa sociologijskog stajališta značajna sva tri modela, mada je treći bio karakteristika Europe 19.i20.stoljeća. U njemu imamo nekoliko podmodela:

a) Vulgarno – anarhistički pristup po kojem su religija i religijska zajednica smatrane kao osnova kapitalističkog i monarhističkog sustava. Po ovom modelu religija će trajati koliko i ti suatavi, i kad njih nestane, nestaje i religije.

b) Susretali smo se i s mišljenjem koje polazi od toga da je religija dio kulture i da se mijenja mijenjanjem kulture.

c) Slična njoj je prosvjetiteljska koncepcija. ona je polazila od besmislenosti i neznanstvenosti religijskih dogmi. A religija nije besmislica, već izraz specifičnog oblika proizvodnje i prisvajanja svijeta, objektivan proizvod određenih društvenih stanja i odnosa. Prosvjetitelji su mislili da će znanost i znanstvena spoznaja dovesti do iščezavanja religija. Dovoljno je širiti znanstvena saznanja i obrazovanje. Moderno doba kritički preispituje odnos religija prema znanosti. M. Weber u Isusovoj besjedi kako su djeca i siromašni, a ne znalci, oni kojima je dana karizma intelektualizma. Za sociologa je bitan stav da se znanstveni rezultati ne mogu pobijati argumentima iz teologije, niti teologijski argumentima znanosti. Mnog autori smatraju da teologija počinje ondje gdje prestaje znanost koja je fundamentalna i nikad nezavršena. Dirkem je smatrao da se zannost razvila iz religije. Ona razvija kritički duh koji nedostaje religiji. Znanstvena misao je za Dirkema samo savršeniji oblik religijskog mišljenja. Znanost ne može zamijeniti religiju kao poticaj za životnu djelatnost. Vilfredo Pareto je smatrao da se vjera i znanost razlikuju: Nema vjere koja bi bila naučnija od neke druge. Max Scheler je odbacivao stajalište po kojem je religija bila kočnica razvoju znanosti.

d) Administrativna ili izravna borba protv religija i religijskih zajednica,čemu su težili i teže anarhisti, polazi od toga da su administrativne mjere najefikasnije sredstvo za suzbijanj religija. Bila je karakteristična za odnos prema religijama i religijskim zajednicama. Suština ove koncepcije je: religija se može prevladati, administrativnim zahtjevima i pritiscima na vjernika.

e) Marksizam je iznio hipotezu da će religija, razvojem socijalizma nestati. Uzdizanjem ove hipotete na razinu koja joj objektivno nije pripadala više je štetilo nego koristilo marksizmu. Teolozi ističu da je ova Marxova hipoteza rezultat njegove analize religije u funkciji klasnog sustava koja je i bila dostojna svake kritike i porcanja.

Koji bi mogli biti znaci (ne)vitalnosti neke religije i religijske zajednice?

R. Johnston izdvaja dva kriterija:

a) intenzitet, gustoća i oblik novoizgrađenih hramova;

b) njihova posjećenost.

Drugi kriterij je (ne) posjeta hramu. Ona ovisi o nizu faktora:

a) Odnou pojedine religijske zajednice prema slijedu te prakse;b) Često nas na masovnost posjeta hramu asocira ali moramo uvažavati značenja svakog

dana u tjednu za molitvene skupove u različitim religijskim zajednicama. c) Ako posjete hramu pratimo po mjesecima, moramo znati što znači mjesec u vjerskom

životu vjernika. Npr.intenzivnija je posjeta hramu kod rimokatolika u martu, i decembru, nego u lipnju i rujnu.