SKRIPTA

1. Edelman Murray - KONSTRUKCIJA POLITIČKOG SPEKTAKLA

KONTRASTI I OPOZICIJESvaka vijest dobija značenje u kontekstu drugih vijesti među kojima se pojavljuju osobine publike koja je prima. Vijesti nisu toliko opis događaja koliko katalizator političke podrške i suprotstavljanja u svjetlu promatračeve senzibilnosit, područja neznanja i ideološkog stava. Za različite grupe ljudi postoje odvojeni spektakli. Neki smatraju neko pitanje toliko važnim da ono daje boju svim drugima. Spektakli usredotočeni na lokalna pitanja ili posebne probleme koegzisitraju s malo međusobnih veza i bez nužnog uticaja jedni na druge.

INTERPRETACIJA VIJESTIZnačenje neke vojne invazije, smanjivanje kamatne ili porezne stope ili broja dobivenih glasova na izborima uvijek je dvosmisleno i obično kontroverzno. Upravo ta dvosmislenost i kontraverznosti čini procese političkim po karakteru. Ne postoji svijet događaja koji se razlikuje od interpretacije njehovih promatrača. Interpretacija prožima svaku fazu kreacije i širenja vijesti. Političari oblikuju njihova djelovanja tako da izazovu željenu reakciju ali publika koja prati vijest je konačni interpretator. Za svaku je publiku neka vijest interpretacija interpretacije.Spektakl je dijelom iluzionistička parada prijenji i umirujućih poruka bez uticaja na uspjehe i neuspjehe s kojima se ljudi svakodnevno susreću ali koji stvaraju probleme koji se inače ne bi pojavili. Politički spektakl ne prmiče tačna očekivanja ili shvatanja evocira dramu koja objektivizira nade i strahove. Ista interpretacija može dominirati politikom unedogled, čak i ako postoje dokazi da je netačna.

VIJESTI I BESPOMOĆNOSTNa suptilan način publika se stalno podsjeća da je njena uloga mala, uglavnom pasivna i većinom reaktivna. Intenzivni publicitet koji se pridaje glasanju i izborima je signal o bespomoćnosti političkih gledatelja jer su poruka o granicama moći. Individualan glas je više oblik samoizražavanja i legitimacije negoli uticaja jer na kraju pruža podršku državnim akcijama koje ljudi ne odobravaju i nad kojima nemaju nikakve kontrole. Skup često korištenim pojmova pomažu u izazivanju poslušnog stava javni, službeni, zakoniti postupak, javni interes...

2. Castels - USPON UMREŽENOG DRUŠTVA

KULTURA STVARNE VIRTUALNOSTI: INTEGRACIJA ELEKTRONIČKE KOMUNIKACIJE, KRAJ MASOVNE PUBLIKE I USPON INTERAKTIVNIH MREŽAU grčkoj oko 700god. pr.n.e.otkrivena je abeceda, što čini osnovu za razvoj zapadne filozofije i znanost kakvu danas poznajemo. Nakon širenja tiskarskog stroja i proizvodnje papira, pismenost je široko rasprostanjena. Dok je novi abecedni poredak omogućavao racionalni diskurs istodobno je odvajao pisanu komunikaciju od audiovizualnog sistema simbola i opažanja koji su značajni za potpuno izražavanje ljudskog uma. 2700. god. kasnije tehnološka preobrazba sličnih povjesnih razmjera se dogodila, ujedinjenjem pisane, govorne i audiovizualne oblike ljudske komunikacije. Komunikacija obično oblikuje kulturu, mi ne vidimo stvarnost kakva ona jeste već ovisno o našim jezicima koji su naš medij a mediji su naše metafore koje stvaraju sadržaj naše kulture. Novi sistem elektronskih komunikacija i njegov globalni doseg i interaktivnošću mijenja i zauvijek će promijeniti našu kulturu. Internet nudi razvoj novih vrsta virtualnih zajednica. Kroz snažan uticaj novog komunikacijskog sistema, posredovanog preko društvenih interesa, državnih politika i poslovnih strategija pojavljuje se nova kultura; kultura stvarne virtualnosti.

1

OD GUTENBERGOVE DO MCLUHANOVE GALAKSIJE: USPON KULTURE MASOVNIH MEDIJAŠirenje televizije nakon drugog svjetskog rata je stvorilo novu komunikacijsku galaksiju. Televizija je postala vladajući medij što je predmet žestoke rasprave znanstvenika i kritičara medija a hipoteza je da se radi o posljedici osnovnog instinkta lijene publike i da ljude privlači linija manjeg otpora. Televizija je opšte prisutan medij, najčešće je odluka da će se gledati televizija a naknadno se pregledavaju programi dok se ne odabere najprivlačniji ili najmanje dosadan, samo mali broj ljudi unaprijed odabire program koji će gledati. Televizija uglavnom označava kraj Gutenbergove galaksije. Zbog nedefinisanosti prisutne na televiziji, McLuhan tvrdi da gledatelji moraju popuniti jazove u slici i na taj način postaju više emocionalno uključeni u gledanje (paradoksalno, hladni medij) što ne proturječi hipotezi linije manjeg otpora. Danas je konzumacija medija u urbanim društvima slijedeća kategorija nakon rada i sigurno prevladajuća aktivnost u kući. Mješa se s obavljanjem kućnih poslova, zajedničkim obrocima i društvenom interakcijom. Živimo s medijima i po njima. Televizija i radio su audiovizualni okoliš s kojim beskonačno i automatski općimo i preko kojih se ljudski umovi informišu. Mediji su jednostrani komunikacijski sistem, što nije stvarni proces komunikacije. Mediji su izraz naše kulture a naša kultura primarno djeluje preko materijala što ga daju mediji. U tome smislu, sistem masovnih medija ispunio je većinu značajki što ih je početkom šezdesetih predložio McLuhan: McLuhanova galaksijua. Publika nije pasivni objekt nego interaktivni subjekt je otvorila put daljnjoj transofamciji medija.

NOVI MEDIJI I DIVERZIFIKACIJA MASOVNE PUBLIKENovine se pišu i štampaju s udaljenosti, muzika za walkman koju samo odabiremo čini zvučni okoliš kojim se stvaraju zidovi prema vanjskom svijetu. Radijo je postao specijalizovan za određene ciljne skupine u određenom vremenu, videorekorderi postaoju alternativa dosadnoj službenoj televiziji. Selektivno gledanje danas je vrlo prisutno zbog mogućnosti presnimavanja tv programa što omogućava naknadno gledanje. Ljudi su počeli snimati događaje (odmori, porodične svečanosti), nadilazeći fotoalbum. Povećanje broja tv kanala bilo je odlučni korak koji je vodio njihovoj diverzifikaciji. U devedesetim godinama u USAu je bilo preko 300 nezavisnih TV stanica. Prema podacima UNESCOa 1992 god. u svijetu je bilo preko milijardu TV prijemnika. Novi mediji određuju segmentiranu, diferenciranu publiku koja više nije masovna. Novi mediji više nisu masovni u tradicionalnom smislu. Publika postaje izbirljivija zbog višestrukosti poruka i izvora. Zbog različitosti medija i mogućnosti ciljana publike, možemo reći da je u novom medijskom sistemu poruka medij, što znači da će značajke poruka oblikovati značajke medija. Sadašnjost i budućnost televizije je takva: decentralizacija, diverzifikacija i prilagođavanje za potrebe pojedinačnih korisnika. Unutar širih parametara McLuhanova jezika, poruka meidja (još djelujući kao takva) oblikuje različite medije za različite poruke.Televizija je komercijalizirana sve više a publika je segmentirana i diverzificirana. Publika danas stvara vlastiti virtualni mozaik raširenim obličajem „surfinga“. Diverzifikacija medija ipak nije dopuštala feedback publike (osim kroz tržišnu reakciju), publika je dobivala sve različitiji sirovi materijal iz kojeg je pojedinac stvarao sliku o svijetu. Tako je McLuhanova galaksija bila svijet jednosmjerne komunikacija, a ne interakcije.

RAČUNALNO POSREDOVANA KOMUNIKACIJA, INSTITUCIONALNA KONTROLA, DRUŠTVENE MREŽE I VIRTUALNE ZAJEDNICEPrva dva velika eksperimenta su potaknule francuska u SAD. MINITEL je bilo sredstvo koje će uvesti Francusku u informatičko društvo. Američki ARPANET (prethodnik interneta), vojna strategija koja je trebala omogućiti da komunikacijske mreže nadžive nuklearni napad. Mreže su bile vrlo različite. Internet uz podršku vojske su potaknule kompjuterske tvrtke i novčano je podržava američka vlada. Minitel (francuski sistem) koji zbog ograničenih propisa nikad nije prekoračio državne granice. Internet je anarhičan tarifni sistem usloga koji se ne može kontrolisati. MINITEL je na kraju povezan s internetom i dio golemog komunikacijskog sistema sazviježđa interneta.

2

SAZVIJEŽĐE INTERNETAMreža interneta je kičma svjetske računalno posredovane komunikacije. 1973. godine u mreži je bilo samo 25 kompjutera. Internet je jedinstvena sinteza vojne strategije, velike suradnje znanosti i kontrakulturnih inovacija. Jedina mogućnost kontrole bi bila ne biti u mreži što je prevelika cijena za bilo koju insittuciju ili organizaciju. Prva mreža je pokrenuta 1969.god. i zvala se prema svom moćnom sponzoru ARPANET. Bila je otvorena za istraživačke centre koji su radili s Ministarstvom odbrane, no znanstvenici su se njom koristili za različite vrste komunikacijskih ciljeva. Mreža svih mreža koja je oblikovana 1980-ih nazvana je ARPA-INTERNET, poslije INTERNET. Internet su razvile znanstvene, institucionalne i osobne mreže u Ministarstvu odbrane, National Science Foundation i važnija istraživački univerziteti ali su 1979 dva studenta rasprostranili Xmodem koji je računarima omogućio izravno prenošenje dokumenata bez upotrebe host sistema i ovu tehnologiju su dijelili besplatno radi proširenja komunikacijske mogućnosti. Danas je miroljubiva koegzistencija različitih interesa i kultura u mreži vidljiva u obliku www, fleksibilne mreže unutar interneta u kojoj institucije, poslovni sistemi, udruženja i pojedinci stvaraju svoje siteove. Proces širenja koji se odvija preko univerziteta je značajan zbog razvoja i širenja elektornske komunikacije i know howa širom svijeta. Arhitektura mreže je otvorena i omogućava široki javni pristup i ograničava državna i komercijalna ograničenja iako je ova otvorena arhitektura mreže nezaštićena od najezde sofisticiranih uljeza. Uprokos naporima usmjerenima prema regulaciji, privatizaciji i komercijalizaciji Interneta i njemu podložnih sistema, mreže unutar interneta označava njihova prodornost, višestruka decentralizacija i fleksibilnost (rastu poput kolonija mikroorganizama na sve strane). Suprotno masovnim medijima McLuhanove galaksije, one imaju tehnološki i kulturalno usađene osobine interaktivnosti i individualizacije.

3. Meyer - MEDIOKRACIJA, MEDIJSKA KOLONIZACIJA POLITIKE

LOGIKA MASOVNIH MEDIJASva masovna komunikacija prolazi iste sisteme filtriranja u izboru i određivanju težine događaja. Taj selekcijski mehanizam ne djeluje kao norma koja se svjesno formulira i potom namjerno prakticira nego u smislu prešutnog profesionalnoga konsenzusa koji se ostvaruje kada ga novinar nema svjesno u vidu. Najsigurniji recept za sticanje medijske pozornosti ima događaj u kojem usko ograničen broj uglednih osoba koje potiču iz kulturnog, političkog ili promatraču bliskog svijeta može u iznenađujućim konfliktnim postupcima prikazati postignuća ili uspjehe ili pretrpjeti znatne štete. Prema tim pravilima, selekcijski proces se odvija neovisno o logici jer mediji ne žele sudjelovati u procesu kao interni akteri nego privući pozornost što šire publike. Izraz inscenacija u teatrološkom je smislu analitički, dakle i vrijednosno neutralan opis za tehnike koje se primjenjuju kako bi se neki događaj prikazao publici, dakle promišljenom kombinacijom sistema znakova učinio zamjetljivim. U drugom medijskom sistemu filtriranja ugrubo se može razlikovati devet temeljnih modela: personifikacija (inscenira prirodne osobe pomoću cjeline njihovih jezičnih ili nejezičnih iskaza kao utjelovljena svojstva koja u kulturi imaju jako značenje), mitski sukob (inscenira ilii konkurenciju među interesima i idejama ili uzdiže političke sukobe vodećih političara u bitke između nadosobnih sudbonosnih sila), drama i minidrama (inscenacija tragičnog sukoba između osoba, koja na koncu poznaje samo pobjednike, poražene i tragično propale.), arhetipske priće (medijske priče u kojima figure koje su nalik na životne sile što se stalno pojavljuju (otac, majka, prijatelj, neprijatelj, dobar čovjek, zao čovjek..) u liku poznatih ili nepoznatih političkih aktera strukturiraju događanje koje nam medij priča kao niz načajnih epizoda), socijalnointegracijski ritual (očinski strogi i prijateljski anchorman progovara i uzima nas za ruku i objašnjava dio teško shvatljivog svijeta, zabavno ga prerađujući),

3

verbalni okršaj (talkshow), zabavna artistika (privatno pojavljivanje političara, šala i dosjetka, privatne priče, muzika i igre.), drame (razgovorna emisija, unaprijed skicirana drama idealiziranih socijalnih uloga), i simboličkoj radnji (posredstvo djelovanja simbolično djelatnog tijela neke istaknute osobe upiričuje komprimarna presežući misaoni sklop koji prožima svo društvo.)Gotovo su neograničeni oblici sinteze medijske estetike i politike, te mogu jako olakšati ili snažno ometati razumijevanje političkoga, nije presudna činjenica inscenacije uopšte, nego pitanje što i kako u inscenaciju ulazi. Infotainment može biti izvrstan način posredovanja politike, i to onda kada koristi priliku za dostizanje velike i raznolike publike ne samo radi zabave, nego i radi primjerene informacije o obrađivanim problemima.

EKONOMIJA MASOVNIH MEDIJAKada je riječ o privatnim medijima, njihov je proizvod ponajprije roba jer su jedino prodate količine opravdanje za sve njihove aktivnosti – ulaganje, promet i dobit. Tržišta masovnih medija zahvatila je merger mania – fuzijski zanos. Zbog toga u cijelom svijetu medijim vlada vrlo mala skupina ljudi. Globalni medijski giganti, čiji se promet kreće u milijardama, presežu granice zemalja i kultura, čiste posljednja sidra regionalne, kulturne, ideološke i političke lojalnosti i odvajaju se od svega što može štetiti prometu i dobrobiti. Mehanizam medijske demokracije djeluje zahvaljujući uzajamnoj igri institucionalnih struktura prigoda, ekonomskih interesa i kulturnih dispozicija. U središtu su sistema privatne komercijalne televizijske ustanove, čiji su profitni interesi preko cijena reklame neposredno povezani sa brojkama gledatelja – njima je uvijek stalo do maksimiziranja brojeva korisnika. Ekonomija masovnih medija djeluje u pravcu radikalnog zaoštravanja svojih učinaka inscenacije na račun sadržajne primjerenosti.

ESTETIZACIJA JAVNOSTIPod uticajem televizije i reklamne komunikacije u sadašnjem se društvu počine ostvarivati vizija nove kulture vizualnosti. Opaža se estetizacija socijalnog svijeta kao dominacija vizualnoga u odnosu prema govornoj i pisanoj riječi. Vizualni su mediji prodrli u svijet živtoa i oblikuju ga iznutra. Televizija postaje kulturna metafora koja obilježava sve i prema kojima je svojom posebnom medijalnošću, dakle načinom na koji komunicira, prema kalsičnom McLuhanovom sudu i sama već poruka. Ona ne djeluje samo kao medij u socijalnom svijetu nego nanovo konsturira socijalni svijet i stiče status svrhe u svijetu života. Vizualnost postaje obilježjem socijalnog svijeta i istodobno dominantnim medijem njegova tunačenja. Estetizacija stvarnosti kao vizualizacija oblika socijalnih doživaljaja i spoznaje znači u tome pogledu, ponajprije, dvoje. Prvo, misli se na kružanje slika koje je opisao Baudrillard

– procesija simulakruma. Sve što se nalazi u produkcijama slika postaje obilježavajuućem elementom iskustva socijalnog svijeta, oblikovanja svijeta života i medijskih presliak oba na beskonačnoj rekurzivnoj spirali. Drugo, značajno za političku kulturu, stil vizualne dojmljivosti potiskuje diskurzivno iskustvo socijalnog svijeta, racionalno sporazumijevanje i kritički diskurs iz središnjeg područja socijalnog iskustva svijeta i još više s javnih medijskih pozornica.

Dominacija slike, pogotovo kopijske, fotografske slike u tome televizijom i reklamama obilježenom obliku estetizacije svijeta života ima dvije postojane posljedice za kulturu u cjelini. Prevlast „logike“ slikovne zabave nad logikom jezičnosti i dijaloškog sporazumijevanja i nevidljivosti autorstva intencijski proizvedenih slika svijeta, jer sami autori slika, za razliku od autroa tvrdnji ijezičnih tumačenja se ne pojavljuju. U zajedničkom djelovanju ta dva aspekta konstituišu specifičnu „logiku“ privida. Svijet slika je svijet ikonskih znakova. Nasuprot simboličnom znaku od kojeg se sastoji govoreni i pisani jezik, presudna je kvalitativna razlika u načinu opažanja između ikonskih i simboličnih znakova (slika i jezika). Televizija je tako bliska i njene slike kao da se događaju za kućnim stolom. Za razliku od

4

vizualne umjetnosti koja ima distancu od objektivnog svijeta, na zaslonu elektroničke pozornice, ne pojavljuje se kao pozornica već kao istinska poprišta svijeta života, najstvarnija stvarnost.

TEATRALIZACIJA . STRATEGIJE MEDIJATIZIRANE POLITIKEElektronska pozornica prozvodi estetizaciju politike i može se temeljiti na susretljivim komunikaicjskim običajima u svijetu života koja može biti instrumentalizacija radi oblikovanja sudova građana. Veliki dio političkih energija se koristi za stvaranje prividapolitičkog djelovanja pomoću inscenacije vizualnih osjetilnih dojmova i proračunatih slika. Strategije teatralizacije politike imaju četiri dimenzije: inscenaciju, utjelovljenja, performans i opažanje i u svim je riječ o promišljenim učincima za zamišljenu publiku u kojima se koirisete svi sistemi znakova, mimika, gestikulacija, paralingvistika, proksemika... vješto se skrivaju i spontano u medijima stvarajući tako proračunate iluzije o stvarnosti.

Tri bazične strategije insceniranja kao što su politika događaja (prividni događaj), politika imidža (imidž je umjetni proizvod insceniran dobro proračunatim prividnim djelovanjima kojom prirodna osoba biva prikazana kao personifikacija svojstava koja se smatraju posebno vrijednim, utjelovljenje ideala na medijskoj pozornici) i prividne radnje – simbolična prividna politika (gluma političkog aktera o nekom zalaganju dok je u suštini situacija suprotna – placebo politika). Prividne radnje su dio rutinske inscenirane politike kojima se radnje prikazuju slikom i glume stvarna iskustva. Simbolična politika je kao prividno djelovanje stoga je oblik strateške komunikacije koja ne iznosi argumente niti uspostavlja istinski odnos između svoga estetskog privida i stvarnosti koju predstavlja.

4. Fahira - MEDIJSKA GLOBALIZACIJA SVIJETA

Eksponencijalni rast nauke i tehnikeXX vijek prati eksponencijalni rast znanstvenih istraživanja koja su direktno mijenjala ljudsko društvo. Tehnika je prozvana „bitkom modernog doba“. Međutim, postavlja se pitanje šta će biti sa cjelinom društva kada se izraze i tamne i svijetle strane ovog fenomena.- Skica razvoja fizike i matematike u XX vijekuBrojna otkrića su doprinijela tome da imamo tehniku i tehnologiju razvijenu do ovog stadija. Nova tehnologija je intelektualizirana, nametnuo joj se računar kao epohalno otkriće. U XX vijeku smanjeno je vrijeme od otkrića neke teorije do njene primjene u praksi. Fizika se poima kao primarna nauka za razvoj tehnologije. No medijski posredovano znanje o ovim otkrićima ostalo je zakržljalo, počesto nije ni bilo a mogli su djelovati s obzirom na obilježje „trenutnog dopiranja“.

- Filozofija XX vijekOkruženi smo stereotipima o tome šta su mas medijski sadržaji, postalo je anahrono pomisliti da osim vijseti o ratu, miru, politici i vremenskoj prognozi mas mediji mogu posredovati drugačije sadržaje. Upravo takvi sadržaji isključuju one „ostale“. Informacije plasirane 11.9.2001. učinili su proces informacijske globalizacije svijeta najsnažnijim dotad. Lokalni američki događaj postao je globalnim. Čovjek svakodnevnice postao je sklon da čak i najbliže okruženje spoznaje posredstvom medija. U tome je latentna opasnost zamjene stvarnog svijeta medijskim.

- Problem lažne informacijeNauka se temelji na činjenicama. Moderne tehnologije često dovedu u sumnju neku ranije dosegnutu istinu. Filozofski zadatak racionalnog utemeljenja opće etike danas jako težak, posebno u politologiji koja je često „služavka“ politici a i komuniciranje i informiranje su neka vrsta politike. Suprotno ovom, postoji pravi problem istine informacije i nastaje kao višeslojni cilj objektivnog informiranja kada u sebe uključuje kako elemente profesionalno enkodirane informacije tako isto i funkciju informacije kao čina traganja za istinom. Poznat je princip da se provjera istinitosti informacije

5

vrši u standardiziranom pristupu više izvora. Ovo dijalektično traganje za istinom posebno je zanimljivo kada je profesionalno i etički motivirano.

Ambijentalni karakter informacijeKakva je savremena situacija kad su u pitanju pojedine vrste medija i plasiranje istine ( laži )? Printani mediji su najčešće najbliži istini, faktografski element je dominantan, čuvaju reduntatni a nastoje izbjeći vrijednosni. Bitno je koliko su „komunikacijska situacija“ i informacijska ambijentalnost slobodne. Koliko ova dva faktora daju slobode komunikatorima i recipijentima. Historijski gledano, s pojavom radija mijenja se komunikacijska situacija. Čovjek učio da sve što dolazi od države ( vođa ) da je objektivno i istinito. Riječ je recipijentu koji vjeruje da je radio na kojem govori njegov vođa zapravo medij koji govori istinu. S pojavom TV-a vjerovalo se da je došla nepomućena era istine medija, činilo se da TV ne može slagati ( zbog postojanja slike). Uglavnom, što je moć medija veća, mogućnost za laž je veća. Postaje više važno da li je nešto medijski uvjerljivo nego je li empirijski istinito.

Povijest laži-mas medijske ikonePostmodernistički fakat pretvaranja stvarne istine u medijsku dobro zamjećuje Jaques Derrida. On tvrdi da je francuski predsjednik Jaques Chirac jedini priznao da je Francuska vršila zločin nad francuskim Jevrijima 1942.g.ali da to nije preraslo u opću istinu zbog oportunizma medijske istine nad stvarnom istinom. Objavljivanje poluistine putem medija zamaglilo je cjelinu istine.

Derrida uvodi termin „kapitalističko-tehno-medijska moć“ – multiplikacija lažnih učinaka koju objavljivanje izvrnute istine može imati na cjelokupnu povijest. Suština medijskog lagana – u prikrivenom.

Kojeve smatra da se „današnji čovjek“ kupa u laži, udiše laž, podložan joj je. Totalitarni sistemi su zasnovani na primatu – laži. Put da se lukavo ovaj primat ponudi masama, najbolje se obavlja u doba masovnih komunikacija ( slika je ključna riječ). Medijska slika te medijske ikone ne služe više kao nadomjestak već kao sama stvar. Neposredno iskustvo i događaji imaju sve manje značaja za razliku od simbolički posredovane informacije. Derrida: „laž je za budućnost“, a „ reći istinu davati prednost prošlosti“.

Novinarstvo između etike konačnog cilja i etike odgovornostiI postmoderna društva teže da im normativna orjentacija bude istina i princip pravde, ali moglo bi se reći da su u svojoj konačnici napustila postulat etike konačnog cilja pred etikom odgovornosti.A ove dvije etike u suglasju daju najblistavije rezultate. Etika odgovornosti je dnevna politička etika; slijedi iracionali stav da nekada dobri ciljevi mogu imati lošu izvedbu. Većina općemedijske etike preferira etiku odgovornosti nasuprot etike konačnog cilja. Međutim, u postmodernom novinarstvu etika novinarske odgovornosti neće usamljeno moći živjeti bez novinarske etike konačnog cilja. Poglavljem je pokazano da tik uz političku moć istine informacije stoji lažinformacije.

5. Street - MASOVNI MEDIJI, POLITIKA I DEMOKRACIJA

PROIZVODNJA PRISTANKAChomsky i Herman zaključuju da mediji imaju sistemsko pristan pogled na svijet. Njihova je hipoteza da američka štampa djeluje kako bi održala vanjskopolitičke interese američke vlade, budući da je i sam proizvod određene ideologije i meterijalnih interesa. Mediji plasiraju informacije koje podržavaju državnu politiku kao što i prešute određene događaje koje radi njene sigurnosti. Mediji djeluju da bi odbranili društvenu i političku agendu povlaštenih skupina, odabirom tema, klasifikacijom važnosti,

6

filtriranjem informacija itd. Američka štampa pokazuje sistematsku političku pristranost u izvještavanju o vanjskim poslovima.

KRITIKE ISTRAŽIVANJA PRISTRANOSTISve studije ukazuju na postojanje sistemske pristranosti. Prema kritičarima, primjedba da pristranost pretpostavlja mogućnost objektivne stvarnosti je mit. Herman i Chomsky tvrde da ideja neovisne stvarnosti nije održva. Svi događaji, i sam pojam događaja proizvod su ideološkog okvira koji stvara red iz beskonačnog broja mogućih opažanja ili dojmova.

KONSTRUIRANJE STVARNOSTIDouglas Kellner u svom zapisu o praćenju Zaljevskog rata 1991. tretira rat kao medijsku tvorevinu govoreći kako njegova „stvarnost“ nije bila na pustinjskim bojištima već da je rat protiv Iraka bio kulturno-politički događaj. Kellner ne vidi medije kao one koji prate rat, već kao one koji se koriste kako bi se stvorila potpora vojnoj strategiji američke vlade. Izvještaji u vijestima nisu bili neutralna opažanja događaja na bojištu, nego rezultat vladinih odnosa s javnošću. Njegov pristup tvrdi da je svako praćenje politike, ustvari, ideološko te da ga se tako mora razumijeti i prosuđivati. Govoreći o vladinom širenju „dezinformacija“ priznaje drugačije viđenje događaja. Poziva se na izvještaje američkih medija o nepopustljivosti Sadama Huseina, premda su kasniji dokazi otkrili da je on bio voljan pregovarati. Kellner tvrdi da postoji druga priča koja se mora ispričati.

2. PRIČANJE PRIČA IZVJEŠTAVANJE O POLITICIKada televizija ili štampa izvještavaju o politici, oni vidljive događaje i izvještaje o činjenicama pretvaraju u priče sa zapletima i glumcima. Kao što kreiraju Zaljevski rat, tako kreiraju i sam politički proces, kontekst u kojem se događaji odvijaju. Filmovi koriste umjetnost kinematografije kako bi ispričali priču, vijesti čine slučno s događajima koji su njihova briga, reporteri pričaju priče. Političke karijere ponekad poprimaju epsku formu, završavajući tragedijom ili trijumfom, još češće poprimaju oblik sapunice. Vijest je umjetnička forma, dok je izvještavanje o novostima umjetnost, a političko izvještavanja poseban žanr te umjetnosti.

OKVIRI NASUPROT PRISTRANOSTIMA„Vijest“ je destilirani oblik višestrukih „događaja“ koji se zbivaju u svijetu. Mediji ne samo da odabiru određene događaje, nego ih moraju učiniti i smislenima. Proces odabira i naracije obuhvaćen je idejom uokviravanja. Okvir svoje učinke postiže primjenom različitih tehnika, različiti okviri mogu proizvesti drugačije ishode. Okvir podrazumijeva niz stajališta i ne treba ga miješati sa stajalištima za ili protiv mjere određene politike, uokviravanje ne izvodi pretpostavke nego svaki slučaj tretira pod njegoim vlastitim pretpostavkama. Bit nije da riječ okvir zamjenjuje riječ pristranost već da uokviravanje ne pretpostavlja da sve pristranosti pokazuju u istom smijeru i da sve pristranosti nisu ideološke pristanosti.

PROIZVODNJA VIJESTIIzvještavanje je oblik retorike, riječi koje uvjeravaju nas (čitatelja i gledatelja) da se nešto dogodilo. Iako je vrlo malo ljudi zaista svjedok o političkim događajima o kojima se izvještava (inauguracija predsjednika, zdravstveno stanje nekog političara i sl.) mi ne samo da vjerujemo da se nešto dogodilo mi znamo da se dogodilo i sigurni smo u te činjenice iako nemamo nikakvih izravnih dokaza koji ih potkrepljuju. Znanje ovakvog karaktera se može objasniti tvrdnjom „čitao sam u novinama/gledao u vijestima“. Vjerodostojnost priče povećava činjenica da priču imaju i druga sredstva informisanja iako smo skloni povjerovati i ekskluzivnom pričom. Iako vidimo nešto na televizoru (slike izbjeglica ili mirovnih pregovora) nije dokaz da se događaj zbio. Na obje strane tih slika su sapunice, komedije i filmovi u kojima također pratimo događaje ali ne vjerujemo da prikazuju stvarne trenutke u životima stvarnih ljudi. „Stvarnost“ vijesti, „stvarni“ događaj koji one opisuju, formalno se ne razlikuju od

7

sapunica, dio su istog medija koji prenosi sapunice ili štampa beletristiku. Način prezentacije vijesti, imidž voditelja, stil i format imaju veliku ulogu u važnosti njihovog značaja. Vijesti se pišu suhoparnim, neosobnim jezikom, voditelji su obučeni pristojno i njihove emisije najavljuje dostojanstvena muzika. Reporteri koriste film i fotografije, stručnjake, svjedoke i službene izvore kako bi potvrdili svoje izvještaje. Cijeli niz znakova i konvencija utvrđuje da je nešto vijest i da je ozbiljno, da je riječ o stvarnom svijetu. Vijesti su u jednom smislu posljedica ekonomije i proizvod potrebe za trgovanjem a također su i proizvod politike. Habermas vezuje razvoj medija uz razvoj javnoga političkog dijaloga. Ono što je proizišlo iz izdavanja dnevnih listova i magazina, postalo je poznato kao „javno mnijenje“, konstrukcija stajališta koja crpe legitimnost iz činjenice da pripadaju „narodu“. Ovo je tvorevina komunikacijskog sistema. Javnost je proizvod masovnih medija i njihovog odnosa prema vlasti. Štampa i elektronski mediji predstavljaju se kao glas naroda. Javno mnijenjeje zaživjelo kroz retoriku javne komunikacije.

Habermas tvrdi da je pojava javne sfere koja je stvorena kruženjem političke štampe bila značajan trenutak u procesu modernizacije i demokratizacije. Mijenjanjem čimbenika mijenjala se i javna sfera, industrijalizirani i komercijalizirani mediji učinkovito elminiraju javnu sferu i danas su građane javne sfere zamijenili potrošači privatne sfere. Novi poredak ne služi potrebi za javnim diskursom o političkim dobrima, umjesto toga, cilj mu je povezati publiku i oglašivače.

Logika argumenata jest da vijesti treba razumjueti kao još jedan medijski proizvod poput sapunica, dramskih serija od kojih svaki ima posebnu povijest i rezultat je određenog spleta interesa. Vijesti su žanr unutar sistema masovnih komunikacija. Upravo taj njen aspekt žanra valja imati na umu kada promišljamo o tome kako sudjeluje u stvaranju politike i područja politike.

POLITIČKA SATIRA: ZALUĐENA I KORUMPIRANA POLITIKA

Činjenica je da se politika u televizijskim vijestima i emisijama i u analitičkim dnevnim listovima tretira sa poštovanjem i političari se promatraju kao legitimni i utjecajni politički akteri. Prema političarima treba pokazati poštovanje a izruguje ih se zbog njihove taštinne i pompoznosti, nedostatka integriteta i inteligencije i težnje za samonapredovanjem. Satira – ruganje politici i političarima je možda najbjelodaniji način na koji politički živto postaje dio zabave. Film urote uokviruje politiku kao borbu pojedinačnog integriteta zlokobnih sila i opšte ravnodušnosti ili nemoći, kao i u satiri, njegov je pogled na politiku ciničan. Film urote stvara svijet skrivenih manipulatora, kao što satira stvara svijet taštih, glupih i pokvarenih političara. Zajedničko im je nepovjerenje prema samoj politici. Zabava, međutim, nije uvijek sluga cinizma.

ZABAVA KAO PROPAGANDASatira i filmovi urote su primjeri kako zabava izražava cinični pogled na svijet ali zabava može koristiti za promicanje političkih ciljeva. Jedan je takav korisnik država. Pomoću svoje moći cenzora ili sponzora, država može pokušati stvoriti kulturne forme koje promiču njene interese i zatiru njene neprijatelje. Rođenje rock n' rolla pedesetih potaknulo je moralnu paniku i pokušaje da ga se priguši, kao šo se to dogodilo i s punkom trideset godina kasnije. Državni mediji diljem svijeta odbijali su puštati određene albume strahujući od raspoloženja koje predstavljaju. Ulozi države u kontroli i uporabi zabave parira želja glazbenika i drugih zabavljača da iskoriste svoj talent kako bi iskazali političke stavove ili organizirali političke kampanje. Postoji duga tradicija kantautora koji su se izravno uključili u politiku: Bob Dzlan, Tracy Chapman, John Lennon, Sting, Bono, Bob Mareley, Rage Against the Machine.... politika može biti izričito dio zabave kao što je dio vijesti i dnjevne politike. Taj fenomen na završava samo na slučajevima kada države ili umjetnici zabavu namjerno koriste u političke svrhe.

8

POLITIKA IDENTITETA: OD SAPUNICE DO SPORTASapunice, komedije, kvizovi su glavna hrana televizijske zabave (eskapizam). Sapunice su i sastavni dio političke kulture društva. O'Donnell tvrdi da sapunice ostaju jedinstveni pokazatelji društva u kojima su stvorene. Silverstone ukazuje na smiještanje sapunice u predgraše i na politiku koja iz toga proizilazi „politika u predgrašu i politika predgraša još uvijek je uglavnom domaća politika samointeresa, konformizma i izdvojenosti, poduzeta unutar političkih strukura koje, većinom, nisu prepoznate a kamoli da im se prkosi. To je politika tjeskobe. To je politika obrane.“ Jedino područje političkog života na kojem je uticaj televizije emprijski dokazan jeste javno mnijenje, iako medijski diskurs i javno mnijenje djeluju jedno na drugo. Smatra se da praćenje vijesti oblikuje javne agende i stvara političke prefenencije. Reportaže televizijskih mreža mogu utjecati na to kako ljudi pripisuju odgovornost za sirmaštvo i rasnu nejednakost.

KULTUROLOŠKE STUDIJE I UTICAJI MEDIJAPolitička i popularna kultura su povezani a jedan aspekt te veze je način na koji se politički tekstovi (iz vijesti ili zabave) interpretiraju. Literatura o političkim učincima smjera tome da političke informacije tretira kao nedvosmislene (odatle i tendencija da se novine etiketiraju kao ljevičarske ili desničarske), a čitatelje ili gledatelje kao konzumente tih informacija. Značenje se ne može naprosto tumačiti kao neutralna informacija koja podržava određeni svjetonazor. Ono na šta se želi ukazati jest ideja da kultura ustrojava osjećaje. Ta se ideja mnogo razlikuje od one o utjecanju na glas birača. Javne televizije publiku ustrojavaju kao „javnost“, kao građane s različitim ukusima i interesima koje veže zajednički interes koji je obuhvaćen izričitom naredbom da ih treba informisati, obrazovati i zabaviti. Nasuprot tome, komercijalna televizija svoje gledatelje ustrojava kao potrošače. Emisije su napravljene tako da određenom skupu proizvoda priskrbe tržište.

Masovni mediji su odgovorni za legitimiranje određenih agenda i ideologija. Mediji (posebno tv) ostvarjuju svoj uticaj preko načina na koji stvaraju realističnu sliku svijeta koja kao takva, mijenja naše percepcije i postupke jer sposobnost da se izvedu druge interpretacije ovisi o sposobnosti publike da ponudi alternativno shvatanje. Nije riječ o postojanju ili nepostojanju uticaja već o procjeni vrste uticaja. Znanje koje nas okružuje, interpretativno-interaktivni sastav značenja ključna je odrednica političkog uticaja.

Posljednji doprinos kulturoloških studija: ideje da ljudi u procjenu političkih tekstova unose vlastite sposobnosti i potencijal, iako je ekstremno važno ponoviti da se ljudi razlikuju po svojoj sposobnosti tumačenja i procjene političkih tekstova. Ukus je proizvod društvenog procesa, a sposobnost ljudi da prosuđuju proizvod je distribucije kulturnog kapitala: moći dodijeljene određenim glasovima i interesima. Ocrtavanje te moći ključno je za razumijevanje sposobnosti ljudi da iskoriste medijsko predstavljanje politike te da ono iskoristi njih. Razgovor o uticaju medija mora se voditi u sprezi s razmišljanjima o moći i mogućnostima.

Izravna posljedica pristupa kuluroloških studija publici jest da ideja učinaka gubi svoje središnje mjesto. Taj pristup posebice tvrdi da valja staviti veći naglasak na uslove u kojim čitatelji čitaju i gledatelji gledaju, ko upravlja informacijama, te kako publika gleda i interpretira televiziju. U borbi za moć i uticaj, informacija je ključno sredstvo.

PROPAGANDASprečavanje prisutpa informacijama i selektivno širenje vijesti je na raspolaganju državi. Selektivno puštanje informacija usmjereno je zaštiti i promicanju interesa onih na vlasti. Gdje država posjeduje štampu i elektronske medije, korisit ih u propagandne svrhe (nacistička Njemačka, Sovjetski Savez). Svako izigravanje medijske neovisnosti je u biti šuplje. I u liberalnim državama se prepoznaje

9

iskorištavanje masmedija za propagandu. Chomsky- sve su vijesti u SAD ponajprije propaganda. Važno je napraviti distinkciju između odnosa s javnošću kao propagande i izravne upotrebe štampe i televizije.

U Zaljevskom ratu mediji su široko korišteni u propaganden svrhe. U SADu je vlada namjerno promicala ideju da je Sadam Hussein tiranin (bagdadski mesar) i da je zaštita Kuvajta razlog zbog kojeg se vrijedi boriti. Širile su se i prepričavale priče o iračkim napadima. Američki mediji su iskorišteni za izvrtanje istine obmanjujući javnost o uništavanju raketa scud i uništavanju postrojenja s biološkim oružjem a ustvari su bombardovali tvornicu mlijeka za malu djecu. Rat gura ili vuče države sve bliže upotrebi medija u propagandne svrhe.

Informacije se novinarima dijele sistematski u kojem je cilj održavanje kontrole. Obilk institucionaliziranog upravljanja informacijama su i medijski centri (Millbank, London), profinjeni strojevi koji upravljaju opskrbom i raspodjelom političkih informacija i preko njih se političke informacije puštaju u opticaj. Posljednja tehnika je primjena pritiska kroz preispitivanje izvještavanja i pritužbi na njihov račun.

REGULACIJATajnost, cenzura i upravljanje medijima predstavlja sposobnost države da potakne ili spiječi protok informaicja koje su na raspolaganju medijima. Države su dio sistema proizvodnje vijesti i država je ključni dio procesa kojim se konstituiše sam pojam informacije. Ima i onih koji uvjeravaju da je država sve marginalniji politički akter i dva se procesa smatraju odgovornima: proces tehnološke promjene (nastaje neovisno o političkoj kontroli, države se prilagođavaju tehničkoj promjeni, ne predvode je) i globalizacija (transnacionalna carstva koja nadilaze teritoriji bilo koje nacionalne države).

6. KONTROLA KONGLOMERATA: MEDIJSKI MOGULI I MOĆ MEDIJANeki tvrde da uticaj države na politiku masmedija nije ništa u usporedbi s uticajem nove vrste medijskih mogula. Berlusconij i Ruperti Murdoci poprimaju status ikone. Murdochov uticaj na vanjski svijet mjeri se njegovom moći nad onima koji rade za njega. Urednik iz The Independenta govori da Murcodh gazi sindikate, prilagođava se političarima i njeguje dobre odnose s državnim vođama a drugi ističe kako si podređen njegovim uputama. Vlasnici medija ostvarajuju moć unutar svoje korporacije i preko nje.

MEDIJSKA CARSTVAMedijske kuće prodaju proizvode i usluge, trguju oglasnim prostorom. Predma medijske organizacije postoje da bi zarađivale, to nije nužno njihova jedina motivacija jer je riječ o složenim institucijama. Nisu naprosto strojevi za prenošenje događaja i ostvarivanje profita, one su birokracije s vlastitim unutarnjim poretkom. Medijske kuće spajaju određeni skup komercijalnih i političkih interesa. Višestruko vlasništvo obeshrabruje novine da istražuju teme koje loše utiču na ostale grane carstva.Raznovrsnost izbora nije jamstvo raznovrsnosti dobavljača. Tržišta se mogu regulirati. Vlade mogu nametnuti ograničenja na vlasništvo nad novinama i mogu raditi na suzbijanju monopola. Koncentracija nije samo proizvod slobodnoga tržišnog natjecanja, ona je rezultat regulacije il njenog nedostatka.

VLASNIŠTVO I KONTROLAKomercijalne odluke imaju politike poslejdice, preko učinaka kao npr. Gašenjeneke novine ili stapanje medijskih interesa. Murdock prepoznaje dva oblika uticaja na koje nailazimo: alokativnu (moć u rukama uprave, teorijski, dioničarima, i odnosi se na opštu strategiju, odluke o spajanju i pripajanju, finansijski plan i korištenje profita) i operativnu kontrolu(obavlja se na nižoj razini- u okviru opšte strategije). Murdock tvrdi da se u raspravi o vlsništvu i kontroli pojavljuju dvije alternative, na jednosj strani oni koji su usmejreni na primjenu moći a na drugoj su strani noni koji analizu preusmjeravaju na

10

širu strukturu gdje su odluke smještenei koji govore o ograničenjima koja određuju ishod. Također se valja usredotočiti na poticajnu strukturu unutar koje se nadzor odvija gdje Murdock opet pronalazi dvije prespektive koje međusobno konkuriraju. Prva smješta moć unutar kapitalizma gdje se moć koristi za ostvarenje interesa kapitalističke klase. Druga smješta moć unutar industrijskog društva pa poticaji ne nastaju iz ekonomskog konteksta već industrijske organizacije. Objema je zajedničko stajalište da odlučujuću ulogu imaju menadžeri a ne vlasnici.

MOĆ RUPTERTA MURDOCHAMurdochova moć nije ograničena na komercijalne odluke i procjenu ekonomskih prihoda i rashoda. Pretpostavlja se da on u svojim rukama ima političku moć i da je koristi kako bi uticao na to šta novine pišu, birači misle i vlade rade. Njegova glavna izdanja rijetko se odmiču od desničarskog fundamentalizma. Prepisuju mu se politički motivi koji se mogu sukobljavati sa komercijalnim interesima. Ili je spreman žrtvovati svoju finansijsku dobit radi svojih političkih interesa ili mu politička strana nije osobito zanimljiva. Kroz njegove medije može se uočiti da Murdoch promovira opšte interese kapitalizma (čak i usljed komercijalnih gubitaka).

IMENOVANJE I SMJENJIVANJE UREDNIKAMedijska moć Ruperta Murdocha se obično veže za njegovu moć da zapošljava i otpušta radnike. Mnogi shvataju da on hoće da njegovi uposlenici reflektiraju njegovu politiku.

UPLETANJE U UREĐIVAČKU POLITIKUO uticaji Murdocha u njegovim medijima ima mnoštvo špekulacija. Pretpostavlja se da je list Sun i Fox TV izravan proizvod njegove intervencije. Sam Murdoch priznaje da u određenim medijim govori urednicima šta će objaviti i kako (Sun) dok negira upletanje u druge medije (The Times, Sunday Times). nagađanja sežu od izravnih uputa o tome šta se može a šta ne može napisati do stvaranja kulture unutar koje određena norma postaje dio etabliranog zdravog razuma novine, sve do stajališta da je imao slab ili nikakav uticaj.

KOMERCIJALNA POLITIKAJasno je da je Murdoch uključen u ključne stvari koje se tiču opšte strategije (redizajniranje preloma naslovne stranice...) ali pitanje je da li on koristi svoja medijska izdanja za podržavanje određene političke struje. U njegovim medijima je evidnetno bilo napadanje Bill Clintona kako i podrška konzervativcima iako i ovu tvrdnju neki opovrgavaju.

ČITATELJI I GLEDATELJIPostavlja se pretpostavka da mediji održavaju ukuse onih koji kupuju njihove novine ili gledaju njihove programe jer iz komercijalnih i političkih razloga ne mogu ignorisati korisnike svojih usluga iako ni ova tvrdnja nije uvijek fakt. Ako su potroštači značajna sila, onda se njihove preferencije moraju registrirati (feedback, talk radio, phone in) i ovaj se oblik javnog sudjelovanja pokušava staviti u sistem „civilnog novinarstva“. Civilno noviranstvo trpi kritike jer se smatra da ono ograničava kritičku ulogu novinarstva.

OGLAŠIVAČIAnalitičke novine i komercijalne televizije više ovise o ogalisma dok tabloidi više ovise o prihodima prodaje. Sadržaj novina i ciljna skupina kojoj je namjenjena novina uslovljava i oglase, medij mora uspostaviti most između potrošača i oglašivača. Mediji i tvorci programa će morati obraditi neke teme i u toj mjeri oglašivači postavljaju medijsku agendu, koja je politička utoliko što određene interese priznaje a druge isključuje. Postoje i primjeri kada novine ignorišu oglašivače poput Murdocha koji je zabranio oglašivaču da oglašava u njegovim novinama.

7. PSI ČUVARI ILI POSLUŠNI PSIĆI? POLITIKA NOVINARSTVA11

U vidljive pritiske na novinare ubrajaju se stranek i politički akteri, pokušavaju uticati na urednike nacionalnih novina i često su dobrovoljne žrtve manipulacija spin docotra i stručnjaka za odnose s javnošću. Sve te tvrdnje o uticaju vlasnika, vlada i spin doctora sugerišu da su novinari poslušni psići u krilu stranačkih interesa a ne psi čuvari javnog interesa.

SPIN DOCTORIPretpostavlja se da su spin doctori a ne vlasnici ili oglašivači, koji kontrolišu šta mediji govore ili ne govore o politici. Spin doctoring se odnosi na niz aktivnosti pojedinca: čuvanje straže od novinara, odobravanje ili odbijanje intervjua kao i brifiranje onih koji daju intervju o tome šta da kažu i šta da ne kažu. Ovo uključuje i komentarisanje priča ili govora novinarima. „Ponekad se s istinom mora biti ekonomičan“ ističe spin doctor. Spin docotring uključuje pisanje govora i pratećih priopćenja za novinare i na najadekvatniji načn objašnjavanje novinarima da njihovog klijenta prikažu u najboljem svijetlu. Spin doctori ne djeluju samo unutar stranačke politike, već gotovo sve organizacije zapošljavaju ljude da ih prodaju medijima. Neki spin doctori su anonimni, neki poprimaju status zvijezda ali kakvi god bili oni ne samo da pomažu proizvodnju političkih vijesti, već ih stvaraju.

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO I „ZAGLUPLJIVANJE“ VIJESTIRasprava o sudbini istraživačkog novinarstva usko je povezana s pojmom zaglupljivanja. Istraživačko novinarstvo nekada s bavilo razotkrivanjem ozbiljnih slučajeva korupcije. Danas se istraživačko novinarstvo bavi trivijalnim senzocionalizmom i povredom privatnosti. Istraživačko novinarstvo treba da ima ulogu psa čuvara gdje novinari istražuju a ne da samo prenose informacije koje su dobili. Tv se bavi aktuelnim zbivanjima, skandalima, potrošačkim temama, dokumentarci su postale dokumentarne sapunice... novinarstvom dominiraju marketing i demografija koji određuju šta će se pratiti i kako, novinari su poslušni psići a ne psi čuvari.

8. SVJETOVI IZ SNOVA: GLOBALIZACIJA I MREŽE MOĆIGlobalizacija može opisati moć i doseg novih medijskih konglomerata. Može ukazati na promjene u načinu rada nacionalnih vlada i država. Može se prepoznati u promjenama u načinu na koji građani tih država doživaljvaju sebe i druge. Globalni mediji uveli su javnost koja izravno gleda ratove i umiranje od gldi, publika je postala virualni sudionik diplomatske i mirovne aktivnosti. Globalni mediji se iskorištavaju kako bi se oblikovale političke agende i posebne politike. Da li je stvoreno globalno selo ili kulturni imerijalizam... naznake ekonomije globalnih medijskih carstava su već poznate (Disney,Reuters..) koji su prisutni diljem svijeta i posvuda imaju neki udio, kao Microsoftovo carstvo (računalna komunikacija, kupio dionice kablovske mreže, interaktivne televijzije, pretraživanje mreže, telekomunikacijkom tvrtkom British Telecommunications...). poslovni podvizi zrcale ambiciju za pružanjem kompletnog medijskog paketa – predstavljaju sposobnost kontrole kulturne proizvodnje (vijesti i zabava). Oni su vrhovni zapovjednici komercijalne i kulturne globalne dominacije, novi carevi.

POVIJEST BUDUĆNOSTITehnološka promjena je otvorila mogućnosti globalizaciji. Političke, socijalne ikulturne promjene usljed procesa globalizacije uništavaju nacionalne granice. Tehnološki determinizam tumači da se nema smisla opirati, da je iracionalno odbijati mogućnosti poboljšanja kvalitete života. Nove tehnologije su jeftinije, brže i pouzdaije i treba se prilagoditi. Šarm tehnološkog determinizma je velik iako se mora obratiti pažnja na intencije i interese tehnološkog razvoja koja je posljedica političkih i ekonomskih prioriteta. Radio, tranzistor, mikročipovi, sve je ovo proizvedeno iz vojnih potreba i za sigurnosne interese. Internet je također proizvod korporacijskih i državnih interesa. Tehnologija je proizvod prioriteta utvrđenih unutar korporacijskog i političkog sistema. Globalizacija je politički koliko i ekonomski fenomen, proizvod ideologije Nove desnice kao i „logike“ novog tržišta. Stupanj do kojeg se upotreba tehnologije može kontrolisati i predvidjeti mijenja se a McLuhan je tu razliku predstavio kroz

12

tople i hladne medije/tehnologije gdje je nastojao prikazati razinu do koje su neki oblici podložni kontroli korisnika a drugi uopće ne.

GLOBALIZACIJAGlobalizacija se odnosi na proces brzog razvoja veza između društava, kultura, isntitucija i pojedinaca širom svijeta, društveni je proces koji čini svijet manjim – fizički ili figurativno i u stanovitom smislu, zbližava ljudska bića. Ovo se može uočiti u sadržaju iste slike i simboli gdje god da kreneš (Coca-Cola, Madonna, fotografije događaja). Globalizacija se može prepoznati i u sistemu distribucije u kojem svi okupiraju iste komunikacijske mreže, može odnositi također na sistem produkcije u kojim je kontrola u rukama organizacija koje posoje iznad nacionalnih država i protežu se preko njihovih granica. Transnacionalne tvrtke mogu iste muzičke albume distribuirati cijelim svijetom. Globalni mediji imaju uticaj na moć nacionalnih vlada.

KONGLOMERATI, VLADE I IDENTITETIMurdoch širi posao s globalnim medijima i ustrajno se trudi oko političkih vođa bez čije suradnje ne može uspjeti. Postoji pitanje kulturnog sadržaja prije kulturne kontrole. Reuters, najveći distributer informacija na osnovu računalne tehnologije ima urede diljem zemaljske kugle ali nije upitna samo njegova prisutnost već i pitanje šta ti klijenti dobijaju. Reuters trguje informacijskim uslugama, transakcijskim proizvodima, povjesnim arhivama i medijskim proizvodima. Koncentracija kontrole nad selekcijom vijesti Reutersa dominira tržištem. Proces standardizacije i koncentracije pogađa kulturu kao i vijesti i prijetnja je kulturnom identitetu. Pokušaji regulacije proizilaze iz pokušaja ekonomske kontrole a djelomice su i kulturnog karaktera. Globalizacija ne prijeti samo moći države da kontrolira komunikacije unutar svojih granica nego utiče i na odnose između država. Slabije razvijene zemlje bore se za sudjelovanje u novome globalnom sistemu. Određene vlade se suprotstavljaju učincima globalne kulture tako što nameću ograničenja unakrsnom medijskom vlasništvu. Nameću kvote koje osiguravaju prestavljenost lokalnih i nacionalnih kultura.

Globalne kulturne mreže olakšavaju nastanak alternativnih izvora vijesti i informacija drugačije od službene verzije. Poseljdica toga je i sve veća kulturna hibridizacija. Neke su reakcije da svaku zemlju ili nacionalnu državu obilježava jedinstvena monolitna kultura koju treba štititi poput ugrožene vrste.

Moć je moglo bi se reći prenesena na potrošače koji nadziru daljinsko upravljanje. Prema Castellsu ne živimo u globalnom selu nego u po mjeri oblikovanim kolibama, proizvedenim na globalnom nivou i distribuiranu na lokalnom.

SPIN DOCTORI, MEDIJSKI SAVJETNICI I OGLAŠIVAČIUključivanje slavnih da bi se dobilo na glamuru i popularnosti se razvilo kao posljedica savjeta nove vrste političkih savjetnika i konzultanata. Hollywoodski režiseri se unamjljuju da lansiraju političku propagandu, pisci komedija izmišljaju šale za političke govore. Ovakve inicijative izrastaju iz nove sfere medijskih menadžera unutar političkog procesa, stručknjaka u istraživanju javnog mnijenja, reklamiranja, marketinga i odnosa s javnošću. Predstavljaju imidže i osiguravaju praćenje.

NOVI USLOVI, NOVA POLITIKASile i interesi koje potiču ovaj razvoj se nalaze u promjenama unutar medija i unutar politike.

OPONAŠANJE ILI MODERNIZACIJATvrdnja da se politika „amerikanizira“ govori o tome da je politika u Europi imitatorski odnos na američki primjer. Inovacije se ipak trebaju razumjeti kao proces modernizacije, transformacija nije samo oblik amerikanizirane globalne kulture gdje se svi bave politikom na američki način vej je više

13

povezana sa određenim skupom tehnika vođenja kampanje. Cilj tih tehnika je da se odgovori na društvenu složnost, uzrokovanu slomom starih hijerarhija.

DEALIGNMETN (odvajanje birača od stranaka za koje su dotad glasali)

TEHNOLOŠKO POSREDOVANJE POLITIKEPostoji tvrdnja da su televizijske forme, njen specifični karakter kao medija oblikovali način obračanja kojeg su stranek usvojile. Masovni mediji igraju ključnu ulogu u odašiljanju ideja i političkih agendi i za personalizaciju politike. Format televizije favorizira personalizaciju jer usredotočuje pozornost gledatelja na osobne kvalitete političkih ličnosti (upotreba krupnih planova, intimni tom) i liderskoj uzvišenosti. Danas je slavna osoba proizvod pop kulture i filma i na temelju tog pritiska političari usvajaju oblike ikone popularne kulture jer medij koji koriste moderni političari zahtjeva od njih da usvoje jezik i stil pakiranja.

PRETVARANJE POLITIKE U ROBUPolitičku komunikaciju oblikuju komercijalni interesi koji ustrojavaju masmedije. Masovne komunikacije su organizovane oko oglašavanja. Javnost je sada tržište a mediji danas pretvaraju građane u potrošače i tako im se obračaju.

POTREBNO JE DVOJE: PODATNI MEDIJISav trud spin doctora i drugih bi bio uzaludan da mediji nisu podložni manipulacijama a jedan od razloga je politički pritisak kojem su izloženi. Uticaji su također komercijalnog karaktera. Utrka za čitateljima i gledateljima i bitka za oglašivače smanjuju dostupna sredstva i povećavaju poticaje da se prihvati prethodno zapakovani materijal.

FRIZIRANJE IZBORATvrdi se da su sav ton i značajke praćenja politike u skladu s procesom pakovanja. Pojava faktoida (jezgrovite tvrdnje o činjenicama koje se tretiraju kao istine iako dokazi nisu dostupni) zamjenjuje same činjenice. Konačni učinak je virtuelna politika načinjena od medijski stvorene stvarnosti kojom manipulišu političari.

STRAH OD PAKIRANJAPolitika se pakuje na isti način kako se pakuju i proizvodi gdje se obliku daje prednost nad sadržajem. Pakiranje sugeriše da za razliku od izvorne stvari dobijamo umjetni ili neautentičan proizvod. Masovni mediji se iskorištavaju za vlastitu korist. Danas ljudi misle u zvučnim isječcima, politika se pakuje tako da izgled znači mnogo više od političkog sadržaja.

PREPAKIRANJE POLIKEKada su u pitanju argumenti o pakiranju treba potegnuti tri pitanja, pitanje kulturnog konteksta odnosa između medija i polike, poticaja pakovanja i mogućnosti razdvajanja oblika i saržaja. Fenomen kulturnog konteksta se može razumjeti kao simptom promejna obuhvaćenih idejom modernizacije. Taj se naglasak može pojačati ispitivanjem zvučnog isječka i straha koji on potiče. Poticaj pakiranju su veliki troškovi za iscrpne političke informacije koji nemaju povrata uloga tako da političari predstavljaju informacije u jeftinom obliku i građani ograniče svoju „potrošnju“. Ukupni učinak može biti upakirana politka. Kada je u pitanju razdvajanje oblika i sadržaja lako je dopustiti obliku da stekne prednost pred sadržajem; stil i imidž su bogati značenjima i porukama. Radio i televizija imaju potpun drugačiji učinak i drugačije percepcije. Pakiranje može biti dobro i loše i djelimično je određeno pakiranjem televizijskih programa gdje se mora uzeti u obzir komerijalni i drugi interesi koji organizuju novine i elektronske medije.

14

6. Briggs - UVOD U STUDIJE MEDIJA

U sedamdesetim i osamdesetim godinama XX stolje'a se već dobro znalo da je ideja masovne publike fikcija i da su različite grupacije ili segmenit publike ispravne mete za dadvertajzing. Problemi u dopiranju do publike najčešće su bili predstavljeni u terminima „zagušenja“clutter. Potrošači su dnevno izloženi hiljadama poruka i najvažnije je biti prijećen. TV obezbjeđuje veliku nacionalnu publiku (eventualno i regionalnu), digitalna obezbjeđuje manju ali bolje segmentiranu publiku ali nedostatci tva su što potrošači skaću s kanala na kanal, smatraju reklame glupima. Radio daje mogućnost jeftinijih reklama koje mogu da se odnose na mjesto življenja i svakodnevne rutinske aktivnostsi ali danas se rijetko pamte reklame koje ne ostavljaju veliki utisak. Štampa je pogodna jer su izdanja česta a publiku je lako identifikovati ali potrošači imaju ogromne mogućnosti izbora pa i rubrika unutar novina. Oglašavanje na otvorenom prostoru mogu biti odličan izbor za izvrsne i duhovite reklame čiji efekat raste sa zagušenjem saobraćaja ali uglavnom ih je teško identifikovati i na njih se ne obraća dovoljno pažnje. Kino je dobro jer je publika „zarobljena“ obično dobro segmentirana (starost, pol) i reklame se gledaju u dobrim uslovima ali su uglavnom malobrojni i ograničeni na omladinu.

FRAGMENTACIJA I SEGMENTACIJADanas se pitanje o tome kako koristiti medijsko okruženje izražava u terminima fragmentacije medija pa stoga i fragmentacije publike. Gledaoci nisu isključeni - switched off vec su prekopćani - switched over. Kako medijski broj raste, publika može da nestaje što prijeti tradicionalnim tehnikama strategijama o oglašavanju. Pored fragmentacije publike (kako se obratiti svim potencijalnim potrošačima odjednom) dolazimo i do pojave bolje segmentacije publike.

ODNOSI S JAVNOŠĆU I NOVINARSTVO PROMOCIJA I MOĆSavremeno društvo je postalo društvo promocije i odnosi s javnošću (PR) i promotivne strategije sada su u centru pažnje vlada, sindikata, popularnih pokreta.... uspon kulture promocije odvija se uporedo i čvrsto je povezan s ekspanzijom uloge medija u razvoju društva i donošenju političkih odluka. Malobrojne su oblasti našeg društvenog života ostale netaknute vizuelnim prizorima, narativima, larmom, retorikom, slognima koje neprestalno pproizvode eksperti za rad sa simbolima.

VIJESTI I MEDIJSKE STRATEGIJEPrema liberalnoj pluralističkoj teoriji, mediji obezbjeđuju javni prostor u kome se dijele informacije i informiše javnost i na ovaj načinslobodni mediji funkcionišu kao pas čuvar koji motri na poteze vlade. Slobodna konkurencija u borbi za medijski prostor i političku moć garanturje da će se u medijijma čuti različiti glasovi. Nasuprot tome, Marksističke teorije vide medije kao sredstvo klasne kontrole u kome novinari reproduktuju zvanične poruke, mase su indoktrinirane a stabilnost kapitalizma obezbjeđena. Pored razlika u ovim pristupima, oba su bila „medijacentrični“. Procjenjivali su aktivnosti izvora informisanja ispitujući medijske sadržaje ili intervjuisanjem novinara a nisu ispitivali odnose između izvora i medija iz perspektive samih izvora. Javio se međutim novi pristup koji prevazilazi medijacentrizam i direkto ispituje promotivne strategije vlade, biznisa i interesnih grupa ili grupa za pritisak.

USPON KULTURE PROMOCIJEUspon odnosa s javnošću dogodio se početkom XX stoljeća u SAD i nešto kasnije u Velikoj Britaniji. Razvoj propagande i PRa sugeriše nam da je javno mnijenje u ovom periodu dobilo veliki značaj. Postalo je toliko važno da mu je bilo potrebno upravljanje radi širenja pismenosti i demokratskih formi upravljanja, pravo na sopstveni glas. Dakle uspon odnosa s javnošću kao specijalizacije je bio odgovor na skromne demokratske reforme ovog perioda. U isto vrijeme su se razvile nove tehnologije

15

komunikacije i postalo je moguće proširiti se na novo masovno tržište. Jedan od ključnih razloga za razvoj novih komunikacionih tehnologija bile su mogućnosti njihove upotrebe u ratnoj propagandi. Poslovni PR je dobio na značaju po ravršetku Drugog svjetskog rata koji se razvijao ali slobodno tržište koje su konzervativci uveli 1979. god. imaloo je eksplozivni uticaj na PR. S rastom odnosa s javnošću došle su i bezbrojne specijalizacije kao što su odnosi s medijima (media relations), bavljenje društvenim problemima (issues menagement) i lobiranje (lobbying). Dok se politika vješto koristila lobiranjem, sindikati su tek u sedamdesetim godinama počeli da imenuju PR činovnike i da shvataju odnose s javnošću kao svoj prioritet i kako su mediji postajali sve značaniji ove pojave su se sve više razvijale. Fokus mnogih aktivnosti posvećenih lobiranju i odnosima s javnošću pomjerio se s centara moći u nacionalnim državama na transnacionalna tijela a i globalni nivo je u velikoj mjeri dobio na značaju. Korporacije imaju sve bolje mogućnosti da kapital pomijeraju globalno u potrazi za većim i brže stečenim profitom.

RESURSI PROMOCIJEIako se blada, biznis i grupe za pritisak aktivno nadmeću za medijski prostor, u nadmetanju za pristup medijima vrlo su naglašene nejednakosti između različitih organizacija u vidu resursa kojim raspolažu što se jasno ogledava u njihovim budžetima i sastavu personala. Jedino vlada, korporacije i veće interesne grupe mogu da obezbjede sebi dugoročnu pomoć PR konsultanta, dakle centralne institucije države i velikog biznisa uživaju strukturne prednosti.

POLITIKA PRIKRIVANJA I RAZOTKRIVANJADržava je ključno mjesto politike informisanja i kontrolipe ogromnu birokratsku mašineriju za proizvodnju istraživanja, zvanične statistike i javnog informisanja. U sklopu brifinga novinari dobijaju najnovije povjerljive komentare i političku interpretaciju vijesti dana. Proizvodnja zvaničkih informacija može sama po sebi da bude pod uticajme stranačkih-političkih ili klasnih interesa. Država definiše zakone koji upravljaju iznošenjem u javnosti zvaničkih informacija i zataškavanjem drugih kategorija informacija. Međutim koncept javne službe i ograničene odgovornosti vlade prema javnosti ipak znači veću otvorenost ka javnosti nego kada su u pitanju velike korporacije, za čije aktivnosti se ne zahtjeva da budu javno razmatrane. Public relations kompanije i lobisti također djerluju u tajnosti, budući da sturčnajci za PR priznaju da najbolji PR ne ostavlja nikakve tragove.

PROMOTIVNE STRATEGIJE: LOBIRANJE NASPRAM ODNOSA S MEDIJIMAResursi određuju strategije, ali organizacije bogate resursima ne posvećuju uvijek mnogo pažnje bavljenju medijima. Organizacije bogate resursima imaju superiorne kontakte i više uvjerljivsti, autoriteta i respektivnije u javnosti, lobiranje za nametanje sopstvenih interesa može biti vrlo efikasno. Grupe siromašen resursima mogu biti osuđene na strategije i taktike koje bi organizacije s bogatim resursima jedva uzimale u razmatranje a možda i ne žele da budu upetljane u konsultativne proceudre s vlastima iz ideoloških ili strateških razloga. Naprednije grupe teže da se koncentrišu na intenzivnije odnose s medijima. Ipak grupe siromašne resursima ponekad mogud a se izbore za svoj prostor u medijima u vidu povremenog uticaja na debate u vajnosti.

PROBLEMI S DOSLIJEDNOŠĆU I PODJELAMAMišljenja organizacija se mogu podijeliti usljed nekih problema gdje dolazi do sukoba interesa. Kada moćne organizacije pate od unutrašnjih problema, kada ih napadaju tobožnji savjetnici, grupe siromašnih resursa često mogu da skrenu pažnju medija i pruže odgovore na očiglednu krizu ili ispune informativni vakuum. Previše publiciteta može da bude opasno za radikalne organizacije. Uspjeh u dobijanju medijske pažnje može da vodi u interne razmirice, jer portparoli posaju ljubimci medija. Podjele oko strategije i taktike su česte. Podjele unutar ekoloških grupa ili onih koje se bave pravima životinja sve češće se javljaju kako neke od njih ulaze u mainstream... razlike u pogledu strategije,

16

taktike i ciljeva djelimično prestavljaju izvorne političke razlike, ali mogu da ukažu i na strategije diferencijacije proizvoda i da služe kao sretva za stvaranje dodatnog pritiska na donosioce odluka.

MEDIJSKI ČINIOCIMediji djeluju unutar kompleksnog sklopa pritisaka vlasništva, uredničke kontrole i ekonomskih interesa. Autonomija novinara uveliko ovisi o vrsti medija unutar kojeg djeluje. Razlike su djelimično posljedice razlika u sistemu vijednosti informativnih redakcije ali ukazuju i na promotivne mreže koje se pletu oko udarnih vijesti. Prvo na vrhu vrijednosnog sistema vijesti su provjerene informacije; najčešće se odnosi na centralnu upravu o kojoj izvještavaju politički korespondenti, slijedeće su vijesti perifernije vladine djelatnosti (odbrana, obrazovanje, zdravstvo). Kao posljedica ovoga, glavni dio političkih vijesti potiče od centralne administracije i menadžerskog aparata političkih partija. Specijalizovani korespndenti se mogu angažovati i u vidu izvještavanja o poliitčkim debatama. Ali, mediji su sve više podređeni komercijalnim imperativima. U štampi, novinari se sve manje bave istraživanjima a sve više pišu o životnom stilu i potrošnji.

UTICAJ I USPJEH PROMOTIVNIH STRATEGIJAUspjeh i uticaj promotivnih strategija teško je mjeriti, neke grupe nišane lokalno javno mnijenje, druge žele da sakupe novac. Medijske strategije mogu da pomognu i da se proture vladini politički projekti, kao što su privatizacija javnih službi u osamdesetim godinama. Na duži rok strategije društvenih pokreta i s njim apovezane borbe mogu da vode naglašenim promjenama u statusu i moći društvenih grupa (žene, crnci, lezbejke). Bavljenje problemima (rasizam, homofobija, ekologija) pretnodile su duge i često naizgled neuspješne kampanje da se građani osvjeste i promijeni društvo. Svjedoci smo neprekinute spirale vještina i sofisticiranosti strategija promocije, koje su u stalnom usponu.

RADIKALNI IZAZOVIStandardna tema radikalnih tumačenja je da su medijska preduzeća izrasla iz relativno malih, nezavisnih organizacija, u XIX stoljeću u jedinice unutar velikih poslovnih korporacija koje su sve više okrenute sticanju maksimalnog profita nego promovisanju dobrog novinarstva. Korporacije imaju i mnogobrojne posjede u industriji i finansijama te shodno tome i sopstveni interes za poreze, kamatne stope, radne odnose, politiku industrije, tš utiče na politiku medija koje kontrolišu. Umjesto da djeluju kao sedma sila, medijski biznisi sve više postaju komercijalni plaćenici. Država se također pojavljuje prema nekim radikalnim studijama dominantne grupe, tendenciozno i promišljeno. Međutim postoji i druga linija radikalne argumentacije, koja više duguje neokejnizijanizmu (Keynes dekan Kings Colledga, utemeljio novi ekonomski pravac – kejnijanizam- u situaciji monopolističke konkurencije potrebna je intervencija države koja će kreirati efektivnu tražnju i politikom jefinog nova osigurati rast proizvodnje i zaposlenosti) nego marksizmu u kojoj se tvrdi da su mediji podvrgnuti ograničenjima prije nego kontroli. Visoki troškovi ulaska na tržište isključuju grupe siromašne resursima iz procesa pokretanja i vlasništva nad masovnim medijima što umanjuje konkurenciju i marginalizira njihove interese i mišljenja. Drugo, medijska koncentracija umanjuje mogućnost izbora i kontrole. Treće, reklamni materijal se distribuira disproporcionalno, u korist medija koji se obraćaju imućnijim gledaocima. Tvrdi se da ekonomske prednosti veličine podstiču kretanje ka terenu maksimalne prodaje i shodno tome, ideološkog kompromisa.

KONTEKST I KONFRONTACIJESuočavamo se s dijametralno suprotnim procjnama medija. Prema tradicionalnom liberalnom prisutpu, mediji su kanal koji od dna prema vrhu sprovode moć naroda, u tradicionalnom radikalnom pristupu, oni su agensi koji strogo sprovode kontrolu s vrha na dole. Neuskladive prcjene medija u istom tipu društva Chomsky oji prikazuje medije kao propagandne agense koji kontrolipu misli i Jeffrey Alexandre koji idealizuje medije kao institucije koje omogućavaju liberlanim demokratijama da komuniciraju i izražavaju zajednička uvjerenja.

17

TELEVIZIJA SKICA ZA ANALIZU SAVREMENE TELEVIZIJE Razvoj televizije od osamdesetih godina....komercijalne televizije u devedesetim....

LANAC VRIJEDNOSTI – JEDNA PERSPEKTIVAPrema modleu lanca vrijednosti medijska industrija se analizira kao niz međusobno povezanih ali zasebnih aktivnosti, slično kao u većini drugih industrija. Autori i vlasnici autorskih prava → osmišljavanje sadražaja/proizvodnja programa → emitovanje/distribucija →mrežni prolaz (gateway) → publika

Mrežni prolaz: napredak u tehnologiji, koji omogućava jedino onima koji su platili pretplatu da vide odgovarajući tv signal. Vertikalno integrisanje kompanije koje obavljaju djelatnost u različitim djelovima lanca su vertikalno integrisane (produkcione aktivnosit i televizijski kanali). Rast digitalnog tržišta je stvorio nove oblike konkurencije. Neki vjeruju da vlasništvo nad programmom ostaje fundamentalni izvor generisanja prihoda, tako da se eksploatacija autorskih prava za prikazivanje starih ili novih programa vidi kao ključ za profitabilnosti. Međutim, ponovna pojava vertikanlno integrisanih kompanija potvrđuje snagu poslovne strategije u kojoj kompanija proizvodi sadržaj i ujedno ga distribuira gledaocima (ABC i Disney, AOL i Time Warner). Državni organi upozoravaju na opasnost od mogućnosti da veći i moćniji konglomerati zadobiju potpunu kontrolu na tržištu, te ukazuju na strah od propagande povezan s vlasnišvom nad medijimma.

Lanac vrijednosti je pod pritiskom i mijenja se zbog novih i različitih očekivanja od ponašanja publike, sa sve većim nadmetanjem za slobodno vrijeme ljudi, a uspostavljaju se novi odnosi između kompanija u pogledu programa i produkcije, distribucije i potrošnje.

KLJUČNE ANALITIČKE TEME šta je biznisBiznis televizije se sastoji u pravljenju programa i pružanju mogućnosti gledaocima da ih vide. Međutim, kao što pokazuje model lanca snabdjevanja (supply chain) to pokriva niz razdvojenih biznisa. Pokretači tržišne konkurencije u industriji neprestano preispituju Internet i njegov odnos prema tradicionalnim aktivnostima u elektronskim medijima. U integracije (mergers) ušle su kompanije s interesima koji pokrivaju oblasti kao što su telekomunikacije, online usluge, produkcija, televizijski kanali i muzika. Kanali koji se obraćaju širokoj publici (BBC, ITV) možda će preživjeti još neko vrijeme ali njihova sposobnost da privuku veliki broj gledalaca opada kako se javljaju posebne usluge za koje su pretplatnici voljni dodatno da plate iako nema sigurnosti na kompetitivnom tržištu. Kako se broj kanala povećava s ogromnim dodatnim kapacitetom koji obebjeđuje digitalna difuzija, možemo očekivati sve više zasebnih kanala koji su namjenjeni grupama gledalaca s posebnim interesovanjima.

STARI MODELI U EVROPI – JAVNI SERVISI I PRIVATNO VLASNIŠTVO*Kartel je formiran kada se grupa kompanija udruži da bi isključila konkurenciju i održavala dogovoreni nivo cijena neke robe. Monopsonija postoji kada postoji jedan kupac, a mnogo prodavaca – stanje koje se može pripisati britanskoj komercijalnoj televiziji sve do početka osamdesetih godina.Nekadašnja opravdanja za ograničen broj kanala bila su tehnološke prirode i zasnivala su se na ograničenom radio-spektru koji je bilo moguće koristiti. Nove mogućnosti za dodatne kanale otvorili su se najprije zahvaljujući satelitskoj tehnologiji, a zatim i digitalni prenos, kao i kabl. Kablovske kompanije su ostvarile značajniji uticaj kada im je dozvoljeno da prodaju usluge govorne telefonije, tako su razbile monopol kompanije British Telecom BTna nivou lokalne petlje – local loop kompetitivnom strategijom formiranja cijena.

18

NOVI MODELIDrugačiji način razmišljanja o lancu vrijednosti je lanac snabdjevanja (supply chain) s jednim pravcem razmatranja kako se programi produciraju i drugim gdje se oni prenose i gledaju. Ako zamislimo tv industriju kao lanac snabdijevanja, onda velike kompanije moraju da identifikuju gdje se njihov kapital može rasporeditit u globalizovanijem industrijskom sektoru. Izvoz programa se sada smatra više od potvrde o kvaliteti proizvoda, već vežnim dijelom finansijskog pokrića televizije. Televizija se nekad smatrala jedinstvenim biznisom. Sada se posmatra kao niz povezanih aktivnosti. Javljaju se novi biznisi koji obuhvataju navigaciju i praćenje onoga šta potrošači ili gledaoci vole... U novom evropskom televizijskom sistemu ne samo da se trgovina susrećee s kulturom već postoji bojazan da bi trgovina mogla da nadvlada kulturu. U nekim evropskim zemljama, televizija se vidi kao nešto što je povezano s kulturrom i građanstvom iako su svi svjesni američke dominacije u audio-vizuelnim industrijama.

POLITIČKI INTERESIU evropi i SAD postoji stalan interes da se u etru održi različitost glasova i stavova. U nojoj komercijalnoj eri evropske televizije potreba da se kontroliše vlasništvo nad medijima zamijenila je raniju zabrinutost zbog dominacije nad štampom ali je sustigla usredsređenost na elektronsku trgovinu e – commerce. Politički interes u Evropi je također američka dominacija u trgovinskom bilansu kada su u pitanju audio-vizuelni proizvodi. Ovo se vidi kao prijetnja i u ekonomskom smislu a i u smislu gubitka identiteta. Francuska vlada je vrlo aktivna u ograničavanju američkog/povećavanju evropskog uticaja nametanjem kvota na vrijeme za emitovanje američkih proizvoda.

TEHNOLOGIJA NOVE TEHNOLOGIJE I MEDIJIJedan od najvećih izazova za medije danas je uticaj novih informacionih i komunikacionih tehnologija (NIKT) na formu i sadržaj medijskih proizvoda. Sajberporno je tema koja je podstakla neke naučnike, političare i druge zainteresovane strane na pesimizam kada je u pitanju uticaj novih medijskih tehnologija na kvalitet kulturnog života. Drugi su izrazili optimizam zbog potencijalnio demokratskog, decentralizirajućeg uticaja širenja NIKTa.

NOVE TEHNOLOGIJE I MEDIJSKA INDUSTRIJA: PROMIJENJIVE STRUKTURE I PRAKSEUvođenje NIKT ima ogroman i stalan uticaj na strukture vlasništva i kontrole i modele zapošljavanja i procesa proizvodnje unutar medijske industrije. Poslije Drugog svjestkog rata, medijske organizacije su uživale relativnu stabilnost, novinari su bili zaštićeni i uživali u visokim prihodima i statusu, novine su bile posebno profitabilne institucije. U januaru 1986. god, Rupert Merdok nametnuo je svojim zaposlenicima nametnuo novu tehnologiju i s njima povezane poslovne prakse što je dovelo do masovnog otpuštanja, ostavki... kada su okončani štrajkovi u Vapingu (jedan od najdužih, najagresivnijih i neuspješnijih štrajkova u Velikoj Britaniji, trajao skoro godinu dana, nakon čega dolazi do sloma moći sindikata i premještanje štamparije u lučki dio grada, usvojivši novu, jeftiniju komputerizovanu tehnologiju štampe) gjde je pobijedio Murdoch uz podršku vlade Margaret Tacher, put je ostao čist za tehnološku revoluciju u britanskoj novinskoj industriji. Uticaj NIKTa je bio evidentan i na druge sfere, urušavanje profesionalzima, podsticanje ležernosti i sklapanje kratkoročnih ugovora. Danas je internet preplavljen elektronskim publikacijama i informativnim servisima sve većeg novinarkog kvaliteta, neki tvrde da prijeti štampi. Većina britanskih novina objavljuje svoje online verzije, jer žele da budu viđene kao dio informatičke revolucije. Nove kompjuterske tehnike u dizajnu, prelomu i štampi koriste se da bi učinile atraktivnijim i savremenijim izgled i sadržaj štampanih medija. Na ove načine pokušavaju opstati u 21. stoljeću.

NIKT I ELEKTRONSKI MEDIJIOvdje su se promjene odvijale sporije ali su digitalizacija i bimediji (isti prenos tv i radio) natjerali su profesionalce iz oblasti radiodifuzije da postanu fleksibilni i priagodljivi. Broj kanala drastično se povećava, narrowcasting postaje evidentniji, pay per view servisi s pretplatom....NIKT je omogućio

19

nacionalnim organizacijama poput BBCa da postanu globalni elektronski mediji... pesimisti tvrde da će komercijalne potrebe pretegnuti u odnosu na zahtjeve javnog servisa, da će kvalitet opasti i da će elektronski mediji postati kulturna pustoš natrpana šopingom iz fotelje i jeftinom zabavom. Drugi tvrde da će konačan ishod biti više televizije, više radija, više izbora.

NIKT I MEDIJSKI SADRŽAJ Povećan je kvantitet vijesti i izvještaja o zbivanjima zahvaljujući većem broju priključnih mijesta što je začeto kablovskom i satelitskom tehnologijom. NIKT je i fundamentalno izmijenio proces prikljpljanja vijesti, i pripremio teren za nove gledaoce. Razvoj tehnologije je unaprijedio efiskasnost i neposrednost, u šezdesetim je prenos kasnio dva ili tri dana. Sada živimo u epohi vijesti u realnom vremenu (real time news) gdje nam se događaji prenose u komfor dnevne sobe dok se dešavaju. Mi smo intimni svjedoci ovih događaja na način na koji nije bio moguć prije uvođenja elektronskog prikupljanja vijesti. Danas zbog neposrednosti i sveprožimajuće prirode medijskog izvještavanja, političari više ne mogu da reaguju na konflikte i krize onim što on naziva poželjnim ograničenjima koja nameću kontrola, povjerljivost i hladnokrvnost. Oni moraju da se nose sa situacijom u kojoj masovna publika prisutpa informacijama istom brzinom kao i političari i njihovi savjetnici. Real time vijesti mogu da naturaju političku reakciju koja više odgovara javnom mnijenju nego potrebama situacije. Televizijsko izvještavanje može da vrši moćan uticaj u prepoznavanju problema, što za uzvrat pomaže da se uobliči spoljnopolitička agenda ali ne može da diktira reagovanje spoljne politike. Televizijski gledaoci postaju sve umorniji od slušanja i posmatranja kako se tragedije manje sretnih društava smijenjuju na njihovim ekranima i u ovom smislu se koristi izraz „zamor od saosjećanja“ (compassion fatigue). Novinari idu u krizna područja naoružani najnovijim dostignućima tehnologije elektronskog prikupljanja vijesti gdje izvještavaju o zastrašujućim prizorima ljudske brutalnosti i patnje sve dok to predstavlja „priču“. Sve dok Zapad ne pronađe neko novo „vruće mjesto“ (iz razloga kao što je prisustvo nafte ili drugog strateškog povoda za interesovanje).

NIKT I DEMOKRATIJA: INTERNETOd svih razvojnih tendencija u NIKTu najznačajniji je uticaj interneta, informatička magistrala u kojoj se informacij eprenose u do sada neviđenim razmjerama. Sa sofisticiranijom infrastrukturom interneta virtuelene konverzacije se obavljaju u sajberprostoru. Značaj interneta za medijsku kulturu ide dalje od toga da bude samo jš jedan skok u brzom širenju informacija. On predstavlja u potpunosti nov mediji. Po prvi put u historiji, koncept globalnog sela Marshall McLuhana zadobija pravi oblik, dok ljudi u Kaliforniji „razgovaraju“ sa ljudima u Japanu, Britaniji, Rusiji.... Internet predstavlja najradikalnije poništavanje granica vremena i prostora koje su onemogućavale komunikaciju među ljudima. Utopijski - Internet zaista najavljuje izgradnju istinskog globalnog sela, benigne virtuelne zajednice dostupne svakome ko ima kompjuterski terminal. Internet nije u posjedu nijedne države niti multinacionalne kompanije i nijedna država ili kompanije ne može da kontroliše njegovu upotrebu. Distopijsko gledište vidi internet kao dehumanizirajuću tehnologiju, koja proizvodi populaciju kompjuterkih idiota, koji ako ne gledaju TV ili besposličari na play stationu surfaju Netom. Tvrdi se da internet ne podstiče komunikaciju već izolaciju., u kojoj se ljudi ne obraćaju pravim ljudima, već bestjelesnim ekranima.

Internet obezbjeđuje platformu za širenje svih vrsta antisocijalnih poruka koje je nemoguće podvrgnuti cenzuri, nemoguće ga je kontrolisati. Sajberporno lijepo ilustruje ono što neki smatraju prijetnjom koju predstavlja Internet. Internet je privatan način potrošnje u većoj mejri nego što se može reći za tradicionalne forme širenja pornografije, user friendly i omogućava visok stepen selektivnosti i izbora za svakoga ko je upućen uz sistem, bez cenzure i standarda zajednice. Globalno selo koje izrasta iz Interneta ne može biti ništa manje benigno od individua koje ga naseljavaju, predodređen je da odrazi sve ono najbolje i najgore što čovječanstvo ima da ponudi.

20

MEDIJI SVUDA OKO NASGovori o knjizi uvod u studije medija koja govori o tome šta su mediji, izvan medija, i u medijima gdje se ukrštaju tri ugla gledanja na veoma kompleksnu, heterogenu a tako jedinstvenu oblast medija koja se dotiče cjelokupnog čovječanstva. Govori i o internetu i o efektima medija na publiku... Vraća nas u realsnot da su mediji dio naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i navodi na razmišljanje da li će nas medijska sveobuhvatnost dovesti u situaciju da će jednog dana ona biti primarna, a naši životi u odnosu na nju samo nevažne epizode.

7. Chomsky – 10 stategija manipulacije putem medija

Na osnovu rada jednog od najuticajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Chomskog, predstavljamo vam spisak koji se sastoji od deset strategija manipulacije putem medija1)   PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Pažnju javnosti preusmjeravati sa važnih  problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.

2)   STVARANJE PROBLEMA

Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagovao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje sa namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

3)   POSTUPNOST PROMJENA

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka.Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.

4)   ODLAGANJE

Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje  mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Sem toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.

5)   UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA

Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.

6)   BUĐENJE EMOCIJA

Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja.Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.

21

7)   NEZNANJE

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

8)   VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba  podsticati u prihvatanju  prosječnosti. Potrebno je ubijediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk.Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.

9)   STVARANJE OSЈEĆAJA KRIVICE

Treba ubijediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usljed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.

10)  ZLOUPOTREBA ZNANJA

Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.

POJMOVI ZA SOCIOLOGIJU MEDIJASa predavanjaaa:Arijadnina nit - Arijadna je u grčkoj mitologiji kćerkakretskog kralja Minosa i kraljice Pasifaje, pomogla je Tezeju da izađe iz Labirinta.Arijadna se zaljubila u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta.Arijadnina nit je spasonosna nit.

Dijalektika – nauka o kretanju, sveopšta nauka o kretanju. Obuhvata čitav univerzum. Proces dijalektike tiče nas se svake sekunde. Pjesma PANTA REJ – kaže da sve teče kao rijeka. Niko ne može stati dva puta u istu rijeku.

Hermeneutika - je vrlo kompleksna. Dobija naziva jednim dijelom od Hermensa. Ima veze sa teško zatvorenim teglama.

Hermens – tumačio i prenosio poruke ljudima. Držao je govore kada je padao mrak. Najbolji primjer: Sakralne (Svete) knjige.

Hermetički tekstovi – Pitijin tekst. Pitija je bila proročica, sjedila je na tronožcu. Jedna njena rečenica: Ići ćeš u rat, vratiti se, nećeš, poginuti ---Važna je dikcija i zarezi.

Merkur – zaštitnik trgovaca.

22

Totalitarizam - predstavlja odsustvo politike. To je proizvod 20 stoljeća. Nikad ranije nije postojao. Cilj je u što kraćem vremenu da se ubije što više ljudi. Hana Arent“ Izvori totalitarizma“, cijelu knjigu razlaže na jednu riječ TERREO (strahovlada). Strah se može definirati kao jedan od pet ljudskih osjećanja.Odlike: jedna ideologija, jedan vođa, jedna partija, policijska država.

Pan- u grčkoj mitologiji Pan proizvodi paniku. Strah od jakog zvuka, strah od naglog gubitka tla.Grci su dali božanstvima nastavak fobos – strah.

Arahnofobija – strah od pauka. Arahna iz Lidije je bila tako vješta u tkanju da se ni sama Atena nije mogla mjeriti s njom. Arahna se hvalila svojom vještinom, a Atena ju je posjetila prerušena kao starica i rekla joj da se izvini zbog svoje oholosti. Arahna to nije učinila, te je izazvala Atenu na natjecanje.

Atena je satkala prizor sukoba Posejdona s Atenjanima, a Arahna je satkala prizor u kojem je ismijavala Zeusa i sve njegove ljubavnice. Atena je bila bijesna zbog njezine vještine, jer je bila Zeusova miljenica.Premda natjecanje nikad nije odlučeno, Atena je dugo i pažljivo promatrala tkaninu ne bi li našla grešku. No nije je našla, stoga ona, puna osvetničke mržnje, iskida pokrivač, a Arahnu pretvori u pauka - insekta kojeg je najviše mrzila, osudivši ga da vječno tka svilu da bi uhvatio hranu.kao izvor direktne i indirektne cenzure kontrolom kadrovske politike, finansiranjem i zakonodavstvom. Opšta težnja u ovoj analizi je da se mediji vide kao predmet višestruke kontrole koju sprovode dominantna klasa i

LEBENZBOR – izvor života. Projekat vila koja su se oduzimale od Jevreja, smatralo se da sve majke ne mogu biti Lebenzbor majke, samo najrasniji muškarci i najrasnije žene. Mnoga ta djeca ne znaju kog su porijekla. Te djece i danas ima u Norveškoj. To je projekat dr. Mengela. Ovaj doktor je radio sa svojim studentima na jednom projektu. Predložio je da se kosturi Poljaka iskoriste u medicinske svrhe.Kritička teorija društva – obuhvata ljude koji su bili Jevreji: Horkheimer, Markuze. Oni su napisali knjigu”Autoritarna ličnost” 1951. Ideologija koja ubija, na osnovu: rase, klase, ugnjetavanja nad drugima. F – skala – skala predrasuda.Prema Frojdu prve tri godine života su važne. Čovjek je homoludens(koji se igra), homofaber(koji radi).From –Bjekstvo od slobode. Na tragu Froma ljudi koji traže autoritet bježe od autoriteta. Njegov prvi fokus je bio totalitarizam.EUGENIKA – iz starog grč. Što znači: eu - dobro i genos – loza kao pojam je utemeljio britanski antropolog Galton. Nauka koja se bavi poboljšavanjem ljudskih gena.PAVLOVLJEV refleks – To je uslovljen refleks. Potiče iz psihologije. Pavao je ruski naučnik. Dresirao je psa da u isto vrijeme dobija hranu. Paradigma naučnog djelovanja. Npr. medijska publika zna u koliko sati su vijesti. Pavlovljev refleks želi se prenijeti u propagandu i reklame. Janusov lik – Janus je simbol dvoličnosti.Georgijev čvor – nerazmrsiva situacijaCalos- lijepCosmopolitan – svjetski građanin, ima takvu širinu da mu je svugdje dom.Ksenofobija – strah od stranaca.Strakizam – progon iz određenog mjestaLatentno – skrivenoManifestno – pojavno, vidljivo

23

Demetra ili Cerera imala je kćerku Perzefonu u koju se zaljubio Had, koji ju je oteo. Bogovi su dosudili da kćer kod muža mora provesti četiri mjeseca.Edipov kompleks – Kada se Edip rodio bilo je predviđeno da će ubiti oca. Kralj nije ubio svog sina, te ga daje pastirima. On dolazi u kraljevsku porodicu, te sreće Sfingu koja mu postavlja pitanje na koje samo on zna odgovor. Na putu Edip sreće Lajusa i ubije ga. Ko ubije kralja ženi kraljicu. Tako je Edip oženio svoju majku Kastu. Evropa – mlada djevojka, otud ime kontinentaZeus – zavodnik, prilazio ženama kroz kap kiše. Evropi se Zeus prikazao kao bik.Ahilova peta – slabostProkurstova postelja – bio je kralj. Ko nije bio kralj on ga je stavljao u postelju. Predstavlja ukalupljen odnos.Damaklov mač – je mač koji visi čovjeku na vlasi dlake.Halo efekat – važan je za svakog čovjeka. Predstavlja prvi dojam. On određuje ljudske odnose. Leta – Rijeka zaborava.Michel Foucalt – bio je homoseksualac. Prvi je pisao o nadzoru i medijima.Pan – sve.Panlogizam – sveobuhvaćen.Panopticum – svevideće oko. Kiklop. Pojavljuje se u životu. Postaje sve nevidljiviji.Biometrija – mjerenje životnih funkcija.Sociologija medija je sociološka disciplina koja analizira medije kao društvenu pojavu i utjecaj na društvo. Razvojem novih tehnologija postaje njen utjecaj veći. Promjene koje nastaju stvaraju jedan novi tip zajednice.Povjesna transformacija je važna – ona nije ostavila netaknuto ni jedno područje.Medij – pripada i parapsihologiji. Medij – onaj koji prenosi poruku. Čovjek računa da će mu medij prenijeti. Sociologija medija je utemeljena u društvo.Post, mega, tehno – prefiks da bismo riječ stavili u upotrebu.Mega birokracija – svijet je umrežen.Globalizacija – kompleksan proces. Ima više vrsta. Sa globalizacijom se ubrzava proces: Tehnologije, znanja i inovacija. Ove tri kategorije su veoma bitne.Dromologija – nauka o ubrzanju.Tarabićeva proročanstva – predvidio je TV.John Lerzan – govori da je postmoderno vrijeme malaksalo. Govoriti sve, a ne reći ništa.U grčkoj mitologiji se smatralo das u govor i znanje Božanskog porijekla.Egzistencijalizam – Jean Paul Sartre – Pakao, to su drugi. Drugi me analizira, etiketira.Unutar sociologije postoji grana koja se bavi sociološkim interakcijama. Sve je komunikacija. Može biti: Verbalna i neverbalna (geste, pojavnost). Interakcija je neprekidan proces. Grupe sa grupom, društva sa društvom. Ona traje čak i u snu. Frojd govori o snu. San je bez censure. Semion – znakSve je u simbolima. Kukasti križ – simbol mira u Indiji.Svaki naš glas uhvaćen u slova predstavlja jezik. Savremeni čovjek obuhvaćen je odnosima. Svakodnevnica se sve više miješa kroz molitvene, vrijednosne, narativne i denotativne.Eugen Fink – Osnovni fenomeni postojanja. Govori o ljubavi.Hajdeger spominje bačenost u egzistenciju.Kultura je represivna civilizacija. Ona detektira tri izvora patnje:1. Prevlast prirode 2. Trošnost našeg tijela 3. Nesavršenost ljudskih institucija. Hana Arent dodaje i nesigurnost.Fantom – virtuelno, napravljenoFilozofija je najšira nauka. Nastala iz čuđenja. Ispituje vid same stvari. Filozofija medija ispituje bit medija. Platon uvodi dijalog.

24

Jedna od karakteristika post komunističkog društva je preorijentiranje kulturne komunikacije unutar polja culture. Tehnologija – tehne – vještina, vremenom se narušava.Perpetuirati – iznova nešto proizvoditi.Marxizam – klasna suprotnost. Tri ključna momenta predstavljaju učenje o državi, klasama i otuđenju. Marx smatra da je država veliko zlo, štiti samo one koje vladaju. Marx se otuđuje od drugih ljudi.Markuze, From, Adorno, Horkhajmer ----Frankfurtska škola.Ego – ja – govori o formiranju nas samih.Super ego – rezultat socijalizacije.Maya – u Indiji baca koprenu.Platon – plebs – neosvještena, neinformirana masa. Ta masa nema svijest o pravom smislu ljudi. Konformizam – je promjena ponašanja i uvjerenja prema grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe.

DO 27. Str. Skripta + Pojmovi

Andrej Grubačić

NOAM CHOMSKY I KRITIKA KAPITALISTIČKE DEMOKRACIJE

Noam Chmsky najpoznatiji suvremeni lingvist i najznačajnije ime suvremenog anarhizma, često polazi od glasovitog paradoksa kojeg je definirao škotski filozof David Hume – od „paradoksa vlasti“. Prema Humeu jedan od najzanimljivijih problema svake političke konstrukcije jest lakoća kojom se većina nad kojom se vlada uvijek prepušta manjini koja ima moć. Humeov zaključak glasi da svaka vlast mora počivati na „kontroli misli.“ Chomsky ovome pretpostavlja nekoliko primjedbi od kojih se najznačajnija odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada isključivo većini nad kojom se vlada. Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka država i svaka vlast, kao oblik institucionaliziranog nasilja, počivaju na maču, odnosno sili, a to opet znači na principu klasne organizacije. Jedan od primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se pod pokroviteljstvom SAD – a, kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljačke udruge. Humeov paradoks se dakle odnosi i na otvoreno totalirane i na demokratske države. U duhu Lockeovog akosioma je da obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova. Ovaj Lockeov aksiom je mutatis mutandis, usvojio je i Henry Kissinger po kojemu su za implicitnu potčinjenost zaduženi intelektualni menađeri koji oblikuju konsenzus elita. Kissinger nipošto nije usamljen : Sličan stav formulirala je čitava plejada liberalnih i konzervativnih intelektualaca od kojih ćemo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera Lippmana i Reinhold Neibhur. Oni su zdušno zastupali tezu da odgovorni ljudi moraju proizvoditi pristanak i nužne iluzije kako bi zbunjeno štitili od demokratskog dogmatizma. Ova svojevrsna politička teologija postala je obilježjem intelektualnog diskursa, korporativne prakse i geopolitičke strategije. Chomsky u doista iscrpnoj analizi, identificira pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopće postala, mora proći:

Filter korporativnog vlasništva nad medijimaFilter reklamiranja i medijskog oglašavanjaFilter stručnih osoba koji pružaju samo prave informacijeFilter privilegiranih demantaFilter autocenzure ili pragamtičnoga usvajanja službenog diskursa.

25

Ipak, galvnu ciljanu grupu predstavlja neobrazovana masa, većina stanovništva. Ona se mora neutralizirati pomoću emocionalno potentnih simplifikacija.Razrješenje Humeovog paradoksa i krize suvremene demokracije sastoji se prema Chomskom, u prihvaćanju Bakunjinovog stava da je suštinski element čovjekove prirode „instinkt za slobodom“, odnosno mišljenje Bertranda Russella po kojem je anarhizam konačni ideal kojemu se društvo treba pokušati približiti. Anarhizam je za Chomskog tendencija koja identificira prinudne i autoritarne hijerarhijske društvene strukture, dovodeći u pitanje njihov legitimitet

Robert Posavec

UVOD

U razvijenim demokracija, objašnjava Chomsky, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli. U svome dugogodišnjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatstvo. Po njemu, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanoama, sveučilištima i koledža, počevši od samoga vrtića.Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati. Struktura medija je vrlo slična ostalim institucijskim strukturama čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Chomsky naglašava da je određene istine teško otkriti kao usamljeni pojedinac jer pojedinac „nema pristup alternativnim izvorima informacija“. Alternativni izvori informacija su vrlo važni u današnjem svijetu, u kojem vlada nekoliko korporacija i u kojemu mediji uglavnom pripadaju određenom lancu. Probleme malih ljudi mainstream mediji redovito izostavljaju, ili ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. U takvoj situaciji su alternativni izvori neophodni.Jedan od alternativnih izvora informacija predstavljaju i kompjuterske mreže, koje Chomsky naziva „elitnom privilegijom“. Taj je izbor informacija vrlo bitan te je u nekoliko slučajeva odigrao ključnu uloge u širenju relevantnih informacija(ponekad baš to relevantno predstavlja problem kada su u pitanju kompjuterske mreže).No, nisu kompjuterske mreže jedini alternativni izvor informacija. Mnogi pokreti i mnoge grupe posjeduju vlastite knjižnice, arhive, dokumentacijske centre koji sadrže građu koju je u mainstream tisku nemoguće pronaći. Izvora je mnogo samo trebate držati oči otvorenima, kaže Chomsky.Ova knjiga predstavlja analizu i kritiku medija Noama Chomskog. On se već tridesetak godina bavi proučavanjem medija. Najzanačajniji radovi Chomskog vezani uz propagandu i medije nastali su potkraj 80 – ih.

ŠTO MAINSTREAM MEDIJE ČINI MAINSTREAM

Iz govora na Z Media Institutu, lipanj 1997.

Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čaki i većina novina u zemlji. Oni usmjeravaju publiku. Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Tko su elitni

26

mediji, tko su oni koji određuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitačne korporacije. Pošto su mediji znanstveni sustavi oni blisko surađuju sa sveučilištima. Sveučilišta, na promjer nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbaci po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima. Ako ste pročitali „Životinjsku Farmu“ Georgea Orwella, koja je napisana sredinom četrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez, totalitarnu državu. Uvod u „Životinjsku Farmu“, nazvan „Književna cenzura u Engleskoj“, govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskom Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi.Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije rečenice. Pita se zašto se takve stvari dešavaju? Prvo zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stavri dođu do javnosti. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači. Bili to TV ili novine oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama.Tu imamo tri struje koje ćemo pogledati.

Prva je industrija za odnose s javnošću, industrija za propagandu najvećih poslova.Druga struja su ono što zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske autora i takve stvari.Treća struja je akademska, naročito onaj dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama.

Ramotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi oni kažu da su masovna populacija „neobrazovani i dosadni nestručnjaci“. Ljudi se brzo prebacuju s jedne pozicije na drugu, budući da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne radi se o nekom velikom pomaku, već o drukčijoj procjeni pozicije moći. Dosta toga proizlazi iz Prvoga svjetskog rata koji je bio velika prekretnica. Znatno je promijenio položaj SAD – a u svijetu.SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestog stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Prvi svijetski rat je bio doba kada je državna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Ministarstvo Informacija je bilo opremljeno za slanje propagande, uključujući i velike izmišljotine o okrutnosti njemačkih vojnika. Znači, propaganda je najviše bila pripremana za američke intelektualce i djeolovala je jako dobro. Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nadzora. Zemlja se suprotstavlja Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio „mir bez pobjede“. I tako su oni uspostavili prvu i jedinu državnu agenciju za propagandu u američkoj povijesti. Zvala se Odbor za javne informacije odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Zadatak odbora je bio natjerati narod uz pomoć propagande na rodoljubnu histeriju. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je moguće „ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice“. Njegov najveći državni udar kasnih 1920 – tih je bilo navikavanje žena na pušenje. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji. Jedan od članova Creelovog odbora je bio i Walter Lippmann, najcjenjenija osoba američkog novinarstva već pola stoljeća. Ponovo je vrlo jasno primjenjivao lekcije koje je naučio radeći na propagandi. Govori o novom umijeću u demokraciji – proizvodnji pristanka.Osnivač komunikacija i akademskih političkih znanosti je Harold Glasswell.

27

PROIZVODNJA PRISTANKA

Nedavno sam sa obitelji i prijateljima šetao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku došli do spomenika na kojemu je pisalo: „Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati“.Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkrića – kako mi to kažemo – u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus još dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Stotine američkih građana, dobronamjernih i poštenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, pročitali su što piše, očigledno bez reakcije. Možda bi drugačije reagirali kada bi bili u posjeti Auschwitzu ili Dachau i pronašli spomenik na kojem piše: „Ovdje leži žena, židovka čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati“.Sjećanje zapisano na spomeniku Wampanoang ženi nije originalno. T. D. Allman napominje da je „američko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktički nepostojeće“.Indijanci su bili prvi „agresori“ s kojima se trebalo suočiti u našem slavlju slobode, što je kasnije uslijedilo s Meksikancima, Filipincima, Vijetnamcima, Nikaragvancima i mnogim drugima. Giddings je skovao frazu „pristanak bez pristanka“ da bi opisao uspjeh Britanaca u širenju „britanske svetosti života“ i potrebu društvenog poretka nad rasno podređenim skupinama.Proces kreiranja i učvršćivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja jest ono što nazivamo „indoktrinacija“ ili „propaganda“ kada je povezano sa službenim neprijateljima. Krucijalni cilj edukacije je preusmjeravanje pozornosti na nešto drugo – recimo na Vijetnam gdje se naši problemi navodno nalaze.Od presudne je važnosti spriječiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora našeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ograničenja i postizati vlastite ciljeve – koji se u akademskoj teologiji nazivaju „nacionalnim interesima“.U svojim memoarima u kojima opisuje vrijeme svog mandata, UN – ov ambasador Moynihan daje grafičke primjere vlastite predanosti vladavini zakona, posebno povelji Ujedinjenih naroda koja zabranjuje upotrebu sile međunarodnim sukobima. Incident sa Svjetskim sudom nudi neke lekcije koje se tiču sistema indoktrinacije. Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike države, svake države. Ono što je važno u datome kontekstu jest doprinos najoštrijih kritika jačanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami žrtve – što je pravilo za educirane klase.Veliki uspjeh kritike jest upravo to što onemogućava shvaćanje da ovo što se događa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu.Ukoliko želite naučiti nešto o propagandnom sistemu pogledajte dobro kritike i njihove prešućene pretpostavke. Pogledajmo još jedan aktualan slučaj. Naš napad na Nikaragvu koja prijeti Meksiku, a samim time i SAD – u . Rapravljamo o dubokom pitanju – da li je Nikaragva pribavila avione kojima bi se mogla oduprijeti napade naše plaćrničke vohske, ne gerile, već dobro opremljene vojske koja premašuje vojsku Nikaragve po količini i kvaliteti naoružanja.

Pustimo sada neobičnu ideju da bi Nikaragva nezakonito postupila pribavivši zrakoplove kojima bi se obranila od našeg napada ili da bi se mogla napasti Honduras ili El Salvador – da za to vrijeme SAD stoje sa strane kao milostiv bespomoćan div, kako je Nixon jednom zacmizdrio. Vratimo se tvrdnji da je Nikaragva produžena ruka SSSR – a koja prijeti Meksiku. Marinci su ponovo 1926. poslani u Nikaragvu, koji su okupirali veći dio stoljeća, da bi suzbili prijetnju boljševika.

28

U maju 1983. značajan se događaj dogodio u Moskvi. Hrabar spiker Vladimir Danchev, u pet, u pet je emitiranja izvještavao o ruskoj invaziji u Afganistan, pozivajući istodobno pobunjenike na pružanje otpora. To je izazvalo veliko divljenje na Zapadu. New York Times je taj događaj proglasio odstupanjem od službene sovjetske propagande te je komentirao da je Danchev bio revoltiran dvostrukim standardima i novogovorom. U Parizu je uspostavljena nagrada za novinare koji se bore za pravo na informacije. Danchev je skinut s radija i poslan u psihijatrijsku bolnicu. Danchev je bio slavljen zbog svoje hrabrosti, zbog trijumfa dobre volje, zbog toga što ga nije prestrašilo totalitarno nasilje. Ono što je bilo osobito značajno u vezi Danchevog emitiranja nije to što je on iskazao protivljenje sovjetskoj invaziji i pozvao na otpor, već to što je invaziju nazvao invazijom. Prešutno u pokrivanju Danchevog slučaja na zapadu je bila nota samočestitanja: tako nešto se ovdje ne bi moglo dogoditi. Mogli bi se dalje zašto se to nije nikada dogodilo. Zbog toga što ni jedan američki novinar ne bi nikada oponašao Dancheovu hrabrost. 1962. su SAD naaple Južni Vijetnam. Te je godine predsjednik Kennedy, poslao američke zračne snage da napadnu ruralni Južni Vijetnam. Sve je to bilo u sklopu programa kojim je trebalo dovesti nekoliko miliona ljudi u koncentracijske logore. Koji su bili okruženi bodljikavom žicom i naoružanim čuvarima da bi se ljude zaštitilo od gerile koju su oni dobrovoljno podržavali. Direktnu invaziju SAD – a u Južni Vijetnam popratila je i podrška Francuzima u pokušaju ponovnog osvajanja bivše kolonije, zatim naša povreda mirovnoga procesa iz 1954. U narednim su godinama SAD nastavile odbijati svaki pokušaj mirovnog sporazuma te su 1964. počele planirati zastrašujuću invaziju na Južni Vijetnam. Invazija se dogodila rane 1965. SAD su jednostavno priznale da je politički sporazum bio nemoguć budući da bi neprijatelj glatko pobijedio u političkom takmičenju. Proteklih dvadestpet godina tražim bilo kakve reference u mainstream novinarstvu ili znanosti o američkojn invaziji u Južni Vijetnam 1962. Ukratko, ovdje nema Dancheva. Unutar mainstreama ne postoji nitko tko bi invaziju nazvao invazijom ili shavtio činjenice. Nezamislivo je da bi bilo koji američki novinar pozvao Južne Vijetnamce na pružanje otpora. Danas oni koji spominju invaziju SAD na Južni Vijetnam 1962. pojačanu 1965. nagrađeni su nevjerovanjem – vjerovatno su zbunjeni ili jako ljuti. Sada je normalno ismijavati se svakoj analogiji između sovjetske invazije u Afganistan i američke invazije u Gvatemalu. U značajnoj analizi „Demostration Elections“ Edwarda Hermana i Franka Brodheada, nalazi se fotografija Theodora Hesburgha kako promatra glasačku kutiju za vrijeme izbora u El Salvadoru 1982. godine na kojima je bio promatrač. Svećenik Theodore Hesburgh promatra izbore u El Salvadoru, ali ne vidi glasačku kutiju jasno prikazanu na fotografiji. Jedan od glavnih zadataka uspješnog edukacijskog sistema jest obdariti vlastite žrtve mogućnošću promatranja, no ne i uočavanja, mogućnošću koja je karakteristika odgovornih intelektualaca.Pragmatični su protivni dokazivali da se rat ne može dobiti uz prihvatljivu cijenu, ili da postoje nejasnoće oko ciljeva, ili dvostrukost ili propusti u provedbi.1982. je preko 70% populacije rat smatrao „temeljno nepravednim i pokvarenim“, a ne samo pogreškom.Još jedna respektirana figura u liberalnom panteonu, Adlai Stevenson, naglasila je pri UN- u da smo se u Vijetnamu borili protiv unutrašnje agresije. Malo dublji pogled na debatu koja se razvila oko Vijetnamskog rata otkriva nam neke mehanizme indoktrinacije. Debata je suprotstavila jastrebove golubovima. Jastrebovi su poput, novinara Josepha Alsopa, smatrali da uz dovoljnu upotrebu nasilja možemo ostvariti svoje ciljeve. Golubovi su to to smatrali nevjerovatnim, premda, kao što je Arthur Schlesinger objasnio, svi mi molimo da je gosp. Alsop u pravu, i svi mi pozdravljamo mudrost i rukovodstvo američke vlade.Da razjasnim: ratni zločini, uključujući i zločin pokretanja agresivnog rata, su zlo, čak i ako se koriste u plemenite svrhe. Nekoliko je kritičkih raspoloženijih novinara od Anthony Lewisa koji je zaključio svoje stavove 1975., objašnjavajući da je rat počeo s „tapkajućim pokušajima da se učini dobro“ no da je već 1969. bilo jasno da se radi o „katastrofalnoj pogrešci“.

29

Oni koji vladaju uz pomoć nasilja žele sebe prikazati kao „behavioriste“. Ono što ljudi misle nije toliko važno, važno je ono što rade. Oni moraju biti poslušni, a ta je poslušnost osigurana silom. Demokratski sistemi su prilično drugačiji. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa dražvne religije.Što više bijesni diskusija između jastrebova i galebova, to se dražvna religija čvršće i efektivnije uspostavlja. Ove razlike između demokratskih i totalitarnih sistema kontrole misli se približavaju. U stvari, čak i totalitarna država mora biti zabrinuta zbog stavova i shvaćanja javnosti, dok je u demokraciji politički aktivan segment društva, obrazovaniji i privilegiraniji, od najveće važnosti. Golubovi koji ga zabrinjavaju nisu službeni golubovi doktrinarnog sistema, već opća populacija.Profinjene metode indoktrinacije, upravo ilustrirane, značajnije su od izravnog varanja ili zataškivanja neželjenih činjenica, i ako su ove posve dovoljne. Primjera je bezbroj. Razmotrimo, na primjer, trenutnu diskusiju o tome postoji li simetrija između El Salvadora i Nikaragve budući da su u oba slučaja pobunjenici potpomognuti izvana i pokušavaju svrgnuti vladu. Kritike se pitaju da li Nikaragva još uistinu potpomaže gerilu u El Salvadoru ili je već podlegla totalitarizmu. U diskusiji je izgubljena još očitija sličnost. U obje je države prisutna teroristička vojna sila koja masakrira civile, i u obje države mi podržavamo tu silu: vladu El Salvadora i kontraše.Glavni zapovjednik demokratskih snaga, Adolfo Coleso, citiran je u New York Timesu: Ne postoji nikakva linija, nikakva čvrsta linija između civilne farme koju posjeduje vlada i izvidničkih položaja sandista.Sličan problem Libije i manjine PLO – a se u Americi osuđuje kao rasistički i ekstremistički: jednako takvo stajalište SAD – a i Izraela, rasističko u suštini, smatra se uzorom umjerenosti. Aktualni su izvještaji prikriveni, opovrgavani pa čak i izvrnuti u jednom od najuspjelijih djelovanja agitacijske propagande u modernoj povijesti. U San Francisko Examineru, koji ima reputaciju najgorih novina, na naslovnoj se strani pojavila priča sa osnovnim činjenicama, a iznad nje je preko cijele strane stajao naslov: Arafat Izraelu: Razgovarajmo. Racionalni bi zaključak bio da manje sofisticirani tisak jednostavno ne razumije koje činjenice treba odstraniti zbog toga što se ne poklapaju s partijskom politikom. Ova razlika između tiska je pojačana intrigantnim navodom Warrena Hogea, urednika vanjske politike u New York Timesu. Jedan je čitatelj iz Detroita poslao kratko pismo Timesu u kojem spominje da Arafatov poziv na međusobno priznanje i pregovore nije objavljen. Njegovo pismo nije bilo objavljeno...Prije šezdeset godina je Walter Lippam prodiskutirao koncept „proizvodnje pristanka“, umjetnost koja se sposobna vješto rafinirati i može odvesti do revolucije u prakticiranju demokracije. Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaćena u poslovnim krugovima – postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnošću, čija je vodeća figura Edward Bernays opisao „izmudrivanje pristanka“ kao stvarnu esenciju demokracije. Vodeći je politički znanstvenik Harold Laswell napisao 1933. da moramo izbjeći demokratski dogmatizam poput onog da su ljudi najbolji suci svojih vlastitih interesa. Potrebno je ponovo naglasiti da ono što komunisti nazivaju agitacijskom propagandom ima mnogo veći značaj u demokracijama nego u državama koje vladaju uz pomoć nasilja. U Americi Dancheva nema, osim na nebitnim marginama političke diskusije.

SUSTAV PROPAGANDE

David Barsamian s Alternativnog Radija intervjuirao je Noama Chomskog u „Chronicles of Dissent“ (24. studeni 1986.)Američka industrija za odnose s javnošću, jedna vrlo sofisticirana industrija, već je u 1920. – ima razvijene alate i pisala o njima. Tijekom Prvog svjetskog rata američki su povjesničari ponudili predsjedniku Woodrowu

30

Wilsonu zadatak koji su nazvali „povijesno upravljanje“, što je značilo dizajniranje povijesnih činjenica tako da one služe državnoj politici. Slavni američki novinar Walter Lippman je 1921. rekao da umijeće demokracije zahtijeva proizvodnju pristanka, još jedan orwellovski izraz koji u biti znači „kontrola mišljenja“.

Uzmimo na primjer zemlju Sovjetski Savez. Tom zemljom, zapravo upravlja batina. To je državna zapovijed: država kontrolira, a svi ostali slijede naredbe. Tamo se bez poteškoća može odrediti što je propaganda:sve ono što država čini. Takvo nešto opisuje Orwell u „1984“. Jedan od razloga njezine popularnosti je njezina trivijalnost. Da se Orwell bavio ozbiljnim stvarima knjiga ne bi bila popularna. Da ponovim, teoretičari demokracije shvaćaju ovo već pedeset ili šezdeset godina i vrlo su jasni. Ako se čuje glas naroda, bolje kontroliraj što glas govori, to jest kontroliraj što ljudi misle. U mainstream medijima – NY Times, CBS, u biti svugdje osim u dalekoj periferiji koja ne dospijeva do nikoga – u mainstream medijima koji dosežu većinu populacije došlo je do živahne debate između „golubova“ i „jastrebova“. Jastrebovi su govorili: Ako se držimo toga, pobijedit ćemo. Golubovi su rekli: Čak i ako se držimo toga vjerovatno nećemo pobijediti, a osim toga previše bi koštalo i možda ubijamo previše ljudi. Ako si golub, podupireš agresiju. To pokazuje da je debata između golubova i jastrebova čisto taktičke prirode: Da li se možemo izvući?

Velika većina populacije nisu niti jastrebovi niti golubovi, već ljudi suprotstavljeni agresiji. Obrazovani se dio populacije slaže s propagandom. Za njih je to pitanje taktike jastreb protiv goluba. Propaganda često bolje djeluje među obrazovanima nego neobrazovanima. Isto tako, većina obrazovanih ljudi je dio povlaštene elite, oni dijele svoje interese i percepcije, dok je masovna populacije više marginalizirana.Evo jednog zanimljivog slučaja. Dok su tehnike kontroliranja misli bile iznimno djelotvorne, čak i apsolutno djelotvorne među obrazovanim dijelom populacije, nakon godina okrutnosti, masakra i hiljade ubijenih ljudi, te su se tehnike počele raspadati među masovnom populacijom. Ime te pojave je „vijetnamski sindrom“, smrtonosna bolest – ljudi previše toga razumiju.

Stručnjaci za zakonitost su oni koji rade na tome da sve što moćni ljudi rade izgleda zakonito, oni su u najvećoj mjeri privilegirana, obrazovana elita. Novinari, akademici, učitelji, stručnjaci za odnose s javnošću, ta cijela kategorija ljudi ima institucijski zadatak stvaranja vjerovanja koje osigurava djelotvorno upravljanje pristankom. Jedan od njih je poznati sociološki znanstvenik Robert Dahl koji je istaknuo da se politički sistem u kojemu namećemo opcije s privilegirane pozicije i to još zovemo demokracijom ne razlikuje od totalitarizma. Rijetki ljudi takvo što ističu. U industriji za odnose s javnošću, koja je već oko šezdeset godina najvažnija industrija u Americi, takvo što se podrazumijeva. U biti, to je svrha te industrije. Jedan od razloga jake podijeljenosti američkog društva jest činjenica da korporacije mogu držati svoj prst na pulsu naroda i ustanoviti kada treba poraditi na promjeni stavova. Pod time se podrazumijeva industrija za odnose s javnošću. Novine se u stvari prodaju oglašivačima preko čitalačke publike. S obzirom da ih prodaje korporacija, a njezino tržište su druge korporacije, to je još jedan vid preko kojega je korporacijski sustav u mogućnosti kontrolirati sadržaj medija. Državna moć ima jednaki efekat. Mediji nastoje održati intimni odnos s državnom moći. Žele saznati tajne informacije. Kako bi to postigli, moraju igrati igru koja podrazumijeva laganje i služenje državi u formi aparata za dezinformacije. Tu se postavlja pitanje samostalnog novinara, znate klinac koji odluči postati iskreni novinar. Pa, neka pokuša. Ubrzo će mu urednik javiti da je malo preemocionalan, trebao bi biti malo objektivniji. Za ljude koji igraju igru po pravilima, u bogatom društvu kao što je američko postoje obilne nagrade. Situirani ste, privilegirani, bogati, imate prestiž. Dat ću vam jedan primjer: U ožujku 1986. izglasana je pomoć terorističkoj vojsci u Nikaragvi. Tri mjeseca prije glasanja administracija je podgrijavala atmosferu

31

pokušavajući promijeniti ograničenja Kongresa u vezi pomoći terorističkoj vojsci koja je napadala Nikaragvu. Tu vojsku su oni među sobom zvali „službena vojska“, službena teroristička vojska, što ona zapravo i jeste.

Naziv „borci za slobodu“ je bio za javnost. Ako pogledate tajne dokumente, vidjet ćete da su oni bili službena vojska koju je prije nekoliko godina Pentagon opisao kao terorističku vojsku, ali to nije za javnost pa ću ih ja zvati po tačnim internim terminima – službena teroristička vojska. Kako će mediji odgovoriti na vladinu kampanju za promjenu odluke Kongresa? Mene je to zanimalo pa sam uzeo dva nacionalna lista, Washington Post i New York Times i tako cijeli januar, februar i mart. Bilo ih je osamdesetpet. Svih osamdesetpet je bilo protiv sandista. Osamdesetpet od osamdesetpet je slijedilo službenu politiku – sandisti su negativci. Postoje dvije vrlo zapanjujuće činjenice o sandističkoj vladi ako je usporedimo s našim saveznicima u Srednjoj Americi – Hondurasom, Gvatemalom, El Salvadorom, itd. Kao prvo, sandisti su jedinstveni među srednjeameričkim državama u tom pogledu što ne kolju svoj narod.Drugo, Nikaragva je jedina takva zemlja gdje je vlada pokušala usmjeriti usluge prema siromašnima, u biti se usmjerila prema društvenoj reformi. Sljedeća stvar na koju sam obratio pozornost bila je koliko često su te dvije činjenice o Nikaragvi bile spomenute u tih osamdesetpet članaka? Činjenica da su sandisti bitno drugačiji od naših saveznika što se tiče ubijanja vlastitog naroda nije bila spomenuta niti jednom. Nije bilo ničega što bi se odnosilo na tu činjenicu. Jedna rečenica je bila indirektna, u njoj se objašnjavalo da sandisti takve stvari više ne mogu raditi zbog rata s Kontrašima. Druga je bila strastven napad na sandiste u kojem ih se nazivalo totalitarnim čudovištima i usput je bilo rečeno: Pa, naravno oni su usmjeravali sredstva prema siromašnima. Znači dvije rečenice u osamdesetpet kolumni o toj ključnoj temi. Ni jedna rečenica u osamdeset pet kolumni o značajnoj činjenici da sandisti za razliku od naših saveznika nisu pobili svoj narod, nisu pobili svoj narod, nisu ubili stotinu hiljada ljudi. Jedna vrlo znamenita struka. Nakon toga prošao sam kroz sve uvodnike u New York Timesu od 1980. do danas, samo uvodnike o Nikaragvi i Salvadoru. Svugdje ista priča. Zapravo, komentari u uvodnicima i izvještaji o Salvadoru prikazivali su taj događaj kao umjerenu centralnu vladu napadnutu od strane lijevih i desnih terorista. Odredi smrti su samo snage sigurnosti. Duarte je front za teroriste, kao što on sam zna. Ali to ne smije biti rečeno u javnosti jer bi ostavilo krivi dojam. Isto tako, tijekom cijelog Vijetnamskog rata nije bilo članka ni u jednim novinama za koje ja znam koji je rekao da Amerika nije imala pravo napasti Južni Vijetnam.

Ako bilo koja vlada krene krivim putem, čak i u najmanju ruku, oni to mogu zaustaviti na jednostavan način smanjujući im ulaganja. To ovdje u Americi nije takav problem jer korporacije u potpunosti posjeduju vladu i ona ne može krenuti krivim putem. Ali kad se u drugim zemljama, osobito zemljama trećega svijeta, javi taj problem i ako ubrzo nakon toga vlada želi izvesti društvenu reformu, ta reforma je zaustavljena. Zato je djelotvorna kontrola nad osnovnim odlukama u društvu u privatnim rukama, usko koncentrirana i nadzire cijelu državu.

ZBUNJIVANJE STADA

Prosječan Amerikanac dobiva sliku stvarnosti onakvu kakvu državno – korporacijska veza u SAD- prikazuje...često i više od toga.

Ako pažljivo i skeptično pratite mainstream medije i pristupate im s pravilnim razumijevanjem djelovanja propagande, onda možete nešto naučiti. Obični gledatelj ili slušatelj povjeruje u propagandu.

32

Vi smatrate da je prava funkcija medija zataškavanje onog što se dešava u svijetu...

Zataškavanje...puno je složenije. Hoću reći, ipak mediji imaju složenu ulogu. Ne možete staviti medije u jednu kategoriju. S jedne strane imate masovne medije – to uključuje sve od sporta i humorističkih serija do vijesti. S druge strane tu su „elitni“ mediji usmjereni prema tzv. „političkom sloju“ : obrazovanima, bogatima, pismenom dijelu populacije, upraviteljima. Tu mislim na NY Times i Washington Post. T i mediji imaju malo kompliciraniji zadatak. Moraju ulijevati pravilne stavove koji služe kao mehanizam indoktrinacije koji je u interesu moći.

Što se tiče kulta objektivnosti, i tu moramo biti oprezni. Naravno da mediji sebe opisuju kao duboko vjerne i objektivne, ali koja propagandna institucija ne bi to isto radila?

Pitanje bi bilo zašto se mediji konstantno koncentriraju na pojedince uključene u probleme umjesto da se koncentriraju na medijske glumce?

Koncentrirali su se na samog Reagana. Razlog zašto se mediji koncentriraju na takve stvari je zato što su nebitne i beznačajne. Jedan od najvažnijih ciljeva ideološkog sistema je skretanje pozornosti s pravih djelatnosti vlasti i fokusiranje na marginalne probleme. Na primjer, afera protiv Irana se usredotočila na ono što se dogodilo od sredine 1980 – ih, od 1985., 1986. Nameće se pitanje: Pa što se događalo prije 1985.? Postoji odgovor na to. Prije 1985. Amerika je ozakonila prodaju oružja Iranu putem Izraela, baš kao što su radili i nakon 1985.

Možete li mi reći kojim stvarima se mediji pouzdano ne bave?

Uzmite na primjer neke od problema koje smo mi spomenuli. Problem – bilo što se događa – će mediji oblikovati i izmijeniti na način da služi interesima utemeljene moći. Utemeljena moć se može sastojati od nekoliko dijelova, ti dijelovi čak mogu biti i u konfliktu tako da ćete dobiti razna taktička mišljenja. Pogledajte, recimo, članke u New York Timesu i Washington Postu, kao što sam ja učinio kada su debate bile u tijeku, i vidjet ćete skoro apsolutno slaganje sa stavom da sandiste treba svrgnuti i kako taj cilj postići debatom. Takvu uniformnost nalazimo u totalitarnoj državi, a ista je stvar sa svim ostalim problemima na koje sam se usredočio.

Za medije kažete da primjenjuju nešto što vi zovete izmišljeno razilaženje u mišljenju?

Da. Usredotočimo se na pitanje kako svrgnuti sandiste. 1986. je oko 80% ljudi bilo protiv kontraške vojske i smatralo da bi se sandisti trebali uništiti drugim sredstvima. Neke druge nasilne i nezakonite mjere, ali ne kontraška vojska. Da mediji jednostavno odražavaju poslovne interese onda bi oko 80% komentara bilo protiv kontraške vojske. Pravi broj je bio oko 50%, što znači da su mediji više podržavali vladinu poziciju nego što bi propagandni model pretpostavio.

Mislite li da nas sada mediji pokušavaju uvući u rat u Perzijskom zaljevu?Definitivno. To je komplicirana priča, ali opcije su ili rat ili nagodba putem pregovora. Na primjer, 12. 8. Irak se očito ponudio povući iz Kuvajta kao dio cjelokupnog povlačenja iz okupiranih arapskih zemalja. To bi

33

značilo da bi oni uz povlačenje sirijskih vojnika iz Libanona, izraelskih iz Libanona i s ostalih okupiranih teritorija odustali i od Kuvajta.To nije nerazuman prijedlog. Prijedlog je bio odbijen. NY Times ga je odbio jednom rečenicom, i to u nekom drugom članku o nekoj drugoj temi. Televizijske vijesti su se samo smijale.Irak tvrdi da je Kuvajt iskorištavao bogatstva naftnog polja i zato su htjeli nagodbu koja bi im jamčila nadzor nad tim poljem – pregovori o pitanjima sigurnosti, itd.Šest dana kasnije, Newsday, koji ne spada u nacionalni tisak, objavio je ponudu kao glavnu priču i dao sve detalje. Sljedeći dan, New York Times, ugledne novine, spomenuli su je u malom odlomku u nastavku stranice na kojoj se nalazila priča o sasvim drugoj temi. To nam otkriva nekoliko stvari o medijima. Kao prvo pokazuje da se izvan nacionalnog tiska odstupanja događaju slučajno. Ta odstupanja se mogu dogoditi, i kada se dogode, slijedi faza kontroliranja štete. Tada se te informacije stavljaju na rub.

Pa izgleda kao da su SAD želi podmititi Egipat da pošalje svoje vojnike?

Egipat, velika, jako naseljena zemlja s velikom vojskom koja se sastoji od trećine milona ljudi je poslao 2000 muškaraca naoružanih laganim oružjem i džipovima. Ja mogu skupiti više među ljudima koje znam. Što se tiče Saudijske Arabije, u današnjim jutarnjim novinama piše da je Saudijska Arabija odlučila platiti dio troškova američkih vojnika.

Amerika želi Egiptu oprostiti dug od 7 milijardi dolara?

To, ustvari, znači davanje diplomatskog pokrića. Zašto je Amerika toliko očajna za diplomatskim pokrićem? Zašto cijeli svijet odbija oružani sukob? To su stvari koje bi pravi objektivni mediji istraživali. A o tome nikakve diskusije. I onda naiđete na bijesan uvodnik u NY Timesu u kojem se autor pita „zašto svijet glumi negativca“?

Što je s novim medijskim poštovanjem prema UN-u, sada kada UN navodno glasa za nas?

To je zanimljiva priča. UN je dobio pohvale na koje nisu naviknuti. Članci i članci su pisali o tome kako sa završetkom Hladnog rata i Rusima skinutim s vrata, UN napokon može funkcionirati kako je od početka zamišljeno. Kako se američka dominacija u svijetu smanjivala tako su se smanjivale simpatije prema UN – u. Tako smo postepeno tokom godina izgubili interes za UN. Oko 1970. situacija je došla do tačke kada je Amerika postajala sve izoliranija. UN se smatra pogodnim sve dok slijedi američke naredbe, kada nije tako smatra se beskorisnim.

Gore Vidal, između ostalih smatra da je lakše manipulirati ljudima koji su poplavljeni televizijskim vijestima? Da li vjerujete tome?Mislim da bi ponovo trebali napraviti razliku između političke klase - onih koji su aktivniji u političkom, ekonomskom i kulturnom vođenju – i ostatka populacije koji imaju funkciju pasivnih promatrača. Pročitate li, recimo, tekstove Waltera Lippmana, starješine američkog novinarstva koji se još smatra i vodećim progresivnim, demokratskim teoretičarem, vidjet ćete da za pravilno funkcioniranje demokracije postoje dvije različite uloge: Jedna je uloga posebne klase odgovornih ljudi, male manjine, a druga je uloga javnosti koju je Lippman opisao kao „zbunjeno stado“.

34

Javnost ima ulogu promatrača, a ne sudionika. Njihova jedina uloga je promatranje i tu i tamo odobravanje nekakvih odluka. Donošenje odluka je u rukama elite. To se zove demokracija.

Znači, ljudima se sve manje može manipulirati?Pa da. Mogli ste to vidjeti u osamdesetima. Na primjer, od Reaganove administracije se očekivalo da intervenira diljem svijeta kao što je to činila Kennedyjeva administracija. Kada su počeli bombardirati Južni Vijetnam, sve je bilo na naslovnicama. Kada su poslali vojnike u Vijetnam, također je bilo jasno. Opseg tajnih operacija je dobra mjera za javne disidente. Tajne operacije nisu skrivene od nikoga osim domaće populacije.

O SLOBODI TISKA I KULTUREAko prihvatimo da je posjedovanje masovnih medija, posebno radija i televizije, od presudne važnosti za slobodu informacija, niti državno niti kapitalističko vlasništvo ne može osigurati tu slobodu, koje su alternative?

Alternativa državnoj ili privatnoj moći je demokracija. Demokracija koja stvarno funkcionira pretpostavlja relativnu jednakost. To je činjenica koja datira još od Aristotela.

Izgleda da riječ „kultura“ u vašim tekstovima i predavanjima ima prilično „šire“ značenje nego u mainstram kulturi?Nisam svjestan korištenja riječi „kultura“ u nekome određenom smislu, ali definitivno bih naglasio političku, društvenu i intelektualnu dimenziju.

Što je po Vašem mišljenju veza između klase i kulture?Nastavljajući koristiti riječ „kultura“u širem smislu, mislim da bi bilo zavaravanje reći da elita želi nametnuti vlastitu kulturu ostatku društva. Politička kultura elite je aktivna i sudjeluje. Oni žele da velika većina bude pasivna, ravnodušna, marginalizirana i poslušna, usmjerena prema nevažnim problemima. Društvena i intelektualna kultura elite je bit bogat i nagrađivan.

Na kraju, kako vi vidite sadašnju homogenizaciju kulture, gdje gradovi postaju sve sličniji, ljudi slušaju istu glazbu, gledaju iste TV sapunice?Određene vrste globalizacije koje su utemeljene zasigurno su najveći faktor u vrlo očitoj homogenizaciji kulture. U Europi je, na primjer, nastupio značajan rastregionalnih kultura i pritisakaprijelaza u „Europu regija“. Vjerski fundamentalizam je također djelomice reakcija na homogenizaciju kulture i centralizaciju moći, a ima i drugih očitovanja. Određeni oblik upravljanih tržišta koji većinom prevladava karakterizira nestabilna struktura. Kako se problemi vraćaju izvoru, ideološke izmišljotine od prošlih nekoliko godina se preispituju na visokim mjestima. Efekti nisu stabilniji niti stalniji od samih institucijskih struktura. Razumljivo je da koncentracija moći želi povećati osjećaje bespomoćnosti i pokoravanja unatoč povijesnim silama koje su iznad naše kontrole. Čovjek može izabrati da li će podleći tim pritiscima, ali to je izbor, a svakako ne prisila.

KONTROLA NAŠIH ŽIVOTAPredavanje Noama Chomskog, 26. veljače 2000., Kiva Auditorijum, Albuquerque, New Mexico

35

Tema je preopširna da bi o njoj sada diskutirali i zato ću je malo skratiti. Ponekad kažemo Washington, ili Wall Street, ili NATO, ili G7, ili G3, ili najtačnije G1. Ako tu koncentriranu moć želimo temeljitije opisati, reći ćemo da je ona spektar megakorporacija povezanih savezom država koje upravljaju ekonomijom koja je na neki način korporativni merkntilizam, koji sve više prerasta u oligarhiju te se oslanja na državnu moć kako bi socijalizirao rizik i cijenu te obuzdao neposlušne elemente. Problemi suvereniteta su se javili u dvije domene tokom 1999. godine. Jedna predstavlja suvereno pravo po kojemu smo sigurni od vojne intervencije. Druga domena je suvereno pravo u socio – ekonomskoj intervenciji. Ovdje se postavljaju pitanja o svjetskoj dominaciji multinacionalnih korporacija, financijskih institucija u proteklih nekoliko godina. Svi su se ti problemi dramatično iskazali u Seattleu u novembru 1999. godine.Politički je svijet poznat po sloganu „narodni suverenitet u vaalsti sastavljenoj i izabranoj od ljudi i za ljude, ali u praksi stvari su drugačije. Praksa smatra ljude neprijatelje. Ljude treba kontrolirati za njihovo dobro. Dobar dio populacije htio je vladavinu seljaka istih poput nas. Te iste ideje nadahnule su buntovne farmere u kolonijama stoljeće kasnije, ali konstitucijski sistem je bio drugačiji. Cilj konstitucijskoga sitema je bio da štiti manjinu od većine i osigura da zemljom vladaju oni koji je posjeduju. U dvadesetom stoljeću narod se smatra neukim i dosadnim nestručnjacima koji imaju ulogu promatrača, a ne sudionika, osim u povremenim prilikama kada mogu birati između predstavnika privatne moći. To zovemo izborima. Za vrijeme izbora mišljenje javnosti je nebitno ako je u sukobu sa prohtjevima bogate manjine koja vlada zemljom. Ankete pokazuju da se većina građana strogo protivi stvarima koje se događaju, ali se ti problemi ne pojavljuju na izorima. Za vrijeme izbora to nije tema jer središta moći, bogata manjina, složno podržavaju utemeljenje posebne vrste socio – ekonomskog pokreta. Zato se takve teme ne pojavljuju.

U ranim danima industrijske revolucije u SAD- u, znači u Novoj Engleskoj prije stopedeset godina, postajao je živahan, nezavisan radnički tisak kojeg su vodile mlade žene ili gradski obrtnici. Prezirali su „degradaciju i potčinjenost“ novonastalih industrijskih sistema koji su prisiljavali ljude da se iznajmljuju kako bi preživjeli.U dvadesetome stoljeću literatura industrije za odnose s javnošću osigurava bogate i poučne upute koje kazuju kako uliti duh novoga doba kreiranje umjetnih potreba, ili ustrojavanjem misli na isti način na koji vojska ustrojava svoje vojnike tako da se ljudska pažnja usmjeri na površne stvari koje uključuju modernu potrošnju. Ako se to može izvesti, ljudi će prihvatiti besmislene i pokorne živote koji su im namijenjeni te će zaboraviti ideje o preuzimanju kontrole nad svojim životima. To je veliki projekat društvenog izmudrivanja. Traje već stoljećima, ali je u zadnjem stoljeću postao intenzivan i velik. Izvodi se na mnogo načina. Jedna od glavnih posljedica krivo nazvanih tržišnih ugovora jest promicanje prijetnje premještanja rada – to ne mora biti stvarnost, već samo prijetnja, a natjeravanje na disciplinu putem oslabljivanja sigurnosti je dobar način. Drugo sredstvo, bi bilo promoviranje fleksibilnosti burze rada. Kada govore o povećanim ograničenjima fleksibilnosti plaća misle na smanjene fleksibilnosti plaća, a ne povećanje.Alan Greenspan je svjedočio u Kongresu da je veća radnička nesigurnost važan faktor u ekonomiji iz bajke. Na taj način inflacija ne raste jer se radnici boje pitati za plaće i povlastice. U državama koje ovise o nama, manje delikatne mjere su na raspolaganju. Jedna od njih je kriza duga. Latinska Amerika je dramatičan primjer toga. Kriza duga jest nešto, ali pažljivo moramo promotriti što. To je ideološka umna tvorevina. Ono što se zove dug moglo bi biti riješeno na mnogo jednostavnih načina. Jedan način je da se moćnici pridržavaju kapitalističkoga principa po kojemu posuđivači moraju platiti, a iznajmljivači su ti koji moraju riskirati.

36

Uzmimo na primjer Indoneziju gdje trenutni dug iznosi 140% domaćeg bruto proizvoda. Novac su posudili vojni diktatori i njihovi prijatelji i možda još nekoliko stotina ljudi, ali dug mora otplatiti narod koji je pod oštrim mjerama režima. Osim kapitalističkoga principa, tu je još jedna metoda, a to je međunarodni zakon kojeg su predstavile SAD kada su oslobodile Kubu što znači da su je osvojile. Tada su ukinuli dug Kube Španjolskoj . Dug je bio nametnut narodu. Taj događaj je ušao u međunarodni zakon i to najviše uz američku incijativu. Zove se princip neprihvaćenog duga. Naučili su lekciju Nema Alternative – TINA- okrutan izraz koji je izmislila Maggie Thatcher. TINA je sada već poznati slogan korporacijske verzije globalizacije. Ima glasova i izvan spektra, ne želim to zanijekati. Na primjer, tu je ideja da bi ljudi trebali imati pravo sudjelovati u odlukama koje često bitno utječu na njihov život. Južnoamerikanci su morali zaobići ekcesivni industrijski razvoj koji bi se natjecao s interesima SAD -, međutim mogu imati komplementarni razvoj. Međutim Washington se suočio s problemom kada je pokušavao nametnuti taj sporazum. State Department je to ovako objasnio, potajno: Južnoamerikanci krivo izabiru. To je neprihvatljivo, i iz tog je razloga suverenitet nedopustiv. Mogu imati slobodu, ali slobodu za pravilan izbor. Ta poruka je redovito i prisilno ponavljana iz slučaja u slučaj pa sve do danas. Gvatemala je imala kratki interludij demokracije. Završio je američkim vojnim udarom. Javnosti je to bilo prikazano kao obrana od Rusa. Zato je vojno rješenje bilo neizbježno. Trajalo je četrdeset godina i za sobom je ostavilo jednaku kulturu terora kao i u Srednjoj Americi. Ista stvar se dogodila i na Kubi. Kada je SAD donio tajnu odluku o svrgavanju kubanske vlasti 1960 –te, razmišljalo se na sličan način. Po toj je misiji prijetnja Kube predstavljalo širenje Castrove ideje o uzimanju stvari u svoje ruke. Ta bolest bi mogla zaraziti ostatak Južne Amerike, objasnio je Schlesinger, gdje i siromašni i povlašteni, inspirirani primjerom Kubanske revolucije sada zahtijevaju priliku za normalnim životom. Što je sa sovjetskom vezom? U izvještaju je ona bila spomenuta na ovaj način: U međuvremenu, Sovjetski Savez lebdi, uspijeva dobiti velike zajmove za razvitak i predstavlja se kao model za postignuće modernizacije u jednoj jedinoj generaciji. Eto to je ta prijetnja, prijetnja uzimanja života u svoje ruke, i ta prijetnja se mora uništiti terorizmom i ekonomskim gušenjem koje još uvijek traje.Jednaki se problemi kriju i iza tržišnih ugovora – NAFTA, na primjer. Za vrijeme usvajanja NAFTE –e, propaganda nam je poručivala da će to biti prekrasan dar radničkoj klasi u sve tri zemlje – Kanadi, SAD- u i Meksiku. Ta činjenica je ubrzo potiho odbačena. Cilj je bio zaključati Meksiko u reforme 80 – ih, reforme koje prilično smanjuju plaće i obogaćuju mali krug ljudi te strane investitore. Vratimo se temi za koju sam vas zamolio da je stavite na stranu neko vrijeme. Prije jednog stoljeća, tokom ranih etapa korporacijske Amerike, diskusija o tim pitanjima je bila otvorena i iskrena. Tada su konzervativci zaprijetili proceduri, opisujući je kao povratak feudalizmu i oblik komunizma, što nikako nije potpuna netačna usporedna.Konzervativna kritika se citirala u liberalno – progresivnom krugu u ranim godinama dvadesetog stoljeća, najviše od strane Johna Deweya. Smatrao je da demokratski oblici imaju malo stvarnosti kada životom određene zemlje – proizvodnjom trgovanjem, medijima – upravljaju privatne tiranije u sistemu koje je on nazvao industrijski feudalizam u kojemu su radnici podređeni kontroli upravitelja, a politika postaje sjena velikih biznisa na društvu. Zadnjih su godina korporacijama dodijeljena prava koja premašuju prava ljudi. Po pravilima WTO –a, korporacije mogu zahtijevati pravo nacionalnog tretmana. To znači da General Motors, ako djeluje u Meksiku, može zatražiti da se prema njima postupa kao prema meksičkoj tvrtki. Ostala pravila zahtijevaju da investitori, iznajmljivači i teoretičari moraju prevladavati nad pravima ljudi od krvi i mesa općenito, na taj način oni oslabljuju narodni suverenitet i demokratska prava. Na primjer, prije nekoliko godina Gvatemala je pokušavala smanjiti smrtnost novorođenčadi regulirajući prodaju potrepština za novorođenčad. Mjere koje je zahtijevala Gvatemala bile su s međunarodnim zakonom, ali je tvrtka Gerber zahtijevala

37

eksproprijaciju, što je uz prijetnju tužbom WTO – a bilo dovoljno da se Gvatemala povuče plašeći se osvetljivih američkih sankcija. Prvu takvu tužbu po pravilima WTO- a su podignule Venecuela i Brazil protiv SAD – a. Venecuela i Brazil su tvrdili da po EPA pravilima o petroleju SAD krši njihova prava i prava izvoznika petroleja. Sve to su trgovačka prava. Nemaju veze s trgovinom. Faktori su dizajnirani tako da osiguraju korporacijska prava. Općenito, glavni princip WTO – a i sličnih institucija je da suverenitet i demokratska prava budu podređena pravima investitora. Spomenimo i tlačiteljski princip po kojemu moćni i povlašteni moraju imati mogućnost da rade što žele. Prirodna posljedica je ta da suverenitet i demokratska prava ljudi moraju nestati, u ovom slučaju, i to ga čini dramatičnim – njihovo odupiranje da budu predmeti eksperimenta putem kojeg korporacije mogu profitirati.Najvažnije je bilo razaranje Bretton Woodsovog sistema u ranim 70 – ima od strane SAD- a, Velike Britanije i drugih. Sistem su kreirale SAD i Velika Britanija u 40 – ima. Ideja je bila smanjiti rastrošno i štetno teoretiziranje te ograničiti odljev kapitala. Razlozi su bili dobro shvaćeni i artikulirani. Vladina politika koja se smatra nerazumnom doticala bi se radničkih prava. Bretton Woodsov sistem je manje – više funkcionirao dvadeset godina. Mnogi ekonomisti ga smatraju zaltnim dobom modernog kapitalizma. U ranim 70 – ima stvari su se promijenile. Bretton Woodsow sistem je uništen i došlo je do liberalizacije financijskog tržišta i fluktuirajućih tečajeva. Taj period se često opisuje kao „olovno doba.“ U njemu je došlo da eksplozije kratkoročnoga sumnjivog kapitala koji je u potpunosti zasuo produktivnu ekonomiju. Došlo je do pogoršanja u svakome aspektu. Općenito govoreći, novonametnuti svjetski poredak dozvoljvao je veću moć veta virtualnom parlamentu privatnog kapitala investitora što je dovelo do primjetnijeg nestajanja demokracije i suverenih prava te primjetnijeg pogoršanja u zdravstvu. Dok se te posljedice osjećaju u bogatim društvima, one su prave katastrofe u siromašnima. Zato se velike ljudske cijene financijskog poštenja nametnute od strane virtualnog parlamenta mogu primjetiti na cijelo stanovništo.

David Barsamian i Noam Chomsky

MEDIJI, ZNANJE I OBJEKTIVNOST

Kako izgleda vaše jutro? Počinjete li s čitanjem Boston Globea i New York Timesa?Da, i s Wall Street Journalom. Financial Timesom. Bilo čime.

Postoje također i kompjuterske mreže?One nude mnoštvo mogućnosti. Postoje desetine hiljda priključenih, možda i stotine hiljada priključenih na razne mreže, i mnoge se diskusije odvijaju te pristiže masa informacija. Razne su kvalitete, no mnoge predstavljaju alternativu mainstreamu. Trenutno je to još uvijek elitna privilegija.

Vi ste znanstvenik, šta mislite o ideji objektivnosti i ravnoteže u medijima i obrazovanju?Postoji velika razlika između znanosti, isto tako i između humanističkih ili društvenih znanosti i medija. U prirodnim znanostima ste suočeni s prirodnim činjenicama kao vrlo tvrdim nadzornikom. Ne možete doći daleko s besmislicama. U razvijenim znanostima pogreške ne mogu trajati. Neki sam dan čitao sažetak članaka u Washington Postu kojeg je napisao dobar reporter koji zna mnogo o Centralnoj Americi. Tekst tog repotera je pun zabuna o tome zašto je Centralna Amerikau puno goremu stanju danas nego 1980. Reporter se pita da li je ta američka pomoć bila dobro potrošena. Također se postavlja pitanje što je otišlo krivo u našem velikom trudu da Centralnoj Americi omogućimo demokraciju i socijalni razvoj.

38

Bilioni dolara pomoći o kojima reporter govori su bilioni dolara potrošenih na uništavanje tih zemalja. To je razlog zašto su one u puno gorem stanju danas nego 1980, no Post to ne smije reći. Unutar razvijenih prirodnih znanosti, i ako nitko nema nikakvih iluzija o objektivnosti prisutna je neka vrsta stalnoga pritiska, kontrole koja reflektira ograničenja nametnuta od prirode. Unutar drugih područja, ono što odražava interese moćnih se jednostavno smatra objektivnim.

Da, ali jedan od glavnih mitova medija je da su mediji objektivni i uravnoteženi?To je jedna od funkcija propagande. Ako su mediji iskreni, oni će reći: Gledajte, ovo su interesi koje mi predstavljamoi to je okvir unutar kojeg mi gledamo na stvari. Ovo je ono u što mi vjerujemo i čemu smo predani. Pokušavaju sebe predstaviti kao protivnike moći, kao nekoga tko potkopavamoćne institucije. Akademska profesija igra istu igru. Pogledajte akademske konferencije o medijima. Postoji i treća pozicija: mediji podržavaju intrerese moći. Predstavljate li medije kao kritičke, kao protivnike moći, pa čak i kao subverzivne, tada radite veliku uslugu propagandi.

Smatrate li znanje privilegijom?Bio bih malo oprezniji kada je riječ o znanju. Prodaje se ono što se izdaje pod znanje. Pogledajte američku industriju visoke tehnologije, ili farmaceutsku industriju. Jedan od načina na koji javnost subvencionira korporacijski sektor je kroz sveučilišne labaratorije u kojima se odvijaju ozbiljna istraživanja.

Je li informacija privilegija?Ljudi izjavljuju takve stvari, no ja sam pomalo sumnjičav prema takvim izjavama. Kada kažete da je informacija privilegija znači da se može prodati na elementaran način, poput novina udruženih u Associated Press koje izbacuju članke ili kada odete u knjižaru i kupite knjigu. Ne vidim u tome ništa duboko, ne mislim da je informacija privilegija.

Što je sa stjecanjem znanja van konvencionalnih struktura koledža i sveučilišta?Kao prvo, čak i unutar konvencionalnih struktura, koledža, sveučilišta, New York Timesa i sl., ako pažljivo čitate može naučiti puno. Sve te institucije posjeduju važnu unutarnju kontradikaciju: s jedne strane, one ne bi preživjele da ne podržavaju temeljne interese bogatih i moćnih. S druge strane, te institucije imaju unutar sebe što ih potpunosti i iskrenosti te tačnome prikazu svijeta. Tako, na primjer poslovni tisak daje prilično dobre i tačne izvještaje, u većini slučajeva je slično i s ostatkom tiska.Van tih institucija postoji puno stvari koje možete učiniti. Vratimo se članku u Washington Postu o Centralnoj Americi. Pokret solidarnosti Centralnoj Americi ima pristup ogromnim količinama informacija i još ih uvijek prikuplja kroz direktne kontakte, alternativne medije, preko ljudi koji putuju tamo, i sve to van mainstream medija.

Da li se u golemoj količini pošte koju primate osjećaju ta stajališta izoliranosti?

Mark Achbar i Peter Wintonick su napravili film „Proizvodnja pristanka“ koji se prikazuje po cijelome svijetu. Dobijam mnogo pošte, stotine, pa i hiljade pisama. I ako se događa kada se pojavim na televiziji u SAD – u . Dobijem mnogo pisama u kojima me ljudi pitaju otkud mi te stvari i kako da se priključe mome pokretu. Ponekad se sledim kad to čujem.

39

Uporno odbijate pogledati taj film. Zašto?Djelomično zbog toga što bez obzira koliko se autori trudili, postoji nešto inherentno u mediju koji personalizira te daje krivu impresiju koja dovodi do pitanja poput: Kako se mogu priključiti tvome pokretu?

Da li je Avram vaše stvarno ime?Avram jest moje ime, no moji ga roditelji nikada ne koriste pa ja koristim svoje srednje ime. 16.juni 1993.

MEDIJSKA KONTROLAZapočet ću suprotstavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije:Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a inforamcije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane.

RANA POVIJEST PROPAGANDEWilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel odbor, koji je u razmaku od šest mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histeričnu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja želi uništiti sve njemačko, ubiti sve Nijemce, otići u rat i spasiti svijet. Sredstva upotrebljena u tom pothvatu su bila raznolika. Na primjer, veliki broj izmišljotina o njemačkim zločinima, belgijske bebe otrgnutih ruku. Ono što je važnije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih članova američke zajednice, koji bi onda širili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. To su naučili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas.

PROMATRAČKA DEMOKRACIJAWalter Lippman, starješina američkog novinarstva, najvažniji kritičar unutarnje i vanjske politike i najvažniji teoretičar liberalne demokracije, smatrao je da revolucija u umjetnosti demokracije može poslužiti za proizvodnju pristanka. Smatrao je da u demokraciji postoje slojevi građana.Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, donose odluke. To je mali postotak populacije.Ostali koji se nalaze izvan te grupe su ZBUNJENO STADO, kako ih je Lippman nazvao. Moramo se zaštititi od bijesa i gaženja zbunjenog stada.Zato nam treba nešto što bi ukrotilo zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totolitarnima ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.

ODNOSI S JAVNOŠĆUAmerikanci su bili pioniri industrije za odnose s javnošću. Obaveza industrije je bila „kontroliranje uma stvarnosti“, kako bi to rekli vođe. Odnosi s javnošću su velika industrija. Godišnje potroše oko milijardu dolara. Cijelo to vrijeme zadaća im je nadzirati mišljenje javnosti. Cijela svrha uspješne propagande je smisliti slogan

40

protiv kojega neće nitko biti i koji će se svima svidjeti, jer nitko ne zna šta on znači zato što on jednostavno ne znači ništa, ali njegova najveća vrijednost je što skreće pozornost na nešto drugo. Ljudi iz industrije za odnose s javnošću nisu tamo da bi se zabavjali. Oni rade. Imaju koncepciju demokracije kakva bi trbala biti: Sistem u kojem je poseban sloj naučen raditi u službi gospodara, u službi ljudi koji upravljaju društvom. Na primjer, koncepcija demokracije. Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti pažnju. Treba ih držati uplašenima, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti mogli bi početi razmišljati, što je opasno, jer nisu kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pažnju i marginalizirati ih

IZMUDRIVANJE MIŠLJENJAJavnost ne vidi razlog za uplitanje u javne pustolovine, ubijanje, mučenje. Zato ih treba natjerati. A da bi ih natjerali, trebamo ih uplašiti. Zbunjeno stado nikada nije dovoljno ukroćeno tako da je to konstantna borba. U 30 – ima su ustali i bili ušutkani. U 60 – ima je došlo do novog vala nezadovoljstva. Populaciju treba vratiti natrag u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Svašta se poduzimalo nakon 60 – ih kako bi se promijenila i preboljela ta bolest. Zvala se „vijetnamski sindrom“. Termin vijetnamski sindrom se pojavio oko 1970 – e i bio je slučajno definian. Reaganski intelektualac Norman Podhoretz definirao ga je kao „bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile“. Ljudi jednostavno nisu mogli razumijeti zašto bi oni trebali ubijati, mučiti i bombardirati ljude.

PREDSTAVA KAO STVARNOSTTakođer je važno potpuno falsificirati povijest. Ta povijest se pokušala rekonstruirati nakon Vijetnamskog rata. Previše ljudi je pokušalo shvaćati što se zapravo događa, uključujući vojnike i mlade ljude koji su bili dio mirovnoga pokreta. To je bilo loše. Jer imate apsolutnu kontrolu nad medijima i obrazovnim sistemom, i bez prevelike veze sa stvarnošću. Istina pokopana ispod hrpa i hrpa laži.

DISIDENTSKA KULTURADisidentska kultura je još uvijek živa. Proširila se od 1960 – ih. Kao prvo u 60 – ima je bila spora u razvoju. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do 70 – ih stvari su se promijenile. Razvili su se važni pokreti. U 80 – ima je došlo do još veće ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je nešto novo i važno u povijesti američkoga, ako en i svjetskoga disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su uključivali i sebe same, često i intimno, u živote ljudi koji pate. Svašta su od toga naučili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku.Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji članstvo. Organizacije imaju jedan vrlo primjetljiv efekat. To je opasnost u demokraciji: Ako se organizacije mogu razviti, ako ljudi više nisu prilijepljeni za TV, u glavi im se mogu javiti čudne misli, bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile. To treba biti svladano, ali nije bilo.

PARADA NEPRIJATELJAU Americi se odvija jedan vrlo karakterističan razvoj. Domaći socijalni i ekonomski problemi, zapravo katastrofe, su u porastu. Ovdje nećete uočiti ozbiljne planove za ublažavanje problema zdravstva, obrazovanja, beskućnika, nezaposlenosti, kriminala. U takvim uslovima morate skrenuti pažnju zbunjenoga stada, jer ako oni počnu primjećiavti te probleme neće biti dobro, jer su oni ti koji pate. Onda se desi veličanstvena pobjeda nad Grenadom, Panamom, ili nekom trećom vojskom trećega svijeta koje smo u stanju pretvoriti u prah prije nego li

41

se potrudimo pogledati je. Olakšanje. Spasili smo se u posljednji čas. Ovo je samo jedan od načina kako spriječiti zbunjeno stado da obraća pozornost na stvarne događaje i kako ih držati po strani i pod kontrolom.

SELEKTIVNA PERCEPCIJAU maju 1987. članovi grupe za ljudska prava iz El Salvadora, koji su preživjeli – vođe su bili ubijeni – bili su uhapšeni i maltretirani. Odvedeni su u zatvor La Esperanza (Nada). U zatvoru su nastavili sa svojim poslom. U zatvoru je bilo 432 zatvorenika. 430 ih je potpisalo iskaze u kojima su pod prisegom opisivali mučenja. Mučenja strujom i slične okrutnosti. Nacionalni tisak je odbio pisati o tom događaju. TV stanice su odbile prikazati sadržaj videokasete. Članak se pojavio jedino u lokalnim novinama okruga Marin i u San Francisko Examineru, ali čini mi se da to bilo sve. Nitko drugi to nije htio. U februaru usred kampanje za bombardiranje, libanonska vlada zatražila je od Izraela da promotri rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN –a koja je tražila od Izraela da se neposredno i bezuvjetno povuče iz Libanona. Rezolucija je iz marta 1978.U medijima nije bilo ništa o tome, nije bilo diskusije o tome da li bi Izrael i SAD trebali promotriti rezoluciju 425 Vijeća ili bilo koju drugu rezoluciju.

ZALJEVSKI RATTaj događaj nam pokazuje kako djeluje dobar propagandni sistem. Ljudi povjeruju da upotrebljavamo silu protiv Iraka i Kuvajta zato što iskreno pazimo na princip da se ilegalna okupacija i kršenje ljudskih prava trebaju suočiti sa silom. Razlozi za rat su ponuđeni. Jedan od razloga bi bio da agresori ne mogu biti nagrađeni i agresija mora biti obrnuta brzim posezanjem za nasiljem. To je bio razlog za rat. Samo za vrijeme Reaganove i Bushove administracije, Južna Afrika je ubila oko milion i pol ljudi u okolnim zemljama. Zaboravite šta se događalo u Južnoj Africi i Namibiji. Sve je završilo obilnom nagradom za agresore. Dobili su glavnu luku u Namibiji i hrpu prednosti u vezi njihovih sigurnosnih problema. Trebala bi nas plašiti spoznaja da smo toliko duboko totalitarni da nas mogu natjerati u rat bez ijednog razloga i da to nitko čak ni ne primjeti, niti je ikog briga.Ovo se bitno ne razlikuje od onoga što je Creel Odbor napravio u 1916. – 1917. kada je unutar šest mjeseci pretvorio miroljubivu popualciju u histerične divljake koji su imali namjeru uništiti sve njemačko kako bi se spasili od divljaka koji su belgijskim bebama trgali ruke. Današnje tehnike su vjerovatno sofisticiranije, imamo televiziju i hrpu novca koji se ulaže u nju, ali još uvijek tradicionalne. Mislim da problem nisu samo dezinformacije i Zaljevska kriza, da se vratim na početak. Problem je puno veći. Da li mi želimo živjeti u slobodnome društvu ili nečemu što doseže oblik totalitarizma nametnutoga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upućenim nekamo drugdje prestrašenim. To su dva izbora. I morate se suočiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao što smo ti i ja.

42