UVODŠto je neformalna logika?

- Logiku ne zanimaju subjektivni čimbenici ni fiziološka osnova zaključivanja već način na koji su vjerovanja međusobno povezana a koji omogućuje da na temelju određenog skupa vjerovanja zaključujemo o istinitosti drugih vjerovanja.- Neformalna logika naglasak stavlja na proučavanje i primjenu logike u svakodnevnim raspravama, odnosno na analizu i procjenu zaključaka (argumenata, dokaza) u njihovom „prirodnom okolišu“ tj. prirodnom jeziku.- Proučavanje neformalne logike razvija sposobnost utemeljenja, iznošenja i opravdanja vlastitih stavova, kao i sposobnost razumijevanja, analize i procjene tuđih stavova. Jedna od vrijednosti razvijanja vještine kritičkog mišljenja jest u tome da vježbamo otvorenost uma za različite opcije i rješenja. Otvorenost uma ne znači nekritičko prihvaćanje svih ponuđenih stavova, nego spremnost za nepristranu procjenu argumenata koji im se nude u prilog.

JEZIČNE PRETPOSTAVKE

- Riječi dobijaju značenje kroz bogati sustav jezičnih pravila. Ta su pravila stvorili ljudi živeći u zajednici. Ona su konvencionalna (dogovorna). To znači da su jezična pravila i značenja pojedinih riječi mogla biti drukčija, jer nema ništa u predmetu što bi zahtijevalo da ga nazovemo baš tako.

Jezični čin- Konvencije koje daju značenje pojedinim riječima nazivaju se semantičke konvencije.- Nepošitvanje pravila kombiniranja riječi u smislene cijeline, nazivaju se pravila sintaktičke konvencije (gramatika jezika).- Kad su zadovoljene semantičke i sintaktičke konvencije kažemo da je izveden jezični čin tj. da smo rekli nešto smisleno u jeziku.

Govorni čin Gramatički se rečenice dijele na: 1) Indikativne – Maja studira filozofiju. 2) Upitne – Studira li Maja filozofiju? 3) Imperativne – Majo, studiraj filozofiju! 4) Ekspresivne – O, da Maja barem studira filozofiju

- Prvom rečenicom mi smo nešto tvrdili, drugom pitali, trećom naredili (zahtijevali, savjetovali), četvrtom izrazili želju. - Samo indikativne rečenice mogu biti istinite ili neistinite.- Prihvatiti neku tvrdnju znači smatrati je istinitom. Kad izvodimo zaključke, mi na temelju nekog skupa tvrdnji koje su istinite zaključujemo o istinitosti drugih tvrdnji.

Razgovorni čin - Jezik, osim informiranju, služi i izražavanju emocija, umjetničkom stvaranju, zabavi. Sam čin uzrokovanja učinka nazivamo razgovorni čin.

Razgovorna pravila - Razgovor se ne sastoji od niza međusobno nepovezanih primjedbi i iskaza, nego je riječ o zajedničkom nastojanju sugovornika usmjerenom k određenom cilju. - Razgovorna razmjena ima pravila koja govornici prešutno slijede. Njih je prvi istražio i eksplicirao filozof Henry Paul Grice.- Prvo načelo razgovora vrlo je općenito. Ono kaže da subjekti razgovorne razmjene trebaju surađivati u ostvarenju zajedničkog cilja tj. uspješne komunikacije:Načelo suradnje: Svoj razgovorni doprinos učinite prikladnim razini na kojoj se pojavljuje, prihvaćajući svrhu i smjer razgovorne razmjene u kojoj sudjelujete.

1) Kategorija kvantitete odnosi se na količinu informacija i sadrži dva pravila: - Neka vaš doprinos razgovoru bude što informativniji za danu svrhu razgovora. (Govori ono što je bitno) - Neka vaš doprinos razgovoru ne bude informativniji nego što je potrebno za danu svrhu razgovora. (Ne govori nebitno)

2) Kategorija kvalitete odnosi se na istinitost i zahtijeva da vaš doprinos razgovoru bude istinit: - Ne kaži ono za što misliš da nije istinito. - Ne kaži ono za što ti nedostaje prikladna evidencija.

3) Kategorija relacije odnosi se na smislenu vezu izmeĎu izrečenog u razgovornoj razmjeni i vrlo je kratka: - Budi relevantan!

4) Kategorija modaliteta odnosi se na način kako je nešto izrečeno. Opće pravilo glasi: Budi jasan!

Razgovorna implikaturaiako je okvir slijeđenja razgovornih pravila vrlo rastezljiv, mi ne samo da slijedimo ta pravila nego: - prešutno shvaćamo da ih sljedimo - očekujemo od drugih da shvate (znaju, pretpostave) da ih slijedimo.

- Kada nešto ne kažete nego implicirate prema razgovornom pravilu, to se naziva razgovorna implikatura.- Središte razgovorne implikature je načelo suradnje. Naime, razgovorne implikature ostvaruju se usklađivanjem onoga što je rečeno s pretpostavkom da se sugovornik držao načela suradnje.

Na razgovornoj implikaturi temelje se primjerice: - ironija, sarkazam – prividno narušavaju pravilo kvalitete. - metafora može prividno narušavati pravilo kvalitete, primjerice kad nekome kažete „Srce si“. S druge strane, izraz „Ni jedan čovjek nije otok“ ne narušava pravilo kvalitete jer je to doslovno istinit sud.

OSNOVNI POJMOVI

Rečenica, sud, vrijednosna prosudba- Već je rečeno da indikativnim rečenicama nešto tvrdimo. Ono što tvrdimo jest određena misao o nekom stanju stvari. - Misao koja ima istinosnu vrijednost nazivamo sud (propozicija).- Sud nije isto što i indikativna rečenica. jednom rečenicom možemo izraziti više sudova.- Analizom pojmova (moralne) obveze i dopustivosti bavi se i formalna (simbolička) logika. Ta grana formalne logike naziva se deontička logika.

Zaključak, argument, dokaz- Zaključak, argument i dokaz su pojmovi koji se koriste za označavanje određene vrste odnosa između nekog skupa sudova – odnosa koji omogućuje da jedan od tih sudova izvedemo iz ostalih koji čine razloge za njegovo izvođenje. - Kad govorimo o zaključku, sudove koji čine razloge nazivamo premisama, a izvedeni sud konkluzija. - Argument obično započinje iznošenjem suda („Marko je sigurno položio ispit“) koji druga strana u razgovornoj razmjeni smatra ili može smatrati spornim („Sumnjam, baš i nije učio“),

te se nastavlja iznošenjem razloga u prilog spornom sudu nastojeći uvjeriti sugovornika u njegovo prihvaćanje („Upravo dolazi s ispita i vidi kako je veseo“). - Sporni sud nazivamo tezom.- Uobičajeno je dvije strane uključene u argument nazivati proponent (strana koja zagovara sud) i oponent (strana koju se uvjerava u sud).

- Dokaz ima istu strukturu kao zaključak i argument, ali pod terminom „dokaz“ uobičajeno podrazumijevamo sustavni prikaz zadovoljenja strožih ili najstrožijih kriterija utemeljenja istinitosti određenog suda.- U neformalnoj logici, kao uostalom i u svakodnevnom govoru, termini „zaključak“, „argument“, a često i „dokaz“, upotrebljavaju se kao sinonimi.

Objašnjenje i argument- U slučaju argumenta tražimo da nas se uvjeri da neka tvrdnja jest istinita, dok je cilj objašnjenja pokazati zašto je određena tvrdnja istinita (sama tvrdnja nije sporna).- Sud koji želimo objasniti naziva se eksplanandum, a sud pomoću kojeg objašnjavamo naziva se eksplanans (ili hipoteza).- Razlika između argumenta i objašnjenja je u tome što u argumentu premise smatramo zajamčenima i koristimo ih da utvrdimo konkluziju, dok je u objašnjenju zajamčen eksplanandum i nastojimo utvrditi eksplanans (hipotezu).

DEDUKTIVNO I INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE

Istinitost i logička snaga- Da bi argument bio dobar nije dovoljno samo da sudovi od kojih se sastoji budu istiniti. Između sudova mora postojati i nekakva povezanost, unutarnja snaga koja omogućuje da konkluziju izvedemo iz premisa.- Snaga kojom premise podupiru (utemeljuju, opravdavaju) konkluziju naziva se logička snaga argumenta. Logička snaga je unutarnja povezanost premisa s konkluzijom koja postoji ili ne postoji neovisno o stvarnoj istinitosti premisa.- Logička snaga argumenta ne jamči istinitost konkluzije, niti istinitost premisa i konkluzije jamči logičku snagu argumenta. Ta dva pojma – stvarna istinitost i logička snaga – odvojeni su. - Logičku snagu argumenta procijenjujemo tako da pretpostavimo da su premise istinite i pogledamo što se u tom slučaju događa sa istinitošću konkluzije. Ako premise podupiru konkluziju, tj. ako iz istinitosti premisa možemo zaključiti istinitost konkluzije, onda je argument logički snažan.- Logička snaga je određena uvjetno: ako su istinite premise, onda je istinita i konkluzija.- Logička snaga argumenta je stupanj potpore kojom premise podupiru konkluzij.

Dobar argument- Kad argumentiramo u prilog neke teze, zapravo nastojimo sugovornika uvjeriti u dvoje: a) da premise argumenta jesu istinite (aktualno istinite) b) da argument ima logičku snagu koja omogućuje da iz istinitosti premisa zaključimo istinitost konkluzije.

Stupnjevi logičke snage - Što je potpora koju premise daju konkluziji jača, logička snaga argumenta je veća. Prema stupnju logičke snage razlikujemo dva osnovna tipa argumenta: - deduktivni - induktivni (u širem smislu) Deduktivni argumenti - Deduktivni argumenti imaju najveću logičku snagu. U njima nije moguće da konkluzija bude neistinita ako su premise istinite.

- Logička snaga deduktivnog argumenta naziva se valjanost. Valjan argument s istinitim premisama nazivamo pouzdanim, jer je konkluzija izvedena iz njega pouzdano istinita. Osobina valjanog argumenta da istinitost premisa „prenosi“ na konkluziju naziva se čuvanje istinitosti.- Valjan argument može imati sve kombinacije istinosnih vrijednosti premisa i konkluzije osim jedne – istinite premise i neistinita konkluzija.- Valjan argument - argument najveće logičke snage; argument u kojem konkluzija logički nužno slijedi iz premisa.

Induktivni argumenti- Konkluzija ne slijedi iz premisa s logičkom nužnošću, već premise manje ili više podupiru (opravdavaju, čine uvjerljivom) konkluziju. - Nededuktivni argumenti - konkluzija ne slijedi nužno nego s određenom vjerojatnošću iz premisa.- Kada kažemo da argument nije valjan, to ne znači da argument nije dobar, nego samo da konkluzija ne slijedi logički nužno iz premisa.- Induktivni argumenti čije premise u određenom stupnju podupiru konkluziju, imaju snagu koja udružena s istinitošću premise čini konkluziju vjerojatno istinitom. - Snaga induktivnih argumenata stvar je stupnja. Po stupnju logičke snage razlikujemo induktivne i deduktivne argumente.- Induktivni argument onaj koji nam kaže da je njihova istinitost vjerojatnija od njihove neistinitosti.

- Dobar argument je onaj koji je racionalno uvjerljiv tj. onaj koji nam daje uvjerljive razloge za vjerovanje u istinitost konkluzije. Od dobrog argumenta se traži: – da premise podupiru konkluziju Što je ta podrška jača, snaga argumenta je veća.– da su premise istinite Kad je zadovoljen i uvjet istinitosti argument je prihvatljiv, odnosno dobar, bilo da je induktivan ili deduktivan.

ANALIZA ARGUMENTA

Prepoznavanje argumenta - Bilo da nastupa u dijalogu, govoru ili tekstu, argumentiranje je razgovorna razmjena. Nastojanje da sugovornika (slušatelja, čitatelja) uvjerimo u istinitost određenog suda navodeći razloge u prilog tom sudu vrsta je razgovornog čina.- Argumentiranje – uvjeravanje u istinitost određene teze. - Za uočavanje argumenta ključno je prepoznavanje namjere autora (pokušava li nas uvjeriti u određenu tezu navodeći razloge zašto bismo je trebali prihvatiti?) i konteksta u kojem se govor ili tekst pojavljuju (filozofska rasprava, politička kampanja, novinski komentar).- Uočavanju argumenta u tekstu pomažu riječi ili fraze koje upozoravaju na prisutnost premisa i konkluzije, dakle, argumenta. Te fraze nazivaju se indikatori premisa, odnosno indikatori konkluzije.

Indikatori premise: - jer, zato što, zbog toga, pod pretpostavkom, što slijedi iz činjenice da, što moţemo utvrditi na temelju, razlozi tome su, ...

Indikatori konkluzije: - dakle, tada, tako da, pa, u skladu s tim, iz čega slijedi, iz čega vidimo, što pokazuje da, što dokazuje da, iz čega zaključujemo ...

Eksplikacija premisa i standardna forma argumenta

- Radi lakše i uspješnije analize, potrebno je argument „izolirati“ iz konteksta i staviti ga u formu koja olakšava njegovu procjenu. Treba identificirati i jasno predstaviti premise i konkluziju te izostaviti dijelove koji ne doprinose snazi argumenta.- Kad se govori o kritičkom razmišljanju kao o vještini ili umijeću, ponajprije se misli na interpretaciju i, ako je potrebno, rekonstrukciju argumenta.

Rastavljanje na logičke jedinice.- Složene sudove koji su tvrđeni možemo zasebno navesti ukoliko to olakšava analizu argumenta. S druge strane, sudove argumenta koji su samo izraženi, a nisu tvrđeni ne smijemo zasebno navoditi (rastavljati). - Složeni sud može sadržavati i sastavne sudove koji nisu tvrđeni, za identifikaciju logičkih jedinica argumenta, pa i za rastavljanje složenog suda na jednostavne, stoga je bitno uočiti postojanje govornog čina tvrđenja. Taj postupak ovisi o razumijevanju jezika, njegove sintakse i o razumijevanju razgovorne implikature.

Izdvajanje argumenta- Ukoliko je jasno da se s dvije rečenice tvrdi isto, tj. da izražavaju isti sud, nije ih potrebno zasebno navoditi u standardnoj formi jer ne doprinose snazi argumenta.

Pojašnjavanje ključnih pojmova- Prilikom identifikacije premisa i konkluzije nerijetko je potrebno ukloniti dvosmislenosti i precizirati ključne pojmove oslanjajući se na kontekst rasprave.- Ponavljanje riječi dakle (ili riječi pa) indicira postojanje dviju konkluzija.

Podargumenti - Svakodnevni argumenti često su puno složeniji od ovih koje smo do sada koristili za primjere i kao takvi mogu sadržavati međusobno neovisne podargumente čije konkluzije služe kao premise glavnoj konkluziji. Stavljanjem u jednu standardnu formu, u mnogim slučajevima izgubila bi se unutarnja struktura argumenta, tj. uvid u logički odnos pojedinih sudova argumenta.

Tehnika dijagramiranja - Identifikacija i eksplicitno navođenje premisa i konkluzije argumenta važan je dio njegove analize.- Dijagramiranje argumenta počinje pripisivanjem brojeva premisama i konkluziji redom kojim se pojavljuju u tekstu.

Serijski argumenti - Većina argumenata sastoji se od više premisa, a argumenti često sadrže i podargumente čija konkluzija služi kao daljnja premisa glavnoj konkluziji.

(1) Etički problemi su najsloţeniji, dakle, (2) etičke probleme je najteţe riješiti, dakle, (3) ►najizglednije je stvaranje dojma da rješenja nema.

(1)->(2)->(3)

Vezani argumenti- Neke premise konkluziju podupiru samo ako su udružene. Drugim riječima, svaka od njih, uzeta zasebno, ne bi bila dostatna potpora konkluziji. Takve premise nazivamo vezanima, a u dijagramima između njih stavljamo znak '+'.

Konvergentni argumenti - Premise mogu konkluziju podupirati neovisno jedna od druge: (1) (2)

(3)

Divergentni argumenti - Jedna premisa može podupirati više od jedne konkluzije. (1)

(2) (3)

Vezane i konvergentne premise - Za neke je premise jasno da samo vezane podupiru konkluziju. Takve se premise često uspoređuju s karikama lanca koji „drži“ konkluziju. Pukne li jedna karika, pukao je lanac i konkluzija „pada“. - Za druge je premise pak očito da izražavaju međusobno neovisne razloge u prilog konkluziji.- Konvergentni argumenti navode više razloga za prihvaćanje konkluzije, dok vezani zapravo čine jedan razlog, bez obzira od koliko se premisa sastojali.- Osim poznavanje konteksta u kojem se argument pojavljuje, vrlo je važno i vladanje relevantnim znanjem.

Rekonstrukcija argumenta - Do sada smo u analizi argumenta prošli ove korake: a) prepoznavanje i izdvajanje uklanjanjem „viška“: pojašnjenja, ponavljanja, digresija itd. b) pojašnjenje ključnih tvrdnji i termina, posebice onih koje mogu uzrokovati zbrku. c) prepoznavanje govornog čina tvrđenja te, ako je potrebno i moguće, rastavljanje premisa i konkluzije na jednostavnije sudove. d) analiza strukture argumenta (dijagramiranje).

Prešućene premise - Prešućene pretpostavke za koje je očito da su bitan dio argumenta, nazivamo prešućenim premisama. Argumenti koji sadrţe prešućene premise nazivaju se entimemi.- Prešuti li se pak neki dio argumenta koji nije lako nadomjestiti, ekonomičnost i retorički efekt potpuno se gube, a povećava se mogućnost pogrešnog tumačenja i procjene argumenta. - Rekonstrukcija argumenta je postupak kojim je prilikom dijagramiranja i analize (pogotovo složenijih argumenata) potrebno eksplicirati prešućene premise i dodati ih dijagramu argumenta.

Pravila nadopunjavanja argumenta- Relevantnost - premise argumenta trebaju biti relevantne za konkluziju. Prilikom rekonstrukcije treba dodati one premise koje uspostavljaju vezu između logičkih jedinica argumenta.- Kvaliteta ( istinitost ) – argument treba sadrţavati samo one premise koje su istinite i za koje postoji prikladna evidencija. - Kvantiteta (količina informacija) – premise argumenta trebaju sadrţavati informacije iz kojih je izvediva konkluzija, i ne više informacija negoli je za tu svrhu potrebno u danom kontekstu.

Načelo milosrđa - Pravila rekonstrukcije argumenta možemo obuhvatiti pod nazivom „načelo milosrđa“. To je načelo „posuđeno“ iz filozofije jezika (tzv. „problem neodređenosti prijevoda“), no imenovao ga je i za rekonstrukciju argumenta prilagodio Nicholas Rescher.- Prilikom rekonstrukcije argumenta trebamo nastojati dobiti najbolji argument koji je u danom kontekstu moguć.

- Ovako formulirano načelo milosrđa naglašava i oslanjanje na kontekst u kojem se analizirani argument pojavljuje. To se ponekad naziva pravilom lojalnosti autoru, odnosno tekstu ili govoru.- Načelo milosrđa zahtijeva konkretizaciju u pravila, koja prilikom rekonstrukcije argumenta, valja slijediti. Tom konkretizacijom dobijamo argumentu prilagođena razgovorna pravila.- Načelo istovjetnosti, A=A, smatra se tako temeljnim da se naziva zakonom mišljenja.- Prikladno je ono načelo milosrđa koje od nas traži da rekonstrukcijom nastojimo dobiti najbolji argument koji kontekst dopušta.

- Analiza i procjena argumenta obuhvaća slijedeće korake:1) prepoznati i izdvojiti argument iz šireg konteksta u kojem se pojavljuje2) pojasniti ključne tvrdnje i termine3) ako je potrebno i moguće, rastaviti premise i konkluziju na jednostavnije sudove4) dijagramirati argument5) procijeniti logičku snagu svakog podargumenta6) ako argument ili podargument nema logičku snagu ili ako nije jasno zašto je ima, dodati izostavljene premise tako da postane jasan put od premise do konkluzije7) procijeniti istinitost premisa

Pogreške u pogledu relevancije i načina argumentiranja1

Da bi teza izgledala uvjerljivije, osoba moţe namjerno koristiti argumente koji izgledaju ispravno, a to zapravo nisu. Tradicionalno su se nenamjerne pogreške u zaključivanju nazivale paralogizmi, a namjerne sofizmi. bez obzira na namjeru, argument koji sadrţi pogrešku mora nalikovati dobrom argumentu.crta koja razdvaja dobre argumente od onih koji sadrţe pogreške često je vrlo tanka i zavisna od konteksta, a otkrivanje pogrešaka, osim poznavanja logike, pretpostavlja i dobro poznavanje predmeta rasprave.

argument je loš ako sadrži pogrešku u pogledu istinitosti ili pogrešku u pogledu logičke snage, odnosno ako:

- sadrţi neistinitu (jednu ili više) premisa ili

- nema logičku snagu koja omogućuje da konkluziju izvedemo iz premisa

Pogreške u argumentiranju moţemo podijeliti u dvije osnovne skupine, ovisno o tome koji od uvjeta dobrog argumenta narušavaju: isitinitost ili logičku snagu.

pogreške koje se odnose na vezu izmeĎu premisa i konkluzije, odnosno na logičku snagu argumenta. Dvije su vrste takvih pogrešaka: pogreške u pogledu relevantnosti i pogreške u načinu argumentiranja.

Predmet neformalne logike je racionalno uvjeravanje,

Da bi premise bile racionalni razlozi za prihvaćanje teze, osim što moraju biti istinite, one moraju biti logički relevantne za tezu i dovoljna potpora tezi; a da bi bile svrhovite moraju biti prihvatljivije od same teze.

Relevancijske pogreške nastaju kad premise nisu logički relevantne za izvoĎenje konkluzije, a pogreške načina argumentiranja kad su premise, iako logički relevantne, jednako sporne kao i sama konkluzija ili ne čine dovoljan razlog za izvoĎenje konkluzije.

1. Relevancijske pogreške

Konkluziju argumenta ne moţemo izvesti iz njegovih premisa ako veza meĎu njima nije logički relevantna.sličnost s dobrim argumentima postiţe se prividom postojanja logičke relevantnosti izmeĎu premisa i konkluzije argumenta. Dva su osnovna načina ostvarenja tog privida:

- korištenje dvosmislenih, neodreĎenih i pristranih izraza

- zamjena logičkih razloga za prihvaćanje konkluzije s nekim drugim, najčešće emotivnim razlozima.

1.1. DvosmislenostDvosmisleni su oni izrazi (termini, fraze ili rečenice) koje dopuštaju više od jednog tumačenja. Kad je uzrok pogreške dvosmisleni termin, pogreška se naziva ekvivokacija. Ukoliko se pak cijela fraza ili tvrdnja moţe protumačiti na višenačina, premda ne sadrţi dvosmislene termine, to se naziva amfibolija.“Mišljenje oblikuje proces interakcije.” (G. Ritzer)2 je dvosmislena jer nije jasno oblikuje li mišljenje interakciju ili je obratno.O dvosmislenosti se dakle govori samo kad je izraz unutar određenog konteksta nejasan (dopušta različita tumačenja) ili kad se, unutar jednog konteksta, koristi u različitim značenjima. Ekvivokacija je pogreška koja nastaje kad se isti izraz u jednoj premisi koristi u jednom, a u drugoj premisi ili konkluziji u drugom značenju. Ponekad se za ilustraciju ove pogreške koriste homonimi (istozvučnice).

(1) Papu biraju kardinali. (2) Kardinali su lijepe ptice. (3) Papu biraju lijepe ptice.

Pogreška ekvivokacije nastaje kada se ključni izraz unutar istog argumenta (konteksta) koristi u različitim značenjima.

Muškarci i ţene nisu jednaki ni fizički ni psihički, dakle, zakon ih ne treba tretirati jednako.

U ovom je primjeru izraz „jednak“ u premisi upotrijebljen u značenju „biološki jednak“, a u konkluziji u značenju „jednakopravan“.

U stroţim argumentativnim kontekstima, dvosmislenost se izbjegava korištenjem stručnih termina, preciziranjem i definiranjem ključnih izraza, a ponekad se u svrhu razlikovanja bitnih nijansi uvode i posve nove riječi (neologizmi).

1.2. Neodređenost

slučajevi za koje nije lako reći pripada li im odreĎeno svojstvo ili ne pripada – takozvani međuslučajevi.Postoje osobe koje su jasno ćelave i osobe koje to jasno nisu, ali postoje i neodreĎeni slučajevi, meĎuslučajevi, odnosno osobe za koje nije lako reći jesu li ćelave ili ne.

Skliska padina Skliskom padinom označavamo postupno kretanje s jedne strane lepeze na drugu preko meĎuslučajeva s ciljem da se pokaţe da nema stvarne razlike izmeĎu pojmova na suprotnim stranama lepeze. Primjer skliske padine je antički sofizam „hrpe“ kojim se nastojalo pokazati da se dodajući zrno po zrno pijeska ne moţe dobiti hrpa.

Općenito vrijedi da:

1. Ne treba povlačiti razliku između stvari koje su beznačajno različite.

No za sklisku padinu ključna je sljedeća ideja:

2. Ako je A beznačajno različit od B i B beznačajno različit od C, onda je A beznačajno različit od C.

uobičajen odgovor na argument skliske padine poziva na to da malena razlika moţe postati velika i značajna, iako ne moţemo točno odlučiti kad se (s kojim zrnom) to dogaĎa.problem odreĎivanja crte razgraničenja nije razlog da se ona povuče na mjestu koje je jasno pogrešno

Osim stupnjevite razlike unutar pojmova, sklisku padinu moţe činiti i uzročni lanac. U takvim se argumentima tvrdi da početni korak po nekom uzročnom lancu vodi do neprihvatljivih učinaka te, ako nismo spremni prihvatiti učinak, moramo odbaciti i prvi korak.

1.3. Opterećen jezik Da bismo izrazili neki sud, riječi ili fraze koje koristimo moraju imati doslovno, odnosno misaono (kognitivno) značenje – moraju se odnositi na stvari, dogaĎaje, njihove odnose ili svojstva.Jezik ne sluţi samo opisu činjenica i postupaka nego i njihovom vrednovanju, pa je izraţavanje odobravanja ili neodobravanja posve legitimno i uobičajeno. Postoje izrazi kojima izraţavamo osobnu sklonost (tzv. ekspresivni izrazi) poput: sviĎa mi se/ne sviĎa mi se, volim/ne volim, oboţavam/ne podnosim ... Takvim izrazima obično ne pripisujemo objektivnost, već dopuštamo da o onome na što se odnose drugi misle i osjećaju drukčije.eksplicitno vrednujući poput: dobro/loše, ispravno/pogrešno, treba/ne treba – objektivnivrednujuću konotaciju. Ako je ta konotacija negativna, izraz je pejorativan, poput „pandur“ za policajca; a ako je konotacija ublaţavajuća, riječ je o eufemizmu, poput fraze „malo veseliji“ za „pijan“.

pristran argument je onaj u kojem se vrednujući jezik koristi s ciljem predstavljanja nečeg kao dobrog ili lošeg bez adekvatnog opravdanja.

Primjerice: [pr.9] Zakon o nula promila nije dobar jer daje pandurima pravo da zakonskom procedurom i kaznama gnjave ljude koji voze “malo veseliji”.

pristranost se moţe uvesti u argument i korištenjem pristranih definicija. To su definicije koje već sadrţe argumentacijsku prednost. (pobačaj – ubojstvo fetusa)

1.4. Apel na emocije U ovoj se pogrešci rabi emotivno opterećen jezik umjesto argumenta.retoričko sredstvo koje je prihvatljivo i unutar argumentativnog konteksta ako sluţi naglašavanju bitnog i lakšem razumijevanju logički ispravnih argumenata.

konkluzije argumenata su istinite ili neistinite neovisno o osjećajima koje imamo u pogledu njihova sadržaja.

Osim što moraju biti istinite, premise dobrog argumenta moraju biti i logički relevantne za konkluziju.neopravdano korištenje emocija u argumentima znači zamijenu logičke relevantnosti s psihološkom relevantnošću.

pozivanjem na emocije pokušava se osobu nagovoriti na prihvaćanje nekog vjerovanja bez uvjeravanja u racionalnu utemeljenost tog vjerovanja.

osnovne podvrste tih pogrešaka čiji nazivi odgovaraju vrsti emotivne relevantnosti koja se u njima rabi:

1. pozivanje na sućut (ad misericordiam) i

2. pozivanje na silu (ad baculum)

U prvom slučaju, nastoji se sugovornika nagovoriti da prihvati konkluziju izazivajući u njemu saţaljenje ([pr.11]), a u drugom izazivajući strah.

Ţelimo li, pak, da naša vjerovanja (i postupanja) budu rezultat kritičkog promišljanja a ne manipulacije emocijama, moramo biti sposobni odvojiti logičke razloge od emotivne motivacije za prihvaćanje određenog vjerovanja.

1.5. Ad hominem (protiv čovjeka)14

umjesto razmatranja teze i razloga koji su joj iznešeni u prilog, argument nastojimo osporiti usmjeravajući pozornost na stvarne ili izmišljene osobine, karakter ili motive osobe koja je argument iznjela

Vrijeđanje: Nastojanje da se ospori argument pomoću navoĎenja loših karakternih crta i/ili loših sklonosti osobe koja ga je iznjelaOkolnosti: Osporavanje argumenta na temelju odreĎenih okolnosti zbog kojih osoba koja argumentira navodno nije vjerodostojna. (klasa, vjera, nacija, spol)

ili pripadnost spolu: [pr.17] Muškarci se zalaţu za liberalne uredbe o pobačaju jer im takve uredbe dopuštaju korištenje ţenske spolnosti bez straha od posljedica očinstva ...

Praktička nedosljednost (nekonzistentnost): Treća vrst pogreške ad hominem nastaje kad se argument osporava ukazivanjem na nedosljednost izmeĎu tvrdnji koje osoba iznosi u argumentu i njezinih postupaka

Nastojanje da se argument ospori pukim ukazivanjem na praktičku nekonzistentnost posebna je vrst pogreške ad hominem i naziva se tu quoque (“ti takoĎer”). Ova pogreška odnosi se na argumente koji kao konkluziju imaju savjete ili kritike u pogledu odreĎenog ponašanja. Rijetko prihvaćamo kritiku svog ponašanja od osobe koja se u tom pogledu ponaša jednako loše ili gore od nas

pogreška tu qoque upozorava da o tome ne trebamo suditi bez analize i procjene ponuĎenog argumenta, a samo na temelju (stvarne ili navodne) nedosljednosti u ponašanju onoga tko argumentira.

sadržaj iznešene kritike ne postaje neistinit niti kritizirani postupak opravdan čak i ako je istina da se kritičar ponaša puno gore od onoga koga kritizira!

Ukoliko osoba koja iznosi argument nije vjerodostojna, nije dosljedna, nema potrebnog znanja i/ili ukoliko ima posebne motive (npr. novčanu korist) od zagovaranja neke teze, nije li razumno uzeti to u obzir kod analize i procjene argumenta koji je ta osoba iznjela? Odgovor je da, ali samo u slučajevima kad je vjerodostojnost osobe relevantna za utvrĎivanje istinitosti njezinih tvrdnji:

- prilikom svjedočenja, odreĎene osobine svjedoka jesu relevantne za procjenu istinitosti ili uvjerljivosti svjedočenja.

- ako se kao potpora tezi navede mišljenje stručnjaka, osporavanje stručnosti te osobe relevantno je za sam argument.

tvrdnje koje osoba iznosi su istinite ili neistinite, a veza među njima logički snažna ili slaba, neovisno o ponašanju, okolnostima, motivima i karakteru osobe koja ih tvrdi.

1.6. Zamjena teza Zamjena teza je pogreška koja nastaje kad se umjesto sporne teze argumentira za ili protiv druge, za raspravu irelevantne i/ili nesporne teze.

Veza između izvorne i zamijenjene teze može imati oblik i sadržaj bilo koje relevancijske pogreške.

Do zamjene teza moţe doći korištenjem dvosmislenih izraza ([pr.4]), neodreĎenih pojmova ([pr.8]), emotivnih apela ([pr.11,12]), napadajući čovjeka umjesto argument ([pr.15, 20])

Dva su osnovna oblika ove pogreške: odvraćanje pozornosti i čovjek od slame.

Odvraćanje pozornosti (dimna zavijesa)nastaje kad izvornu, spornu tezu argumenta nastojimo utemeljiti tako da je (namjerno ili nenamjerno) zamijenimo tezom koju je lakše braniti, a koja je irelevantna za izvornu tezu ili uopće nije sporna.Eventualna uspješnost argumentiranja u prilog zamijenjenoj tezi stvara privid uspješnog argumentiranja u prilog izvornoj tezi argumenta.

Za zamjenu teza ključno je stvaranje i održavanje privida da se argumentira u prilog izvornoj tezi.

Slamnati čovjek Ova pogreška nastaje kad tezu oponenta (namjerno ili nenamjerno) pogrešno protumačimo tj. zamijenimo tezom koju je lakše opovrgnuti.Uspješnim opovrgavanjem tako zamijenjene teze stvara se privid uspješnog opovrgavanja izvorne teze.Po analogiji, pogrešno tumačeći tezu oponenta mi njegov argument oslabljujemo, pravimo od njega “čovjeka od slame”, kojeg zatim lako “pobjedimo”.

2. Pogreške načina argumentiranjatiču odnosa izmeĎu premisa i konkluzije su pogreške načina argumentiranja.

2.1. Kružno argumentiranje Argumentiranje je kruţno ako argument pretpostavlja ono što treba dokazati, odnosno ako se ključna premisa argumenta oslanja upravo na ono što je predmet spora. Dvije su osnovne vrste kruţnog argumentiranja:

1. Petitio principii: argument sadrţi premisu koja je zapravo ponovljena konkluzija.

2. Circulus vitiosus: argument sadrţi premisu o čijoj istinitosti zaključujemo samo na temelju istinitosti konkluzije. Prihvatljivost premise očito podrazumijeva prethodnu prihvaćenost konkluzije. 19

Petitio principii

iako argument čini valjanim, narušava sam smisao argumentiranja. Argumentiranje je pokušaj uvjeravanja sugovornika u prihvaćanje odreĎenog suda navodeći mu u prilog (logički relevantne) razloge. Pri tom je ključno sljedeće: da bi premise argumenta funkcionirale kao razlozi, one moraju biti prihvatljivije od teze u prilog kojoj se navode

Circulus vitiosus

Smisao argumentiranja je uvjeriti sugovornika u istinitost teze u koju sumnja navodeći joj u prilog razloge. Razlozi moraju biti istiniti, a teza logički izvediva iz njih. Kruţni argumenti mogu imati istinite premise iz kojih konkluzija slijedi najvećom logičkom snagom, no oni ne zadovoljaju smisao argumentiranja, odnosno, ne uspijevaju premise učiniti razlozima za prihvaćanje teze. Stoga su takvi argumenti loši.

2.2. Samopotvrđivači

u svakodnevnim raspravama, ljudi su skloni postupnoj izgradnji pozicija ili teorija koje nikakva zamisliva evidencija ne moţe oboriti. U argumentativnom okviru, takve teze (teorije) nazivamo samopotvrđivači. Obično ih konstruiramo postupno, tijekom procesa argumentiranja i to na dva načina: 1. redefiniranjem ključnog pojma u argumentu; 2. reinterpretacijom evidencije protiv teze u evidenciju za tezu.

Redefiniranje pojma je postupak u kojem nekom pojmu dajemo novo, neuobičajeno značenje, a teza u kojoj se pojavljuje postaje istinita po definiciji.Reinterpretacija evidencije drugi je način konstruiranja samopotvrĎivača. OdreĎenu tezu, pa čak i cijelu teoriju moţemo braniti tako da svu zamislivu evidenciju tumačimo kao evidenciju koja ide u prilog toj tezi, odnosno teoriji.

ukoliko ne moţemo navesti ništa što bi, ako se dogodi, osporilo naše vjerovanje, onda je riječ o samopotvrĎivaču, a činjenica da vjerovanje ne može oboriti nikakva zamisliva evidencija ne daje tom vjerovanju vrijednost, nego ukazuje na njegovu informativnu prazninu.

2.3. Argument iz neznanja (ad ignorantiam)

oblik A: Nije dokazano da X postoji. Dakle, X ne postoji .

Prva iznimka tiče se pravničke prakse. Ako u sudskom postupku nije dokazana krivnja, smatra se da osoba nije kriva, pa njezin branitelj opravdano koristi argument oblika A: Nije dokazano da je osumnjičenik kriv, dakle nije kriv.

unutar pravničke prakse nije riječ o dokazu da osoba nije kriva već o konvenciji da se takvom tretira ukoliko u pravnom postupku nije dokazana krivnja

Druga iznimka tiče se znanstvene metode: primjena argumenta oblika A je opravdana ako su kvalificirani znanstvenici sustavno nastojali utvrditi postoji li X, a metode i instrumenti znanosti kao i znanje koje im je na raspolaganju govore u prilog tomu da bi X vjerojatno bio otkriven kad bi postojao. Tada je iz neuspješnog dokazivanja postojanja X-a opravdano zaključiti da X ne postoji.

u svim slučajevima u kojima je opravdana pretpostavka da bi X bio opažen kad bi postojao (bio slučaj), ispravno je, na temelju argumenta oblika A, izvesti konkluziju da X ne postoji (nije slučaj).

U slučaju pravničke prakse, zaključkom se ne nastoji utvrditi istinitost konkluzije „Nije kriv“; a u slučaju znanstvene metode, nova premisa uvodi znanje na kojem se temelji istinitost konkluzije „X ne postoji“.

oblik B: Nije dokazano da X ne postoji. Dakle, X postoji.

Zaključak oblika B često se rabi u nastojanju da se „dokaţe“ postojanje spornih pojava poput telepatije, reinkarnacije, psihoenergije, itd.:

Argumentom oblika B razgovorno se implicira da nije dovoljno opovrgavati razloge koji se navode u prilog tomu da nešto jest, već da druga strana u sporu mora dati neovisne razloge kojima bi dokazali svoju tezu - tezu da to nije slučaj (ne postoji, nije se dogodilo).

teret dokaza, prvi potez, odnosno obveza da iznese razloge za svoju tezu uvijek je na onomu tko tvrdi da nešto jest (da nešto postoji, da ima odreĎeno svojstvo, da bi moglo biti ...). Argumentom oblika B u praksi se najčešće pokušava teret dokazivanja neopravdano prebaciti na drugu stranu u sporu:

A zaključak da nešto jest (postoji, dogodilo se) samo na temelju nepostojanja neovisnog dokaza da nije (ne postoji, nije se dogodilo) prototip je pogreške argumenta iz neznanja i, za razliku od oblika A, nema izuzetaka.

DEDUKTIVNI ZAKLJUČCI

valjani deduktivni zaključci su oni kod kojih nije moguće da konkluzija bude neistinita ako su premise istinite. Valjan deduktivan zaključak čuva istinitostSkup sudova koji ne mogu istovremeno biti istiniti naziva se nekonzistentnim.u valjanom deduktivnom zaključku nekonzistentno je negirati konkluziju ako ste prihvatili premise.

Znači li to da morate prihvatiti konkluziju svakog valjanog zaključka? Odgovor je ne! Valjanost nam samo kaţe da negiranje konkluzije logički proturječi prihvaćanju premisa. No ako je jedna ili više premisa valjanog deduktivnog zaključka neistinita, ni konkluzija ne mora biti istinita. Ukratko: - ako premise valjanog deduktivnog zaključka smatrate istinitim, morate smatrati istinitom i njegovu konkluziju. - ako konkluziju valjanog deduktivnog zaključka smatrate neistinitom, morate smatrati neistinitom i barem jednu njegovu premise

Valjanost i oblikLogika sudova razmatra logičke relacije među sudovima ne obazirući se pri tom na njihov sadrţaj, već na njihovu istinitosnu vrijednost. Sudovi čija istinitosna vrijednost ne ovisi o drugim sudovima nazivaju se jednostavni (atomarni) sudovi.

Primjerice, svaki od sljedećih sudova je jednostavan: Marko ţivi u Zagrebu.

Jednostavne sudove moţemo povezivati u sloţene koristeći logičke veznike: ne; i; ili; ako,onda. Sudovi koji imaju barem jedan jednostavan sud kao svoj dio nazivaju se složeni (molekularni) sudovi. Primjerice, svaki od sljedećih sudova je sloţen: Ako studenti vole učiti logiku, onda je logika zanimljiva.

Sudove općenito (jednostavne ili sloţene) označavamo slovima – p, q, r, ... Konkretne sudove označit ćemo velikim slovima P, Q, R, ...

NegacijaOdnos u kojem stoji sud i njegova negacija naziva se proturječje (protuslovlje, kontradikcija). Sudovi koji su međusobno proturječni ne mogu biti istodobno istiniti, niti istodobno neistiniti. To dalje znači da iz istinitosti jednog moţemo zaključiti neistinitost drugog i obratno.proturječni sudovi su međusobno nekonzistentni.Dvostruko negiran sud logički je istovrijedan odgovarajućem potvrdnom sudu.„ne-ne-P“ izraţava isto što i „P“.

Konjunkcija Konjunktivni sud je sloţeni sud kojim tvrdimo istodobnu istinitost dva suda. U prirodnom jeziku konjunkciju izraţavamo koristeći veznik „i“.Sudovi koji čine konjunkciju nazivaju se konjunkti

Konjunktivan sud je istinit ako i samo ako su istinita oba suda od kojih se sastoji.

Disjunkcija Disjunktivni sud tvorimo povezivanjem drugih (jednostavnih ili sloţenih) sudova veznikom „ili“.Sudovi koji čine disjunkciju nazivaju se disjunkti. Svaki disjunkt i sam moţe biti sloţeni sud. Disjunktivni sud je istinit samo ako je istinit barem jedan njegov disjunkt.6 Ni jedan od sudova koji čine disjunkciju nije tvrđen zasebno.