ZAŠTITA INVESTICIJA PO UGOVORU O ENERGETSKOJ POVELJI · Rukopis dr. sc. Orsata Miljenića pod naslovom "Zaštita investicija po Ugovoru o energetskoj povelji" jest zapravo njegova

Orsat Miljenić

ZAŠTITA INVESTICIJA PO UGOVORU O ENERGETSKOJ POVELJI

Orsat Miljenić

Orsat Miljenić

Zaštita investicija

po Ugovoru o energetskoj povelji

Zagreb, 2019.

Autor: Orsat Miljenić

Recenzenti: prof. emeritus dr. sc. Mihajlo Dika i prof. dr.sc. Siniša Petrović

Lektura: Anita Filipović

Grafički dizajn naslovnice: Martina Komerički Košarić

Izdavač: Energetski institut Hrvoje Požar

Naklada: 100 komada

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001031480.

ISBN 978-953-6474-83-7

PREDGOVOR AUTORA

Ugovor o energetskoj povelji (UEP) predstavlja jedan od najvažnijih

međunarodnih investicijskih ugovora na području energetike. Posebice je

značajan njegov dio kojim su predviđeni materijalni standardi, ali i

postupovni načini zašite investicija kojima se i bavi ova knjiga. UEP tako

ne samo da propisuje standard zaštite koje mora poštivati država

primateljica investicije nego i daje pravo investitoru na izravnu zaštitu

pred arbitražnim sudom. Upravo taj dio predstavlja na neki način posebni

investicijski ugovor te je, zahvaljujući tim odredbama, UEP postao

najčešće korišteni ugovor u međunarodnim investicijskim arbitražama. U

vrijeme njegovog potpisivanja on je predstavljao objedinjeni rezultat

dotadašnjeg razvoja međunarodnog investicijskog prava kroz bilateralne

investicijske ugovore i na njima izgrađene arbitražne prakse. Praksa

arbitražnih sudova koji primjenjuju UEP utječe i na praksu arbitražnih

sudova koji primjenjuju druge međunarodne investicijske ugovore i

obrnuto te je stoga za analizu njegove primjene bilo potrebno analizirati

ne samo pravnu znanost koja se bavi ovom tematikom nego i praksu

međunarodnih arbitražnih sudova koji su ga primjenjivali, kao i praksu

arbitražnih sudova koji su primjenjivali druge međunarodne investicijske

ugovore. Također, prikazan je i povijesni razvoja pojedinih instituta u

kontekstu primjene UEP-a.

Važnost UEP-a u odnosu na Republiku Hrvatsku očituje se u tome što je,

svojim pristupanjem tom međunarodnom pravnom instrumentu, s jedne

strane pristala pružiti potencijalnim stranim investitorima sva ona

jamstva koja su utvrđena tim instrumentom, dok je s druge strane stvorila

pretpostavke da i hrvatski investitori pod istim uvjetima ostvaruju svoja

prava prema drugim državama potpisnicama. Posebna važnost UEP-a jest,

međutim, u tome što je na temelju njega pokrenut i niz međunarodnih

arbitražnih sporova u kojima Republika Hrvatska sudjeluje kao stranka.

Stoga začuđuje činjenica da u vrijeme pisanja ove knjige gotovo i nije bilo

radova na hrvatskom jeziku koji bi se bavili ovom materijom.

Knjiga je, osim neznatnih tehničkih izmjena, doktorska disertacija koja je

obranjena u srpnju 2018. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu pod istim naslovom.

Najprije želim zahvaliti svojoj obitelji bez čijeg poticanja ne bih ni krenuo

u izradu disertacije, a time i ove knjige te bez čije pomoći i podrške je

sigurno ne bih završio. Zatim bih se želio zahvaliti mentoru prof. dr. sc.

Siniši Petroviću bez čijih poticaja i savjeta izrada disertacije i ove knjige

ne bi bila moguća. Također, želim zahvaliti profesoru emeritusu dr. sc.

Mihajlu Diki koji mi je u velikoj mjeri pomogao svojim savjetima i

prijedlozima pri pisanju disertacije. Na kraju bih se želio posebno zahvaliti

i dr. sc. Goranu Graniću koji me je potaknuo na bavljenje energetskim

pravom i svojim savjetima omogućio mi bolje razumijevanje energetike.

PREDGOVOR

Rukopis dr. sc. Orsata Miljenića pod naslovom "Zaštita investicija po

Ugovoru o energetskoj povelji" jest zapravo njegova dorađena disertacija

kojom je doktorirao u srpnju 2018. godine.

Hrvatska energetika je reformom iz 2002. godine i propisima o

obnovljivim izvorima iz 2007. godine zakoračila u novu dimenziju odnosa

na tržištu energije. U energetski sektor ulaze novi subjekti, domaći i strani,

koji rade zbog svojih poslovnih interesa, a ne pružaju javnu uslugu

kupcima energije. Time su se znatno usložili poslovni odnosi između

pravnih osoba koje su postale energetski subjekti na tržištu energije i

institucija koje reguliraju tržište, operatore i opskrbljivače. Pritom dolazi

do pravnih sporova koji su u pravilu i međunarodni jer se radi o stranim

investitorima.

Ugovor o energetskoj povelji (UEP) jedan je od važnijih međunarodnih

ugovora kojima je cilj promicanje i zaštita stranih investicija na području

energetike. Važnost UEP-a za Republiku Hrvatsku očituje se, između

ostalog, i u tome što se kroz arbitražnu praksu njegove primjene izgrađuju

okviri u kojima se država može kretati u izmjeni energetskog

zakonodavstva kako bi ostvarila svoje legitimne ciljeve, ali istovremeno

pružila stranim investitorima standarde zaštite koje im je zajamčila

pristupom ovom Ugovoru. Posebice se to očituje na području potpora

proizvodnji energije iz obnovljivih izvora i mogućnosti mijenjanja „pravila

igre“ u odnosu na postojeće investicije. Upravo zato posebnu vrijednost

knjige predstavlja prezentacija i analiza cjelokupne arbitražne prakse

primjene UEP-a koja omogućuje, kako državi tako i investitorima, jasniju

procjenu njihovih postupaka čime može dati veliki doprinos u mogućem

izbjegavanju energetskih sporova i boljem uređenju pravnog okvira.

Kako navodi jedan od recenzenata, ovaj rad pisan je „gotovo u maniri

odgovarajućih engleskih studija – pregledno, jednostavno i, što je

izvanredno važno, argumentirano i lako razumljivo. Zbog toga će onima

koji se hoće i trebaju znanstveno, ali i na stručnoj, provedbenoj razini

baviti problematikom međunarodnog energetskog prava, osobito

pitanjima zaštite inozemnih energetskih investicija, u prvom redu

pravnicima i ekonomistima koji rade u državnoj upravi, u državnom

odvjetništvu, odvjetnicima, ali i sucima pružiti precizne i akuratne

odgovore na gotovo sva relevantna pitanja koja bi se u vezi s primjenom

Ugovora mogla postaviti na teorijskoj i provedbenoj osnovi“.

Posebna je vrijednost to što je ovo jedina knjiga koja se bavi pitanjima

UEP-a, posebice njegovom primjenom u arbitražnoj praksi u odnosu na

standarde zaštite investitora i njihovih investicija u energetskom sektoru,

pisana na hrvatskom jeziku.

Uzimajući u obzir sve navedeno veliko mi je zadovoljstvo što Energetski

institut Hrvoje Požar ima priliku objaviti ovu knjigu i time doprinijeti

boljem razumijevanju suvremenih tijekova u zaštiti investicija u

energetskom sektoru. Nadam se da će ova knjiga biti poticaj za detaljnije

izučavanje ove teme koja čini neodvojivi dio pravnog okvira u kojem se

odvijaju ne samo strane investicije u hrvatskom energetskom sektoru, već

i neke buduće, hrvatske investicije, u energetskom sektoru drugih

zemalja.

Dr. sc. Goran Granić

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 14

POVIJEST MEĐUNARODNOG INVESTICIJSKOG PRAVA ...................................... 18

2.1. Uvod .......................................................................................................... 18

2.2. Kolonijalno razdoblje .............................................................................. 21

2.2.1. Općenito ............................................................................................ 21

2.2.2. Diplomatska zaštita ......................................................................... 26

2.2.3. Standardi tretmana stranaca i njihove imovine ............................ 30

2.2.4. Naknada za eksproprijaciju i nacionalizaciju ................................ 33

2.3. Postkolonijalno razdoblje ....................................................................... 36

2.3.1. Uvod .................................................................................................. 36

2.3.2. Nedržavne inicijative za stvaranje multilateralnog pravnog okvira

za investicije ..................................................................................................... 40

2.3.3. Inicijative država za uređenje pitanja stranih investicija ............. 44

2.3.4. Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova

(International Centre for Settlement of Investment Disputes – ICSID) ...... 47

2.3.5. Bilateralni sporazumi ...................................................................... 50

2.3.6. Investicijski sporovi pred Međunarodnim sudom (ICJ) u ovom

razdoblju ........................................................................................................... 56

2.3.7. Sporazumi o paušalnoj naknadi (lump sum agreements) ............ 61

2.4. Suvremeno doba ...................................................................................... 63

2.4.1. Općenito ............................................................................................ 63

2.4.2. NAFTA (Sjevernoamerički ugovor o slobodnoj trgovini) ............. 66

2.4.3. Način rješavanja sporova i suvremeni trendovi ............................ 70

UGOVOR O ENERGETSKOJ POVELJI - POVIJEST I STRUKTURA ...................... 74

3.1. Uvodne napomene ................................................................................... 74

3.2. Europska energetska povelja .................................................................. 76

3.3. Sklapanje Ugovora o energetskoj povelji ............................................... 78

3.3.1. Svrha i struktura Ugovora o energetskoj povelji ........................... 80

3.4. Privremena primjena Ugovora o energetskoj povelji ........................... 87

3.4.1. Uvodne napomene ........................................................................... 87

3.4.2. Suprotnost privremene primjene s domaćim pravnim poretkom –

Yukos predmeti ................................................................................................ 90

3.4.3. Vremenski okvir privremene primjene ......................................... 99

3.4.4. Posebnost Gibraltara ..................................................................... 101

3.5. Odustanak od Ugovora o energetskoj povelji ...................................... 103

3.6. Tumačenje Ugovora o energetskoj povelji ........................................... 105

3.6.1. Postavljanje problema ................................................................... 105

3.6.2. Dobra vjera (Principle of Good Faith) .......................................... 107

3.6.3. Uobičajeni smisao izraza iz ugovora (Ordinary Meaning of the

Terms of the Treaty) ...................................................................................... 109

3.6.4. Kontekstualno tumačenje ............................................................. 114

3.6.5. Tumačenje sukladno cilju i svrsi ugovora .................................... 116

3.6.6. Tumačenje prema namjeri stranaka ............................................ 118

3.6.7. Jezično tumačenje .......................................................................... 120

3.7. Uloga presedana ..................................................................................... 122

INVESTICIJA I INVESTITOR .......................................................................................... 133

4.1. Investicija ............................................................................................... 133

4.1.1. Općenito .......................................................................................... 133

4.1.2. Određivanja pojma investicije u praksi primjene UEP-a ............ 142

4.1.3. Jedinstvo investicije ....................................................................... 154

4.1.4. Zakonitost investicije ..................................................................... 159

4.2. Investitor ................................................................................................ 180

4.2.1. Općenito .......................................................................................... 180

4.2.2. Investitor kao fizička osoba .......................................................... 182

4.2.3. Investitor kao pravna osoba ......................................................... 187

4.2.4. Zaštita imatelja udjela u društvu .................................................. 201

4.2.5. Klauzula uskrate prava (denial of benefits clause) ..................... 212

NAČIN ZAŠTITE INVESTICIJA ...................................................................................... 223

5.1. Uvodne napomene ................................................................................. 224

5.2. Pokušaj mirnog rješenja spora (tromjesečni rok, cooling period) .... 224

5.3. Izbor arbitražnog foruma ...................................................................... 233

5.3.1. Sudjelovanje trećih osoba i javnost postupka ............................. 236

5.3.2. Osporavanje arbitražnih odluka ................................................... 242

5.3.3. Razlika u opsegu pojma investitor i investicija kao osnova za

definiranje nadležnosti arbitražnog foruma................................................ 252

5.4. Pristanak na arbitražu ........................................................................... 253

5.5. Klauzula fork in the road ....................................................................... 256

5.6. Usporedni postupci ................................................................................ 261

5.6.1. Uvod u problem .............................................................................. 261

5.6.2. Široka definicija investitora .......................................................... 264

5.6.3. Različiti investitori u identičnoj pravnoj situaciji, identičnom

pravnom temelju i u odnosu na istu državu primateljicu investicije ........ 270

5.6.4. Istovremeno pozivanje na više ugovora kojima se štiti investicija

271

5.6.5. Preklapanje nadležnosti – Europski sud za ljudska prava i

arbitražni sudovi ............................................................................................ 272

5.6.6. Moguća rješenja problema usporednih postupaka ..................... 273

STANDARDI ZAŠTITE INVESTITORA I INVESTICIJA ......................................... 294

6.1. Uvodne napomene ................................................................................. 294

6.2. Pravičan i pošten tretman (fair and equitable treatment) ................. 297

6.2.1. Definicija i sadržaj standarda ........................................................ 297

6.2.2. Legitimna očekivanja investitora (legitimate expectations) ...... 311

6.2.3. Stabilnost, predvidljivost i konzistentnost .................................. 322

6.2.4. Načelo zakonitosti .......................................................................... 325

6.2.5. Načelo postupanja u zakonitom procesu i suzdržavanja od uskrate

pravde 326

6.2.6. Zabrana diskriminacije .................................................................. 328

6.2.7. Načelo razmjernosti ....................................................................... 331

6.2.8. Načelo transparentnosti ................................................................ 334

6.3. Standard osiguranja stalne zaštite i sigurnosti (most constant

protection and security) ....................................................................................... 336

6.3.1. Općenito o standardu .................................................................... 336

6.3.2. Praksa po Ugovoru o energetskoj povelji .................................... 341

6.3.3. Završne napomene ........................................................................ 344

6.3.4. Razlikovanje standarda pune zaštite i sigurnosti i standarda

pravičnog i poštenog tretmana ..................................................................... 345

6.4. Zabrana neopravdanih ili diskriminirajućih mjera (Unreasonable or

discriminatory measures) ..................................................................................... 347

6.4.1. Uvodne napomene ......................................................................... 347

6.4.2. Neopravdane mjere ....................................................................... 350

6.4.3. Diskriminirajuće mjere.................................................................. 354

6.5. „Kišobran“ klauzula ............................................................................... 358

6.5.1. Uvodne napomene ......................................................................... 358

6.5.2. Uže tumačenje ................................................................................ 363

6.5.3. Šire tumačenje ................................................................................ 366

6.5.4. Primjena „kišobran“ klauzule iz Ugovora o energetskoj povelji 369

6.6. Nacionalni tretman (national treatment) ............................................ 373


6.6.2. Odgovarajući komparator – iste okolnosti .................................. 376

6.6.3. Manje povoljan tretman - diskriminacija i postojanje namjere

diskriminacije ................................................................................................. 378

6.6.4. Postojanje legitimnog opravdanja i teret dokaza ........................ 380

6.6.5. Standard nacionalnog tretmana u praksi primjene Ugovora o

energetskoj povelji ........................................................................................ 381

6.7. Tretman najpovlaštenije nacije (most favoured nation treatment) .. 384


6.7.2. Odnosi li se klauzula najpovlaštenije nacije samo na materijalni

tretman ili se odnosi i na proceduralna pitanja .......................................... 387

6.7.3. Klauzula najpovlaštenije nacije u praksi primjene Ugovora o

energetskoj povelji ........................................................................................ 392

6.8. Postojanje učinkovitih mjera za zaštitu prava (effective means to assert

the claims) .............................................................................................................. 395

IZVLAŠTENJE I NAČINI OBEŠTEĆENJA .................................................................... 400

7.1. Izvlaštenje ............................................................................................... 400

7.1.1. Uvodne napomene ......................................................................... 400

7.1.2. Izravno izvlaštenje ......................................................................... 402

7.1.3. Neizravno izvlaštenje .................................................................... 403

7.1.4. Zakonitost izvlaštenja .................................................................... 424

7.1.5. Izvlaštenje u praksi primjene Ugovora o energetskoj povelji .... 430

7.2. Obeštećenje ............................................................................................ 438

7.2.1. Uvodne napomene ......................................................................... 438

7.2.2. Povrat .............................................................................................. 440

7.2.3. Odšteta ............................................................................................ 445

7.2.4. Zadovoljština .................................................................................. 453

7.2.5. Davanje obeštećenja u praksi primjene Ugovora o energetskoj

povelji 456

PRAVO EU I UGOVOR O ENERGETSKOJ POVELJI ................................................ 462

8.1. Uvod ........................................................................................................ 462

8.2. Na što se odnosi pojam „izravne strane investicije“ ........................... 463

8.3. Ugovori sklopljeni s trećim zemljama .................................................. 465

8.4. Ugovori sklopljeni između država članica EU-a (intra EU) ................ 470

8.5. Ugovor o energetskoj povelji i pravo Europske unije ......................... 476

8.6. Budućnost razvoja odnosa prava EU-a i bilateralnih investicijskih

ugovora, odnosno sklapanje investicijskih ugovora na razini EU-a .................. 485

8.6.1. Presuda u predmetu Achmea ........................................................ 486

8.6.2. Bilateralni investicijski ugovori s državama nečlanicama EU-a 487

8.6.3. CETA ................................................................................................ 488

8.6.4. Uredba o uspostavi okvira za provjeru izravnih stranih ulaganja u

Europskoj uniji ............................................................................................... 491

ZAKLJUČAK.......................................................................................................................... 494

RECENZIJE ........................................................................................................................... 501

LITERATURA ...................................................................................................................... 508

Zaštita investicija po Ugovoru o energetskoj povelji Orsat Miljenić

14

UVOD

Predmet rada je sustav zaštite investicija i investitora koji pruža Ugovor o

energetskoj povelji iz 1994. godine1 (u izvorniku na engleskom: Energy

charter treaty). U radu se za Ugovor o energetskoj povelji koristi akronim

UEP. Prema odredbi članka 2. svrha UEP-a je uspostaviti pravni okvir za

poboljšanje dugoročne suradnje na području energetike zasnovane na cilju

Europske energetske povelje „unapređenja gospodarskog rasta pomoću

mjera za liberalizaciju investicija i trgovine u energetici“.2 UEP taj cilj

ostvaruje uređivanjem: odnosa u energetskom sektoru u području trgovine,

prolaska odnosno prijenosa energenata, zaštite stranih investicija,

energetske učinkovitosti i zaštite okoliša. Istovremeno se UEP-om uređuje

i način na koji će se rješavati sporovi koji bi nastali u nekom od ovih

područja.

Knjiga se bavi pitanjima zaštite stranih investicija na području energetike i

načinom rješavanja sporova koji nastaju u vezi s tim. U ovom dijelu UEP

predstavlja „prvi višestrani međunarodni ugovor koji sadrži bitne odredbe

o stranim investicijama“.3 Naime, upravo zaštita stranih investicija i

poglavito, s njom povezani način rješavanja sporova, predstavljaju

okosnicu UEP-a tako da on u ovom dijelu predstavlja međunarodni

investicijski ugovor4, dok se u ostalim dijelovima radi više o povelji koja

nema tako obvezujući karakter. Upravo zahvaljujući ovim odredbama, UEP

1 Zakon o potvrđivanju Ugovora o energetskoj povelji, Narodne novine, međunarodni ugovori,

br. 15/1997 2 Ibid. 3 Dolzer, Rudolph and Schreuer, Christoph, Principles of International Investment Law, sec.ed.,

Oxford University Press, 2012., str. 15. 4 Salacuse, W. Jeswald, The Law of Investment Treaties, sec. ed., Oxford University Press, 2015.,

str. 114.


15

je postao najčešće korišteni ugovor u međunarodnim investicijskim

arbitražama.5 Praksa arbitražnih sudova koji primjenjuju UEP utječe i na

praksu arbitražnih sudova koji primjenjuju druge međunarodne

investicijske ugovore i obrnuto. Prvi arbitražni postupci po UEP-u započeli

su 2001. godine, dakle sedam godina nakon potpisivanja i tri godine nakon

stupanja na snagu da bi do kraja 2017. godine, prema javno objavljenim

podacima, bilo pokrenuto 108 postupaka.6

U knjizi se razmatra zaštita investicija temeljem UEP-a, posebice kroz

praksu međunarodnih arbitražnih sudova koji su ga primjenjivali, te se ta

praksa uspoređuje i stavlja u kontekst opće prakse međunarodnih

arbitražnih investicijskih sudova. Pri tome se opisuje razvoj te način

njegove primjene, općenito i konkretno, u energetskim sporovima. U

vrijeme potpisivanja UEP-a, on je predstavljao objedinjeni rezultat

dotadašnjeg razvoja međunarodnog investicijskog prava kroz bilateralne

investicijske ugovore i na njima izgrađene arbitražne prakse.7

Knjiga se sastoji od devet poglavlja. U prvom poglavlju uvodno se navodi

predmet i svrha rada te se iznosi cilj istraživanja, hipoteze, plan rada i

metodologija. U drugom se poglavlju ukratko izlaže povijest međunarodnog

investicijskog prava kroz opis tri faze razvoja – kolonijalno, postkolonijalno

i suvremeno doba. Opisuje se i razvoj načina zaštite, standarda zaštite te

razvoj međunarodnih investicijskih ugovora koji je doveo do nastanka UEP-

a. U trećem poglavlju izlaže se sadržaj UEP-a, njegova povijest i struktura te

5 UNCTAD, IIA Issues Note, Investor- State Distupe Settlement: Review of Developments in

2016, May 2017, dostupno na:

http://unctad.org/en/PublicationsLibrary/diaepcb2017d1_en.pdf, pristupljeno 6. lipnja 2017. 6 Podaci sa stranice: Energy Charter Secretariat, List of all Investment Dispute Settlement Cases,

dostupno na: https://energycharter.org/what-we-do/dispute-settlement/all-investment-dispute-

settlement-cases/, pristupljeno 23. prosinca 2017. 7 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 24.


16

se posebno ispituje njegova privremena primjena, odustanak od njega te

njegovo tumačenje. Na kraju se ispituje i uloga presedana u arbitražnoj

praksi primjene UEP-a.U četvrtom se poglavlju ispituju pojmovi investicije

i investitora te se analiziraju rješenja u praksi primjene UEP-a te u praksi

primjene drugih međunarodnih investicijskih ugovora. U petom se

poglavlju razrađuju načini zaštite investicije i to tako da se ispituje sustav

njihove zaštite po UEP-u, posebice pitanja izbora arbitražnog foruma,

pristanka na arbitražu, klauzule fork in the road i problema i načina

rješavanja situacija u kojima može doći do vođenja usporednih postupaka.

U šestom se poglavlju detaljno ispituju standardi zaštite investitora i

njihovih investicija po UEP-u, posebice njihova primjena u praksi koja se

onda uspoređuje i analizira u odnosu na praksu primjene tih standarda u

međunarodnim investicijskim arbitražama koje su postupale po drugim

investicijskim ugovorima. Obrađuju se standard poštenog i pravičnog

tretmana, osiguranja stalne zaštite i sigurnosti, zabrana nepravednih i

diskriminirajućih mjera, „kišobran“ klauzula, nacionalni tretman i tretman

najpovlaštenije nacije te na kraju standard postojanja učinkovitih mjera za

zaštitu prava.

U sedmom se poglavlju obrađuju pitanja izvlaštenja i načina obeštećenja.

Izvlaštenje se ispituje na način da se analiziraju pitanja izravnog i

neizravnog izvlaštenja te zakonitosti izvlaštenja u kontekstu

međunarodnog investicijskog prava i arbitražne prakse i onda se to

uspoređuju s rješenjima iz UEP-a i praksom arbitražnih sudova koji su

primjenjivali UEP. Što se tiče obeštećenja, ono se ovdje obrađuje ne samo u

odnosu na naknadu za izvlaštenje nego i u odnosu na sve druge povrede

standarda zaštite investicija i investitora i to po istoj metodologiji. Tako se

analiziraju tri načina na koji se obeštećenje može dati, dakle kao povrat,


17

odšteta ili zadovoljština i onda se ta rješenja uspoređuju i analiziraju u

odnosu na UEP i praksu arbitražnih sudova koji postupaju po UEP-u.U

osmom poglavlju se ispituje odnos između prava EU-a i UEP-a i to kroz tri

segmenta: investicijski ugovori koji su sklopljeni s trećim zemljama, oni koji

su sklopljeni između država članica EU-a te UEP u kontekstu investicijskog

prava EU-a.

U zadnjem, devetom, poglavlju iznose se zaključci na temelju provedenih

istraživanja te se iznose ocjene hipoteze istraživanja s posebnim osvrtom

na rezultate istraživanja u svakom poglavlju.


18

POVIJEST MEĐUNARODNOG INVESTICIJSKOG PRAVA

2.1. Uvod

Povijest međunarodnog investicijskog prava može se gledati kroz povijest

međunarodnih investicijskih ugovora. Oni su primarni izvor

međunarodnog prava kojima se uređuju pitanja poticanja i zaštite stranih

investicija. Iako se sadržaj ovih ugovora često razlikuje, ipak većina

međunarodnih investicijskih ugovora sadrži vrlo slične standarde poticanja

i zaštite stranih ulaganja kao i način njihove zaštite putem arbitraže između

investitora i države primateljice investicije. Prvi suvremeni ugovor o

poticanju i zaštiti ulaganja sklopljen je 1959. godine između Njemačke i

Pakistana a stupio je na snagu 1962. godine.8 U narednim godinama mnoge

razvijene zemlje slijedile su ovaj primjer i započele su sa sklapanjem

bilateralnih investicijskih ugovora: Francuska (1960.), Švicarska (1960.),

Nizozemska (1963.), Italija (1964.), Belgijsko-luksemburška ekonomska

unija (1964.), Švedska (1965.), Danska (1965.), Norveška (1966.),

Ujedinjeno Kraljevstvo (1975.), Austrija (1976.), Japan (1977.) i Sjedinjene

Američke Države (1977.).9 Na to su se nadovezali i multilateralni ugovori o

zaštiti i poticanju investicija kao što su to npr. NAFTA i UEP. Prema

podacima UNCTAD-a do kraja veljače 2017. god. sklopljeno je preko 3.330

međunarodnih investicijskih ugovora od kojih je većina bilateralnih, a samo

mali broj multilateralnih.10

8 Prema: UNCTAD, Investment Policy Hub, dostupno na:

http//investmentpolicyhub.unctad.org/IIA/treaty/1732, pristupljeno 17. travnja 2017. 9 Brown, Chester, The Evolution of the Regime of International Investment Agreements: History,

Economics and Politics, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment

Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 154. 10 UNCTAD, Investment Policy Monitor, Issue 17, March 2017., dostupno na

http://unctad.org/en/PublicationsLibrary/webdiaepcb2017d1_en.pdf; pristupljeno 17. travnja

2017.


19

Ovi su ugovori plod s jedne strane razvoja međunarodnih odnosa i različitih

ekonomskih interesa pojedinih država, a s druge strane su utemeljeni na

prethodnom razvoju međunarodnog prava, posebice onog koji se odnosi na

odgovornost država i zaštitu prava stranaca. Iako povijest ovih ugovora

seže još u doba Bizanta, kada su bizantski carevi davali venecijanskim

trgovcima pravo trgovanja u bizantskim lukama bez da plaćaju carine uz

istovremeno pravo na nastanjivanje u Konstantinopolu11, ovaj rad se

ograničava na povijest koja započinje intenzivnijim razvojem

međunarodne trgovine krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Početak razvoja

međunarodnog prava u dijelu u kojem se ono bavilo investicijama, zbog

čega se može smatrati začetkom međunarodnog investicijskog prava, bio je

na način da se zaštita stranih investicija i investitora pružala prvenstveno

kroz diplomatsku zaštitu. Investitori su, kako bi zaštitili svoja prava, zavisili

prvenstveno od svojih država i to u prvom koraku da ih uopće uzmu u

zaštitu, a u drugom da im pruže maksimalni opseg zaštite. Zbog toga je

logično da su investitori iz jakih zemalja u pravilu bili u povlaštenom

položaju i bolje zaštićeni od drugih.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, s internacionalizacijom i razvojem

svjetske trgovine i gospodarstva, diplomatski način zaštite investicija i

investitora postaje sve problematičniji, posebice zato što i zemlje

primateljice investicija postaju sve ravnopravniji čimbenik međunarodnih

odnosa. Istovremeno, države primateljice investicija postaju i sve glasnije

u osporavanju koncepta o postojanju međunarodnog minimalnog

standarda zaštite koja bi se trebala pružati stranim investicijama i

investitorima kakav su zagovarale zemlje iz koji su dolazili investitori i

investicije.

11 Vidi opširnije u: Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 89-92.


20

Tijekom dvadesetog stoljeća dolazi do osamostaljivanja bivših kolonija i

uspostave socijalizma kao drugačijeg gospodarskog sustava u mnogim

zemljama. Istovremeno jačaju ideje, poglavito u zemljama Latinske

Amerike, koje stavljaju naglasak na narodnu suverenost i potrebu da

prirodnim bogatstvima upravljaju države na čijem se području nalaze, a ne

strani investitori. Te promjene uzrokovale su veliki broj nacionalizacija

stranih investicija i nastavno na to, veću potrebu za pružanjem

međunarodne zaštite stranim investitorima. Istovremeno se sve više

afirmira načelo jednakosti država i izbjegavanja primjene sile što otežava

primjenu diplomatske zaštite i zahtijeva pronalazak novog sustava zaštite

investicija koji bi bio prihvatljiv i razvijenim i zemljama u razvoju. Sve to

dovodi do brojnih pokušaja, posebice nakon II. svjetskog rata, stvaranja

međunarodnog sustava koji bi ostvario ravnotežu između interesa zemalja

iz kojih dolaze investicije i zemalja koje ih primaju. Tako s vremenom

nastaje sustav međunarodnih investicijskih ugovora. Pokušaji da se

međunarodni investicijski odnosi urede kroz multilateralne ugovore bili su

na početku neuspješni tako da je prvo nastala mreža bilateralnih ugovora

na temelju koje su se kasnije razvili i multilateralni ugovori.12 Razvoj

međunarodnog investicijskog prava može se pratiti kroz tri razdoblja:

kolonijalno, postkolonijalno i suvremeno razdoblje.

12 Vidi opširnije u: Newcombe, P. Andrew i Paradell Lluis; Law and Practice of Investment

Treaties, Standards of Treatment, Kluwer Law International, Alphen aan den Riijn, 2009., str.

1-70.


21

2.2. Kolonijalno razdoblje

2.2.1. Općenito

Povijest razvoja međunarodnog investicijskog prava povezana je s

razvojem prava koje se odnosilo na međunarodnu trgovinu i s tim u vezi s

razvojem prava koje se odnosilo na status stranaca i njihova prava,

posebice ona koja su se odnosila na imovinu, pravo nastana i putovanja.

Kako je to napisao E. Brochard u svom djelu iz 1915. godine The Diplomatic

Protection of Citizens Abroad „pravni status stranaca je tijekom vremena

napredovao od potpunog izvanzakonja, u vrijeme ranog Rima i germanskih

plemena, do statusa praktičnog izjednačavanja s vlastitim državljanima,

kako je to sadašnjem vremenu“13.

Za razvoj međunarodnog investicijskog prava presudne su bile promjene

koje su se događale početkom 19. stoljeća od kojih su najznačajniji bili

razdoblje gotovo stogodišnjeg mira u Europi koje je nastupilo nakon kraja

napoleonskih ratova 1815. god. i industrijska revolucija. Industrijska

revolucije je s jedne strane stvorila potrebu za uvozom sirovina, ali s druge

strane istovremeno i omogućila masovnu proizvodnju koja se bez izvoza

nije mogla održati. Istovremeno se razvija i ekonomska liberalna teorija

koja smatra da se razvoj društva temelji na slobodnom tržišnom natjecanju

i međunarodnoj trgovini.

13 Borchard, M. Edwin, Diplomatic Protection of Citizens Abroad or the The Law of

International Claims, Banks Law Publishing Co., 2015., str. 33., dostupno na:

https://ia802505.us.archive.org/20/items/thediplomaticpro00borc/thediplomaticpro00borc.pdf,

pristupljeno 19. travnja 2017.

https://ia802505.us.archive.org/20/items/thediplomaticpro00borc/thediplomaticpro00borc.pdf


22

Ekonomski su teoretičari i poslovni ljudi u razvijenijim zemljama,

prvenstveno onima s velikom industrijskom proizvodnjom, kao sve veći

problem u razvoju međunarodne trgovine navodili zatvaranje nacionalnih

tržišta, prvenstveno kroz visoke i ograničavajuće carine te su počeli

inzistirati da njihove vlade krenu u pregovore i sklapanje sporazuma o

trgovini sa zemljama u kojima su ili željeli prodavati svoje proizvode ili iz

kojih su željeli dobivati sirovine.14

Jedan od prvih takvih ugovora bio je Ugovor o prijateljstvu i trgovini

sklopljen 1778. god. između SAD-a i Francuske. Koliko je za razvoj trgovine

bila značajna upravo zaštita imovine stranaca govori i komentar koji je

tadašnji potpredsjednik SAD-a John Adams dao nakon što je završio

pregovore o ovom ugovoru: „Nema načela u pravu država koje bi bilo čvršće

utemeljeno od onoga koje daje imovini stranaca, koja se nalazi pod

nadležnosti države u prijateljskim odnosima s njihovom matičnom

državom, zaštitu te države i to na način da je štiti svim svojim snagama“.15

Vodeće zemlje u sklapanju ovakvih ugovora bile su SAD i Ujedinjeno

Kraljevstvo koje su sklopile preko stotinu ovakvih ugovora.16 Pored njih,

druge zemlje koje su planski sklapale ovakve ugovore bile su i Nizozemska,

Italija, Njemačka, Sovjetski Savez i Japan. Mnogi od tih ugovora i dalje su na

snazi.17 U početku se ovim ugovorima uglavnom štitila imovina i poslovni

interesi stranaca, a ne same investicije. Zaštita se pružala na način da se

štitilo pravo stranaca na pristup području druge države potpisnice, pravo

14 Vidi opširnije u: Encyclopaedia Britannica, International trade, dostupno na:

https://www.britannica.com/topic/international-trade, pristupljeno 19. travnja 2017. 15 Citirano prema: Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj.3), str. 1. 16 Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 156. 17 Ibid.

https://www.britannica.com/topic/international-trade


23

na sudsku zaštitu na području druge države i primjena načela

najpovlaštenije nacije u odnosu na poreze i trgovinu. Raniji ugovori u

pravilu nisu predviđali nikakav oblik rješavanja sporova, između ostalog i

zato što se polazilo od teze da su države ovlaštene ratom rješavati

međusobne nesuglasice koje nisu mogle riješiti kroz pregovore.18

Nakon velikog širenja međunarodne trgovine i stranih investicija tijekom

19. i početkom 20. stoljeća došlo je do naglog pada u razdoblju prije II.

svjetskog rata. Uzroke ovog pada treba prvenstveno tražiti u I. svjetskom

ratu i velikim materijalnim i ljudskim gubicima koje je on izazvao. Pored

toga uzroci leže i u izolacionističkoj politici SAD-a koja je poslije I. svjetskog

rata prevladala i zbog koje američko gospodarstvo nije poduzimalo

investicijske aktivnosti u Europi koja pak bez svježeg kapitala i investicija

nije vlastitim snagama mogla provesti neophodnu obnovu nakon razaranja

i gubitaka koje je prouzročio I. svjetski rat. Tu je i Oktobarska revolucija i

nacionalizacija koja je uslijedila te koja je pogodila strane investitore i

praktički zamrznula trgovinske, a još više investicijske odnose između

Sovjetskog Saveza i zapadnih zemalja. Na sve to nadovezala se i velika

gospodarska kriza koja je započela 1929. i koja je dovela do kolapsa

svjetskog gospodarstva. Ova kriza je dobrim dijelom pogodila upravo

strane investicije koje su praktički obustavljene. Paralelno s ovim

događanjima, dolazi do nastanka niza „narodnih pokreta“ u Latinskoj

Americi koji dovode vlade koje provode serije nacionalizacija stranih

investicija.19

18 O ovim ugovorima vidi opširnije u: ibid, str. 156-157. 19 Vidi opširnije u: ibid. str. 157-158.


24

Sve ovo dovodi do potrebe za drugačijim pristupom zaštiti stranih

investicija pri čemu je posebni poticaj dala Oktobarska revolucija i

negativni odnos prema privatnom vlasništvu koji se, temeljem događaja u

Rusiji, širio i u drugim zemljama. Kako su utvrdili Dolzer i Scheuer:

„Do komunističke revolucije u Rusiji 1917. godine, ni praksa pojedinih država

ni komentatori međunarodnog prava nisu imali razloga davati posebnu

pozornost pravilima kojima bi se štitile strane investicije. Ugovorna praksa 19.

stoljeća štitila je stranu imovinu temeljem pozivanja na domaće zakone zemlje

domaćina, a ne na temelju samostalnog standarda“.20

Razdoblje 19. i prve polovice 20. stoljeća karakterizira i kolonijalni sustav

u kojem zapravo nije bilo potrebe za razvojem međunarodnog prava kojim

bi se štitile investicije budući da su ih štitile politička i vojna moć

kolonijalnih sila. To i nisu bile klasične investicije već pravo jačega da uzme

sve što želi iz kolonija. Također, ustanovljen je i sustav ekstrateritorijalne

nadležnosti koji je dozvoljavao, u pravilu kolonijalnim silama odnosno

jakim državama, da primjenjuju zakone nad svojim državljanima i kada se

oni nalaze u inozemstvu – tzv. konzularna nadležnost. Ovaj sustav se

nazivao sustav kapitulacija i temeljio se na ugovorima o kapitulacijama21 i

bio je posebno raširen u odnosima europskih država i SAD-a s Osmanskim

Carstvom, Japanom, Kinom, Marokom, Iranom i nekim drugim državama.

Ovakav način „zaštite“ vlastitih državljana dovodio je do stvaranja čitavih

područja koja su bila eksteritorijalna i koja su europske zemlje i SAD štitile

vojnom silom22, ubirale poreze, obavljale sudsku nadležnost i slično.

20 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str.1. 21 Andrassy Juraj, Bakotić Božidar, Lapaš Davorin, Seršić Maja i Vukas Budislav, Međunarodno

pravo, 2. dio, Školska knjiga, Zagreb, 2012. str. 37. 22 Npr. Bokserski ustanak u Kini i njegovo gušenje od zapadnih sila 1906., opširnije npr. u

Enclycopaedia Britannica, Boxer Rebelion, dostupno na:

https://www.britannica.com/event/Boxer-Rebellion, pristupljeno 23. prosinca 2017.


25

Mogla bi se napraviti nekakva gruba podjela zemalja i načina na koji su

uređivale međusobne odnose, odnosno zaštitu svojih državljana i njihovih

investicija i trgovačkih interesa u ovom razdoblju. S jedne strane su

razvijene europske zemlje i SAD, a s druge nerazvijene ili manje razvijene

zemlje koje su bile ili kolonije ili zemlje koje su u pravilu ostaci nekadašnjih

carstava. Treća kategorija bile su nerazvijene, ali samostalne zemlje

Latinske Amerike. Što se tiče kolonija, u odnosu na njih međunarodno se

pravo zaštite stranaca i njihovih interesa uopće nije trebalo razvijati jer one

nisu imale nikakvih prava i nisu bile subjekti međunarodnih odnosa, već su

kolonijalne sile izravno štitile svoje državljane i njihove interese. Sa

zemljama koje su prije bile jake države (npr. Kina, Japan, Osmansko

Carstvo, Iran) i koje su bile subjekti međunarodnog prava, ali su u

međuvremenu oslabile, razvio se sustav kapitulacija, uspostava sustava

ekstrateritorijalnosti i izravne nadležnosti jakih država nad svojim

državljanima. Naposljetku su tu i zemlje Latinske Amerike koje su u to doba

bile izuzete i iz jednog i iz drugog sustava. One nisu bile kolonije već

samostalne i nezavisne zemlje s jakom nacionalnom sviješću, u pravilu sa

sustavom demokracije, međutim isto siromašne i nerazvijene tako da se na

njihovim područjima odvijala intenzivna investicijska aktivnost stranih

investitora. Kako će se vidjeti u nastavku, upravo se na odnosima razvijenih

zemalja i zemalja Latinske Amerike u ovo doba razvijalo i pravo

diplomatske zaštite i međunarodno pravo kojim su se štitile investicije.


26

2.2.2. Diplomatska zaštita

U čitavom ovom razdoblju, dakle do II. svjetskog rata, osnovna

karakteristika međunarodnog investicijskog prava (u to doba i prava

međunarodne trgovine jer nema jasne razdjelnice između međunarodnog

investicijskog prava i prava međunarodne trgovine) bila je diplomatski

način zaštite stranaca i njihove imovine pa i njihovih ulaganja. Iako se

diplomatska zaštita primjenjivala i prije, tek tijekom 18. stoljeća dolazi do

promišljanja o tome da se stranci i njihova imovina trebaju tretirati na isti

način kao i vlastiti državljani i počinje se razvijati načelo diplomatske

zaštite kao načelo međunarodnog prava.23

Potvrdu da države imaju pravo pružati svojim državljanima i njihovoj

imovini diplomatsku zaštitu te da to predstavlja „osnovno načelo

međunarodnog prava“ dao je i Stalni sud međunarodne pravde 1924.

godine u predmetu Mavrommatis Palestine Concessions (Grčka protiv

Ujedinjenog Kraljevstva):

„Temeljno načelo međunarodnog prava je da država ima pravo štititi svoje

subjekte kada su oštećeni djelima druge države koja su suprotna

međunarodnom pravu, a od koje nisu bili u mogućnosti dobiti obeštećenje

redovnim putem. Preuzimajući slučaj nekog svog subjekta i poduzimajući

diplomatsko djelovanje ili međunarodni sudbeni postupak za njegov račun,

23 Emmerich de Vattel bio je prvi moderni pravni teoretičar koji je u svom djelu Law of Nations

iz 1758. iznio teze prema kojima „država ima pravo kontrolirati i postaviti uvjete za ulazak

stranaca, međutim kad ih jednom primi, stranci su podvrgnuti nacionalnom pravu i država ima

dužnosti štititi ih na jednak način kao i vlastite državljane. Međutim, istovremeno stranci

zadržavaju i pripadnost svojoj državi“. Prema Vattelu ova pripadnost se odnosi i na njihovu

imovinu koja ostaje dio „´bogatstva´ njihove matične države. Rezultat toga je da loše postupanje

prema strancima ili njihovoj imovini predstavlja i loše postupanje prema njihovoj matičnoj

državi.“ Citirano prema Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 4.


27

država zapravo štiti svoja vlastita prava – svoje pravo osigurati, prema osobi

svog subjekta, poštivanje pravila međunarodnog prava“.24

Ovakvo postupanje države naziva se prihvaćanje (espousal) i predstavlja

mehanizam kojim „matična država oštećenog stranca preuzima njegov

zahtjev kao svoj i zastupa ga protiv države koja je oštetila njenog

državljanina“25, a država svojem državljaninu pruža diplomatsku zaštitu u

ostvarenju njegovih prava. Kod pružanja diplomatske zaštite, država se

mora pridržavati pravila međunarodnog prava, uključujući i ona koja se

tiču državljanstva subjekata koji se štite, odnosno pravila kojima se uređuje

na koji se način utvrđuje državljanstvo pojedine osobe. Država može pružiti

diplomatsku zaštitu u pravilu samo ako je njezin državljanin prethodno

iscrpio mogućnosti dobivanja pravne zaštite pred domaćim sudovima

države koja ga je navodno oštetila, u pravilu države u kojoj se nalazi neka

njegova imovina ili se nalazi on osobno.

Završno, država nema obvezu pružiti diplomatsku zaštitu, to zavisi o njenoj

procjeni i odluci što joj je važnije – zaštititi prava vlastitih državljana ili

zadržati dobre odnose s državom koja je navodno oštetila njenog

državljanina. Pored toga, kada država preuzme zahtjev za obeštećenjem i

započne pružati diplomatsku zaštitu, oštećena osoba više nema nikakvu

kontrolu nad tijekom i ishodom postupka. Država se može nagoditi i riješiti

predmet kako njoj najviše odgovara, bez obzira na interese svog

državljanina. Ovo „politiziranje“ diplomatske zaštite jedan je od najvećih

24 Stalni sud međunarodne pravde, The Mavrommatis Palestine Concessions (Greece v.

Britain), Judgement No.2, 24 August 1924., para. 21. dostupno na:

http://www.worldcourts.com/pcij/eng/decisions/1924.08.30_mavrommatis.htm, pristupljeno

23. prosinca 2017. 25 Vandelvelde, J. Keneth, A Brief History of International Investment Agreements, U.C. Davis

Journal of International Law & Policy, Vol. 12, No. 1, 2005., str. 160.


28

problema koji se kod nje javljaju. Investitor je zapravo potpuno izložen „na

milost i nemilost“ svoje države, ona njegov zahtjev može koristiti i u

političkoj trgovini i s njim disponirati kako ona procjenjuje da joj najviše

odgovara. Država može tako i „žrtvovati“ jednog investitora da bi zaštitila

drugog koji joj je važniji ili možda podobniji.26 Međunarodni sud je u svojoj

odluci u predmetu Barcelona Traction (Belgija protiv Španjolske) odnos

države i njenog državljanina u pružanju diplomatske zaštite definirao na

sljedeći način:

„Država se mora promatrati kao isključivi sudac koji će odlučiti hoće li pružiti

zaštitu, u kojem opsegu će pružiti zaštitu i kada će je prestati pružati. U ovom

pogledu ona zadržava diskrecijsko pravo koje može biti određeno i razlozima

koji su političke ili druge naravi te koji nisu povezani s predmetom“.27

Postojalo je više načina na koje se pružala diplomatska zaštita, od korištenja

isključivo diplomatskog načina odnosno pregovora, preko različitih oblika

arbitraža i posebnih povjerenstava za rješavanje konkretnih pitanja pa sve

do korištenja vojne sile. Tako je u razdoblju od 1840. do 1940. godine

uspostavljeno preko 60 arbitražnih povjerenstava i sudova28, čiji je zadatak

bio rješavati sporove koji su se odnosili na štetu nanesenu stranim

državljanima. Njima treba pridodati i razne ad hoc sudove koji su se bavili

specifičnim pitanjima vezanim uz imovinu i imovinska prava stranaca pa

čak i posebne sudove koji su se bavili sporovima proizašlim iz zapljene

26 O diplomatskoj zaštiti vidi opširnije u: Douglas, Zachary, The International Law of Investment

Claims, Cambridge University Press, 2009., str. 11-14. 27 Međunarodni sud (ICJ), Case Concerning the Barcelona Traction, Light and Power Company

Limited (Belgium v. Spain), Presuda od 5. veljače 1970., para. 79. prema: http://www.icj-

cij.org/docket/files/50/5387.pdf, pristupljeno 19. travnja 2017. 28 Postoje procjene da su između 1829. i 1910. godine SAD sudjelovao u preko 40 arbitražnih

postupaka s državama Latinske Amerike koji su raspravljali o šteti navodno nanesenoj

američkim državljanima od tih država (prema: Vandelvelde, op. cit. (bilj. 25), str. 160.).

http://www.icj-cij.org/docket/files/50/5387.pdf

http://www.icj-cij.org/docket/files/50/5387.pdf


29

imovine na otvorenom moru.29 Iako su se ovi sporovi odnosili na zaštitu

privatne imovine ipak su se oslanjali na model diplomatske zaštite, što

znači da su samo države mogle biti stranke u tim postupcima iz čega su

proizlazili i svi spomenuti nedostaci. Ipak, u nekoliko slučajeva bilo je i

arbitraža izravno između investitora i država primateljica investicija.30

Dokazujući da je točna Clausewitzeva postavka da je „rat samo nastavak

politike drugim sredstvima“, ovo razdoblje karakteriziraju ne samo

prijetnje upotrebom vojne sile nego i upotreba vojne sile u svrhu zaštite

stranih investicija. Tako je npr. Ujedinjeno Kraljevstvo između 1820. i 1914.

godine poduzelo najmanje 40 vojnih intervencija u Latinskoj Americi radi

prisilne naplate odštete zbog štete nanesene svojim državljanima ili kako

bi se zaštitila njihova imovina. Pored Ujedinjenog Kraljevstva vojno su

intervenirale i SAD, Francuska, Italija i Njemačka.31 SAD je i službeno u tzv.

Rooseveltovom zaključku uz Monroevu doktrinu (Roosevelt Corollary to

the Monroe Doctrine) deklarirao da će na području zapadne hemisfere

koristiti vojnu silu kako bi se zaštitili interesi američkih investitora.32

Temeljem ove doktrine, SAD je vojno intervenirao u Nikaragvi,

Dominikanskoj Republici te na Haitiju i Kubi.33

29 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 7. 30 Npr. spor između turskog trgovačkog društva La Compagnie Universelle du Canal de Suez i

Egipta iz 1864. koji je nastao nakon što je Egipat promijenio zakon i ugovor o koncesiji za

radove na Sueskom kanalu. Iako nije bila ugovorena arbitražna klauzula u izvornom ugovoru,

obje su strane se usuglasile da se spor riješi arbitražom i da jedini arbitar bude Napoleon III,

odnosno komisija eksperata koju je on imenovao. Ova se arbitraža smatra i prvom

međunarodnom investicijskom arbitražom u povijesti. O tome opširnije u: Yackee, Jason W.,

The First Investor-State Arbitration (March 15, 2015). Univ. of Wisconsin Legal Studies

Research Paper No. 1375., dostupno na: file:///C:/Users/Administrator/Downloads/SSRN-

id2715575%20(1).pdf pristupljeno 23. prosinca 2017. 31 Vidi opširnije u: Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 9. 32 US Department of State, Office of the Historian, Roosevelt Corollary to the Monroe Doctrine

1904, dostupno na: https://history.state.gov/milestones/1899-1913/roosevelt-and-monroe-

doctrine; pristupljeno 20. prosinca 2017. 33 Ibid.


30

SAD je s praksom vojnih intervencija prestao tek s usvajanjem tzv. Politike

„dobrog susjeda“ (Good Neighbor Policy) predsjednika F.D. Roosevelta koja

se započela primjenjivati 1933. godine i to temeljem postavki da će se SAD

suzdržavati od vojnih intervencija te da će svoje odnose s drugim zemljama

temeljiti na međusobnoj ravnopravnosti i uvažavanju država, što je

uključivalo i zaštitu američkih investitora.34 Ipak, sustav vojnih intervencija

u cilju zaštite investicija formalno je završio tek poslije II. svjetskog rata

usvajanjem Povelje UN-a i izričite zabrane vođenja rata i korištenja vojne

sile u sporovima između država.35

2.2.3. Standardi tretmana stranaca i njihove imovine

Razvoj međunarodne trgovine i investicija tijekom 19. stoljeća doveo je i do

potrebe definiranja standarda tretmana stranih državljana i njihove

imovine, odnosno do pitanja postoji li međunarodno definirani minimalni

standard zaštite ili se treba primijeniti nacionalni standard, dakle onaj koji

se primjenjuje i za domaće državljane. Pri tome su se pogledi razvijenih

zemalja, dakle onih koje izvoze kapital, i zemalja u razvoju, onih koje

primaju kapital počeli bitno razlikovati. Tako je među europskim zemljama

i u SAD-u prevladavao stav da postoji međunarodni minimalni standard

tretmana stranaca koji je uspostavljen kroz međunarodno običajno pravo i

koji se treba primjenjivati bez obzira na tretman koji daje nacionalno pravo.

34 US Department of State, Office of the Historian, Good Neighbor Policy 1933, dostupno na:

https://history.state.gov/milestones/1921-1936/good-neighbor, pristupljeno 21. prosinca 2017. 35 Ovdje treba spomenuti i Briand-Kellogg Pakt iz 1928. koji je formalno zabranio upotrebu sile

u svrhu rješavanja sporova među državama, međutim on nije imao većeg učinka u praksi jer se

sila i dalje koristila (Vidi opširnije u Andrassy Juraj, Bakotić Božidar, Lapaš Davorin, Seršić

Maja i Vukas Budislav, Međunarodno pravo, 1. dio, Školska knjiga, Zagreb, 2010. str. 54.


31

Ovo gledište je dobro izraženo 1910. kroz obraćanje tadašnjeg američkog

državnog tajnika E. Roota Američkom društvu za međunarodno pravo:

„Postoji standard pravde, vrlo jednostavan i fundamentalan koji su toliko

široko prihvatile sve civilizirane zemlje da predstavlja dio svjetskog

međunarodnog prava. Država ima pravo određivati svoj standard pravde koji

pruža strancima standardom pravde koji pruža svojim državljanima samo kada

njezin pravni i administrativni sustav odgovora ovom općem standardu. Ako

pravni i administrativni sustav bilo koje zemlje ne odgovora tom općem

standardu, bez obzira što državljani te zemlje mogu biti njime zadovoljni ili

prisiljeni živjeti pod njim, nijedna druga zemlja ne može biti prisiljena prihvatiti

ga kao zadovoljavajući standard tretmana njenih državljana“.36

Dakle, razvijene zemlje pokušavale su nametnuti svoje standarde zaštite

osoba i imovine stranaca i u nerazvijenim zemljama. Takav pristup temeljio

se na postavci kako nacionalno pravo i sudovi u nerazvijenim zemljama ne

mogu pružiti odgovarajuću zaštitu investitorima jer oni nužno primjenjuju

svoje pravo koje je niže od međunarodnih standarda, odnosno od standarda

u razvijenim zemljama. Pored toga, zahtijevao je i različito postupanje

prema domaćim i stranim investitorima, dakle uvođenje diskriminacije.

Suprotno ovom pristupu, neke zemlje posebice one u Latinskoj Americi

inzistirale su na nacionalnom standardu zaštite prema kojem stranci i

njihova imovina imaju pravo na isti tretman kao i državljani države u kojoj

se nalaze. Ovo stajalište je izraženo kroz tzv. Calvovu doktrinu (nazvana

prema Carlosu Calvu, argentinskom pravniku i ministru vanjskih poslova

krajem 19. stoljeća) koja se zasniva na zabrani stranih intervencija i

36 Root, Elihu, The Basis of Protection to Citizens Residing Abroad, The American Journal of

International Law, Vol. 4, No. 3, 1910, str. 521-522. dostupno na:

https://www.jstor.org/stable/pdf/2186238.p,df, pristupljeno 23. prosinca 2107.


32

jednakosti stranaca i domaćih državljana. Prema Newcombeu i Parradelu,

tri bitna elementa ove doktrine su:

a) strani državljani nemaju pravo na bolji tretman od domaćih državljana

b) prava koja imaju strani državljani uređuju se domaćim pravom zemlje

primateljice i

c) zemlja primateljica ima isključivu nadležnost nad sporovima koji uključuju

strane državljane.37

Calvova doktrina nikada nije postala prevladavajuća u međunarodnim

odnosima i nije bila opće prihvaćena u praksi međunarodnog investicijskog

prava, ali je, kao što će biti vidljivo iz daljnjeg teksta, u većoj ili maloj mjeri

bila stalno prisutna u međunarodnim odnosima pa i u međunarodnom

investicijskom pravu.

Kod prakse međunarodnog investicijskog prava treba istaknuti odluku

američko-meksičkog Povjerenstva za rješavanje sporova iz 1927. u

predmetu Harry Roberts protiv Meksika u kojem je povjerenstvo utvrdilo

da „takva jednakost (misli se na jednakost tretmana stranaca i domaćih

državljana op. a.) nije krajnji test za procjenu ispravnosti postupanja vlasti

u svjetlu međunarodnog prava nego je, široko govoreći, pitanje jesu li

stranci tretirani sukladno uobičajenim standardima civilizacije“.38

Za definiranje međunarodnog standarda u tretmanu stranaca u

međunarodnom investicijskom pravu važna je i odluka istog Povjerenstva

iz 1926. god. u predmetu Neer protiv Meksika koja se često citira i u

suvremenim arbitražnim odlukama u investicijskom sporovima iako se

uopće ne odnosi na imovinu stranaca nego na utvrđivanje je li država

37 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 17. 38 United Nations, Reports of International Arbitral Awards, 2006., Harry Roberts (U.S.A.) v.

United Mexican States Odluka od 2. studenoga 1926., para. 8. dostupno na:

http://legal.un.org/riaa/cases/vol_IV/77-81.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017.


33

poduzela sve potrebno kako bi istražila smrt stranca.39 Ovom odlukom

definira se kada je država odgovorna za kršenje međunarodnog standarda:

„Tretman stranca, da bi predstavljao kršenje međunarodnog prava, treba biti

na razini teškog kršenja, namjernog propuštanja dužnosti ili nedostatnog

djelovanja državne uprave koja je toliko ispod međunarodnih standarda da bi

svaka razumna i nepristrana osoba bila u stanju odmah vidjeti takvu

nedostatnost.“40

2.2.4. Naknada za eksproprijaciju i nacionalizaciju

Drugo pitanje oko kojeg su se u ovom razdoblju razilazila stajališta

razvijenih zemalja i zemalja u razvoju bilo je pitanje visine naknade za

nacionalizaciju i eksproprijaciju strane imovine.41 Međunarodno pravo

oduvijek je priznavalo pravo država na oduzimanje imovine vlastitim

državljanima pa i strancima, ali pod uvjetom da se za to davala naknada.42

Ovo se pitanje posebno intenziviralo zbog posljedica I. svjetskog rata u

Europi, nacionalizacija provedenih nakon Oktobarske revolucije te zbog

velikog vala nacionalizacija strane imovine u Latinskoj Americi, posebice u

Meksiku u odnosu na naftnu industriju.43

39 Vidi opširnije u: Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 6. 40 United Nations, Reports of International Arbitral Awards, 2006., L. F. H. Neer and Pauline

Neer (U.S.A.) v. United Mexican States, Odluka od 15. studenoga 1926., para. 4. dostupno na:

http://legal.un.org/riaa/cases/vol_IV/60-66.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017. 41 O razvoju međunarodnog prava u ovom razdoblju u odnosu na pitanja izvlaštenja i naknade,

posebice odnosa tzv. Hullove i Calvove doktrine, vidi opširnije u: Dolzer, Rudolf, New

Foundations of the Law of Expropriation of Alien Property, American Journal of International

Law, Vol. 75, Issue 3, 1981, str. 553-589. 42 Vidi opširnije u: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 159. 43 Više na: US Department of State, Office of the Historian, Mexican Expropriation of Foreign

Oil 1938, https://history.state.gov/milestones/1937-1945/mexican-oil, pristupljeno 23, prosinca

2017.


34

Stajalište razvijenih zemalja iz tog vremena bilo je da naknada za oduzetu

imovinu mora biti potpuna, učinkovita i brza. To je jasno izraženo u tzv.

Hullovoj formuli nazvanoj prema američkom državnom tajniku Cordellu

Hullu koji je nakon provedene nacionalizacije meksičke naftne industrije

(nacionalizirana je bila uglavnom američka imovina, odnosno investicije u

meksičku naftnu industriju) napisao 1938. da međunarodno pravo dopušta

oduzimanje strane imovine, međutim da:

„Vlada SAD-a samo ukazuje na očiglednu činjenicu da primjenjivi i priznati

autoriteti u međunarodnom pravu podržavaju njezinu deklaraciju da, po

svakom pravom pravilu i po pravičnosti, nijedna vlada nije ovlaštena oduzeti

privatnu imovinu, zbog bilo kojeg razloga, bez da plati potpunu, učinkovitu i

brzu naknadu za oduzetu imovinu“.44

Suprotno tome, meksičko stajalište bilo je da međunarodno pravo razlikuje

slučajeve oduzimanja imovine koji su specifični i odnose se na pojedince i

one koji se odnose na opće promjene i na sve subjekte, posebice kada je to

u svrhu redistribucije zemlje.45 Prema ovom stavu, kada se radi o

pojedinačnom oduzimanju, u obzir bi moglo doći davanje potpune naknade,

međutim, u slučaju opće nacionalizacije, kada se obuhvaćaju svi isti ili slični

slučajevi i kada država rješava neki širi društveni problem, država bi bila

dužna platiti naknadu sukladno svom nacionalnom pravu.46

44 Citirano prema: Happ, Richard, Dispute Settlement Under the Energy Charter Treaty, German

Yearbook of International Law, Vol. 45., 2002, str. 333. 45 Meksički ministar vanjskih poslova odgovorio je: „Moja Vlada smatra suprotno tome, da u

međunarodnom pravu ne postoji opće prihvaćeno pravilo ni u teoriji ni u praksi koje bi

utvrđivalo obvezu plaćanja neposredne naknade pa čak ni odgođene naknade, za eksproprijacije

koje su općeg i neosobnog karaktera kao one koje je proveo Meksiko u svrhu redistribucije

zemlje“. Citirano prema: ibid. 46 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 18.


35

Ovo pitanje nije do kraja riješeno ni tada, a ni kasnije sve do devedesetih

godina 20. stoljeća. S jedne strane, tadašnja praksa međunarodnih sudova

ide u smjeru prihvaćanja međunarodnog standarda pravedne naknade.

Tako je npr. Arbitražni sud ustanovljen između Norveške i SAD-a utvrdio

1922. kako je „ plaćanje pravedne naknade tužiteljima obveza ne samo po

domaćem pravu SAD-a nego i po međunarodnom pravu koje se temelji na

poštivanju privatne imovine“47 (arbitraža o tome moraju li i koliko SAD

platiti Norveškoj za rekviziciju norveških brodova tijekom I. svjetskog rata,

op.a.). Isto tako je Stalni sud međunarodne pravde 1928. god. u predmetu

Tvornice u Chorzówu (Njemačka v. Poljska) uspostavio i načela za

utvrđivanje visine odštete:

„Temeljno načelo sadržano u aktualnom pojmu protupravnog čina - načelo za

koje se čini da je utemeljeno u međunarodnoj praksi i posebice u odlukama

arbitražnih sudova jest da obeštećenje mora, koliko god je to moguće, ukloniti

sve posljedice protupravnog čina i uspostaviti situaciju koja bi, po svemu

sudeći, postojala da se takav protupravni čin nije dogodio. Povrat u naravi, ili,

ako to nije moguće, plaćanje iznosa koji odgovara vrijednosti koju bi donio

povrat u naravi, dosuda, ako je potrebna, naknade štete za pretrpljeni gubitak

koji ne bi bio naknađen povratom u naravi ili plaćanje umjesto toga - to su

načela koja trebaju poslužiti za utvrđenje iznosa naknade za čin koji je suprotan

međunarodnom pravu“.48

47 United Nations, Reports of International Arbitral Awards, 2006, Norwegian shipowners’

claims (Norway v. USA), Pravorijek od 13. listopada 1922., str. 334., dostupno na:

http://legal.un.org/riaa/cases/vol_I/307-346.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017. 48 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Case concerning the Factory at Chorzów (Germany

v. Poland), Presuda broj 13 od 13. rujna 1928, str. 47., dostupno na: http://www.icj-

cij.org/files/permanent-court-of-international-

justice/serie_A/A_17/54_Usine_de_Chorzow_Fond_Arret.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017.


36

Ovom je presudom Sud također utvrdio kako pravo na naknadu po ovom

standardu imaju samo države, dok bi se za pojedince on trebao računati na

drugi način:

„Pravna pravila koja uređuju obeštećenje su pravila međunarodnog prava koja

su na snazi između dviju država na koje se spor odnosi, i nisu pravo koje bi

uređivalo odnose između države koja je počinila delikt i pojedinca koji je

pretrpio štetu….šteta koju je pretrpio pojedinac nikada nije po vrsti identična

onoj koju bi pretrpila država…“.49

Unatoč takvom stavu, mnoge su razvijene države priznavale i političku

realnost te su u nastojanju rješavanja ukupnih odnosa s npr. Sovjetskim

Savezom i Meksikom pristajale na politička rješenja prema kojima se

naknada za oduzetu imovinu njihovih državljana nije utvrđivala po ovim

kriterijima nego po načelu političke trgovine prema kojoj je isplaćivan

ukupni iznos za sva potraživanja, koji su onda te države raspoređivale

svojim državljanima.50

2.3. Postkolonijalno razdoblje

2.3.1. Uvod

Postkolonijalno razdoblje u povijesti međunarodnog investicijskog prava

započinje krajem II. svjetskog rata i traje do kraja osamdesetih godina

dvadesetog stoljeća, odnosno do propasti Sovjetskog Saveza. Tri su

49 Ibid. str. 28. 50 Tzv. Sporazumi o paušalnoj naknadi - o tome više u poglavlju 2.3.6.


37

događaja obilježila ovo razdoblje i izravno utjecala na razvoj

međunarodnog investicijskog prava u tom razdoblju.51

Prvo, kao reakcija na ekonomsku krizu koja je prethodila II. svjetskom ratu

i protekcionističku politiku koja ju je obilježila, među Zapadnim silama

pobjednicama prevladala je ideja da je potrebno liberalizirati

međunarodnu trgovinu. Cilj liberalizacije međunarodne trgovine (to je

podrazumijevalo i investicije) bio je ne samo poticanje oporavka od rata

nego i izbjegavanje novih ratova. To je 1947. dovelo do stvaranja GATT-a

(General Agreement on Tariffs and Trade) kojim je težište međunarodno-

pravnog režima trgovine pomaknuto s bilateralnih ugovora na ovaj

multilateralni sporazum. Ovaj je Sporazum dao veliki doprinos razvoju

međunarodne trgovine, ali je na neki način otvorio put i odvojenom razvoju

međunarodnog prava trgovine i međunarodnog investicijskog prava.52

Naime, bilo je zamišljeno da se međunarodni sustav investicija uredi

posebnim sporazumom, međutim takav sporazum nije nikada sklopljen.

Pregovori koji su vođeni u Havani radi stvaranja Međunarodne trgovinske

organizacije doveli su do toga da je u završnom nacrtu Povelje iz Havane

(Havana Charter for International Trade Organization) bilo uvršteno i

pitanje investicija i njihove zaštite.53 Budući da ova Povelja nikada nije

stupila na snagu, u primjeni je ostao samo GATT koji nije sadržavao nikakve

odredbe o investicijama. Stoga se može reći da su se, nakon sklapanja

GATT-a, iako ekonomski povezani, međunarodno investicijsko pravo i

pravo međunarodne trgovine počeli razvijati neovisno jedno od drugog,

pravo međunarodne trgovine u okviru multilateralnog sporazuma GATT-a,

51 Vidi opširnije u: Vandelvelde, op. cit. (bilj. 25), str. 161-168. 52 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 118. 53 Vidi opširnije u: Yen, Hai, Trinh, The Interpretation of Investment Traties, Brill &Nijhoff,

Leiden/Boston, 2014., str. 155-156.


38

a međunarodno investicijsko pravo u okviru posebnih bilateralnih

sporazuma.54

Drugi veliki proces koji je bitno utjecao na međunarodno investicijsko

pravo i sustav ugovora bio je proces dekolonizacije koji je započeo odmah

nakon II. svjetskog rata i koji je doveo do stvaranja čitavog niza samostalnih

i suverenih država koje su istovremeno bile gospodarski nerazvijene i

njihove institucije nisu bile u stanju na pravi način zaštititi nacionalni

interes. Ove zemlje su, s jedne strane, bile ovisne o stranim investicijama a,

s druge strane, su ih doživljavale kao nastavak kolonijalne politike. Mnoge

su pokušavale stvoriti zatvoreno, samodovoljno tržište te su u velikoj mjeri

provodile nacionalizaciju velikih stranih investicija. Tako je u razdoblju

između 1960. i 1974. godine zabilježeno 875 eksproprijacija u šezdeset i

dvije zemlje.55

Treći bitan događaj bio je stvaranje socijalističkog bloka zemalja koje su

provele masovne nacionalizacije privatne imovine, uključujući i onu stranih

investitora. Ovaj blok je također davao podršku nerazvijenim zemljama i

zemljama u razvoju u njihovom otporu slobodnom tržištu, međunarodnoj

trgovini i investicijama. Procesi nacionalizacije posebno su utjecali na

razvoj međunarodnog investicijskog prava. Najveći su bili oni u zemljama

istočne Europe, Kini, Kubi, nekim zemljama Latinske Amerike (Argentina,

Bolivija, Čile, Gvatemala i Peru) te nacionalizacija nizozemske imovine u

54 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12) str. 20. 55 Salacuse, W. Jeswald i Sullivan, P. Nicholas, Do BITs Really Work? An Evaluation of

Bilateral Investment Treaties and Their Grand Bargain, Harvard international law journal , Vol.

46, Issue. 1, 2005. str 75.


39

Indoneziji, egipatska nacionalizacija Sueskog kanala i nacionalizacije u

naftnom sektoru u Alžiru, Iranu, Iraku, Libiji, Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji.56

Sve ovo dovelo je do sporova oko toga kako tretirati strane investicije s time

da su se iskristalizirala dva posebno sporna pitanja: prvo, mjera do koje se

moraju poštivati stečena prava investitora, posebice ona koja se odnose na

koncesije nad prirodnim bogatstvima koje su im dodijelile kolonijalne sile i

drugo, prema kojim pravilima se treba određivati naknada za oduzimanje

tih prava.57 Stav zemalja u razvoju i bivših kolonija bio je da one imaju puno

pravo revidirati sve ugovore kojima su stranim investitorima dana

određena prava, a koje su sklopile ili bivše kolonijalne vlasti ili bivši režimi,

koji su po njima bili u pravilu korumpirani i djelovali u interesu stranaca, a

ne vlastite zemlje. Jedan od problema s kojima su se susretali strani

investitori bio je i taj što su oni, da bi uopće mogli poslovati morali

surađivati s takvim korumpiranim režimima pa su u očima naroda bili

izjednačeni s njima, postajali su neka vrsta „narodnih neprijatelja“. Što se

tiče visine kompenzacije, te zemlje su se vratile na predratno stajalište i

Calvovu doktrinu prema kojoj se visina kompenzacije određuje po

nacionalnom pravu, a ne međunarodnom. Nasuprot tome, razvijene zemlje

čvrsto su se držale stava da ako i dođe do nacionalizacije, naknada mora biti

određena prema međunarodnom standardu i to prema tzv. Hullovoj

formuli.

Ovi problemi potaknuli su čitav niz pokušaja njihovog rješavanja u okviru

međunarodnog prava i to bilo kroz pokušaj pronalaska multilateralnog

rješenja i to kroz nedržavne ili inicijative država, raznih parcijalnih rješenja

56 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12) str. 19. 57 Ibid.


40

kroz međunarodni sustav sudovanja i konačno do nastanka sustava

bilateralnih ugovora o poticanju i zaštiti investicija.

2.3.2. Nedržavne inicijative za stvaranje multilateralnog pravnog okvira za

investicije

Udruženje za međunarodno pravo (ILA) objavilo je 1948. godine nacrt

Statuta Arbitražnog suda za strane investicije i Suda za strane investicije

(Draft Statutes of the Arbitral Tribunal for Foreign Investments and Foreign

Investment Court) s ciljem da se stvore neovisne i stalne institucije pred

kojima bi se rješavali sporovi iz međunarodnih investicija. To je bio pokušaj

da se s jedne strane izjednači pristup standardima tretmana međunarodnih

investicija, a s druge strane ujednače i postupovna pravila te da se osigura

dvostupanjsko sudovanje u ovim predmetima. Međutim, zbog

nespremnosti država na podvrgavanje nadležnosti ovakvih sudova, ovi

nacrti nikada nisu pretvoreni u pravno obvezujući tekst.58

Međunarodna trgovačka komora (ICC) predložila je 1949. Međunarodni

kodeks za pravedni tretman stranih investicija (International Code of Fair

Treatment for Foreign Investment) koji je za međunarodne investicije

predviđao primjenu standarda nacionalnog tretmana i standarda

najpovlaštenije nacije, zabranu ograničenja prebacivanja financijskih

sredstava, davanje pravedne naknade za izvlaštenje i to sukladno

međunarodnom pravu te naposljetku obvezujuću međudržavnu arbitražu

pred Međunarodnim arbitražnim sudom. Ni ovaj prijedlog nije naišao na

dovoljnu podršku država pa Kodeks nije usvojen.59

58Vidi opširnije u: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 161. 59 Vidi opširnije u: Newcomb i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 21.


41

Karakteristika i jedne i druge inicijative je da se one temelje na jednom od

bitnih obilježja suvremenog međunarodnog investicijskog prava. Naime,

njihov cilj više nije bio samo zaštita stranaca i njihove imovine već

prvenstveno zaštita stranih investicija radi poticanja ekonomskog

razvoja.60 Upravo zbog toga one predstavljaju važan iskorak u razvoju

međunarodnog investicijskog prava.

Treća nedržavna inicijativa bila je nacrt Konvencije o investicijama u

inozemstvu (Draft Convention on Investments Abroad) iz 1959. god. tzv.

Abs-Shawcross Draft Convention. Ovaj nacrt zajednički su pripremili

Hemann Abs, glavni direktor Deutsche Bank i predsjednik njemačkog

Društva za promicanje i zaštitu stranih investicija i Lord Shawcross, bivši

glavni državni odvjetnik Ujedinjenog Kraljevstva.61 Inicijativa pokazuje i

različite interese pojedinih zemalja u odnosu na strane investicije i njihovu

zaštitu. Jedna od zemalja koje su imale poseban interes u sklapanju neke

vrste međunarodnog ugovora o zaštiti stranih investicija bila je upravo

Njemačka i to iz dva razloga. Prvo, Njemačka je poslije II. svjetskog rata

izgubila najveći dio svojih investicija u inozemstvu. Istovremeno se ubrzano

gospodarski razvijala, imala je slobodnog kapitala za investicije u

inozemstvu i trebala je pronaći mehanizam za zaštitu svojih interesa u

inozemstvu. Budući da je u to doba bila relativno politički slaba, zaštitu je

pokušala ostvariti kroz međunarodno pravo. Slični razlozi doveli su i do

toga da je Njemačka bila prva zemlja koja je pokrenula program sklapanja

bilateralnih ugovora o investicijama. Ovim nacrtom definirani su minimalni

60Ibid. 61 Ovoj konvenciji je prethodila inicijativa njemačkog Društva za promicanje i zaštitu stranih

investicija kojem je na čelu bio upravo Hemann Abs koje je 1957. godine objavilo nacrt

dokumenta pod nazivom Međunarodna konvencija za uzajamnu zaštitu privatnih imovinskih

prava u stranim zemljama. Prema: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 162.


42

standardi tretmana stranih investicija (pravičan i pošten tretman),

standard stalne zaštite i sigurnosti stranih investicija, zaštita od

nerazumnih i diskriminirajućih mjera, uvedena je „kišobran“ klauzula te

pravila po kojim se može provesti oduzimanje , ali i obveza isplate poštene

i učinkovite naknade. Najznačajniji iskorak bio je u tome što je nacrtom

predviđeno uvođenje izravne arbitraže između investitora i država

primateljica investicija, čime se odstupilo od do tada uobičajene

diplomatske zaštite investicija.62 Iako ova konvencija nije dobila dovoljnu

potporu država da bi bila prihvaćena, ona predstavlja vrlo važan dokument

u razvoju međunarodnog investicijskog prava jer su mnoga rješenja

prihvaćena kasnije u bilateralnim ugovorima o investicijama63 pa i u UEP-u

kojim se bavi ovaj rad.

Sljedeći dokument koji je imao ambiciju postaviti temelj za multilateralni

sporazum kojim bi se uredila pitanja zaštite stranaca i njihove imovine bio

je tzv. Harvardski nacrt Konvencije o međunarodnoj odgovornosti država

za povrede nanesene strancima (Harvard Draft Convention on the

International Responsibility of States for Injuries to Aliens) iz 1961. godine.

Nacrt su pripremili harvardski profesori Louis Sohn i Richard Baxter na

zahtjev Tajništva UN-a s ciljem da se pokuša kodificirati međunarodno

pravo o odgovornosti država.64 Ovim se nacrtom također utvrđuju

standardi zaštite kao i pravo pojedinca na izravnu tužbu protiv države koja

62 Članak 7(2) nacrta Konvencije previđao je: „Državljanin jedne od država stranaka Konvencije

koji tvrdi da je oštećen mjerama koje predstavljaju kršenje ove Konvencije, može pokrenuti

postupak protiv države odgovorne za te mjere pred arbitražnim sudom iz prvog stavka ovog

članka, ako je država protiv koje je upućen zahtjev deklarirala da prihvaća nadležnosti takvog

arbitražnog suda u odnosu na tužbene zahtjeve državljana jedne ili više država stranaka

Konvencije, uključujući i državu o čijem se državljaninu radi“. Tekst nacrta Konvencije

dostupan je na: http://unctad.org/en/docs/dite4volxiv_en.pdf, str. 396. pristupljeno 22. travnja

2017. 63 Vidi opširnije u: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 163-167. 64 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 22.


43

ga je oštetila. Pravo na tužbu ne bi imale pravne nego samo fizičke osobe, a

iako je bilo predviđeno da će se postupak voditi pred međunarodnim

sudom, u nacrtu se nije predviđalo osnivanje takvog suda.65 Nacrt

konvencije značajan je jer ga citira više investicijskih međunarodnih

arbitražnih sudova kao autoritativan stav o nekim aspektima minimalnog

standarda tretmana (npr. predmeti Saluka Investments BV v. Češka

Republika, Pope & Pope Talbot Inc. v. Kanada, Wena Hotels Limited v.

Egipat, Tokios Tokeles Group Inc. and Raymond L v. Ukrajina i dr.).66

Iako ni jedan od ovih prijedloga nije stupio na snagu, oni su imali veliki

utjecaj na nastanak i razvoj međunarodnog investicijskog prava te je čitav

niz rješenja ugrađivan prvo u bilateralne, a kasnije i u multilateralne

investicijske ugovore.67

Stanje u kojem se tada nalazilo međunarodno pravo koje se odnosilo na

odgovornost država pa i na međunarodne investicije iznio je profesor

Crawford opisujući rad Komisije za međunarodno pravo UN-a:

„Podijeljenost u općoj debati 1957. godine sugerirala je da ne postoji suglasnost

kako se pomaknuti naprijed. Neki su tražili da se rasprava ograniči na

diplomatsku zaštitu, drugi su smatrali da su pravila o diplomatskoj zaštiti

prevladana. Inicijalno je odlučeno da se rasprava vodi samo o 'građanskoj'

odgovornosti, što ne čudi jer je fokus bio na povredama stranaca... Nesuglasice

su bile tolike da nije bilo vjerojatno da će se ostvariti i mali napredak pa je 1957.

Društvo za međunarodno pravo većinom glasova odlučilo odgoditi detaljnu

raspravu o tom prijedlogu.“68

65 Vidi opširnije u: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 167-170. 66Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 22. 67 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 99. 68 Crawford, James, The International Law Commission's Articles on State Responsibility,

Introduction, Text and Commentaries, Cambridge University Press, 2002., str. 1.


44

2.3.3. Inicijative država za uređenje pitanja stranih investicija

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj69 je 1962. godine napravila

nacrt Konvencije o zaštiti strane imovine (Draft Convention on the

Protection of Foreign Property) s ciljem da se barem između zemalja

članica OECD-a pokuša kodificirati postupanje sa stranim investicijama.

Iako ovu Konvenciju na kraju nisu prihvatile ni zemlje članice OECD-a kao

međunarodni sporazum, ona je djelomice utjecala na definiranje sadržaja

mnogih modela bilateralnih ugovora o investicijama koje su sklapale zemlje

članica OECD-a, bilo međusobno, bilo s trećim državama.70 Ovaj nacrt

sadržavao je definiciju i imovine i državljanina s tim da je imovina bila

definirana na vrlo širok način s očitom intencijom da se zaštita stranim

investitorima pruži u što većem opsegu. Državljani, dakle investitori koji su

uživali pravo na zaštitu mogli su biti i fizičke i pravne osobe. Što se tiče

standarda zaštite stranih investicija u nacrtu se predviđao: pravičan i

pošten tretman, stalna zaštita i sigurnost, suzdržavanje od pristranih i

diskriminirajućih mjera, „kišobran“ klauzula koja se temeljila na načelu

pacta sunt servanda. Bilo je predviđeno da se izvlaštenje smije provesti smo

pod uvjetom brzog plaćanja naknade koja će odražavati „stvarnu vrijednost

imovine“ i koja će se moći bez ograničenja izmjenjivati. Kao način rješavanja

sporova, nacrt je predviđao Međunarodni arbitražni sud kao i mogućnost

da se pojedinci izravno obrate takvom sudu.71

Rezolucija 1083 Opće skupštine UN-a iz 1962. godine o Stalnoj suverenosti

nad prirodnim resursima bila je također pokušaj uređenja dijela

međunarodnog investicijskog prava. Ona je bila rezultat kompromisa

69 Organisation for Economic Co-operation and Development, u daljnjem tekstu: OECD 70 Vidi opširnije u: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 170-175. 71 Ibid.


45

između razvijenih i zemalja u razvoju te je potvrdila dotadašnje trendove u

razvoju međunarodnog investicijskog prava. S jedne strane je deklarirala

da „pravo naroda i nacija na stalnu suverenost nad njihovim prirodnim

bogatstvom i izvorima mora biti izvršavano u interesu njihovog razvoja i

blagostanja stanovnika države o kojoj se radi“72, kao i da se strane

investicije prilikom davanja odobrenja i dozvola za početak rada odnosno

poduzimanja investicije u zemlji primateljici trebaju podvrći nacionalnom

pravu. S druge strane, kad se jednom odobri njihov ulazak u zemlju one se

dalje moraju tretirati sukladno nacionalnom i međunarodnom pravu.73 U

slučaju izvlaštenja, ponovo je naglašeno kako je ono dopušteno, ali uz

plaćanje odgovarajuće naknade.74 Definiranje naknade kao „odgovarajuće“

(appropriate) bio je zapravo kompromis između Hullova pravila i Calvove

doktrine jer je SAD predložio da se naknada definira kao „brza, potpuna i

učinkovita“, a SSSR da se na visinu i vrstu naknade primjenjuje nacionalno

pravo.75 Postignut je kompromis i oko toga da se sklopljeni ugovori o

stranim investicijama moraju poštivati u dobroj vjeri.76

72 Čl. 1. Rezolucije broj 1083 Opće skupštine UN-a o Stalnoj suverenosti nad prirodnim

resursima, dostupno na:

http://www.un.org/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/1803(XVII), pristupljeno 27.

prosinca 2017. 73 Vidi opširnije u: Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 26. 74 „Nacionalizacija, izvlaštenje i zapljena moraju se temeljiti na razlozima javne koristi,

sigurnosti ili nacionalnog interesa koji su prepoznati kao pretežiti u odnosu na individualne ili

privatne interese bilo da su domaći ili strani. U takvom slučaju vlasniku će biti plaćena

odgovarajuća naknada sukladno pravilima koja su na snazi u državi koja poduzima takve

mjere u okviru svojeg suvereniteta i sukladno međunarodnom pravu. U svakom slučaju kada

pitanje naknade postane kontroverzno, potrebno je prvo iscrpiti pravne mogućnosti u okviru

nadležnosti države koja je poduzela takve mjere. Međutim, rješenje spora treba se naći kroz

arbitražu ili međunarodno sudovanje temeljem sporazuma suverene države i druge strane“

(članak 4. Rezolucije), citirano prema:

http://www.un.org/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/1803(XVII)&referer=http://legal.u

n.org/avl/ha/ga_1803/ga_1803.html&Lang=E, pristupljeno 27. prosinca 2017. 75 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 27. 76 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj.3), str. 4.


46

Ohrabrene uspjehom svoje politike i zajedničkog nastupa tijekom „prve

naftne krize“77, kao i promjenama u Latinskoj Americi koje su vodile prema

njihovoj sve većoj ekonomskoj neovisnosti, zemlje u razvoju su kroz sustav

UN-a (točnije kroz Opću skupštinu) donijele čitav niz rezolucija kojima su

pokušale uspostaviti novi ekonomski poredak (New International

Economic Order-NIEO).78 Za međunarodno investicijsko pravo bitan je

pokušaj, kroz donošenje Povelje o ekonomskim pravima i dužnostima

država iz 1974. godine, napuštanja pravila međunarodnog prava o

izvlaštenju i njihova zamjena nacionalnim pravom.79 Ovom Poveljom daje

se „mekša“ formula za plaćanje naknade kod izvlaštenja kojom se utvrđuje

da bi se naknada trebala platiti, ali ne i da se mora platiti. Što se tiče visine

naknade, ona se ne bi određivala temeljem međunarodnog nego temeljem

nacionalnog prava, koje može propisati ne samo visinu naknade nego i da

se naknada uopće ne plaća.80 Iako su ovi dokumenti imali određenu

političku i programsku težinu nisu imali obvezujuću snagu, dakle nisu

predstavljali međunarodnopravno obvezujuće dokumente. Štoviše, nisu

imali ni dugoročni učinak na uređenje pitanja zaštite stranih investicija

budući da su i zemlje u razvoju, bez obzira na svoje deklarirane stavove, u

ugovorima koje su sklapale s razvijenim zemljama o zaštiti i promicanju

investicija pristajale na uvjete koji su bili bitno različiti.81

77 U listopadu 1973. započela je prva naftna kriza kad su članice Organizacija arapskih zemalja

izvoznica nafte proglasile embargo na izvoz nafte kao odgovor na podršku SAD-a Izraelu u

Yomkipurskom ratu. Embargo je doveo do bitnog povećanja cijena nafte, ekonomske krize i

promjene u političkim odnosima među državama. Prema: US Department of State, Office of

the Historian Oil Embargo, 1973–1974, dostupno na:

https://history.state.gov/milestones/1969-1976/oil-embargo, pristupljeno 27. prosinca 2017. 78 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj.3), str. 4. 79 Ibid. str. 5. 80 Vandelvelde, op. cit. (bilj. 25), str. 168. 81 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 33.


47

2.3.4. Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (International

Centre for Settlement of Investment Disputes – ICSID)

Nastavno na dotadašnja loša iskustva u stvaranju okvirne Konvencije za

zaštitu međunarodnih investicija, glavni savjetnik Svjetske banke Aron

Broches predložio je da se umjesto usuglašavanja oko primjenjivih

standarda tretmana međunarodnih investicija koji su redovito završavali

neuspjehom, pokuša postići multilateralni sporazum o načinu na koji će se

rješavati međunarodni investicijski sporovi.82 Brochesova ideja glasila je:

„Ako su se stranke usuglasile da će koristiti usluge Centra kao jedini način za

rješenje njihovog spora, državi koja je stranka ne bi se trebalo dozvoliti

pokretanje spora pred nacionalnim sudovima te države, privatnoj stranci spora

(investitoru op. a) ne bi se trebalo dozvoliti da traži zaštitu svoje vlade, a ni toj

vladi ne bi trebalo dozvoliti da joj pruži zaštitu….. Završno… Konvencija će

osigurati da takve arbitražne odluke budu izvršive na području država koje

pristupe Konvenciji“.83

Konvencija je dakle bila konvencija samo o načinu rješavanja investicijskih

sporova, a ne o međunarodnom investicijskom pravu, Konvencija „daje

postupovni okvir za rješavanje investicijskih sporova, a ne sadrži nikakva

materijalna pravila o stranom investicijskom pravu“.84 Broches i George

Woods (tadašnji predsjednik Svjetske banke) izabrali su drugačiji pristup

i u samoj pripremi konvencije. Umjesto dotadašnjeg uobičajenog sazivanja

diplomatske konferencije, oni su sazvali samo četiri regionalna

„savjetodavna sastanka pravnih stručnjaka“. Organiziranjem sastanaka

82 Brown, Chester, op. cit. (bilj. 9), str. 175. 83 Citirano prema: Lowenfeld, F. Andreas, The ICSID Convention: Origins and Transformation,

Georgia Journal of International and Comparative Law, Vol. 38, Issue1, 2009., str. 51. 84 Kjos, Hege Elisabeth, Applicable Law in Investor–State Arbitration, Oxford University Press,

2013., str. 87.


48

stručnjaka, pokušali su izbjeći sudjelovanje političara i diplomata budući da

su svi dotadašnji pokušaji intervencije u međunarodno investicijsko pravo

propali upravo zbog političkih blokada. Na tim sastancima stručnjaci su

raspravljali samo o unaprijed pripremljenom nacrtu i to na tehničkoj razini,

ne ulazeći u bilo koje pitanje koje bi se moglo koristiti za politička

prepucavanja. Nastojanje da stručnjaci budu što više neovisni išlo je tako

daleko da im je i karte i smještaj plaćala Svjetska banka.85 Zemlje u razvoju

bile su skeptične prema prijedlogu koji je dolazio od Svjetske banke pa ima

je stoga ponuđena jedna vrsta nagodbe koja je

„ponudila zemljama u razvoju konvenciju koja će u načelu prihvatiti da države

i strani investitori mogu podnositi svoje pravne sporove međunarodnim

sudovima i to s obvezujućim učinkom. U zamjenu, investitorova država više ne

bi mogla preuzeti (espouse) tužbeni zahtjev svojih državljana“.86

Dakle, sporovi između država i stranih investitora rješavali bi se izravno,

pravnim putem bez utjecaja politike i diplomacije.

Ovakav pristup uz izbjegavanje mogućih sporova oko standarda tretmana

stranaca i njihove imovine odnosno investicija, rezultirao je usvajanjem

Konvencije o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana

drugih država87 (Convention on the Settlement of Investment Disputes

between States and Nationals of other States – ICSID Convention) koja je

otvorena za potpisivanje 1965., a stupila je na snagu 1966. godine.88

85 Ibid. str. 52. 86 Ibid. str. 53. 87 U daljnjem tekstu – Washingtonska konvencija. Konvencija je potpisana u Washingtonu 1965.

i stupila je na snagu u odnosu na Hrvatsku 22.10.1998. (Narodne novine, međunarodni ugovori,

br. 13/98). 88 Prema podacima ICSID-ovog tajništva, od 27. prosinca 2017. godine 153 zemlje su pristupile

Konvenciji, dostupno na: https://icsid.worldbank.org/en/Pages/icsiddocs/ICSID-

Convention.aspx, pristupljeno 27. prosinca 2017.


49

Ovom je Konvencijom ustanovljen Međunarodni centar za rješavanje

investicijskih sporova (International Centre for Settlement of Investment

Disputes – ICSID)89 koji ne predstavlja stalni arbitražni sud već daje pravni

i organizacijski okvir za arbitraže između država i državljana drugih država

ugovornica u sporovima koji se tiču stranih investicija. Kako je to naveo I.

Shihata (kasnije je postao i Glavni tajnik ICSID-a), Washingtonska

konvencija uspostavlja ICSID kako bi pružila „forum za rješavanje sporova

u okviru kojeg pažljivo uravnotežuje interese i zahtjeve svih uključenih

stranaka i posebno pokušava depolitizirati rješavanje investicijskih

sporova“.90

Nadležnost ICSID-a postoji:

a) ako su se stranke suglasile da svoj spor povjere na rješavanje Centru;

b) spor mora biti između države ugovornice (ili sastavne oblasti ili agencije te

države) i državljana druge države ugovornice;

c) mora se raditi o pravnom sporu i

d) ako je spor nastao izravno iz ulaganja u državi ugovornici.91

Kada se stranke odluče za ICSID arbitražu to znači da su isključile drugi

način rješavanja spora. Države ne mogu pribjegavati pružanju diplomatske

zaštite kad je spor podnesen Centru, osim u slučajevima kad se odbija

izvršenje arbitražne odluke.92 Što se tiče materijalnog prava koje se treba

primijeniti, ono će zavisiti o odnosu između investitora i države

primateljice investicije, to može biti njihov međusobni ugovor, domaće

pravo o stranim investicijama ili neki međunarodni investicijski ugovor,

89 U daljnjem tekstu ICSID 90 Shihata, F.I.,Ibrahim, Towards a Greater Depoliticization of Investment Disputes: The Roles

of ICSID and MIGA, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Volume 1, Issue 1,

1998., str. 4. 91Čl. 25(1) Konvencije o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana drugih

država (Washingtonska konvencija), Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 2/1998. 92 Članci 26. i 27. Konvencije


50

bilo bilateralni ili multilateralni (npr. UEP). Arbitražne odluke obvezujuće

su u odnosu na stranke i mogu se osporavati samo pred posebnim ad hoc

odborom koji je ustanovljen sukladno Konvenciji.93 Ovo je još jedna

pregrada pred uplitanjem nacionalnih sudova u preispitivanje arbitražnih

odluka donesenih u okviru Konvencije.

Godine 1978. donesena su Pravila o dodatnom tijelu (Additional Facility

Rules) koja omogućuju ICSID Tajništvu administriranje u arbitražnim

postupcima u kojima jedna od stranaka nije država potpisnica Konvencije

ili nije državljanin države potpisnice konvencije. Bitna razlika u odnosu na

arbitraže po Washingtonskoj konvenciji je u tome da se na izvršenje odluka

donesenih po Dodatnim pravilima primjenjuje nacionalno pravo, a ne sama

Konvencija, dakle primjenjuje se režim Newyorške konvencije iz 1958.

godine. Isto tako, sjedište arbitražnih sudova može biti samo u državama

koje su stranke Newyorške konvencije.94

2.3.5. Bilateralni sporazumi

U međunarodnom investicijskom pravu bilateralni investicijski sporazumi

predstavljaju najčešće korišteni oblik zaštite stranih investicija. Prvotno su

se počeli razvijati kao ugovori o prijateljstvu, trgovini i navigaciji da bi se s

vremenom razvili u čiste investicijske ugovore. Isto tako, od prvotnog cilja

zaštite investicija i investitora, evoluirali su u ugovore koji se bave i

poticanjem investicija.

93 Čl. 50. Konvencije 94 Čl. 19. Dodatnih pravila dostupno na:

https://icsid.worldbank.org/en/Documents/icsiddocs/AFR_English-final.pdf, pristupljeno 27.

prosinca 2017.


51

2.3.5.1. Ugovori o prijateljstvu, trgovini i navigaciji

U razdoblju poslije II. svjetskog rata države su nastavile sa sklapanjem

bilateralnih ugovora o trgovini i navigaciji. Uobičajeni naziv za takve

ugovore bio je „ugovori o prijateljstvu, trgovini i navigaciji“ (Treaties on

Friendship, Commerce and Navigation – FCN treaties). Predvodnik u

sklapanju ovakvih ugovora bio je SAD.95 Iako su u predratnom razdoblju ti

ugovori bili više usmjereni na trgovinu, u razdoblju nakon II. svjetskog rata

u njima dominiraju odredbe koje se odnose na zaštitu investicija. Razlog za

ovakvu promjenu fokusa treba tražiti u potrebi za obnovom ratom

razrušene Europe. Ovim ugovorima štitile su se takve investicije, odnosno

služili su kako bi potaknuli i ubrzali obnovu kroz pojačanu zaštitu

investitora. Uz to, kako je navedeno, nakon usvajanja GATT-a, smanjila se

potreba za uvrštavanjem odredbi o trgovini u bilateralne ugovore.96

Prijeratni ugovori o prijateljstvu, trgovini i navigaciji u pravilu su uključivali

standarde zaštite strane imovine kao što su pošteni tretman i stalna zaštita

i sigurnost. Oduzimanje imovine bilo je moguće samo uz plaćanje pravedne

naknade, a u odnosu na investiciju strani investitori su u pravilu imali pravo

na nacionalni tretman i tretman najpovlaštenije nacije. Za razliku od

prijeratnih ugovora, ugovorna zaštita proširila se i na pravne a ne samo

fizičke osobe, a oni su u pravilu uključivali i zaštitu od ograničenog

iznošenja, plaćanja i sl. u stranim valutama. Ono što je bila važna

karakteristika mnogih od ovih ugovora je način rješavanja sporova i to

pristajanjem na nadležnost Međunarodnog suda. Investitori međutim nisu

imali pravo na izravan pristup Međunarodnom sudu već su ih zastupale

njihove države i to pod uvjetom da je investitor prethodno iscrpio

95 Vidi opširnije u: Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 97-98. 96 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 23.


52

mogućnosti pravne zaštite pred sudovima zemlje primateljice. Dakle,

zadržava se diplomatski način zaštite investicija, ali se on kanalizira prema

Međunarodnom sudu. Sve ovo ukazuje kako je primarni cilj ovih ugovora

bila upravo zaštita investicija.97

2.3.5.2. Bilateralni investicijski ugovori

Nova faza u razvoju međunarodnog investicijskog prava nastupila je krajem

pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su europske

zemlje započele sa sklapanjem bilateralnih ugovora koji su se, za razliku od

dotadašnjih koji su se bavili prvenstveno trgovinom, odnosili isključivo na

strane investicije. Ovo je s jedne strane bio rezultat propalih pokušaja

postizanja multilateralnih sporazuma kojima bi se zaštitili međunarodni

investitori, a s druge strane rezultat poratnog položaja mnogih europskih

zemalja koje su se do ovog doba već oporavile od ratnih razaranja i od

primateljica investicija počele postajati zemlje izvoznice investicija.

Europske zemlje postaju na neki način politički slabije, ali gospodarski sve

jače i ono što su prije mogle ostvariti na području zaštite svojih investitora

i njihovih investicija političkim pa i vojnim utjecajem, sada mogu ostvariti

prvenstveno kroz međunarodno pravo. Njemačka je bila predvodnica

ovoga procesa.98

Tako je prvi potpisani bilateralni investicijski ugovor bio onaj između

Njemačke i Pakistana 1959. godine99, a prvi koji je stupio na snagu onaj

97 Vandelvelde, op. cit. (bilj. 25), str. 164-165. 98 Salacuse i Sullivan, op. cit. (bilj. 55), str. 73. 99Treaty between the Federal Republic of Germany and Pakistan for the Promotion and

Protection of Investments, dostupno na:

https://www.iisd.org/pdf/2006/investment_pakistan_germany.pdf, pristupljeno 27. prosinca

2017.


53

između Njemačke i Dominikanske Republike i to 3. lipnja 1960.100 Ugovor

između Njemačke i Pakistana sadržavao je osnovne odredbe: o zabrani

diskriminirajućeg tretmana, o obvezi pružanja sigurnosti i zaštite, o zaštiti

od eksproprijacije, o standardu najpovlaštenije nacije, o slobodi

prebacivanja kapitala, dakle u ovom dijelu bio je vrlo sličan sadržajima

ugovora o prijateljstvu, trgovini i navigaciji.101 Bitna razlika bila je u načinu

rješavanja sporova. Ugovorom nije dano pravo investitoru na izravnu tužbu

protiv države primateljice investicija, nego je predviđena diplomatska

zaštita – ako se stranke usuglase sporovi će se rješavati pred

Međunarodnim sudom, a ako ne, onda pred arbitražnim sudom.102 U tom

slučaju stranke će biti država čiji je državljanin investitor i država

primateljica investicije.

Njemačku su slijedile Švicarska, Nizozemska, Italija, Belgijsko-

luksemburška unija, Švedska, Danska, Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo.

SAD je sa svojim programom započeo tek krajem sedamdesetih godina

prošlog stoljeća.103 Nekoliko je razloga za „europsko prvenstvo“ u sklapanju

bilateralnih investicijskih ugovora, iako bi bilo logično da je, s obzirom na

njihov položaj i ekonomsku snagu, s tim programom prvo krenuo SAD.

Prvo, u usporedbi sa SAD-om europske zemlje su u načelu bile puno manje

zahtjevne u odnosu na bitne elemente ugovora kao što su npr. pravo na

izvlaštenje i korištenje valute i sl. pa su bile spremnije na dogovore sa

zemljama u razvoju oko elemenata ugovora. Drugo, mnoge europske zemlje

su kroz razne programe pomoći već bile prisutne u zemljama u razvoju (tu

su bili i rani programi pomoći Europske zajednice) pa je njima bilo

100 Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 177. 101 Ibid. str. 178. 102 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 42. 103 Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 179.


54

prihvatljivo ulaziti u ovakve sporazume s europskim zemljama. Može se

reći da su se zemlje u razvoju na neki način osjećale manje ugrožene od

europskih zemalja nego od SAD-a. S druge strane, SAD je imao razvijeni

sustav ugovora o prijateljstvu, trgovini i navigaciji, a zbog svog položaja

supersile mogao je svoje investitore štititi i posredno, političkim

sredstvima.104

Karakteristika bilateralnih investicijskih ugovora iz ovog razdoblja bila je

bitna razlika u ekonomskoj i političkoj snazi ugovornih strana. Temeljili su

se na „nagodbi“ između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju: “…s jedne

strane obećanje zaštite kapitala u zamjenu za davanje izgleda za više

kapitala u budućnosti“.105 Cilj ovih ugovora nije bila samo zaštita investicija

u stranim zemljama, u pravilu zemljama u razvoju, nego i stvaranje takvog

okruženja koje će olakšati i privući što više stranih investicija budući da su

one značile dotok kapitala, otvaranje radnih mjesta, bolju tržišnu utakmicu

i kroz to bolje uvjete za potrošače. Sve je to uvjetovalo da dođe do određene

vrste natjecanja među državama koje će privući više stranih investicija.

Unatoč tome, jedna od značajka ovog razdoblja bila je i relativno mali broj

sklopljenih ugovora tako da je do 1987. godine sklopljeno samo 265

ugovora.106

Ugovori iz ovog vremena sadržavali su vrlo slične odredbe koje su se

odnosile na standarde zaštite - nacionalni tretman i tretman

najpovlaštenije nacije, pravični i pošteni tretman, obveza plaćanja brze,

pravedne i učinkovite naknade za slučajeve izvlaštenja. Bitna inovacija koju

su donijeli ovi ugovori bilo je uvođenje drugačijeg načina rješavanja

104 Vidi opširnije u: Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 104-105. 105Salacuse i Sullivan, op. cit. (bilj. 55), str. 77. 106Ibid., str. 73.


55

eventualnih sporova i napuštanje sustava diplomatske zaštite na način da

se investitorima predviđa mogućnost da izravno ostvaruju svoja prava pred

predviđenim arbitražnim sudom. Upravo je ovo omogućavanje stranim

investitorima izravnog pristupa arbitraži možda najveći pomak koji su

donijeli ovakvi ugovori.107 Njima se mijenja i tradicionalno shvaćanje

pristanka na arbitražu, koji treba biti dan izravno u ugovoru kroz

arbitražnu klauzulu. Prepoznato je da države mogu dati i generalnu

suglasnost za arbitražom i to u svojim zakonima o stranim investicijama ili

u međudržavnim ugovorima. Ova suglasnost zapravo predstavlja ponudu

koju investitor prihvaća pokretanjem spora pred arbitražom.

Ovakva „unilateralna“ arbitražna klauzula naziva se i arbitražom bez

ugovornog odnosa (arbitration without privity).108 U predmetu Southern

Pacific Properties (Middle East) Limited protiv Egipta, Arbitražni sud

potvrdio je mogućnost ovakvog ugovaranja arbitraže. Naime, egipatski

zakon o stranim investicijama predviđao je da će se sporovi koji nastanu sa

stranim investitorima rješavati u okviru ICSID-a. Egipat je prigovarao

nadležnosti arbitražnog suda s tvrdnjom da pristanak na arbitražu

suverene zemlje mora biti izričit i konkretan. Sud je odbio prigovor i

potvrdio da se suglasnost za arbitražu može dati i putem zakona te da je

ugovor sklopljen prihvatom ponude investitora, a to je podnošenje tužbe.109

Poticaj za ovakva rješenja bila je Washingtonska konvencija i utemeljenje

Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID). Ovime

su investitori po prvi put dobili učinkovitu zaštitu koja nije ovisila od

107 Vidi opširnije u: Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 182-184. 108Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 44. 109 Parra, A. Antonio, The History of the ICSID, Oxford University Press 2012., str. 171.


56

političkih odnosa i volje njihove matične države. Također, napušta se i

pravilo da je prije podnošenja tužbenih zahtjeva potrebno iscrpiti

mogućnosti zaštite pred domaćim sudovima države primateljice investicije,

čime se dodatno podiže i ubrzava kvalitete zaštite investitora. Ovim

ugovorima zaštita stranih investitora i njihovih investicija izlazi iz političke

i ulazi u pravnu sferu.110 Prvi ugovor koje je sadržavao ovakvu izričitu

odredbu o izravnoj arbitraži između investitora i države primateljice

investicije bio je sklopljen 1968. godine između Indonezije i Nizozemske.111

Inače, prva arbitražna odluka temeljena na bilateralnim investicijskim

ugovorima, konkretno na Ugovoru o promociji i zaštiti investicija iz 1980.

godine između Šri Lanke i Ujedinjenog Kraljevstva, bila je ona između Asian

Agricultural Products Ltd i Šri Lanke donesena 1991. kojom je potvrđeno

da se arbitražna klauzula odnosno suglasnost za arbitražu između

investitora i države primateljice investicije može dati i u okviru

bilateralnog, međudržavnog investicijskog ugovora.112

UEP u potpunosti slijedi ovakav pristup tako da se može reći da, uz NAFTA-

u predstavlja međunarodni investicijski ugovor koji daje najširu osnovu za

pokretanje međunarodne arbitraže.113

2.3.6. Investicijski sporovi pred Međunarodnim sudom (ICJ) u ovom razdoblju

110 Vandelvelde, J. Keneth, A Brief History of International Investment Agreements, op. cit. (bilj.

25), str. 175. 111 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 44. 112 Asiedu-Akrofi, Derek, ICSID Arbitral Decision, The American Journal of International Law

, Vol. 86, No.2, 1992., str. 2. 113 Vidi opširnije u: Paulsson, Jan, Arbitration Without Privity, ICSID Review - Foreign

Investment Law Journal, Volume 10, Issue 2, 1995., str.232–257.


57

Od svog osnutka 1945. godine Međunarodni sud postupao je u samo šest

predmeta koji se tiču međunarodnih investicija.114 Jedan od razloga za

ovakvu „neaktivnost“ suda je u postupnom napuštanju sustava diplomatske

zaštite i nastanku više ugovora o međunarodnim investicijama koji su

predviđali rješavanje sporova pred drugim forumima – najčešće ad hoc

arbitražnim sudovima, raznim povjerenstvima i sl.

Prvi investicijski spor bio je Anglo-Iranian Co. Case (Ujedinjeno Kraljevstvo

v. Iran) iz 1952. koji je nastao kao rezultat iranske nacionalizacije naftne

industrije 1951. godine. Sud je utvrdio kako nema nadležnost za postupanje

budući da se iransko prihvaćanje nadležnosti ne odnosi na ranije sklopljene

ugovore, a osnova za tužbeni zahtjev bili su upravo ranije sklopljeni

ugovori.115 Slična je situacija bila i u predmetu Certain Norwegian Loans

(Francuska v. Norveška), također iz 1952., u kojem je Sud utvrdio kako

nema nadležnost jer se norveška deklaracija o prihvaćanju nadležnosti ne

odnosi na ugovore na kojima se temeljio tužbeni zahtjev. 116

U odluci u predmetu Barcelona Traction Case (Belgija v. Španjolska) iz

1974. godine, Sud je također utvrdio da nema nadležnost, ali je ta odluka

važna za međunarodno investicijsko pravo jer se njome utvrđuju pravila o

zaštiti dioničara, odnosno o tome može li kada se neka štetna mjera ne

odnosi izravno na dioničare nego samo na trgovačko društvo, diplomatsku

zaštitu pružati i država čiji su dioničari državljani. U ovom predmetu

114 Vidi opširnije u: Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 35. 115 Međunarodni sud (ICJ), Anglo-Iranian Oil Co. case (jurisdiction), (United Kingdom v. Iran),

Presuda od 22. srpnja 1952., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/16/016-

19520722-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017. 116 Međunarodni sud (ICJ), Case of Certain Norwegian Loans (France v. Norway), Presuda od

6. srpnja 1957., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/29/029-19570706-JUD-

01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.


58

Barcelona Traction je trgovačko društvo koje je bilo registrirano u Kanadi,

ali s većinskim belgijskim dioničarima. Društvo je, između ostalog,

poslovalo i u Španjolskoj. Belgija je tužila Španjolsku pred Međunarodnim

sudom tvrdeći da su postupci španjolskih sudova predstavljali uskratu

pravde (denial of justice) te da su time oštećeni belgijski državljani koji su

dioničari trgovačkog društva. Španjolska je prigovorila nadležnosti suda

tvrdeći da Belgija ne može pružati diplomatsku zaštitu kanadskom

trgovačkom društvu bez obzira jesu li dioničari belgijski državljani.

Dakle, osnovno pitanje bilo je koja država ima pravo pružati diplomatsku

zaštitu trgovačkom društvu, odnosno imaju li dioničari odvojeni interes od

društva i mogu li ga štititi. Sud je utvrdio da kada je oštećeno trgovačko

društvo, strani dioničari nemaju pravo na posebnu međunarodnu zaštitu

jer takvu zaštitu može ostvarivati samo trgovačko društvo, iz čega slijedi da

je jedino država u kojoj je registrirano trgovačko društvo ovlaštena pružati

diplomatsku zaštitu:

„… šteta napravljena društvu često šteti i dioničarima. Međutim, sama činjenica

da je šteta nanesena i društvu i dioničarima ne implicira da su i jedni i drugi

ovlašteni tražiti naknadu. U takvom slučaju, bez sumnje su ugroženi interesi

oštećenih, ali ne i njihova prava. Stoga, kad god su interesi dioničara oštećeni

nekim djelovanjem prema društvu, na društvu je da pokrene odgovarajući

postupak budući da, iako dva odvojena subjekta mogu ispaštati od istog štetnog

čina, samo su jednom povrijeđena i prava“.117

Ova načela nacionalnog prava Sud je prihvatio kao načela koja vrijede i u

međunarodnom pravu te utvrdio kako se i međunarodno pravo mora

117 Međunarodni sud (ICJ), Barcelona Traction, Light and Power Co., Ltd. (Belgium v. Spain),

Presuda od 5. veljače 1970., para. 44. dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-

related/50/050-19700205-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.


59

referirati na pravila koja su općenito prihvatili nacionalni pravni sustavi.118

Nanošenje štete interesima dioničara kao rezultat kršenja prava

trgovačkog društva nije dovoljno da bi zahtjev bio utemeljen. Kada je u

pitanju nezakonito djelo počinjeno protiv trgovačkog društva koje

predstavlja strani kapital, opće međunarodno pravo ovlašćuje samo državu

čije državljanstvo ima trgovačko društvo da pruža diplomatsku zaštitu radi

ostvarenja naknade štete.119 Nema pravila u međunarodnom pravu koje bi

takvo pravo izričito davalo državi čiji su državljani dioničari, a „takva šutnja

teško dopušta tumačenje u prilog dioničara“.120 Ipak, Sud je utvrdio da

postoje i dva izuzetka od ovog načela:

a) kada se radi o slučaju u kojem je trgovačko društvo prestalo postojati

i zbog toga prestalo biti u mogućnosti štititi svoje interese, a time i

posredno interese dioničara i

b) u slučaju da država koja bi trebala štititi trgovačko društvo nema

mogućnosti za to, čime i dioničari posredno gube pravo na zaštitu.121

Sud je dakle otvorio mogućnost da se, pod određenim uvjetima, prizna

mogućnost pružanja diplomatske zaštite državi čije državljanstvo imaju

dioničari i u slučajevima kada su povrijeđena prava trgovačkog društva, a

ne neposredno dioničara – zamjenska diplomatska zaštita (diplomatic

protection by substitution).

U predmetu Elettronica Sicula S.p.A.122 (SAD v. Italija)123, Sud se između

ostalog bavio i pitanjem standarda stalne zaštite i sigurnosti (constant

118 Ibid. para. 50. 119 Ibid. para. 51. 120 Ibid. para. 52. 121 Ibid. para. 64. 122 U nastavaku ELSI 123 Međunarodni sud (ICJ), Elettronica Sicula S.p.A. (United States of America v. Italy), Presuda

od 20. srpnja 1989. god. dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/76/076-

19890720-JUD-01-00-EN.pdfm, pristupljeno 27. prosinca 2017.


60

protection and security) kako je on bio uređen u Ugovoru o prijateljstvu,

trgovini i navigaciji između SAD-a i Italije. Sud je utvrdio kako taj standard

ne jamči investitoru da se nikada neće dogoditi ometanje njegove investicije

te da privremeno oduzimanje trgovačkog društva zbog insolventnosti ne

predstavlja povredu tog standarda. Istovremeno je utvrdio da ovaj

standard predstavlja dio minimalnog međunarodnog standarda zaštite

investicija.124

Sud se bavio i pitanjem zabrane arbitrarnosti, odnosno proizvoljnog

postupanja kao dijela međunarodnog standarda pravičnog i poštenog

tretmana. Zaključio je kako činjenica da je postupanje lokalnih vlasti bilo

suprotno domaćem pravu i to je utvrdio nacionalni sud ne predstavlja

nužno arbitrarno postupanje u smislu međunarodnog prava: „…treba imati

na umu da čin javne vlasti može biti nezakonit po nacionalnom pravu, ali da

to nužno ne znači da je nezakonit u međunarodnom pravu, bilo kao kršenje

ugovora ili na drugi način….“.125 Sud je arbitrarnost definirao kao

„namjerno nepoštivanje zakonitog postupka, postupanje koje šokira, ili u

najmanju ruku izaziva čuđenje u odnosu na osjećaj za primjereno

provođenje pravde“.126 Dakle, arbitrarnost je vezana uz povredu pravne

norme (violation of the rule of law) koja sadrži dva elementa: objektivni

(zanemarivanje pravičnog postupka, suprotstavljanje pravnoj normi) i

subjektivni element (čin koji šokira, ili u najmanju ruku izaziva čuđenje u

odnosu na osjećaj za pravnu ispravnost). 127

124 Ibid. para. 112. 125 Ibid. para. 124. 126 Ibid. para. 128. 127 Kriebaum, Ursula, Arbitrary/Unreasonable or Discriminatory Measures, u: Bungenberg,

Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-

Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 799.


61

Međunarodni sud je u predmetu Ahmadou Sadio Diallo (Republika Gvineja

v. Demokratska Republika Kongo)128 iznio stajalište koje je imalo bitan

utjecaj na međunarodno investicijsko pravo i na njegovu ulogu budući da

je donio odluku kojom je izmijenio svoje stajalište izneseno u predmetu

Barcelona Traction. Naime, suprotno odluci iz tog predmeta u kojem je u

određenim slučajevima otvorio mogućnost zamjenske diplomatske zaštite,

dakle mogućnost pružanja diplomatske zaštite i državi čije državljanstvo

imaju dioničari i u slučajevima kada su povrijeđena prava trgovačkog

društva, a ne neposredno dioničara – zamjenska diplomatska zaštita

(diplomatic protection by substitution), u predmetu Diallo Sud je napustio

ovo stajalište i zauzeo stav da samo država čije državljanstvo ima trgovačko

društvo može pružati diplomatsku zaštitu (u ovom slučaju tužiti pred

Sudom) u odnosu na prava trgovačkog društva. Ovime je Sud bitno

ograničio mogućnost pružanja diplomatske zaštite i time umanjio razinu

zaštite investitora (dioničara) koja se može ostvariti u postupcima pred

Sudom.129 Iz ovog primjera također su vidljiva ograničenja koja

diplomatska zaštita, a time i postupci pred Međunarodnim sudom, imaju u

odnosu na zaštitu investitora u međunarodnim investicijskim sporovima.

2.3.7. Sporazumi o paušalnoj naknadi (lump sum agreements)

Prije II. svjetskog rata uobičajeni način za rješavanje sporova između

investitora i zemalja primateljica investicije bio je ili putem različitih

128 Međunarodni sud (ICJ), Ahmadou Sadio Diallo (Republic of Guinea v. Democratic Republic

of the Congo), Presuda od 24. svibnja 2007. dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-

related/103/103-20070524-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017. 129 Desierto, A. Diane, The International Court of Justice in the Settlement of International

Investment Disputes, Journal of Dispute Prevention and Resolution, Vol. 1, No. 1, 2012., str.

4-5. dostupno na http://ssrn.com/abstract=2195780


62

komisija ili putem ad hoc arbitraža pružanjem diplomatske zaštite i to u

pravilu na način da država državljanstva investitora preuzima njegov

tužbeni zahtjev (espousal). Nakon II. svjetskog rata došlo je do značajnih

promjena i to prvenstveno zbog nastanka čitavog niza socijalističkih

zemalja koje nisu priznavale dotadašnje ugovore te velikog vala

nacionalizacija tako da dotadašnji sustav zaštite investitora, poglavito u

odnosu na dobivanje odgovarajuće naknade za nacionaliziranu imovinu

više nije mogao funkcionirati.

Stoga su države počele pribjegavati sporazumima o paušalnoj naknadi

(lump sum agreements) prema kojima je država koja je provela

nacionalizaciju (može se raditi i o nekoj drugoj vrsti oštećivanja stranih

investitora odnosno stranaca i njihove imovine, važno je da se radi o većem

broju sličnih investitora, a ne pojedinačnim slučajevima) isplaćivala

određeni, dogovoreni iznos novca državi čiji su državljani investitori.130

Država čiji su državljani investitori dalje je dijelila taj novac oštećenim

investitorima prema svojim kriterijima. Tako je u razdoblju između 1945. i

1977. godine sklopljeno 150 takvih sporazuma, a u razdoblju od 1975. do

1999. godine još 69.131 Kod ovih sporazuma najspornija je visina naknade

koja se dodjeljivala. Naime, naknada u pravilu nikada nije bila ni približna

stvarnoj vrijednosti oduzete imovine jer su je dogovarale države, na

političkoj razini i na način da su ukupni iznos raspodjelile na broj oštećenih

investitora. Zato su ovi sporazumi služili prvenstveno za rješavanje

međudržavnih odnosa, a tek posredno za namirenje investitora.132

130 Općenito o temi vidi opširnije u: Lillich, B. Richard, Eligible Claimants under Lump Sum

Agreements, Indiana Law Journal, Vol. 43, Issue 4, 1968., str. 816-831. 131 Ripinsky, Sergey i Williams, Kevin, Damages in International Investment Law, British

Institute of International and Comparative Law, London, 2008., str. 40. 132 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 35.


63

2.4. Suvremeno doba

2.4.1. Općenito

Suvremeno doba u razvoju međunarodnog investicijskog prava započinje

krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća

raspadom Istočnog bloka i propašću socijalizma kao vodeće ideologije u

mnogim zemljama te pobjedom kapitalističkog sustava koja se nužno

odražavala i na području odnosa prema imovini, a preko toga i prema

investicijama. Na ovu drastičnu i globalnu promjenu nadovezao se čitav niz

čimbenika koje treba istaknuti i koji su bitno utjecali na promjene u

međunarodnom investicijskom pravu.

Tako ponovo dolazi do miješanja odredbi o trgovini i investicijama u

međunarodnim ugovorima. Najočitiji primjer je sklapanje Općeg

sporazuma o trgovini uslugama (General Agreement on Trade in Services –

GATS) u okviru novostvorene Svjetske trgovinske organizacije (WTO)

1995. godine. GATS predviđa razvoj međunarodnog uslužnog sektora

putem: “…trgovačke prisutnosti pružatelja usluga iz jedne države članice na

području druge države članice“.133 Dakle, kroz institut trgovačke

prisutnosti uvodi se pravo poduzimanja stranih investicija u trgovini

uslugama u zemljama članicama GATS-a. Istovremeno tretman pružatelja

usluga jednak je onome koji se pruža stranim investicijama kao npr. u

članku 2. – tretman najpovlaštenije nacije u trgovini uslugama. Na ovaj

način WTO, koji je trgovinska organizacija, potencijalno stječe nadležnost i

nad stranim investicijama.134

133 Čl. I-2.c. GATS-a, dostupno na: https://www.wto.org/english/docs_e/legal_e/26-gats.pdf,

pristupljeno 27. prosinca 2017. 134 Vandelvelde, op. cit. (bilj. 25), str. 177.


64

Još je izraženija situacija s UEP-om kojim se također uređuje zaštita i

trgovine i investicija.135 Ovo ukazuje kako se po pitanju određenog

povezivanja trgovine i investicija u međunarodnim ugovorima situacija na

neki način vraća na onu kakva je bila prije II. svjetskog rata. Ovaj novi

pristup dobro je izražen i u preambuli Vodiča Svjetske banke o tretmanu

izravnih stranih investicija (World Bank's Guidelines on the Treatment of

Foreign Direct Investment) koji prepoznaje:

„da veći tijek izravnih stranih investicija donosi bitne koristi kako svjetskom

gospodarstvu tako posebno gospodarstvima zemalja u razvoju i to kroz

poboljšanje dugoročne učinkovitosti zemlje primateljice investicija putem

poboljšanja tržišne utakmice, prijenosa kapitala, tehnologije i upravljačkih

vještina kao i pristupa tržištu uz istovremenu ekspanziju međunarodne

trgovine“.136

Snažan razvoj bilateralnih investicijskih ugovora bio je posljedica, s jedne

strane pobjede tržišnog gospodarstva i primjer uspjeha zemalja u razvoju

koje su privukle strane investicije, a s druge strane smanjenja mogućnosti

zaduživanja i dobivanja strane pomoći za zemlje u razvoju. Gospodarski

uspjeh niza azijskih zemalja (Hong Kong, Južna Koreja, Singapur, Tajvan,

Indonezija, Malezija i Tajland) tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina

upravo se objašnjavao velikim stranim investicijama i poticajima koje su

dobivali investitori. Ove su zemlje (uključujući i Japan) u razdoblju od

1965. do 1990. godine imale gospodarski rast koji je bio trostruko veći od

onih u Latinskoj Americi i dvadeset pet puta veći od onog u Subsaharskoj

135 Skraćeni opis UEP-a dostupan je na http://www.energycharter.org/process/energy-charter-

treaty-1994/energy-charter-treaty/, pristupljeno 27. prosinca 2017. 136 World Bank, Legal framework for the treatment of foreign investment, Volume II Report to

the Development Committee and Guidelines on the Treatment of Foreign Direct Investment,

World bank, 1992., dostupno na

http://documents.worldbank.org/curated/en/955221468766167766/pdf/multi-page.pdf,

pristupljeno 27. prosinca 2017.


65

Africi.137 Mnoge zemlje analizirale su ove primjere i došle do zaključka da

moraju postati atraktivnije stranim investitorima jer je to jedini način za

povećanje zaposlenosti i brzi rast BDP-a. Jedan od preduvjeta za

privlačenje stranih investicija upravo je poboljšanje zaštite stranih

investicija. Također, nakon dužničke krize latinoameričkih zemlja138,

tijekom osamdesetih godina dolazi do smanjenja mogućnosti zaduživanja i

nedostatka sredstava pa zemljama u razvoju preostaje samo okrenuti se

traženju stranih investicija. Ovom se treba dodati još i kolaps Sovjetskog

Saveza koji više nije bio u mogućnosti pružati ideološke poticaje, pomoć, ni

zaštitu zemljama u razvoju u njihovom otporu stranim investicijama.

Ovi razlozi doveli su do toga da su zemlje u razvoju krajem osamdesetih i

početkom devedesetih počele napuštati neprijateljski stav prema stranim

investicijama. Među njima dolazi do neke vrste natjecanja u privlačenju

stranih investicija, pri čemu je zaštita stranih investicija jedan od bitnih

elemenata. Sklapanje bilateralnih investicijskih ugovora kojima se jamči

zaštita stranim investitorima postaje mehanizam kojim se pokušavaju

privući strane investicije. Za svaki tako sklopljeni ugovor očekuje se da će

doprinijeti otvaranju radnih mjesta i uopće atraktivnosti zemlje za strane

investicije. Dolazi do „pougovorljenja“ (treatification)139 međunarodnog

investicijskog prava. Za razliku od situacije prije II. svjetskog rata, strani

investitori štite se prvenstveno međunarodnim ugovorima, a ne kako prije

običajnim međunarodnim pravom i političkim i vojnim utjecajem svojih

matičnih zemalja. Međunarodni investicijskih ugovori postaju temeljni

137 Vandelvelde, op. cit. (bilj. 25), str. 177. 138 Vidi opširnije u: Federal Reserves, History, Latin American Debt Crisis of the 1980s,

https://www.federalreservehistory.org/essays/latin_american_debt_crisis, pristupljeno 27.

prosinca 2017. 139 Izraz „treatification“ koristi Salacuse, op. cit. (bilj. 4).


66

izvor međunarodnog prava u području stranih investicija.140 Koliko se

povećava važnost bilateralnih investicijskih ugovora vidi se i iz podatka da

je u razdoblju između 1959. i 1989. godine sklopljeno manje od 400

bilateralnih investicijskih ugovora, a u razdoblju od 1989. do 2015. godine

preko 3.000.141 Karakteristika bilateralnih investicijskih ugovora iz ovog

doba je da su oni postali ne samo sredstvo za zaštitu investicija nego i za

liberalizaciju tržišta i globalizaciju. Oni više ne samo da štite investicije nego

ih i promiču.

Multilateralni ugovori i inicijative postaju sve brojnije i za razliku od

prethodnog razdoblja počinju se sklapati i multilateralni ugovori kojim se

štite strane investicije. Ovom trendu doprinose isti čimbenici koji su doveli

do porasta broja bilateralnih investicijskih ugovora. Čini se da je na to

posebno utjecao prestanak ideoloških sukoba i blokovske podjele koji je

omogućio pragmatičniji pristup s jedne strane, a s druge strane zemlje u

razvoju više nisu imale „zaštitnika“ zbog čega su bile sklonije pristajati na

uvjete razvijenih zemalja. Osim razvoja u Europi i stvaranja Europske unije

(EU), što će biti posebno obrađeno u odnosu na investicije, za razvitak

suvremeno međunarodnog investicijskog prava osobito su važni

multilateralni ugovori – UEP i NAFTA (North American Free Trade

Agreement). S obzirom da se rad bavi UEP-om, odredbe tog Ugovora bit će

detaljnije razmatrane u nastavku, a ovdje se izlažu samo osnovna obilježja

NAFTA-e.

2.4.2. NAFTA (Sjevernoamerički ugovor o slobodnoj trgovini)

140 Ibid. str. 4. 141 Brown, op. cit. (bilj. 9), str. 181.


67

NAFTA je sveobuhvatni sporazum o slobodnoj trgovini između Meksika,

SAD-a i Kanade sklopljen 1992. godine kojim se između ostalog uređuju i

pitanja investicija. 142 U sporazum je na inzistiranje SAD-a uvršten i

poseban dio (Chapter Eleven) koji se odnosi upravo na investicije i sadrži

materijalni dio kojim se uređuju standardi zaštite te postupovni dio kojim

se detaljno razrađuje način rješavanja investicijskih sporova.143

2.4.2.1. Materijalne odredbe

Tri najvažnija standarda zaštite investitora po Sporazumu su standard

nacionalnog tretmana, minimalni standard tretmana i zaštita kod

izvlaštenja (obveza plaćanja naknade). Što se tiče standarda nacionalnog

tretmana144 iskristalizirale su se dvije komponente: prva, ovaj standard

zabranjuje de jure i de facto diskriminaciju na temelju državljanstva i druga

komponenta je usporedivost, različit tretman postoji samo ako se slični

(usporedivi) investitori različito tretiraju pa je zato potrebno pronaći

odgovarajućeg investitora za usporedbu (npr. u predmetu Methanex v.

SAD, tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom jer nije bio usporediv

sa drugim proizvođačima koji su navodno dobili povoljniji tretman).145

Minimalni standard tretmana stranih investitora146 je interpretacijom

Povjerenstva za slobodnu trgovinu definiran na način da članak 1105.

142 Tekst NAFTA-e može se pronaći na: https://www.nafta-sec-alena.org/Home/Texts-of-the-

Agreement/North-American-Free-Trade-Agreement, pristupljeno 27. prosinca 2017. 143 Newcombe, Andrew, The Americas, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.)

International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford,

2015., str. 202. 144 Članak 1102. NAFTA. 145 Bjorklund, K. Andrea, NAFTA's Contributions to Investor-State Dispute Settlement, u:

Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart,

Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 278. 146 Članak 1105. NAFTA.


68

zahtijeva „tretman samo u skladu s međunarodnim minimalnim

standardom prema običajnom međunarodnom pravu i ne dopušta

uvođenje drugih međunarodnopravnih obveza“.147

Što se tiče zaštite od izvlaštenja, članak 1110. zabranjuje izvlaštenja i

nacionalizaciju osim ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti: a) da se provodi za

zadovoljavanje neke javne potrebe, b) ako nije diskriminirajuća, c) ako se

provodi u zakonitom postupku i d) ako je isplaćena naknada predviđena

Sporazumom.

Arbitražni sudovi razvili su bogatu praksu u primjeni NAFTA-e na koju se

često referiraju i prilikom primjene UEP-a o čemu će biti više riječi kod

analize arbitražne prakse.

2.4.2.2. Tumačenje i postupovne odredbe

Člankom 1131(2) predviđeno je da tumačenje NAFTA-e daje Povjerenstvo

za slobodnu trgovinu te da su takva tumačenja obvezujuća za arbitražne

sudove koji postupaju po Sporazumu. Do sada je Povjerenstvo u samo

jednom slučaju interpretiralo Sporazum i to 2001. kada je u Notes of

Interpretation regarding acces to documents and regarding Article 1105

prvo potvrdilo načelo transparentnosti i utvrdilo da u Sporazumu nema

obveze povjerljivosti, odnosno da stranke mogu sve dokumente iz

postupaka napraviti javnim. U drugom dijelu, koji se tiče članka 1005.

Povjerenstvo je ograničilo zaštitu na međunarodni minimalni standard

tretmana. Mogućnost davanja obvezujućih interpretacija izaziva dosta

kontroverzi, ponajprije s aspekta zakonitosti, naime ovakva obvezujuća

147 Bjorklund, op. cit. (bilj. 145), str. 279.


69

interpretacija na određeni način mijenja Sporazum. Moguće je da se stvore

nove obveze za stranke i retroaktivno promijene pravila igre.148

Sporazum sadrži i odredbe o spajanju postupaka u svom članku 1126. i to

na način da arbitražni sud može, na prijedlog jedne od stranaka i nakon što

sasluša stranke u sporu, odlučiti o spajanju svih ili pojedinih tužbenih

zahtjeva ako se radi o pravnom ili činjeničnom pitanju koje je zajedničko i

ako je to u interesu pravičnog i učinkovitog razrješenja spora.

Izjavom Povjerenstva za slobodnu trgovinu ustanovljena su i pravila za

sudjelovanje amicus curiae u postupcima po 11. poglavlju Sporazuma

prema kojima se, da bi se dopustilo sudjelovanje amicus curiae, treba raditi

o: a) stavovima osobe koja nije stranka postupka, a koji bi mogli pomoći

arbitražnom sudu u utvrđivanju činjeničnih ili pravnih pitanja na način da

daju posebno znanje, viđenje ili uvid koji je različit od onoga koje imaju

stranke u sporu; b) pitanjima koja su u okviru spora koji se vodi; c) osobi

koja želi sudjelovati i ima bitan interes u arbitražnom sporu i d) javnom

interesu u odnosu na predmet spora pred arbitražom.149 Ovaj pristup

utjecao je i na izmjene Washingtonske konvencije kako bi se omogućilo

sudjelovanje amicus curiae u postupcima u okviru ove Konvencije.150

148 Ibid. str. 264.-265. 149 Tekst ove Izjave (Statement of the Free Trade Commission on non-disputing party

participation) je dostupan na: https://www.state.gov/documents/organization/38791.pdf,

pristupljeno 27. prosinca 2017. 150 Bjorklund, op. cit. (bilj. 145), str. 273.


70

2.4.3. Način rješavanja sporova i suvremeni trendovi

U razmatranom su razdoblju gotovo isključivi način rješavanja sporova

arbitražni postupci i to izravno između investitora i država primateljica

investicija. Do kraja 2015. godine zabilježeno je 696 predmeta od kojih su

444 završena. Od toga je 36 % bilo riješeno u korist država, 26 % u korist

investitora, a 26 % je završeno nagodbama. Većina predmeta temelji se na

bilateralnim investicijskim ugovorima s tim da u posljednje vrijeme ima sve

više predmeta koji se temelje na povredama UEP-a (87 predmeta), koji je u

broju predmeta prestigao NAFTA-u (56 predmeta). Od bilateralnih

investicijskih ugovora najčešća pravna osnova je Ugovor o zaštiti i poticanju

investicija između Argentine i SAD-a (20 predmeta).151 Ovako veliki broj

predmeta koji su proizašli iz Ugovora o zaštiti i promicanju investicija

između Argentine i SAD-a posljedica je argentinske ekonomske krize i

bankrota 2001. godine.152 te nastavno na to, donošenja niza propisa kojima

je Argentina nastojala suzbiti krizu, a za koje su američki (i drugi strani)

investitori smatrali da vrijeđaju njihova prava koja imaju po ovom ugovoru.

Kako će se vidjeti iz daljnjeg teksta, odluke arbitražnih sudova u ovim

predmetima imale su veliki utjecaj na razvoj prakse međunarodnih

investicijskih arbitražnih sudova.153

151 Podaci iz UNCTAD-ove publikacije: Investor-State Dispute Settlement: Review of

Developments in 2015, IIA Issues Note; No 2 od 2. lipnja 2016., dostupno na:

http://unctad.org/en/PublicationsLibrary/webdiaepcb2016d4_en.pdf, pristupljeno 27. prosinca

2017. 152 Vidi opširnije u: Porzecanski, C. Arturo, The Origins of Argentina’s Litigation and

Arbitration Saga, 2002-2016, Fordham International Law Journal, Volume 40, Issue 1, 2016.,

str. 41-77. 153 O tome više u npr. Martin, Antoine, Investment Disputes after Argentina’s Economic Crisis:

Interpreting BIT Non-precluded Measures and the Doctrine of Necessity under Customary

International Law, Journal of International Arbitration, Vol. 29, No. 1, 2012., str. 49–70.;

Alvarez E. José i Khamsi Kathryn, The Argentine Crisis and Foreign Investors, u: Karl P.

Sauvant (ur), The Yearbook on International Investment Law and Policy 2008-2009, 2009,

Oxford University Press, str. 379-478.


71

Tijekom 2015. godine najčešći su bili sporovi zbog promjena u

zakonodavnom okviru koji se tiču obnovljivih izvora energije,

eksproprijacija, diskriminatornog tretmana i oduzimanja ili neodobravanja

raznih dozvola i ovlaštenja.154 Trend je dakle u bitnom povećanju broja

predmeta. Arbitražni postupci između investitora i država primateljica

investicija postali su uobičajeni, no njihov povećani broj doveo je na neki

način i do smanjenja povjerenja u arbitražni sustav i do recentnog trenda

otkazivanja investicijskih ugovora. Neke od zemalja koje su u posljednje

vrijeme otkazale međunarodne investicijske ugovore su:155 Bolivija koja se

povukla iz Washingtonske konvencije 2007. godine, Venezuela koja se

2008. godine jednostrano povukla iz nizozemsko-venecuelanskog Ugovora

o zaštiti i promicanju investicija, a 2012. i iz Washingtonske konvencije u

okviru koje je bila suočena s 37 arbitražnih postupaka. Ekvador se 2007.

godine povukao iz Washingtonske konvencije u odnosu na sporove oko

nafte i plina, a 2010. se iz nje potpuno povukao. Otkazao je i desetak

bilateralnih investicijskih ugovora. Južna Afrika je 2010. godine objavila da

se povlači iz 23 investicijska ugovora budući da oni „predstavljaju rizik i

ograničenje mogućnosti vlade u provedbi svojih ustavnih ovlasti“.

Jednostrano je otkazala ugovore, između ostalih, s Belgijom i

Luksemburgom, Španjolskom, Njemačkom, Švicarskom i Nizozemskom.

Ipak, ovi otkazi su zapravo bili uvod u ponovno pregovaranje oko

bilateralnih investicijskih ugovora temeljem novog modela bilateralnog

ugovora koji je postavila Južna Afrika. Indonezija se do 2016. godine

jednostrano povukla iz devet bilateralnih investicijskih ugovora: s Kinom,

Laosom, Malezijom, Nizozemskom, Italijom, Francuskom, Slovačkom,

154 UNCTAD, Investor-State Dispute Settlement: Review of Developments in 2015., op.cit. (bilj.

151). 155 Podaci prema: Peinhardt, Clint i Rachel L. Wellhausen, Withdrawing from Investment

Treaties but Protecting Investment, Global Policy, Volume 7, Issue 4, str. 572.


72

Bugarskom i Egiptom, a najavila je i povlačenje iz daljnjih 11 ugovora do

2020. godine. Rusija i Italija povukle su se iz UEP-a o čemu će biti više riječi

u poglavlju 3.6. o odustanku od UEP-a.

Prema OECD studiji iz 2015. godine156 razlozi za ova povlačenja i uopće za

ponovno promišljanje o međunarodnim investicijskim ugovorima

uglavnom se nalaze u: (i) strukturalnim promjenama u globalnoj ekonomiji

koje utječu na promjenu perspektive pojedine zemlje; (ii) novim pravnim i

ekonomskim procjenama učinaka ugovora nakon njihove ratifikacije i (iii)

iskustvu u primjeni ugovora, poglavito u odnosu na arbitražne postupke.

Osim ovog trenda preispitivanja međunarodnih investicijskih ugovora od

zemalja u razvoju i to posebice odredbi o načinu rješavanja sporova i kroz

to naglašeno nepovjerenje prema arbitraži, dogodile su se i promjena u

pogledima nekih razvijenih zemalja koje se više ne nalaze samo u ulozi

zemalja izvoznica investicija nego i u ulozi zemalja primateljica investicija.

Tako je i SAD nakon izloženosti mnogim postupcima u okviru NAFTA-e

donio 2002. godine Zakon o ovlastima izvršne vlasti da pregovara o trgovini

i investicijama u kojem je zauzeo stav koji je gotovo identičan Calvovoj

doktrini u dijelu u kojem se međunarodnim investitorima uskraćuje pravo

na međunarodni minimalni standard i traži se da ne budu tretirani bolje od

državljana SAD-a:

„Temeljni cilj SAD-a u pregovorima oko stranih investicija je da smanje ili

uklone umjetne prepreke stranim investicijama te da istovremeno osiguraju da

strani investitori u SAD-u nemaju veća materijalna prava u odnosu na zaštitu

156 Gordon, Kathryn i Pohl, Joachim, Investment Treaties over Time - Treaty Practice and

Interpretation in a changing World, OECD Working Papers on International Investment,

2015/02, OECD Publishing, dostupno na: http://www.oecd.org/investment/investment-

policy/WP-2015-02.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.


73

investicija od američkih investitora u SAD-u te da im osiguraju važna prava koja

su usporediva s onima koja bi bila na raspolaganju po američkim pravnim

načelima i praksi“.157

Karakteristika suvremenog doba je da se intenzivno preispituje odnos

investitora i država primateljica investicija, prvenstveno u sadržaju obveza

koje imaju. Razmišljanja mnogih država idu prema tome da se na neki način

trebaju izjednačiti njihovi položaji, odnosno da međunarodno investicijsko

pravo ne treba štititi samo investitore već i države u odnosu na investitore.

Posebno se to odnosi na segment zaštite okoliša, radno pravo i ljudska

prava. Dakle, da se napusti asimetrični položaj investitora i država

primateljica investicija. Ovakav razvoj je logičan, a vjerojatno je i da će doći

do određenih promjena, poglavito zbog toga što su i najrazvijenije i

najbogatije države prestale biti samo izvoznice investicija nego su postale i

primateljice investicija. Ilustrativan je i stav američkog predsjednika

Trumpa koji je od početnog stava da će se SAD povući iz NAFTA-e došao do

toga da će ponovo pregovarati. Međutim, ono što je bitno naglasiti je da se

čini kako će nova politika SAD-a biti napuštanje multilateralnih ugovora te

povratak na sustav bilateralnih ugovora kako za zaštitu trgovine i za zaštitu

investicija.158

157 Citirano prema: Shan, Wenhua, From „North-South Divide“ to „Private-Public Debate“:

Revival of the Calvo Doctrine and the Changing Landscape in International Investment Law,

Northwestern Journal of International Law & Business, 27, 2007., str. 651. 158 Vidi opširnije u: Neil, Irwin, What Is Nafta, and How Might Trump Change It?, New York

Times, dostupno na: https://www.nytimes.com/interactive/2017/upshot/what-is-nafta.html,



74

UGOVOR O ENERGETSKOJ POVELJI - POVIJEST I STRUKTURA

3.1. Uvodne napomene

Za Ugovor o energetskoj povelji 159 moglo bi se reći da predstavlja krunu

razvoja međunarodnog energetskog i investicijskog prava. On je, s jedne

strane jedini multilateralni ugovor s obvezujućom snagom koji se odnosi na

jedan specifični sektor koji onda detaljno uređuje, a s druge strane svojim

odredbama o zaštiti investicija objedinjuje dotadašnja teoretska

razmišljanja, ali i praksu u zaštiti međunarodnih investicija.

Praksa arbitražnih sudova koji primjenjuju UEP utječe i na praksu

arbitražnih sudova koji primjenjuju druge međunarodne investicijske

ugovore i obrnuto. O važnosti UEP-a, odnosno onog njegovog dijela koji se

odnosi na standarde zaštite investicija i na omogućavanje izravnog pristupa

investitora arbitraži govori i činjenica da je u posljednjih nekoliko godina

UEP postao najčešće korišteni međunarodni investicijski ugovor u

međunarodnim investicijskim arbitražama.160 Strane investicije na

području energetike posebno su zanimljive jer se u posljednje vrijeme,

naročito zbog promjene u odnosu na obnovljive izvore energije mijenja i

narav investitora u energetici. Tako je npr. u Hrvatskoj prije petnaestak

godina bio samo jedan strani investitor u energetici (MOL), dok ih sada

prema procjenama ima preko 1.000, vjerojatno oko 1.500 od kojih su veliki

dio strani investitori161 koji primjenom UEP-a mogu izravno tužiti

159 U nastavku za Ugovor o energetskoj povelji koristim kraticu UEP. 160 UNCTAD, Investor-State Dispute Settlement: Review of Developments in 2015., op.cit. (bilj.

151). 161 Razgovor s Goranom Granićem, ravnateljem Energetskog instituta Hrvoje Požar, 27. ožujka

2017.


75

Republiku Hrvatsku pred međunarodnom arbitražom. Dakle, umjesto

malog broja velikih, „strateških“ investitora pojavljuje se veliki broj manjih

stranih investitora. To s jedne strane povećava broj potencijalnih

arbitražnih postupaka, a s druge strane ukazuje na potrebu za

pojednostavljenjem tih postupaka. Ovaj trend je vidljiv u mnogim

europskim zemljama, posebice u Španjolskoj, Italiji, Češkoj pa i Njemačkoj.

UEP je nastao prvenstveno kao sredstvo za razvijanje suradnje u energetici

između Istočne i Zapadne Europe, poglavito u dijelu koji se tiče zaštite

investicija i investitora. Na početku nije bio zamišljen za primjenu između

razvijenih zemalja, ideja je bila da se prvenstveno primjenjuje između

razvijenih zemalja i zemalja u razvoju iz Istočne Europe i bivšeg SSSR-a.

UEP je trebao poslužiti kao sredstvo zaštite stranim investitorima u

energetskom sektoru manje razvijenih zemalja koje su imale velike zalihe

energenata. Međutim, s vremenom je UEP postao sredstvo zaštite

investitora upravo između razvijenih zemalja i to prvenstveno članica EU-

a. Nekoliko je razloga za takvu promjenu. Prvo, mnoge zemlje bivšeg

Istočnog bloka ušle su u EU. Drugo, intenzivirale su se investicije između

država članica EU-a, posebice u korištenje obnovljivih izvora energije.

Treće, UEP se sa svojim sustavom zaštite investicija i investitora pokazao

kao mehanizam koji preferiraju investitori bez obzira iz koje zemlje dolaze

i s kojom zemljom imaju neki spor. Članstvo u Ugovoru bilo je otvoreno za

sve države koje su bile „posvećene uspostavi bliže suradnje i odgovarajućeg

međunarodnog pravnog okvira u energetskom sektoru“.162 Preteča

nastanku UEP-a bila je Europska energetska povelja.

162 Dolzer, op. cit. (bilj. 3), str. 15.


76

3.2. Europska energetska povelja

Nakon pada Berlinskog zida dolazi do uspostave novih odnosa u Europi na

području energetike i potrebe za njihovim sustavnim uređenjem. S jedne

strane su bile Rusija i neke od bivših republika Sovjetskog Saveza kao

zemlje izuzetno bogate energentima, ali istovremeno i zemlje s velikom

potrebom za investicijama u energetskom sektoru, dok su s druge strane

bile zapadnoeuropske zemlje koje raspolažu velikim investicijskim,

financijskim, tehnološkim i kadrovskim potencijalom, ali istovremeno ne

mogu zadovoljiti svoje potrebe za energijom. Pored navedenog, energetika

ima i veliku sigurnosnu težinu pa bi se moglo zaključiti da su napori da se

sklopi neka vrsta formalne suradnje imali, kao barem jedan od ciljeva,

stvaranje neke nove Zajednice za ugljen i čelik,163 kao neke vrste sigurnosne

zajednice koja bi kroz suradnju na području energetike smirivala tenzije i

smanjivala mogućnosti izbijanja sukoba pogotovo u situaciji nestabilnosti

koja je postojala u bivšim zemljama Istočnog bloka. Energetika je bila

prepoznata s jedne strane kao mogući izvor sukoba velikih razmjera, ali

istovremeno i kao sektor u kojem se najlakše mogu prepoznati zajednički

interesi te kao točka povezivanja Istoka i Zapada. Postojala je dakle

„prepoznata potreba za stvaranjem uzajamno prihvaćenih temelja za

suradnju na području energetike između euroazijskih zemalja“.164

163 „Zbog katastrofalnih posljedica II. svjetskog rata i stalne opasnosti od sukoba Istoka i Zapada,

pomirenje Francuske i Njemačke postalo je apsolutni prioritet. Zajedničko upravljanje

industrijom ugljena i čelika, koje je šest europskih zemalja uspostavilo Pariškim ugovorom

1951. godine, bilo je snažan simbol stvaranja zajedničkog cilja i predstavljalo je prvi korak

prema europskoj integraciji. Ugovori iz Rima iz 1957. učvrstili su temelje te integracije i svijest

o zajedničkoj budućnosti šest europskih zemalja“, Europski parlament, Prvi ugovori, dostupno

na: http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.1.html,

pristupljeno 28. prosinca 2017. 164 Hobér, Kaj, Energy Charter Treaty: An Overview, Journal of World Investment & Trade,

Vol. 8 No. 3, 2007., str. 324.

http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.1.html


77

Prvi korak u uspostavi suradnje bilo je donošenje Europske energetske

povelje u prosincu 1991. god.165 Povelja je donesena na inicijativu

nizozemskog premijera Lubbersa koji je na Europskom vijeću u lipnju

1990. istaknuo kako postoji „prirodna komplementarnost između

ogromnih energetskih resursa na Istoku, posebice na području SSSR-a i

resursa koji postoje na Zapadu, a odnose se na poslovne vještine,

tehnologiju i veliki kapacitet privatnih investicija“166. Lubbers je stoga

predložio razvoj suradnje upravo u energetskom sektoru koji bi mogao

postati neka vrsta mosta između Istoka i Zapada putem kojeg bi se moglo

zapadnim investicijama, načinom poslovanja i tehnološkim razvojem

spriječiti potpuno gospodarsko urušavanje Istoka. Europska komisija je u

veljači 1991. predložila donošenje Europske energetske povelje te je u

srpnju iste godine sazvala međunarodnu konferenciju na kojoj su

prisustvovale, osim država članica EZ-a, i tada još postojeći SSSR kao i

neeuropske zemlje SAD, Kanada, Australija i Japan. Povelja je bila potpisana

u prosincu 1991. godine. Prema podacima Tajništva Energetske povelje do

danas ju je potpisalo 66 zemalja.167

Cilj Povelje bio je „unaprijediti sigurnost opskrbe, maksimizirati

učinkovitost proizvodnje, konverzije, prijenosa, distribucije i upotrebe

energije kao i poboljšati sigurnost i umanjiti ekološke probleme.“168 Pored

ovog cilja koji se ticao energetike, Povelja je i kao opći cilj imala obnovu

165 European Energy Charter, dostupno na: http://www.energycharter.org/process/european-

energy-charter-1991/, pristupljeno 28. prosinca 2017. 166 Mena Chambers, Series of Notes on the Energy Charter Treaty, Note 2, ožujak 2014,

dostupno na: http://www.menachambers.com/note-2-background-note-on-the-energy-charter-

treaty/, pristupljeno 28. prosinca 2017. 167 http://www.energycharter.org/process/european-energy-charter-1991/, pristupljeno 28.

prosinca 2017. 168 Citirano prema: Cameron, D. Peter, International Energy Investment Law, The Pursuit of

Stability, Oxford

University Press, 2012., str. 153.


78

gospodarstava zemalja bivšeg Istočnog bloka, popravljanje odnosa između

Istoka i Zapada, zaštitu i učinkovito iskorištavanja prirodnih resursa kao i

zaštitu okoliša.

Europska energetska povelja nije bila obvezujući međunarodni ugovor već

prvenstveno politička deklaracija o načelima kojih se potpisnici planiraju

držati u rješavanju energetskih pitanja. Ona je predstavljala tzv. meko

pravo (soft law), odnosno „neobvezujući dokument koji može doprinijeti

razvoju prava ili kodifikacijom postojećih normi ili njihovim utjecajem na

razvoj prakse država i kasnijih obvezujućih ugovora“.169 Europska

energetska povelja sadržavala je i smjernice za pregovore oko budućeg

međunarodnog instrumenta kojim bi se uredili odnosi na području

energetike - UEP.170

3.3. Sklapanje Ugovora o energetskoj povelji

Već prilikom pregovora oko Europske energetske povelje počelo se

razmišljati o postizanju čvršćeg pravnog okvira na području energetike i to

sklapanjem međunarodnog ugovora. Ova razmišljanja bila su pod utjecajem

dva bitna politička procesa. S jedne strane je to bio Prvi zaljevski rat (1990-

1991.) i njegove posljedice. Ne samo iračko zauzimanje kuvajtskih naftnih

polja, već i izravno ugrožavanje saudijskih naftnih polja ponukale su SAD i

zemlje Zapadne Europe na promišljanje o osiguravanju alternativnih izvora

za naftu i plin koje su se u to doba mogle naći jedino na području oko

169 Vidi opširnije u: Brazell, Lorna, Draft Energy Charter Treaty: Trade, Competition,

Investment and Environment, Journal of Energy and Natural Resources Law, Vol. 12, Iss. 3,

1994., str. 303. 170 Hobér, op. cit. (bilj. 164), str. 324.


79

Kaspijskog jezera i u Sibiru, dakle na prostoru bivšeg SSSR-a. S druge strane,

događaji u bivšem Sovjetskom Savezu, posebice urušavanje sustava i

nedostatak sredstava za investicije nisu omogućavali ni daljnja istraživanja

ni razvoj proizvodnje u tim područjima. Prijetio je potpuni kolaps

energetskog sustava. Nepostojanje odgovarajućeg pravnog okvira za

zaštitu stranih investicija bio je dodatni čimbenik koji je onemogućavao

razvoj alternativnih izvora energije za razvijene zemlje Zapada.

Istovremeno, postojao je i problem transporta plina i nafte u Zapadnu

Europu. Sustav koji je prije bio u rukama jednog operatera (Gazproma),

nakon osamostaljenja ili izlaska iz Istočnog bloka pojedinih država,

razlomio se na više sustava koji su se međusobno natjecali pa i sukobljavali

budući da su bili produžene ruke politike svojih država. Stoga se ukazala

potreba i za uređenjem pitanja transporta nafte i plina.171

Nakon tri godine pregovora, UEP i Protokol o energetskoj učinkovitosti i

pripadnim problemima okoliša172 potpisani su u prosincu 1994. godine173,

a stupili su na snagu u travnju 1998. godine. Europska unija bila je jedna od

171 Vidi opširnije u: Happ, Richard, Energy Charter Treaty, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i

Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen

i Oxford, 2015., str. 241. 172 U daljnjem tekstu koristit ću u najvećoj mjeri hrvatski tekst prema Zakonu o potvrđivanju

UEP-a, koji je donio Sabor Republike Hrvatske na sjednici 19. rujna 1997. godine (Narodne

novine, broj 15/97). Ovaj tekst na više mjesta ne nudi konzistentna jezična rješenja i precizan

prijevod tako da u dvojbi dajem i hrvatski i engleski tekst. 173 Ugovor su potpisale: Albanija, Armenija, Austrija, Australija, Azerbajdžan, Bjelorusija,

Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka republika, Cipar, Danska, Estonija,

Europska zajednica, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Italija,

Japan, Kazahstan, Kirgistan, Latvija, Litva, Lihtenštajn, Luksemburg, Malta, Moldavija,

Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Ruska Federacija, Slovačka, Slovenija,

Španjolska, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, Turska, Turkmenistan, Ukrajina, Ujedinjeno

Kraljevstvo, Uzbekistan. Dvije države – Australija i Norveška nisu niti ratificirale niti ugovorile

privremenu primjenu ugovora, dok su Rusija i Bjelorusija ugovorile privremenu primjenu

ugovora s tim da je Rusija otkazala privremenu primjenu kada je istupila iz Ugovora 30. srpnja

2009. godine. Izvor: Energy Charter Secretariat, dostupno na:

https://energycharter.org/process/energy-charter-treaty-1994/energy-charter-treaty/,



80

najaktivnijih sudionika pregovora oko sklapanja UEP-a, i to s namjerom da

kroz njega realizira svoja „tri glavna cilja: pomoć u tranziciji Istočnih

zemalja, doprinos izgradnji „šire Europe“ i sudjelovanje u stvaranju

liberalnog ekonomskog svjetskog poretka“.174 Pored, navedenog, jedan od

motiva bila je i ideja da će se kroz UEP „izvesti“ EU acquis koji se odnosio

na energetiku i u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza.175 SAD, iako je aktivno

participirao u pregovorima i radu na tekstu, nije potpisao UEP s

argumentima da on ne donosi dodatnu zaštitu investicija u odnosu na onu

koju daju ugovori o zaštiti uzajamnih ulaganja koje je SAD potpisao ili će tek

potpisati176. Pored ovog, SAD je iznosio i druge razloge za nepristupanje kao

npr. neprihvaćanje odgovornosti središnje države za postupke lokalnih

jedinica (gradova i saveznih država), nedovoljnu zaštitu investitora i sl.177

Rusija i Norveška aktivno su sudjelovale u pregovorima i potpisale su

Ugovor, ali ga nisu ratificirali s tim da se Rusija naknadno i povukla iz

Ugovora.

3.3.1. Svrha i struktura Ugovora o energetskoj povelji

UEP je prvi praktični pokušaj da se na multilateralnoj razini urede odnosi u

energetskom sektoru radi stvaranja pravnog okvira za međunarodnu

suradnju na području energetike. Kako je već navedeno, prvenstveni mu je

cilj poticanje investicija u energetski sektor na području država nastalih

174 Touscoz, Jean, The Role of the European Union in the Framework of the Energy Charter

Treaty, European Foreign Affairs Review, Vol 2, 1997., str. 29. 175 Talus, Kim, EU Energy Law and Policy, A Critical Account, Oxford University Press, 2013,

str. 236. 176 Cameron, op. cit. (bilj. 168) str. 153. 177 O tome opširnije u: Waelde, W. Thomas, International Investment under the 1994 Energy

Charter Treaty, Journal of World Trade, Vol. 29, Iss. 5, 1995., str. 10.


81

raspadom bivšeg SSSR-a te kroz to dugoročno osiguranje opskrbe

zapadnoeuropskih zemalja energijom.178 Pored toga, UEP je prvi

multilateralni ugovor kojim se uređuje pitanje investicija u energetici i

njime je na neki način započet proces zamjene oko 1.275 bilateralnih

ugovora o zaštititi investicija između zemalja potpisnica UEP-a kojima su

do tada bila uređena pravna pitanja zaštite investicija (naravno postoji

mogućnosti i paralelne primjene) u dijelu koji se odnosi na investicije u

energetici.179 Izvorno je bio zamišljen kao zaštita zapadnih investitora i

investicija u zemljama bivšeg Istočnog bloka, ali je s vremenom postao

sredstvo zaštite investitora i investicija upravo u odnosu na razvijene

zapadne zemlje, čime je na neki način stvoren novi pravni režim u

energetskim investicijama.

Svrha UEP-a definirana je u njegovom članku 2. kao „utemeljenje pravnog

okvira za unaprjeđenje dugoročne suradnje na području energetike

zasnovane na dopunjavanju i uzajamnoj koristi u skladu s ciljevima i

načelima Povelje“ i postavljena je u okviru cilja Europske energetske

povelje: „unapređenja gospodarskog rasta pomoću mjera za liberalizaciju

investicija i trgovine u energetici“.180

UEP je multilateralni ugovor kojim se pokušala ostvariti ravnoteža u

odnosima između zemalja koje su proizvođači i onih koji su potrošači

energenata. UEP je i danas ostao najnapredniji i najrašireniji sustav

178 Vidi opširnijije u: Talus, op. cit. (bilj. 175), str. 236. 179 Kopler, Jan Horst, Schulke Christian, Investing in the Energy Sector: An Issue of

Governance, Institut Français des Relations Internationales (Ifri), 2009., str. 26-27., dostupno

na: http://www.iaea.org/inis/collection/NCLCollectionStore/_Public/42/050/42050162.pdf,

pristupljeno 28. prosinca 2017. 180 Predgovor Europskoj energetskoj povelji, op. cit. (bilj. 154).


82

uređenja energetskih odnosa.181 Njime se istovremeno štite investicije i

investitori, ali i okoliš te se jasno utvrđuje nacionalni suverenitet nad

energetskim dobrima s ciljem: 182

- osigurati otvoreno tržište energentima uz istovremeno osiguranje i

diversifikaciju dobave energenata;

- poticati prekogranične investicije i trgovinu u energetskom sektoru;

- pomagati državama u njihovom gospodarskom razvoju i u

razvijanju njihovih energetskih strategija i odgovarajućeg

institucionalnog i pravnog okvira u energetskom sektoru;

- poticati i omogućiti poboljšanja i modernizaciju energetskog

sektora.

UEP-om su uređeni:

(1) Trgovina - na način da će ugovorne strane omogućavati pristup tržištu

te razvijati otvoreno i natjecateljsko tržište za energetske materijale i

proizvode i to na osnovi GATT-a i WTO-a na načelima nediskriminacije,

transparentnosti i posvećenosti postupnoj liberalizaciji međunarodne

trgovine. Izvorno su se odredbe o trgovini u UEP-u temeljile na tada

postojećem GATT-u iz 1947. i na njemu utemeljenim dokumentima na način

da je propisano da se primjenjuju sve odredbe GATT-a, osim onih koje su

izričito isključene ili izmijenjene Aneksom G. Nakon završetka Urugvajske

runde pregovora i osnivanja WTO-a, u travnju 1998. Godine, donesen je

181 Herranz-Surralés, Anna, An Upstream Battle: The EU and the Reform of the Energy Charter

Treaty, u: Esther Barbé, Oriol Costa, Robert Kissack (ur.), EU Policy Responses to a Shifting

Multilateral System, Palgrave Macmillan, London, 2016., str. 49. 182 Energy Charter Secretariat, Energy Charter Treaty- A Reader's Guide, 2002., str. 9.,

dostupno na:

http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Legal/ECT_Guide_en.pdf,


http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Legal/ECT_Guide_en.pdf


83

amandman na UEP kojim se odredbe GATT-a mijenjaju odredbama o WTO-

u. Sve WTO odredbe primjenjuju se sukladno članku 29(2)(a) UEP-a osim

onih koje su isključene ili promijenjene Aneksom W.183 Što se tiče sporova

koji se odnose na trgovinu, oni se trebaju rješavati na način predviđen u

Aneksu D koji je izrađen prema WTO modelu rješavanja sporova. Dakle,

sporovi su mogući samo između država i rezultat može biti samo obveza

države da promijeni određene odredbe ili način postupanja.

(2) Prolazak je definiran kao: (i) prijenos kroz „područje“184 „ugovorne

strane“185 prema ili iz lučkih postrojenja za utovar ili istovar na njenom

„području energetskih materijala“186 i proizvoda koji potječu iz druge

države i koji su namijenjeni za područje treće države, sve dok su druga ili

treća država, „ugovorne strane“ ili (ii) prijenos „energetskih materijala“

kroz „područje ugovorne strane“, podrijetlom iz „područja“ druge ugovorne

strane i namijenjenih za područje te druge ugovorne strane, osim ako dvije

ugovorne strane ne odluče drugačije.187 Odredbe o prolazu su bitni element

UEP-a budući da se njima omogućuje izoliranim zemljama proizvođačima

pristup transportnim pravcima i to kroz dosljednu primjenu načela

slobodnog prolaska i zabrane diskriminacije. Pitanja prolaza od početka

izazivaju velike prijepore među zemljama članicama, posebice između

Rusije i EU. Stoga je bilo predviđeno potpisivanje posebnog Protokola koji

183 Energy Charter Secretariat, Applicable Trade Provisions of the Energy Charter Treaty,

2003, dostupno na:

http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Thematic/Trade_Provisions_of_the

_ECT_2003_en.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017. 184 „Područje“ znači s obzirom na državu koja je ugovorna strana (čl. 1. točka 10. UEP). 185 „Ugovorna strana“ znači državu ili regionalnu zajednicu gospodarskog udruživanja koja je

pristala biti vezana ovim Ugovorom i za koju je Ugovor na snazi (čl. 1. točka 2. UEP) 186 „Energetski materijali i proizvodi“ zasnovani na Harmoniziranom sustavu Savjeta za

carinsku suradnju, te Kombiniranoj nomenklaturi Europske zajednice znače stavke navedene u

Aneksu EM (čl. 1. točka 4. UEP). 187 Čl. 7. st. 10. UEP.


84

bi se odnosio na prolaz, ali dogovora nije postignut i pregovori su prekinuti.

Upravo nemogućnost rješavanja problema prolaza tijekom rusko-

ukrajinske plinske krize bio je jedan od razloga za povlačenje Rusije iz UEP-

a i pokretanja nove energetske inicijative kroz Nacrt Konvencije o

postizanju međunarodne energetske sigurnosti (Draft Convention on

Ensuring International Energy Security) iz rujna 2010. godine.188

Zanimljivo je da, iako UEP predviđa način rješavanja sporova oko

prolaza189, ni Rusija ni Ukrajina nisu kao zemlje članice zatražile od Glavnog

tajnika UEP-a pokretanje postupka mirenja.190 Kad se sagledaju problemi

koji su se pojavljivali u energetskom sektoru u posljednjih dvadesetak

godina onda je vidljivo da su mnogi od njih mogli biti izbjegnuti da je

potpisan Protokol, odnosno da su odredbe o prolazu uređene na način da

se ustanovio bolji i obvezujući mehanizam rješavanja mogućih sporova.

(3) Zaštita stranih investicija – uređena je na način da se pokušala naći

ravnoteža između nacionalne suverenosti i vlasništva nad prirodnim

bogatstvima te poticanja i zaštite prava stranih investitora i to stvaranjem

stabilnih, pravednih, povoljnih i transparentnih uvjeta za strane investitore

i njihove investicije. Ovaj dio UEP-a smatra se „kamenom temeljcem cijelog

ugovora“.191 On sam za sebe predstavlja investicijski ugovor koji je nastao

pod utjecajem izričaja iz različitih europskih i američkih bilateralnih

188 Vidi opširnije u: Kustova, Irina, A Treaty à la carte? Some reflections on the modernization

of the Energy Charter Proces, The Journal of World Energy Law & Business, Volume 9, Iss. 5,

2016., str. 358. 189 Čl. 7. st. 7. UEP-a predviđa da se u slučaju spora oko prolaza, bilo koja ugovorna strana može

obratiti Glavnom tajniku koji će odrediti miritelja. Miritelj će nastojati postići ili sporazum o

rješavanju spora ili dogovor o postupku kojim bi se postiglo rješenje spora. Ako u roku od 90

dana od svog imenovanja ne uspije postići takav sporazum, preporučit će rješenje spora i

postupak u kojem će se spor riještiti. 190 Cameron D. Peter, The Energy Charter Treaty and East-West transit, u Coop, Graham (ur),

Energy Dispute Resolution: Investment Protection, Transit and the Energy Charter Treaty, Juris

Publishing, New York, 2011., str. 308. 191 Hobér, Kaj, Investment Arbitration and the Energy Charter Treaty, Journal of International

Dispute Settlement, Vol. 1, Iss. 1, 2010., str. 155.


85

investicijskih ugovora.192 Cilj mu je stvaranje jednakih uvjeta za sve strane

investitore u energetskom sektoru i minimaliziranje nekomercijalnih,

odnosno političkih rizika vezanih uz takve investicije. S obzirom da se u

knjizi razmatraju upravo pitanja zaštite investicija temeljem UEP-a, ova

tema bit će iscrpno objašnjena u nastavku. Ovdje vrijedi napomenuti kako

se kod zaštite stranih investicija razlikuju dvije faze, ona predinvesticijska

koja je uređena kroz tzv. meko pravo (soft law) i ona kada je napravljena

investicija koja je zaštićena po najvišim standardima i koja omogućuje

privatnom investitoru izravni pristup arbitraži.193

(4) Energetska učinkovitost i zaštita okoliša – kroz utvrđivanje obveza

država ugovornica na donošenje mjera i poticaja zbog smanjenja štetnih

utjecaja na okoliš i posebno poboljšanja energetske učinkovitosti kroz

razvoj i korištenje obnovljivih izvora energije, uporabe čišćih goriva i

naprednijih tehnologija. Energetska učinkovitost i zaštita okoliša uređeni

su kroz Protokol o energetskoj učinkovitosti i s tim povezanim aspektima

okoliša koji je potpisan istovremeno s UEP-om. Eventualni sporovi koji bi

proizašli iz odredbi o energetskoj učinkovitosti i zaštiti okoliša rješavali bi

se u neobvezujućim konzultacijama, bilo bilateralnim, bilo na razini

Konferencije država članica.194

(5) Rješavanje sporova – jedna od najvećih prednosti UEP-a je što on za

čitav niz mogućih sporova, posebice onih vezanih uz investicije, predviđa

vrlo jasne i definirane mehanizme njihovog rješavanja. O investicijskim

sporovima također će biti više riječi u nastavku budući da je upravo način

njihovog rješavanja, odnosno mogućnost da strani investitori izravno tuže

192 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str.114. 193 Vidi opširnije u: Waelde, op. cit. (bilj. 177), str. 23. 194 Čl. 19. st. 2. UEP-a


86

državu primateljicu pred arbitražnim sudom po svom izboru, jedna od

najznačajnijih karakteristika ovog Ugovora. Ona mu osigurava učinkovitost

i daje smisao odredbama o zaštiti investicija. Dojam je da bi bez tih odredbi

cijeli UEP bio samo jedna od političkih deklaracija i izraz dobrih želja, a

ovako je on postao vjerojatno najznačajniji multilateralni investicijski

ugovor. Što se tiče rješavanja drugih sporova, onih koji se tiču interpretacije

samog Ugovora, previđeno je rješavanje diplomatskim putem, a ako ono ne

uspije onda ad hoc arbitražom. U slučaju izostanka sporazuma stranaka o

načinu rada arbitraže primjenjivat će se UNCITRAL arbitražna pravila.195

Upravo način rješavanja sporova izdvaja odredbe o zaštiti investicija od

ostatka UEP-a i dodatno ga čini, u odnosu na investicije, posebnim

investicijskim ugovorom. Nedostatak boljeg i čvršće uređenog načina

rješavanja sporova u odnosu na njegove ostale dijelove, koji je očito

posljedica nemogućnosti postizanja političkog dogovora, uskratio je

Ugovoru mogućnost da postane instrument kojim bi se u cijelosti uredili

odnosi na području energetike i pretvorio ga u vrlo učinkoviti sektorski

multilateralni investicijski ugovor što je posebno vidljivo npr. na području

prolaza energenata gdje su se mnoge krize i problemi mogli izbjeći da je

postojao arbitražni način rješavanja sporova.

(6) UEP-om je predviđeno da rukovođenje procesom i donošenje odluka

obavlja Konferencija Energetske povelje na kojoj svaka ugovorna stranka

ima pravo na jednog predstavnika. Konferencija se sastaje najmanje

jednom u pet godina i bavi se:

- razmatranjem i omogućavanjem primjene načela Povelje i odredbi

Ugovora i Protokola;

- radom Tajništva, poticanjem suradnje u svrhu olakšavanja i

195 Čl. 27. UEP-a


87

unaprjeđenja tržišno orijentiranih reformi;

- izmjenom Protokola;

- izdavanjem izjava;

- odlučivanjem o pristupanju Ugovoru;

- razmatranjem i usvajanjem tekstova izmjene Ugovora i njegovih

Aneksa te

- imenovanjem Glavnog tajnika i drugim pitanjima koja joj u nadležnost

daje Ugovor.196

Tajništvo Konferencije, na čijem je čelu Glavni tajnik, osigurava tehničku i

drugu pomoć potrebnu za obavljanje njezinih obveza i ovlasti.197

3.4. Privremena primjena Ugovora o energetskoj povelji

3.4.1. Uvodne napomene

U praksi sklapanja međunarodnih, posebice multilateralnih, ugovora uvijek

postoji vremenski odmak između zaključenja ugovora i njegovog stupanja

na snagu. Nekad prođe i više godina između dana potpisa ugovora i

njegovog stupanja na snagu. Takva je situacija najčešće uzrokovana

domaćom procedurom koja se traži za ratifikaciju međunarodnih ugovora,

političkim razlozima o kojima zavisi i samo pokretanje procedure (nekad

jedna politička opcija potpiše ugovor, a druga koja bi ga trebala ratificirati

možda mu se izvorno protivila) i naposljetku uobičajenom odredbom o

196 Čl. 34. UEP-a 197 Čl. 35. UEP-a


88

stupanju ugovora na snagu kad ga ratificira određeni broj država.198 Zbog

takvih situacija uobičajeno je ugovaranje privremene primjene ugovora do

njegovog stupanja na snagu. Nekoliko je razloga za to: a) ubrzanje početka

primjene ugovora kada postoji potreba za njegovom žurnom primjenom, b)

ostvarivanje pravnog kontinuiteta između sukcesivnih ugovora, c)

izgradnja povjerenja između stranaka i d) zadržavanja zamaha iz

pregovora i odnosa suradnje između potpisnika.199

Primjena UEP-a uređena je na način da je člankom 45. izričito predviđena

privremena primjena ugovora prije ratifikacije zemalja potpisnica i to pod

uvjetom da takva primjena nije u suprotnosti s njenim pravnim poretkom,

odnosno s njenim ustavom, zakonima i drugim odredbama.200 Ova odredba

ima ipso jure učinak, naime ona predviđa automatsku privremenu

primjenu osim u slučaju suprotnosti UEP-a s pravnim poretkom pojedine

države. Značajno je da je privremena primjena zabranjena i bez posebne

izjave zemlje u smislu odredbe članka 45. stavka 2. prema kojoj svaka

država potpisnica može, prilikom potpisivanja UEP-a, dati izjavu da ne

prihvaća privremenu primjenu.201 Takvu izjavu dale su Australija, Island,

Japan i Norveška.202 Također, usprkos ipso jure učinku odredbe o tome da

se UEP ne može privremeno primjenjivati kada bi takva primjena bila

suprotna pravnom poretku neke zemlje, pa su Austrija, Italija, Luksemburg,

Portugal, Rumunjska i Turska dale izjave da ne mogu privremeno

198 Čl. 44. st. 1. UEP-a predvidio je stupanje na snagu Ugovora devedeseti dan od dana kada se

pohrani trideseti instrument o ratifikciji, prihvaćanju ili odobrenju Ugovora ili o pristupanju

Ugovoru. UEP je tako stupio na snagu 16. travnja 1998. 199 Vidi opširnije u: Ishikawa, Tomoko, Provisional Application of Treaties at the Crossroads

between International and Domestic Law, ICSID Review- Foreign Investment Law Journal,

Vol. 31, Iss. 2, 2016., str. 270-271. 200 Čl. 45. st. 1. UEP-a 201 Čl. 45. st. 2. UEP-a 202 Energy Charter Secretariat, Energy Charter Treaty- A Reader's Guide, 2002, op. cit. (bilj.

182) str. 26.


89

primjenjivati UEP zbog svojih ustavnih ograničenja. Takve izjave samo su

deklaratorne naravi.203

U kontekstu primjene UEP-a arbitražni su sudovi konzistentni u

prihvaćanju obvezujućeg pravnog učinka privremene primjene. Tako je

npr. u predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije, Arbitražni sud odbio

gruzijski argument da privremena primjena UEP-a mora „po svojoj prirodi

biti samo ona kojoj se teži, a da ne može obvezivati državu s posljedicama

potencijalnih sankcija prije nego je ugovor stvarno stupio na snagu“204 te

utvrdio kako privremena primjena UEP-a predstavlja „pravnu obvezu“205.

U istom predmetu, Arbitražni je sud raspravljao i o naravi ove izjave,

odnosno znači li da država koja ne da takvu izjavu sukladno zapravo

priznaje da ne postoje suprotnosti s njezinim pravnim poretkom te je

zauzeo stav kako se radi o dvije odvojene izjave:

„Ne postoji nužno veza između stavaka (1) i (2) članka 45. Izjava koja je dana

sukladno stavku (2) može, ali ne mora biti motivirana suprotnošću između

privremene primjene i nečega u nacionalnom pravu države, a mogu postojati i

drugi razlozi koji su potaknuli državu na davanje ove izjave. Isto tako, država

čija je situacija takva da postoji suprotnost ovlaštena je osloniti se na odredbu

stavka (1) bez potreba da dodatno daje izjavu po stavku (2). Arbitražni sud

stoga u propustu države da daje izjavu sukladno članku 45(2) ne nalazi da to

203 Hafner, Gerhard, The „Provisional Application“ of the Energy Charter Treaty, u: Christina

Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment

Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press,

2009., str. 604. 204 Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, ICSID predmet broj ARB/05/18,

Odluka o nadležnosti od 6. srpnja 2007., para 76., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0444.pdf, pristupljeno 28.

prosinca 2017. 205 Ibid., para 209.


90

implicira priznanje da ne postoji suprotnost između privremene primjene i

njenog nacionalnog prava“.206

Dakle, arbitražna je praksa potvrdila postojanje dvije samostalne osnove po

kojima se u odnosu na određenu državu može izbjeći privremena primjena

UEP-a. Jedna je davanje izjave o neprihvaćanju privremene primjene i to u

trenutku potpisivanja Ugovora, a druga je činjenica

da bi privremena primjena međunarodnog ugovora bila suprotna pravnom

poretku te zemlje.

Važno je napomenuti da ni potpisnica koja daje izjavu o neprihvaćanju

privremene primjene, ni investitori ne mogu zahtijevati povlasticu

privremene primjene od drugih potpisnica.

3.4.2. Suprotnost privremene primjene s domaćim pravnim poretkom – Yukos

predmeti

Kao što je navedeno, privremena primjena UEP-a moguća je samo ako nije

u suprotnosti s pravnim poretkom zemlje na koju bi se trebala

primjenjivati. Jedan od najvažnijih predmeta uopće u međunarodnoj

investicijskoj, a posebno u arbitraži primjene UEP-a je svakako predmet

Yukos. Ne samo da se radi o ogromnom tužbenom zahtjevu od preko 114

milijardi američkih dolara od kojih je dosuđeno preko 50 milijardi, već se

radi i o predmetu koji je od izuzetne političke važnosti jer je bio jedan od

povoda za ruski odustanak od UEP-a, a time vjerojatno i za neku njegovu

buduću redefiniciju. Situacija se dodatno zakomplicirala kada je Okružni

sud iz Haga poništio pravorijek zbog nenadležnosti suda i to upravo zbog

206 Ibid., para. 228.


91

toga što je utvrdio, za razliku od Arbitražnog suda, da se UEP nije mogao

privremeno primjenjivati na Rusiju. Tako je pitanje privremene primjene

UEP-a, koje je do tada bilo neprijeporno postalo središnje pitanje ovog

izuzetno značajnog predmeta.207

Yukos je bilo najveće rusko trgovačko društvo u području energetike i bilo

je među deset najvećih svjetskih trgovačkih društava na području nafte i

plina.208 U veljači 2005. godine tri većinska dioničara Yukosa (Yukos Oil

Company): Hulley Enterprises Limited (Hulley), trgovačko društvo

ustrojeno prema ciparskim zakonima, Yukos Universal Limited (Yul),

trgovačko društvo ustrojeno prema zakonima Otoka Man i Veteran

Petroleum Limited (VPL), trgovačko društvo ustrojeno prema ciparskim

zakonima – pokrenuli su arbitražne postupke protiv Ruske Federacije.209

Ova tri arbitražna postupka vodila su se paralelno, međutim iako se radilo

o tri odvojena tužitelja koji su podnijeli tri tužbena zahtjeva u tri arbitražna

postupka, svaki arbitražni je sud zapravo raspravljao predmete „u

jedinstvenom postupku, osim kada su okolnosti koje su se razlikovala u

odnosu na pojedine tužitelje zahtijevale poseban tretman“.210 Zato se u

nastavku i citira samo jedan pravorijek i odluka o nadležnosti budući da su

one u bitnome identične te da se preklapaju i u numeraciji.

207 Vidi opširnije u: Sanz, Borja Alvarez, The Yukos Saga Reloaded: Further Developments in

the Interplay between Domestic Legislations and Provisionally Applied Treaties, New York

University Journal of International Law and Politics, Vol. 49, Issue 2, 2017., str. 587-606. 208 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, PCA predmet broj AA227,

Međupravorijek o nadležnosti i dopustivosti od 30. studenoga 2009., para. 35., dostupno na:


prosinca 2017. 209 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, PCA predmet broj

AA227, Pravorijek od 18. srpnja 2014., para. 1. dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3279.pdf, pristupljeno 28.

prosinca 2017. 210 Ibid., para. 2.


92

Predmet spora su različite mjere koje je Rusija navodno poduzela protiv

Yukosa u razdoblju između srpnja 2003. i studenoga 2007. godine. Te su se

mjere, prema tvrdnjama tužitelja, odražavale: u kaznenim progonima,

lošem tretmanu Yukosa, njegovih zaposlenika i povezanih osoba, previsoko

i neutemeljeno određenim poreznim obvezama, određivanjem kazni,

zamrzavanju imovine i raznim drugim mjerama protiv Yukosa kako bi se

naplatio porez koji je zapravo predstavljao kaznu, a ne poreznu obvezu.211

Nakon toga je u svrhu naplate poreza prodan temeljni dio Yukosa koji se

bavio proizvodnjom nafte da bi sve to zajedno kulminiralo stečajem Yukosa

u kolovozu 2006. godine, prodajom njegove preostale imovine i brisanjem

iz sudskog registra u studenom 2007. 212 Ovim je tuženik povrijedio svoje

obveze iz UEP-a, posebno one koji se odnose na obvezu poštenog i

pravičnog tretmana i zabrani diskriminacije te je istovremeno ovaj skup

mjera predstavljao izvlaštenje tužiteljeve investicije.213

U Međupravorijeku o nadležnosti i dopustivosti od 30. studenoga 2009. 214

središnje pitanje je bilo tumačenje članka 45., odnosno primjenjuje li se

UEP privremeno na Rusiju te ima li slijedom toga arbitražni sud nadležnost

za odlučivanje u ovom predmetu ili ne. Rusija je tvrdila da odredbe o

rješavanja sporova iz V. dijela UEP-a (konkretno o pristanku na arbitražu)

nisu obvezujuće za Rusiju jer su u suprotnosti s njenim Ustavom i zakonima

pa, sukladno članku 45(1), arbitražni sud nema nadležnosti postupati u

ovom predmetu odnosno odlučivati o meritumu.215 Yukos je s druge strane

tvrdio da Rusija ne može ograničiti privremenu primjenu bez posebne

211 Ibid., para. 63. 212 Ibid. 213 Ibid. 214 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit.

(bilj. 208) 215 Ibid,. para. 247.


93

izjave o tome te da takvu izjavu Rusija nije dala, međutim, bez obzira na

davanje ili nedavanje posebne izjave odredbe V. dijela UEP-a u svakom

slučaju nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonima Rusije.216

Arbitražni je sud kao prvo pitanje postavio je li izjava iz članka 45(2) o

neprihvaćanju privremene primjene neophodna da bi se država potpisnica

mogla pozvati na tzv. ograničavajuću klauzulu (limitation Clause), odnosno

primjenjuje li se UEP privremeno i kada takva izjava nije dana, a njegova

bi primjena bila suprotna pravnom poretku te zemlje.217 Odluka

Arbitražnog suda bila je konzistentna s onom u predmetu Kardassopoulos

protiv Gruzije: naime da „uobičajeno značenje izraza iz članaka 45(1) i (2),

kada se čitaju zajedno, na zadovoljavajući način ukazuje da izjava iz članka

45(2) nije izjava koja bi nužno bila povezana s ograničavajućom klauzulom

iz članka 45(1).“218 Potpisnica stoga može koristiti ograničavajuću

klauzulu i bez posebne izjave.

Kao drugo, postavilo se pitanje postoji li obveza potpisnice dati bilo kakvu

prethodnu izjavu ili obavijest drugim potpisnicama o postojanju

suprotnosti s njenim pravnim poretkom, kako bi se kasnije mogla pozvati

216 Ibid., para. 249. 217 Ibid. 218 Ibid. ,para. 264, Arbitražni je sud do ovog zaključka došao tumačenjem: „Sukladno članku

31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, Arbitražni sud započeo je s razmatranjem

jezika članka 45.i njegovog uobičajenog značenja u njegovom kontekstu i u svjetlu svrhe i cilja

Ugovora. Nakon što je razmotrio ukupnost dokaza i podneske stranaka, Sud je bez poteškoća

zaključio kako je Tuženikova teza i interpretacija članaka 45(1) i 45(2) prihvatljivija od one koju

je postavio Tužitelj. Članak 4(1) iako uspostavlja obvezu za svaku potpisnicu privremeno

primjenjivati UEP, očito ograničava opseg te obveze kroz ograničavajuću klauzulu koja

započinje s riječi do opsega (to the extent). Ništa u izričaju članka 45. ne sugerira da bi

ograničavajuća klauzula iz čl. 45(1) zavisila o obvezi davanja izjave iz čl. 45(2). Upravo

suprotno, kao što to tvrdi i Tuženik, upotreba riječi može (may), a ne riječi će (shall) u odnosu

na davanje izjave čini jasnim da je izjava po čl. 45(2)(a) dopuštena (premissive), a ne obvezna

(obligatory). Štoviše, upotreba riječi unatoč (notwithstanding) na početku čl. 45(2) očito upućuje

da izjava iz čl. 45(2)(a) može biti dana bez obzira postoji li ili ne suprotnost između takve

privremene primjene UEP-a i ustava, zakona i odredaba potpisnice“ ( Ibid., para. 262).


94

na ograničavajuću klauzulu. Sud je zaključio da takve obveze nema te da se

potpisnica može bilo kada pozvati na ograničavajuću klauzulu:

„Arbitražni je sud stoga, temeljem uobičajenog značenja članka 45(1),

zaključio…. da Ruska Federacija može, čak i nakon više godina uporne i

bezrezervne podrške privremenoj primjeni i do ovog arbitražnog postupka,

bez potrebe da se ikada pozvala na ograničavajuću klauzulu, utvrditi da postoji

suprotnost između privremene primjene UEP-a i njenog domaćeg prava kako

bi izbjegla primjenu V. dijela UEP-a“.219

Nakon što je utvrdio da se Rusija može pozvati na ograničavajuću klauzulu

iako o tome nije dala nikakvu posebnu izjavu, Arbitražni je sud krenuo s

analizom opsega i moguće primjene takve ograničavajuće klauzule. Naime

tužitelj je tvrdio kako se radi o načelnom ispitivanju je li privremena

primjena međunarodnog ugovora per se u suprotnosti s Ustavom,

zakonima ili odredbama Ruske Federacije. Dakle, pristup sve ili ništa,

odnosno primjenjuje li se cijeli UEP privremeno ili se uopće ne primjenjuje.

S druge strane tuženik je tvrdio da ograničavajuća klauzula zahtijeva tzv.

pristup “dio po dio” (piecemeal) prema kojem je potrebno analizirati

sukladnost svake odredbe UEP-a s Ustavom, zakonima i odredbama Ruske

Federacije.220

Arbitražni je sud utvrdio da, tumačeći odredbe članka 45(1) u njihovom

uobičajenom značenju te u kontekstu i svjetlu svrhe i cilja UEP-a, treba

primijeniti pristup sve ili ništa. Dakle ili je privremena primjena UEP-a kao

cjeline u suprotnosti s ruskim pravnim poretkom ili nije budući da se, „…

potpisivanjem UEP-a Ruska Federacija suglasila da se Ugovor u cjelini

219 Ibid., para. 284. 220 Ibid., para. 292.


95

primjenjuje privremeno do njegovog stupanja na snagu, osim ako je načelo

privremene primjene samo po sebi u suprotnosti s njenim Ustavom,

zakonima ili odredbama“.221 Sud je također utvrdio kako nema temelja za

zaključak da bi zemlje potpisnice „preuzele obvezu privremene primjene

samo dijela Ugovora bez da su takvu djelomičnu privremenu primjenu

izričito ugovorile… ili se cijeli UEP privremeno primjenjuje ili se uopće ne

primjenjuje“.222 Kada bi se provjeravalo je li svaka pojedina odredba UEP-

a sukladna s domaćim pravom potpisnice to bi bilo suprotno njegovom

cilju i svrsi, ali i suprotno temeljima međunarodnog prava.223 Naime,

sukladno načelu pacta sunt servanda i članku 27. Bečke konvencije o pravu

međunarodnih ugovora, države se ne smiju pozivati na svoje domaće

zakonodavstvo kao opravdanje za neispunjavanje ugovora. To bi otvorilo

mogućnost potpisnicama koje načelno prihvaćaju privremenu primjenu

međunarodnih ugovora da izbjegnu privremenu primjenu s kojom su se

prethodno usuglasile ako je samo neka od odredbi ugovora u suprotnosti s

domaćim pravom te potpisnice. Kako je Sud utvrdio:

„Privremena je primjena kao ugovorni mehanizam pitanje međunarodnog

prava. Ne treba dozvoliti kombiniranje međunarodnog i domaćeg prava kroz

upotrebu „suprotnosti“ ili „ograničavajuće klauzule“ kojima bi se stvorio hibrid

u kojem bi sadržaj domaćeg prava izravno kontrolirao sadržaj međunarodnih

pravnih obveza. To bi stvorilo neprihvatljivu nesigurnost u međunarodnim

odnosima i značilo bi da država može napraviti fluktuirajuće, neodređene i

iznenadne tvrdnje o sadržaju svog domaćeg prava i to nakon što je spor već

nastao. Takva država ne bi, kako to tvrdi tužitelj, bila obvezana ničim osim

njenim vlastitim prohtjevima i napravila bi “sprdnju” od međunarodnog

pravnog sporazuma kojem se izabere pridružiti. Ugovor ne treba tumačiti na

221 Ibid., para. 302. 222 Ibid., para. 311. 223 Ibid., para. 312.


96

način da se dozvoli ovakva situacija, osim ako je jezik ugovora tako izričit da ne

dopušta drugačije tumačenje. To nije slučaj s člankom 45(1) UEP-a“.224

Što se tiče konkretnog slučaja, arbitražni je sud utvrdio kako privremena

primjena UEP-a nije u suprotnosti ni s Ustavom ni zakonima ni drugim

propisima Rusije te da ima nadležnost za postupanje u ovom predmetu.225

Okružni sud u Haagu u postupku poništaja pravorijeka zaključio je i utvrdio

kako arbitražni sud nije imao nadležnost za postupanje u ovom predmetu i

nastavno je poništio pravorijek.226 Razlozi za ovakav zaključak bili su

sljedeći:

(1) Ispravno tumačenje članka 45. UEP-a znači da je Rusija „obvezana samo

u onim odredbama koje su u suglasju s ruskim pravom“.227

(2) Rusija nije bila dužna dati izjavu o neprihvaćanju privremene primjene

kako bi se mogla pozvati na „ograničavajuću klauzulu“, odnosno na

suprotnost s nacionalnim pravnim sustavom.228 Sud je ovakvim zaključkom

potvrdio stajalište do tada izgrađene arbitražne prakse primjene UEP-a,

prema kojoj se radi o dvije samostalne osnove prema kojoj neka država

može izbjeći njegovu privremenu primjenu. Kod ovog zaključka zanimljivo

je ukazati i na jedan postupovni detalj. Sud je naime utvrdio kako o ovom

pitanju i ne treba raspravljati budući da arbitražni sud nije ni temeljio svoju

nadležnost na izostanku takve izjave sukladno „pravnom sustavu

224 Ibid., para. 315. 225 Ibid.,para. 338. 226 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Presuda Okružnog suda

u Haagu od. 20. travnja 2016. god. u spojenim predmetima broj C/09/477160 / HA ZA 15-120,

C/09/477162 / HA ZA 15-2 i C/09/481619 / HA ZA 15-112 , para. 5.96. i para. 5.97.,

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7258.pdf,

pristupljeno 28. prosinca 2017. 227 Ibid., para. 5.23. 228 Ibid., para. 5.31.


97

poništajnih postupaka, iz kojih proizlazi … da pravna osnova za poništaj

može biti usmjerena samo protiv pozitivne odluke arbitražnog suda o

nadležnosti“.229 Sud dakle može odlučivati samo o onome na temelju čega

je arbitražni sud utemeljio svoju odluku o nadležnosti. Stoga je i Sud o

ovome pitanju raspravljao samo „zbog razloga potpunosti“.230

(3) Sud je na kraju zaključio da „arbitražna klauzula iz članka 26. UEP-a

nema pravne osnove u ruskom pravu te da je u nesuglasju s početnim

točkama koje su postavljene u tom pravu“.231 Naime, analizirajući članak

26. UEP-a u kontekstu ruskog Zakona o stranim ulaganjima, Sud je napravio

razliku između čisto komercijalnih pravnih poslova i pravnih poslova u

kojima se pojavljuje država kao javnopravno tijelo i koji slijedom toga nisu

čisto komercijalni. Prema tumačenju Suda, rusko pravo dopušta da se

komercijalni sporovi rješavaju pred arbitražom, ali za sporove koji

proizlaze iz nekog javnopravnog odnosa ne dopušta arbitražu, osim ako je

to predviđeno u konkretnom ugovoru, već predviđa rješavanje pred ruskim

sudovima.

„Arbitraža se bavila sporom koji je nastao iz javnopravnog odnosa i čija je

okosnica bilo obeštećenje za štetu koju su prouzročile aktivnosti vlade… U

svjetlu činjenice da stavak 1. članka 9. (Zakona o stranim investicijama op.a.)

preferira postupanje pred ruskim sudom za građanske sporove koji proistječu

iz javnopravnih pravnih odnosa i dopušta druge mogućnosti, samo ako to

predviđa ugovor, ova odredba ne daje neovisnu pravnu osnovu za arbitražu

između tuženika i Ruske Federacije“.232

Sud je utvrdio kako se međunarodni ugovori koji odstupaju ili dopunjuju

rusko nacionalno zakonodavstvo ne mogu primjenjivati samo temeljem

229 Ibid., para. 5.25. 230 Ibid., para. 5.26. 231 Ibid., para. 5.65. 232 Ibid., para. 5.51.


98

potpisa takvih ugovora nego traže prethodnu ratifikaciju. U konkretnom

slučaju, Sud smatra da je UEP putem svog članka 26. izložio Rusiju

investicijskim sporovima u kojima bi ona mogla biti tužena zbog povreda

standarda zaštite iz III. dijela UEP-a. Uzimajući sve to u obzir, Sud je

zaključio da:

„rusko pravo ne daje neovisnu pravnu osnovu za rješavanje takvih sporova u

međunarodnim arbitražnim postupcima. Uzimajući u obzir postojeće rusko

zakonodavstvo, članak 26. UEP-a predstavlja novi oblik rješavanja sporova,

dakle oblik koji ograničava suverenitet Ruske Federacije u rješavanju

međunarodnih javnopravnih sporova do te mjere da bi Međunarodni arbitražni

sud bio nadležan odlučivati o izvršavanju javnopravnih aktivnosti vlade

umjesto nacionalnog suda. Ustav i načelo odvojenosti vlasti koje je sadržano u

njemu zabranjuje predstavniku izvršne vlasti obvezivati Rusku Federaciju na

podvrgavanje obvezama iz članka 26. UEP-a“.233

Okružni sud u Haagu utvrdio je kako bi privremena primjena UEP-a,

posebice članka 26., bila u suprotnosti s ruskim pravnim sustavom budući

da bi otvorila mogućnost da se javnopravni međunarodni sporovi rješavaju

pred Međunarodnom arbitražom umjesto pred ruskim sudom kako to

predviđa ruski zakon. Ovakva odluka izazvala je puno pozornosti budući da

se njome ne samo poništila najveća arbitražna odluka do sada, već i zbog

njenog političkog konteksta s obzirom na ulogu ruske države u procesima

oko Yukosa. Stav Arbitražnog suda čini se logičniji od onog Okružnog suda

u Haagu s aspekta cilja i svrhe ugovora kao i potrebe za pravnom sigurnosti

u pravnim odnosima investitora i država kao i među državama. Naime, ako

neka vlada neovlašteno preuzme neku međunarodnu obvezu u ime države,

to se ne bi trebalo reflektirati na prava investitora ako su oni postupali u

233 Ibid., para. 5.93.


99

dobroj vjeri i s povjerenjem da se određeni ugovor primjenjuje, makar i

privremeno. Ovo je posebno izraženo u svjetlu činjenice da Rusija do ovog

spora nije ni osporavala privremenu primjenu UEP-a. Ako bi se prihvatio

stav Okružnog suda, investitori bi bili u situaciji da poduzimaju investiciju

bez da su sigurni koje se pravo na njih primjenjuje, odnosno po kojem

ugovoru uživaju zaštitu. Pored toga, države bi, pristajući na privremenu

primjenu UEP-a, mogle iskoristiti prednosti ugovornog režima sve do

trenutka kada izračunaju „da su troškovi ispunjavanja u konkretnom

slučaju manji nego što su koristi od izlaska iz ugovora, i tako izbjegavati

svoju odgovornost na temelju stava da privremena primjena ne uspostavlja

obvezujuće odnose“.234 Naravno, moguć je i protuargument da bi investitori

trebali voditi računa o pravu države primateljice investicije, međutim,

ovakav stav bio bi nametanje pretjerane obveze za investitore. Naime,

investitori bi se trebali moći osloniti na izraženu volju ovlaštenih

predstavnika države temeljem kojih po međunarodnom pravu i nastaju

obveze i odgovornost država. Posljednju riječ dat će Žalbeni sud u Haagu

budući da je uložena žalba protiv odluke Okružnog suda u Haagu.235

3.4.3. Vremenski okvir privremene primjene

Što se tiče vremenskog okvira privremene primjene UEP-a, ona započinje s

potpisom Ugovora, a svaka potpisnica može okončati svoju privremenu

primjenu davanjem obavijesti o tome da ne želi postati ugovorna strana

UEP-a. U tom će slučaju okončanje privremene primjene stupiti na snagu u

234 Niebruegge, Alex M., Provisional Application of the Energy Charter Treaty: The Yukos

Arbitration and the Future Place of Provisional Application in International Law, Chichago

Journal of International Law, Vol 8, No 1, 2007., str. 374. 235 Vise podatka na stranici: https://www.yukoscase.com/court-actions/at-a-glance/


100

roku od 60 dana od primitka takve obavijesti. Ipak, i u tom slučaju standardi

zaštite iz UEP-a primjenjivat će se na sve investicije koje su izvršene na

njenom području za vrijeme privremene primjene kroz sljedećih dvadeset

godina od dana stupanja na snagu okončanja privremene primjene.236 U

predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni je sud zauzeo stav o početku

privremene primjene na način da je utvrdio da se „članak 26. UEP-a

privremeno primjenjuje od dana kada je država potpisala Ugovor, osim ako

je ta država deklarirala izuzeće od privremene primjene“.237Ovakva

privremena primjena u skladu je i s Bečkom konvencijom o pravu

međunarodnih ugovora238 koja propisuje da će se ugovor privremeno

primjenjivati ako (a) sam ugovor tako određuje ili (b) ako su se države

pregovarateljice na neki drugi način tako sporazumjele.239 Bečka

konvencija o pravu međunarodnih ugovora predviđa i mogućnost

privremene primjene samo dijela ugovora,240 što je neprimjenjivo u odnosu

na UEP ne samo zato što to UEP izričito ne predviđa već i zato što bi za takvu

primjenu morao postojati dogovor svih država članica UEP-a. Takvo

stajalište zauzeo je i Arbitražni sud u predmetu Kardassopoulos protiv

Gruzije: „Kada se postavi pitanje, kao u ovom slučaju, privremene primjene

cijelog ugovora, tada takva privremena primjena podrazumijeva primjenu

236 Čl. 45. st. 3. UEP-a 237 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, ICSID predmet broj ARB/03/24,

Odluka o nadležnosti od 8. veljače 2005., para. 140., dostupno na:


prosinca 2017. 238 Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora potpisana je 1969. godine a stupila je na

snagu 1980. god. Odnosi se samo na ugovore koje sklapaju države s drugim državama. Tekst se

može naći u Narodnim novinama, međunarodni ugovori, broj 16/93. 239 Čl. 25. st.1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora 240 Ibid., čl. 25. st. 2.


101

svih odredbi ugovora kao da su već na snazi, iako se odgovarajuće ili

konačno stupanje na snagu nije još dogodilo“.241

Dakle, ako ugovor ne određuje drugačije ili ako su se države

pregovarateljice drugačije sporazumjele, privremena primjena ugovora ili

dijela ugovora u odnosu na neku državu prestaje kada ta država notificira

svoju namjeru da ne postane stranka ugovora ostalim državama između

kojih se ugovor privremeno primjenjuje.

3.4.4. Posebnost Gibraltara

Jedno od pitanja nadležnosti koje se pojavljivalo u više predmeta, a

povezano je s pitanjem privremene primjene UEP-a je pitanje je li on

primjenjiv u odnosu na investitore s Gibraltara.242 Naime kada je

Ujedinjeno Kraljevstvo potpisalo UEP dalo je izjavu da se njegova

privremena primjena odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i

Sjeverne Irske i na Gibraltar. Međutim, kada je Ujedinjeno Kraljevstvo

ratificiralo UEP, u zakonu o ratifikaciji je jasno određeno da se ratifikacija

odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Jersey i

otok Man. Gibraltar nije spomenut.243 Postavilo se stoga pitanje

primjenjuje li se UEP i na Gibraltar iako on nije spomenut u ratifikacijskom

instrumentu.

241 Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, Odluka o nadležnosti op. cit. (bilj. 204),

para 219. 242 Vidi opširnije u: Repousis, G. Odysseas, The Application of Investment Treaties to Overseas

Teritories and the Uncertain Provisional Application of the Energy Charter Treaty to Gibraltar,

ICSID Review, Vol. 32, No. 1, 2017., str. 170-192. 243Prema službenom tekstu ratifikacije od Ujedinjenog Kraljevstva, dostupno na:

http://treaties.fco.gov.uk/docs/pdf/2000/TS0078.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.


102

Arbitražni je sud u predmetu Petrobart protiv Kirgistana utvrdio kako se

privremena primjena može okončati ili ratifikacijom ili izjavom o

odustanku od Ugovora. Budući da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dalo izjavu o

odustajanju, a nije u ratifikaciji spomenulo Gibraltar, a on je bio izričito

spomenut u izjavi o privremenoj primjeni, to znači da nema valjane izjave

o okončanju privremene primjene pa se stoga UEP i dalje privremeno

primjenjuje na Gibraltar. Stoga se „Ugovor i dalje primjenjuje na

privremenoj osnovi u odnosu na Gibraltar unatoč činjenici da ratifikacija

Ujedinjenog Kraljevstva ne pokriva Gibraltar“.244 Ova odluka je potvrđena

i u Odluci švedskog žalbenog suda u postupku poništaja arbitražnog

pravorijeka.245

Statusom Gibraltara bavio se i Arbitražni sud u predmetu Stati protiv

Kazahstana, povodom prigovora tuženika da on nema nadležnosti u

odnosu na jednog od tužitelja. Razlog za to je da se radi o trgovačkom

društvu registriranom u Gibraltaru, a na Gibraltar se, nakon ratifikacije

Ujedinjenog Kraljevstva, ne primjenjuje UEP.246 Sud je drugačije pristupio

ovom problemu, ali je došao do istog zaključka kao i Arbitražni sud u

predmetu Petrobart:

„U tom pogledu arbitražni sud ne smatra potrebnim odlučivati o tome

primjenjuje li se UEP na Gibraltar temeljem članka 45(1) koji uređuje njegovu

privremenu primjenu. Dodatno, ne mora razmatrati ni je li privremena

244 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, SCC predmet broj 126/2003, Pravorijek od 29.

ožujka 2005. godine, str. 68, dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0628.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017. 245 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Svea Court of Appeal, postupak preispitivanja

arbitražnog pravorijeka, Presuda od 19. siječnja 2007., str. 8., dostupno na:


prosinca 2017. 246 Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v

Kazakhstan., SCC, predmet broj 116/2010, Pravorijek od 19. prosinca 2013., para. 737.,

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3083.pdf,



103

primjena UEP-a prestala i može li pravorijek u predmetu Petrobart protiv

Kirgistana biti putokaz i u ovom pitanju. Naime, u svakom slučaju UEP je

primjenjiv na Gibraltar ne temelju činjenice da je on dio EU-a, koja je sama

članica UEP-a. Sukladno članku 52. Ugovora o Europskoj uniji i članku 355.

Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Gibraltar je uključen u njezino

područje“.247

3.5. Odustanak od Ugovora o energetskoj povelji

Člankom 47. UEP-a propisano je da ugovorna strana može u svakom

trenutku, nakon pet godina od dana stupanja na snagu ovog ugovora, dati

pismenu obavijest da odustaje od njega. Opoziv stupa na snagu nakon

isteka roka od jedne godine od dana primitka obavijesti o opozivu.

Međutim, istom odredbom određeno je da se odredbe ovog Ugovora

primjenjuju sljedećih dvadeset godine na investicije koje su napravljene

prije njegovog opoziva. Dakle, investicije poduzete prije njegova opoziva

uživat će zaštitu koja je predviđena po UEP-u još dvadeset godina nakon

opoziva.

Do sada su od UEP-a odustale Ruska Federacija i Italija s tim da ga Ruska

Federacija nije ni ratificirala pa se na nju UEP samo privremeno

primjenjivao o čemu postoji različita sudska praksa248, dok ga je Italija bila

ratificirala.

247 Ibid., para. 746. 248 Čl. 45. UEP-a – propisuje da se Ugovor privremeno primjenjuje na svaku članicu potpisnicu

ukoliko to nije suprotno njenom ustavu, zakonima ili odrebama s tim da svaka potpisnica može

izjaviti da ne prihvaća privremenu primjenu ili da od nje odustaje. U odnosu na Rusku Federaciju

i privremenu primjenu UEP-a izuzetno su značajni premeti Yukos koji su opisani u točki 3.5.2.


104

Ruska Federacija je odluku o odustanku od UEP-a donijela 30. srpnja 2009.

godine. Formalno Rusija nije navela nikakve razloge za istupanje iz

ugovora, iako se razlozi mogu „naslutiti“ iz ruskog prijedloga za stvaranjem

alternativnog energetskog ugovora s većim dosezima od UEP-a, kako je to

iznio par mjeseci ranije, 21. travnja 2009., ruski predsjednik Medvedev. U

tom se prijedlogu, između ostalog, navodi da „postojeći bilateralni i

multilateralni ugovori koji uređuju međunarodne energetske odnose nisu

uspjeli spriječiti i riješiti konfliktne situacije pa je neophodno unaprijediti

pravni okvir svjetske trgovine energentima“.249 Prema Cameronu, uzrok

ruskog izlaska iz UEP-a je s jedne strane vjerojatno nemogućnost rješenja

krize oko transporta plina, a s druge strane treba pretpostaviti da se radi o

ruskom odgovoru na sporove oko trgovačkog društva Yukos.250

Italija je svoju odluku o odustanku od UEP-a priopćila depozitaru 31.

prosinca 2014. godine. S obzirom na odredbu članka 47. stavka 2. talijanski

opoziv stupio je na snagu 1. siječnja 2016. godine. Službeni je razlog za

opoziv bilo nastojanje da se smanji proračun u odnosu na članstva u

međunarodnim organizacijama (oko 370 tisuća dolara godišnje za članstvo

u UEP-u), međutim spekulira se da je stvarni uzrok u potencijalno velikom

broju tužbi koje bi investitori u solarnu energiju mogli podnijeti protiv

Italije (navodno je najavljeno preko 1.000 tužbi) nakon što je Italija

retroaktivno bitno smanjila dotacije na proizvodnju električne energije iz

solarnih izvora.251 Ovo objašnjenje ne čini se logično u svjetlu činjenice

249 Conceptual Approach to the New Legal Framework for Energy Cooperation (Goals and

Principles), para. 2. kako ga je izložio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev, u Helsinkiju

21.04.2009., dostupno na:

http://en.kremlin.ru/supplement/258, pristupljeno 28. prosinca 2017. 250 Cameron, op. cit. (bilj. 168), str. 320. 251 Fiorelli, Gaetano Iorio, Italy withdraws from Energy Charter Treaty, Global Arbitration

News, 6. svibnja 2015., dostupno na: https://globalarbitrationnews.com/italy-withdraws-from-

energy-charter-treaty-20150507/, pristupljeno 28. prosinca 2017.

http://en.kremlin.ru/supplement/258

https://globalarbitrationnews.com/author/gaetano-iorio-fiorelli/

https://globalarbitrationnews.com/italy-withdraws-from-energy-charter-treaty-20150507/



105

dvadesetogodišnjeg roka primjene UEP-a u odnosu na postojeće investicije.

Dakle, odredbe UEP-a primjenjivat će se na investicije na području Italije ili

na talijanske investitore na području drugih zemalja članica sve do 1.

siječnja 2036. godine. Postoji i spekulacija da je zapravo Europska komisija

inzistirala na opozivu, ne samo kod Italije nego i kod drugih zemalja, što bi

bilo u skladu sa stavom Europske komisije da se UEP ne primjenjuje kod

sporova između zemalja/investitora iz EU-a.252 Ipak, neki autori smatraju

da se radi o političkim razlozima i da je Italija zaključila kako u svjetlu

povlačenja Rusije, UEP gubi svoj smisao: „Talijanska vlada smatra da je

konačna odluka Rusije da ne ratificira UEP, zajedno s ulaskom mnogih

bivših komunističkih država Središnje i Istočne Europe u EU, s čisto

političkog gledišta, umanjila strateški značaj UEP-a“.253

3.6. Tumačenje Ugovora o energetskoj povelji

3.6.1. Postavljanje problema

Kao i sve druge međunarodne ugovore između država, i UEP treba tumačiti

prema načelima za tumačenje ugovora koji su utvrđeni u Bečkoj konvenciji

o pravu međunarodnih ugovora (u nastavku Bečka konvencija). Ovakav

pristup potvrđen je i u praksi arbitražnih sudova koji su postupali po UEP-

u npr. Arbitražni sud u predmetu AES-Tisza protiv Mađarske izričito je

252 Italy no longer member of the ECT, hopes to avoid more arbitrations, tekst od 6. siječnja

2016., dostupno na: http://www.globalinvestmentprotection.com/index.php/italy-no-longer-

member-of-energy-charter-treaty-hopes-to-avoid-more-arbitrations/, pristupljeno 28. prosinca

2017. 253 De Luca, Anna, Renewable Energy in the EU, the Energy Charter Treaty, and Italy's

Withdrawal Therefrom, OGEL/TDM 3 2015., Bocconi Legal Studies Research Paper No.

2657395, dostupno na https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2657395,


http://www.globalinvestmentprotection.com/index.php/italy-no-longer-member-of-energy-charter-treaty-hopes-to-avoid-more-arbitrations/

http://www.globalinvestmentprotection.com/index.php/italy-no-longer-member-of-energy-charter-treaty-hopes-to-avoid-more-arbitrations/


106

utvrdio da „ako je potrebno tumačenje UEP-a, treba primijeniti opća pravila

tumačenja Bečke konvencije koja su utvrđena u njenim člancima 31. i

32.“.254

Ovakav je stav iznesen i u brojnim drugim odlukama investicijskih

arbitražnih sudova, npr. u predmetu Methanex protiv SAD u kojem je

Arbitražni sud utvrdio: „…NAFTA-u kao sporazum treba tumačiti sukladno

člancima 31. i 32. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora koja

kodificira pravila običajnog međunarodnog prava o tumačenju ugovora“.255

Članak 31. Bečke konvencije uređuje način tumačenja ugovora i glasi:

1. Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza

iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.

2. U svrhu tumačenja ugovora, uključujući preambulu i priloge, kontekst

obuhvaća:

(a) svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a kojeg su sve

stranke sklopile u svezi s njime;

(b) svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s

ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se

odnosi na ugovor.

3. Zajedno s kontekstom vodit će se računa o:

(a) svakom naknadnom sporazumu između stranaka o

tumačenju ugovora ili o primjeni njegovih odredba;

254 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

ICSID predmet broj ARB/07/022 Pravorijek od 23. rujna 2010., para 7.6.5., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0014_0.pdf pristupljeno 28.

prosinca 2017. 255 Methanex Corporation v. United States of America, UNCITRAL pravila, Završni

pravorijek Tribunala o nadležnosti i meritumu od 3. kolovoza 2005., IV. Dio, Poglavlje B,

para. 29, dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0529.pdf,



107

(b) svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se

ustanovljuje sporazum između stranaka o tumačenju

ugovora;

(c) svakom mjerodavnom pravilu međunarodnog prava

primjenjivom na odnose između stranaka.

4. Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila

namjera stranaka.

Članak 32. Bečke konvencije utvrđuje dopunska sredstva tumačenja:

Na dopunska sredstva tumačenja, uključujući pripremne radove i okolnosti pod

kojima je ugovor sklopljen, može se pozivati da bi se potvrdio smisao koji

proistječe iz primjene članka 31., ili da bi se odredio smisao kad je tumačenje

prema njemu:

a) dvosmisleno ili nejasno

b) dovodi do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.

Postoji dakle nekoliko načela kojih se arbitražni sudovi, sukladno Bečkoj

konvenciji, moraju držati u tumačenju UEP-a, a to su: načelo dobre vjere,

uobičajeni smisao izraza iz ugovora, kontekstualno tumačenje, tumačenje

sukladno cilju i svrsi ugovora, tumačenje prema namjeri stranaka i jezično

tumačenje.

3.6.2. Dobra vjera (Principle of Good Faith)

Ne postoji jedinstveni pristup tumačenju ovog načela kod interpretacije

ugovora. Za jedne je to „možda jedino nekontroverzno pravilo kod

tumačenja, a za druge…. ne znači apsolutno ništa u strogoj primjeni


108

pravila“256. U praksi arbitražnih sudova kod primjene UEP-a ipak se

iskristaliziralo da je ovo vrlo važno načelo koje se mora primjenjivati kod

svih načina interpretacije. Tako je npr. u predmetu HEP protiv Slovenije,

Arbitražni sud utvrdio da je načelo tumačenja u dobroj vjeri „temeljno

načelo oko kojeg se sve drugo vrti“.257 Ovo načelo znači zapravo da bi

arbitražni sudovi u primjeni članaka 31.-33. Bečke konvencije trebali

postupati uravnoteženo, nepristrano i bez predrasuda.258

U predmetu Yukos protiv Rusije (jedan od tzv. Yukos predmeta), Arbitražni

sud se bavio ovim pitanjem i to temeljem prigovora Rusije koja je tvrdila da

sud, sukladno članku 25(1)(b) UEP-a nema nadležnosti odlučivati o tome

radi li se o poreznom pitanju ili izvlaštenju, nego treba odluku prepustiti

nacionalnom tijelu koje je nadležno za odlučivanje o poreznim pitanjima.

Sud je utvrdio kako ova odredba služi kako bi arbitražni sud mogao lakše

odlučiti o ovim pitanjima, međutim da bi u ovom slučaju to bilo bez ikakvog

učinka pa da tumačenje UEP-a u dobroj vjeri traži da se ovo upućivanje ne

napravi jer bi bilo „bez ikakvog učinka“ u konkretnoj situaciji.259

Načelo tumačenja ugovora u dobroj vjeri teško je pozitivno definirati tako

da je možda najtočnija negativna definicija prema kojoj je „lakše objasniti

što ne bi bilo tumačenja ugovora u dobroj vjeri: tumačenje koje je

256 Gazzini, Tarcisio, Interpretation of International Investment Treaties, Hart Publishing,

Oxford, 2016., str. 61. 257 Hrvatska Elektroprivreda d.d v. Republic of Slovenia, ICSID predmet broj ARB 05/24,

Odluka o pitanju tumačenja ugovora od 12. lipnja 2009., para 191., dostupno na:

https://www.italaw.com/documents/Hrvatska-Interpretation.pdf, pristupljeno 28. prosinca

2017. 258 Gazzini, op. cit. (bilj. 256 ), str. 61. 259 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj.

209), para. 1424.


109

samovoljno, nerazumno, nelogično, nepravično, nepošteno, prijevarno,

koje predstavlja zloupotrebu ili prekoračenje“.260

Moglo bi se zaključiti da se načelo tumačenja ugovora u dobroj vjeri treba

promatrati s dva aspekta. S jedne strane je to načelo prema kojem mora

postupati arbitražni sud prilikom tumačenja, dakle u dobroj vjeri, a s druge

strane je to načelo prema kojem postupanje ugovornih strana prilikom

sklapanja ugovora treba analizirati temeljem postavke da su postupale u

dobroj vjeri.261

3.6.3. Uobičajeni smisao izraza iz ugovora (Ordinary Meaning of the Terms of the

Treaty)

Tekstualni pristup u tumačenju međunarodnih ugovora široko se

primjenjivao i prije njegove kodifikacije Bečkom konvencijom. Tako je

Međunarodni sud pravde u svom savjetodavnom mišljenju u predmetu

Nadležnost Opće skupštine za primanje država u Ujedinjene narode iz

1950. jasno definirao:

„Prva je dužnost suda koji tumači i primjenjuje odredbe ugovora pokušati dati

značenje u njihovom prirodnom i uobičajenom značenju u kontekstu u kojem

260 De Brabandere, Eric i Van Damme, Isabelle, Good Faith in Treaty Interpretation, u: Andrew

D. Mitchell; M. Sornarajah i Tania Voon (ur.) Good Faith and International Economic Law,

Oxford University Press, 2015., str. 39. 261 Dobar prikaz ovakvog dvostranog gledanja na ovo načelo dao je Arbitražni sud u predmetu

Inceysa Vallisoletana SL v. Salvador, ICSID predmet broj ARB/03/26, Pravorijek od 2.

kolovoza 2006., para. 181., dostupno na:

https://www.italaw.com/documents/Inceysa_Vallisoletana_en_000.pdf, pristupljeno 28.

prosinca 2017.: „ Načelo dobre vjere u ovoj odluci odražava se na dvostruki način: (i) u dobroj

vjeri u kojoj mora postupati Arbitražni sud kada analizira pitanja nadležnosti i (ii) takva analiza

mora poći od pretpostavke da je suglasnost stranaka dana u pisanom obliku i u dobroj vjeri i da

su stoga, u vrijeme kada su se očitovale o svom pristanku, stranke to napravile u iskrenoj želji

da takvo očitovanje proizvede sve svoje učinke pod okolnostima u kojima su se dogovorile“.


110

su nastale. Ako relevantne riječi u njihovom prirodnom i uobičajenom značenju

imaju smisla u njihovom kontekstu, to je kraj priče“.262

Ovakav način tumačenja ugovora ne samo da je propisan Bečkom

konvencijom, nego je i najlogičniji u kontekstu međunarodnog

investicijskog prava u kojem nema ni zadanog zakonodavca, koji bi mogao

dati autentično tumačenje, ni razrađenog žalbenog sustava koji bi mogao

rezultirati ujednačavanjem tumačenja primjenom teleološkog, logičkog ili

nekog drugog tumačenja. Paul Reuter je u svom radu Introduction of the

Law of the Treaties to opisao na sljedeći način:

„Primat teksta, posebno u međunarodnom pravu, ključno je pravilo za bilo

kakvo tumačenje. Moguće je da se u drugim pravnim sustavima, gdje su

zakonodavni i sudski postupci u cijelosti uređeni autoritetom države, a ne

slobodnom voljom stranaka, sudovi smatraju kompetentnim tumačiti na način

koji ne piše u tekstu ili koji je čak suprotan tekstu. Ovakva tumačenja, koja se

ponekad opisuju kao teleološka, neodvojiva su od činjenice da je obraćanje

sudovima obvezno, da su sudovi dužni donijeti presudu i da je proces

kontroliran od učinkovitog zakonodavnog tijela koje, ako je potrebno može

ograničiti smionija zadiranja“.263

U potrazi za značenjem koje je uobičajeno za određene izraze, tumač može

upotrebljavati sve izvore koje smatra primjerenima, uključujući ne samo

jezične, pravne i profesionalne rječnike, nego također i službene

dokumente koji se odnose na praksu pojedinih profesija ili država.264 Pri

262 Međunarodni sud (ICJ), Competence of Assembly regarding admission to the United Nations, Savjetodavno mišljenje od 3. ožujka 1950., str. 8., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-

related/9/009-19500303-ADV-01-00-EN.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017. 263 Citat prema: Hrvatska Elektroprivreda d.d v. Republic of Slovenia, op. cit. (bilj.257),

Izdvojeno mišljenje Jana Paulssona, para. 48., dostupno na:

http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Disputes/ISDSC-011di.pdf,

pristupljeno 28. prosinca 2017. 264 Opširnije u: Gazzini, op. cit. (bilj. 256), str. 65.


111

tome su neki polazili i od relevantnih rječnika, kao što je npr. Arbitražni sud

u predmetu MTD v. Čile citirao Concise Oxford Dictionary kako bi utvrdio

značenje izraza fair and equitable.265 U predmetu Kardassopoulos protiv

Gruzije, Arbitražni sud se pozvao na praksu drugih investicijskih

arbitražnih sudova koji su kod utvrđivanja uobičajenog značenja izraza fair

and equitable stvorili „katalog alternativnih rječničkih značenja“.266

Što se tiče primjene načela tumačenja ugovora prema uobičajenom

značenju izraza koji se koriste u ugovoru, arbitražni sudovi su u primjeni

UEP-a izgradili opsežnu praksu iz koje je vidljivo da ovom načinu tumačenja

daju prvenstvo pred drugim načinima. Tako je npr. Arbitražni sud u

predmetu Plama protiv Bugarske iskoristio ovo načelo kod tumačenja

članka 17(1) na način da je zaključio kako prema uobičajenom značenju

tekst članaka daje jasnu mogućnost investitoru za izravnu tužbu protiv

zemlje primateljice investicije.267 U predmetu Petrobart protiv Kirgistana,

Sud se izričito pozvao na tumačenje sukladno uobičajenom smislu izraza

kojima su utvrđene obveze ugovornih strana.268 U predmetu Mamidoil

protiv Albanije, Arbitražni je sud na neki način utvrdio prvenstvo ovog

tumačenje, naime, kod tumačenja značenja pravičnog i poštenog tretmana

prvo je krenuo od uobičajenog značenja da bi ga onda stavio u kontekst, cilj

i svrhu konkretnog ugovora te utvrdio kako se pri tumačenju rukovodi

265 MTD Equity Sdn. Bhd. and MTD Chile S.A v. Republic of Chile, ICSID predmet broj

ARB/01/07, Pravorijek od 12. svibnja 2004., para. 113., dostupno na:


prosinca 2017. 266 Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, ICSID predmet broj ARB/05/18,

Pravorijek od 3. ožujka 2010., para. 430. dostupno na:


prosinca 2017. 267 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 150. 268 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj 244), str. 69.


112

„Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora i počinje s

uobičajenim značenjem izraza iz konkretnog ugovora i to prije nego sud

uzme u razmatranje kontekst, cilj i svrhu ugovora“.269

U praksi se postavilo pitanje značenja izraza „uobičajeno“ i odnosa prema

eventualnim specifičnostima u pojedinim ugovorima. Odgovor na ovo

pitanje sadržan je u samoj Konvenciji koja u članku 31. stavku 4. predviđa

mogućnost „posebnog“ značenja nekog izraza ako je to bila volja stranaka.

Arbitražni sud u predmetu Liman protiv Kazahstana utvrdio je da

„posebno“ značenje ima prednost kod tumačenja odnosno da se

„uobičajeno“ značenje primjenjuje samo ako stranke nisu ugovorile

„posebno“.270 U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni je sud

koristeći „uobičajeno“ značenje izraza protumačio kako proizvodnja

električne energije predstavlja ekonomsku aktivnost u energetskom

sektoru, što je pak preduvjet da bi se na investiciju mogao primijeniti

UEP.271

Ovdje treba spomenuti i pristup expressio unius est exclusio alterius koji se

također primjenjuje u okviru utvrđivanja uobičajenog smisla izraza prema

kojem izričito uvrštavanje jednog ili više pojmova u tekst ugovora

269 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, ICSID predmet broj

ARB/11/24, Pravorijek od 30. ožujka 2015., para 611., dostupno na:


prosinca 2017. 270 Liman Caspian Oil BV i NCL Dutch Investment BV v. Republic of Kazakhstan, ICSID

predmet broj ARB/07/14, Pravorijek od 22. lipnja 2010., para 170., dostupno na:


prosinca 2017. 271 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, ICSID predmet broj ARB/07/19, Odluka o

nadležnosti, primjenjivom pravu i odgovornosti od 30. studenoga 2012., para 5.50., dostupno

na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw1071clean.pdf, pristupljeno

28. prosinca 2017.


113

podrazumijeva isključenje onih koji nisu izričito navedeni.272 Ipak, ovaj

pristup se ne bi trebao koristiti mehanički, nego uzimajući u obzir okolnosti

konkretnog slučaja. Tako je i Arbitražni sud u predmetu Plama protiv

Bugarske utvrdio kako činjenicu da su stranke nešto izričito isključile iz

primjene ugovora ne treba automatizmom tumačiti na način da je nešto

drugo uključeno. Za pravilnu primjenu potrebno je prvo utvrditi radi li se o

iscrpljujućoj ili neiscrpljujućoj listi pojmova (onoj koja je dana samo radi

primjera).273 Ukoliko se radi o iscrpljujućoj listi, onda je moguća primjena

takvog tumačenja.274

U kontekstu takvog tumačenja treba istaknuti i načelo ejusdem generis

prema kojem se kod utvrđivanja značenja uobičajenih izraza ili fraza

uključuju samo oni pojmovi koji spadaju pod taj opći pojam ili frazu. U

predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni je sud utvrdio da „…kada se

spomene opći pojam ili fraza iza koje slijedi nabrajanje konkretnijih

pojmova, taj opći pojam ili frazu treba tumačiti na način da ona uključuje

samo one koji su iste vrste kao i ti pojmovi koji su konkretno navedeni“.275

272 Black's Law Dictionary, 8th Ed., Thomson West, St. Paul, 2004. str. 620. 273 Gazzini, op. cit. (bilj. 256), str. 128. 274 Tako je npr. Međunarodni sud utvrdio da: „izričito navođenje svrhe u koju se pravo može

izvršavati pretpostavlja u načelu isključenje svih drugih svrha…“ (Dispute regarding

Navigational and Related Rights (Costa Rica v. Nicaragua), Presuda od 13. srpnja 2009., para.

61., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/133/133-20090713-JUD-01-00-

EN.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.). 275Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 189.


114

3.6.4. Kontekstualno tumačenje

Kontekstualno je tumačenje predviđeno člankom 31. Bečke konvencije i

ono se odnosi ne samo na sam izraz koji se tumači, odnosno na konkretnu

odredbu, nego i na cijeli tekst ugovora, uključujući i preambulu i moguće

anekse ugovora. Štoviše, ono je šire i od samo teksta ugovora pa se tako

odnosi na sve sporazume koje su stranke eventualno sklopile, a na bilo koji

način se odnose na sklapanje predmetnog ugovora. Ono što je važno

napomenuti jest da bi se kod kontekstualnog tumačenja trebalo „vratiti“ u

vrijeme sklapanja ugovora iako sam tekst članka 31(2) Bečke konvencije to

ne definira na taj način.276 U predmetu Saluka protiv Češke, Arbitražni je

sud, kako bi utvrdio značenje izraza fair and equitable (pravično i pošteno)

napravio razliku između „neposrednog konteksta“, odnosno odredbe u

kojoj je izraz sadržan i „šireg konteksta“, odnosno svih odredbi ugovora.277

Investicijski arbitražni sudovi u pravilu nastoje proširiti doseg ovog

tumačenje na način da se ne ograničuju samo na kontekst konkretnog

ugovora nego ponekad nastoje uzeti u obzir i kontekst drugih

međunarodnih ugovora primjenjujući pri tome komparativni pristup.278

Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu CMS protiv Argentine, primjenjujući

argentinsko-američki ugovor o promicanju i zaštiti ulaganja, izvršio

usporedbu tog ugovora s drugim američkim ugovorima o promicanju i

276 Vidi opširnje u: Gazzini, op. cit. (bilj. 256), str. 141. 277 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, UNCITRAL, Djelomični pravorijek od 17.

ožujka 2006.,para. 298. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0740.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017. 278 Reinisch, August, The Interpretation of International Investment Agreements, u: Bungenberg,




115

zaštiti ulaganja te na taj način izvršio kontekstualno tumačenje o opsegu

odredbe o postupanju u slučajevima krajnje nužde.279

Kod tumačenja ugovora potrebno je analizirati i procijeniti sve elemente

nabrojane u članku 31. Bečke konvencije pri čemu kontekstualno

tumačenje samo za sebe u pravilu nije prevladavajuće, kako je to utvrdio i

Arbitražni sud u predmetu Plama protiv Bugarske:

„Kontekst može poduprijeti tužiteljevo tumačenje budući da je odredba o

tretmanu najpovlaštenije nacije uvrštena između drugih ugovornih odredbi

koje se odnose na materijalnu zaštitu investicija. Ipak, kontekst sam po sebi, u

svjetlu drugih elementa koji su uzeti ovdje u obzir, nije dovoljan da bi uvjerio

Sud da su stranke željele takvo tumačenje“.280

U predmetu Petrobart protiv Kirgistana, Arbitražni je sud, utvrđujući

značenje izraza „investicija“, proveo analizu koja u bitnome odražava način

tumačenja sukladno Bečkoj konvenciji. Sud je prvo utvrdio, analizirajući

stručnu i znanstvenu literaturu, kako ne postoji jedinstvena definicija

izraza „investicija“, zatim je naveo da se stoga tumačenje mora tražiti u

kontekstu svakog pojedinog ugovora. Nakon toga je utvrdio da se

primjenjuje UEP i naposljetku protumačio izraz sukladno tekstu

ugovora.281

Arbitražni sud u predmetu Liman protiv Kazahstana definirao je po članaku

31. Bečke konvencije i konkretni kontekst u odnosu na UEP na način da se

on sastoji od tri elementa:

279 Ibid., str. 388. 280 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 192. 281 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj 244), str. 69-70.


116

“(i) Tekst UEP-a, uključujući njegovu preambulu, (ii) bilo koji sporazum

između stranaka u odnosu na UEP, a koji bi bio u vezi s njegovim

sklapanjem i (iii) bilo koji instrument koji je sačinjen od bilo koje strane u

vezi sa sklapanjem UEP-a te koji je prihvaćen od drugih stranaka“.282

3.6.5. Tumačenje sukladno cilju i svrsi ugovora

Teleološko je tumačenje izričito predviđeno člankom 31(1) Bečke

konvencije i često je primijenjeno u investicijskim arbitražnim

sudovima.283 Tipični je takav pristup onaj Arbitražnog suda u predmetu

Siemens protiv Argentine:

„Ugovor ne treba tumačiti ni liberalno ni restriktivno budući da ni jedan od ova

dva pridjeva nisu dio članka 31(1) Bečke konvencije. Arbitražni se sud treba

voditi svrhom ugovora koja je izražena u njegovom naslovu i preambuli. Ovo je

ugovor koji štiti i promiče investicije. Preambula predviđa da su se stranke

usuglasile s odredbama ugovora u svrhu stvaranja povoljnih uvjeta za

investicije državljana ili trgovačkih društava jedne od dviju država na području

druge države. Obje stranke prepoznaju da promicanje i zaštita ovih investicija

mogu potaknuti privatnu gospodarsku inicijativu i doprinijeti dobrobiti

građana obiju država. Namjera stranaka je jasna. Stvoriti povoljnije uvjete za

investicije i potaknuti privatnu inicijativu“.284

282 Liman Caspian Oil BV i NCL Dutch Investment BV v. Republic of Kazakhstan, Pravorijek,

op.cit. (bilj. 270), para. 170. 283 Vidi opširnije u: Reinisch, op. cit. (bilj 278), str. 396-397. 284 Siemens AG v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/08, Odluka o

nadležnosti od 3. kolovoza 2004., para. 81., dostupno na:


prosinca 2017.


117

Slično je zaključio i Arbitražni sud u predmetu Stati protiv Kazahstana

dajući tumačenje opsega tzv. “kišobran” klauzule iz UEP-a. Naime postavilo

se pitanje odnosi li se ova klauzula samo na ugovorne obveze ili se odnosi

i na regulatorni okvir. Sud je najprije utvrdio kako je cilj i svrha UEP-a

promocija dugoročne suradnje između investitora i država primateljica

investicije. „Kada bi se prihvatilo tumačenje da se 'kišobran' klauzula

odnosi i na regulatorne obveze, to bi moglo odvratiti države od UEP-a i

potaknuti ih na izlazak iz njega što bi bilo suprotno cilju i svrsi ugovora.

Stoga je jedino tumačenje da se ta klauzula odnosi samo na ugovorne

obveze u skladu s ciljem i svrhom UEP-a“.285

Ipak, tumačenje prema cilju i svrsi ugovora ima svoja ograničenja i treba ga

oprezno primjenjivati na što je ukazao i Arbitražni sud u predmetu Plama

protiv Bugarske u kojem je citirao stajalište Iana Sinclaira izneseno u djelu

Vienna Convention and the Law on Treaties iz 1984. godine: „Postoji rizik

da bi stavljanje prekomjernog naglaska na cilj i svrhu ugovora moglo

potaknuti teleološke metode tumačenje koje bi u svojim ekstremnijim

oblicima mogle čak uskratiti relevantnost namjerama stranaka“.286

U predmetu Yukos protiv Rusije, Arbitražni je sud, odlučujući o ruskom

prigovoru da je tužiteljevo postupanje bilo nezakonito pa da stoga nema

pravo na zaštitu po UEP-u, također protumačio UEP u svjetlu njegove svrhe

i cilja. Sud je odbio ruski prigovor prema kojem investitor za kojeg je

domaći sud utvrdio da postupa nezakonito nema pravo takvu odluku

osporavati u arbitražnom postupku s tezom da „uskrata prava investitoru

da iznese svoj predmet pred arbitražni sud temeljem istih navodnih

285 Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v. Kazakhstan,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 1301. 286 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 193.


118

nezakonitosti čije postojanje investitor osporava u meritumu spora dovelo

bi u pitanje cilj i svrhu UEP-a“.287

Tumačeći ugovor između Hrvatske i Slovenije iz 2001. godine o nuklearnoj

elektrani Krško288 u predmetu HEP protiv Slovenije, Arbitražni je sud

također utvrđivao cilj i svrhu ugovora te je utvrdio kako su cilj i svrha

ugovora bili rješenje dugotrajnog spora između dviju zemalja i kroz to

omogućavanje nastavka zajedničkog upravljanja i eksploatacije nuklearne

elektrane Krško. Konkretna svrha bila je povući vremensku liniju (30. lipnja

2002.) od kada će se primjenjivati novi uvjeti ugovora s tim da se sve ono

što je bilo prije tog datuma poravnava, dakle, od tog trenutka važi novi

režim, predviđen ugovorom, a prethodne obveze se svode na nulu.289

3.6.6. Tumačenje prema namjeri stranaka

Iako se ovaj način tumačenja izričito ne navodi u Bečkoj konvenciji (osim

što se u čl. 31. st. 4. navodi da će se posebno značenje dati izrazima ako se

utvrdi da su stranke tako namjeravale), međunarodni sudovi pa i

arbitražni investicijski sudovi često pribjegavaju utvrđivanju namjere

stranaka kako bi odredili sadržaj pojedinih odredbi ugovora.290 Naravno,

namjera stranaka utvrđuje se prvenstveno iz teksta ugovora, međutim,

ponekad investicijski arbitražni sudovi analiziraju i travaux préparatoires

287 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj.

209), para. 1355. 288 Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju statusnih

i drugih pravnih odnosa vezanih uz ulaganje, iskorištavanje i razgradnju Nuklearne elektrane

Krško, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 9/2002. 289 Hrvatska Elektroprivreda d.d v. Republic of Slovenia, Odluka o pitanju tumačenja ugovora,

op. cit. (bilj.257), para 509. 290 Reinisch, op. cit. (bilj 278), str. 401.


119

(pripremne radove) koji su služili kao podloga za pregovore i sklapanje

ugovora koji se tumači.291 Tako je npr. Ad hoc odbor u predmetu Malaysian

Historical Salves protiv Malezije utvrdio kako „sudovi i arbitražni sudovi

kod tumačenja ugovora redovito razmatraju i travaux préparatoires kad

god im se obrati pozornost na njih, mitološki (mythological) bi bilo praviti

se da oni to rade samo onda kada prvi put zaključe da je neki izraz koji

tumače dvosmislen ili nejasan“.292

Kod primjene UEP-a, arbitražni su sudovi u više navrata posezali za travaux

préparatoires kako bi utvrdili namjeru stranaka odnosno protumačili

ugovor.293 Inače travaux préparatoires sastoje se od nacrta Europske

energetske povelje, UEP-a te nacrta odredbi njegovih protokola u koji su

uključeni i komentari stranaka koje su sudjelovale u izradi nacrta. Pored

toga tu su i dokumenti o stajalištima pregovaračkih strana, privatnih i

javnih trgovačkih društava i međunarodnih organizacija, korespondencija

između država članica i Tajništva, radnih grupa i delegacija kao i izviješća

radnih podgrupa.294 Ove materijale čuva i prikuplja Tajništvo energetske

povelje (Energy Charter Secretariat) i dostupni su, jedan dio izravno on-

291 Pripremni radovi su, sukladno čl. 32. Bečke konvencije, samo pomoćno sredstvo za

tumačenje što znači da se njima mogu samo ili potvrđivati tumačenja do kojih se dođe primarnim

načinom tumačenja iz članka ili utvrđivati značenje ako tumačenje po čl. 31. dovodi do značenja

koje je dvosmisleno ili nejasno ili je očito besmisleno ili nerazumno. 292 Malaysian Historical Salvors SDN BHD v. The Government of Malaysia, ICSID predmet

br. ARB/05/10 Odluka o Zahtjevu za poništajem od 16. travnja 2009., para. 57., dostupno na:


prosinca 2017. 293 Tako npr. u predmetu Yukos protiv Rusije kod utvrđivanja opsega naknade (Pravorijek, para.

1756.), u predmetu Charanne protiv Španjolske oko nadležnosti Tribunala (Pravorijek, para.

261.) i Azpetrol protiv Azerbajdžana u kojem je Arbitražni sud izričito naglasio važnost koju

međunarodno pravo kod tumačenja daje travaux preparatoires (Pravorijek, para. 63.). 294 Energy Charter Conference: De-restriction of some documents of the travaux préparatoires

and new policy on access to the travaux préparatoires od 1. studenoga 2016. u kojoj su

nabrojani travaux preparatoires te način dostupnosti tih materijala. Dostupno na:

http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/CCDECS/2016/CCDEC201624.pdf

, pristupljeno 29. prosinca 2017.


120

line, a drugi dio na zahtjev. U odnosu na dio materijala još je u tijeku

postupak deklasifikacije.295

3.6.7. Jezično tumačenje

Člankom 33. Bečke konvencije uređuje se pitanje ugovora kod kojih je

vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika na sljedeći način:

1. Ako je vjerodostojnost teksta ugovora utvrđena na dva ili više jezika, njegov

je tekst jednako mjerodavan na svakom od tih jezika, osim ako ugovor određuje

ili se stranke sporazumiju da u slučaju neslaganja prednost ima jedan određeni

tekst.

2. Prijevod ugovora na nekom drugom jeziku, osim jezika na kojima je

vjerodostojnost teksta utvrđena, smatra se vjerodostojnim tekstom samo ako

to ugovor predviđa ili ako su se stranke o tome sporazumjele.

3. Smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom vjerodostojnom

tekstu.

4. Osim u slučaju kad određeni tekst ima prednost na temelju stavka 1., ako

usporedba vjerodostojnih tekstova pokaže razliku u smislu koju primjenom

članka 31. i 32. nije moguće otkloniti, usvaja se smisao koji, uzimajući u obzir

predmet i svrhu ugovora, najbolje usklađuje te tekstove.

Arbitražni su sudovi u praksi primjene UEP-a primjenjivali ovu odredbu

Konvencije u dva predmeta. Tako je prilikom odlučivanju o poništaju

pravorijeka u predmetu Alapli protiv Turske, Ad hoc odbor u svojoj odluci

utvrdio kako temeljem članka 33. Konvencije izraze iz Washingtonske

konvencije treba tumačiti na način da se pretpostavi da imaju isto značenje

295 Travaux preporatoires Ugovora o energetskoj povelji dostupni su na:

http://www.energycharter.org/what-we-do/dispute-settlement/access-to-travaux-preparatoires/,



121

na svim jezicima iz kojih se utvrđuje vjerodostojna verzija Konvencije,

dakle na engleskom, francuskom i španjolskom.296

U predmetu Stati protiv Kazahstana, Arbitražni je sud utvrdio kako kod

jezičnog tumačenja ugovor treba tumačiti kao cjelinu i stoga sve odredbe

ugovora moraju imati isto značenje u svim jezičnim verzijama. Ako dolazi

do odstupanja, ona se moraju uskladiti i protumačiti na isti način: „Iako je

UEP višejezičan on je jedan jedinstveni ugovor s jednim setom odredbi koje

se moraju tumačiti kao da imaju jedno značenje“.297

Gazzini u svom djelu Interpretation of Investment Treaties navodi četiri

bitne postavke kojih se treba pridržavati kod jezične interpretacije

ugovora: 298

1. „Važnost osiguranja točnosti i konzistentnosti svih izvornih tekstova;

2. Kod tumačenja se pravila Bečke konvencije o jezičnom tumačenju trebaju

primijeniti na cijeli tekst ugovora i pri tome bi bilo vrlo poželjno da članovi

arbitražnog suda u potpunosti vladaju relevantnim jezicima. Ako ne, onda

bi trebali angažirati odgovarajuće stručnjake i to radije pravne, koji su

izvorni govornici ili odlično vladaju relevantnim jezicima, nego jezične;

3. S obzirom na važnost točnog prijevoda ne samo za rješenje konkretnog

predmeta nego i zbog pravne sigurnosti, arbitražni sud može tražiti

tumačenje od drugih država koje su stranke ugovora, a nisu stranke u

predmetnom sporu;

296 Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/08/13, Odluka o

poništaju od 7. srpnja 2014., para. 29., dostupno na:


prosinca 2017. 297 Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v. Kazakhstan,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para. 708. 298 Gazzini, op. cit. (bilj. 256), str. 289.-290.


122

4. Države i same imaju interes u tome da utvrde jasno i međusobno

prihvatljivo tumačenje odredbi ugovora“.

3.7. Uloga presedana

Svaki pravni sustav traži barem minimum određenosti i predvidljivosti uz

istovremeni zahtjev da se slične situacije rješavaju na sličan način.

Presedani u ovom kontekstu igraju važnu ulogu, oni su za stranke, kako što

je to rekao sudac Guillaume: „jamac izvjesnog i ravnopravnog tretmana“.299

S druge strane, ako bi se presedani striktno slijedili, zaustavili bi razvoj

prava i njegovu prilagodbu na nove situacije. Stoga je uloga presedana,

poglavito u međunarodnom investicijskom pravu koje samo po sebi nema

jedinstveni izvor odnosno „zakonodavca“, od izuzetnog značenja. Salacuse

je, zaključujući kako je prevladavajući trend u međunarodnim

investicijskim arbitražama citiranje i pozivanje na prethodne odluke, dakle

pozivanje na presedane, utvrdio kako tome doprinose sljedeći čimbenici:300

(i) nejasan i općenit jezik mnogih investicijskih ugovora kao i činjenica da

ugovori često koriste iste i uobičajene fraze i koncepte;

(ii) priznati cilj međunarodnog investicijskog prava je stvoriti predvidljivi i

stabilni pravni okvir za investicije;

(iii) „arbitražni sudovi su kao i redovni sudovi motivirani snažnim moralnim

razmišljanjima da se o jednakim slučajevima odlučuje na jednaki način, osim

ako postoje jaki razlozi za razlikovanje trenutnog slučaja od prethodnih“.

299 Guillaume, Gilbert, The Use of Precedent by International Judges and Arbitrators, Journal

of International Dispute Settlement, Vol. 2, No. 1, 2011., str. 6. 300 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str.171.


123

Izraz presedan može se odnositi na obvezujući presedan kao sinonim za

koncept stare decisis ili na pojam uvjerljivog presedana, dakle presedana

koji nije obvezujući ali ga se treba uzeti u obzir, ili samo na pojam

prethodnih odluka. De Brabandere navodi kako je sudac Shahabuddeen,

pišući o presedanima u radu Međunarodnog suda, napravio podjelu na:

a) presedane koje sudac ili arbitar mogu uzeti u obzir kao dio pravnog

materijala temeljem kojeg utvrđuju pravo, ali koje nisu obvezni slijediti;

b) presedane kod kojih su suci ili arbitri obvezni odlučivati na način na koji je

odlučeno u prethodim slučajevima, osim ako postoje dobri razlozi da odstupe

od rješenja u prethodnim slučajevima;

c) obvezujuće presedane ili stare decisis kod kojih su suci ili arbitri obvezni

odlučiti na način na koji je bilo odlučeno u prethodnim slučajevima, čak i ako

imaju dobre razloge za drugačiju odluku.301

U međunarodnom investicijskom pravu, jednako kao i u međunarodnom

javnom pravu prihvaćeno je pravilo pod a) nema doktrine stare decisis302,

odnosno arbitražni sudovi nisu pravno vezani prethodnim odlukama

arbitražnih sudova. Ovakav stav počiva na nesklonosti država da se

podvrgnu bilo kakvim pravilima koja nisu same stvorile ili na njih izričito

pristale i ugrađeno je u Statut Međunarodnog suda koji odredbama članka

38. stavka 1(d) i članka 59. uređuje da su presude međunarodnih sudova

samo pomoćni izvor prava. Naime, presude sudova stvaraju pravo samo za

slučaj koji rješavaju i za stranke u tim sporovima (sententia jus facit inter

pares).303

301 Prema: De Brabandere, Eric, Arbitral Decisions as a Source of International Investment Law,

u: Tarcisio Gazzini i Eric De Brabandere (ur.), International Investment Law. The Sources of

Rights and Obligations, Martinus Nijhoff Publishers, Leiden/Boston, 2012., str. 249. 302 Doktrina presedana prema kojoj je sud u obvezi slijediti raniju sudsku odluku u odnosu na

ista pitanja. Prema: Black's Law Dictionary, op. cit. (bilj. 272), str. 1443. 303 Andrassy Juraj, Bakotić Božidar, Seršić Maja i Vukas Budislav; Međunarodno pravo 1., op.

cit. (bilj. 34), str. 25.


124

Unatoč jasnoj normi o tome da presuda obvezuje samo u predmetu u kojem

je donesena, u praksi Međunarodnog suda prethodne presude imaju vrlo

važnu odluku te ih se u pravilu uzima u obzir. U predmetu Kopnena i

morska granica između Kameruna i Nigerije, Međunarodni sud je zauzeo

stajalište da:

„sukladno članku 59. presuda Suda obvezuju samo stranke i odnosi se na točno

određeni slučaj. Ne može se Nigerija smatrati obvezatnom u ovom predmetu

po odlukama suda u prethodnim slučajevima. Stvarno je pitanje postoje li u

ovom slučaju razlozi da se ne bi slijedilo razmišljanje i zaključci iz prethodnih

slučajeva“.304

Iako formalno ne obvezuju, prethodne se odluke citiraju pa se naredne

odluke uvelike oslanjanju na njih i to kako od zastupnika stranaka tako i

samog suda. Ovakav pristup je logičan i jedini ispravan. Naime, iako odluke

suda ne stvaraju pravo, životno je da se stranke na njih oslanjaju te da

ponekad i svoje postupanje usklađuju s njima. Zato i svako odstupanje u

novijim odlukama treba biti obrazloženo. Komentirajući praksu Stalnog

suda međunarodne pravde, Lauterpacht je u pogledu obvezujuće snage

prethodnih odluka zaključio da će one „biti kamenje u rastućoj građevini

iako u teoriji graditelji nisu obvezni nastaviti graditi na njima“.305

Slično postupaju i arbitražni sudovi u investicijskim sporovima pa se oni,

iako naglašavaju da nisu obvezani prethodnim odlukama investicijskih

arbitražnih sudova, vrlo često referiraju na prethodne odluke. Nekoliko je

304 Međunarodni sud (ICJ), Land and Maritime Boundary between Cameron and Nigeria,

Presuda o prethodnim prigovorima, 11. lipnja 1998., para. 28. , dostupno na: http://www.icj-

cij.org/files/case-related/94/094-19980611-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017. 305 Citirano prema: Commission, P. Jeffery, Precedent in Investment Treaty Arbitration - A

Citation Analysis of a Developing Jurisprudence, Journal of International Arbitration, Vo. 24,

Iss. 2, 2007., str. 134.


125

razloga koji upućuju na analizu i uzimanje u obzir prethodnih odluka

arbitražnih sudova.306 Jedan je potreba svakog pravnog sustava da osigura

što veću mjeru dosljednosti, a drugi je potreba za postizanjem

predvidljivosti i kroz to zaštitu legitimnih očekivanja kako država

primateljica investicija tako i investitora.

Arbitražni sud u predmetu Saipem protiv Bangladeša izričito je naglasio

kako mora uzeti u obzir prethodne odluke međunarodnih sudova te da, ako

za to (pozivanje na prethodnu praksu op.a) nema opravdane razloge, treba

slijediti rješenja koja su prihvaćena u više međusobno usporedivih

slučajeva. Na ovaj način arbitražni sud ima „obvezu doprinijeti skladnom

razvoju investicijskog prava i kroz to zadovoljiti legitimna očekivanja

zajednice država i investitora u odnosu na izvjesnost vladavinu prava“.307.

Ekstenzivno referiranje na prethodne predmete u investicijskoj arbitraži

opravdava se potrebom za razvijanjem jurisprudence constante308 i time za

harmonizacijom međunarodnog investicijskog prava. Tako je zaključio i Ad

hoc odbor u predmetu MCI protiv Ekvadora:

„Odbor smatra prikladnim uzeti ove odluke u razmatranje budući da njihova

obrazloženja i zaključci mogu dati smjernice u rješavanju sličnih pitanja u

predmetima poništaja arbitražnih pravorijeka te pomoću njih osigurati

konzistentnost i pravnu izvjesnost ICSID mehanizma za poništaj pravorijeka te

306 Vidi opširnije u: Gazzini, op. cit. (bilj. 256), str. 293.-294. 307 Saipem S.p.A. v. The People's Republic of Bangladesh, ICSID predmet broj ARB/05/07,

Odluka o nadležnosti i preporuci o privremenim mjerama od 21. ožujka 2007., para. 67.,

dostupno na:


prosinca 2017. 308 Doktrina prema kojoj sud mora kod odlučivanja uzeti u obzir pravila koja su prihvaćena i

primijenjena u dugom nizu odluka i ne smije mijenjati svoje odluke osim ako se radi o očitoj

pogreški ili ako bi daljnjom primjenom takvih pravila nastala nepravda. Prema: Black's Law

Dictionary, op. cit. (bilj. 272), str. 872.


126

kroz to doprinijeti povjerenju u ICSID sustav rješavanja sporova i

predvidljivosti za vlade i za investitore“.309

Također, za očekivati je da će arbitražni suci, kada se suoče s nekim pravim

problemom željeti vidjeti što su o sličnoj situaciji zaključili drugi sudovi i

to kako bi, s jedne strane dobili ideju kako riješiti problem, a s druge strane

testirali svoja razmišljanja i rješenje. Gabrielle Kaufmann-Kohler, jedna od

najčešće angažiranih arbitrica, opisujući ulogu presedana u investicijskoj

arbitraži zaključila je da „iako se arbitražni sudovi slažu u tome da ne

postoji per se doktrina presedana, slažu se u tome da se prethodne odluke

moraju uzeti u obzir“.310

Arbitražni je sud u predmetu Suez protiv Argentine kod tumačenje

standarda pravičnog i poštenog tretmana naglasio da je prethodne odluke

investicijskih arbitražnih sudova koristio kao pomoćno sredstvo kod

utvrđivanja sadržaja međunarodnog prava u smislu članka 38(1) (d)

Statuta Međunarodnog suda budući da, iako nije obvezan prethodnim

odlukama, one predstavljaju pomoćno sredstvo za utvrđivanje sadržaja

međunarodnog prava. U istom predmetu Sud je postavio i ciljeve kojima se

rukovodio u tumačenju ovog pojma:

„utvrditi predvidljivi i stabilni pravni okvir za investicije koji opravdava

arbitražne sudove kod uzimanja u obzir prethodnih odluka u sličnim

predmetima. Stoga, u nedostatku uvjerljivih razloga za suprotno, arbitražni sud

309 M.C.I. Power Group L.C. and New Turbine Inc. v. Republic of Ecuador, ICSID predmet broj

ARB/03/6, Odluka o poništaju od 19. listopada 2009., para. 25. dostupno na:


prosinca 2017. 310 Kaufmann-Kohler, Gabrielle, Arbitral Precedent: Dream, Necesity or Excuse, Arbitration

International, Vol. 23. Iss. 3, str. 368.


127

bi uvijek trebao uzeti u obzir rješenja koja su utvrđena u nizu dosljednih

odluka“. 311

Razvoju korištenja prethodnih odluka u praksi međunarodnih arbitražnih

sudova posebice je doprinijelo:

a) publiciranje i dostupnost pravorijeka i odluka,312 čime se stvara klima

nužnosti barem osvrta na prethodne odluke s jedne strane, a s druge strane

povećava se mogućnost korištenja takvih odluka kako stranaka tako i

arbitražnih sudova. Vidljivo je i u ovom radu da su putem Interneta

dostupne gotovo sve investicijske arbitražne odluke u ICSID sustavu i nešto

manje po UNCITRAL pravilima i pravilima Stockholmske trgovačke

komore;

b) u investicijskim arbitražama sudjeluju uglavnom isti arbitri koji, s jedne

strane primjenjuju i referiraju se na svoje prethodne odluke, a s druge

strane postupaju u duhu kolegijalnosti te nastoje uzeti u obzir odluke svojih

kolega313;

c) činjenica da su, iako arbitražni sudovi postupaju po različitim

bilateralnim i multilateralnim investicijskim ugovorima, materijalne

311 Suez, Sociedad General de Aguas de Barcelona S.A. and InterAgua Servicios Integrales del

Agua S.A. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/17, Odluka o odgovornosti

od 30. srpnja 2010., para. 182. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0813.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017. 312 ICSID, Pravila postupka za arbitražne postupke, pravilo 48(4) propisuje da će Centar redovito

uključivati u svoje publikacije izvatke iz obrazloženja odluka arbitražnih sudova. 313 Tako npr. u predmetima pred ICSID-u u razdoblju od 1997. do 2006. godine na 284 otvorena

mjesta za arbitre, imenovano je 137 arbitara, a od tih 137 tridesetdvoje je imenovano na 153

otvorena mjesta, dakle 54 % otvorenih mjesta za arbitre popunilo je istih 37 aribitara. Podaci

prema: Commission, op. cit. (bilj. 305), str. 138-140.


128

odredbe uglavnom vrlo slične i u formi i u sadržaju kao što će biti vidljivo i

u nastavku ovog rada.

Washingtonska konvencija u svom članku 53(1) jasno propisuje da je

„pravorijek obvezujući samo između stranaka“ iz čega proizlazi da ne

postoji obvezujuća snaga prethodnih odluka. U postupku poništaja

pravorijeka u predmetu Amco protiv Indonezije po Washingtonskoj

konvenciji, Ad hoc odbor je zauzeo stav o korištenju presedana u

međunarodnim investicijskim arbitražama:

„Ni odluka Međunarodnog suda u predmetu pravorijek španjolskog kralja, ni

Odluka Ad hoc odbora u predmetu Klöckner nisu obvezujući za ovaj odbor.

Ipak, izostanak pravila stare decisis u ICSID arbitražnom sustavu ne sprječava

ga u dijeljenju tumačenja članka 52(2)(e) koje je iznio Ad hoc odbor u

predmetu Klöckner. Ovo tumačenje je dobro utemeljeno u kontekstu

Konvencije i u skladu je s primjenjivom međunarodnom sudskom praksom.

Stoga se ovaj Ad hoc odbor ne smatra obveznim raditi strogu razliku između

ratio decidendi i obiter dicta u odluci u predmetu Klöckner“.314

Pitanje obvezatnosti pa i dosega uvjerljivosti prethodnih odluka posebno se

postavilo u nizu predmeta pred arbitražnim investicijskim sudovima koji

su vođeni protiv Argentine. Argentina je u 11 predmeta istaknula isti

prigovor nadležnosti – sudjelovanje stranih dioničara u trgovačkom

društvu koje je registrirano u Argentini ne predstavlja investiciju u smislu

Washingtonske konvencije. U svim predmetima je ovaj prigovor odbijen, ali

je u svakom rađena i posebna analiza i obrazloženje odluke315 jer kako je

istaknuo arbitražni sud u predmetu Enron protiv Argentine: „Arbitražni se

314 Citirano prema: Schreuer Christoph i Weiniger Matthew, A Doctrine of Precedent, u.

Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford

University Press (2008), str. 1191. 315 Vidi opširnije u: ibid., str. 1192-1193.


129

sud slaže s pogledima koje je izrazila Argentina u raspravi o nadležnosti u

ovom predmetu da odluke ICDIS predmeta ne predstavljaju obvezujuće

presedane i da se svaki slučaj mora ispitati u svjetlu konkretnih

okolnosti“.316

Najdetaljniju analizu uloge presedana u investicijskim arbitražama, prema

Schreuru i Weinigeru, dao je Arbitražni sud u predmetu AES Corp protiv

Argentine odgovarajući na tužiteljev navod kako su argentinski prigovori

na nadležnosti jednaki ili vrlo slični onima iznesenim u prethodnim

postupcima te da ih treba tretirati kao „dvojbene ako ne i beskorisne“

budući da su u prethodnim postupcima arbitražni sudovi konzistentno

odbijali te prigovore. Argentina se ovome suprotstavila tvrdeći da je svaki

slučaj poseban te da bi se ponavljanje odluka iz prethodnih postupaka bez

činjenične i pravne analize moglo smatrati prekoračenjem ovlasti

arbitražnog suda.317Arbitražni je sud pitanje postojanja presedana u

investicijskoj arbitraži definirao na sljedeći način:

„Svaki je arbitražni sud suveren i može donositi, kako je potvrđeno u ICSID

praksi, različite odluke za rješenje istog problema; ali odluke o nadležnosti koji

se tiču jednakog ili vrlo sličnog pitanja mogu, u najmanju ruku, ukazati na

određenu liniju razmišljanja koja može biti zanimljiva; ovaj ih Arbitražni sud

može uzeti u obzir kako bi usporedio svoju poziciju s onima koje su zauzeli

njegovi prethodnici i ako dijeli razmišljanje jednog ili više arbitražnih sudova o

određenom pravnom pitanju, može primijeniti jednaka rješenja.… presedani se

mogu s pravom uzeti u obzir, barem za usporedbu i, ako arbitražni sud to tako

smatra, za inspiraciju… Isto se može reći za tumačenje koje je dano u

316 Enron Corporation and Ponderosa Assets, L.P. v. The Argentine Republic, ICSID predmet

broj: ARB/01/3, Odluka o nadležnosti od 2. kolovoza 2004., para. 20, dostupno na:


prosinca 2017. god. 317 Schreuer Christoph i Weiniger Matthew, A Doctrine of Precedent, op. cit. (bilj. 314), str.

1193.


130

prethodnoj odluci ili pravorijeku, a odnosi se na bitne činjenice koje su u biti

izvor dva ili više različita spora, imajući na umu aktualne specifičnosti koje se

odnose na svaki predmet. Ako se ovaj arbitražni sud usuglasi s tumačenjem i

analizom takvih činjenica na način na koji oni proizvode određene posljedice

za stranke u ovom slučaju, on može ranije tumačenje uzeti kao relevantno“.318

Postavlja se pitanje može li pravorijek koji se temeljio prvenstveno ili samo

na prethodnim odlukama biti podložan poništaju? Makar do sada nema

takve odluke pred ad hoc odborima ICSID-a, niti se u literaturi spominje da

je donesena u nekom drugom postupku poništaja arbitražnog pravorijeka,

zamisliva je situacija da se pravorijek poništi ukoliko bi arbitražni sud svoju

odluku utemeljio samo na prethodnim odlukama bez odgovarajućeg

obrazloženja i analize primjenjivosti u konkretnom slučaju. Profesor

Schreuer upozorio je kako je „sasvim moguće da uspije zahtjev za

poništajem koji bi se temeljio na prekoračenju ovlasti ili propustu da se

navedu razlozi odluke zbog toga što je arbitražni sud svoju odluku

utemeljio samo na prethodnim odlukama, a da nije samostalno odlučivao ili

utemeljio svoje razloge“.319

U praksi primjene UEP-a arbitražni sudovi su slijedili uobičajenu praksu pa

je tako Arbitražni sud u predmetu Mamidoil protiv Albanije utvrdio kako

presedani ne obvezuju, ali daju dragocjeni putokaz u traženju rješenja:

„Arbitražni je sud pažljivo pročitao citirane pravorijeke. Iako njima nije

obvezan budući da obvezujući presedan ne postoji u međunarodnoj

318 AES Corp. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj: ARB/02/17, Odluka o

nadležnosti od 26. travnja 2006., para 30-32., dostupno na:

https://www.italaw.com/documents/AES-Argentina-Jurisdiction_001.pdf, pristupljeno 29.

prosinca 2017. 319 Sureda, Rigo Andres, Precedent in Investment Treaty Arbitration, u: Christina Binder, Ursula

Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st

Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 834.


131

investicijskoj arbitraži, Arbitražni sud u svakom slučaju uvažava i traži putokaz

u pravnim mišljenjima i tumačenjima uvaženih kolega“.320

Slično je utvrdio i Arbitražni sud u predmetu Yukos protiv Rusije: „ Iako ne

postoji doktrina presedana stricto sensu u međunarodnoj arbitraži, Sud je

utvrdio da su mu prethodne odluke bile od pomoći u njegovoj analizi“.321

U predmetu AES protiv Mađarske, Ad hoc odbor je, odlučujući o zahtjevu za

poništaj pravorijeka, definirao kako ne postoji obvezujući presedan u

ICSID-u jurisprudenciji te kako donošenje drugačije odluke od onih koje su

donesene u prethodnim predmetima ne predstavlja razlog za poništaj

odnosno nije pravna pogreška per se. Utvrdio je i da bi postojanje

obvezujućeg presedana „osudilo ICSID jurisprudenciju da ostane statična i

nepromjenjiva, bez mogućnosti za bilo kakvu evoluciju ili inovativne

odluke“.322

Arbitražni je sud u predmetu Mamidoil protiv Albanije ne samo potvrdio

kako su prethodne odluke korisne, ali samo kao informativno sredstvo, već

je iako je zanijekao postojanje obvezujućeg presedana, otvorio mogućnost

da bi se na neki način smatrao obvezatnim postojanjem jurisprudence

constante u pogledu tumačenja izraza pošten i pravičan tretman:

„Arbitražni je sud tražio i pronašao pomoć u pravorijecima i odlukama koje

su mu dostavile stranke. Ipak, ova pomoć je ograničena ne samo činjenicom

320 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 269), para 565. 321 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj.

209), para.1601. 322 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

ICSID predmet broj ARB/07/022 Odluka Ad hoc odbora o zahtjevu za poništaj od 29. lipnja

2012., para. 99., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita1072.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.


132

da međunarodni arbitražni sudovi nisu obvezni primjenjivati presedane,

nego i izostankom jurisprudence constante“.323

323 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek., op. cit.

(bilj. 269), para 603.


133

INVESTICIJA I INVESTITOR

4.1. Investicija

4.1.1. Općenito

Definiranje pojma investicije predstavlja jedno od ključnih pitanja u

ostvarivanja međunarodnopravne zaštite investicija. Tako, jedino imovina

koja predstavlja investiciju može uživati zaštitu po ugovorima o zaštiti

investicija, a istovremeno je postojanje investicije pretpostavka da bi

arbitražni sud, koji je predviđen ugovorom o zaštiti investicija, uopće bio

nadležan. Kako navodi Douglas, pretežita većina bilateralnih investicijskih

ugovora zaštitu daje investicijama, a ne investitorima. „Objekt zaštite su

imovinska prava koja čine investiciju, a ne osobna prava investitora“.324

Prva definicija investicije sadržana je u članku 8(1) Ugovora o zaštiti

uzajamnih ulaganja sklopljenom 1959. između Njemačke i Pakistana:

„Izraz investicija obuhvaća kapital unesen na područje druge države radi

investicije u različitim oblicima u nekoj imovini kao što su strani novac, roba,

imovinska prava, patenti i tehničko znanje. Izraz investicija također će

uključivati i dobit od takve imovine i njeno. Svaki oblik trgovačkih društava ili

ortakluka ili slično koji bi bio stvoren u svrhu korištenja gore opisane imovine

također će se smatrati investicijom“.325

Investicijski ugovori ponekad sadrže i dodatne elemente koji se traže kako

bi zadovoljili kriterij postojanja investicije. Tako neki traže da investicija

324 Douglas, op.cit. (bilj. 26), str. 136. 325 Citirano prema: Bischoff, Jan Asmus i Happ, Richard, The Notion of Investment, u:


Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 500.


134

mora biti napravljena u skladu sa zakonima zemlje primateljice investicije

kako bi mogla uživati zaštitu koju joj daje ugovor, a neki da investicija mora

imati odobrenje zemlje primateljice investicije.326 U praksi se primjenjuju

dva pristupa, jedan prema kojem se definicija investicije daje u

investicijskom ugovoru, a drugi koji prepušta praksi da kroz primjenu i

tumačenje uobičajenih ekonomskih izričaja utvrdi radi li se o investiciji.327

Prema ekonomskoj teoriji direktne investicije u pravilu obuhvaćaju: a)

prijenos sredstava, b) dugoročni projekt, c) redoviti prihod kao cilj, d)

sudjelovanje osobe koja prenosi sredstva, barem u određenoj mjeri, u

upravljanju projektom i e) poslovni rizik.328

Definicija investicije u okviru međunarodnog investicijskog prava u pravilu

se temelji na „modelu imovine“ koja sadrži široki popis imovine koja se

može štititi kao investicija, odnosno investicija se definira kao „svaka vrsta

imovine“ čime se investitorima i investicijama daje 'kišobran' klauzula

zaštite koja se može širiti“.329 Pored ove, koristi se i definicija koja se temelji

na „modelu transakcije“. Njome se kao investicija štite kapitalni transferi,

kao i definicija po „modelu pothvata“ koja se definira u okviru poslovne

organizacije investicije kroz određeni poslovni pothvat. 330

Definiciju investicije koja se temelji na „modelu imovine“331 sadržava i UEP

koji u članku 1(6) definira investiciju kao svaku vrstu imovine koju,

326 Ibid., str. 502. 327 Vidi opširnije u: Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 61. 328 Ibid., str. 60. 329 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 177. 330 Opširnije u: Schlemmer C., Engela, Investment, Investor, Nationality and Shareholders, u:


University Press (2008), str. 50-51. 331 „Cilj ovog modela zaštitite investicija je osigurati da se zaštita po ugovoru ne pruža samo

izravnim stranim investicijama, već da se mogu zaštititi i neizravne investicije kroz dioničarstvo

ili kroz potraživanje određenog duga u trgovačkom društvu i , dodatno, bilo kakva aktivnost


135

neposredno ili posredno, posjeduje ili njome upravlja investitor, a ona

obuhvaća:

„(a) osobno i neosobno pokretno ili nepokretno vlasništvo, kao i sva vlasnička

prava kao što su najmovi, zalozi, zapljene i jamčevine;

(b) tvrtku ili poslovno poduzeće, dionice, vrijednosne papire ili druge oblike

pravnog sudjelovanja u tvrtki ili u poslovnom poduzeću, obveznice i druge

tražbine tvrtke ili poslovnog poduzeća;

(c) novčana potraživanja i potraživanja za izvedene radove prema ugovoru koji

ima gospodarsku vrijednost i koji je u svezi s investicijom;

(d) intelektualno vlasništvo;

(e) prihode332;

(f) bilo koje pravo stečeno zakonom ili ugovorom ili na temelju neke licence i

dozvole dobivene prema zakonu za poduzimanje neke gospodarske djelatnosti

u energetskom sektoru.

Promjena oblika u kojem je imovina investirana ne utječe na njen značaj kao

investicije pa izraz „investicija“ obuhvaća sve investicije, bilo da već postoje ili

su nastale nakon datuma stupanja ovog Ugovora na snagu za investitora koji

ulazi u investiciju te za ugovornu stranu na čijem „području“ je ta investicija

učinjena (u daljnjem tekstu „efektivni datum“), pod uvjetom da se ovaj Ugovor

primjenjuje samo na sadržaje koji utječu na takve investicije nakon „efektivnog

datuma“.

Investicija se odnosi na bilo koju investiciju povezanu s gospodarskom

djelatnošću u energetskom sektoru333 te na investicije ili skupine investicija,

povezana s rizikom koju poduzima investitor, a kojoj može biti umanjena ekonomska vrijednost

kroz državnu intervenciju u uživanje ili funkcioniranje te aktivnosti“ – citirano prema: Ibid. str.

56. 332 Izraz prihod (eng. return) definiran je u čl. 1(9) UEP-a kao „svote koje potječu od neke

investicije, ili su s njom u vezi, neovisno o obliku u kojem su plaćene, uključujući dobiti,

dividende, kamate, dobiti od prodaje, tantijeme, upravu, tehničku suradnju ili druge honorare te

plaćanja u naravi“. 333 Gospodarska djelatnost u energetskom sektoru znači gospodarsku djelatnost koja

podrazumijeva istraživanje, vađenje, oplemenjvanje, proizvodnju, skladištenje, kopneni

prijevoz, prijenos, distribuciju, trgovinu, obradu tržišta ili prodaju energetskih materijala i


136

koje označavaju ugovorne strane na njenom „području“ kao „projekti u skladu

s Poveljom“ i koji su kao takvi prijavljeni Tajništvu“.

Neki autori smatraju da ovakva odredba UEP-a sadrži „najširu definiciju

investicije koja se može naći u suvremenim ugovorima o promicanju i

zaštiti investicija“334. Tako je i Arbitražni sud u predmetu Plama protiv

Bugarske, koji je ujedno i prvi predmet u kojem je donesena odluka o

nadležnosti prema UEP-u, utvrdio da je „popis koji sadrži članak 1. stavak

6. široki, neiscrpljujući (non-exhaustive) popis različitih oblika imovine

koji obuhvaća sva moguća prava, vlasništvo ili interes u novcu ili novčanoj

vrijednosti.“335

Važno je naglasiti kako se zaštita investicija po UEP-u odnosi na razdoblje

nakon poduzimanja investicije. Dakle, u arbitražnom postupku se štiti već

poduzeta investicija, a ne i sama faza pripreme investicije. „Karakter

mekanog prava (soft-law) koji imaju odredbe članka 10(2) i (3) koje se

odnose na poduzimanje investicije, stvarno isključuju mogućnost da se

sporovi koji bi se odnosili na tu fazu podnose arbitraži“.336

Arbitražni je sud u predmetu Petrobart protiv Kirgistana utvrdio kako

nema jedinstvene definicije investicije budući da značenje tog izraza varira

od ugovora do ugovora te da

proizvoda osim onih navedenih u Aneksu NI ili su u vezi s distribucijom topline na širem

području (čl. 1. st. 5. UEP). 334De Brabandere, Eric, The Settlement of Investment Disputes in Energy Sector, u: Eric de

Brabandere i Tarcisio Gazzini (ur.), Foreign Investment in the Energy Sector, Balancing Private

and Public Interests, Martinus Nijhoff Publishers, Leiden/Boston 2014, str. 147. 335Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para 125. 336 Happ, Richard, The Nord Stream Pipeline: Settlement of Disputes under the Energy Charter

Treaty?, German Yearbook of International Law, Vol. 52, 2009., str. 353.


137

„iako se u svakodnevnom govoru pojam investicije obično shvaća kao kapital

ili imovina koja se koristi kao financijska osnova za trgovačko društvo ili

poslovnu aktivnost radi stvaranja dobiti ili dohotka, šire definicije često se

nalaze u ugovorima o zaštiti investicija, bilo da su oni bilateralni ili

multilateralni. Stoga se izraz investicija mora tumačiti u kontekstu svakog

pojedinog ugovora u kojem se taj izraz koristi“.337

Ovdje također treba istaknuti da se na investitore i investicije koje su

zaštićene po UEP-u, a u kojima se arbitraža vodi po Washingtonskoj

konvenciji, odnose i odredbe o nadležnosti po Konvenciji. Po članku 25(1)

Washingtonske konvencije jedan od ključnih elementa za postojanje

nadležnost ICSID-a je da se mora raditi o pravnom sporu koji je „nastao

izravno iz ulaganja između države i državljana druge države ugovornice“.

Budući da Washingtonska konvencija ne sadrži definiciju investicije,

različiti su arbitražni sudovi pokušavali izgraditi kriterije prema kojima bi

se utvrdilo postojanje investicije u smislu Washingtonske konvencije.338

Jedan od pristupa koji je bio relativno prihvaćen u arbitražnoj praksi339 jest

i onaj ustanovljen u predmetu Salini protiv Maroka:

„Doktrina općenito smatra da pojam investicija znači: doprinose, određeno

trajanje provedbe ugovora i sudjelovanje u rizicima radnje koja se poduzima.

Kada se čita preambula Konvencije, može se dodati da doprinos gospodarskom

razvoju zemlje primateljice investicije predstavlja dodatni uvjet. U stvarnosti

svi ovi elementi mogu biti međuzavisni. Stoga i rizici radnje koja se poduzima

mogu zavisiti od doprinosa i trajanja provedbe ugovora. Kao rezultat, ovi

337Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj 244), str. 69. 338 Vidi opširnije u: Valdez Garcia, Melissa, The Path towards Defining Investment in ICSID

Investor-State Arbitrations: The Open-Ended Approach, Pepperdine Dispute Resolution Law

Journal, Vol. 18, Issue 1, 2018., str. 27-52. 339 O analizi primjene ovog testa više u: Mortenson, Julien Davis, The Meaning of “Investment”:

ICSID’s Travaux and the Domain of International Investment Law, Harvard International Law

Journal, Vol. 51, No. 1, 2010, str. 273-276. i Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 66- 74.


138

različiti kriteriji trebaju biti procijenjeni u svojoj ukupnosti čak i kad ih

arbitražni sud, zbog potreba zaključivanja, analizira individualno“.340

Dakle tzv. Salini test uključuje sljedeće kriterije koji trebaju biti zadovoljeni

da bi postojala investicija: trajanje, rizik, financijski doprinos i doprinos

gospodarskom razvoju zemlje u kojoj se poduzima investicija. Ovaj test je

prilično značajan jer su se na njega referirali brojni arbitražni sudovi u

međunarodnim investicijskim arbitražama. Tako je npr. Arbitražni sud u

predmetu Saba Fakes protiv Turske, prilikom utvrđivanja kriterija za

postojanje investicije, analizirao i kriterije iz tzv. Salini testa te je zaključio

kako su „tri kriterija koja odražavaju objektivnu definiciju investicije koja

uključuje specifične kriterije te odgovaraju uobičajenom značenju izraza

investicija, a da ne mijenjaju ni tekst, ni cilj i svrhu Washingtonske

konvencije: a) doprinos, b) određeno trajanje i c) rizik“.341 Što se tiče

kriterija doprinosa gospodarskom razvoju zemlje domaćina, Sud je zauzeo

stav kako ga ne smatra bitnim za postojanje investicije.342

340 Salini Costruttori S.p.A and Italstrade S.p.A v. Kingdom of Morocco, ICSID predmet broj

ARB/00/4, Odluka o nadležnosti od 23. srpnja 2001., para. 52., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0738.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017. 341 Saba Fakes v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/07/20, Pravorijek od 14. srpnja


documents/ita0314.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017. Zanimljivo je i obrazloženje koje je

Arbitražni sud dao opisujući zašto ova tri kriterija (doprinos, trajanje i rizik) smatra objektivnim

kriterijima za utvrđivanje postojanje investicije: „Ova tri kriterija proizlaze iz uobičajenog

značenja riječi investicija, bilo da je stavljena u kontekst složene međunarodne tranksakcije bilo

u kontekst edukacije nečijeg djeteta: u oba slučaja potrebno je uložiti određeni iznos novaca ili

znanja (know-how), rezultat, odnosno koristi se neće dogoditi odmah i postoji rizik da će koristi

potpuno izostati, budući da projekt može ostati nedovršen ili dijete možda neće ispuniti nade i

očekivanja svojih roditelja“. 342 Ibid.: „Oni arbitražni sudovi koji su ovaj element smatrali posebnim kriterijem za definiranje

investicije, kao Arbitražni sud u predmetu Salini, uglavnom su se oslanjali na preambulu ICSID

konvencije kako bi našli opravdanje za svoj zaključak. Ovaj Arbitražni sud smatra da bi, iako se

preambula referira na potrebu za međunarodnom suradnjom za ekomski razvoj, bilo pretjerano

pridavati ovoj referenci značenje i funkciju koja očito ne proizlazi iz teksta. Po mišljenju Suda,

iako je ekonomski razvoj države domaćina investicije jedan od proklamiranih ciljeva ICSID

konvencije, ovaj cilj sam po sebi ne sadrži nezavisni kriterij za definiranje investicije.


139

Ovakva tvrdnja Suda u predmetu Saba Fakes o kriteriju doprinosa

gospodarskom razvoju zemlje primateljice investicije čini se logičnije nego

ono u predmetu Salini. Naime, ako bi se ovaj kriterij primjenjivao kao

pretpostavka za postojanje investicije on bi se mogao primjeniti samo

apstraktno, načelno gledajući može li takav projekt doprinijeti

gospodarskom razvoju zemlje. Međutim, postavlja se pitanje je li projekt u

koji investitor ide samo s namjerom ostvarivanja vlastitog profita, što se od

tipičnog investira i očekuje pa možda i po cijenu da našteti gospodarskom

razvoju zemlje domaćina, investicija ili nije, iako sadrži sve druge elemente

investicije? Ili što je sa situacijom u kojoj projekt zbog nekog lošeg

poslovnog poteza ili loše procjene u stvarnosti nanese veliku štetu

gospodarskim interesima zemlje domaćina? Treba li se zbog toga smatrati

investicijom ili ne? Ovo su samo neka od pitanja koja se mogu postaviti ako

bi se ovaj kriterij primjenjivao kao jedna od pretpostavki za utvrđivanje

postojanja investicije.

Neki su arbitražni sudovi, primjenjujući tzv. Salini test, dodavali i kriterij

„redovnog profita i povrata investicije“ kao što je to napravio Arbitražni sud

u predmetu Joy Mininig protiv Egipta.343 Nasuprot tome, Arbitražni je sud

u predmetu Electrabel protiv Mađarske zaključio kako kriterij „redovnog

profita i povrata investicije“ ne predstavlja zasebni, samostalni kriterij, već

Promicanje i zaštita investicija u zemljama primateljicama investicija očekivano će pridonijeti

njihovom gospodarskom razvoju. Takav razvoj je očekivana posljedica, a ne posebni zahtjev,

investicijskih projekata koje će poduzeti niz investitora u svojoj ukupnosti. Ako bi se gledali

izolirano, neke od investicija mogu biti korisne za državu i za samog investitora, a neke ne. Neke

investicije za koje se očekuje da će donijeti plodove, mogu se pokazati kao gospodarske

katastrofe. One stoga ne spadaju, samo zbog tog razloga, izvan dosega koncepta investicije“. 343 Joy Mining Machinery Ltd v. Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/03/01,

Pravorijek o nadležnosti od 6. kolovoza 2004., para. 53., dostupno na:


prosinca 2017.


140

ga treba smatrati uključenim kriterijem postojanja rizika budući da svaka

investicija nosi rizik da uopće neće ostvariti profit.344

U predmetu Biwater Gauff protiv Tanzanije, Arbitražni je sud kritizirao

primjenu tzv. Salini testa kao načina za određivanje postojanja investicije

sukladno Washingtonskoj konvenciji. Odbijanje njegove primjene Sud je

utemeljio na dva razloga: prvo da sam tekst Washingtonske konvencije ni

ne spominje bilo koji kriterij iz tzv. Salini testa, a, drugo da povijest

pregovora oko teksta Konvencije pokazuje da investicija nije namjerno

definirana:

„Ovi kriteriji (iz Salini testa, op.a.) nisu utvrđeni i nisu obvezni kao neko pravno

pitanje. Oni se ne pojavljuju u Washingtonskoj konvenciji. Upravo suprotno,

očito je iz travaux préparatoires Konvencije da je bilo nekoliko pokušaja

uvrštavanja definicija investicije, ali da oni nisu uspjeli. Na kraju je izričaj ostao

namjerno nedefiniran“.345

Pored toga, Sud je ukazao i na mogući problem koji može izazvati striktna

primjena ovih kriterija, a to je da se pojedine vrste investicija isključe iz

zaštite koju pruža Washingtonska konvencija iako su stranke u svojim

ugovorima željele suprotno čime se „riskira proizvoljno isključivanje

određenih vrsta transakcija iz dosega Konvencije“.346

Kritika tzv. Salini testa dana je i u Odluci o poništaju pravorijeka u

predmetu Malaysian Historical Salvors protiv Malezije u kojoj je Ad hoc

344 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 5.43. 345 Biwater Gauff (Tanzania) Ltd. v. United Republic of Tanzania, ICSID predmet br.

ARB/05/22, Pravorijek od 24. srpnja 2008., para. 312., dostupno na:




141

odbor utvrdio da je arbitar pojedinac, uzdizanjem kriterija iz tzv. Salini

testa na razinu preduvjeta za postojanje nadležnosti po ICISD konvenciji,

pogriješio i neutemeljeno odbio svoju nadležnost.347Svoju odluku i

odbijanje tzv. Salini testa kao obvezujućeg kriterija Ad hoc odbor je

utemeljio na tri razloga:

„a) Arbitar pojedinac uopće nije uzeo u obzir „široku i uključujuću definiciju“

investicije kako su je postavile Ujedinjeno Kraljevstvo i Malezija u svom

bilateralnom ugovoru koji je pravna osnova za ovaj postupak.

b) Umjesto toga, arbitar pojedinac je kriterije iz tzv. Salini testa uzdigao na

razinu obvezujućih preduvjeta za postojanje nadležnosti arbitražnog suda i

temeljem tih kriterija, konkretno zahtjeva da investicija doprinosi

ekonomskom razvoju zemlje primateljice investicije te je isključio iz zaštite

Konvencije one s malim doprinosom ili one koje su kulturne ili povijesne

prirode;

c) Time je propustio uzeti u obzir pripremne radove na Washingtonskoj

konvenciji i donio zaključak koji je u suprotnosti s namjerom stranaka

Konvencije da kao kriterij za postojanje investicije odbiju 'vrijednosni limit i

trajanje investicije te da ostave definiciju investicije neodređenom i

pridodaju veću težinu definiciji investicije koju su dogovorile stranke u

instrumentu koji je temelj za primjenu Washingtonske konvencije' “.348

Iz ovih primjera vidljivo je kako se arbitražna praksa podijelila oko

načina utvrđivanja postojanja investicije po Washingtonskoj konvenciji.

Neki arbitražni sudovi slijede tzv. Salini test kojim su uspostavljeni

striktni kriteriji i u slučaju njihovog nepostojanja odbijaju svoju

nadležnost. Drugi se više oslanjaju na definiciju iz ugovora koji je temelj

za njihovo postupanje. Ovaj se drugi pristup čini ispravniji budući da

347Malaysian Historical Salvors SDN BHD v. The Government of Malaysia, Odluka o Zahtjevu

za poništajem, op. cit. (bilj. 292), para. 80. 348 Ibid.


142

uzima u obzir ne samo činjenicu da su autori Konvencije namjerno

ostavili definiciju investicije neodređenom, već uzimaju u obzir i volju

država koju su izrazile prilikom sklapanja investicijskih ugovora u kojima

su definirale pojam investicije.349

4.1.2. Određivanja pojma investicije u praksi primjene UEP-a

Arbitražna praksa je podijeljena u primjeni UEP-a. Tako se npr. u

predmetu Stati protiv Kazahstana, Arbitražni sud izričito izjasnio protiv

kriterija za utvrđivanje investicije kako su oni utvrđeni u predmetu Salini,

temeljeći svoj zaključak na tome da Washingtonska konvencija ne daje

definiciju investicije za razliku od UEP-a koji daje vrlo široku definiciju iz

čega proizlazi da odluke koje se temelje na Washingtonskoj konvenciji ne

mogu biti primjenjive u predmetima koji se temelje na UEP-u. Stoga se

tzv. „Salini test, koji je kontroverzan i o kojemu su stranke puno

raspravljale kako u ovom predmetu tako i u drugima ICSID i sličnim

arbitražama, čak i ako bi se primijenio kao fleksibilni vodič, ne može

upotrijebiti za definiranje investicije po UEP-u“.350

Za razliku od takvog pristupa, Arbitražni je sud u predmetu Electrabel

protiv Mađarske u cijelosti prihvatio i primijenio tzv. Salini test navodeći da

se kod kriterija „doprinosa gospodarskom razvoju zemlje u kojoj se

poduzima investicija“ radi o poželjnom cilju investicije, ali ne i o jednom od

349 O različitim pristupima i problemima koje to izaziva u praksi, vidi opširnije u: Manciaux,

Sebastien, The Notion of Investment: New Controversies, Journal of World Investment & Trade,

Vol. 9, Issue 6, 2008., str. 443-466. 350 Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v. Kazakhstan,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 806.


143

kriterija koji moraju biti ispunjeni da bi postojala investicija.351 Slično je i u

predmetu Alapli protiv Turske, arbitar Parker svoj stav o nepostojanju

investicije utemeljio na Salini testu, konkretno na utvrđenju da

Washingtonska konvencija ne predviđa „nadležnost u odnosu na tužbeni

zahtjev koji podnese osoba koja nije imala značajnu ulogu u doprinosu

relevantnom projektu u zemlji domaćinu, bilo novčano, koncesijskim

pravima ili tehnologijom“.352

U praksi arbitražnih sudova koji su primjenjivali UEP vrlo je važna jedna od

najnovijih odluka u predmetu RREEF protiv Španjolske u kojoj je Arbitražni

sud zauzeo stav suprotan tzv. Salini testu i onom dijelu arbitražne prakse

koji je do sada nastojao definirati testove za utvrđivanje postojanja

investicije prema kriterijima koji nisu jasno definirani u međunarodnim

ugovorima. Na tuženikov prigovor da tužitelj nije poduzeo investiciju na

način da bi osigurao novac, preuzeo rizik i investiciju na određeno vrijeme,

dakle da u biti ne zadovoljava Salini test353, Sud je odbio takav pristup te

utvrdio kako se radi o kriterijima koji se pokušavaju dodati i na tekst UEP-

a i na tekst Washingtonske konvencije te da:

„ne postoji tekstualna ili druga osnova da bi se oni dodali…. Nema testa, skupa

kriterija ili vodiča na koji se može ili treba oslanjati u međunarodnom pravu

kako bi se zamijenila ili ograničila definicija koja postoji u UEP-u. Ne postoji

351Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 5.43. 352 Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/08/13, Pravorijek od

16. srpnja 2012., para. 389., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw4306.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017. 353 RREEF Infrastructure (G.P.) Limited and RREEF Pan-European Infrastructure Two Lux

S.à r.l. v. Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/13/30, Odluka o nadležnosti od 6.

lipnja 2016., para. 149., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw7429.pdf, pristupljeno 25. svibnja 2017.


144

razlog da se takav test, skup kriterija ili vodič koristi u odnosu na članak 25.

Washingtonske konvencije“.354

Sud je naglasio da što se tiče kriterija rizika, takav kriterij ne postoji ni u

UEP-u ni u Washingtonskoj konvenciji, jednako kao što ne postoji ni kriterij

doprinosa, odnosno da imovina bude unesena iz inozemstva. Prema stavu

Suda bilo bi neprimjereno takve kriterije unositi u ove međunarodne

ugovore.355

4.1.2.1. Pitanje vlasništva i kontrole nad investicijom

Što se tiče kontrole nad investicijom, u Objašnjenju broj 3 uz UEP dano je

tumačenje na način da izravna ili neizravna kontrola nad investicijom znači

stvarnu kontrolu koja se utvrđuje nakon ispitivanja konkretnih okolnosti u

svakoj pojedinoj situaciji, pri čemu posebno treba razmotriti: „a)

investitorov financijski interes, uključujući i vlasnički interes u investiciji;

b) mogućnost investitora da utječe na upravljanje i vođenje investicije i c)

mogućnosti investitora da utječe na izbor članova upravnog odbora ili na

neko drugo tijelo koje upravlja investicijom“.356

Razmatrajući pojmove vlasništva i kontrole, Arbitražni je sud u predmetu

Plama protiv Bugarske napravio razliku između ova dva izraza: kontrola bi

predstavljala de facto utjecaj dok bi vlasništvo uključivalo i pravnu

354 Ibid., para. 157. 355 Ibid., para. 158. 356 Final Act of European Energy Charter Conference, Understanding No. 3 with respect to

Article 1(6), dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/documents/itre/dv/energy_charter_/energ

y_charter_en.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

http://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/documents/itre/dv/energy_charter_/energy_charter_en.pdf

http://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/documents/itre/dv/energy_charter_/energy_charter_en.pdf


145

mogućnost ostvarenja prava koja nominalno ima neka druga osoba -

stvarno vlasništvo (beneficial ownership) i neizravno vlasništvo:

„Po shvaćanju Suda veznik 'ili' upućuje da su vlasništvo i kontrola alternativni

pojmovi: drugim riječima, samo jedan od njih treba postojati da bi bilo

udovoljeno prvom koraku, također, po shvaćanju Suda vlasništvo uključuje i

neizravno (indirect) i stvarno (beneficial, op.a.) vlasništvo, a kontrola uključuje

stvarnu mogućnost ostvarivanja bitnog utjecaja nad upravljanjem, vođenjem i

izborom ključnih upravljačkih kadrova“.357

Ovdje je potrebno ukazati i na mogući terminološki problem. Arbitražni sud

naime izraz beneficial ownership (stvarno vlasništvo) razdvaja od izraza

indirect ownership (neizravno vlasništvo) i tretira ih kao dvije vrste

vlasništva. Ukoliko se stvarno vlasništvo tumači na uobičajeni način, dakle

kod njegovog utvrđivanja određuje se tko na kraju ima korist od vlasništva

pa je prema tome stvarni vlasnik (beneficial owner) svatko tko ima koristi

od vlasništva, onda to uključuje i pojam neizravnog vlasništva koji koristi

Arbitražni sud. U tom se slučaju ne radi o dva oblika vlasništva i suvišno je

da Sud radi razliku između stvarnog i neizravnog vlasništva. Prema Happu

i Bischoffu, Sud izraz stvarno vlasništvo koristi da bi opisao „pravnu

mogućnost davanja nekomu nekog prava koje nominalno pripada nekoj

drugoj osobi“358 iz čega se zapravo ne vidi razlika u odnosu na neizravno

vlasništvo. Iz toga proizlazi da se zapravo radi o sinonimima.

Direktiva EU 2015/849 od 20. svibnja 2015. godine o sprečavanju

korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja

terorizma u svom članku 3(6) beneficial owner također prevodi kao

357 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 170. 358 Bischoff i Happ, op. cit. (bilj. 325), str. 528.


146

„stvarni vlasnik“ te ga definira kao svaku fizičku osobu ili više njih koje u

konačnici posjeduju ili kontroliraju stranku ili u čije se ime provodi neka

transakcija.359 Kao što je vidljivo ni ova definicija ne pomaže u pronalaženju

razlike između neizravnog i stvarnog vlasništva.

U predmetu Saba Fakes protiv Turske, Arbitražni je sud, odlučujući o tome

jesu li ispunjene pretpostavke za postojanje investicije u smislu ICISD

konvencije, također dao svoj pogled na pitanje nužnosti postojanja pravnog

i stvarnog vlasništva kako bi se vlasništvo kvalificiralo kao investicija

„odvajanje prava vlasništva i stvarnog vlasništva ne uskraćuje takvom

vlasništvu karakteristike investicije u skladu s Washingtonskom

konvencijom...“.360

Ono što je važno utvrditi je da su arbitražni sudovi u pravilu priznavali sve

oblike vlasništva, dakle i onog neizravnog, kao podobnog da bi se smatralo

investicijom u skladu s Washingtonskom konvencijom. U predmetu State

Enterprise protiv Moldavije, Arbitražni je sud utvrdio da nema nadležnosti

postupati u ovom predmetu jer tužitelj nije izvršio investiciju u smislu UEP-

a. Naime, tužitelj nije dokazao da bi imao „izravnu ili neizravnu kontrolu

nad gospodarskom aktivnosti“.361 Iako je, po utvrđenju Arbitražnog suda,

stekao potraživanje, odnosno dobio ovlaštenje na utjerivanje tog

potraživanja, ono nije bilo povezano s investicijom pa i ne predstavlja

investiciju u smislu UEP-a čak i kad se temelji na sudskoj odluci.362

359 Službeni list EU, broj L 141/73 od 5. lipnja 2005. 358 Saba Fakes v. Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (bilj. 341), para. 134. 359 State Enterprise "Energorynok" (Ukraine) v. The Republic of Moldova, SCC predmet broj

175/2012, Pravorijek od 29. siječnja 2015., paragraf 101., dostupno na:


prosinca 2017. 361 Ibid., para. 96. 362 Ibid.


147

Pitanjem utvrđivanja kontrole, odnosno testa za određenje postoji li

kontrola nad investicijom kada su u pitanju holding trgovačka društva

bavio se i sud u predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije te je utvrdio,

pozivom na pravorijek u predmetu Siemens protiv Argentine363, da su u

definiciju investicije uključena i neizravna ulaganja odnosno da i ona

predstavljaju investiciju u smislu UEP-a. “Arbitražni sud smatra da u

konkretnom slučaju tužiteljevo neizravno vlasništvo nad dionicama

predstavlja investiciju u smislu … UEP-a“. 364 U pogledu veličine udjela kod

neizravnog vlasništva utvrdio je da tužitelj ima 50 % udjela u trgovačkom

društvu koje je zajedno s drugim trgovačkim društvom u omjeru 50:50

osnovalo novo trgovačko društvo koje je poduzelo spornu investiciju. Dakle

tužitelj u konkretnom slučaju ima neizravno vlasništvo nad 25 %

investicije, što je dovoljno da bi mu se dala zaštita po UEP-u.365

Što se tiče pitanja vlasništva i kako se ono procjenjuje, u predmetu Yukos

protiv Rusije, Arbitražni je sud odbio tuženikovo tumačenje prema kojem

pravno vlasništvo koje nije i stvarno ne zadovoljava kriterije za postojanje

investicije u smislu UEP-a i zauzeo stajalište da UEP izričito propisuje kako

je nominalno vlasništvo dovoljno da bi se zadovoljio kriterij postojanja

investicije:

„Arbitražni sud još jednom podsjeća da sukladno članku 31. Bečke konvencije

o pravu međunarodnih ugovora, ugovor treba tumačiti u dobroj vjeri i u skladu

s uobičajenim značenjem njegovih izraza. Arbitražni sud navodi članak 1(6)(b)

UEP-a na način da sadržava najširu moguću definiciju interesa u trgovačkom

363 „Ugovor (njemačko-argentinski ugovor o poticanju i zaštiti ulaganja, op. a.) zahtijeva da

nema posredničkog trgovačkog društva između investicije i krajnjeg vlasnika trgovačkog

društva. Stoga, doslovno tumačenje Ugovora ne podržava navod da definicija investicije

isključuje neizravne investicije“, citirano prema: Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of

Georgia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 204), para 123. 364 Ibid., para. 124. 365 Ibid., para. 141.


148

društvu, što uključuje i dionice (kao u ovom slučaju) bez ikakve naznake da su

tvorci Ugovora namjeravali ograničiti vlasništvo samo na stvarno

vlasništvo“.366

Arbitražni je sud također raspravljao i o tuženikovoj tvrdnji da u investiciji

mora biti stranog kapitala kako bi uživala zaštitu po UEP-u. Sud je odbio

ruske argumente i utvrdio kako „definicija investicije u članku 1(6) UEP-a

ne sadrži nikakav dodatni zahtjev koji bi se odnosio na podrijetlo kapitala

ili potrebu za unosom stranog kapitala“.367

U predmetu Amto protiv Ukrajine, Arbitražni je sud utvrdio kako i

vlasništvo nad dionicama predstavlja investiciju u smislu UEP-a:

„Arbitražni sud prihvaća da tužitelj ima 204,165 dionica u EYUM-10. Ove

dionice predstavljaju vrstu imovine u okviru definicije prvog dijela članka

1(6) UEP-a i posebno čine udjele u trgovačkom društvu ili poslovnom

pothvatu kako to predviđa članak 1(6)(b)“.368

Značajno je u utvrđenje Arbitražnog suda u predmetu Al-Bahloul protiv

Tadžikistana u kojem je ne samo potvrdio da se nadležnost temeljem UEP-

a odnosi i na izravne i na neizravne investicije, nego i na imovinu koja se

drži putem posredničkog trgovačkog društva koje nije registrirano u državi

članici UEP-a. Naime, tužitelj je imatelj stopostotnog udjela u trgovačkom

društvu Vivali registriranom na Bahamima koji nisu članica UEP-a, a koje

dalje drži udjele u dva tadžikistanska trgovačka društva koja su „oštećena“

postupanjem tadžikistanskih vlasti. Arbitražni je sud utvrdio kako je

366 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208).

para. 430. 367 Ibid., para. 431. 368 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, SCC predmet broj 080/2005, Pravorijek od

26. ožujka 2008., para. 39. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



149

tužitelj pravni i stvarni imatelj udjela u trgovačkom društvu Vivali čiji udjeli

u dva tadžikistanska trgovačka društva predstavljaju investiciju u smislu

UEP-a.369

U predmetu State Enterprise protiv Moldavije, Arbitražni je sud

raspravljao o tome predstavlja li tužiteljevo novčano potraživanje samo po

sebi investiciju koja bi bila zaštićena po UEP-u. Sud je zaključio kako

novčano potraživanje nije povezano s investicijom te da stoga ono ne

predstavlja investiciju u smislu UEP-a. Ovlast za naplatu duga ne

predstavlja investiciju:

„Tužitelj nije dokazao da bi imao izravnu ili neizravnu kontrolu nad

ekonomskom aktivnosti koja bi bila poduzeta sukladno ugovoru … Tužitelj

nije dokazao ni da je njegovo novčano potraživanje povezano s investicijom

koju bi valjano poduzeo tužitelj ili koja bi mu pripadala. Tužitelj je stekao

potraživanje ili je dobio ovlaštenje za naplatu duga, ali time nije stekao

investiciju sukladno UEP-u“.370

Kod pitanja po kojem se pravu utvrđuje stjecanje vlasništva, u predmetu

Libananco protiv Turske, Arbitražni je sud potvrdio da se stjecanje udjela u

trgovačkom društvu za koje se tvrdi da su investicija radi provjere postoji

li uopće investicija, provjerava prema pravu zemlje državljanstva

trgovačkog društva 371 te da je na tužitelju teret dokaza da je udjele stekao

369 Mohammad Ammar Al-Bahloul v.The Republic of Tajikistan, SCS predmet broj

V(064/2008), Međupravorijek o nadležnosti i odgovornosti od 2. rujna 2009., para. 145-146.

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0023_0.pdf,

pristupljeno 29. prosinca 2017. 370 State Enterprise Energorynok v. Republic of Moldova, SCC predmet broj 175/2012,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 359), para. 101. 371 Libananco Holding Co. Limited v. the Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/06/08,

Pravorijek od 2. rujna 2011., para. 113. dostupno na:


prosinca 2017.


150

prije dana događaja, u konkretnom slučaju izvlaštenja za koji tvrdi da je

povrijedio njegova prava iz UEP-u372.

Arbitražni sud u predmetu AES protiv Mađarske izričito je utvrdio kako se

„obje akcije (kupnja trgovačkog društva i naknadno poboljšanje elektrane)

kvalificiraju kao investicije sukladno članku 1(6) UEP-a“.373

4.1.2.2. Gospodarska djelatnost u energetskom sektoru kao bitni element

investicije po UEP-u

Kod definiranja pojma investicije UEP navodi da je investicija i „bilo koje

pravo stečeno zakonom ili ugovorom ili temeljem neke licence i dozvole

dobivene za poduzimanje neke gospodarske djelatnosti u energetskom

sektoru“.374

Arbitražni je sud u predmetu AMTO v. Ukrajina po prvi put raspravljao o

značenju izraza „povezan s gospodarskom djelatnošću u energetskom

sektoru“. U ovom predmetu je tužitelj, latvijska kompanija AMTO, imala

udjele u kompaniji EYUM-10 koja je sklopila ugovor s ukrajinskom

kompanijom koji se odnosio na električne instalacije, popravke, tehničku

rekonstrukciju i dogradnju u atomskoj centrali ZAES. Tuženik, Ukrajina,

osporavao je da se ovaj ugovor može kvalificirati kao gospodarska

djelatnost u energetskom sektoru ili kao aktivnost povezana s takvom

djelatnosti. Zbog toga se prema tuženiku takav ugovor ne bi mogao

372 Ibid., para. 131. 373 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 6.2.5. 374 Čl. 1(6)(f) UEP


151

smatrati investicijom u smislu UEP-a pa arbitražni sud ne bi imao

nadležnost. Sud je zaključio da:

„Autori teksta UEP-a nisu zahtijevali da investicija bude ekonomska aktivnost

u energetskom sektoru nego da samo bude povezana s takvom aktivnosti…

interpretacija riječi 'povezano sa' uključuje i pitanje stupnja i odnosi se

primarno na činjeničnu, a ne pravnu povezanost između navodne investicije i

gospodarske aktivnosti u energetskom sektoru. Samo ugovorna povezanost s

proizvođačem energije nije dovoljna kako bi se ostvarila zaštita po UEP-u

ukoliko predmet ugovora nema funkcionalnu povezanost s energetskim

sektorom …. Aktivnost navodne investicije mora biti povezana s energijom,

bez da sama mora zadovoljiti definiciju u članka 1(5) ekonomske aktivnosti u

energetskom sektoru.“.375

Ipak, Sud je završno zaključio da, budući da su inter alia ugovor i aktivnost

bili „izravno povezani s proizvodnjom električne energije te da su usluge

bile pružane kroz više ugovora koji su se protezali kroz duže vremensko

razdoblje, to predstavlja investiciju povezanu s gospodarskom djelatnošću

u energetskom sektoru.376

U predmetu Petrobart protiv Kirgistana postavilo se pitanje ima li

Petrobart „investiciju“ u smislu članka 1. stavka 6. UEP-a, a time i postoji li

nadležnosti suda u ovom predmetu. Predmet spora bila je naplata 200

tisuća tona plinskog kondenzata koji je Petrobart isporučio državnoj

kompaniji KGM. Sam ugovor na kojem se temeljio ovaj posao „nije

uključivao bilo kakav prijenos novca ili imovine kao kapitala u poslovanje

u Kirgistanu već je bio ugovor o prodaji“.377 Arbitražni je sud utvrdio da se

375 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 42. 376 Ibid., para. 43. 377 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj 244), str. 69.


152

izraz „investicija“ mora interpretirati u kontekstu svakog pojedinog

ugovora u kojem se taj izraz koristi378 te da je u konkretnom slučaju pitanje

može li se Petrobartovo pravo na plaćanje isporučene robe sukladno

ugovoru smatrati imovinom koja predstavlja investiciju sukladno UEP-

u.379 Budući da u arbitraži nije bilo sporno da plinski kondenzat koji je

Petrobart prodao i za koji potražuje plaćanje, sukladno ugovoru o prodaji,

predstavlja „energetski materijal i proizvod“ u smislu UEP-a, Arbitražni je

sud zaključio da „ pravo koje proizlazi iz ugovora kojim se poduzima

ekonomska aktivnost i tiče se prodaje plinskog kondenzata predstavlja

investiciju sukladno UEP-u. Ovo svakako uključuje i pravo biti plaćen za

takvu prodaju“.380

Ovakvo je tumačenje Arbitražnog suda prilično upitno i nategnuto. Naime,

spomenuti ugovori za prodaju plinskih kondenzata nisu bili povezani ni s

kakvom investicijom kako to traži članak 1(6)(c) UEP-a, već su sami po

sebi predstavljali obične, jednokratne kupoprodajne ugovore koji, iako se

odnose na energetski sektor, ni na koji način ne predstavljaju investiciju.

Međutim, švedski žalbeni sud je u postupku preispitivanja pravorijeka u

ovom predmetu podržao stajalište Arbitražnog suda:

„izraz investicija može imati različita značenja u različitim kontekstima.

Značenje izraza kako je definirano u UEP-u ima široko polje primjene… Žalbeni

sud je zaključio, jednako kao i Arbitražni sud da definicije u članku 1(6) i 1(5)

u UEP-u moraju biti tumačene na način da uključuju investiciju koju je

poduzeo Petrobart. Stoga se ne može tvrditi da pravorijek nije bio pokriven

valjanim arbitražnim ugovorom između stranaka“. 381

378 Ibid. 379 Ibid., str. 71. 380 Ibid., str. 72. 381 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Svea Court of Appeal, Presuda, op.cit.(bilj 245),

str. 10.


153

Suprotan je zaključak Arbitražnog suda u predmetu Globex v. Ukrajina koji

se vodio temeljem američko-ukrajinskog ugovora o promicanju i zaštiti

investicija. Tužitelji, Globex Trading Resources i Globex International

tvrdili su da je Ukrajina prekršila bilateralni ugovor o promicanju i zaštiti

investicija kada nije platila i preuzela većinu peradi koje su joj isporučili

tužitelji temeljem nekoliko ugovora o kupoprodaji.382 Arbitražni je sud

zaključio kako su ovi kupoprodajni ugovori čiste komercijalne transakcije

te se kao takve ne mogu kvalificirati kao investicija u smislu članka 25.

Washingtonske konvencije. Iako su tužitelji tvrdili da ih je na sklapanje

ugovora potaknuo ukrajinski premijer, Sud je utvrdio da ta okolnost nema

utjecaj na narav transakcije:

„ovo su individualni ugovori, ograničenog trajanja, za kupnju i prodaju robe,

na komercijalnoj osnovi i pod uobičajenim CIF383 trgovinskim uvjetima kojima

se ugovara isporuka ili prijenos vlasništva i plaćanje prije nego je roba

spremna za izvoz na područje primatelja; ni ugovori te vrste ni novac koji je

potrošio opskrbljivač u financiranju njegovog dijela ugovornih obveza, ne

mogu biti ni po kakvom razumnom tumačenju smatrani investicijom u smislu

Washingtonske konvencije“.384

Slično je zaključio i Ad hoc odbor u postupku preispitivanja pravorijeka u

predmetu MHS protiv Malezije: „Izgleda da je autor teksta Washingtonske

konvencije predvidio da upotreba izraza investicija isključuje jednostavne

382 Global Trading Resource Corp. and Globex International, Inc. v. Ukraine, ICSID predmet

broj ARB/09/11, Pravorijek od 1. prosinca 2010., para. 39., dostupno na:


prosinca 2017. 383 Trošak, osiguranje i vozarina (cost, insurance and freight -CIF) je trgovinski izraz koji

označava situaciju prema kojoj je prodavatelj obvezan organizirati prijevoz robe morem do luke

odredišta i dati kupcu dokumente koji su potrebni da bi preuzeo robu od prijevoznika. Prema:

http://www.investopedia.com/terms/c/, pristupljeno 24. svibnja 2017. 384 Global Trading Resource Corp. and Globex International. v. Ukraine, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 382), para. 56.


154

i kratkotrajne komercijalne transakcije kao što je prodaja iz nadležnosti

Centra“.385

Na ovim primjerima vidimo različite pristupe arbitražnih sudova pitanju

komercijalnih transakcija koje su jednokratne i jednostavne, odnosno

predstavljaju li takve transakcije investicije za potrebe postojanja

nadležnosti arbitražnih sudova. Praksa nije jedinstvena, međutim, logičnim

se čini da takve transakcije ne predstavljaju investiciju koja bi uživala

zaštitu po investicijskim ugovorima, poglavito ako se temelje na posebnim

komercijalnim ugovorima koji sadrže i predviđene načine za pružanje

zaštite.386

4.1.3. Jedinstvo investicije

U praksi investicijskih arbitražnih sudova pojavilo se i pitanje mora li svaki

pojedini dio imovine za koju se tvrdi da je oštećena postupanjem države

primateljice investicije predstavljati sam za sebe investiciju u smislu

odgovarajućeg ugovora ili je dovoljno da je takva imovina samo dio

investicije, odnosno je li određena poslovna transakcija integralni dio

investicije i uživa li kao takva zaštitu. Uobičajena praksa je da se

investicijski projekt podijeli u različite transakcije (npr. financijski dio,

pribava nekretnina, sređivanje dokumentacije i pribavljanje dozvola,

izgradnja, upravljanje…) kao i da se poslovi obavljaju putem različitih

385 Malaysian Historical Salvors SDN BHD v. The Government of Malaysia, Odluka o Zahtjevu

za poništajem, op. cit. (bilj. 292), para. 69. 386 O tretiranju komercijalnih ugovora kao investicija pred međunarodnim investicijskim

arbitražama vidi opširnije u: Zivkovic, Velimir, Recognition of Contracts as Investments in

International Investment Arbitration, European Journal of Legal Studies, Vol. 5, Issue 1, 2012.,

str. 174-194.


155

trgovačkih društava. Stoga su i arbitražni sudovi često suočeni s

problemom kako utvrditi radi li se o predmetu u nadležnosti investicijskog

arbitražnog suda ili ne.387 Ovaj se problem treba sagledavati s dva aspekta,

kao problem aktivne legitimacije - tko je ovlašten tražiti pravnu zaštitu, ali

još više s aspekta utvrđivanja radi li se uopće o investiciji koja bi uživala

zaštitu, odnosno ima li arbitražni sud nadležnost postupati u tim

predmetima.

Koncept jedinstva investicije prvi je put u predmetu Tvornica Chorzów

postavio Stalni sud međunarodne pravde u kojem je naglašeno ekonomsko

jedinstvo kao jedan od kriterija procjene radi li se o zaštićenoj investiciji.

Naime, sporna je tvornica bila u vlasništvu jednog njemačkog trgovačkog

društva, a njome je upravljalo drugo njemačko društvo koje je, uz to,

dobivalo i naknadu za svoje patente. Postavilo se pitanje ima li to drugo

društvo koje je samo upravljalo tvornicom pravo na naknadu za izvlaštenje

tvornice koju je provela Poljska. Sud je zaključio kako društvo koje je

upravljalo tvornicom ima pravo na naknadu, a ne samo društvo koje je bilo

vlasnik tvornice. Ovako je, na posredan način, zapravo ustanovljeno pravo

na naknadu i društvu koje nije bilo klasični investitor, već je samo obavljalo

dio operacija (upravljanje i naknada za patente) u okviru investicija, dakle

priznata je kao investicija i ugovor o upravljanju tvornicom i ugovor o

davanju na korištenje patenata.388

U predmetu CSOB protiv Slovačke, spor je nastao zbog slovačkog

neplaćanja zajma koji je tužitelj dao slovačkoj Agenciji za naplatu dugova, a

za koji je Slovačka jamčila da će ga platiti ako ga ne plati Agencija. Arbitražni

387 Vidi opširnije u: Bischoff i Happ, op. cit. (bilj. 325), str. 516-520. 388 Ibid., str. 516.


156

je sud prvo utvrdio da, gledajući izolirano, takvo potraživanje ne

predstavlja investiciju.389 Međutim, kada se ta transakcija stavi u kontekst

zajmova koje je CSOB dao slovačkoj Agenciji za naplatu dugova, a koji

predstavljaju investiciju, onda je Sud i tu transakciju tretirao kao dio

investicije zaštićene investicijskim ugovorom:

„Investicija je često vrlo kompleksna operacija koja se sastoji od različitih

međusobno povezanih transakcija, od kojih se svaki pojedini element, kada ga

se promatra samostalno, ne mora u svim slučajevima kvalificirati kao

investicija. Spor koji se podnosi pred Centar proizlazi izravno iz investicije čak

i kad je utemeljen na transakciji koja se, sama za sebe, ne bi kvalificirala kao

investicija u smislu Konvencije, ako takva transakcija čini integralni dio šire

operacije koja se kvalificira kao investicija“.390

U praksi primjene UEP-a, arbitražni sudovi su u nekoliko predmeta

razmatrali pitanje jedinstva investicije, odnosno predstavljaju li pojedine

transakcije koje same po sebi nisu investicija, u svojoj ukupnosti investiciju

koja bi bila zaštićena po Ugovoru.

Tako je u predmetu Mamidoil protiv Albanije, tuženik tvrdio kako se ugovor

o leasingu ne može smatrati investicijom jer mu nedostaje „element

doprinosa i rizika, a nije ni doprinio gospodarstvu zemlje domaćina“.391

Arbitražni je sud odbio tuženikove navode i utvrdio da

„ne mora odlučivati o tome kvalificira li se kao investicija jedna od ovih točki,

kao što je ugovor o leasingu, promatran izolirano. Ona je dio jedinstva koje

389 Ceskoslovenska Obchodni Banka,A.S. (CSOB) v. Slovak Republic, ICSID predmet broj

ARB/97/4, Odluka o prigovorima na nadležnost od 24. svibnja 1999., para. 69. dostupno na:


prosinca 2017. 390 Ibid., para. 72. 391 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 269), para 284.


157

Arbitražni sud mora procjenjivati u njegovoj ukupnosti. Čineći to, nema dvojbi

da je zahtjev o postojanju investicije po različitim ugovorima ispunjen“.392

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni je sud razmatrao

pitanje predstavlja li javno-privatni komercijalni ugovor o prodaji i

distribuciji električne energije investiciju i postoji li time nadležnost

Arbitražnog suda za odlučivanje u ovom predmetu. Naime, nesporno je

bilo da je tužitelj poduzeo investiciju u Mađarskoj koja se sastojala od

projekta obnove električne centrale u Dunamentiju i s njom povezane

imovine i prava. Međutim, postavilo se pitanje predstavljaju li ovi posebni

dijelovi investicije samostalne investicije ili su dio jedinstvene cjeline.393

Sud je odlučio da ugovor kojim se dogovara prodaja i distribucija

električne energije predstavlja samostalnu investiciju jer je povezan s

gospodarskom aktivnošću u energetskom sektoru.394 Ovakvo je utvrđenje

bilo od izuzetnog značaja jer bi u protivnom velik dio tužbenog zahtjeva

trebalo odbaciti zbog nenadležnosti. Naime, kada bi se investicija

sagledavala isključivo kao cjelina i kada ovaj ugovor ne bi imao značaj

samostalne investicije, onda tužitelji ne bi imali osnovu za tužbu budući da

u ostatku investicije oni nisu bili oštećeni postupanjem mađarskih vlasti.

Pitanje jedinstva investicije, odnosno do koje mjere se investicija može

dijeliti na pojedine transakcije, a da svaka od njih zadrži status investicije

i time pravo na pravnu zaštitu, jedno je od zanimljivijih u međunarodnom

investicijskom pravu. Kod čitavog niza povreda standarda zaštite, posebice

kod izvlaštenja o čemu će kasnije biti više riječi, pravo na zaštitu zavisi i od

392 Ibid., para. 288. 393Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 5.48. 394 Ibid., para 5.58.


158

stupnja povrede prava. Ako se radi o neznatnoj povredi, onda u pravilu

nema ni prava na zaštitu. Međutim, ono što je možda neznatna povreda u

odnosu na neku veliku investiciju promatranu u cjelini, može biti velika

povreda u odnosu na neki njezin mali dio odnosno transakciju. Upravo zato

je važno utvrditi do koje mjere se investicija može dijeliti na manje dijelove

koji se smatraju investicijom, odnosno uživaju zaštitu po investicijskom

ugovoru za koje arbitražni sud ima nadležnost. Kao što je vidljivo,

arbitražna praksa nije zauzela jedinstveni stav, međutim, čini se da bi

ispravniji bio pristup prema kojem se investicija u pravilu gleda u cjelini i

to prema kriteriju dobiti koju donosi. Ukoliko pojedini dijelovi investicije

ne donose samostalnu dobit, onda ih se ne bi trebalo smatrati samostalnim

investicijama i zaštita bi im se trebala davati u okviru zaštite cijele

investicije. Ukoliko pak investitor poduzima investiciju na način da više

njenih dijelova može funkcionirati samostalno i to prvenstveno na način

da od njih samostalno ostvaruje neku gospodarsku korist, onda bi se te

dijelove moglo promatrati kao samostalne investicije i dati im kao takvima

zaštitu po investicijskim ugovorima.395

395 O načelu jedinstva investicija i njegovoj primjeni, vidi opširnije u: Clasmeier, Maximilian

, Arbitral Awards as Investments: Treaty Interpretation and the Dynamics of International

Investment Law, International Arbitration Law Library, Volume 39, Kluwer Law International

2016., str. 95-96.


159

4.1.4. Zakonitost investicije

4.1.4.1. Postavljanje problema

U međunarodnom investicijskom pravu sve se češće raspravlja i koristi

načelo prema kojem investitor mora, da bi uživao zaštitu po investicijskom

ugovoru, postupati sukladno domaćem pravu države primateljice

investicije ili po međunarodno priznatim pravnim načelima.396 Dakle, da bi

investicija bila zaštićena ona mora biti zakonita, odnosno investitor ne

smije postupati na način koji bi bio protivan bilo domaćem pravu bilo

međunarodno priznatim pravnim načelima. Kod ovoga je bitno naglasiti da

se tu ne radi o nekoj pojedinoj konvenciji ili ugovoru, već o načelima koja je

priznala međunarodna zajednica u smislu članka 38. Statuta

Međunarodnog suda i to bilo da se radi o međunarodnim običajima kao

dokazu opće prakse koja je prihvaćena kao pravo ili da se radi o općim

načelima prava, priznatim od civiliziranih naroda.

Često se u ugovorima o međusobnoj zaštiti ulaganja navodi klauzula prema

kojoj strane investicije moraju biti u skladu sa zakonima i propisima države

primateljice investicije kako bi uživale zaštitu po takvom ugovoru.397 S

druge strane, postoji čitav niz ugovora, kako bilateralnih tako i

multilateralnih, koji ne sadrže klauzulu o tome da investicija mora biti

poduzeta u skladu sa zakonom, odnosno propisima države primateljice

investicije. Međutim, kod primjene takvih ugovora brojni arbitražni su

sudovi zauzeli stav da izostanak takve odredbe ne znači da nezakonite

396 Moloo Rahim, Khachaturian Alex, The Compliance with the Law Requirement in

International Investment Law, Fordham International Law Journal, Vol. 34, Iss. 6, 2011., str.

1475. 397 Vidi opširnije u: Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 92-93.


160

investicije uživaju zaštitu po takvom ugovoru.398 Može se stoga zaključiti da

je prevladavajući stav u investicijskoj arbitražnoj praksi da investicije

moraju, kako bi uživale zaštitu, biti poduzete u skladu s propisima i

zakonima države primateljice investicije i to bez obzira je li to izričito

navedeno u investicijskom ugovoru ili nije.

Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Hamester protiv Gane utvrdio da

investicija neće biti zaštićena „ako je napravljena kršenjem nacionalnog ili

međunarodnog načela dobre vjere, bilo da je to bilo korupcijom, prevarom

ili obmanom…. Ovo su opća načela koja postoje bez obzira jesu ili navedena

u tekstu ugovora“.399 Dakle, kod primjene se treba uzeti u obzir je li

investicija napravljena sukladno domaćem i međunarodnom pravu, i to bez

obzira je li takav zahtjev sadržan u investicijskom ugovoru ili ne.400

Sličan je zaključak Arbitražnog suda u predmetu Phoenix Action protiv

Češke u kojem je zaključio kako:

„cilj međunarodnih mehanizma za zaštitu investicija putem ICSID arbitraže ne

može biti zaštita investicija koje su poduzete kršenjem zakona zemlje domaćina

ili investicija koje nisu poduzete u dobroj vjeri ili koje su ostvarene kroz npr.

krivo predstavljanje, prikrivanje ili korupciju ili koje predstavljaju zloupotrebu

međunarodnog ICSID arbitražnog sustava“.401

398 Schill, Stephan W., Illegal Investments in International Arbitration, The Law and Practice of

International Courts and Tribunals, Vol. 11, Iss. 2, 2012., str. 282. 399 Gustav FW Hamester GmbH & Co. KG v. Republic of Ghana, ICSID predmet broj

ARB/07/24, Pravorijek od 18. lipnja 2010., para 123. i para 124. dostupno na:


prosinca 2017. 400 Vidi opširnije u: Diel-Gligor Katharina i Hennecke Rudolf, Investment in Accordance with

the Law, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H.

Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 568. 401 Phoenix Action, Ltd. v. The Czech Republic, ICSID predmet br. ARB/06/5, Pravorijek od 15.

travnja 2009., para. 100., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



161

Uvjet je za pružanje zaštitite da investicija bude poduzeta sukladno

domaćem pravu i „implicira se čak i kada nije izričito naveden u

relevantnom bilateralnom investicijskom ugovoru“.402

UEP ne sadrži odredbu o tome moraju li investicije biti poduzete u skladu s

domaćim pravom pa se stoga postavilo pitanje o primjenjivosti ovog načela

na investicijske sporove koji se temelje na odredbama UEP-a. Profesor

Waelde priklonio se stavu da ilegalna investicija uopće nije investicija

budući da „nevaljano pravo ili pravna osnova koje nisu izdala nadležna

tijela ili su izdani u postupku u kojem su narušena kogentna materijalna

pravila ili izdani kršenjem kogentnih normi ne čini investiciju“.403

Praksa koja se gradi u arbitražama temeljenim na UEP-u polazi od načela

da investitor mora postupati u dobroj vjeri te da bi pružanje zaštite koju

UEP daje investitorima koji postupaju suprotno zakonu predstavljalo

kršenje načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans (ne treba

slušati onoga tko se poziva na vlastitu sramotu). Bez obzira na to što UEP

ne sadrži odredbe o zakonitom postupanju investitora, svaki investitor

mora tako postupati i njegovo postupanje suprotno domaćem ili

međunarodnom pravu predstavlja razlog za uskratu zaštite koju pruža UEP.

Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Plama protiv Bugarske404 zauzeo

stav da, iako UEP ne sadrži odredbe o tome mora li investicija biti poduzeta

402 Ibid., para. 101. 403 Waelde, op. cit. (bilj. 177), str.26. 404 O značaju stava arbitražnog suda u ovom predmetu govori i to što su se na njega pozivali

drugi arbitražni sudovi, npr. Phoenix Action, Ltd. v. The Czech Republic, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 401), para. 101. koji je i naglasio kako „zahtjev za postupanjem u skladu s domaćim

pravom podrazumijeva se i kad nije izričito naveden u ugovoru u zaštiti uzajamnih ulaganja“.


162

sukladno određenom pravu, bilo domaćem ili međunarodnom, treba ga

tumačiti na način da se njime štiti i promiče vladavina prava.

„Sukladno uvodnom dijelu UEP-a, njegov je temeljni cilj jačanje vladavine prava

po pitanju energetike. Slijedom toga, treba ga interpretirati s ciljem poticanja

poštivanja vladavine prava. Arbitražni je sud zaključio da se temeljne odredbe

o zaštiti UEP-a ne mogu primijeniti na investicije koje su napravljene suprotno

pravu“.405

Naime, tužitelj je u ovom predmetu lažno prikazao da se njegov konzorcij

sastoji od velikih međunarodnih trgovačkih društava iako se on u

stvarnosti sastojao samo od jedne osobe koja nije imala ni financijskih ni

drugih mogućnosti za provedbu projekta kupnje i obnove rafinerije za koji

se natjecala.406 Sud je stoga utvrdio da investicija u ovom slučaju krši ne

samo bugarsko pravo nego i primjenjiva pravila i načela međunarodnog

prava za što je Sud našao podlogu u članku 26(6) UEP-a kojim je određeno

da će arbitražni sudovi donositi odluke temeljem Ugovora i primjenjivih

pravila i načela međunarodnog prava.407 Zbog navedenog je Sud na kraju

odbio pružiti zaštitu tužitelju, odnosno njegovoj investiciji.408

Arbitražni sud u predmetu Yukos protiv Rusije također je zauzeo stav da se

načelo zakonitosti investicije primjenjuje iako nije izričito ugovoreno po

UEP-u budući da:

405 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, ICSID predmet broj ARB/03/24,

Pravorijek od 27. kolovoza 2008., para. 139., dostupno na:


prosinca 2017. 406 Ibid., para. 135: “ investicija u Novu Plamu je bila rezultat namjernog prikrivanja koje je

predstavljalo prevaru s ciljem da se bugarske vlasti potakne na prodaju udjela osobi koja nije

imala ni financijske ni menadžerske kapaciteta upravljati rafinerijom“. 407 Ibid., para. 140. 408 Ibid., para. 146.


163

„U nametanju obveza državama da tretiraju investitore na pošten i

transparentan način, investicijski ugovori žele poticati zakonite i bona fide

investicije. Investitor koji je ostvario investiciju u zemlji primateljici

postupajući u lošoj vjeri ili kršeći zakone zemlje primateljice investicije

ostvario je primjenu UEP-a putem protupravnih radnji. Takvom investitoru ne

treba dopustiti koristiti blagodati UEP-a“.409

Dakle, tužitelju može biti uskraćena zaštita njegove investicije po UEP-u

ukoliko je investiciju napravio u lošoj vjeri (bad faith) ili kršeći zakone

zemlje primateljice investicije. U ovom predmetu je važno i utvrđenje

arbitražnog suda koje se odnosi na doprinos tužitelja u nastanku štete.

Naime, Sud je utvrdio kako su neke od radnji koje je poduzimao tužitelj

predstavljale zloupotrebu poreznih zakona pa je odlučio, koristeći široke

diskrecijske ovlasti, da će po toj osnovi umanjiti naknadu koju je odredio

tužitelju za 25 %.410

Slično je zaključio i Arbitražni sud u predmetu Mamidoil protiv Albanije: „

Iako tekst UEP-a ne sadrži izričite odredbe koje se tiču zakonitosti

investicija, Sud je isto tako uvjeren da on ne štiti investicije koje su

napravljene suprotno zakonu“.411 Arbitražni je sud u ovom predmetu

zauzeo, osim načelnog stava o tome da se načelo zakonitog postupanja

primjenjuje i na UEP iako on ne sadrži izričito odredbe o tome, i stav o

sadržaju tog načela.412

409 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj.

209), para. 1352. 410 Vidi opširnije u: Giorgetti, Chirara, International Decisions: The Yukos Arbitrations (Hulley

Enterprises Limited v. The Russian Federation, Yukos Universal Limited v. The Russian

Federation, Veteran Petroleum Limited v. The Russian Federation, American Journal of

International Law, Vol 9, Issue 2, 2015., str. 390-391. 411Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 269), para 293. 412 Ibid., para. 373.+


164

U predmetu Inceysa protiv Salvadora, Arbitražni je sud utvrdio da su opća

načela prava koja se odnose na zakonitost investicije:

a) načelo dobre vjere definirano kao „izostanak prevare i smicalica za

vrijeme pregovora i provedbe onih čimbenika koji su bili bitni za

poduzimanje investicije jednako kao i lojalnost, istinitost i namjera da se

zadrži ravnoteža između uzajamnih činidbi stranaka“;413

b) primjene načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans,

odnosno da se „nitko ne smije pozivati na svoje nepoštenje“ shvaćenog

kao zabranu investitoru „profitirati od investicije koja je provedena kroz

jednu ili više nezakonitih radnji i kroz to uživati zaštitu države

primateljice investicije, kao što je to pristup međunarodnoj arbitraži“.414

Osim ovog, Sud je utvrdio i da je priznato pravilo međunarodnog prava ne

davati zaštitu onim djelima koja su rezultat nezakonitog postupanja.415

Na ovaj se pravorijek pozvao i Arbitražni sud u predmetu Plama protiv

Bugarske koji je zaključio kako je tužitelj kod poduzimanja investicije

postupao suprotno načelu dobre vjere koje obuhvaća i dužnosti investitora

za pružanje svih relevantnih informacija koje se tiču njega i investicije,

posebice ako je to potrebno za dobivanje odobrenja za poduzimanje

investicije. 416

„Budući da je načelo dobre vjere načelo i bugarskog i međunarodnog prava,

davanje zaštite po UEP-u tužiteljevoj investiciji, bilo bi suprotno načelu nemo

auditur propriam turpitudinem allegans i osnovnom načelu međunarodne

javne politike – da se ugovori koji su ostvareni prevarom ne trebaju štititi“.417

413 Inceysa Vallisoletana SL v. Salvador, Pravorijek, op. cit. (bilj. 261), para. 231. 414 Ibid., para. 242. 415 Ibid., 249. 416Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgari, Pravorijek, op. cit. (bilj. 405), para. 141. 417 Ibid., para. 143.


165

Dakle, investitor mora postupati u dobroj vjeri jer inače neće uživati zaštitu

UEP-a i to bez obzira što taj zahtjev nije izričito postavljen u samom

Ugovoru.

Kod definiranja pojma međunarodne javne politike (international public

policy), Arbitražni sud se pozvao na pravorijek u predmetu World Duty

Free protiv Kenije u kojem je izraz „međunarodna javna politika“

interpretiran na način da predstavlja „međunarodni konsenzus u odnosu

na opće standarde i prihvaćena pravila ponašanja koja se moraju

primjenjivati u svim tijelima“. 418 Posebno se to odnosi na korupciju,

odnosno situaciju u kojoj je investitor svoju investiciju stekao davanjem

mita (u ovom slučaju je podmitio kenijskog predsjednika). Ugovori koji se

temelje na korupciji ili koji su zaključeni zbog korupcije ne mogu uživati

zaštitu temeljem načela ex turpi causa non oritur actio (iz nepoštenog se ne

može tražiti pravna zaštita).419

U predmetu Cementownia protiv Turske, Arbitražni je sud utvrdio kako

transakcije pravnih osoba koje osnivaju nove strane pravne osobe kako bi

putem njih stekle prava u „investiciji“ i to isključivo radi dobivanja pristupa

međunarodnoj arbitraža, a ne radi poduzimanja komercijalnih aktivnosti,

ne predstavljaju bona fide transakcije i kao takve ne uživaju zaštitu po UEP-

u420. Sud se pri tome pozvao na odluku u predmetu Phoenix protiv Češke:

418 World Duty Free Company Limited v. the Republic of Kenya, ICSID predmet broj

ARB/0017, Pravorijek od 4. listopada 2006., para. 139. dostupno na:

https://www.italaw.com/documents/WDFv.KenyaAward.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017. 419 Ibid. 420 Cementowna „Nova Huta“ S.A. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj

ARB(AF)/06/02, Pravorijek od 17. rujna 2009., para. 154. dostupno na:


prosinca 2017.


166

„Ako bi se dopustila nadležnost, svaki bi se potencijalni spor u nacionalnoj

nadležnosti mogao podnijeti pred ICSID arbitražom na način da se domaći

ekonomski interes prebaci na strano trgovačko društvu kako bi se dobila

zaštita po Ugovoru o zaštiti stranih ulaganja. Ovakav bi prijenos ipso facto

predstavljao 'zaštićenu investiciju' i nadležnost arbitražnih sudova po

ugovorima o zaštiti ulaganja i Washingtonskoj konvenciji bila bi gotovo

neograničena“.421

Kao što je vidljivo iz ovih primjera, arbitražni su sudovi u primjeni UEP-a, i

to unatoč tome što UEP ništa ne govori o zakonitosti investicije kao

preduvjetu za njezino postojanje, zauzeli stav da je zakonitost investicije

jedan o bitnih elementa za zasnivanje nadležnosti arbitražnih sudova.

Dakle, pružanje zaštite investitoru po UEP-u zavisi i od toga je li investitor

postupao zakonito, poštujući ne samo zakone zemlje primateljice

investicije, nego i međunarodnu javnu politiku.

4.1.4.2. Pitanje nadležnosti ili merituma

Praktično pitanje koje se postavlja kod provjere zakonitosti postupanja

investitora je i ono radi li se tu o pitanju nadležnosti ili pitanju merituma.

Ako se radi o pitanju nadležnosti, arbitražni sud može odlučivati samo crno-

bijelo, investitor ima ili nema pravo na zaštitu pred arbitražom. Naime, u

tom slučaju arbitražni sud ne može uopće ulaziti u narav povrede,

eventualne olakotne okolnosti i sl. Ako se pak zauzme stav da se radi o

pitanju merituma, arbitražni sud ima puno veće mogućnosti, uključujući i

procjenu težine takve nezakonitosti kao i postupanja države primateljice.

Odgovor na ovo pitanje može imati i izravan utjecaj na to hoće li se odluka

421 Ibid.


167

arbitražnog suda u ovom dijelu moći osporavati pred redovnim sudom ili

ne, odnosno hoće li takva odluka po ovom pitanju biti konačna ili ne. Naime,

ako se radi o arbitražama izvan sustava ICSID-a, dakle u sustavu Newyorške

konvencije, jedan od elemenata zbog kojih se može poništiti arbitražni

pravorijek je nenadležnost arbitražnog suda, dakle, upravo ovo pitanje

(naravno to je moguće i u okviru ICSID arbitraža, ali tada ne pred redovnim

sudom nego pred ad hoc odborom).

Praksa arbitražnih sudova je različita pa je npr. u predmetu Inceysa protiv

Salvadora, zaključeno kako prigovor tuženika da je investicija poduzeta

suprotno njegovim zakonima te stoga ne uživa zaštitu po investicijskom

ugovoru, spada u pitanja nadležnosti. Naime, zavisno o odgovoru na to

pitanje arbitražni sud bit će nadležan za daljnje postupanje ili neće.

Arbitražni je sud zaključio kako ga „njegova ovlast da odlučuje o vlastitoj

nadležnosti ovlašćuje da odlučuje i o prigovorima na nadležnost rationae

voluntatis koji je uložio Salvador (da je investicija nezakonita pa da stoga

ne uživa zaštitu po investicijskom ugovoru, op.a.), bez da time implicira

rješenje o meritumu“.422

U predmetu Fraport protiv Filipina, Arbitražni je sud također zaključio kako

se, kad je u pitanju prigovor nezakonitosti investicije, odnosno kada je

investicija poduzeta suprotno zakonu države primateljice investicije, radi o

pitanju nadležnosti budući da je

„Poštivanje zakona zemlje domaćina izričit i ni po čemu nerazuman zahtjev u

Ugovoru i pratećem Protokolu. Fraportova prividna kupnja udjela u projektu

Terminala 3, koji je prikrivao drugu vrstu nezakonite investicije, nije investicija

'pokrivena' bilateralnim investicijskim ugovorom. Budući da je taj ugovor

422 Inceysa Vallisoletana SL v. Salvador, Pravorijek, op. cit. (bilj. 261), para. 161.


168

temelj za nadležnosti Arbitražnog suda, Fraportov tužbeni zahtjev mora biti

odbijen zbog nepostojanja nadležnosti rationae materiae“423

U nekim drugim predmetima npr. u predmetu Malicorp protiv Egipta,

Arbitražni je sud nakon opširne analize zaključio kako se radi o pitanju

merituma, budući da bi jedino „nedostaci koji se tiču pristanka na samu

arbitražu mogli uskratiti nadležnost arbitražnog suda“.424

Arbitražni sud u predmetu Berschader protiv Rusije također je zaključio

kako se radi o pitanju merituma, a ne nadležnosti budući da je zauzeo stav

da „zakonitost investicije na koju pozivaju tužitelji nije pitanje koje utječe

na nadležnost arbitražnog suda, već je prije temeljno pitanje koje se tiče

merituma. Stoga bi bilo neprikladno kada bi arbitražni sud razmatrao ovo

pitanje u ovoj fazi postupka“.425

U praksi primjene UEP-a arbitražni sudovi su u pravilu zauzimali stav da se

radi o pitanju merituma. Tako je npr. i u predmetu Plama protiv Bugarske,

Arbitražni sud izričito utvrdio da se radi o pitanju merituma, a ne

nadležnosti. 426 Različita je situacija bila u predmetu Kardassopoulos protiv

Gruzije u kojem je Arbitražni sud analizirao zakonitost tužiteljeve

investicije isključivo temeljem bilateralnog investicijskog ugovora (između

423 Fraport AG Frankfurt Airport Services Worldwide v. The Republic of the Philippines, ICSID

predmet br. ARB/03/25, Pravorijek od 16. kolovoza 2007., para. 404., dostupno na: pristupljeno

30. prosinca 2017. 424 Malicorp Limited v. The Arab Republic of Egypt, ICSID Case No. ARB/08/18, Pravorijek

od 7. veljače 2011., para. 119. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0499.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017. 425 Vladimir Berschader and Moïse Berschader v. The Russian Federation, SCC Case No.

080/2004, Pravorijek od 21. travnja 2006., para. 111., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0079_0.pdf, pristupljeno 30.

prosinca 2017. 426 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 129.


169

Grčke i Gruzije) koji je propisao da se „primjenjuje na investicije koje je

napravio investitor prije njegovog stupanja na snagu iz jedne od ugovornih

strana na teritoriji druge ugovorne strane i koje su u skladu sa

zakonodavstvom te ugovorne strane“.427

Kad se radi o ugovorima u kojima je izričito sadržana odredba o tome da se

investitor dužan pridržavati zakona zemlje primateljice, praksa arbitražnih

sudova je više naklonjena tome da se to smatra pitanjem nadležnosti, a kada

se radi o ugovorima koji ne sadrže takvu klauzulu kao što je to npr. UEP,

praksa je da se radi o pitanju merituma.428 Razlog više za ovakav stav je i

činjenica da UEP ne sadrži zahtjev da investicija mora biti u skladu sa

zakonima države primateljice investicije, stoga nije ni logično da bi

prigovor nezakonitosti bio pitanje nadležnosti. Ipak, ima teoretičara, kao

npr. Douglas, koji drže da se ni u kojem slučaju ne može raditi o pitanju

nadležnosti, već da se radi o pitanju dopustivosti te da se stoga o njemu

treba rješavati u okviru odluke o meritumu. 429

4.1.4.3. Izuzeci od primjene načela zakonitosti investicije

Nije svaka nezakonitost takve naravi i težine da bi opravdavala uskratu

zaštite po međunarodnim ugovorima. Jedan od kriterija je težina povrede i

razlikovanje između lakših i težih povreda. Drugi kriterij je estoppel, treći

postupanje investitora u dobroj vjeri, a četvrti je vremenski okvir.

427 Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, Odluka o nadležnosti op. cit. (bilj. 204),

para. 175. 428 Vidi opširnije u: Polkinghorne, Michael and Volkmer, Sven, The Legality Requirement in

Investment Arbitration, Journal of International Arbitration, Volume 34, Issue 2, 2017., str. 156-

157. 429 Vidi opširnije u: Douglas, Zachary, The Plea of Illegality in Investment Treaty Arbitration,

ICSID Review, Volume 29, No 1, 2014., str. 155-186.


170

4.1.4.3.1. Mali stupanj povrede zakona

Nije svako investitorovo kršenja zakona takvo da se investicija zbog toga

treba smatrati nezakonitom. Razlikovanje između težih i lakših povreda

osigurava da se zbog povrede koja bi sama po sebi bila malog značaja ne

izgubi zaštita investicije po investicijskom ugovoru. Sukladno cilju koji

investicijski ugovori u pravilu postavljaju, a to je promicanje i zaštita

stranih ulaganja, arbitražni sudovi u pravilu nastoje izbalansirati svoj

pristup na način da one povrede koje same po sebi nisu teške ne uzimaju

kao razlog za nepružanje zaštite investiciji.430

U predmetu Tokios Tokeles protiv Ukrajine, Arbitražni je sud raspravljao o

dosegu klauzule „sukladno pravu zemlje domaćina“ koja je bila povezana s

definicijom investicije te zaključio kako takva klauzula ima „učinak

isključenja nezakonite imovina iz ugovorne zaštite i čime se uskraćuje

nadležnost arbitražnog suda. Istovremeno, takva klauzula ne pokriva

neusklađenost s manjim birokratskim formalnostima, kao što su

nekompletne ili nedovoljno detaljne obavijesti, manje pogreške u

označavanju trgovačkog društva ili formalno neuredne isprave o

registraciji“.431

I u predmetu Saba Fakes protiv Turske, Arbitražni je sud također zauzeo

stav kako nezakonitost mora biti značajna i u izravnoj vezi s investicijom te

je utvrdio kako

430 Vidi opširnije u: Gligor i Hennecke, op. cit. (bilj. 400). str. 572. 431 Tokios Tokelés v. Ukraine, ICSID predmet br. ARB/02/18, Pravorijek od 26. srpnja 2007.,

para. 97., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0866.pdf,

prist. 30. prosinca 2017.


171

„bi bilo suprotno cilju i svrsi ugovora o zaštiti investicija kada bi se uskratila

zaštita onim investicijama koje bi prekršile domaće zakone koji nisu povezani

sa samom prirodom investicijske regulative…. zemlja domaćin ne bi trebala biti

u poziciji da se može pozivati na svoje domaće zakonodavstvo izvan sfere

uređenja investicijskih odnosa kako bi izbjegla svoje međunarodne obveze

prema investicijama koje su poduzete na njezinom području“.432

Arbitražni je sud u predmetu Mamidoil protiv Albanije postavio kriterij da

takva nezakonitost mora biti ozbiljna i očita te da manje pogreške i propusti

da se poštuju birokratske formalnosti domaćeg prava ne opravdavaju

uskratu nadležnosti.433 Da bi nezakonitost investicije dovela do uskrate

nadležnosti, ona mora biti uravnotežena između dva kriterija: jedan je

pretpostavka da se država nije odrekla svoje suverenosti pristajući na

arbitražu u slučajevima kada je investicija poduzeta na načina da su

prekršena njeno materijalno i procesno pravo, a drugi je da se državi ne

smije dozvoliti da post festum traži male ili nebitne nezakonitosti isključivo

radi izbjegavanja svojih obveza.434 Kako je Sud utvrdio “država mora

postupati konzistentno sa svojim obvezama i ne opirati se nadležnosti kako

bi izbjegla posljedice važećeg arbitražnog sporazuma“.435

U predmetu Stati protiv Kazahstana, Arbitražni je sud vrlo jasno zauzeo

stav da manje nezakonitosti i neusklađenosti sa zakonom nisu od utjecaja

na zaštitu koju investicija uživa po Ugovoru budući da „ni UEP ni običajno

međunarodno pravo ne zahtijevaju da investicija udovoljava svim detaljima

432 Saba Fakes v. Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (bilj. 341), para. 119. 433 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 269), para 482. 434 Ibid., para. 483. 435 Ibid.


172

domaćih administrativnih pravnih zahtjeva kako bi se kvalificirala za

zaštitu“.436

4.1.4.3.2. Estoppel

Estoppel predstavlja opće načelo prava prema kojemu se država

primateljica koja tolerira nezakonito ponašanje investitora, iako za njega

zna i može poduzeti odgovarajuće mjere da se ono spriječi, ne može više

pozivati na povrede domaćeg prava ako je zbog takvog njezinog postupanja

investitor bio u uvjerenju da je njegova investicija u skladu sa zakonom.437

Estoppel se općenito prihvaća kao načelo međunarodnog prava na način da

se podrazumijeva da izjave i postupanja obvezuju državu i sprječavaju ju u

kasnijem poricanju posljedica koje proizlaze iz toga.438

Jedan od primjera je dao Stalni međunarodni sud u predmetu Eastern

Greenland Case u kojem je utvrdio da je Norveška, budući da je prije

„potvrdila da priznaje da je cijeli Grenland danski … sama sebi zabranila

osporavanje danskog suvereniteta nad cijelim Grenlandom“.439

U kontekstu međunarodnog investicijskog prava, estoppel bi značio da

država primateljica investicije koja je znala za nezakonito postupanje


Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 756. 437 Prema Crawfordu: „Estoppel upravo nije jednostrani čin; on je takvo predstavljanje istine

koju pravni subjekt u čije ime je napravljeno, u određenim okolnostima ne može nijekati“.

Citirano prema: Kulcik, Andreas, About the Order of Cart and Horse, Among Other Things:

Estoppel in the Jursiprudence of International Investment Arbitration Tribunals, The European

Journal of International Law, Vol 27 No. 1, 2016., str. 109. 438 Vidi opširnije u: Moloo i Khachaturian, op. cit. (bilj. 396), str. 1497-1499. 439 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Legal Status of Eastern Greenland (Den. v. Nor.),

Presuda od 5. travnja 1933. str. 73., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-

of-international-justice/serie_AB/AB_53/01_Groenland_Oriental_Arret.pdf, pristupljeno 30.

prosinca 2017.


173

investitora i nije ništa poduzela, ne može kasnije osporavati svoje obveze

koje potječu iz investicijskog ugovora tvrdeći da je investitor postupao

nezakonito.

Pitanje „znanja države” postavljalo se u praksi međunarodnih investicijskih

arbitražnih sudova pa je Sud u predmetu Fraport protiv Filipina zauzeo stav

da se na državu koja nije znala za nezakonitost ne primjenjuje pravilo

estoppela: „tajni dogovor, koji je po svojoj prirodi nepoznat vladinim

službenicima koji su odobrili projekt ne može biti osnova za estoppel“.440

Država je također spriječena isticati prigovor nezakonitosti kao razlog za

uskratu ugovorene zaštite investiciji ako je sama odgovorna za to što nije

postupala po zakonu jer „nezakonito postupanje države ne može biti

istaknuto na štetu privatnog investitora“.441 Tako je u predmetu Inmaris

protiv Ukrajine, Arbitražni sud zauzeo stav da se estoppel ne može

primijeniti u slučaju kada je država sama odgovorna za nezakonitost: „bilo

bi nelogično utvrditi da je tuženikova investicija u suprotnosti s

ukrajinskim pravom temeljem propusta koje nije napravio strani investitor

nego njegov ukrajinski partner koji nije bio pod njegovom kontrolom“.442

Ključno je međutim što taj ukrajinski partner nije bio obični ukrajinski

subjekt nego je bio „državno tijelo i njegovo su sudjelovanje u projektu

odobrili državni predstavnici“.443

440 Fraport AG Frankfurt Airport v. The Republic of the Philippines, Pravorijek, op. cit. (bilj.

423), para. 347. 441 Diel-Gligor i Hennecke, op. cit. (bilj. 400). str. 574. 442 Inmaris Perestroika Sailinig Maritime Services Gmbh and Others v. Ukraine, ICSID predmet

broj ARB/08/8, Odluka o nadležnosti od 8. ožujka 2010., para. 139., dostupno na:




174

U predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije, koji se temeljio i na UEP-u i na

bilateralnom investicijskom ugovoru između Grčke i Gruzije, Arbitražni je

sud primjenjujući bilateralni ugovor zaključio kako država ne može izbjeći

nadležnost arbitražnog suda po bilateralnom investicijskom ugovoru

pozivom na vlastito nezakonito postupanje budući da „državi nije

dozvoljeno sprječavati investitora u traženju zaštite po bilateralnom

investicijskom ugovoru na temelju vlastitih (državnih op.a.) postupaka koji

su suprotni njenom pravu“. 444

Iako se ne radi o predmetu koji potječe iz UEP-a, dobra definicija estoppela

u investicijskim arbitražama, primjenjiva i u onima koje se temelje na UEP-

u, dana je u predmetu Fraport protiv Filipina: „Načela pravičnosti

zahtijevala bi da Sud zauzme stav da je vlada spriječena u isticanju povreda

svojih zakona kao obrane od nadležnosti ako je znala za takve povrede i nije

se obazirala na njih, već je prihvatila investiciju koja nije bila u skladu s

njenim zakonima“.445

Arbitražni su sudovi zauzeli stav da se radi o načelu koje je sastavni dio

međunarodnog prava prema kojem se stranka koja je svojim ponašanjem

pokazala da ne namjerava ostvariti neko svoje pravo, zbog čega je druga

ugovorna stranka stvorila legitimna očekivanja iz takvog ponašanja, ne

može nakon toga pozivati na to isto pravo koje nije koristila. Arbitražni sud

u predmetu Mamidoil protiv Albanije zaključio je:

„da je načelo estoppela ugrađeno u međunarodno pravo. To je načelo prema

kojem se zbog razloga materijalne pravde, određenoj osobi onemogućava

444Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 204),

para. 182. 445 Fraport AG Frankfurt Airport v. The Republic of the Philippines, Pravorijek, op. cit. (bilj.

423), para. 346.


175

korištenje nekog njenog prava. Očito je da takva posljedica mora biti

ograničena na izuzetne okolnosti. Estoppel postoji tamo gdje jedna stranka

svojim ponašanjem pokaže da neće koristiti neko svoje pravo, a protustranka

na temelju toga izgradi određena legitimna očekivanja. Obična neaktivnost,

nasuprot djelovanju, nije dovoljna i rješava se odredbama o zastari“.446

Dakle, u slučaju neaktivnosti stranke može se raditi o zastari, a da bi se u

obzir uzeo estoppel ta stranka mora nešto aktivno raditi.

Iako ne postoji ujednačeni pristup estoppelu u investicijskim arbitražama,

jedan je od mogućih primjena četverostupanjskog testa prema kojem treba

postojati: 447

a) određeno predstavljanje činjenica;

b) takvo predstavljanje činjenica treba biti jasno i nedvojbeno;

c) ovlašteno tijelo predstavlja činjenice dobrovoljno i bezuvjetno;

d) temeljem takvog predstavljanja druga strana je trebala postupati u

dobroj vjeri bilo na svoju štetu bilo na korist strane koja je napravila

takvo predstavljanje.

Primjena ovog testa, a time i načela estoppela vidi se u predmetu

Kardassopoulos protiv Gruzije u kojem je Arbitražni sud zaključio da, čak i

ako su određeni pravni poslovi bili u suprotnosti s tuženikovim zakonima,

činjenica da je tuženik (Gruzija) svojim ponašanjem davao tužitelju razloge

da povjeruje da su oni zakoniti (pravni poslovi su bili sklopljeni s

trgovačkim društvima u vlasništvu Gruzije, a sam sadržaj tih pravnih

poslova odobrili su dužnosnici gruzijske vlade i nisu ga osporavali dugo


(bilj. 269), para 469. 447 Kulcik, op. cit. (bilj. 437), str. 128.


176

godina) stvorila je kod tužitelja legitimna očekivanja da su njegovi pravni

poslovi u skladu s gruzijskim pravom. Dakle, zbog ponašanja samog

tuženika koji je kod tužitelja stvorio legitimna očekivanja da su njegovi

poslovi zakoniti, iako oni to nisu bili, on je izgubio pravo pozivati se na

nezakonitost takvih poslova, a time i na prigovor o nepostojanju

nadležnosti arbitražnog suda po osnovi nepostojanja investicije u smislu

UEP-a temeljem navodne ništetnosti investicije sukladno tuženikovom

(gruzijskom) pravu.448

U predmetima Yukos protiv Rusije Arbitražni je sud, iako se nije pozvao na

gore spomenuti test, zapravo primijenio taj test kada je zaključio da Rusija

nije spriječena u pozivanju na ograničavajuću klauzulu iz članka 45(1) UEP-

a iako je za vrijeme pregovora zagovarala njegovu privremenu primjenu i

to bez ograničenja. Sud je takav zaključak donio iz razloga što

predstavljanje Ruske Federacije (zagovaranje privremene primjene UEP-a

bez ograničenja) nije bilo jasno i nedvojbeno.449 U istom predmetu,

Arbitražni sud se pozvao na presudu Međunarodnog suda u predmetu

North Sea Continental Shelf Case koji je kao uvjete za primjenu estoppela

naveo: (i) jasno navođenje činjenice jedne od stranaka koje je (ii)

dobrovoljno, bezuvjetno i ovlašteno i (iii) oslanjanje u dobroj vjeri druge

stranke na takvu izjavu i to na vlastitu štetu ili na korist prve strane.450

U predmetu AES protiv Kazahstana, Arbitražni sud se odlučujući o pitanju

može li tužitelj povući svoj pristanak na ICSID arbitražu koji je sadržan u


para. 194. 449Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208).,

para. 268-288. 450 Međunarodni sud (ICJ), North Sea Continental Shelf Cases (Germany v. Denmark / Germany

v. Netherlands), Presuda od 20. veljače 1969., para. 30., dostupno na: http://www.icj-

cij.org/files/case-related/51/051-19690220-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.


177

domaćem zakonu na način da promijeni taj zakon, zaključio da on nije

ovlašten na takav odustanak te se pri tome pozvao, između ostalog, i na

primjenu estoppela navodeći kako se takav zaključak može poduprijeti i „s

načelom doktrine estoppela i načelom tumačenja ugovora u dobroj vjeri.

Sukladno ovim načelima, stranka ne smije djelovati suprotno svojoj izjavi,

kad je ona dana u nedvojbenom obliku i kad je druga strana djelovala

oslanjajući se na nju“.451

4.1.4.3.3. Vremenski okvir

Zakonitost investicije provjerava se u odnosu na zakone zemlje domaćina

koji su bili na snazi u vrijeme poduzimanja investicije. Kako je to zaključio

Arbitražni sud u Predmetu Phoenix protiv Češke: „analiza usklađenosti

investicije sa zakonima zemlje domaćina provodi se u odnosu na zakone

koji su bili na snazi u vrijeme poduzimanja investicije. Država nema slobodu

mijenjanja opsega svojih obveza po međunarodnim ugovorima o zaštiti

stranih ulaganja jednostavnim mijenjanjem svojeg zakonodavstva ili

opsega što se kvalificira kao investicija koja udovoljava njenom

zakonodavstvu“.452

Postavlja se i pitanje vremenskog okvira primjene ovog načela, odnosno na

koji dio „života“ investicije se on primjenjuje. Primjenjuje li se samo na

razdoblje poduzimanja investicije ili i na kasnije faze investicije. U praksi

arbitražnih sudova nesporno je da se ovo načelo, kada je u pitanju njegova

primjena, odnosi na fazu nastanka, tj. poduzimanja investicije što proizlazi

451 AES Corporation and Tau Power B.V. v. Republic of Kazakhstan, ICSID predmet broj

ARB/10/16, Pravorijek od 1. studenog 2013., para. 208. i 221. dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw8205_0.pdf, pristupljeno 30.

prosinca 2017. 452 Phoenix Action, Ltd. v. The Czech Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 401), para. 103.


178

i iz samog izraza da investicija mora biti poduzeta sukladno zakonu.453

Arbitražni sud u predmetu Hamester protiv Gane zaključio je:

„treba razlikovati (1) zakonitost u vrijeme kad je napravljena investicija i (2)

zakonitosti za vrijeme rada investicije… stoga je, sukladno tekstu bilateralnog

investicijskog ugovora, zakonitost u vrijeme poduzimanja investicija pitanje

nadležnosti, a zakonitost postupanja investitora za vrijeme trajanja investicije

pitanje merituma“.454

Što se tiče faze provedbe investicije, Arbitražni sud u predmetima Yukos

zauzeo je stav da se na ove slučajeve to načelo ne primjenjuje. Naime, ako

država primateljica ima saznanja da investitor postupa nelegalno, ona može

poduzeti odgovarajuće mjere i investitoru uskratiti pravo da pred

arbitražom ispituje jesu li takve mjere u suglasju s UEP-om.455

4.1.4.3.4. Postupanje investitora u dobroj vjeri

Neki investicijski arbitražni sudovi su kao razlog za neprimjenu načela po

kojem nezakonita investicija ne uživa zaštitu, uzimali i postupanje

investitora u dobroj vjeri. Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Fraport

protiv Filipina zaključio da treba uzeti u obzir da u određenim slučajevima

domaći zakoni možda nisu do kraja jasni pa da investitor može napraviti i

pogrešku postupajući u dobroj vjeri. Pokazatelj da je pogreška napravljena

u dobroj vjeri bio bi

453 Opširnije u: Dumberry, Patrick, State of Confusion: The Doctrine of „Clean Hands“ in

Investment Arbitration After the Yukos Award, The Journal of World Investment & Trade, Vo.

17, Iss. 2, 2016., str. 229-259. 454 Gustav FW Hamester GmbH & Co. KG v. Republic of Ghana, Pravorijek, op. cit. (bilj. 399),

para. 127. 455 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj. 209), paras.

1354-1355.


179

„izostanak upozorenja kompetentnog lokalnog savjetnika kod izrade due

diligence izvješća na takvu pogrešku. Drugi pokazatelj koji bi trebao ići u prilog

investitoru koji je prekršio neku zabranu u domaćem pravu bio bi da sporni

ugovor nije bitan za profitabilnost investicije, odnosno da je investitor mogao

poduzeti investiciju u skladu s domaćim pravo bez ikakvih posljedica za

dobit“.456

U predmetu Desert line protiv Jemena, Arbitražni je sud također utvrdio da

pod određenim okolnostima postupanje investitora koje je bilo u dobroj

vjeri predstavlja odstupanje od načela da investicija mora biti u skladu sa

zakonom. U ovom se slučaju radilo o tome da investitor nije imao određeni

certifikat propisan zakonom zbog čega je tuženik tvrdio da je investicija

poduzeta suprotno zakonu i da kao takva ne uživa zaštitu po ugovoru o

zaštiti međusobnih ulaganja. Sud je primijenio test prema kojem je

procijenio bi li investitor takav certifikat dobio bez problema da je smatrao

da mu je potreban i da ga je zatražio. Budući da je po mišljenju suda odgovor

bio pozitivan, zaključeno je da je investitor postupao u dobroj vjeri te da

stoga nije prekršio načelo zakonitosti investicije.457

Arbitražni je sud u predmetu Electrabel protiv Mađarske, investitorovo

postupanje u dobroj vjeri načelno označio kao jedan od elemenata kod

procjene radi li se o investiciji koja uživa zaštitu: „…zakonitost investicije i

456 Fraport AG Frankfurt Airport v. The Republic of the Philippines, Pravorijek, op. cit. (bilj.

423), para. 396. 457 Desert Line Projects LLC v. The Republic of Yemen, ICSID predmet broj ARB05/17,

Pravorijek od 6. veljače 2008., para. 117. dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0248_0.pdf, pristupljeno 30.

prosinca 2017.


180

investitorova dobra vjera mogu biti bitni kao elementi definicije investicije

ili kao zapreka uspostavi nadležnosti ili zaštiti investicije u meritumu“.458

4.2. Investitor

4.2.1. Općenito

Osnova za nadležnost međunarodne investicijske arbitraže je da se radi o

sporu u kojem su stranke investitor iz jedne države članice i država

primateljica investicije. Dakle, investitor mora biti strana fizička ili pravna

osoba što predstavlja i prvi test koji se pojavljuje kod procjene postojanja

nadležnosti. Pri ocjeni radi li se o stranoj osobi ili ne, nije bitno porijeklo

kapitala nego samo državljanstvo investitora.459 Postoji čitav niz spornih

pitanja koja se pojavljuju u međunarodnim investicijskim arbitražnim

postupcima, a tiču se investitora: bilo da se radi o zloupotrebi državljanstva

kod pravnih osoba kroz osnivanje trgovačkih društava koja služe samo kao

poštanski sandučići (mailbox company), registriranja trgovačkih društava

u drugoj državi samo s ciljem da se postigne nadležnost arbitraže, bilo ako

se radi o fizičkim osobama koje imaju dvostruko državljanstvo i slično.460

Investitor je u članku 1(7) UEP-a definiran kao fizička osoba koja ima

državljanstvo ili narodnost ugovorne strane ili je stalno nastanjena kod

ugovorne strane u skladu s njenim važećim zakonom ili trgovačko društvo

458 Electrabel S.A v. Hungary, ICSID predmet broj ARB/07/19, Pravorijek od 25. studenoga

2015., para. 5.43. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw4495.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017. 459 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 44. 460 Vidi opširnije u: Reed, F. Lucy i Davis, E. Jonathan, Who is a Protected Investor, u:


Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 614-652.


181

ili druga organizacija461 (company or other organisation) koja je

organizirana u skladu s važećim zakonom. Dakle, bitne odrednice pojma

investitora kao fizičke osobe u smislu UEP-a su: a) državljanstvo

(citizenship), b) narodnost462 (nationality), c) stalno nastanjenje

(permanent residence), a kao pravne osobe bitna odrednica je da je

organizirana (organised) sukladno pravu te zemlje.

Slična je razlika i u odnosu na pravne osobe. Članak 26. stavak 7. UEP-a

uređuje da trgovačka društva koja imaju državljanstvo države primateljice

investicije i stranke u sporu, mogu biti smatrana državljanima druge

ugovorne strane u smislu članka 25(2)(b) Washingtonske konvencije ako

je pod kontrolom investitora iz treće države i pod uvjetom da ta kontrola

postoji prije nego je nastao spor između trgovačkog društva i države

primateljice investicije.

461 Iako izraz „organizacija“ nije u duhu hrvatskog pravnog jezika, on se koristi u službenom

prijevodu, a i u engleskom izvorniku se koristi izraz „organisation“ tako da ga se koristi i u ovom

tekstu. 462 Ovdje se koristi službeni prijevod UEP-a kako je objavljen u Narodnim novinama. Upitno je

međutim razlikovanje između izraza citizenship i nationality jer su u hrvatskom jeziku to

sinonimi za pojam državljanstvo, a u hrvatskom prijevodu se za izraz nationality koristi

narodnost. U literaturi je teško naći razliku između pojmova citizenship i nationality: Možda je

najbolje objašnjenje dao Arbitražni sud u predmetu Feldman Karpa protiv Meksika:

„državljanstvo (citizenship) se može više odnositi na domaće akspekte, a narodnost (nationality)

više na međunarodne aspekte pravne veze između države i pojedinca. Stoga će se oba izraza

koristiti naizmjence u sljedećim paragrafima.“ Marvin Roy Feldman Karpa v. United Mexican

States, ICSID predmet broj ARB(AF)/99/1, Međupravorijek o prethodnim pitanjima nadležnosti

od 6. prosinca 2000., para. 31. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



182

4.2.2. Investitor kao fizička osoba

Investitori mogu biti i fizičke i pravne osobe, međutim, kako je to Schreuer

naveo:

„u velikoj većini slučajeva investitori su trgovačka društva. Iako mi često

govorimo o zaštiti pojedinaca u međunarodnom pravu, u međunarodnim

investicijskim predmetima bitni igrači obično se pojavljuju u obliku pravnih

osoba. Trgovačka su društva u vlasništvu463 članova društva koji i sami mogu

biti trgovačka društva. Član društva u vlasništvu može imati cijelo trgovačko

društvo, može imati većinu udjela ili manjinu“.464

Kad se pak fizičke osobe pojave kao tužitelji pred međunarodnim

investicijskim arbitražnim sudovima, kao najspornije se pokazuje pitanje

njihovog državljanstva, odnosno veze s određenom državom koja bi

opravdavala da se tog investitora smatra njenim državljaninom. Definicija

stranog investitora po UEP-u i po Washingtonskoj konvenciji 465 razlikuju

se utoliko što je po UEP-u strani investitor i osoba koja nije državljanin

ugovorne strane, ali je stalno nastanjena na njenom području. UEP dakle

daje širu definiciju investitora od Washingtonske konvencije. Također, po

Washingtonskoj konvenciji, definicija investitora sadrži osim pozitivnog

zahtjeva da bude državljanin druge države članice Konvencije, i negativni

zahtjev da nema državljanstvo države koja je stranka u sporu. Ovim se

zapravo ističe da investitori moraju biti stranci.

463 Ovdje se u tekstu zadržava izraz „vlasništvo“ budući da se u izvornom tekstu koristi izraz

ownership iako je korištenje izraza „vlasništvo“ u odnosu na članove društva sa stajališta pravne

teorije pogrešan. 464 Schreuer, Christoph, Shareholder Protection in International Investment Law (2005);

dostupno na: http://www.univie.ac.at/intlaw/pdf/csunpublpaper_2.pdf, pristupljeno 30.

prosinca 2017. 465 Čl. 25(2)(a) ICSID konvencije definira državljane druge ugovorne strane kao: „…svaku

fizičku osobu koja ima državljanstvo ugovorne stranke koja je različita od države koja je stranka

u sporu…“.


183

U predmetu Stati protiv Kazahstana, Arbitražni je sud utvrdio kako je, kod

utvrđenja statusa investitora koji je fizička osoba, presudno njegovo

državljanstvo, a prebivalište je podredni kriterij, samo u slučaju ako ne bi

imao državljanstvo države ugovornice: „njihovo prebivalište bilo bi bitno

samo, kako to jasno proizlazi iz teksta definicije u članku 1(7) UEP-a kao

druga mogućnost nakon riječi 'ili', kad ne bi imali državljanstvo države

ugovornice“.466 Što se tiče kriterija kako utvrditi ima li određeni investitor

državljanstvo države koja je članica UEP-, tekst je vrlo jasan – državljanstvo

se utvrđuje prema zakonima te države članice.

Do sada je samo tri spora koja su vođena temeljem članka 26. UEP-a

pokrenuo investitor. To su bili fizičke osobe (Ioanis Kardassopoulos protiv

Gruzije, Stati protiv Kazahstana i Al Bahloul protiv Tadžikistana), a u

dosadašnjoj praksi njegove primjene nije bilo sporenja oko toga imaju li

tužitelji koji su bili fizičke osobe državljanstvo zemlje članice UEP-a,

odnosno jesu li zaštićeni investitori.

Ipak, postoje tri pitanja koja su se pojavljivala pred arbitražnim sudovima

u investicijskim sporovima vezano uz investitore kao fizičke osobe: a)

mjerodavno pravo za određivanje državljanstva; b) ovlast arbitražnog suda

kod određivanja državljanstva i c) problem kod dvostrukog

državljanstva467.

Što se tiče pitanja mjerodavnog prava, prihvaćeno je stajalište da je za

utvrđivanje postojanja odnosno određivanje državljanstva mjerodavno


Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 743. 467 Vidi opširnije u: Reed i Davis, op.cit. (bilj. 460), str. 623-625.


184

domaće pravo.468 Dakle, „državljanstvo neke osobe utvrđuje se primarno

prema pravu zemlje čije je državljanstvo u pitanju“.469 Npr. u predmetu

Soufraki protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata, Arbitražni sud izričito je

utvrdio kako je „prihvaćeno u međunarodnom pravu da državljanstvo

spada pod domaću nadležnost države koja uređuje, vlastitim

zakonodavstvom, pravila koja se odnose na stjecanje i gubitak njezinog

državljanstva“.470

Što se tiče ovlasti arbitražnih sudova, oni su nadležni, za potrebe postupka

u kojem odlučuju, utvrđivati postojanje državljanstva kako bi donijeli

odluku o svojoj nadležnosti pri čemu primjenjuju pravo države za koju se

tvrdi da ta osoba ima državljanstvo. Kako je to zaključio Ad hoc odbor

povodom preispitivanja Pravorijeka u predmetu Soufraki protiv

Ujedinjenih Arapskih Emirata, a povodom prigovora tužitelja da je

Arbitražni sud prekoračio svoje ovlasti kada je odlučivao o njegovom

državljanstvu:

„Postoji bitna razlika između davanja državljanstva na nacionalnoj razini što je

konstitutivna odluka i priznanja državljanstva na međunarodnoj razini što je

deklaratorna odluka... Međunarodni su arbitražni sudovi konzistentno slijedili

ovaj pristup i razlikovali određivanje državljanstva za domaće potrebe što su

smatrali rezerviranim isključivo za službene predstavnike suverene države i

međunarodnog učinka i utvrđivanje državljanstva, za npr. potrebe nadležnost

468 Ibid., str. 620-621. 469 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 45. 470 Hussein Nuaman Soufraki v. The United Arab Emirates, ICSID predmet broj ARB/02/7,

Pravorijek od 7. srpnja 2004., para. 55., dostupno na:


prosinca 2017.


185

u međunarodnom arbitražnom sustavu u kojem su to mogli preispitivati u

određenim ograničenim okolnostima“.471

Stoga je Ad hoc odbor potvrdio odluku Arbitražnog suda i istaknuo da je

pravilno zaključio „u ovom slučaju, nadležnost međunarodnog arbitražnog

suda zavisi od pitanja državljanstva, Međunarodni arbitražni sud ovlašten

je, štoviše obvezan, odlučiti o tom pitanju“.472

U pogledu dvostrukog državljanstva, Washingtonska konvencija je vrlo

jasna s obzirom na negativni zahtjev, koji je izričito specificiran u članku

25(2)(a) Konvencije, da investitor ne smije biti državljanin države stranke

u sporu. Dakle, kod dvostrukog državljanstva, ukoliko tužitelj ima

državljanstvo treće države, ali istovremeno i državljanstvo države koju tuži,

odnosno koja je stranka u sporu, nema pravo na zaštitu po Washingtonskoj

konvenciji i arbitražni sudovi nisu nadležni za to. Ovo je potvrđeno i u

praksi arbitražnih sudova koji su postupali po Konvenciji, npr. Arbitražni

sud u predmetu Champion Trading protiv Egipta je odlučujući o zahtjevu

tužitelja koji je imao dvostruko državljanstvo – i SAD-a i Egipta utvrdio da

„sama činjenica da ova investicija koju su poduzela tri tužitelja

upotrebljavajući, zbog bilo kojeg razloga i cilja, isključivo svoje egipatsko

državljanstvo kvalificira ih kao dvostruke državljane u smislu Konvencije i

stoga temeljem članka 25(2)(a) isključuje iz mogućnosti pozivanja na

Konvenciju“.473

471 Hussein Nuaman Soufraki v. The United Arab Emirates protiv, ICSID predmet broj

ARB/02/7, Odluka Ad hoc odbora o zahtjevu za poništaj g. Soufrakija od 5. lipnja 2007., para.

55., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0800.pdf,

pristupljeno 30. prosinca 2017. 472 Ibid., para. 56. 473 Champion Trading Co., Ameritrade Int'l, Inc., J. T. Wahba, J. B. Wahba i T. T. Wahba v. the

Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/02/09, Odluka o nadležnosti od 21. listopada

2003., str. 17., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



186

Slična je odluka bila i u predmetu Siag protiv Egipta u kojem je Arbitražni

sud, odlučujući o prigovoru da tužitelji imaju i egipatsko državljanstvo pa

da zato nisu ovlašteni po Konvenciji tužiti Egipat, utvrdio kako tužitelji

nemaju egipatsko nego samo talijansko državljanstvo te da bi u slučaju

dvostrukog državljanstva situacija bila drugačija jer „u slučaju dvostrukog

državljanstva, jasna odredba članka 25. Washingtonske konvencije navodi

da tužitelji ne bi zadovoljili takozvani negativni zahtjev državljanstva“.474

U predmetu Micula protiv Rumunjske, Arbitražni sud odbio je rumunjske

prigovore kako iako tužitelj ima švedsko državljanstvo, on nema nikakve

veze za Švedskom pa bi trebalo primijeniti tzv. test po Nottenbohm

načelu475 o „učinkovitom državljanstvu“ te utvrdio da nema

„potpore za prijedlog da bi test stvarne veze (Nottenbohm test, op.a.) imao bilo

kakvu ulogu u kontekstu postupka po ICSD-u. ICSD konvencija zahtijeva da

tužitelj dokaže da je državljanin države ugovornice. Zapravo članak 25(2)(a)

Washingtonske konvencije traži da tužitelj ima samo jedno državljanstvo sve

dok drugo državljanstvo nije ono države koja je stranka u sporu“.476

474 Waguih Elie George Siag i Clorinda Vecchi v. the Arab Republic of Egypt, ICSID predmet

broj ARB/05/15, Odluka od nadležnosti od 11. travnja 2007., para. 196. dostupno na:


prosinca 2017. 475 Radi se o predmetu Nottebohm protiv Gvatemale u kojem je Međunarodni sud 1954.

odlučivao o pitanju može li Lihtenštajn preuzeti predmet Nottebohm protiv Gvatemale. Naime,

Nottebohm je bio njemački državljanin koje je živio i radio u Gvatemali, ali se u jednom

trenutku odrekao njemačkog i stekao lihtenštajnsko državljanstvo i to u postupku koji je trajao

manje od mjesec dana. Gvatemala je prigovorila da takvo stjecanje državljanstva nije dovoljno

da bi Lihtenštajn mogao preuzeti predmet. Međunarodni sud je prihvatio tvrdnje Gvatemale te

utvrdio da „državljanstvo predstavlja pravnu vezu koja se temelji na činjenici socijalne

povezanosti, stvarne povezanosti egzistencije, interesa i osjećaja zajedno s postojanjem

recipročnih prava i dužnosti“ (citirano prema: Reed i Davis, op. cit. (bilj. 460), str. 625.). 476 Ioan Micula, Viorel Micula, S.C. European Food S.A., S.C. Starmill S.R.L. i S.C. Multipack

S.R.L. v. Romania, ICSID predmet broj ARB/05/20, Odluka o nadležnosti i dopustivosti od

24. rujna 2008., para. 100. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



187

UEP u svom tekstu izravno ne govori o tome može li osoba s dva ili više

državljanstava biti zaštićeni investitor u smislu UEP-a. Međutim, iz odredbe

članka 26(1) UEP-a koja govori o sporovima između ugovorne strane i

investitora proizlazi da UEP ne bi iz svoje zaštite isključivao investitore koji

imaju dvostruko državljanstvo pa makar jedno od njih bilo ono države

stranke u sporu, pod uvjetom da imaju drugo državljanstvo države koja je

stranka UEP-a. Međutim ukoliko se arbitražni postupak vodi po pravilima

Washingtonske konvencije, onda se na definiciju investitora trebaju

primijeniti i odredbe UEP-a i Konvencije iz čega bi proizlazilo da državljani

države koja je stranka u sporu ni pod kojim uvjetima ne bi mogli podnositi

tužbeni zahtjev po Washingtonskoj konvenciji.

4.2.3. Investitor kao pravna osoba

Člankom 1(7)(a)(ii) UEP-a kao investitori pravne osobe definirani su

trgovačko društvo477 ili druga organizacija koja je organizirana u skladu s

primjenjivim zakonom te ugovorne strane. Trgovačko društvo (company)

477 Izvorni tekst odredbi čl. 1(7)(a)(ii) glasi: „ a company or other organisation organised in

accordance with the law applicable in that Contracting Party“ (dostupno na:

http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Legal/ECTC-en.pdf, pristupljeno

28. svibnja 2017.) a službeni hrvatski prijevod iz Zakona o potvrđivanju Ugovora o energetskoj

povelji (Narodne novine, br. 15/97): „tvrtku ili drugu organizaciju organiziranu u skladu s

važećim zakonom te ugovorne strane“. U ovom radu nastoji se u najvećoj mjeri koristiti službeni

hrvatski prijevod, međutim u nekim slučajevima kao što je ovaj, od njega se odstupa. Naime, za

potrebe ovog rada prihvatljivije je za izraz company koristiti“ izraz „trgovačko društvo“ umjesto

„tvrtka“ budući da izraz „trgovačko društvo“ pokriva širi spektar i time je bliži značenju izraza

company u UEP-u. Što se tiče izraza applicable, u službenom tekstu se koristi „važeći“ dok će

se u ovom tekstu koristiti izraz „primjenjivi“. Naime kod provjere je li određeno trgovačko

društvo organizirano u skladu sa zakonom pojedine zemlje, bitno je situaciju promatrati u

vrijeme kada je do organizacije došlo, dakle po tada važećem zakonu. Međutim, ukoliko dođe

do promjene zakona, onda bi se izraz „važeći“ mogao tumačiti na način da se to odnosi na zakon

koji važi u nekom kasnijem vremenu (bilo podnošenja tužbe, bilo donošenja odluke) što bi bilo

u suprotnosti sa smislom UEP-a. Zato će se u ovom tekstu koristiti izraz „primjenjivi“ budući

da on bolje opisuje stvarnu potrebu za provjerom sukladnosti sa zakonom koji je bio na snazi u

vrijeme organiziranja trgovačkog društva.


188

nije definirano u UEP-u pa je ta definicija zapravo ostavljena ugovornim

stranama u okviru njihovog domaćeg zakonodavstva koje same propisuju

što sve spada u trgovačka društva. Kako je to opisao Gaillard „pravne osobe

su definirane pozivom na domaće pravo svake ugovorne strane koje

uređuje organizaciju pravnih osoba“.478

4.2.3.1. Određivanje državljanstva pravne osobe

Neki teoretičari, kao npr. Dolzer i Scheuer navode kako su „najčešće

korišteni kriterij za utvrđivanje državljanstva mjesto osnivanja

(incorporation) i sjedište poslovanja (siège social)“479. Salacuse npr.

navodi480 kako većina investicijskih ugovora traži da se zadovolji jedan od

tri kriterija kako bi se trgovačko društvo tretiralo kao državljanina

određene zemlje:

1. da je to država u kojoj je društvo osnovano (incorporated);

2. da se radi o državi u kojoj trgovačko društvo ima sjedište (seat),

registrirani ured ili glavno mjesto poslovanja i

3. da se radi o državi čiji državljani imaju kontrolu ili bitni interes u

društvu koje poduzima investiciju.

Perkams navodi četiri kriterija po kojima se utvrđuje državljanstvo pravne

osobe.481 Jedan je mjesto osnivanja pravne osobe koje je koristio i UEP i o

kojem će kasnije biti više riječi. Ovaj kriterij se koristi ili samostalno, dakle

478 Gaillard, Emmanuel, Investments and Investors Covered by the Energy Charter Treaty, u:

Clarisse Ribeiro (ur.) Investment Arbitration and the Energy Charter Treaty, JurisNet LLC,

Hungtington, 2006., str. 67. 479 Dolzer i Schreuer Christoph, op. cit. (bilj. 3), str. 47. 480 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 208. 481 Perkams, Markus; Scope of Application of International Investment Agreements, u:


Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 641-650


189

državljanstvo se utvrđuje prema pravu države u kojem je trgovačko društvo

osnovano, ili u kombinaciji s registriranim sjedištem trgovačkog društva.

Drugi je kriterij mjesto sjedišta pravne osobe, odnosno da pravna osoba ima

državljanstvo one države u kojoj ima sjedište. Ovaj kriterij se također

primjenjuje ili samostalno ili u kombinaciji s nekim od drugih kriterija.

Češće se primjenjuje kriterij tzv. stvarnog sjedišta prema kojem je sjedište

pravne osobe u mjestu u kojem je njena poslovna aktivnost, dakle radi se o

sjedištu u materijalnom smislu. Tako je npr. u predmetu Alps Finance and

Trade AG protiv Slovačke, Arbitražni sud, utvrđujući je li ispunjena

pretpostavka da investitor ima između ostalog i sjedište u Švicarskoj,

zaključio da sjedište mora imati širi značaj od činjenice da je trgovačko

društvo osnovano u Švicarskoj te da formalno ima švicarsku adresu:482

„Dokaz poslovnog sjedišta u smislu stvarnog sjedišta upravljanja poslovnim

aktivnostima zahtijeva da: je mjesto gdje se upravni odbor trgovačkog društva

redovito sastaje ili gdje se dioničari sastaju na području Švicarske; vrh uprave

trgovačkog društva sjedi u Švicarskoj; trgovačko društvo ima određeni broj

zaposlenika koji rade u sjedištu; su adrese s telefonskim i brojevima faksa

ponuđeni trećim osobama koje stupaju u kontakt s trgovačkim društvom;

postoje određeni opći troškovi i režijski troškovi za održavanje fizičke lokacije

na kojoj je sjedište i povezane službe koji su pokazatelj da je poslovni subjekt

učinkovito organiziran na određenom mjestu u Švicarskoj“.483

Moguć je i pristup u kojem se primjenjuje više formalni put prema kojem je

dovoljno utvrditi li investitor prijavljeno sjedište u određenoj državi da bi

imao njezino državljanstvo u čemu se približio teoriji osnivanja. Takav

pristup je zauzeo npr. Arbitražni sud u predmetu Tokios Tokeles protiv

482 Alps Finance and Trade AG v. The Slovak Republic, UNCITRAL, Pravorijek od 5. ožujka

2011., para. 215. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0027.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2017. 483 Ibid., para. 217.


190

Ukrajine u kojem je utvrdio da je tužitelj zaštićeni investitor jer, između

ostalog, ima sjedište u Litvi (spor se temeljio na ugovoru o uzajamnoj zaštiti

o promicanju ulaganja između Litve i Ukrajine). Činjenica da tužitelj ima

sjedište u Litvi vidi se iz: „tužiteljeve potvrde o registraciji, statuta, svake od

tužiteljevih 'obavijesti o plaćanju strane investicije' bilježi tužiteljevu

adresu u Vilniusu u Litvi…“.484

Treći mogući kriterij je kontrola pravne osobe prema kojem zaštićeni

investitor može biti i pravna osoba koja je osnovana izvan države

ugovornice, ali je kontroliraju državljani, pravne ili fizičke osobe, iz države

ugovornice. Na tragu ovakvog pristupa je i članak 25(2)(b) Washingtonske

konvencije koji također uvodi test kontrole nad pravnom osobom kao jedan

od alternativnih načina za zasnivanje nadležnosti ICSID-a.485 Arbitražni

sudovi koji su postupali po Washingtonskoj konvenciji u pravilu nisu

primjenjivali ovaj kriterij nego ili kriterij sjedišta ili mjesta osnivanja

pravne osobe.486 Arbitražni je sud u predmetu Tokios Tokeles protiv

Ukrajine utvrdio: „upotreba testa kontrole kako bi se utvrdilo državljanstvo

trgovačkog društva radi ograničenja nadležnosti Centra bilo bi u nesuglasju

s ciljem i svrhom članka 25(2)(b) Washingtonske konvencije (op.a.)“.487

Četvrti mogući kriterij je kriterij stvarne ekonomske aktivnosti, odnosno

utvrđivanje ima ili pravna osoba stvarnu ekonomsku aktivnost u državi

koja se smatra njezinom državom državljanstva. Ovaj kriterij je vrlo sličan

484 Tokios Tokelés v. Ukraine, Pravorijek, op.cit. (bilj. 431), para. 46. 485 Državljanin druge države ugovornice, između ostalog znači i „svaku pravnu osobu koja je

imala državljanstvo neke države ugovornice, osim države stranke u sporu, na dan kad su se

stranke suglasile da spor iznesu na mirenje ili arbitražu i svaku pravnu osobu koja je tog dana

imala državljanstvo države ugovornice stranke u sporu, a koje su se stranke suglasile da, zbog

strane kontrole, tretiraju kao državljanina druge države ugovornice u svrhu ove Konvencije“. 486 Schlemmer, op. cit. (bilj 330), str. 77. 487 Tokios Tokelés v. Ukraine, Pravorijek, op.cit. (bilj. 431), para. 46.


191

kriteriju stvarnog sjedišta, međutim za njegovo bi se ispunjenje tražilo i

postojanje ekonomske aktivnosti na području države čije državljanstvo

ima. Ovo je obično dodatni kriterij koji se koristi uz kriterij mjesta osnivanja

i/ili mjesta sjedišta pravne osobe.488 Primjer korištenja ovog kriterija je i

Ugovor između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije o poticanju i

međusobnoj zaštiti ulaganja koji u svom članku 1(1)(b) investitora definira

i kao: „pravne osobe, uključujući društva, korporacije, poslovna udruženja

i druge organizacije, koje su osnovane ili na neki drugi način uredno

organizirane u skladu sa zakonima te ugovorne stranke i imaju svoje

sjedište te su razvile stvarne gospodarske djelatnosti na teritoriju iste

ugovorne stranke“.489

4.2.3.2. Definiranje državljanstva investitora prema Ugovoru o energetskoj povelji

UEP koristi kriterij mjesta osnivanja pravne osobe propisujući da je pravna

osoba organizirana u skladu s primjenjivim zakonom države ugovornice.

Naravno, prvo se postavlja pitanje značenja riječi „organizirana“

(organised). Kada se iščita tekst UEP-a, odgovarajući hrvatski pravni izraz

bio bi „osnovano“ tako da će se taj izraz dalje koristiti u tekstu. Izraz

„osnivanje“ koristi i naš Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima

drugih zemalja u određenim odnosima490 koji određuje pripadnost pravne

osobe po pravu države po kojem je ona osnovana (čl. 17. st. 1.), a ako pravna

osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi a ne u onoj u kojoj je osnovana i

po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom

osobom te države. Ovdje treba napomenuti da naš Zakon o trgovačkim

488 Perkams, op. cit. (bilj. 481), str. 649. 489 Narodne novine, br. 6/97 MU 490 Narodne novine, br. 53/91, 88/01


192

društvima (ZTD)491 u svom članku 2. stavku 1. određuje da se primjenjuje

na pravne osobe koje su osnovane i uređene sukladno zakonu, dakle

također primjenjuje kriterij osnivanja kod utvrđivanja mjerodavnog prava.

Slična je i odredba članka 611. stavka 1. ZTD-a prema kojoj se stranim

trgovačkim društvom smatra ono koje je valjano osnovano po pravu zemlje

u kojoj ono ima registrirano sjedište izvan Republike Hrvatske. Ipak, moglo

bi se razmisliti i o korištenju izraza registriran budući da trgovačko društvo,

prema članku 4. ZTD-a stječe svojstvo pravne osobe upisom u sudski

registar. Budući da se društvo dok nije steklo svojstvo pravne osobe ni ne

može pojaviti u svojstvu stranke, postoji opravdanje da se koristi i izraz

„registrirano“.

Postavilo se pitanje treba li investitor da bi uživao zaštitu sukladno članku

1(7) UEP-a, ostvarivati posebnu vezu s investicijom ili je dovoljno da bude

osnovan u skladu s pravom države ugovornice. Praksa je arbitražnih

sudova u arbitražama po UEP-u podijeljena, makar kada se gleda sam izričaj

UEP-a, očito je da je jedini kriterij osnivanje sukladno pravu zemlje

ugovornice te da nema mjesta za provjeru odnosa investitora i investicije.

Ovakav pristup zauzeo je i arbitražni sud u predmetu Charanne protiv

Španjolske odlučujući o zahtjevu tuženika za probijanjem pravne osobnosti

tužitelja kako bi se provjerilo radi li se stvarno o stranom državljaninu.

Tuženik je svoj stav argumentirao na način da je utvrdio kako zahtjev da

tužitelj ne bude državljanin tuženika nije samo formalna pretpostavka, već

da se treba ispitati stvarno stanje, odnosno tko stvarno kontrolira tužitelja

491 Narodne novine, br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11,

152/11, 111/12, 68/13, 110/15


193

i čiji je državljanin i da je to „objektivni“ kriterij po UEP-u.492 U svojoj odluci

Arbitražni sud zauzeo je stav da je probijanje pravne osobnosti opravdano

samo u slučaju kada je potrebno provjeriti radi li se o prevari s ciljem

dobivanja nadležnosti arbitraže, međutim, da „nema osnove za uvođenje

općeg načela prema kojem bi se državljanstvo investitora utvrđivalo prema

ekonomskim kriterijima kad se UEP referira isključivo na pravni kriterij

osnivanja trgovačkog društva sukladno pravu neke od država

ugovornica“.493 Sud je izričito utvrdio kako tvorci UEP-a nisu željeli

isključiti iz njegove primjene pravne osobe koje su osnovane po pravu

jedne od država članica (naravno to ne smije biti država primateljica

investicije), čak i ako ih kontroliraju osobe koje imaju državljanstvo države

primateljice investicije.494 Ukratko, jedini relevantni kriterij za provjeru

državljanstva pravne osobe, odnosno utvrđenja radi li se o zaštićenom

investitoru, samo je to je li tužitelj osnovan sukladno propisima jedne od

ugovornih strana koja nije ujedno i država primateljica investicije.495

Drugačiji stav je zauzeo Sud u predmetu Alapli protiv Turske u kojem je

arbitar Park, kao dio većine (iako je ovo bio samo njegov stav dok je

arbitrica Stern zauzela drukčiji stav, ali s jednakim zaključkom – Arbitražni

sud nema nadležnosti jer tužitelj nije investitor u smislu UEP-a) zauzeo stav

da je za svojstvo investitora u smislu UEP-a bitno da on na određeni način

doprinese investiciji:

492 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, SCC predmet

broj 062/2012, Pravorijek od 21. siječnja 2016., para. 413., dostupno na:


prosinca 2017. 493 Ibid., para. 415. 494 Ibid., para. 416. 495 Ibid., para. 414.


194

„Da bi bio investitor, osoba mora stvarno napraviti neku investiciju u smislu

aktivnog doprinosa. Status državljanina druge ugovorne strane nije sam po sebi

dovoljan496… Onaj tko tvrdi da je investitor mora, da bi bio zaštićeni po UEP-u,

nešto doprinijeti zemlji primateljici investicije u smislu investicije497… Sud

mora utvrditi neku djelatnost kojom se neka vrijednost prebacuje (novac,

know-how, kontakti ili ekspertiza) iz jedne zemlje ugovornice u drugu“.498

Dakle, prema ovakvom pristupu, arbitražni sud nema nadležnost nad

tužbenim zahtjevom osobe koja nije na određeni način doprinijela

investiciji u državi primateljici investicije i to bilo novcem, tehnologijom,

pravom na koncesiju ili na neki drugi smisleni način499.

4.2.3.3. Trgovačka društva osnovana s ciljem stjecanja pravne osobnosti koja ne

obavljaju djelatnost (shell company) u praksi primjene UEP-a

U nekoliko predmeta u kojima su arbitražni sudovi primjenjivali UEP

pojavilo se pitanje statusa tzv. shell companies, odnosno trgovačkih

društava koja su osnovana radi stjecanja pravne osobnosti, a koja ne

obavljaju poslovnu djelatnost.

Tako npr. u predmetima Yukos, postavilo se pitanje je li investitor zaštićen

po UEP-u ako su njegovi stvarni vlasnici državljani države primateljice

investicije, dakle Rusije, a sam investitor je društvo osnovano samo radi

stjecanja pravne osobnosti, dakle bez da obavlja neku djelatnost (shell

company). Arbitražni je sud utvrdio da je za status zaštićenog investitora

496 Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (bilj. 352), para. 350. 497 Ibid., para. 358. 498 Ibid., para. 360. 499 Ibid., para. 389.


195

dovoljno da trgovačko društvo bude „uređeno sukladno zakonima

ugovorne strane“.500 Sud je također utvrdio da UEP ne postavlja nikakve

daljnje zahtjeve glede udjela, upravljanja, sjedišta društva ili mjesta na

kojem se odvijaju njegove poslovne aktivnosti…Arbitražni sud dalje citira

profesora Crawforda: „Trgovačka društva koja su osnovana u državama

članicama Ugovora zaštićena su po definiciji, bez obzira na državljanstvo

dioničara, porijeklo kapitala ili državljanstvo direktora ili menadžera“.501

Dakle, da bi trgovačko društvo koje je investitor uživalo zaštitu dovoljno je

da bude registrirano po zakonu neke od država članica UEP-a.

O statusu shell company, odnosno o tome mogu li takva trgovačka društva

bili štićeni investitori u smislu UEP-a, raspravljao je i Arbitražni sud u

predmetu RREEF protiv Španjolske te je utvrdio kako vrijedi samo formalni

kriterij postojanja trgovačkog društva i da se ne traže nikakvi drugi kriteriji

prema kojima bi se utvrđivao status investitora. Arbitražni sud utvrdio je

kako nema osnove u međunarodnom pravu da bi se tvrdilo kako subjekt

koji ima udjele ili dionice u nekom trgovačkom društvu nije i samo

trgovačko društvo pa stoga i shell company ne uživa zaštitu po UEP-u:

„Izraz shell company često se koristi kao skraćenica za poslovni subjekt koji

ima malo ili uopće nema aktivnosti osim vlasništva ili izravnog ili neizravnog

kontroliranja imovine. Osim ukoliko postoji neki razlog po relevantnom

nacionalnom pravu ili investicijskom ugovoru da bi se zaključilo drugačije,

nema osnove po međunarodnom pravu da bi se takvom poslovnom subjektu

dalo manje pravo na zaštitu po investicijskom ugovoru nego nekom drugom

poslovnom subjektu. Postoje primjeri investicijskih ugovora koji u definiciju

investitora uključuju samo one poslovne subjekte koji mogu pokazati određene

500 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208).

para. 411. 501 Ibid.


196

osobine ili aktivnosti. Takvog ograničenja nema ni u UEP-u ni u Washingtonskoj

konvenciji. Bilo bi pogrešno izvlačiti takva umjetna ograničenja iz običnog

značenja UEP-a, Washingtonske konvencije ili međunarodnog prava

općenito“.502

U ovom predmetu je arbitražni sud ponovio i stajalište kako se pitanje

oblika kao i zakonitosti osnivanja, postupanja, vlasničkih odnosa, kontrole

i sl. pravnih subjekata utvrđuje isključivo s pozicije relevantnog

nacionalnog prava.503

4.2.3.4. Bona fide postupanje kao odlučujuće za status investitora

U predmetu Alapli protiv Turske, arbitrica Stern, analizirala je kao dio

većine postupanje tužitelja te utvrdila da njegovo postupanje nije bilo bona

fide i da zbog toga nema status investitora sukladno UEP-u. Naime,

postupanje je bilo isključivo usmjereno dobivanju statusa investitora kako

bi se ostvarila zaštita po UEP-u na koju inače ne bi imao pravo. To

predstavlja zloupotrebu međunarodnog investicijskog prava.504 Prema

utvrđenju arbitrice Stern nije svako ustrojavanje domaće investicije kroz

strano trgovačko društvo zloupotrebu prava. To zavisi prvenstveno od

vremena kada je to napravljeno. Naime, ako je to napravljeno u vrijeme

kada se ni ne nazire konkretan spor, onda se ne radi o zloupotrebi. Međutim

ako se radi o situaciji u kojoj je investitor svjestan konkretnih događaja koji

negativno utječu na njegovu investiciju i mogu dovesti do arbitraže, tek

tada ide reorganizirati investiciju kroz shell company kao posrednika i to

502 RREEF Infrastructure (G.P.) Limited and RREEF Pan-European Infrastructure Two Lux

S.à r.l. v. Kingdom of Spain, op. cit. (bilj. 353), para. 145. 503 Ibid., para. 143. 504 Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (bilj. 352), para. 390.


197

radi dobivanja zaštite prema međunarodnom ugovoru, onda se radi o

zloupotrebi prava505.

„Budući da investicija nije bila bona fide investicija zato jer je poduzeta u

vrijeme kada su činjenice koje su razlog spora već bile poznata i spor je već bio

vrlo vjerojatan, Sud nema nadležnosti nad investicijom budući da ona ne može

uživati koristi od međunarodne zaštite zajamčene kroz ICSID, Ugovor o zaštiti

ulaganja i UEP“.506

U predmetu Cementownia protiv Turske, tužitelj (poljsko trgovačko

društvo) navodno je steklo udjele u turskim trgovačkim društvima i to

samo 12 dana prije nego je Turska otkazala koncesijski ugovor i time po

tvrdnjama tužitelja prekršila odredbe UEP-a. Arbitražni sud utvrdio je kako

je stjecanje udjela bilo izmišljeno te kako se nije dogodilo, međutim, „čak i

da se dogodilo, prijenos udjela ne bi bio bona fide transakcija, nego pokušaj

(u svjetlu vladinih mjera koje su započele nekoliko godina ranije, a

kulminirale su u otkazivanju koncesije) kako bi se izmislila međunarodna

nadležnost tamo gdje je ne bi trebalo ni biti“.507

4.2.3.5. Pravne osobe kao investitori koje kontrolira investitor iz druge države

ugovornice

Investitori često poduzimaju investicije putem domaćih trgovačkih

društava. Kada se primjenjuje test mjesta osnivanja pravne osobe, onda se

ovakav način poduzimanja investicije može pokazati problematičan s

aspekta zaštite investitora jer je u članku 26(1) UEP-a predviđeno da se

nadležnost arbitražnih sudova primjenjuje samo u odnosu na sporove

505 Ibid., para. 403. 506 Ibid., para. 417. 507 Cementowna „Nova Huta“ S.A. v. Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (420). para. 117.


198

između ugovorne strane i investitora neke druge ugovorne strane.

Međutim, odredba članka 26(7) UEP-a predviđa izuzetak od tog pravila.

Naime tom se odredbom definira da će investitori koji nisu fizičke osobe, a

koji imaju državljanstvo države koja je stranka u sporu, biti tretirani kao

državljani druge države članice ako ih kontrolira investitor iz te druge

države članice koja nije stranka u sporu. Uvjet je da je takva kontrola

postojala i prije nastanka spora. Ovo se izuzeće odnosi samo na svrhu iz

članka 2.5(2)(b) Washingtonske konvencije, dakle u arbitražnim

postupcima koji bi se vodili po Konvenciji koja predviđa da se ona

primjenjuje i na

„svaku pravnu osobu koja je imala državljanstvo neke države ugovornice, osim

države stranke u sporu, na dan kad su se stranke usuglasile da spor iznesu na

mirenje ili arbitražu i svaku pravnu osobu koja je tog dana imala državljanstvo

države ugovornice stranke u sporu, a koje su se stranke suglasile da, zbog

strane kontrole, tretiraju kao državljanina druge države ugovornice u svrhu

ove Konvencije“.

Očito je da se ovom odredbom članka 26(7) UEP-a samo omogućava

provedba jednog od kriterija za utvrđivanje državljanstva pravne osobe kao

preduvjeta za primjenu Washingtonske konvencije. Ovom se odredbom

odstupa od kriterija mjesta osnivanja pravne osobe te se primjenjuje

kriterij kontrole u slučajevima arbitraže po Washingtonskoj konvenciji.

Dakle, pravne osobe koje bi se inače tretirale kao državljani države stranke

u sporu i kao takve ne bi mogle pokrenuti postupak protiv iste te države,

iznimno to mogu napraviti ako ih kontrolira strani investitor iz druge

države ugovornice.


199

Postavlja se pitanje definiranja „kontrole“, odnosno kada postoji kontrola.

U Objašnjenju broj 3 (Understanding no 3)508 uz UEP objašnjava se i pojam

kontrole:

„Radi veće jasnoće o tome je li investicija, napravljena na području jedne

ugovorne strane, kontrolirana izravno ili neizravno investitorom iz druge

ugovorne strane, kontrola investicije znači stvarnu kontrolu čije se postojanje

određuje nakon što se ispitaju konkretne okolnosti u svakoj situaciji. U svakom

slučaju svi bitni čimbenici trebaju biti uzeti u obzir, uključujući (a) investitorov

financijski interes, uključujući vlasnički interes (equity interest) u investiciji;

(b) mogućnost izvršavanja bitnog utjecaja nad upravljanjem i vođenjem

investicije i (c) mogućnost ostvarenja bitnog utjecaja nad izborom članova

upravnog odbora ili nekog drugog upravljačkog tijela. Kad postoji sumnja

kontrolira li investitor izravno ili neizravno investiciju, teret dokaza takve

kontrole je na investitoru koji to tvrdi“.

Iz ovog objašnjenja je vidljivo da se po UEP-u „kontrola“ utvrđuje

kvalitativno, dakle prema mogućnosti investitorova izvršavanja utjecaja na

upravljanje investicijom, a ne kvantitativno odnosno prema tome koliki

udio investitori imaju u investiciji.

Važno je napomenuti da odredba članka 26(7) nije primjenjiva u

slučajevima kada se investitori opredijele za arbitraže po UNCITRAL

pravilima ili u okviru Stockholmske trgovačke komore budući da se ova

odredba izričito poziva na arbitražu po Washingtonskoj konvenciji.

508 Ova objašnjenja uz UEP donesena su istovremeno s Ugovorom prilikom usvajanja Završnog

dokumenta konferencije o Europskoj eneretskoj povelji 17. prosinca 1994. u Lisabonu. Stoga i

ova objašnjenja predstavljaju relevantni tekst za tumačenje pojedinih odredbi UEP-a. Završni

dokument je dostupan na:

http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Legal/1994_Final_Act.pdf,

pristupljeno 29. svibnja 2017.


200

U dosadašnjoj praksi primjene UEP-a nije bilo odluka koje bi se bavile ovim

pitanjima, osim što je Arbitražni sud u predmetu AES protiv Mađarske

konstatirao (nije bilo sporno među strankama) da je AES Summit trgovačko

društvo osnovano prema zakonima Ujedinjenog Kraljevstva te je stoga

državljanin ugovorne strane. AES Tisza je trgovačko društvo osnovano

prema mađarskim zakonima sa sjedištem u Mađarskoj. „AES Summit je

99% vlasnik i izvršava vlasnička i kontrolna prava nad AES Tiszom. Stoga

se temeljem članka 26(7) UEP-a, AES Tisza treba tretirati kao državljanina

druge ugovorne strane za svrhu članka 25(2)(b) Washingtonske

konvencije “.509

Međutim, u praksi arbitražnih sudova po Washingtonskoj konvenciji koji su

postupali po drugim investicijskim ugovorima bilo je odluka koje su se

bavile upravo pitanjem kontrole. Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu

Vacuum Salt protiv Gane utvrdio kako:

„strana kontrola u značenju druge odredbe članka 25(2)(b) ne zahtijeva ni

implicira bilo kakav posebni postotak u udjelu vlasništva. Svaki se slučaj koji se

temelji na toj odredbi treba promatrati i svom posebnom kontekstu, temeljem

svih činjenica i okolnosti. Naravno, razumno je da 100% stranog vlasništva

gotovo sigurno rezultira u stranoj kontroli po bilo kojem standardu, kao i da

potpuni nedostatak stranog dioničarstva u stvarnosti onemogućuje postojanje

takve kontrole. Međutim, koliko je 'dovoljno' ne može se apstraktno

odrediti“.510


Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 6.1.6. 510Vacuum Salt Products Limited v. the Republic of Ghana, ICSID predmet broj ARB/92/1,

Pravorijek od 16. veljače 1994., para 43. dostupno na:


siječnja 2017.


201

U konkretnom je slučaju 20 % udjela bilo pod kontrolom grčkih državljana,

a ostalih 80 % pod kontrolom državljana Gane.511 Međutim, i usprkos ovako

velikom postotku udjela u vlasništvu državljana Gane, dakle države koja je

stranka u sporu, Arbitražni sud utvrdio je kako nije dokazano da bi grčki

dioničar „postupao ili bio bitno utjecajan u stvarnom upravljanju, a ne u

tehničkoj ili savjetničkoj ulozi“512 te je stoga zaključio kako tužitelj nije bio

pod stranom kontrolom kako to traži članak 25(2)(b) Washingtonske

konvencije te da nije nadležan pa zahtjev za arbitražom treba biti

odbačen.513

4.2.4. Zaštita imatelja udjela u društvu

Jedan od načina za poduzimanje investicija je i kroz stjecanja udjela u

trgovačkim društvima. Imatelji udjela se stoga često pojavljuju kao tužitelji

bilo da se njihova potraživanja temelje na njihovim izravnim pravima (npr.

oduzimanje njihovih udjela ili prava na odlučivanje na glavnoj skupštini) ili

neizravnim pravima koja se odnose na vrijednost samog trgovačkog

društva u kojem imaju udjele, odnosno investicije čiji je nositelj to

trgovačko društvo.

Pitanje zaštite izravnih prava imatelja udjela nesporno je u međunarodnom

pravu, dakle članovi društva imaju aktivnu legitimaciju u zaštiti svojih

prava. Kako je to utvrdio Međunarodni sud u predmetu Barcelona Traction:

„Situacija je drukčija kad je djelo na koje se odnosi tužba usmjereno na izravna

prava članova društva kao takva. Opće je poznato da postoje prava koja

511 Ibid., para 41-42. 512 Ibid., para. 53. 513 Ibid., para. 55.


202

nacionalni zakoni daju ovima članovima društva i koja su različita od onih koja

ima trgovačko društvo, uključujući i pravo na dividendu, pravo prisustvovanja

i glasanja na općim sastancima te pravo na dio u preostaloj imovini kod

likvidacije trgovačkog društva. Kad god je neko od njegovih izravnih prava

povrijeđeno, član društva ima neovisno pravo na akciju“.514

Nasuprot tome, kroz praksu međunarodnog investicijskog prava

postavljalo se pitanje imaju li članovi društva, neovisno o trgovačkom

društvu, aktivnu legitimaciju u odnosu na štetu nanesenu trgovačkom

društvu. Djelo kojim se nanosi šteta trgovačkom društvu smanjuje njegovu

ukupnu vrijednost čime se izravno nanosi šteta članovima društva. Važnost

ovog pitanja naglašena je i kroz literaturu: „granice u okviru kojih članovi

društva mogu podnositi tužbe protiv država primateljica investicija stoga

predstavljaju kritično pitanje u području međunarodnog investicijskog

prava“.515

Referentni predmet u međunarodnom običajnom pravu koji se bavio ovim

pitanjem je Barcelona Traction u kojem je Međunarodni sud kao opće

pravilo postavio da država državljanstva članova ne može pružati

diplomatsku zaštitu u slučaju štete nanesene trgovačkom društvu jer je na

to ovlaštena samo država čije državljanstvo ima trgovačko društvo. Ovom

se odlukom naglašava da međunarodno pravo razlikuje pravnu odvojenost

članova društva od trgovačkog društva. Ovakav pristup je dodatno

potvrđen u predmetu Diallo u kojem je Međunarodni sud ponovo potvrdio


Presuda, op. cit. (bilj. 117), para. 47. 515 Cohen Smutny, Abby, Claims of Shareholders in International Investment Law, u: Christina



2009., str. 363.


203

stav iz predmeta Barcelona Traction prema kojem članovi društva nemaju

pravo na samostalnu tužbu za štetu nanesenu trgovačkom društvu. Sud je

citirao odluku iz predmeta Barcelona Traction:

„Sud je u predmetu Barcelona Traction prepoznao da šteta počinjena

trgovačkom društvu često izaziva i štetu članovima društva. Ali, dodao je, šteta

nanesena trgovačkom društvu i članu društva ne znači da su oboje ovlašteni

potraživati naknadu, kad god je nanesena šteta interesu člana društva nekim

djelom koje je počinjeno prema trgovačkom društvu. Na trgovačkom je društvu

da pokrene odgovarajući postupak jer iako dva odvojena subjekta mogu

pretrpjeti štetu od istog djela, samo je jedan subjekt čija su prava bila

povrijeđena. Ovo načelo je potvrđeno kada je Sud, odgovarajući na belgijske

navode, utvrdio razliku između povrede prava i povrede običnog interesa…

Odgovornost postoji samo kada je povrijeđeno pravo, a ne samo interes, tako

da djelo koje je napravljeno i koje oštećuje samo trgovačko društvo ne

podrazumijeva odgovornost prema članovima društva iako je njihov interes

ugrožen“. 516

Iako se ovakav pristup čini prilično restriktivan i nepovoljan po investitore,

Međunarodni je sud svojim odlukama ukazao na dvije situacije u kojima i

članovi društva mogu samostalno štititi interese tog trgovačkog društva.

Prvo, Međunarodni je sud otvorio mogućnost članovima društva da ipak

mogu samostalno tužiti državu koja je nanijela štetu trgovačkom društvu

ako se radi o trgovačkom društvu koje je osnovano upravo u toj državi. To

je prema Scheueru najčešći slučaj517 pa je u predmetu Barcelona Traction

utvrdio:

516 Međunarodni sud (ICJ), Case concerning Ahmadout Sadiou Diallo (Republic of Guinea v.

Democratic Republic of the Congo), Presuda od 30. studenoga 2010., para. 156., dostupno na:

http://www.icj-cij.org/files/case-related/103/103-20101130-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno

2. siječnja 2017. 517 Schreuer, op. cit. (bilj. 435), str. 3..


204

„Istina je da se smatra, zbog razloga pravičnosti, da država treba biti u

mogućnosti, u određenim slučajevima, preuzeti zaštitu svojih državljana koji su

članovi društva u trgovačkom društvu koje je žrtva povrede međunarodnog

prava. Stoga se razvila teorija čiji bi učinak bio da država čiji su državljani

članovi društva ima pravo pružati diplomatsku zaštitu kada je država za koju

se tvrdi da je odgovorna (za povredu op.a) ona čije je trgovačko društvo

državljanin“.518

Drugo, Međunarodni je sud u predmetima Barcelona Traction i Diallo o

pitanju dopustivosti mogućnosti da članovi društva samostalno štite svoja

neizravna prava u trgovačkom društvu odlučivao po pravilima

međunarodnog običajnog prava. Međutim, istovremeno je ukazao na

ograničene dosege međunarodnog običajnog prava po ovom pitanju te na

potrebu da se ova pitanja uređuju međunarodnim ugovorima, čime je

otvorio mogućnost za novu praksu po ovom pitanju:

„Stoga u trenutnom stanju razvoja prava zaštita dioničara traži pribjegavanje

ugovornim obvezama ili posebnim dogovorima koji bi izravno bili zaključeni

između privatnih investitora i države u kojoj se poduzima investicija. Države

sve češće pružaju ovu zaštitu i u bilateralnim i u multilateralnim odnosima, ili

kroz posebne instrumente ili u okviru širih gospodarskih sporazuma…

Instrumenti o kojima govorimo sadrže odredbe koji se odnose na nadležnost i

postupak u slučaju sporova koji se tiču tretmana trgovačkih društava u

državama u kojima investiraju kapital“.519

Ovakvo stajalište bilo je izraženo i u predmetu ELSI u kojem se

Međunarodni sud bavio zaštitom neizravnih prava članova trgovačkih

društava, odnosno mogućnosti zaštite njihovih prava u odnosu na štetu


Presuda, op. cit. (bilj. 117), para. 92. 519 Ibid., para. 90.


205

koja je nanesena trgovačkom društvu. Za razliku od prethodnih predmeta,

Međunarodni sud se u ovom predmetu nije temeljio na međunarodnom

običajnom pravu nego na međunarodnom ugovoru (Ugovor o trgovini i

navigaciji između Italije i SAD-a iz 1948. god.). Pozivom na ugovor, Sud je

izričito utvrdio kako članovi društva imaju pravo na izravnu zaštitu,

odnosno u ovom slučaju diplomatsku zaštitu, zbog štete nanesene

trgovačkom društvu: „uzimajući u obzir posebne odredbe Ugovora, pitanje

imaju li Raytheon i Machlett kao članovi društva stvarno bilo kakva prava

na upravljanje i kontrolu, za razliku od prava ELSI-ja da upravlja i kontrolira

samog sebe, nije pitanje aktivne legitimacije nego odgovornosti“.520 Kako je

to Scheuer utvrdio u ovom predmetu je Međunarodni sud „uzeo kao zadano,

bez rasprave u presudi, da je SAD bio ovlašten zaštititi svoje državljane koji

su bili imatelji udjela u talijanskom trgovačkom društvu“.521

Za razliku od rješenja u međunarodnom običajnom pravu i prakse

Međunarodnog suda koja se na tome gradila, investicijski arbitražni sudovi

koji su postupali temeljem međunarodnih investicijskih ugovora kroz svoju

praksu su u pravilu priznavali pravo članovima trgovačkih društava na

zaštitu njihovih neizravnih prava, odnosno pravo na tužbe i kada je

oštećeno trgovačko društvo, a ne izravno članovi društva. Takve su se

odluke u pravilu temeljile na investicijskim ugovorima koji ovo pravo daju

izravno članovima društva ili daju takvu definiciju investicije da je u njoj

sadržano pravo članovima društva za potraživanje naknade za štetu

nanesenu trgovačkom društvu.

520 Citirano prema: Cohen Smutny, op. cit. (bilj. 515), str. 370. 521 Schreuer, op. cit. (bilj. 435), str. 4.


206

Tako je npr. u predmetu Amco protiv Indonezije, strano trgovačko društvo

Amco Asia poduzelo investiciju putem svojeg društva kćeri PT Amco koje je

bilo registrirano u Indoneziji, odnosno zemlji primateljici investicije, dakle

domaćeg društva. U sporazumu iz članka 25(2)(b) Washingtonske

konvencije bilo je imenovano samo trgovačko društvo kćer – PT Amco.

Usprkos tome, Arbitražni je sud prihvatio i aktivnu legitimaciju matičnog

trgovačkog društva Amco Asia sa sljedećim obrazloženjem:

„Strani je investitor bio Amco Asia, a PT Amco je bilo samo instrument putem

kojeg je Amco Asia trebala realizirati svoju investiciju. Cilj arbitražne klauzule

bio je zaštititi investitora. Kako bi se takva zaštita mogla pružiti ako bi se koristi

te klauzule uskratile Amco Asii? Štoviše, Arbitražni sud utvrdio je kako je PT

Amco koristio ovu klauzulu upravo zato jer je bio pod stranom kontrolom: zar

ne bi bilo potpuno nelogično dati ovu korist (od arbitražne klauzule op.a.)

kontroliranom društvu, a ne i kontrolirajućem?“522

Ipak, tužbe članova društva najčešće se temelje na međunarodnim

investicijskim ugovorima koji sadrže definicije i uključuju dionice ili udjele

u trgovačkim društvima u pojam investicije. Na ovaj se način udjel u

domaćem trgovačkom društvu tretira kao investicija. Tako je npr. u

predmetu CMS protiv Argentine, Arbitražni sud iznio stav prema kojem

članovi društva imaju aktivnu legitimaciju neovisno o onoj koju ima

trgovačko društvo i bez obzira na to koliki udio u njemu imaju.

„Arbitražni sud stoga smatra da u suvremenom međunarodnom pravu ne

postoji zabrana koncepcije prema kojoj bi tužbeni zahtjevi članova društva bili

dopušteni, neovisno od onih trgovačkog društva koje je u pitanju, čak i ako su

ti članovi društva manjinski ili ne kontroliraju trgovačko društvo. Iako je točno,

kako je to tvrdila i Argentina, da je ovo uglavnom rezultat lex specialis i

posebnih ugovornih odredbi koje to dozvoljavaju, činjenica je da lex specialis

522 Citirano prema: Schreuer, op. cit. (bilj. 435), str. 6.


207

po ovom pitanju prevladav pa se može smatrati općim pravilom, posebice u

odnosu na strane investicije i sve više u odnosu na druga pitanja“.523

U istom je predmetu, ali u postupku preispitivanja pravorijeka, Ad hoc

odbor potvrdio ovo stajalište kao i ono da članovi društva mogu potraživati

ne samo naknadu u odnosu na štetu na svojim udjelima u trgovačkom

društvu nego i u odnosu na investiciju u neizravnom vlasništvu kao što je

to npr. imovina u vlasništvu trgovačkog društva s obzirom na pitanje:

„može li domaće trgovačko društvo podnositi tužbeni zahtjev za povredu

njegovih prava po ugovorima, licencama ili drugim instrumentima, posebno

sukladno članku 25(2)(b) Washingtonske konvencije, ne dira li u pravo na

tužbu stranih članova društva po BIT-u (bilateralnom investicijskom ugovoru,

op. a.) radi zaštite njihovih interesa u kvalificiranoj investiciji, kao što je to

priznato u mnogim ICSID pravorijecima“.524

U predmetu Enron protiv Argentine, Arbitražni je sud također utvrdio kako

i manjinski članovi društva i oni koji ne kontroliraju trgovačko društvo,

mogu samostalno podnositi tužbe radi zaštitite svojih neizravnih prava,

odnosno za štetu nanesenu trgovačkom društvu jer „nema ništa suprotno

međunarodnom pravu ili Washingtonskoj konvenciji u podržavanju

koncepta da članovi društva mogu tužiti neovisno društvo koje je u pitanju,

čak i ako ti članovi društva nisu u većini ili ako ne kontroliraju trgovačko

523 CMS Gas Transmission Company v. The Republic of Argentina, ICSID predmet broj

ARB/01/8, Odluka o prigovorima na nadležnost od 17. srpnja 2003., para. 48., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0183.pdf, pristupljeno 2. siječnja

2017. 524 CMS Gas Transport Company v. The Republic of Argentina, ICSID predmet broj

ARB/01/8, Odluka Ad hoc odbora o zahtjevu za poništajem pravorijeka od 25. rujna 2007.,

para. 74., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0187.pdf,

pristupljeno 2. siječnja 2017.


208

društvo“.525 Ovaj predmet je značajan i zato što je u njemu Arbitražni sud

raspravljao i o problemu koji se može pojaviti ako se ovaj pristup primijeni

bez ograničenja i na posredne imatelje udjela, posebice u slučajevima kada

se radi o čitavom nizu povezanih trgovačkih društava:

„Argentina je s pravom izrazila zabrinutost činjenicom da ako manjinski članovi

društva mogu tužiti neovisno o trgovačkom društvu koje je oštećeno, to može

dovesti do beskrajnog lanca tužbi, budući da svaki član koji je investirao u

trgovačko društvo koje je investiralo u drugo trgovačko društvo, i tako dalje,

može imati izravno pravo na tužbu zbog radnji koje su se odnosile na trgovačko

društvo na kraju lanca“.526

Sud je pronašao rješenje u tome da se u takvim slučajevima utvrđuje doseg

pristanka zemlje primateljice investicije na arbitražu te da se on smatra

relevantnim. Ako se takav pristanak ne odnosi i na druge investicije ili

investitore onda tužba nije dozvoljena budući da bi se odnosila na

investiciju ili investitora na koje se ne odnosi zaštita iz određenog

ugovora.527 Ovo pitanje nije dalje razrađivano u praksi, ali za očekivati je da

će se ono sve više pojavljivati. Vjerojatni je odgovor u tome da se prvo utvrdi

pojam investicije prema relevantnom ugovoru te da se iz njega izvede tko

bi bili investitori koji bi imali pravo na zaštitu po tom ugovoru.

Praksa investicijskih arbitražnih sudova razvijala se u smjeru da članovi

društva, bez obzira jesu li većinski i kontroliraju li trgovačko društvo, imaju

aktivnu legitimaciju u okviru granica koje im postavlja međunarodni

investicijski ugovor na kojem se temelji spor. Dakle, iako domaće trgovačko

525 Enron Corporation and Ponderosa Assets, L.P. v. The Argentine Republic, Odluka o

nadležnosti, op. cit. (bilj. 316), para. 39. 526 Ibid., para. 50. 527 Ibid., para. 52.


209

društvo nema status investitora, strani investitori koji su članovi tog

društva tretiraju se kao investitori u smislu investicijskih ugovora pa takvi

strani imatelji udjela u društvu mogu „podnositi tužbe zbog štetnih radnji

države primateljice investicije protiv trgovačkog društva kojima se

ugrožava njegova vrijednost i profitabilnost“.528

4.2.4.1. Praksa po Ugovoru o energetskoj povelji

Definicija investicije je vrlo široka i njome UEP ne samo da kao investiciju

priznaje vlasništvo ili kontrolu nad trgovačkim društvom ili poslovnim

pothvatom, nego kao investiciju priznaje i vlasništvo ili kontrolu nad

dionicama, udjelima ili drugim oblicima sudjelovanja u kapitalu trgovačkog

društva, pri čemu vlasništvo i kontrola mogu biti i izravni i neizravni. Pored

toga, po UEP-u, nema ograničenja u odnosu na broj dionica ili veličinu

udjela koji bi davali pravo na izravnu zaštitu čime se i manjinskim

dioničarima omogućuje da budu zaštićeni, odnosno da se njihov manjinski

udio tretira kao investicija u smislu članka 1(6). Inače, kad je u pitanju

kontrola nad trgovačkim društvom, postoje različiti pristupi oko toga koje

je pravo mjerodavno za utvrđivanje postojanja kontrole. Tako npr. Douglas

navodi kako je za utvrđivanje postoji li kontrola nad nekim trgovačkom

društvom mjerodavno pravo po kojem je to trgovačko društvo osnovano

odnosno registrirano: „Kod utvrđivanja kontrole za svrhu određivanja ima

li tužitelj neizravnu kontrolu nad investicijom putem izravne kontrole nad

posredničkim trgovačkim društvom, početna točka mora biti

zakonodavstvo koje se primjenjuje na to trgovačko društvo u mjestu

osnivanja tužitelja“.529Nasuprot tome npr. Bischoff i Happ navode kako se

528 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str 57. 529 Douglas, op.cit. (bilj. 26), str. 303.


210

taj test treba provoditi autonomno u svakom pojedinom slučaju i neovisno

o domaćem pravu koje može biti od pomoći kod utvrđivanja određenih

negativnih činjenica vezanih uz pojam kontrole.530

U predmetu Yukos, jedan od ekspertnih svjedoka prof. Reisman, ustvrdio je

da je u međunarodnom investicijskom pravu, kao načelo, priznato pravo

članova društva na posebnu tužbu radi zaštite njihovih prava neovisno od

tužbe društva, pri čemu pitanje kontrole uopće nije relevantno. „Suvremeno

investicijsko pravo, s kojim je UEP usklađen, ne traži vlasništvo nad

većinom udjela nego dozvoljava i manjinskim dioničarima kao i onima koji

nisu kontrolirajući, podnositi tužbe pred međunarodnim arbitražnim

sudovima“.531

Što se tiče opsega pojma investicije, odnosno koja se sve imovina i prava

mogu smatrati investicijom, Arbitražni je sud u predmetu Yukos utvrdio da

definicija investicije po UEP-u uključuje sve vrste imovine:

„investicija definirana u članku 1(6)(b) UEP-a uključuje svaku vrstu imovine

koja je u vlasništvu ili izravno ili neizravno kontrolirana i obuhvaća ne samo

udjele u trgovačkom društvu nego i njegovo potraživanje … bilo novčano bilo

ugovorne obveze kao i bilo koje pravo koje je dano po zakonu. Arbitražni sud

ponovo podsjeća da sukladno članku 31. Bečke konvencije o pravu

međunarodnih ugovora, ugovor treba tumačiti u dobroj vjeri u skladu s

uobičajenim značenjem njegovih izraza. Arbitražni sud objašnjava članak

1(6)(b) na način da sadrži najširu moguću definiciju interesa u trgovačkom

društvu, uključujući i dionice (kao u ovom slučaju) bez ikakve naznake da su

pisci teksta namjeravali ograničiti vlasništvo samo na stvarno“.532

530 Vidi opširnije u: Bischoff i Happ, op. cit. (bilj. 325), str. 532. 531 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208).,

para. 241. 532 Ibid., para. 430.


211

U predmetu Amto protiv Ukrajine, Arbitražni sud potvrdio je aktivnu

legitimaciju tužitelja, trgovačkog društva Amto iz Litve, temeljem

vlasništva nad dionicama u ukrajinskom trgovačkom društvu EYUM-10

koje je po navodima tužitelja bilo oštećeno postupanjem tuženika odnosno

Ukrajine: „ Arbitražni sud prihvaća da je tužitelj imatelj 204,165 dionica u

EYUM-10. Ove dionice predstavljaju vrstu imovine koja je u vlasništvu

tužitelja u okviru definicije prvog dijela članka 1(6) UEP-a, i posebno

predstavljaju dionice… „ u trgovačkom društvu ili poslovnom pothvatu

označenom u članku 1(6)(b)“.533

U predmetu Nykomb protiv Litve, tužitelj švedsko trgovačko društvo, bilo

je vlasnik 100 % dionica trgovačkog društva Windau osnovanog u Litvi.

Arbitražni je sud utvrdio kako tužiteljevo stjecanje dionica u Windau

predstavlja investiciju u smislu UEP-a jer Nykombovo „stjecanje dionica u

Windau i davanje zajma predstavljaju investicije u smislu Ugovora“.534

Ovdje je Arbitražni sud zauzeo stav oko toga da stjecanje dionica, jednako

kao i davanje zajma predstavljaju investicije u smislu UEP-a.

Arbitražni je sud u predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije raspravljao o

pitanju predstavlja li posredno vlasništvo nad dionicama investiciju koja bi

bila zaštićena Ugovorom te je utvrdio kako „neizravno vlasništvo tužitelja

predstavlja investiciju i prema bilateralnom investicijskom ugovoru i

prema UEP-u“.535

533 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 39. 534 Nykomb Synergetcs Technology Holding AB v. The Republic of Latvia , SCC predmet broj

118/2008 , Pravorijek od 16. prosinca 2003., para. 2.1., dostupno na:


2018. 535 Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 204),

para. 124.


212

I u predmetu RREEF protiv Španjolske, Arbitražni je sud potvrdio da

dioničari imaju pravo na tužbu zbog povrede svojih prava i to ne samo

izravnih nego i neizravnih, „dioničari imaju jus standi za postupanje pred

arbitražnim sudovima u njihovom svojstvu dioničara“, 536 pri čemu se

pozvao na odluku u predmetu RosInvestCo protiv Rusije prema kojoj

„suvremena arbitraža po investicijskim ugovoru ne zahtijeva da dioničar

može tražiti zaštitu samo u odnosu na mjere koje se izravno tiču prava

vezanih uz dionice nego i zaštitu zbog mjera koje poduzima država

domaćin, a koje imaju učinka na njegove dionice“.537 Ova odluka je posebno

bitna jer je njome potvrđeno stajalište koje je općeprihvaćeno u

međunarodnom investicijskom pravu prema kojem članovi društva koji se

smatraju investitorima imaju aktivnu legitimaciju štititi ne samo svoja

neposredna prava u nekom trgovačkom društvu (investiciji) nego i

posredna prava, bez obzira na to štiti li ih i trgovačko društvo ili ne. Ta se

posredna prava odnose na vrijednost, profitabilnost i slično samog

trgovačkog društva.

4.2.5. Klauzula uskrate prava (denial of benefits clause)

Cilj ove klauzule je onemogućavanje državljana trećih država u korištenju

prava po ugovoru ako njihove države nisu potpisnice ugovora i nije

536 RREEF Infrastructure (G.P.) Limited and RREEF Pan-European Infrastructure Two Lux S.à

r.l. v. Kingdom of Spain, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 353), para. 120. 537 RosInvestco UK Ltd. v. The Russian Federation, SCC predmet br. 079/2005., Pravorijek od

12. rujna 2010., para. 608., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0720.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.


213

postojala namjera da bi im se omogućilo korištenje prava iz tih ugovora.538

Po ovoj klauzuli država:

„zadržava pravo uskratiti koristi iz ugovora trgovačkom društvu koje nema

ekonomsku povezanost s državom čije ima državljanstvo. Ta bi se ekonomska

povezanost sastojala u kontroli državljana države čije ima državljanstvo ili u

bitnoj poslovnoj aktivnosti u toj državi“.539

Iako se izričaj ovih klauzula može razlikovati, njihov cilj je uvijek sličan:

„one pokušavaju spriječiti treće osobe da pozivaju na koristi od nekog

ugovora, bez da istovremeno preuzmu i obveze koje proistječu iz tog

ugovora“.540 Klauzula „uskrate prava“ nalazi se u članku 17. UEP-a:

„Svaka ugovorna strana zadržava si pravo uskratiti prednosti III. dijela: (1)

pravnoj osobi, ako građani ili državljani treće države, posjeduju ili kontroliraju

takvu pravnu osobu te ako ona nema stvarnu poslovnu djelatnost na području

ugovorne strane na kojem je organizirana; (2) investiciji, ako ugovorna strana

koja to uskraćuje, ustanovi da to znači investiciju od nekog investitora treće

države, kojom ili prema kojoj ugovorna strana koja uskraćuje a) ne održava

diplomatske odnose ili b) usvaja ili održava mjere koje zabranjuju sklapanje

poslova s investitorom te države ili bi bile povrijeđene ili izigrane ako bi se

prednosti ovog dijela odobrile investitorima te države ili njenim investicijama.“

Praksa arbitražnih sudova koji su postupali temeljem UEP-a prilično je

razvijena po ovom pitanju s obzirom da su se države često koristile ovim

538 Vidi opširnije u: Mistelis, Loukas; Baltag, Crina Michaela, Denial of Benefits and Article

17 of the Energy Charter Treaty, Penn State Law Review, Vol. 113, Issue 4, 2009., str. 1301-

1322. 539 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str 55. 540 Hoffmann, Anne K, Denial of benefits, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.)


2015., str. 601.


214

prigovorom541. U predmetu Amto protiv Ukrajine, Arbitražni sud objasnio

je razlog postojanja ove klauzule u kontekstu svrhe UEP-a:

„Budući da je svrha UEP-a stvaranje pravnog okvira radi promicanja

dugoročne suradnje na području energetike koja se temelji na sukladnosti i

međusobnim koristima, onda je potencijalno isključenje subjekata u stranom

vlasništvu iz investicijske zaštite po članku 17. lako razumljivo. Nije

vjerojatno da će se dugoročna gospodarska suradnja, sukladnost ili

međusobne koristi materijalizirati za državu primateljicu investicije u odnosu

na državu koja daje državljanstvo kao pogodnost, bez da postoji ekonomska

podloga za investicijski subjekt ili u odnosu na državu s kojom nema

normalne diplomatske ili ekonomske odnose“.542

Također, u istom predmetu je Arbitražni sud utvrdio kako se ovo

ograničenje odnosi samo na pravne osobe te da moraju biti zadovoljena

dva kumulativna uvjeta kako bi se ono moglo primijeniti:

a) Prvi je uvjet da investitor mora biti u vlasništvu ili ga kontrolira

državljanin treće države. „Treća država nije definirana u UEP-u, ali se u

članku 1(7) primjenjuje u suprotnosti s ugovornom stranom iz čega

proizlazi da je treća država ona koja nije ugovorna strana UEP-a“.543

b) Drugi uvjet je da investitor ne smije imati bitne poslovne aktivnosti

u državi osnivanja.544

Tako je u predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni sud raspravljao o

dosegu članka 17(1) i zaključio da se on odnosi samo na III. dio UEP-a,

541 O primjeni ove klauzule u praksi primjene UEP-a vidi opširnije u: Baltag, Crina, Denial of

Benefits Clause in Pac Rim v. El Salvador and Liman v. Kazakhstan, Journal of World

Investment & Trade, Vol. 15, Issue 3-4, 2014., str. 726-736. 542 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 61. 543 Ibid., para. 62. 544 Ibid.


215

dakle da dio koji se bavi zaštitom investicija, a ne i na druge dijelove pa ni

na V. dio koji u članku 26. sadrži odredbe o načinu rješavanja sporova

između investitora i država ugovornica. Ovo je bitno jer je bilo sporno

može li država svojom izjavom uskratiti pravo investitoru na pristup

arbitraži. Po stavu ovog Arbitražnog suda ne može jer bi:

„Kao pitanje jezika bilo jednostavno iz dosega UEP-a kao cjeline potpuno i

sključiti čitavu klasu investitora kao što to rade neki bilateralni investicijski

ugovori, no to očito nije pristup koji je zauzet u UEP-u. Ovo ograničeno

isključenje iz III. dijela za pokrivenog investitora, koje zavisi od određenih

specifičnih kriterija, zahtijeva postojanje procedure u kojoj će se razriješiti

spor o tome je li isključenje primjenjivo u svakom pojedinačnom slučaju. Cilj

i svrha UEP-a po viđenju Arbitražnog suda, jasno traži da se primjena članka

17(1) ne odnosi na članak 26.“. 545

U predmetu Libanco protiv Turske, Arbitražni sud raspravljao je o pojmu

treće države, odnosno o tome odnosi li se isključenje po ovoj klauzuli

isključivo na državljane država koje nisu stranke UEP-a ili i na državljane

države koja se stranka konvencije. Arbitražni je sud nakon duže analize i

usporedbe tekstova članaka 1(7.) i 17. UEP-a zaključio da se pojam treće

države treba tumačiti u smislu Bečke konvencije o pravu ugovora u kojoj

je treća država definirana kao država koja nije stranka određenog

ugovora, konkretno UEP-a: „stranka ugovornica koja uskraćuje prava

treba 'utvrditi' da investitor ili investicija pripada trećoj državi kako bi

mu/joj mogao uskratiti prava iz III. dijela UEP-a.“ 546


para. 148. 546 Libananco Holding Co. Limited v. the Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (bilj. 371),

para. 556.


216

4.2.5.1. Klauzula uskrate prava – pitanje nadležnosti ili merituma

Ova klauzula stavljena je u III. dio UEP-a koji sadrži bitne standarde zaštite

koja se pruža stranim investitorima. Članak 26. daje stranim investitorima

mogućnost izravnog pristupa arbitraži u slučaju da se radi o sporu koji

proizlazi iz obveza države primateljice investicije sukladno III. dijelu UEP-

a. Pri tome se postavlja pitanje nadležnosti arbitražnog suda, odnosno

postoji li valjana suglasnost za arbitražu po članku 26. ako je država

uskratila prednosti po članku 17.547

U predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni sud zauzeo je jasan stav da

se radi o pitanju merituma, a ne nadležnosti jer, između ostalog, kada bi se

radilo o nadležnosti investitor uopće ne bi mogao dobiti zaštitu.548 Slično je

i u predmetu Khan protiv Mongolije Arbitražni sud zauzeo stav da se radi o

klauzuli koja se tiče merituma, a ne nadležnosti:

„Stoga, čitajući uobičajeno značenje izraza iz članka 17., ova se odredba može

primijeniti kako bi po njoj Khanu Nizozemska uskratila pravo na bitnu zaštitu

na koju bi inače imao pravo po Ugovoru, ali mu se ne može uskratiti pravo da

iskoristi prednosti arbitražnog odlučivanja o njegovom sporu s tuženikom pred

ovim Arbitražnim sudom. Pitanje primjene članka 17. pitanje je merituma, a ne

nadležnosti.“549

U predmetu Petrobart v. Kirgistan, Arbitražni sud nije izričito zauzeo stav o

tome radi li se pitanju nadležnosti ili merituma. Ipak, spominjanje članka

547 Vidi opširnije u: De Brabandere, op. cit. (bilj. 334), str. 155. 548 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 149. 549 Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd. v. The

Government of Mongolia, UNCITRAL, PCA predmet broj 2011-09, Odluka o nadležnosti od

25. srpnja 2012., para. 411. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw4268.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.


217

10(2) Pravila Arbitražnog instituta Stockholmske trgovačke komore u

kontekstu trenutka do kada se mogu isticati prigovori vezani uz

nadležnosti, ukazuje na to da Sud, za razliku od onog u predmetu Plama,

smatra da se radi o pitanju nadležnosti.550

U predmetu Yukos, Arbitražni sud zaključio je da se radi o pitanju

merituma, a ne nadležnosti sa sljedećim obrazloženjem:

„Članak 17. specificira da se on odnosi na uskratu prava u tom dijelu, odnosno

III. dijelu UEP-a. Odredba o rješavanju sporova ne nalazi se u ovom, nego u V.

dijelu Ugovora. Stoga je i pitanje ima li investitor prava po III. dijelu pitanje

merituma, a ne nadležnosti. Budući da se članak 17. ne odnosi na cijeli UEP ili

na V. dio, nego samo na III. dio, njegovo tumačenje zbog toga ne može odrediti

ima li arbitražni sud nadležnost odlučivati o tužbi tužitelja“.551

Ovo pitanje može biti vrlo važno budući da nepostojanje nadležnosti

arbitražnog suda može biti osnova za osporavanje valjanosti arbitražne

odluke pred nacionalnim sudovima ili ad hoc odborom ICSID-a.

4.2.5.2. Obavijest investitoru glede uskrate prava

Osim pitanja radi li se kod klauzule o uskrati prava o pitanju nadležnosti ili

merituma, postavlja se i pitanje načina na koji investitor treba biti

obaviješten o namjeri države primijeniti ovu klauzulu kako bi ona imala

učinak na njega. Dakle, predstavlja li članak 17. sam po sebi dovoljnu

obavijest investitoru da ne uživa zaštitu po UEP-u (naravno ako su

zadovoljeni uvjeti iz tog članka) ili je potrebna posebna obavijest, odnosno

550Hobér, op. cit. (bilj. 164), str. 347. 551Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit.

(bilj. 208), para. 440.


218

mora li država koja se poziva na uskratu prava nešto napraviti da bi ova

klauzula bila primjenjiva.552Do sada postoji nekoliko predmeta u kojima su

se arbitražni sudovi bavili ovim pitanjem i svi su zauzeli stav da država

mora obavijestiti investitora, dakle mora konzumirati ovo pravo te da ova

obavijest nema retroaktivni učinak.553 Ova obavijest dakle zahtijeva

aktivnu radnju države, ona se ne podrazumijeva i nije samoizvršavajuća

(self-executing)“.554

U predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni sud postavio je ovo pitanje i

zauzeo stav da kako bi bila primjenjiva ova uskrata mora biti izričito

izjavljena:. „Uzimajući u obzir izričaj članka 17(1) (reserves the right to

deny) sud je zauzeo stajalište da njegovo tumačenje sukladno članku 31(1)

Bečke konvencije ….555 zahtijeva da pravo na uskratu aktivno izrazi

ugovorna država.“556 Sud je dao primjere kako se obavijest o uskrati prava

može dati, uključujući „opću deklaraciju u službenom listu ugovorne strane,

zakonsku odredbu u zakonu o investicijama ili nekom drugom zakonu, ili

čak razmjenu pisama s konkretnim ili skupinom investitora“.557 Sud je

istaknuo kako je „članak 17(1) UEP-a sam po sebi, u najbolju ruku, samo

pola obavijesti; ako država primateljica investicije ne pruži dodatne

552 Vidi opširnije u: Gaillard, Emmanuel, Investments and Investors Covered by the Energy

Charter Treaty, op. cit. (bilj. 478), str. 72-73. 553 Hoffmann, op. cit. (bilj. 540), str. 606. 554 Gadelshina, R., Elvira, Burden of Proof under the Denial-of-Benefits Clause of the Energy

Charter Treaty: Actori Incumbit Onus Probandi, Journal of International Arbitration, Vol. 29,

Issue 3, 2012., str. 275. 555 Čl. 31(1) Bečke konvencije o ugovorima: „ugovor će se tumačiti u dobroj vjeri u skladu s

uobičajenim značenjem koje treba dati odredbama ugovora u njihovom kontekstu i u svjetlu cilja

i svrhe ugovora“. 556 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 161. 557 Ibid., para. 157. ibidibid


219

razumne obavijesti o izvršavanju, njegov sadržaj malo govori investitoru;

zbog svih praktičnih razloga traži se nešto više“.558

U predmetu Khan protiv Mongolije, Arbitražni sud izričito je utvrdio da se

mora raditi o aktivnostima države članice kako bi klauzula uskrate prava

imala svoj učinak.559

U predmetu Yukos protiv Ruske federacije, Arbitražni je sud u

Međupravorijeku o nadležnosti također zaključio kako država mora

poduzeti neke aktivnosti da bi se mogla pozvati na uskratu prava: „Članak

17(1) ne uskraćuje simpliciter prava iz III. dijela UEP-a investitorima na

koje se odnosi. Taj članak zapravo pridržava pravo svakoj ugovornoj strani

da uskratiti prava svakom takvom subjektu. To znači da, kako bi uskrata

imala učinak, ugovorna strana mora aktivno izvršiti ovo pravo“.560

4.2.5.3. Vrijeme davanja obavijesti o aktiviranju klauzule uskrate prava

Budući da Bugarska nije, u predmetu Plama protiv Bugarske, dala takvu

obavijest sve dok Plama nije podnijela zahtjev za arbitražom (četiri godine

nakon što je Plama realizirala investiciju), Arbitražni sud se očitovao i o

tome važi li takva obavijest retroaktivno ili samo pro futuro. Zaključak Suda

je bio da obavijest važi samo pro futuro budući da:

„izvršenje prava ugovorne strane sukladno članku 17(1) ne bi smjelo imati

retroaktivni učinak jer to ne bi bilo u skladu s ciljem UEP-a i promoviranjem

dugoročne suradnju na području energetike….. takvo bi neizvršeno pravo

558 Ibid. 559 Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd v. The

Government of Mongolia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 549), para. 419. 560 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208),

para. 456.


220

moglo potaknuti moguće investitore koji imaju legitimna očekivanja da će im

kasnije takva očekivanja bila retroaktivno uskraćena i da zbog toga ne bi mogli

dugoročno planirati takav učinak“.561

Što se tiče vremena podnošenja obavijesti o uskrati prava, Arbitražni je sud

u predmetu Yukos utvrdio da je uskrata prava moguća samo pro futuro,

dakle od trenutka kada je država uredno podnijela obavijest o uskrati

prava.562

U predmetu Khan protiv Mongolije, Arbitražni je sud razmatrajući pitanje

je li država primateljica investicije ovlaštena uskratiti prava investitoru i

nakon poduzimanja investicije pa čak i nakon nastanka spora, jasno utvrdio

da bi tako nešto bilo suprotno intenciji samog UEP-a te bi moglo dovesti do

zlouporaba pa stoga države primateljice nisu ovlaštene dati obavijesti o

uskrati prava nakon poduzimanja investicije: „Interpretacija u dobroj vjeri

ne dozvoljava Sudu da izabere tumačenje članka 17. koje bi dopuštao

državama primateljicama investicija da namame investitore nudeći im

zaštitu UEP-a, a da ju zatim uskrate kad ju investitor pokuša ostvariti pred

međunarodnom arbitražnom“.563

U predmetu Stati protiv Moldavije, Arbitražni je sud glede vremena

podnošenja obavijesti o uskrati prava utvrdio „da se članak 17. može

primijeniti samo ako se država pozvala na svoje pravo uskrate prava


para. 162. 562 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208), para.

458. 563 Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd. v. The

Government of Mongolia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 549), para. 429.


221

investitoru prije nego je nastao spor“564. Ovo je u određenoj suprotnosti s

utvrđenjem iz predmeta Plama da se obavijest mora podnijeti prije

poduzimanja investicije.

Arbitražni sud u predmetu Liman v. Kazahstan prvo je utvrdio da država

kod uskrate prava temeljem članka 17(1) mora aktivno djelovati, dakle

mora obavijestiti investitora jer je „jedino moguće tumačenje koje se može

izvući iz riječi da država primateljica 'rezervira pravo uskratiti pravo iz

ovog dijela'. Rezervirati se može pravo samo tako da se to napravi na

eksplicitan način.“565 Sud je također utvrdio da obavijest o uskrati prava

nema retroaktivni učinak: „U odnosu na pitanje može li uskrata prava

prema članku 17(1) biti dana isključivo unaprijed, Sud smatra da

postojanje navedene dužnosti obavještavanja, s čim se i stranke slažu, može

voditi samo do zaključka da se obavijest mora dati unaprijed, a ne

retroaktivno“.566

Stajalište arbitražnih sudova o tome da se ova izjava može dati samo pro

futuro nameće se kao logičan stav ako uzmemo u obzir ne samo cilj i svrhu

UEP-a, već i opće prihvaćeno načelo o potrebi uspostave pravne sigurnosti

i zabrane retroaktivnosti. Jedno od osnovnih prava koje treba imati

investitor kada se odlučuje ulagati u neku zemlju je mogućnost procjene

političkog rizika i zaštite od njega. Ukoliko bi se državama dozvolilo da

ovakvu izjavu mogu davati naknadno, odnosno s retroaktivnim učinkom,


Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 745. 565 Liman Caspian Oil i NCL Dutch Investment v. Republic of Kazakhstan, Pravorijek, op.cit.

(bilj. 270), para. 224. 566 Ibid., para. 225.


222

onda bi se investitori dovodili u situaciju da se tijekom njihove investicije

mijenjaju pravila igre, što bi bilo nedopustivo.

Eventualna iznimka, o kojoj je raspravljao i Arbitražni sud u predmetu

Liman protiv Kazahstana bila bi situaciju u kojoj bi se državi moglo dozvoliti

naknadno davanje izjave zbog okolnosti za koje nije znala u vrijeme

potpisivanja ugovora, a bile bi važne za njezinu odluku o davanja obavijesti

o uskrati prava. U toj odluci je Sud neizravno otvorio mogućnost da država

primateljica može i kasnije dati obavijest ukoliko joj prije nisu bile poznate

činjenice o kojima ovisi njena odluka o uskrati prava:

„Sud također ne mora odlučivati o tome može li u slučaju promijenjenih bitnih

okolnosti ili pojave novih činjenica, državi primateljici izuzetno biti dozvoljeno

i da retroaktivno izrazi uskratu prava iz članka 17(1) UEP-a u trenutku kada

postane svjesna novih okolnosti. U tom bi kontekstu u svakom slučaju teret

dokaza bio na državi i to u odnosu na relevantne činjenice, i u odnosu na njezino

naknadno saznanje kao i da je takvo saznanje uzrokovalo da se pozove na

članak 17.“.567

567 Ibid.. para. 227.


223

NAČIN ZAŠTITE INVESTICIJA

Odredbe koje se odnose na zaštitu investicija sadržane su u III. dijelu UEP-

a smatraju se njegovim glavnim stupom. Svrha im je stvaranje jednakih

uvjeta i mogućnosti za sve investicije u energetskom sektoru i kroz to

smanjivanje nekomercijalnih rizika povezanih s takvim investicijama.

Naime, svaka investicija, a poglavito ona u stranoj zemlji, nosi sa sobom

dvije vrste rizika - komercijalne i nekomercijalne. Komercijalni su rizici oni

koji su nužno povezani sa samom prirodom investicije i ulaganja – bez

rizika nema ni dobiti i svaki bi ih investitor trebao izračunati i biti pripravan

na njih. Takvi su rizici pokriveni uobičajenim klauzulama u komercijalnim

ugovorima i u njima predviđenim načinima zaštite investitora. Za razliku

od njih, nekomercijalni rizici predstavljaju zapravo političke rizike, a „izraz

politički rizik sadrži pretpostavku da će se strana država, zbog političkih

razloga, umiješati u stranu investiciju i to na štetu investitora“.568 Investitor

se od ovakvih rizika, u pravilu, ne štiti izravno kroz ugovor s određenom

državom, već mu zaštitu pružaju međudržavni investicijski ugovori kakav

je i UEP. On ne samo da investitorima daje vrlo široku zaštitu od „političkih“

rizika, već toj zaštiti daje i mogućnost stvarnog i brzog ostvarenja na način

da se investitorima daje izravni pristup investicijskoj arbitraži u slučaju

spora između stranog investitora i države u kojoj se realizira investicija. Bez

ovakvog izravnog pristupa odredbe o zaštiti investicija koje sadrži UEP „ne

bi bile ništa osim pukih riječi“.569 Upravo ova kombinacija odredbi o zaštiti

stranih investicija i mogućnosti izravnog pristupa arbitraži čine UEP

jedinstvenim multilateralnim ugovorom, daju mu implementacijski

mehanizam i čine ga primjenjivijim u praksi kroz mogućnost da strani

568 Happ, op. cit. (bilj. 44), str. 340. 569 Vidi opširnije u: De Brabandere, op. cit. (bilj. 334), str. 135.


224

investitor izravno tuži bilo koju državu članicu UEP-a pred arbitražnim

sudom.


Način rješavanja sporova koji se odnose na promicanje i zaštitu investicija

uređuje se člankom 26. UEP-a po kojem investitor može, nakon što prođe

razdoblje od tri mjeseca od kad je jedna ili druga strana zatražila rješavanje

spora mirnim putem, izabrati način njegova rješavanja:

- pred sudovima ili upravnim sudovima države primateljice

investicije;

- u skladu s nekim prije dogovorenim načinom rješavanja spora ili

- pred međunarodnom arbitražom.

Ovaj se rad bavi prvenstveno načinom rješavanja sporova investitora i

države primateljice investicije pred međunarodnom arbitražom budući da

je upravo ta mogućnost ono što UEP čini učinkovitim u zaštiti investicija.

5.2. Pokušaj mirnog rješenja spora (tromjesečni rok, cooling period)

UEP propisuje obvezni rok od tri mjeseca za pokušaj mirnog rješenja spora

nakon čega investitor može podnijeti tužbu pred nekim od arbitražnih

foruma. U dosadašnjoj praksi investicijskih arbitražnih sudova i

arbitražnih sudova koji su postupali temeljem UEP-a, postavilo se pitanje

naravi ovog zahtjeva za „mirnim rješenjem spora“. Radi se o procesnom

pitanju ili pitanju nadležnosti te s tim povezanim pitanjem obveznosti ovog

postupka, odnosno koje su posljedice propuštanja ovog koraka.

Ako se ovo pitanje tretira kao pitanje nadležnosti, dakle arbitražni se

postupak ne može pokrenuti jer arbitražni sud nema nadležnosti za


225

postupanje dok ovaj rok ne protekne, onda se zapravo države mogu svojim

odbijanjem mirnog rješenja spora, jednostrano odgoditi pokretanje

arbitraže. S druge strane, ovo se pitanje može tretirati i kao procesno

pitanje iz čega proizlazi da će o posljedicama nepoštivanja roka odlučiti

arbitražni sud, odnosno ono ne bi utjecalo na njegovu nadležnost. U skladu

s ovim pristupom bila bi i sugestija nekih teoretičara da „arbitražni sudovi

mogu naložiti suspenziju postupka u slučaju nepoštivanja ovog roka i time

omogućiti strankama da se angažiraju u pregovorima ako ta opcija izgleda

obećavajuće“.570 Jedan od odlučujućih elemenata kod donošenja odluka

arbitražnih sudova je postojanje izgleda za mirno rješenje spora. Dolzer i

Scheuer opisali su to na sljedeći način:

„Nema smisla otklanjati nadležnost i upućivati stranke natrag na pregovarački

stol ako je očito da su takvi pregovori beskorisni. Čak i kad bi započinjanje

arbitraže bilo preuranjeno, rok čekanja u pravilu bi istekao prije nego

arbitražni sud donese odluku o nadležnosti. U takvim okolnostima, otklanjanje

nadležnosti i prisiljavanje tužitelja da ponovo započne s postupkom bilo bi

neekonomično. Alternativni način za postupanje u slučaju nepoštivanja roka za

mirno rješenje spora je suspenzija postupka kako bi se dalo dodatno vrijeme za

pregovore ako se to čini obećavajućim“. 571

Raspravljajući načelno o pitanju dopustivosti tužbe, odnosno postojanja

procesnih pretpostavki, Stalni sud međunarodne pravde u predmetu

Tvornice Chorzów zaključio je kako svaki nedostatak forme ne bi trebao

utjecati na postupanje suda u konkretnom predmetu:

„Čak i ako je po članku 23. neophodno postojanje određenog spora, ovaj

se uvjet može u bilo kojem trenutku ispuniti jednostranom radnjom

570 Sasson, Monique, Investment Arbitration Procedure, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i

Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden,

Munchen i Oxford, 2015., str. 1297. 571 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str 270.


226

tužiteljice. Sud sebi ne može dopustiti da bude spriječen u svom

postupanju zbog običnog nedostatka forme, čije uklanjanje zavisi samo o

stranci koje se to tiče“.572

Ovom je odlukom Sud na neki način otvorio put da se sve obveze koje se

mogu korigirati jednostrano, a među takve spada i podnošenje zahtjeva za

mirno rješenje spora, tretiraju kao procesna pitanja, a ne pitanja

nadležnosti.

To je kasnije ponovio i Međunarodni sud u predmetu Bosna i Hercegovina

protiv Jugoslavije (povreda Konvencije o genocidu) u kojem je naglasio da:

„Sud je, kao i njegov prethodnik Stalni sud međunarodne pravde, primjenjivao

načelo prema kojem se ne treba penalizirati postupovni nedostatak koji tužitelj

može jednostavno ispraviti. ….Tako je i u predmetu Mavrommatis Palestine

Consessions, Stalni sud međunarodne pravde utvrdio: 'Čak iako osnova na kojoj

se temelji pokretanje postupka iz nekog razloga ima nedostatke, to ne

predstavlja zadovoljavajući razlog za odbacivanje tužiteljevog zahtjeva. Sud,

čija je nadležnost međunarodna, nije obvezan pridavati formalnim razlozima

istu razinu važnosti koju bi oni mogli imati u nacionalnom pravu.'….U ovom

slučaju, čak i ako bi se utvrdilo da su stranke, od kojih je svaka bilo obvezana

Konvencijom u vrijeme kada je podnošena tužba, bile međusobno obvezane s

učinkom od 14. prosinca 1995., Sud ne može odbiti svoju nadležnosti na toj

osnovi imajući u vidu činjenicu da Bosna i Hercegovina može u bilo kojem

trenutku podnijeti novu tužbu, identičnu postojećoj, koja se neće moći napadati

po ovom pitanju“.573

572 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Certain German Intersests in Polish Upper Silesia,

Presuda broj. 6 od 25. kolovoza 1925. (prethodni prigovori), str. 14., dostupno na:

http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-international-

justice/serie_A/A_06/16_Interets_allemands_en_Haute_Silesie_polonaise_Competence_A

pristupljeno 2. siječnja 2018. 573 Međunarodni sud (ICJ), Case concerning Application of the Convention on the Prevention

and Punishement of the Crime of Genocide,( Bosnia and Herzegovina v. Yugoslavia), Odluka o


227

Investicijski su arbitražni sudovi prilično podijeljeni u svojoj praksi s tim da

prevladava „srednji stav“, s jedne strane priznaju da se ovim odredbama

treba dati na važnosti, ali s druge strane da bi „angažiranje stranaka u

formalnim, ali beskorisnim pregovorima bilo u suprotnosti s ciljem i

svrhom ovih (investicijskih op. a.) ugovora“.574 Inače o dosegu ove podjele

govori stav Arbitražnog suda u predmetu Ethyl protiv Kanade:

„Važno je razlikovanje između odredbi o nadležnosti, tj. granica koje su

postavljene nadležnosti Suda da postupa o svemu što je meritum spora i

postupovnih pravila kojima mora udovoljiti tužitelj. Ako im ne udovolji to ne

rezultira u nedostatku nadležnosti ab initio, nego prije u mogućoj odgodi

postupanja koju na kraju slijedi, ako se takav nedostatak ne otkloni, odbijanje

tužbenog zahtjeva“.575

Tako je npr. arbitražni sud u predmetu Biwater Gauff protiv Tanzanije

zauzeo izričiti stav da se radi o procesnom pitanju te je ukazao na negativne

učinke koji bi mogli proizaći iz drugačijeg tumačenja:

„…ovaj je šestomjesečni rok u svojoj prirodi postupovni i usmjeravajući, a ne

jurisdikcijski i obvezatni. Njegova svrha je stvoriti prilike za prijateljsko

rješenje spora. Njegova svrha nije otežati ili onemogućiti arbitražni postupak

kad takvo rješenje nije moguće. Nepoštivanje šestomjesečnog roka stoga nije

zapreka za postupanje ovog Arbitražnog suda. Kad bi to bilo tako, onda bi ova

odredba imala čudne učinke, uključujući:

prethodnim pitanjima od 11. srpnja 1996., str. 613-614., dostupno na: http://www.icj-

cij.org/files/case-related/91/091-19960711-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. 574 Baltag, Crina, Not Hot Enough: Cooling-off Periods and the Recent Developments under the

Energy Charter Treaty, Indian Journal of Arbitration Law, Vol. 6, Issue 1, 2017., str. 195. 575 Ethyl Corporation v. The Government of Canada, NAFTA/UNCITRAL, Odluka o

nadležnosti od 24. lipnja 1998., para. 58., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0300_0.pdf, pristupljeno 5. lipnja

2017.


228

- sprečavanje utuženja i prisiljavanje tužitelja da ne čini ništa dok ne prođe šest

mjeseci, čak i kada su daljnji pregovori očito beskorisni ili je dogovor očito

nemoguć iz bilo kojeg razloga;

- prisiljavanja tužitelja da ponovo pokrene arbitražu koja je prerano počela, čak

iako je šestomjesečni rok prošao do trenutka kada je arbitražni sud razmatrao

predmet“.576

Slična je i odluka Arbitražnog suda u predmetu SGS protiv Pakistana u kojoj

je zaključeno kako su arbitražni sudovi u pravilu ovo tretirali kao

instruktivno i procesno pitanje te da se stoga „postupanje po takvim

zahtjevima ne treba smatrati prethodnim uvjetom za ustanovljavanje

nadležnosti“.577

S druge strane, postoji niz arbitražnih odluka koje ide u smjeru pitanja

nadležnosti te da, u slučaju da se tužitelj ne pridržava ove obveze o

pokretanju mirnog rješenja spora, to predstavlja razlog za odbacivanje

tužbe budući da arbitražni sud tada nema nadležnost. Tako je npr. u

predmetu Murphy protiv Ekvadora578, Sud zaključio kako postupak mirnog

rješenja predstavlja „temeljni zahtjev koji tužitelj treba ispuniti, obvezno

prije podnošenja zahtjeva za arbitražom po ICSID pravilima“.579 Zanimljivo

576Biwater Gauff (Tanzania) Ltd. v. United Republic of Tanzania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 345),

para. 343. 577 SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Islamic Republic of Pakistan, ICSID predmet

broj ARB/01/13, Odluka o nadležnosti od 6. kolovoza 2003., para. 184. dostupno na:


2018. 578 O dosezima ove odluke, vidi opširnije u: Deutsch, Richard, An ICSID Tribunal Denies

Jurisdiction for Failure to Satisfy BIT's Cooling-Off Period: Further Evidence of a Sea Change

in Investor-State Arbitration or a Meaningless Ripple, Houston Journal of International Law,

Vol. 33, Issue 3, 2011., str. 589-604. 579 Murphy Exploration and Production Company International v. the Republic of Ecuador,

ICSID predmet broj ARB/08/04, Odluka o nadležnosti od 15. prosinca 2010., para. 149.,

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0547.pdf,



229

je da je u ovom predmetu tužiteljeva tužba odbačena upravo zbog

nepoštivanja uvjeta za prethodnim pokušajem mirnog rješenja spora580

nakon čega je tužitelj udovoljio formi i pokušao s mirnim rješenjem spora581

i pokrenuo novi postupak, ovaj put po UNCITRAL pravilima pred Stalnim

arbitražnim sudom u kojem je u cijelosti uspio.582

U predmetu Tokios Tokeles protiv Ukrajine, Arbitražni je sud također

utvrdio da se radi o pitanju nadležnosti, odnosno o uvjetu koji mora biti

ispunjen da bi se zasnovala nadležnost arbitražnog suda. Nakon što je

utvrdio da je tužitelj obavijestio tuženika o razlozima spora, zaključio je „u

ovom trenutku tužba predstavlja 'spor' u smislu zadovoljavanja zahtjeva za

postojanjem nadležnosti“.583

Arbitražni su sudovi u dosadašnjoj praksi primjene UEP-a zauzeli dosta

„mekani pristup“ prema kojem se radi o procesnoj pretpostavci koju ne

treba pretjerano formalizirati i za koju je dovoljno da arbitražni sud sam

odredi rok za pokušaj mirnog rješenja i to nakon podnošenja zahtjeva za

arbitražom. Također je zauzeto stajalište da država koja se želi pozivati na

ovaj prigovor, da tužitelj nije pokušao s mirnim rješenjem spora, to mora

napraviti odmah na početku postupka.

580 Ibid., para. 161. 581 Murphy Exploration and Production Company International v. the Republic of Ecuador,

PCA predmet broj 2012- 16, Odluka o tuženikovom zahtjevu za razdvajanjem od 19. prosinca

2012., para. 23., 24. i 26., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw8635.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. 582 Murphy Exploration and Production Company International v. Republic of Ecuador, PCA

predmet broj 2012- 16, Djelomični pravorijek od 6. lipnja 2016., para. 548., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7489_0.pdf, pristupljeno 5.

lipnja 2017. 583 Tokios Tokeles v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/02/18, Odluka o nadležnosti 29. travnja




230

Tako je u predmetu Stati v. Kazahstan, tuženik Kazahstan uložio prigovor

na nadležnost arbitražnog suda utemeljen na tvrdnji da tužitelj nije ispunio

svoju obvezu podnošenja zahtjeva za mirnim rješenjem spora (čl. 26. st. 2.

UEP-a) te da time nije prošlo razdoblje od tri mjeseca predviđeno za

pokušaj mirnog rješenja spora, zbog čega po navodima tuženika ne postoji

nadležnost arbitražnog suda. Arbitražni sud odbacio je prigovor

nenadležnosti i utvrdio da tromjesečni rok za mirno rješenje spora

predstavlja postupovni zahtjev, a ne zahtjev koji bi se odnosio na

nadležnost:

„Izričitim upućivanjem na točke (1) i (2), jasno je da je namjera čl. 26. UEP-a

dati priliku strankama da u roku od tri mjeseca riješe svoj spor. U svjetlu ovog

cilja, Arbitražni sud smatra da se radi o postupovnom pitanju, a ne pretpostavci

za nadležnost, barem u onoj mjeri u kojoj su stranke stvarno imale takvu

mogućnosti u tromjesečnom roku“.584

Arbitražni je sud također utvrdio da je taj tromjesečni rok počeo teći nakon

početka arbitražnog postupka kad je postupak mirovao upravo zbog

pokušaja mirnog rješenje spora te da su time stranke bile u mogućnosti

iskoristiti ovo svoje pravo585.

U predmetu AES v. Mađarska, Arbitražni sud utvrdio je da su i sami

pregovori stranaka oko mogućeg mirnog rješenja spora koji su vođeni

neovisno od arbitražnom postupku bili dovoljni da zadovolje ovaj

zahtjev586.

584 Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v.

Kazakhstan, Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 829. 585 Ibid., para. 830. 586 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 6.5.1. i 6.5.2.


231

Arbitražni je sud u predmetu Amto v. Ukrajina utvrdio kako država koja

smatra da ovaj tromjesečni rok nije ispoštovan, mora odmah reagirati kako

od nje to traži postupanje u dobroj vjeri čime se osigurava da investitor

može, ako je to potrebno „ispraviti nedostatak tako da obje strane budu u

poziciji sudjelovati u razgovorima o mirnom rješenju spora kako je

predvidio UEP i time pomoći održanju njihove dugoročne suradnje u

energetskom sektoru“.587

U predmetu Al-Bahloul v. Tadžikistan, Arbitražni sud zauzeo je stav da, iako

nije bilo jasno kada je vrijeme „hlađenja“ započeo – u trenutku kada je

tužitelj uputio pismo ministru energetike i predsjedniku Tadžikistana ili u

trenutku kada je podnesena službena obavijest o sporu – tuženik ni u

jednom slučaju nije bio zainteresiran za prijateljsko rješenje spora pa bi

„ustrajavanje na ispunjenju uvjeta o tromjesečnom roku za mirno rješenje

spora bilo nepotrebna formalnost“.588

Arbitražni se sud u predmetu RREEF protiv Španjolske bavio pitanjem je li

prethodni postupak mirenja koji je proveden samo u odnosu na dio

tužbenog zahtjeva „pokriva“ cijeli tužbeni zahtjev ili se i u odnosu na

„nepokriveni“ dio treba provesti postupak mirenja. Sud je prvo utvrdio

kako se prigovor neispunjenja zahtjeva pokretanjem postupka mirnog

rješenja spora odnosi na pitanje dopustivosti tužbe, a ne nadležnosti Suda

„…kada se promijene okolnosti koje su bile razlog nedopustivosti tužbe,

tužba može biti ponovo podnesena i sud ili arbitražni sud mogu izvršavati

587 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 53. 588 Mohammad Ammar Al-Bahloul v. The Republic of Tajikistan, Međupravorijek, op. cit. (bilj.

369), para. 155.


232

svoju nadležnost u odnosu na novu tužbu“.589 Što se tiče pitanja moraju li

postupkom mirenja biti obuhvaćeni svi dijelovi tužbenog zahtjeva, Sud je

zauzeo stav kako je

„ključno pitanje mijenjaju li dodatni zahtjevi karakter predmeta: ako mijenjaju,

onda oni nisu dio spora, novi zahtjevi moraju biti proglašeni nedopustivima i

Sud se mora suzdržati od izvršavanja nadležnosti. Ako ovo nije slučaj, prigovor

treba biti odbačen budući da (i) se može dopustiti da bi cooling off razdoblje

isteklo u vrijeme donošenja odluke Suda i (ii) bi bilo potpuno umjetno i

nerazumno opterećujuće zahtijevati od tužitelja da podnese novu tužbu koja bi

se odnosila na činjenice koje nisu ništa drugo nego nastavak onih koje su

iznesene u prvotnoj tužbi“.590

Slično je i u predmetu AMTO protiv Ukrajine, Arbitražni sud utvrdio kako

postupak za mirno rješenje spora ne mora sadržavati sve detalje kasnijeg

tužbenog zahtjeva budući da „članak 26(2) zahtijeva da tužitelj iznese

'spor' radi pokušaja prijateljskog rješenja. Spor je stanje stvari koje

uključuje nemogućnost slaganja“.591 Svrha ovog zahtjeva je razmjena

stavova i razjašnjenje činjenica i nesporazuma kao i pokušaj traženja

rješenja u okviru međusobne suradnje stranka. Mirno se rješenje spora

može tražiti i neovisno o eventualnom arbitražnom postupku.

„Svrha članka 26(2) da osigura raspravu o nagodbi zahtijeva izbjegavanje

pravne forme i omogućavanje otvorene komunikacije. Investitor mora

obavijestiti državu o stanju stvari na koje se odnosi neslaganje i tražiti

prijateljsko rješenje. Ako država smatra da nema dovoljno informacija kako bi

589 RREEF Infrastructure (G.P.) Limited and RREEF Pan-European Infrastructure Two Lux S.à

r.l. v. Kingdom of Spain, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 353), para. 225. 590 Ibid., para. 226. 591 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 57.


233

pokrenula raspravu, onda postupanje u dobroj vjeri zahtijeva da o tome

jednostavno obavijesti investitora i zatraži više podataka“. 592

5.3. Izbor arbitražnog foruma

Od njegovog stupanja na snagu 1998. godine do prvih arbitražnih

postupaka 2001. godine prošlo je više od tri godine što je na početku

izazivalo dvojbe o tome hoće ili UEP uopće zaživjeti, međutim s vremenom

je on postao instrument koji se najčešće koristi kao osnova za

međunarodne investicijske arbitraže. Do prosinca 2017. su, prema

dostupnim podacima, pokrenuta 108 arbitražna postupka temeljem UEP-a

od čega je njih 68 još u tijeku, 31 je okončan pravorijekom, jedan je

prekinut, u jednom je povučena tužba, a njih osam je riješeno nagodbom

stranaka.593 Što se tiče ishoda, u osam predmeta arbitražni su sudovi

odbacili tužbe zbog nenadležnosti, u njih devet su odbili tužbe jer nije

ustanovljena povreda UEP-a, u dva predmeta je utvrđena povreda UEP-a,

ali nije dosuđena naknada. U 11 predmeta je utvrđena povreda UEP-a i

dosuđena je naknada, a u tri predmeta je nagodba stranaka ugrađena u

pravorijek. Tajništvo UEP-a nema podataka o ishodu jednog postupka.594

592 Ibid. 593 Podaci Tajništva UEP-a, dostupno na: http://www.energycharter.org/what-we-do/dispute-

settlement/all-investment-dispute-settlement-cases/, pristupljeno 30. prosinca 2017. 594 Ibid.

http://www.energycharter.org/what-we-do/dispute-settlement/all-investment-dispute-settlement-cases/



234

Investitor može, sukladno stavku 4. članka 26. UEP-a izabrati arbitražni

forum:

- Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova ( u daljnjem

tekstu ICSID) pod uvjetom da su i država investitora i država

primateljica investicije članice Washingtonske konvencije;

- Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova po

pravilima određenim Dodatnim uvjetima za administriranje

postupaka sačinjenim od Tajništva centra595 ako je ili država

investitora ili država primateljica investicije (ne i obje) članica

Washingtonske konvencije. Naime ako su obje države članice

Konvencije onda se ne primjenjuju ovi Dodatni uvjeti, nego

uobičajeni postupak po Konvenciji;

- Ad hoc arbitražni sud uspostavljen na temelju arbitražnih pravila

Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (u

daljnjem tekstu UNCITRAL); ili

- Arbitražni sud u okviru Arbitražnog instituta Stockholmske

trgovačke komore.

Prema raspoloživim podacima do sada je najviše predmeta njih 67

podneseno Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova,

arbitražama koje postupaju po UNICTRAL pravilima njih 18 (od toga 12

595 Najnovija verzija pravila primjenjuje se od 2006. godine, donijelo ih je Upravno vijeće Centra

ovlašćujući „Tajništvo ICSID-a da može postupati u određenim vrstama postupaka između

država i državljana drugih država na koje inače ne bi bila primjenjiva Washingtonska

konvencija. To su: (i) postupci za utvrđivanje činjeničnog stanja; (ii) postupci mirenja ili

arbitraže za rješavanje investicijskih sporova između stranka od kojih jedna nije država članica

ili državljanjin države članice; (iii) mirenje ili arbitražu između stranaka od kojih je barem jedna

država članica ili državljanin države članice, a radi se o sporovima koji ne proizlaze izravno iz

investicija, a pod uvjetom da se ne radi o običnom komercijalnom pravnom poslu.“ ICSID,

Additional Facility Rules, Introduction;

http://icsidfiles.worldbank.org/icsid/icsid/StaticFiles/facility/intro.htm, pristupljeno 20. siječnja

2017.

http://icsidfiles.worldbank.org/icsid/icsid/StaticFiles/facility/intro.htm


235

pred ad hoc arbitražnim sudovima i šest pred Stalnim arbitražnim sudom –

Permanent Court of Arbitration u Haagu), i Arbitražnom institutu

Stockholmske trgovačke komore njih 16.596

Davanje mogućnosti stranim investitorima da izaberu između ovih

arbitražnih foruma može se objasniti povijesnim razlozima kao i

činjenicom da se na svaki od njih primjenjuju različita procesna pravila što

ih čini privlačnim za određene vrste energetskih sporova. Prilikom

pregovora o nacrtu teksta UEP-a upravo su se pravila o mogućim

arbitražnim forumima često mijenjala.

U prvom je nacrtu bila predviđena samo arbitraža po pravilima UNCITRAL-

a, zatim je dodana mogućnost arbitraže po Washingtonskoj konvenciji na

prijedlog američke delegacije i naposljetku mogućnost arbitraže u okviru

Arbitražnog instituta Stockholmske trgovačke komore (u daljnjem tekstu:

SCC).597 Uključenje SCC u ovu listu vjerojatno je posljedica nastojanja da se

„izbalansira“ uključenje ICSID-a koji je tada izazivao određeno nepovjerenje

zemalja Istočnog bloka i zemalja u razvoju budući da se nalazi u okviru

Svjetske banke. SCC je naime još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća

bio „prepoznat od SAD-a i Sovjetskog Saveza kao neutralni centar za

rješavanje trgovinskih sporova između Istoka i Zapada“.598O značaju UEP-a

i doprinosu koji donosi zaštiti investicija govore i „tradicionalni“ razlozi koji

se u literaturi599 o međunarodnom investicijskom pravu spominju kao

596http://www.energycharter.org/what-we-do/dispute-settlement/all-investment-dispute-

settlement-cases/, pristupljeno 20. siječnja 2017. 597 Vidi opširnije u: De Brabandere, op. cit. (bilj. 334), str. 138-142. 598 Opširnije: About SCC, dostupno na: http://www.sccinstitute.com/about-the-scc/, pristupljeno

6. lipnja 2017. 599 Reinisch, August i Malintoppi, Loretta, Methods of Dispute Resolution, u: Muchlinski, Ortino

i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press

(2008), str. 701.




236

prednosti koje investitori imaju u arbitražnim postupcima u okviru ICSID-

a:

(a) daje investitorima izravni pristup načinu rješavanja sporova koji mogu

imati s državom domaćinom;

(b) širi mogućnost rješavanja sporova izvan nadležnosti sudova države

domaćina;

(c) investitori ne ovise o spremnosti njihove države na pružanje

diplomatske zaštite u njihovo ime;

(d) odredbe Washingtonske konvencije o izvršenju čine vrlo vjerojatnim da

će konačni ICSID pravorijeci biti učinkovito izvršeni.

Kada ove prednosti stavimo u kontekst UEP-a onda je očito da se tim

Ugovorom pokrivaju prve tri pogodnosti, dok četvrta pogodnost -

učinkovitost izvršenja, zavisi od izbora arbitražnog foruma. Ugovor prve tri

prednosti širi i na druge arbitražne forume, odnosno pravila i time donosi

bitni pomak u zaštiti prava investitora u energetskim investicijama. Kod

izbora arbitražnog foruma investitori vode računa o čitavom nizu okolnosti

po kojima se ove arbitraže razlikuju, od kojih su mogućnost sudjelovanja

trećih osoba i javnost postupka i mogućnost osporavanja pravorijeka, samo

neke od njih. Pored toga, važni su im i troškovi kao i stupanj povjerenja koji

imaju u pojedine forume.

5.3.1. Sudjelovanje trećih osoba i javnost postupka

Arbitraže po Washingtonskoj konvenciji omogućuju sudjelovanje trećih

osoba u postupku. Tako se člankom 32(2) ICSID arbitražnih pravila uređuje

da arbitražni sud može, nakon konzultacija s Glavnim tajnikom i pod


237

uvjetom da se stranke tome ne protive, dozvoliti trećim osobama600 da

prisustvuju svim ili dijelu rasprava.601 Još je važnija odredba članka 37(2),

koja je dodana 2006. god., a prema kojoj arbitražni sud, nakon konzultacije

sa strankama, može dozvoliti trećim osobama podnošenje podnesaka u vezi

s pitanjima koja su povezana s predmetom spora. Sud pri donošenju odluke

treba uzeti u obzir:

(a) hoće li takav podnesak treće strane pomoći Sudu u utvrđivanju

pravnog ili činjeničnog pitanja koje se odnosi na postupak pred sudom

na način da će dati pogled, posebno znanje ili uvid koji je različit od onoga

koje imaju stranke u sporu;

(b) da će se podnesak baviti pitanjem koje je u okviru spora i

(c) da će treća osoba ima bitan interes u postupku.602

U arbitražnoj praksi primjene UEP-a i u postupcima u okviru ICSID centra,

arbitražni sudovi su dva puta primijenili odredbu članka 37(a) ICSID

arbitražnih pravila i dozvolili Europskoj komisiji sudjelovanje u postupku

u svojstvu amicus curiae.603 Tako je u predmetu AES protiv Mađarske,

Arbitražni sud prihvatio njene zahtjeve i dozvolio joj podnošenje podneska

u spis. Sud je „prepoznao napore Europske komisije u objašnjavanju njezine

pozicije i kod donošenja odluke s pažnjom razmotrio navode iz njezinog

amicus curiae podneska“.604 U predmetu Electrabel protiv Mađarske,

Arbitražni je sud također dozvolio Europskoj komisiji podnošenje

600 Radi se zapravo o sudjelovanju trećih osoba u svojstvu amicus curiae. 601 Čl. 32(2) ICSID arbitražnih pravila, dostupno na:

http://icsidfiles.worldbank.org/icsid/icsid/staticfiles/basicdoc/partF.htm, pristupljeno 2.

siječnja. 2018. 602 Ibid. 603AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 3.22. 604 Ibid., para. 8.2.


238

podneska temeljem članka 37(2) ICSID arbitražnih pravila.605 U svom

pravorijeku Sud je analizirao navedene argumente, a zanimljiva je njegova

opservacija:

„Zapravo je Komisija umjesto tradicionalne uloge amicus curiae postala drugi

tuženik, više neprijateljski prema Electrabeli nego sama Mađarska. Kada bi Sud

prihvatio navode Komisije oni bi bili fatalni po Electrabelin predmet…. Sve u

svemu, sudjelovanje Komisije u ovoj arbitraži bio je izrazito kompliciran

čimbenik, kao što su to u manjoj mjeri bili i pravni postupci u Luksemburgu“.606

U predmetu Charanne protiv Španjolske, Arbitražni je sud kurtoazno

zahvalio EU komisiji na njezinom amicus curiae podnesku, ali je

istovremeno i upozorio kako Komisija nije stranka u postupku pa da se

stoga Sud neće ni referirati na njene argumente nego samo na one koje su

iznijele stranke.607

UNCITRAL arbitražna pravila iz 2010. godine ne sadrže posebne odredbe o

sudjelovanju trećih osoba. Ipak članak 17(1) UNCITRAL arbitražnih

pravila608 određuje da arbitražni sud može voditi postupak na način koji

smatra prikladnim, s tim da mora osigurati da se stranke ravnopravno

tretiraju i da svaka stranka ima mogućnost izložiti svoj slučaj. Arbitražni su

sudovi, pozivom na ovu odredbu (i onu čl. 15. (1) UNCITRAL arbitražnih

pravila iz 1976. god. koja sadrži gotovo jednaki izričaj609), diskrecijski

odlučivali hoće li dozvoliti sudjelovanje amicus curiae.

605 Electrabel S.A v. Hungary, Pravorijek, op. cit. (bilj. 458), para. 22. 606 Ibid. para. 234. 607 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 425. 608 UNCITRAL Arbitration Rule (as revised in 2010), dostupno na:

http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/arb-rules-revised/arb-rules-revised-2010-

e.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. 609 Dostupno na: http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/arb-rules/arb-rules.pdf,

pristupljeno 6. lipnja 2017.


239

Tako je npr. u predmetu Chevron protiv Ekvadora, Arbitražni sud odbio

zahtjev nevladine organizacije EarthRights International za sudjelovanjem

u postupku kao amicus curiae s obrazloženjem da su obje strane bile protiv

takvom sudjelovanja u ovoj fazi postupka te da je nakon što je razmotrio

sve okolnosti „odlučio upotrijebiti svoje diskrecijsko pravo po članku 15(1)

UNCITRAL arbitražnih pravila i ne dozvoliti sudjelovanje podnositelja

zahtjeva kao amicus curiae u ovoj fazi postupka“.610

Slično kao i UNCITRAL arbitražna pravila, Arbitražna pravila SCC-a također

izričito ne predviđaju sudjelovanje trećih osoba u postupcima, ali u članku

19. daju ovlast Arbitražnom sudu da diskrecijski odlučuje prilikom vođenja

arbitražnog postupka, a sve s ciljem vođenja postupka na odgovarajući

način.611 Identična odredba je i u najnovijoj verziji Arbitražnih pravila iz

2017. god. s tim da je sada sadržana u članku 23.612

Koristeći ovu diskrecijsku ovlast, Arbitražni je sud u predmetu Charanne

protiv Španjolske dozvolio Europskoj komisiji podnošenje podnesaka u

svojstvu amicus curiae: „Europskoj komisiji je dopušteno podnijeti amicus

curiae podnesak do 5. siječnja 2015. god., ali joj nije dopušteno pristupati

materijalima iz predmeta ni sudjelovati u raspravama zbog povjerljivosti

arbitražnog postupka kako je to određeno u članku 46. Pravila“.613

610 Chevron Corporation and Texaco Petroleum Corporation v. the Republic of Ecuador,

UNCITRAL, Postupovna naredba broj 8 od 18. travnja 2011., para. 20., dostupno na:


2018. 611 Arbitration Rules of the Arbitration Institute of the Stockholm Chamber of Commerce,

dostupno na: http://www.sccinstitute.com/media/40120/arbitrationrules_eng_webbversion.pdf,

pristupljeno 2. siječnja 2018. 612 Dostupno na:

http://www.sccinstitute.com/media/169838/arbitration_rules_eng_17_web.pdf, pristupljeno 2.

siječnja 2018. 613 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 57.


240

Povjerljivost je jedan od bitnih elemenata arbitražnog rješavanja sporova

kada su u pitanju privatne osobe. Investicijska arbitraža uvijek uključuje

državu kao tuženika i time se u odnosu na postupanje države postavljaju

pitanja poput prava građana biti upoznati s onim što radi javna vlast,

transparentnosti postupka, odgovornosti i sl. Ova su pitanja time važnija jer

se u investicijskim postupcima ponekad na posredan način odlučuje o

bitnim javnim interesima i proračunskim sredstvima.614

ICSID arbitraže smatraju se najtransparentnijim arbitražnim

postupcima615 makar kada se pogleda na javno dostupne internetske izvore

očito je da i kod ovih arbitraža postoji vrlo veliki broj onih kod kojih

dokumenti i pravorijeci nisu dostupni javnosti. ICSID arbitražna pravila

pokušavaju postići ravnotežu između povjerljivosti i transparentnosti pa se

tako, s jedne strane pravorijek ne objavljuje, osim ako se stranke ne

dogovore da će se objaviti, ali se istovremeno u publikacijama ICSID centra

promptno objavljuju izvaci iz pravnog obrazloženja arbitražnog suda čime

se daje mogućnost uvida u pravno rezoniranje i tako gradi arbitražna

praksa.616 Arbitražni je sud u predmetu Biwater Gauf protiv Tanzanije

odnos povjerljivosti i transparentnosti po ICSID arbitražnim pravilima

opisao na sljedeći način:

„U nedostatku sporazuma između stranaka po ovom pitanju, ne postoji

odredba koja bi nametala opću obvezu povjerljivosti u ICSID arbitražama, bilo

614 Vidi opširnije u: “Transparency and Third Party Participation in Investor-State Dispute

Settlement Procedures”, OECD Working Papers on International Investment, 2005/01, OECD

Publishing, https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2005_1.pdf, pristupljeno 2.

siječnja 2018. 615 Magraw, Barstow Daniel i Delaney, Joachim, Procedural Transparency, u: Muchlinski,

Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University

Press (2008), str. 731. 616 Čl. 48(4) ICSID arbitražnih pravila propisuje da „Centar neće objavljivati pravorijek bez

suglasnosti stranaka. Međutim Centar će, brzo u svoje publikacije uključiti izvatke iz pravnog

razmišljanja arbitražnog suda“.

https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2005_1.pdf


241

da bi se nalazila u Washingtonskoj konvenciji, nekim od primjenjivih pravila ili

negdje drugdje. Međutim, isto tako nema odredbe koja bi propisivala opće

pravilo o transparentnosti ili nepovjerljivosti u bilo kojem od ovih izvora“.617

UNCITRAL pravila propisuju da će se pravorijeci javno objavljivati samo

ako se o tome usuglase stranke ili ako je takva objava pravna obveza jedne

od stranaka, uključujući i obvezu po nacionalnom pravu, u svrhu zaštite

nekog prava ili za potrebe nekog pravnog postupka pred sudom ili drugim

nadležnim tijelom.618 UNCITRAL pravila o transparentnosti donose bitne

promjene u postupaka jer uvode načelo transparentnosti i javnosti kao

pravilo, a tajnost postupka kao izuzetak. Međutim, neće biti primjenjiva na

postupke po UEP-u budući da se primjenjuju samo na ugovore koji su stupili

na snagu poslije 1. travnja 2014. god., a na one koje su stupili na snagu prije

tog datuma samo ako tako dogovore stranke.619

Arbitražna pravila SCC-a predviđaju tajnost postupka kao pravilo, dakle i

postupak i pravorijek nisu dostupni javnosti osim ako se stranke ne suglase

drugačije.620

617 Biwater Gauff (Tanzania) Ltd. v. United Republic of Tanzania; ICSID predmet broj

ARB/05/22, Postupovna naredba broj 3 od 29. rujna 2006., para. 121., dostupno na:


2018. 618 Čl. 34(5) UNCITRAL arbitražnih pravila (2010). 619 UNCITRAL Rules on Transparency in Treaty-based Investor-State Arbitration dostupna su

na: http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/rules-on-transparency/Rules-on-

Transparency-E.pdf, pristupljeno 2. veljače 2018. 620 Čl. 3. SCC arbitražnih pravila (2017).


242

5.3.2. Osporavanje arbitražnih odluka

Kad govorimo o osporavanju arbitražnih odluka, dolazi u obzir revizija i

poništaj. Poništaj se može tražiti po svim pravilima o postupku, dok reviziju

dopušta samo Washingtonska konvencija. Bitna razlika između arbitražnih

i drugih postupaka je i u tome što se arbitražne odluke po Washingtonskoj

konvenciji mogu osporavati (revizija i poništaj) u okviru mehanizma, dok

se pravorijeci svih drugih arbitraža mogu samo poništavati i to prema

primjenjivom nacionalnom pravu koje je u pravilu pravo sjedišta arbitraže.

5.3.2.1. Revizija

Washingtonska konvencija uređuje pitanja revizije pravorijeka na način da

strankama dozvoljava upućivanje zahtjeva za revizijom pravorijeka zbog

naknadnog otkrivanja neke činjenice koja bitno utječe na odluku, pod

uvjetom da Sud i podnositelj molbe nisu znali za tu činjenicu kad je odluka

donijeta te da ta činjenica nije ostala nepoznata podnositelju molbe iz

njegovog nehaja. O reviziji odlučuje arbitražni sud koji je donio odluku, a

ako to nije moguće ustanovit će se novi sud.621

U predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije, Ad hoc odbor je povodom

zahtjeva za suspenzijom poništaja pravorijeka definirao postupak revizije

kao postupak koji „nužno obuhvaća i ispitivanje merituma spora

arbitražnog suda, viđenog iz perspektive koja nije razmatrana u izvornom

arbitražnom postupku. Ako se dozvoli revizija, postupak završava novim

pravorijekom“.622

621 Čl. 51. Washingtonske konvencije. 622 Ioannis Kardassopoulos v.The Republic of Georgia, ICSID predmet broj ARB/05/18,

postupak poništaja pravorijeka, Odluka Ad hoc Odbora o suspenziji postupka poništaja od 21.


243

Suprotno Washingtonskoj konvenciji, UNCITRAL pravila jednako kao i

švedski zakon o arbitraži ne predviđaju mogućnost revizije.623

5.3.2.2. Poništaj arbitražne odluke

Washingtonska konvencija u svom članku 52. propisuje da svaka stranka

može tražiti poništaj arbitražne odluke zbog sljedećih razloga:

(a) ako Sud nije bio propisno ustanovljen;

(b) ako je Sud očevidno prekoračio svoja ovlaštenja;

(c) ako je jedan član Suda bio podmićen;

(d) ako je došlo do ozbiljnog skretanja od osnovnih pravila postupaka ili

(e) ako u odluci nisu izneseni razlozi na kojima se ona temelji.

Zahtjev treba podnijeti u roku od 120 dana od donošenja odluke, a ako se

poništenje traži zbog podmićivanja, zahtjev treba podnijeti u roku od 120

dana od otkrića podmićivanja, a najkasnije u roku od tri godine od dana

donošenja odluke. O zahtjevu odlučuje ad hoc odbor od tri člana. Ovaj odbor

imenuje predsjednik Svjetske banke koji je ujedno po funkciji i predsjednik

Administrativnog vijeća.624 Odbor je ovlašten poništiti odluku, odnosno dio

odluke iz bilo kojeg navedenog razloga.

ožujka 2011., para. 12., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw3027_0.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. 623 Benardini, Piero, ICSID versus Non-ICSID Investment Treaty Arbitration; str. 24. dostupno

na: http://www.arbitration-

icca.org/media/4/30213278230103/media012970223709030bernardini_icsid-vs-non-icsid-

investent.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. 624 Čl. 53(3) Konvencije glasi: Po prijemu zahtjeva predsjednik će odmah imenovati ad hoc

odbor od tri osobe iz Vijeća arbitara. Član odbora ne može biti nijedan član Suda koji je donio

tu odluku, ni državljanin iste države kao ni član tog Suda,ni državljanin države koja je stranka u

sporu ni osoba koju je jedna ili druga od ovih država imenovala u Vijeće arbitara, ili ga je primila

kao posrednika u tom sporu


244

Odluke o poništaju vrlo su rijetke. Prema podacima ICSID centra do 2016.

godine pokrenuto je 90 postupaka, a završeno je njih 72. Od toga je 20

obustavljeno, u 37 predmeta je zahtjev odbijen, a prihvaćen je u samo 15

slučajeva, od čega je deset pravorijeka djelomično poništeno, a pet

potpuno.625 Učinak je poništaja da poništeni pravorijek ili poništeni dio

pravorijeka nema nikakvu pravnu snagu. Stranka je stoga ovlaštena

pokrenuti ponovo spor pred novim arbitražnim sudom.626 Taj sud nije

vezan obrazloženjem ad hoc odbora, ali je vezan onim dijelovima

pravorijeka koji eventualno nisu poništeni.627 Do 2016. god. bilo je sedam

ponovljenih postupka od kojih su u tri slučaja protiv novih pravorijeka

pokrenuti postupci za poništaj. Takav ponovni zahtjev za poništajem uspio

je samo u predmetu Amco II. u kojem je Ad hoc odbor poništio Odluku

arbitražnog suda o dodatnim odlukama i ispravcima.628

Važno je naglasiti da ad hoc odbor nije žalbeno tijelo i da je poništaj

arbitražne odluke izuzetak. Postupci poništaja ne bi se smjeli pretvoriti u

klasični sustav žalbe jer bi se time izgubila jedna od prednosti arbitražnog

postupka – postupanje u samo jednom stupnju i nemogućnost žalbe. Izričaj

Washingtonske konvencije sugerira da je poništaj pravorijeka opcija koju

bi ad hoc odbori morali koristiti s najvećim oprezom. Ovo proizlazi iz opisa

razloga za poništaj koji kad govore o prekoračenju ovlasti suda traže da to

prekoračenje bude očevidno, a kad govore o „skretanju od osnovnih pravila

625 Podaci prema: Updated Background Paper on Annulment for the Administrative Council of

ICSID, ICSID, svibanj 2016.god. str. 22., dostupno na:

https://icsid.worldbank.org/en/Documents/resources/Background%20Paper%20on%20Annulm

ent%20April%202016%20ENG.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. 626 Čl. 52(6) Washingtonske konvencije. 627 Čl. 55(3) ICSID arbitražnih pravila. 628 ICSID, Updated Background Paper on Annulment for the Administrative Council of

ICSID, svibanj 2016., str. 31. dostupno na:

https://icsid.worldbank.org/en/Documents/resources/Background%20Paper%20on%20Annulm

ent%20April%202016%20ENG.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.


245

postupka“, takvo skretanje treba biti ozbiljno da bi se pravorijek mogao

poništiti.629

Prema analizi koju je napravilo tajništvo ICSID centra630 ad hoc odbori su u

svojoj praksi vrlo usko primjenjivali poništaj polazeći od sljedećih načela:

(1) Osnove za poništaj pravorijeka, navedene u članku 52(1), jedine su

osnove temeljem kojih se pravorijek može poništiti: „uistinu članak 52(1)

Washingtonske konvencije ograničava temelj za poništaj na pet razloga od

kojih se svi tiču samog integriteta arbitražnog postupka“.631

(2) Poništaj je izuzetan i usko ograničen pravni lijek i uloga ad hoc odbora

je ograničena: „…iz same prirode poništaja proizlazi da je on izuzetna mjera

koja se ne treba primjenjivati osim ako su radnje ili propusti arbitražnog

suda imali, ili su bar mogli imati, ozbiljne posljedice po stranke“.632

(3) Ad hoc odbori nisu žalbeni sudovi i postupak poništaja nije žalba protiv

pogrešne odluke, a ad hoc odbor ne može svojom odlukom zamijeniti

odluku arbitražnog suda o meritumu:

„Kao što je nedvosmisleno navedeno u članku 53. Konvencije pravorijek ne

može biti predmet žalbe. Poništaj stoga mora biti različit od žalbe. U

629 Kalinina, Ieva; Di Pietro, Domenico, The Scope of ICSID Review: Remarks on Selected

Problematic Issues of ICSID Decisions, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch

i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of

Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 230. 630 ICSID, Updated Background Paper on Annulment for the Administrative Council of

ICSID, op. cit. (bilj. 528), str. 32. 631 Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/08/13, Odluka o

poništaju, op. cit. (bilj. 296) para. 32. 632 Libananco Holdings Co. Ltd. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/06/8, Odluka

o poništaju od 10. svibnja 2013., para. 102. dostupno na:


siječnja 2018.


246

međunarodnoj investicijskoj arbitraži široko je utemeljeno da ad hoc odbor

svojom odlukom ne može zamijeniti odlučivanje o meritumu arbitražnog

suda“.633

(4) Ad hoc odbori trebali bi iskoristiti svoje diskrecijsko pravo da ne rade

suprotno cilju i svrsi poništaja ili da ne ugroze obvezujuću snagu i

konačnost pravorijeka:

„Odbor smatra da zadnja rečenica članka 52(3) Washingtonske konvencije

jasno ukazuje da je namjera odredbe bila da odbori imaju određeni stupanj

diskrecije. Izričaj 'odbor će imati ovlast poništiti pravorijek' vrlo je različit od

izričaja 'odbor će poništiti pravorijek'. Štoviše, Odbor je zaključio kako su drugi

ad hoc odbori postupali temeljem postavke da poništaj nije obvezan i da oni

imaju diskrecijsko pravo poništiti ili ne poništiti pravorijek koji razmatraju.

Odbor zaključuje da, čak i kad postoji neki od razloga iz članka 51(1), on i dalje

zadržava diskrecijsko pravo odlučiti hoće li poništiti pravorijek ili ne. To

diskrecijsko pravo ipak nije neograničeno i mora uzeti u obzir sve bitne

okolnosti, uključujući one na kojima se temelji razlog za poništaj i jesu li imale

ili mogle imati bitni učinak na ishod slučaja, jednako kao i važnost konačnosti

pravorijeka i pravičnosti prema objema strankama“.634

(5) Članak 52. trebalo bi interpretirati u skladu s njegovim ciljem i svrhom,

ni usko ni široko:

„Članak 52. Washingtonske konvencije mora se čitati sukladno načelima

tumačenja ugovora koji predstavljaju dio općeg međunarodnog prava, a čija

633 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft. v. Hungary, ICSID

predmet broj ARB/07/22, Odluka Ad hoc odbora o zahtjevu za poništajem od 29. lipnja 2012.,

para. 15. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita1072.pdf,

pristupljeno 2. siječnja 2018. 634 EDF International S.A., SAUR International S.A. and León Participaciones Argentinas S.A.

v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/23, Odluka o poništaju od 5. veljače


documents/italaw7090.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.


247

načela inzistiraju da ne bude ni restriktivnog ni ekstenzivnog tumačenja, nego

tumačenje sukladno cilju i svrsi ugovora. Neki komentatori predlažu da u

slučaju sumnje odbor koji odlučuje o poništaju treba odlučiti u prilog valjanosti

pravorijeka. Takva postavka nema temelja u tekstu članka 52. pa ju odbor iz

članka 5. nije primijenio“.635

(6) Ovlast ad hoc odbora da poništi pravorijek ograničena je osnovama iz

članka 52. specificiranim u zahtjevu za poništajem, ali ad hoc odbor ima

diskrecijsko pravo u odnosu na opseg poništaja – on može biti u cijelosti ili

djelomičan: „Pravorijeci mogu biti poništeni u cijelosti ili u dijelu. Ipak

odbori nisu ovlašteni mijenjati ili zamjenjivati takve pravorijeke, ni

razmatrati meritum spora. Opće je pravilo da su činjenična utvrđenja i

ocjena dokaza koje je proveo arbitražni sud izvan dosega ad hoc odbora“.636

Što se tiče samih razloga za poništaj, u praksi primjene ICSID arbitražnih

pravila zahtjevi za poništajem pravorijeka najčešće se temelje na navodu da

je Sud očevidno prekršio svoja ovlaštenja (u 51 predmeta), da je došlo do

ozbiljne povrede osnovnih pravila postupka (u 41 predmeta) i da u odluci

nisu izneseni razlozi na kojima se ona temelji (u 50 predmeta). Temelj da

sud nije bio propisno ustanovljen rjeđe se koristi (u pet predmeta), dok se

temelj da je jedan od članova suda bio podmićen nije koristio ni u jednom

predmetu.637

635 Hussein Nuaman Soufraki v. United Arab Emirates, ICSID predmet broj ARB/02/7, Odluka

Ad hoc odbora, op. cit. (bilj. 471), para. 21-22. 636 Occidental Petroleum Corporation and Occidental Exploration and Production Company v.

Republic of Ecuador, ICSID predmet broj ARB/06/11, Odluka o poništaju pravorijeka od 2.

studenoga 2015., para. 47. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw4448.pdf, prist. 3. siječnja 2018. 637 Podaci do 15. travnja 2016. prema: ICSID, Updated Background Paper on Annulment for the

Administrative Council of ICSID, op. cit. (bilj. 528), str. 53.


248

Za razliku od ICSID sustava poništaj drugih arbitražnih odluka, dakle onih

donesenih po UNCITRAL arbitražnim pravilima i po SCC arbitražnim

pravilima, moguć je samo pred nacionalnim sudovima. Za poništaj tih

odluka mjerodavna su pravila iz Newyorške konvencije638 koja su

transponirana u nacionalne zakone većine zemalja, a u svom članku V.

određuju da će priznanje i izvršenje odluka biti odbijeno na zahtjev stranke

protiv koje se odluka ističe, jedino ako ta stranka podnese dokaz nadležnoj

vlasti zemlje u kojoj su traženi priznanje i izvršenje:

(a) da su stranke iz ugovora o kojem je riječ u članku 2., na temelju zakona

koji se na njih primjenjuje, nesposobne ili da spomenuti ugovor nije valjan

po zakonu kojem su ga stranke podvrgnule ili, ako nema značenja u tom

pogledu, na temelju zakona zemlje u kojoj je donesena odluka;

(b) da stranka protiv koje se ističe odluka nije bila uredno obaviještena o

određivanju arbitra ili o arbitražnom postupku ili da joj iz nekoga drugog

razloga nije bilo moguće upotrebljavati svoja sredstva;

(c) da se odluka odnosi na spor koji nije predviđen u kompromisu ili nije

obuhvaćen arbitražnom klauzulom, ili da sadrži odredbe koje premašuju

granice kompromisa ili arbitražne klauzule. Ipak, ako odredbe odluke koje

se odnose na pitanja podvrgnuta arbitraži mogu biti razdvojene od

odredaba koje se odnose na pitanja koja nisu podvrgnuta arbitraži, prve će

moći biti priznate i izvršene;

638 Konvencija o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka, usvojena u New Yorku

1958., Hrvatska je notifikacijom o sukcesiji postala strankom Konvencije 8.10.1991. (Narodne

novine, Međunarodni ugovori, br. 4/94).


249

(d) da osnivanje arbitražnog suda ili arbitražni postupak nije bio u skladu

s ugovorom stranaka ili, ako ne postoji ugovor, koji nije bio u skladu sa

zakonom zemlje u kojoj je obavljena arbitraža;

(e) da odluka još nije postala obavezna za stranke ili da ju je poništila ili

obustavila nadležna vlast u zemlji u kojoj ili na temelju čijeg je zakona

donesena odluka.

Priznanje i izvršenje arbitražne odluke mogu također biti odbijeni ako

nadležna vlast zemlje u kojoj je traženo priznanje i izvršenje odluke

ustanovi da: (a) prema zakonu te zemlje, predmet spora nije prikladan za

reguliranje arbitražom; ili (b) priznanje ili izvršenje odluke bilo bi protivno

javnom poretku te zemlje.

Razlozi za poništaj prema članku 34(2) UNCITRAL-ovog modela zakona

istovjetni su razlozima iz Newyorške konvencije. Tako se on, u odnosu na

poništaj arbitražnih pravorijeka, temelji na četiri načela: 639

(i) svaka stranaka koja smatra da je oštećena pravorijekom može tražiti

zaštitu od nadležnog suda prema sjedištu arbitraže;

(ii) takva sudska zaštita ograničena je na poništaj pravorijeka;

(iii) razlozi za poništaj istovjetni su onima iz Newyorške konvencije za

uskratu priznanja i izvršenja pravorijeka640 i

(iv) nema „žalbenog mehanizma“, pravorijek ne može ispravljati sud, čak

i kada se utvrdi da je utemeljen na pogrešnoj primjeni prava ili pogrešno

utvrđenim činjenicama.

639 Fernandnez-Arnest, Juan, Different Systems for the Annulment of Investment Awards, ICSID

Review - Foreign Investment Law Journal, Vol. 26, Iss. 1, 2011., str. 130. 640 Članak V Konvencije o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka.


250

Postoje sličnosti i razlike između razloga za poništaj po ICSID i po

UNCITRAL sustavu. Bitna razlika je u tome što UNCITRAL-ov model zakona

uključuje razloge kao što su javni poredak (politika) i neprikladnost spora

za rješavanje arbitražom koji nisu predviđeni po Washingtonskoj

konvenciji. S druge strane, Washingtonska konvencija predviđa kao razlog

korupciju arbitra i izostanak navođenja razloga odluke kojih na prvi pogled

nema u UNCITRAL-ovom modelu zakona, ali se i oni mogu podvesti pod

razlog koji se naziva „suprotno javnom poretku“.641

Najčešći razlog za traženje poništaja arbitražnih pravorijeka po UNCITRAL-

u je povreda arbitražnog sporazuma pod kojom se podvlače pitanja

sporazuma, formalnih preduvjeta, sadržaja arbitražnog ugovora i opsega

arbitraže.642 Jedan od primjera iz prakse primjene UEP-a je Odluka

švedskog Vrhovnog suda (primijenio je švedski zakon koji je rađen po

UNCITRAL-ovom modelu zakona) u predmetu Petrobart protiv Kirgistana.

Petrobart je naime u pravorijeku odbijen s dijelom zahtjeva jer je Arbitražni

sud utvrdio da nije nadležan za postupanje. Vrhovni sud je taj dio

pravorijeka ukinuo s obrazloženjem da je Arbitražni sud, odlučujući o tome

ima li nadležnosti za postupanje, trebao primijeniti doktrinu priznanja

(doctrine of assertions). Prema švedskom Vrhovnom sudu:

„Bit doktrine priznanja je da arbitražni sud neće, kada odlučuje o svojoj

nadležnosti, procjenjivati postojanje temelja da je tužiteljev zahtjev pokriven

pravnim odnosom koji je u okviru arbitražnog sporazuma. Kada odlučuje o

nadležnosti, arbitražni sud će pretpostaviti da ovi temelji postoje….. Kada je

641 Bondar, Katheryna, Annulment of ICSID and Non-ICSID Investment Awards: Differences

in the

Extent of Review, Journal of International Arbitration, Vol.32, Iss. 6, 2015., str. 624. 642 Rajoo, Sundra, Annulment of Investment Arbitration Awards, u: Barton Legum (ur), The

Investment Treaty Arbitration Review, 1st Ed., 2016., str. 166., dostupno na:

https://klrca.org/uploads/imguploadck108e5f097b7dd7027e42a47102b3dda7.pdf, pristupljeno

3. siječnja 2018.


251

arbitražni sud u ovom predmetu odlučivao o svojoj nadležnosti, odlučivao je o

meritumu pitanja je li Petrobart poduzeo stranu investiciju u smislu Zakona o

stranim investicijama. Arbitražni sud zaključio je da to nije bilo tako i da nema

nadležnost pa je odbacio Petrobartov zahtjev. Očito je iz navedenog da

arbitražni sud nije primijenio doktrinu priznanja koju je trebao primijeniti. Da

je arbitražni sud primijenio tu doktrinu, utemeljio bi svoju odluku o nadležnosti

na temelju na koji se pozvao Petrobart. Stoga je bilo pogrešno odbaciti

Petrobartov zahtjev temeljem činjenice da ovi temelji nisu utvrđeni.“643

Kada je u pitanju razlog primjene pogrešnog prava, nacionalni sudovi su u

većini zauzeli stav da se treba razlikovati primjena pogrešnog prava i

pogrešna primjena prava. Tako je npr. u predmetu CME protiv Češke,

švedski Žalbeni sud utvrdio kako pravorijek može biti poništen ako su

arbitri prekoračili svoj mandat i ako je „očito da su arbitri primijenili pravo

druge zemlje kao rezultat povrede sporazuma… mora se raditi o gotovo

namjernom zanemarivanju ugovorenog prava“. 644

Važno je naglasiti da se provjera pravorijeka ne smije proširiti na način da

bi se utvrđivalo je li arbitražni sud pogrešno primijenio mjerodavno pravo,

odnosno ono koje je ugovoreno između stranaka. Arbitražni sud nije

prekoračio svoju nadležnost ako je pogrešno primijenio ugovoreno pravo.

U općem međunarodnom investicijskom pravu jedna od velikih prednosti

ICSID arbitraža je u tome što se pravorijeci priznaju i izvršavaju

automatizmom, budući da članak 54(1) Washingtonske konvencije

643 Petrobart Limited v. Republic of Kyrgyzstan, Vrhovni sud Švedske, predmet broj T 2113-

06, Presuda iz ožujka 2008., str. 6-7., dostupno na:

https://www.arbitration.sccinstitute.com/Views/Pages/GetFile.ashx?portalId=89&cat=95788&

docId=1023104&propId=1578, pristupljeno 3. siječnja 2018. 644 Citirano prema: Bondar, op. cit. (bilj. 641), str. 658.


252

propisuje da će svaka država ugovornica odluku donesenu na osnovi ove

Konvencije priznati kao obaveznu i provesti na svojem teritoriju novčane

obveze određene tom odlukom kao da je to konačna presuda suda te

države. Nacionalni sudovi ne mogu razmatrati ni po kojoj osnovi ICSID

pravorijeke u postupku izvršenja i priznanja, oni mogu ispitivati samo je li

pravorijek izvoran.645 Za razliku od toga, za izvršenje pravorijeka

donesenih izvan ICSID sustava (osim Dodatnih pravila) vrijede nacionalno

pravo i pravila Newyorške konvencije646 pa je izvršenje takvih pravorijeka

u pravilu dugotrajnije i teže.

5.3.3. Razlika u opsegu pojma investitor i investicija kao osnova za definiranje

nadležnosti arbitražnog foruma

O razlikama pojmova investitor i investicija govori se opširnije u

poglavljima 4.1. i 4.2. Međutim, kada se govori o razlici između arbitražnih

foruma i pravila po kojima postupaju, treba naglasiti da se kod arbitražnih

postupaka investitor i investicija moraju kvalificirati i po UEP-u i po

Washingtonskoj konvenciji da bi postojala nadležnost arbitražnog suda u

okviru ICSID centra. Ovaj uvjet ne postoji u slučaju UNCITRAL i SCC

arbitraža budući da nijedna ni druga pravila ne predviđaju nikakve dodatne

uvjete za zasnivanje nadležnosti pa ni one koji se odnose na postojanje

investicije i investitora, osim suglasnosti stranaka za arbitražu.647 Dakle,

stranke kod ovih arbitražnih postupaka pristaju na arbitražu, a za potrebe

zasnivanja nadležnosti jedino su relevantne definicije iz UEP-a.

645 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str 310. 646 Ibid. 647 De Brabandere, op. cit. (bilj. 334), str. 147.


253

Tako je arbitražni sud u predmetu Stati protiv Kazahstana koji se vodio u

okviru Arbitražnog instituta Stockholmske trgovačke komore, dakle po SCC

arbitražnim pravilima, izričito utvrdio kako je za njega: „ jedina relevantna

definicija investicije ona koja se nalazi u odredbi članka 1(6) UEP-a“.648

U predmetu AES protiv Mađarske koji se vodio u okviru ICSID centra,

Arbitražni je sud samo potvrdio stajalište da investicija i investitor moraju

udovoljavati uvjetima po UEP-u i Washingtonskoj konvenciji: „Obje

radnje… kvalificiraju se kao investicije u skladu s člankom 1(6) UEP-a i

člankom 25. Washingtonske konvencije “.649 Isto tako, glede nadležnosti

ratione personae „uvjeti za postojanje ICSID nadležnosti utvrđeni su u

Washingtonskoj konvenciji i UEP-u“.650

5.4. Pristanak na arbitražu

Pristanak na arbitražu predstavlja osnovu za nadležnost bilo koje arbitraže.

U predmetu Krfski kanal, Međunarodni sud uspostavio je temeljni standard

prema kojem pristanak predstavlja kamen temeljac za zasnivanje

nadležnosti bilo kojeg međunarodnog suda ili sudišta.651 Tako se kod

međunarodne investicijske arbitraže, kao i kod svake druge, ona temelji na


Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para. 750. 649 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 6.2.5. 650 Ibid., para. 6.1.1. 651 Međunarodni sud (ICJ), Corfu Chanel Case (United Kingdom v. Albania), Presuda o

prethodnim prigovorima od 25. ožujka 1948., str. 16., dostupno na: http://www.icj-

cij.org/files/case-related/1/001-19480325-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.


254

pristanku na arbitražu kako investitora tako i države primateljice

investicije. U praksi se pristanak na arbitražu daje na tri načina.652

Jedan je putem klauzule o pristanku koja se ugrađuje u ugovore između

investitora i država primateljica investicije.

Drugi način je da se pristanak na arbitražu daje u zakonima, najčešće onima

kojima se uređuju strane investicije. Naravno, budući da pristanak na

arbitražu podrazumijeva sporazum obiju stranaka, ovakva zakonska

odredba nije sama po sebi dovoljna bez pristanka investitora. Investitor

svoj pisani pristanak može dati bilo kada za vrijeme važenja zakona, a

pristankom se smatra i samo pokretanje arbitražnog postupka.

Treći način je putem međudržavnog, bilateralnog ili multilateralnog

ugovora u kojem su stranke država primateljica investicije i država čije

državljanstvo (ili neku drugu poveznicu koju ugovor definira) ima

investitor. U ovim slučajevima, strani investitori nisu bili stranke

međunarodnog ugovora u kojem je ugrađen pristanak na arbitražu. Dakle

na arbitražu je pristala država s kojom imaju poveznicu i ovakav način

davanja pristanka naziva se međunarodna arbitraža bez ugovora

(international arbitration without privity).653

Kako je to definirao Arbitražni sud u predmetu Amco Asia protiv

Indonezije:

652 Vidi opširnje u: Schreuer, Christoph, Consent to Arbitration, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer

(ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str.

831. 653 Paulsson, op. cit. (bilj. 113), str. 256.


255

„Dogovor o arbitraži ne treba tumačiti restriktivno, ni kao činjenično pitanje,

široko ili liberalno. Treba ga tumačiti na način koji vodi prema utvrđivanju i

poštivanju zajedničke volje stranaka… Štoviše, bilo koji dogovor, uključujući i

dogovore o arbitraži treba tumačiti u dobroj vjeri, što znači uzimajući u obzir

posljedice preuzimanja obveza koje su stranke mogle smatrati razumno i

legitimno predvidljivima“.654

Sukladno stavku 3. članka 26. UEP-a, svaka ugovorna stranka daje

bezuvjetni pristanak za podnošenje sporova međunarodnoj arbitraži ili

tijelu za mirenje sukladno odredbama članka 26. Ovaj bezuvjetni pristanak

podrazumijeva da države ne mogu povući svoj pristanak na arbitražu

nakon što investitor pokrene spor. U slučaju da se država povuče iz UEP-a

(članak 47.), odredbe ovog ugovora o zaštiti investicija primjenjuju se i

dalje na investicije na području te države koje je poduzeo investitor iz neke

druge države članice UEP-a ili na investicije na području neke od država

članica UEP-a ako ih je izvršio investitor iz države koja se povukla iz UEP-a,

kroz razdoblje od 20 godina od kad je opoziv stupio na snagu. Sklapanjem

ovog ugovora država zapravo daje „trajnu ponudu zaštićenim ulagačima da

sporove s državom iznesu pred arbitražu prema ugovoru. Pristanak ulagača

na arbitražu očituje se u samom činu podnošenja tužbe u arbitražnom

postupku“.655

U predmetu Amto protiv Ukrajine, Arbitražni sud odlučivao je o tome mora

li pristanak na arbitražu biti dan u određenom obliku te je utvrdio da i sam

zahtjev za pokretanjem arbitražnog postupka predstavlja pristanak:

654 Citirano prema: Wang, Guiguo, Consent in Investor-State Arbitration: A Critical Analysis,

Chinese Journal of International Law, Vol. 13, Iss. 2, 2014., str. 338. 655 Babić, Davor, Pravičan i pošten tretman ulaganja u međunarodnom investicijskom pravu,

Zbornik PFZ, 62(1-2), 2012., str. 400.


256

„Zahtjev za arbitražom je po samoj svojoj prirodi pristanak na arbitražu budući

da stranka ne može zatražiti pokretanje pravnog postupka bez da sama u njemu

ne sudjeluje. Zahtijevati pravni postupak znači podvrći se tom postupku.

Bezuvjetni zahtjev za pokretanjem arbitraže koji predlaže drugi je pristanak

koji nadopunjuje arbitražni ugovor i ustanovljuje nadležnost arbitražnog

suda“.656

5.5. Klauzula fork in the road

Ove klauzule daju investitoru mogućnost izbora između domaćih sudova

zemlje primateljice investicije i međunarodne arbitraže.657 Kad investitor

izabere taj izbor je konačan i ne može se mijenjati. Ako investitor odluči

riješiti spor pred domaćim sudovima, nema više opciju obraćanja

međunarodnoj arbitraži i obrnuto.658

Članak 26(3)(b) UEP-a određuje da ugovorne strane koje su navedene u

Aneksu ID ne daju svoj bezuvjetni pristanak na arbitražu ukoliko je

investitor prethodno pokrenuo spor bilo pred mjerodavnim sudom države

primateljice investicije bilo u skladu s nekim mjerodavnim, prije

dogovorenim postupkom za rješavanje sporova. Ova odredba predstavlja

klasičnu fork in the road klauzulu i države koje su je odlučile primjenjivati

su: Australija, Kanada, Mađarska i Norveška (navedene u aneksu ID UEP-a).

Kad su u pitanju druge države koje su stranke UEP-a, u njihovom je slučaju

moguće pokretanje postupka najprije pred domaćim sudom pa da se

656 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 46. 657 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 267. 658 Waibel, Michael, Investment Arbitration: Jurisdiction and Admissibillity, u: Bungenberg,




257

paralelno s njim ili nakon njegovog završetka pokrene postupak pred

međunarodnom arbitražom.

Prema Scheueru,659 utvrđenje je li investitor iskoristio svoje pravo izbora

prema klauzuli fork in the road u korist sudova države primateljice

investicije i time izgubio pravo na pristup međunarodnoj arbitraži zavisi od

postojanja sljedećih elementa:

- Domaći postupak treba biti pokrenut prije arbitražnog postupka.

Uobičajeno je da se datum kada je pokrenut arbitražni postupak uzima

kao odlučujući. Ako je do tog datuma, investitor pokrenuo postupak pred

domaćim sudovima, primijenit će se klauzula fork in the road. Ako do tog

datuma investitor nije pokrenuo postupak pred domaćim sudovima,

odredba fork in the road neće djelovati protiv arbitraže.

- Spor pred domaćim ili upravnim sudovima mora biti identičan sa

sporom pred međunarodnom arbitražom. Ako se u sporu pred

međunarodnom arbitražom tvrdi da je povrijeđen bilateralni

investicijski ugovor, onda se i u sporu pred domaćim sudovima također

treba raditi o navodnom kršenju prava koja su priznata ili stvorena

bilateralnim investicijskim ugovorom. Ako se spor pred domaćim

sudovima tiče različitog zahtjeva, kao što je povreda ugovora ili žalba

protiv oduke regulatornog tijela, odredba fork in the road neće biti

primjenjiva i arbitražni sud će moći postupati.

- Stranke u domaćim postupcima moraju biti identične strankama u

međunarodnim postupcima. Država primateljica investicije koja je

tužena pred međunarodnom arbitražom, mora biti tužena strana i u

659 Vidi opširnije u: Scheuer, Christoph, Traveling the BIT Route, On Waiting Periods, Umbrella

Clauses and Forks in the Road, Journal of World Investment and Trade, Vol. 5, No 2., 2004.,

str. 248.


258

domaćim postupcima. Strani investitor koji traži arbitražu mora biti

stranka koja je podnijela spor i pred sudovima države primateljice

investicije.

Pitanje koje se postavilo u dosadašnjoj praksi je koji kriteriji moraju biti

zadovoljeni da bi pokretanje nekog prethodnog postupka spriječilo

pokretanje arbitražnog postupka. Praksa arbitražnih sudova uglavnom je

prihvatila tzv. „test trostrukog identiteta“ - dakle provjerava se identitet

stranaka, identitet pravne osnove i identitet predmeta spora660.

Arbitražni je sud ovaj test primijenio u predmetu Khan protiv Mongolije, s

tim da je naglasio da je kod primjene ovog testa potreban oprez kako se on

ne bi pretvorio u sredstvo „samoograničenja“ investitora koji bi se mogli

suzdržavati u podnošenju bilo kakvog pravnog sredstva vezanog uz

investiciju pred domaće sudove ili neko drugo domaće tijelo da time ne bi

izgubili pristup investicijskoj arbitraži:

„radi se o testu kojem ne smije biti lako udovoljiti jer bi mogao imati

smrzavajući učinak na pokretanje sporova pred nacionalnim sudovima, čak i

onda kad se radi o predmetu koji očito spada pod nacionalno pravo. Ovo može

dovesti do toga da će se sporovi podnositi pred međunarodne arbitraže i prije

nego su zreli za to, jednostavno zato što bi investitori mogli biti u strahu da,

podnošenjem spora pred domaće sudove, izgube pravo podnijeti bilo kakve

zahtjeve vezane uz tu investiciju pred međunarodni arbitražni sud“.661

660 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 267. 661 Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd. v. The

Government of Mongolia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 549), para. 391.


259

Što se tiče samog testa „trostrukog identiteta”, Sud se pozvao na brojne

arbitražne odluke u drugim predmetima662.

Na sličan način ovaj test je primijenjen i u predmetu Yukos protiv Rusije.

Rusija je kao tuženik prigovorila da bi, budući da su se ovim predmetom

bavili i ruski sudovi, arbitražno odlučivanje zapravo bilo preispitivanje

odluka ruskih sudova za što arbitražni sud nije ovlašten. Arbitražni sud

odbio je te navode te zaključio kako se u arbitražnom postupku radi o

ispitivanju povreda UEP-a, zbog čega i nema identiteta pravne osnove te

nema osnove da bi se time preispitivale odluke ruskih sudova pa zbog toga

nema osnove za primjenu klauzule fork in the road.663 Sud je utvrdio i da

zbog različite pravne osnove „nema sumnje da razni postupci pred ruskim

sudovima i postupak pred Europskim sudom za ljudska prava na koje se

poziva tuženik nisu dovoljni za aktivaciju odredbe fork in the road UEP-

a“.664

U predmetu Charanne protiv Španjolske, Arbitražni sud se bavio s dva

pitanja vezana uz primjenu klauzule fork in the road. Prvo je identitet

investitora – naime Španjolska je prigovarala da je tužitelj već podnio tužbu

u istoj stvari putem povezanih osoba pred nacionalnim sudom. Arbitražni

sud utvrdio je da se radi o pravnim osobama koji su dio iste grupe

trgovačkih društava, međutim to nije dovoljno kao dokaz da postoji

identitet stranaka. Naime, kako bi se to utvrdilo, mora se dokazati da su

stranke u tim postupcima tako povezane da stranka koja je pokrenula

662 Ibid., para. 390.: Lauder v. Czech Republic, CMS v. Argentina, Azurix v. Argentina, Pan

American Energy LLC et al. v. Argentina, Toto Costruzioni Generali SpA v. Lebanon. 663 Yukos Universal Limited v. The Russian Federation, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 208), para.

600. 664 Ibid., para. 598.


260

arbitražu u velikoj mjeri kontrolira stranku koja je pokrenula spor pred

nacionalnim sudom te može donositi odluke u toj stranci. Druga je

mogućnost dokazivanja da su trgovačka društva koja su pokrenula spor

pred nacionalnim sudom osnovana ili je nešto u njihovoj strukturi

promijenjeno upravo s ciljem kako bi tužitelj mogao izbjeći primjenu

klauzule fork in the road,665 dakle radi se o prijevarnom pokušaju

zaobilaženja ove klauzule. Sud je utvrdio da postupak pred Europskim

sudom za ljudska prava (ELJP) nije postupak koji bi aktivirao primjenu

klauzule fork in the road jer se „uvijek mora raditi o postupku pred

domaćim sudom ili pred međunarodnim, u skladu s nekim mjerodavnim,

prije dogovorenim postupkom za rješavanje sporova, a ELJP nije domaći

sud i ne radi se o prije dogovorenom postupku za rješavanje sporova“.666

Odredbe UEP-a (čl. 26(3)(b)(ii)) zahtijevaju da države koje se odluče za

primjenu klauzule fork in the road, zbog javnosti, odnosno davanja pune

informacije investitorima, dostave Tajništvu pisanu izjavu o svojim

mjerama, praksi i uvjetima glede primjene te klauzule. U dosadašnjoj praksi

primjene UEP-a pojavilo se pitanje čini li izostanak takve izjave nevaljanim

i izjavu o primjeni klauzule fork in the road. Tako je obiter dictum u

predmetu Libananco Holdings C. Limited v. Turska, Arbitražni sud iznio

stav da su:

„…države na koje se odnosi ova odredba definitivno, zauvijek određene

Aneksom ID kako je to utvrđeno u vrijeme kada je UEP bio napisan i otvoren za

potpisivanje. Dalje bi proizašlo da se ograničenje (fork in the road klauzula

op.a.) ne može uvjetovati pisanom izjavom koja se traži po podstavku (ii) bilo

kao njegovo ograničenje bilo kao njegov doseg; a to se potvrđuje i samim

665 Charanne B.V. Construction Investments v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op. cit. (bilj.

492), para. 408. 666 Ibid., para. 409.


261

izričajem podstavka (ii) koji izričito navodi da se ovo traži samo zbog razloga

transparentnosti“.667

5.6. Usporedni postupci

5.6.1. Uvod u problem

Usporedni postupci postoje kada se više investicijskih arbitražnih

postupaka vode ili su se vodili između istih stranaka, a odnose se na isti

predmet spora i temelje se na istoj pravnoj osnovi (tzv. test trostrukog

identiteta). U praksi arbitražnih sudova postavilo se pitanje i identiteta

stranaka i predmeta i pravne osnove, odnosno moraju li one biti identične

ili je moguće određeno odstupanje, a da se svejedno radi o usporednim

postupcima. Usporedni postupci prema Zarri dovode do više mogućih

problema:

a) njima se ugrožavaju temeljna pravna načela kao što su vladavina

prava i pravna sigurnost jer su moguće različite odluke u istoj

pravnoj stvari i između istih stranaka;

b) usporedni postupci imaju negativne učinke po stranke. Kada je u

pitanju investicijska arbitraža onda se to poglavito odnosi na države

koje su tužene, što dovodi do povećanih troškova, a moguće je

ponavljanje i produljivanje postupaka;

c) moguće je da stranka koja izgubi mora dva puta platiti za istu stvar;

d) ruše povjerenje u međunarodnu investicijsku arbitražu;

667 Libananco Holding Co. Limited v. the Republic of Turkey, Pravorijek, op. cit. (bilj. 371),

para. 546.


262

e) ugrožavaju legitimna očekivanja koja nastaju temeljem određenog

pravnog postupka među strankama668

Prema podacima UNCTAD-a, sklopljeno je 2.951 ugovora o uzajamnoj

zaštiti i promicanju ulaganja od kojih je njih 2.363 na snazi. Također 373

drugih ugovora sadrži odredbe koje se tiču investicija.669 Zahvaljujući

velikom broju ugovora kojima se štite investicije, došlo je i do porasta broja

investicijskih arbitraža koje postaju sve kompleksnije, sa sve većim brojem

uključenih ugovora, a time, i stranaka i pravnih pitanja koja se njima

rješavaju. Tako je, prema dostupnim podacima, samo u 2015. godini

podneseno 70 tužbenih zahtjeva čime je ukupni broj investicijskih arbitraža

dostigao broj od 696, od čega se većina odnosi na ugovore o uzajamnoj

zaštiti i promicanju ulaganja, dok se oko jedne trećine odnosi na UEP koji je

postao najčešće korišteni ugovor u svrhu zaštite njihovih prava670. Kako je

već opisano, UEP nudi izravni pristup investicijskoj arbitraži jednako kao

što to nude i brojni ugovori o uzajamnoj zaštiti ulaganja,671 iz čega proizlazi

668 Vidi opširnije u: Zarra, Giovanni, Parallel Proceedings in Investment Arbitration, Eleven

International Publishing, The Hague, 2016. 669 UNCTAD, Investment Policy Hub, dostupno na: http://investmentpolicyhub.unctad.org/IIA,

pristupljeno 3. siječnja 2018. 670UNCTAD, Investor-State Dispute Settlement: Review of Developments in 2015., op.cit. (bilj.

151). 671 Tako npr. Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Belgijsko-luksemburške ekonomske

unije o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja u članku 10(2) određuje: „Ako se spor iz stavka

1. ovog članka ne može riješiti u roku od tri mjeseca od pisane obavijesti, spor će se na zahtjev

ulagatelja rješavati na sljedeći način:

a) pred nadležnim sudom ugovorne stranke na čijem je teritoriju izvršeno ulaganje; ili

b) mirenjem ili arbitražom Međunarodnog centra za rješavanje ulagačkih sporova (ICSID) koji

je osnovan Konvencijom o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih

država, otvorenom za potpisivanje u Washingtonu 18. ožujka 1965.

c) pred ad hoc arbitražnim sudom, koji će biti osnovan, ako se stranke u sporu drugačije ne

dogovore prema Arbitražnim pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno

trgovačko pravo (UNCITRAL)”. (Narodne novine, br. 5/2002); Ugovor između Republike

Hrvatske i Republike Mađarske o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja u čl. 9 određuje:

„Sporovi između ugovornih stranaka koji se tiču tumačenja ili primjene ovog ugovora rješavat

će se, ako je to moguće, konzultacijama ili pregovorima kroz diplomatske kanale. Ako se spor

ne može riješiti na taj način u roku od šest mjeseci, on će se na zahtjev jedne od ugovornih

http://investmentpolicyhub.unctad.org/IIA


263

i mogućnost da se dogode usporedni, paralelni postupci na različitim

arbitražnim forumima.

Istovremeno, sve češće se pojavljuju četiri situacije koje potencijalno

dovode do usporednih postupaka672:

(i) investitori se mogu pozivati na kršenja različitih ugovora o zaštiti

ulaganja i tražiti zaštitu u odnosu na isti činjenični opis i u odnosu na istu

investiciju (npr. tzv. Češki slučajevi – CME i Lauder protiv Češke

Republike);

(ii) s obzirom na široke definicije investitora koje sadržavaju ugovori

(uključuju i izravne i neizravne dioničare) moguće je temeljem iste

činjenične osnove i istog pravnog temelja, različiti investitori tuže istu

državu primateljicu investicije;

(iii) s obzirom na situaciju da, osim ugovora o zaštiti i promicanju

ulaganja, često postoje i neposredni, komercijalni ugovori, investitori se

često mogu pozivati istovremeno i na jedne i na druge te temeljem istih

činjeničnih osnova tužiti istu državu primateljicu investicije;

(iv) moguća je i situacija u kojoj postoji preklapanje nadležnosti pa da za

isti tužbeni zahtjev bude nadležno više međunarodnih sudbenih tijela,

stranaka, podnijeti na rješavanje arbitražnom sudu u skladu s odredbama ovog članka. Arbitražni

sud osniva se za svaki pojedini slučaj na sljedeći način: u roku od dva mjeseca po primitku

zahtjeva za arbitriranjem, svaka ugovorna stranka imenovat će jednog člana arbitražnog suda.

Ta dva člana će tada izabrati državljana treće države koja održava diplomatske odnose s obje

ugovorne stranke, koji će, nakon odobrenja obiju ugovornih stranaka, biti imenovan

predsjedavajućim arbitražnog suda (u daljnjem tekstu: »predsjedavajući«). Predsjedavajući

mora biti imenovan u roku od tri mjeseca od datuma imenovanja druga dva člana“.( Narodne

novine, br. 1/97). Budući da su sve ove države kao i Republika Hrvatska, ujedno i stranke UEP-

a mogući su i usporedni postupci. Tako npr. predmet MOL protiv Hrvatske (MOL Hungarian

Oil and Gas Company PLC protiv Republike Hrvatske, ICSID predmet broj ARB/13/32) – MOL

je pokrenuo postupak pred arbitražom temeljem UEP-a, a mogao je to napraviti i temeljem ovog

bilateralnog ugovora, a mogao je pokrenuti i dva postupka temeljem i jednog i drugog ugovora

kojima se štite investicije. 672 Vidi opširnije u: Yanaca-Small, Katia, Parallel Proceedings, u: Muchlinski, Ortino i

Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press

(2008), str. 1010-1045.


264

npr. neizravno izvlaštenje može biti predmet međunarodne investicijske

arbitraže temeljem ugovora o zaštiti i promicanju ulaganja,

multilateralnog investicijskog ugovora ili investicijskog ugovora, ali

istovremeno i predmet postupka pred nekim međunarodnim sudom kao

što je Europski sud za ljudska prava.

5.6.2. Široka definicija investitora

Mnogi ugovori kojima se štite investicije pružaju zaštitu ne samo izravnim

investicijama investitora iz jedne od zemalja ugovornica već i neizravnim

investicijama, dakle onima koje su napravljene putem trgovačkih društava

koje su ustanovljene u jednoj državi članici, ali ih kontroliraju državljani

trećih država, nečlanica tog ugovora ili čak i državljani same države

primateljice investicije. Tako npr. Ugovor o zaštiti i poticanju uzajamnih

ulaganja između Republike Hrvatske i Hašemitske kraljevine Jordan u svom

članku 1(2) definira investitora kao: a) fizičku osobu državljanina jedne

ugovorne stranke koji ulaže na teritoriju druge ugovorne stranke; b)

pravnu osobu inkorporiranu, osnovanu ili na drugi način pravovaljano

organiziranu u skladu sa zakonima i propisima jedne ugovorne stranke koja

ima svoje sjedište te obavlja stvarnu poslovnu djelatnost na teritoriju iste

ugovorne stranke i ulaže na teritoriju druge ugovorne stranke; c) svaku

pravnu osobu ili ortakluk, koji je osnovan u skladu sa zakonima i propisima

treće stranke koja ulaže na teritoriju bilo koje ugovorne stranke, na čijem

teritoriju ulagatelj naveden pod a) ili b) vrši dominantan utjecaj673.

673 Narodne novine, br. 3/2000.


265

Slično se određuje i Ugovorom o zaštiti i poticanju uzajamnih ulaganja

sklopljenim između Republike Hrvatske i Republike Italije koji u svom

članku 1. investitora definira kao: „svaku fizičku ili pravnu osobu jedne

ugovorne stranke koja ulaže na teritoriju druge ugovorne stranke, kao i

inozemne podružnice, sestrinska društva i ogranke koje na bilo koji način

kontroliraju gore navedene fizičke i pravne osobe“674.

UEP također daje široku definiciju investitora te ga definira kao fizičku

osobu koja ima državljanstvo ili nacionalnost ili koja je stalno nastanjena

kod ugovorne strane u skladu s njenim važećim zakonom ili kao trgovačko

društvo ili drugu organizaciju koja je organizirana u skladu s važećim

zakonom te ugovorne strane.

Kao što se vidi iz ovih primjera, postoji realna mogućnost da primjenom

različitih pravnih osnova istu državu, temeljem iste činjenične osnove tuže

formalno različiti, ali stvarno isti investitori. U praksi primjene UEP-a još

nije bilo takvih slučajeva, ali je do sada najpoznatiji slučaj u praksi

investicijskih arbitraža onaj koji se odnosio na dvije tužbe protiv Češke

Republike u postupku prema UNCITRAL pravilima675.

5.6.2.1. Predmeti CME i Lauder protiv Češke

S obzirom na važnost ovih predmeta, budući da se na njima zorno vidi

mogućnost vođenja usporednih postupaka, pokazat će širi prikaz ovih

predmeta, dakle predmeta Lauder i CME protiv Češke i to prema opisu koji

674 Narodne novine, br. 10/1998. 675 CME Czech Republic B.V. (The Netherlands) v. The Czech Republic, Ad hoc arbitraža prema

UNCITRAL pravilima sa sjedištem u Stockholmu i Roland Lauder v. The Czech Republic, Ad

hoc arbitraža prema UNCITRAL pravilima sa sjedištem u Londonu.


266

je dao Reinisch676. U kolovozu 1999. godine Ronald Lauder, kao američki

državljanin pokrenuo je arbitražni postupak protiv Češke Republike

temeljem Ugovora o zaštiti i poticanju uzajamnih ulaganja između SAD-a i

Češke Republike. Ova se arbitraža vodila prema UNCITRAL pravilima u

Londonu. Lauder je tražio da se utvrdi kako različiti postupci i propusti

Češkog savjeta za medije u 1993., 1996. i 1999. godini predstavljaju kršenje

Ugovora o zaštiti i poticanju uzajamnih ulaganja između SAD-a i Češke

Republike. Konačni pravorijek donesen je 3. rujna 2001. godine i u njemu

je Arbitražni sud jednoglasno utvrdio da je Češka Republika svojim

postupanjem iz 1993. godine prekršila Ugovor, ali da to kršenje nije takve

naravi da bi davalo osnove za odgovornost Češke Republike. Istovremeno

je Sud utvrdio da Češka Republika nije postupcima iz 1996. i 1999. godine

prekršila Ugovor te je odbio zahtjeve g. Laudera. U međuvremenu, dok je

ovaj postupak u Londonu bio u tijeku, u veljači 2000. godine trgovačko

društvo CME, registrirano u Nizozemskoj i pod kontrolom g. Laudera

(vlasnik oko 30% dionica CME) pokrenulo je temeljem iste činjenične

osnove arbitražni postupak protiv Češke Republike temeljem nizozemsko-

češkog Ugovora o zaštiti i poticanju uzajamnih ulaganja. I ova se arbitraža

vodila temeljem UNCITRAL pravila, ali joj je sjedište bilo u Stockholmu.

Deset dana nakon donošenja Pravorijeka u londonskoj arbitraži, 13. rujna

2001. god., donesen je djelomični pravorijek u arbitraži u Stockholmu koji

je u potpunoj suprotnosti s onim iz Londona. Njime je utvrđeno da Češka

Republika nije prekršila Ugovor svojim postupanjima iz 1993. godine, ali

jest postupanjima iz 1996. i 1999. godine te je 14. ožujka 2003. godine

donesen pravorijek prema kojem je Češka Republika dužna platiti tužitelju

676 Reinisch, August, The Use and Limits of Res Judicata and Lis Pendens as Procedural Tools

to avoid Conflicting Dispute Settlement Outcomes, The Law and Practice of International

Courts and Tribunals Vol. 3, Iss. 1, 2004., str. 40-41.


267

preko 250 milijuna američkih dolara na ime naknade zbog povreda

Ugovora. Prije nego je donesen konačni pravorijek u stockholmskoj

arbitraži, Češka Republika je pokrenula postupak pred švedskim sudom za

osporavanjem djelomičnog pravorijeka, ali je njezin zahtjev odbijen, budući

da, kako je utvrdio švedski Žalbeni sud: „načelo res judicata i lis pendens ne

mogu se primijeniti ako usporedni postupci uključuju različite stranke“:677

„Sukladno švedskom pravu, jedan od osnovnih preduvjeta za primjenu lis

pendens ili res judicata je da se radi o istim strankama u oba spora. Koliko je

poznato, jednaki uvjet primjenjuje se i u drugim sustavima koji primjenjuje ova

načela. Po mišljenju Žalbenog suda, u ovom se slučaju ne može smatrati da

postoji istovjetnost manjinskog dioničara, pa makar on bio i kontrolirajući, i

trgovačkog društva“.678

Rezultat ovih postupaka je da Češka Republika ima jedan Pravorijek, onaj

donesen u Londonu temeljem američko-češkog Ugovora o poticanju i

zaštititi uzajamnih ulaganja, prema kojem nije dužna ništa platiti g. Lauderu

u odnosu na svoje postupanje prema njegovoj investiciji u CME-u.

Istovremeno, ima jednako valjan i izvršiv Pravorijek, donesen u

Stockholmu, temeljem nizozemsko-češkog Ugovora o poticanju i zaštiti

uzajamnih ulaganja, prema kojem mora platiti preko 250 milijuna

američkih dolara i to za one postupke prema istom trgovačkom društvu

(CME) za koje je prethodna arbitraža odbila tužbeni zahtjev. Da stvar bude

još apsurdnija, standardi zaštite investitora gotovo su identični i u

677 De Brabandere, op. cit. (bilj. 334), str. 165. 678 CME Czech Republic B.V. (The Netherlands) v The Czech Republic., Odluka Žalbenog suda

od 15. svibnja 2003., str. 98., dostupno na: http://www.italaw.com/sites/default/files/case-


http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0182.pdf



268

američko-češkom i u nizozemsko-češkom ugovoru o poticanju i zaštiti

uzajamnih ulaganja679.

Ovaj slučaj ukazuje na moguća dva dodatna problema. Prvi se tiče odnosa

između dioničara i njihovog odnosa prema trgovačkom društvu koje

predstavlja investiciju. Naime, u situaciji u kojoj je trgovačko društvo CME

uspjelo u svom tužbenom zahtjevu, isplata naknade koju je dužna isplatiti

Češka Republika odnosi se na sve članove društva, odnosno dioničare pa su

tako svi, kao investitori dobili kompenzaciju za povrede ugovora, odnosno

standarda zaštite koji im je jamčila Češka Republika. Međutim, da je

situacija bila obrnuta, dakle da je s tužbenim zahtjevom g. Lauder uspio kao

tridesetpostotni dioničar CME-a, a očito je to i mogao jer je i činjenična i

pravna osnova bila jednaka, onda drugi dioničari ne bi dobili ništa, odnosno

njihova investicija ne bi uopće bila zaštićena. Odnos manjinskih i većinskih

dioničara, odnosno onih koji kontroliraju investiciju i onih koji je ne

kontroliraju pojavljivat će se sigurno i u budućim arbitražnim postupcima i

to je razlog više zašto se ovakve situacije moraju izbjegavati.

Inače, prvi predmet u kojem je neka investicijska arbitraža „priznala“ da i

manjinski, nekontrolirajući dioničari predstavljaju investitore u smislu

Washingtonske konvencije, a i većine ugovora o poticanju i zaštiti

uzajamnih ulaganja680 bio je predmet CMS protiv Argentine u kojem je

679 Tako Američko-češki ugovor u članku 2., para 2(a) navodi kako će investiciji biti cijelo

vrijeme osiguran pošten i pravičan tretman, kako će uživati punu zaštitu i sigurnost te kako ni u

kojem slučaju neće biti podvrgnuta tretmanu koji bi bio niži od onoga koji zahtijeva

međunarodno pravo. Nizozemsko-češki ugovor u članku 3. navodi da će „svaka ugovorna strana

osigurati pošten i pravičan tretman investitorima druge ugovorne strane, da će svaka ugovorna

strana osigurati investiciji punu zaštitu i sigurnost te da će, ako bi obveze prema međunarodnom

pravu koje postoje sada ili budu kasnije ustanovljene, bile povoljnije za investitore druge

ugovorne strane nego što predviđa ovaj ugovor, takva pravila će, u dijelu koji je povoljniji za

investitora, imati prednost pred odredbama ovog ugovora“. citirano prema: Zarra, op. cit. (bilj.

668), str. 146. 680 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1012.


269

Arbitražni sud utvrdio da Konvencija ne zahtijeva kontrolu nad trgovačkim

društvom koje je registrirano po domaćim zakonima kako bi se pružila

zaštita.681 Također je utvrdio da Konvencija ne zabranjuje tužbene zahtjeve

koje bi podnijeli manjinski, nekontrolirajući dioničari kao što je to CMS te

se pri tome pozvao i na druge arbitražne sudove koji su bili osnovani po

Washingtonskoj konvenciji.682 Ti se arbitražni sudovi kod utvrđivanja

nadležnosti nisu bavili pitanjima tko je većinski dioničar i tko kontrolira

trgovačko društvo, nego pitanjem mogu li dioničari sami, neovisno o

trgovačkom društvu koje je zapravo investitor, podnijeti tužbeni zahtjev.

Arbitražni sud utvrdio je da mogu, dakle dioničari bez obzira na veličinu

njihovog udjela predstavljaju investitore i kao takvi imaju pravo na zaštitu

po ugovoru o poticanju i zaštiti uzajamnih ulaganja683: „ne postoji zabrana

u suvremenom međunarodnom pravu koncepta po kojem se dopuštaju

tužbe dioničara neovisno od onih koje bi podnijelo trgovačko društvu koje

je u pitanju, čak i ako su u pitanju manjinski ili nekontrolirajući

dioničari“.684

Drugo sporno pitanje je ono dvostruke naplate. Da je prihvaćen tužbeni

zahtjev u predmetu Lauder bi li se Češka Republika, bez obzira na to kako

bi se to reflektiralo na dioničare, mogla naći u situaciji da mora dva puta

platiti za istu štetu. I u jednom i u drugom slučaju arbitražni sudovi su o

tome raspravljali i zaključili su da je moguće da se donesu odluke o naknadi

štete i u jednom i u drugom predmetu, ali da u tom slučaju onaj sud koji

donosi kasniju odluku treba uzeti u obzir već dosuđenu naknadu kod svoje

681 CMS Gas Transmission Company v. The Republic of Argentina, ICSID predmet br.

ARB/01/8, Odluka o prigovorima na nadležnost, op. cit. (bilj. 523), para. 51. 682 Ibid., para. 52. 683 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1012. 684 CMS Gas Transmission Company v. The Republic of Argentina, Odluka o prigovorima na

nadležnost CMS protiv Argenitne, op. cit. (bilj. 623), para. 48.


270

odluke o visini naknade685. Arbitražni sud u predmetu CME bio je još jasniji:

„bilo kakvo preklapanje rezultata usporednih postupaka mora se rješavati

na razini štete i njezine visine, ali ne i na razini povrede ugovora“.686

5.6.3. Različiti investitori u identičnoj pravnoj situaciji, identičnom pravnom

temelju i u odnosu na istu državu primateljicu investicije

Jedan od primjera za ovakvu situaciju dogodio se upravo u predmetima

Yukos u kojima su tri tužitelja koji su bili dioničari Yukos Oil Company,

trgovačkog društva registriranog u Rusiji i koje je predstavljalo investiciju

u smislu UEP-a, podigli tužbe protiv Rusije u arbitražnim postupcima koji

su se odvijali po UNCITRAL pravilima. To su trgovačka društva: Hulley

Enerprises Limited, osnovano i registrirano na Cipru, Yukos Universal

Limited, osnovano i registrirano na Otoku Manu i Veteran Petroleum

Limited, osnovano i registrirano također na Cipru687. Sve tri arbitraže

vodile su se pred istim arbitrima i to zato što su stranke imenovale po

jednog, ali istog arbitra u sva tri postupka i prepustile Glavnom tajniku

Stalnog arbitražnog suda (PCA) da imenuje trećeg, ujedno i

685 Roland S. Lauder v. The Czech Republic, Ad hoc arbitraža prema UNCITRAL, Pravorijek

od 3. rujna 2001., para. 172., http://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0451.pdf, prist. 3. siječnja 2018. 686 CME Czech Republic B.V. (The Netherlands) v. The Czech Republic, Ad hoc arbitraža

prema UNCITRAL, Konačni pravorijek od 14. ožujka 2003., para 434.

http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0180.pdf, pristupljeno 3. siječnja

2018. 687 Hulley Enterprises Ltd v. Ruska Federacija, PCA predmet broj AA 226, UNCITRAL,

Međupravorijek o nadležnosti i dopustivosti od 30. studenog 2009., Yukos Universal Limited

(Isle of Man) v. Ruska Federacija, PCA predmet broj AA 227, UNCITRAL, Međupravorijek o

nadležnosti i dopustivosti od 30. studenog 2009. i Veteran Petroleum Ltd. v. Ruska Federacija,

PCA predmet broj AA 228, UNCITRAL, Međupravorijek o nadležnosti i dopustivosti od 30.

studenog 2009 god. , paragraf 1. u svim odlukama.





271

predsjedavajućeg arbitra688. S obzirom na ovakvo postupanje stranaka te

na činjenicu da se radilo o istom činjeničnom i pravnom stanju te da je

tužbeni zahtjev bio identičan te da je i tuženik bio isti, sva tri arbitražna

postupka vodila su se paralelno pa su arbitražni sudovi, iako nije došlo do

spajanja postupaka, de facto postupali kao da se radi o jednoj arbitraži.

Donesene su odluke identične u sva tri postupka u svemu osim u formalnim

dijelovima koji su se morali razlikovati jer se radilo o tri različita

tužitelja689. Na ovaj način su stranke, ali i arbitražni sudovi izbjegli situaciju

koja se inače mogla dogoditi, a to je da se donesu različite odluke u

istovjetnim predmetima.

5.6.4. Istovremeno pozivanje na više ugovora kojima se štiti investicija

U praksi primjene UEP-a bilo je više ovakvih slučaja. Tako je npr. u

predmetu EVN AG protiv Makedonije tužitelj svoju tužbu utemeljio

istovremeno na dva ugovora o zaštiti investicija – Ugovoru o zaštiti i

promicanju uzajamnih investicija iz 2002. godine između Austrije i bivše

Jugoslavenske Republike Makedonije i UEP-u, s tim da su i jedan i drugi

ugovor otvorili mogućnost arbitraže pred ICDS-om što je tužitelj i

iskoristio690. Budući da je postignuta nagodba, Sud nije zauzimao stajalište

o ovim pitanjima.

688 Ibid., para. 8. u svim odlukama. 689 Ibid., para. 2. u svim odlukama. 690 EVN AG v. The former Yugoslav Republic of Macedonia, ICSID predmet broj ARB 09/10,

Pravorijek od 2. rujna 2011., para. 2., dostupno na:

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0313.pdf , pristupljeno 3. siječnja

2018.


272

5.6.5. Preklapanje nadležnosti – Europski sud za ljudska prava i arbitražni sudovi

Jedna od mogućnosti koja se do sada pojavljivala u arbitražnoj praksi je i

vođenje usporednih postupaka preda arbitražnim sudovima i nekim od

međunarodnih sudova. Članak 1. Protokola uz Europsku konvenciju o

ljudskim pravima jamči zaštitu i pravo mirnog uživanja vlasništva i fizičkim

i pravnim osobama,691 što predstavlja pravnu osnovu investitorima za

traženje pravne zaštite i od Europskog suda za ljudska prava. U praksi

Europskog suda za ljudska prava tako se pojavljuje sve više slučajeva u

kojima investitori traže zaštitu za svoje investicije692.

U predmetu AMTO protiv Ukrajine, tužiteljeva podružnica EYZM-10 u

Ukrajini prethodno je podnijela tužbu protiv Ukrajine pred Europskim

sudom za ljudska prava pa je tuženik u arbitražnom postupku zatražio da

se on prekine ili suspendira temeljem načela lis pendens, a budući da bi se

vodila dva usporedna postupka o istoj stvari i to iako su stranke formalno

različite693. Nakon što je utvrdio da se uistinu radi o mogućim usporednim

postupcima u kojima Međunarodni arbitražni sud i nadnacionalni sud

odlučuju o sličnim stvarima, Arbitražni sud odbio je suspendirati ili

prekinuti arbitražni postupak iz razloga što su stranke u tim postupcima

različite (tužitelji), a i postupci se vode temeljem različitih pravnih

osnova694.

691 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dostupno na:

http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018. 692 Vidi opširnije u: Tomuschat, Christian, The ECtHr and Investment Protection, u: Christina



2009., str. 637-656. 693 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368) para. 71. 694 Ibid., para 72.

http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf


273

Ovo je samo jedan od primjera mogućih usporednih postupaka pred

arbitražnim sudovima i Europskih sudom za ljudska prava temeljem kojih

različita međunarodna tijela mogu donijeti različite odluke o sličnim

stvarima, koje iako povezane, nemaju sve formalne značajke da bi ih se

smatralo jednakima i primijenilo načelo lis pendens.

5.6.6. Moguća rješenja problema usporednih postupaka

Postoje dvije vrste rješenja za izbjegavanje vođenja usporednih

postupaka:695

- ugovorna – ona koja je ugrađena u same ugovore kojima se štite

investicije: spajanje postupaka (consolidation of claims), klauzula

fork in the road, odricanje (waiver) i tzv. „kišobran“ klauzula i

- ona koju primjenjuju sami arbitražni sudovi – res judicata, lis

pendens, i collateral estoppel.

5.6.6.1. Ugovorna rješenja

Ugovorna su rješenja ona koja se pokušavaju pronaći kroz ugovore o zaštiti

investicija i koja predstavljaju sustavna rješenja ovog problem. Najčešća su

spajanje postupka, klauzula fork in the road, odricanje i „kišobran“ klauzula.

5.6.6.1.1. Spajanje postupaka (consolidation of claims)

695 Vidi opširnije u: Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1025-1045.


274

Spajanje postupaka predstavlja jednu od mogućnosti za izbjegavanje

usporednih postupaka. Razlikujemo spajanje strictu senso i de facto

spajanje. De facto spajanje je puno češće i do njega sve više dolazi u praksi

arbitražnih sudova pa i onih koji primjenjuju UEP. Tako je npr. u predmetu

Ioannis Kardassopoulos protiv Gruzije, tužitelj svoj tužbeni zahtjev

utemeljio na dva ugovora o zaštiti investicija – UEP i grčko-gruzijskom

Ugovoru o zaštiti i promicanju investicija696. Arbitražni je sud u Odluci o

nadležnosti utvrdio kako neosporno ima nadležnosti po UEP-u697, ali je o

svojoj eventualnoj nadležnosti temeljem bilateralnog ugovora odlučivao u

okviru odluke o meritumu odnosno Pravorijeku.

Ovaj predmet je zanimljiv po tome što je u njemu došlo, ne samo do vođenja

postupka temeljem više ugovora o zaštiti investicija, nego i do spajanja

postupaka. Naime prvi postupak, onaj investitora Ioannisa

Kardassopoulosa protiv Gruzije započeo je pred ICSID-om 3. listopada

2005. god. i to temeljem tužbe investitora Kardassopoulosa da mu je Gruzija

povrijedila prava i to ona zaštićena bilateralnim ugovorom – Ugovorom o

zaštititi i promociji ulaganja sklopljenim između Grčke i Gruzije 1996.

godine i UEP-om698. Gotovo dvije godine kasnije, 16. srpnja 2007. god.

registrirana je od Glavnog tajnika ICSID-a i tužba Rona Fuchsa protiv

Gruzije temeljem istog činjeničnog stanja kao i Kardassopoulosova.

Fuchsova tužba temeljila se samo na Ugovoru o zaštiti uzajamnih ulaganja

između Izraela i Gruzije od 1997. godine699. Stranke (Fuchs i Gruzija) su 27.


para. 2. 697 Ibid. 698 Ioannis Kardassopoulos and Ron Fuchs v. The Republic of Georgia, ICSID predmet broj

ARB/05/18 i ARB/07/15, Pravorijek 3. ožujka 2010., para. 7. dostupno na:


2018. 699 Ibid., para. 8.


275

rujna 2007. godine zajednički zatražile od Glavnog tajnika ICSID-a da u

njihovom predmetu odlučuje isti arbitražni sud (isti arbitri) koji će

odlučivati i u predmetu Kardassopoulos. Njihovom traženju je udovoljeno

tako da su se predmeti vodili paralelno i pred istim arbitražnim sudom700.

Postupci dakle nisu formalno spojeni, zadržali su svoje brojeve, ali su

stvarno raspravljani kao jedan i na kraju je donesen zajednički pravorijek

(jednako kao što je postupano u tzv. Yukos predmetima opisanima pod

točkom a.). Ovo su tipični primjeri de facto spajanja postupaka. Što se tiče

grčko-gruzijskog Ugovora o zaštiti i promicanju uzajamnih ulaganja,

Arbitražni sud utvrdio je kako nema nadležnost za postupanje ratione

temporis budući da je štetna radnja počinjenja prije stupanja ovog ugovora

na snagu 701, dok je u odnosu na Izraelsko-gruzijski ugovor o zaštiti i

promicanju uzajamnih ulaganja, Sud utvrdio da ima nadležnosti ratione

temporis budući da se štetna radnja dogodila nakon stupanja ugovora na

snagu 702. Dakle, Sud je postupao istovremeno po UEP-u i Izraelsko-

gruzijskom bilateralnom ugovoru.

Ovi predmeti ukazali su na jedan od problema koji se često pojavljuje u

investicijskim arbitražnim postupcima u kojima se vodi više postupaka

temeljem jednakih ili vrlo sličnih pravnih i činjeničnih pitanja, a to je

nedostatak pravila o spajanju postupaka. Naime, ni UNCITRAL pravila ni

Washingtonska konvencija ni Dodatna pravila o postupku ne sadrže

odredbe o načinu i uvjetima za spajanje postupaka,703 zbog čega je moguće

donošenje nekonzistentnih ili čak potpuno različitih odluka kao što je to

npr. bilo u predmetima Lauder protiv Češke i CME protiv Češke.

700 Ibid., para. 12. 701 Ibid., para. 241. 702 Ibid., para. 248. 703 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1034.


276

Jedini multilateralni ugovor za zaštitu investicija koji previđa spajanje

postupaka je, dakle strictu senso spajanje, NAFTA u kojem se u članku

1126.. određuje da, u slučajevima kada arbitražni sud ustanovi da tužbeni

zahtjevi imaju zajednička pravna ili činjenična pitanja, Sud može u interesu

poštenog i učinkovitog razrješenja spora odlučiti preuzeti nadležnost i

odlučiti riješiti tužbene zahtjeve ili njihove dijelove zajedno704. Sličan način

za spajanje postupaka predviđen je i u američkom oglednom ugovoru o

zaštiti i promicanju uzajamnih ulaganja (čl. 33).705

Dojam je da će se u perspektivi rješavanja investicijskih sporova pred

arbitražnim sudovima morati naći mehanizam za spajanje postupaka jer on

jedini jamči izbjegavanje potencijalnih problema do koji može dovesti

vođenje usporednih postupaka. Na ovom tragu bili su i pokušaji u okviru

OECD-a kada su, 1995. godine, na ministarskoj razini započeti pregovori

oko mogućeg multilateralnog sporazuma o investicijama. Cilj je bio stvoriti

široki multilateralni okvir za međunarodne investicije koji bi istovremeno

osigurao visoke standarde zaštite investicija i njihovu liberalizaciju, ali uz

704 Dobar primjer spajanja postupaka temeljem ove odredbe su predmeti Canfor Corp v. USA,

Terminal Fores Products Ltd v. USA i Tembec Inc v. USA u kojima su SAD zatražile od

ICSID tajništva spajanje postupaka u interesu pravičnog i učinkovitog rješavanja ovih tužbenih

zahtjeva te izbjegavanja mogućih suprotstavljenih odluka tvrdeći da su činjenične i pravne

osnove u sva tri predmeta gotovo jednake. Arbitražni sud koji je osnovan kako bi odlučio o

ovom zahtjevu udovoljio je zahtjevu jer je utvrdio da su sva četiri uvjeta iz članka 1126(2)

NAFTA ispunjena: a) tužbeni zahtjevi su podneseni istom arbitražnom tijelu; b) mnoga pravna

i činjenična pitanja su ista u sva tri predmeta; c) spajanje je u interesu poštenog i učinkovitog

rješenja sporova i d) stranke u postupku su saslušane. Canfor Corporation v. United States of

America, Tembec Inc., Tembec Investments Inc. and Tembec Industries Inc. v. The United

States of America, and Terminal Forest Products Ltd. v. The United States of America, Odluka

o spajanju od 7. rujna 2005. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0115.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018. 705 2012 U.S. Model Bilateral Investment Treaty , dostupno na:

https://ustr.gov/sites/default/files/BIT%20text%20for%20ACIEP%20Meeting.pdf, pristupljeno

3. siječnja 2018.

https://ustr.gov/sites/default/files/BIT%20text%20for%20ACIEP%20Meeting.pdf


277

uređenje postupaka za rješavanje investicijskih sporova. Iako su pregovori

nakon tri godine prekinuti i neće se nastaviti706, ostao je nacrt sporazuma

koji je u svom članku 9. predviđao upravo proceduru za spajanje postupaka

u slučaju sporova između investitora i država707.

Jedna je mogućnost provođenje de facto spajanja kao što je to bilo u

opisanim predmetima Yukos i Kardassopoulos prema UEP-u ili npr.

predmetu Salini Costruttori S.p.A i Italstrade S.p.A protiv Kraljevine

Maroko i Consortium RFSS protiv Kraljevine Maroko u kojima je ICSID

tajništvo predložilo da se, budući da se radilo sličnoj pravnoj i činjeničnoj

osnovi, vode paralelni postupci, ali pred istim arbitražnim sudom kako bi

se izbjeglo donošenje različitih odluka.708

De facto ili kvazi spajanje postupaka je dakle mehanizam u kojem postupci

i dalje ostaju formalno razdvojeni, ali se vode pred istim arbitražnim sucima

i odluke se donose na način da se usklađuju kako u sadržaju tako i u

vremenskom okviru709. Prednost ovakvog spajanja je u tome što se njime

uspostavlja koordinacija između usporednih postupaka i smanjuje

mogućnost donošenja različitih odluka o jednakoj ili vrlo sličnoj stvari.

Nedostaci su da se njime ne smanjuju troškovi za državu, da zavisi

isključivo o suglasnosti stranaka, kao i mogući problem vezan uz sam

postupak. Naime arbitražni suci će zapravo slušajući argumente u jednom

predmetu donijeti određene zaključke koje će primijeniti i u drugom iako

stranke možda iznesu različite argumente710.

706 Dostupno na:

http://www.oecd.org/investment/internationalinvestmentagreements/multilateralagreementonin

vestment.htm, zadnji put pristupljeno 3. siječnja 2018. 707 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1034. 708 Ibid., str. 1037. 709 Zarra, op. cit. (bilj. 668), str. 85. 710 Ibid., str. 85-86.

http://www.oecd.org/investment/internationalinvestmentagreements/multilateralagreementoninvestment.htm

http://www.oecd.org/investment/internationalinvestmentagreements/multilateralagreementoninvestment.htm


278

Druga je mogućnost mijenjanje bilo arbitražnih pravila (npr. UNCITRAL711,

ICSID, SCC i drugih) bilo Ugovora o zaštiti investicija po uzoru na NAFTA-u

ili gore spomenutog američkog oglednog ugovora na način da bi se

propisala pravila za spajanje paralelnih postupaka, što bi predstavljalo

spajanje stricto sensu. U prilog uvođenju pravila o spajanju postupka govori

da bi se time podigla učinkovitost arbitražnih postupaka uz istovremeno

smanjenje mogućnosti donošenja kontradiktornih odluka. Samim time bi se

povećala i pravna sigurnost i uvjerljivost arbitražnih postupaka. S druge

strane, postoje i argumenti protiv uvođenja striktnih pravila o spajanju

postupaka – od toga da bi to bilo suprotno namjeri i suglasnosti stranaka

kada su pristale na arbitražno rješavanje spora i otežana mogućnost

stranaka da imenuju arbitražne suce, do toga da bi se time potencijalno

ugrozila povjerljivost postupaka koja je od velike važnosti za neke stranke

i da bi to uzrokovalo probleme oko određivanja tko će i u kojoj mjeri snositi

troškove712.

5.6.6.1.2. Klauzula fork in the road

Klauzule fork in the road služe kako bi se investitora prisililo da u jednom

trenutku izabere kojoj će nadležnosti podvrgnuti svoj investicijski spor.

Naime, nakon što naprave izbor, npr. pokrenu postupak pred domaćim

sudom, nisu više u mogućnosti pokrenuti postupak pred međunarodnom

investicijskom arbitražom. Uvjet za primjenu ove klauzule je da se radi o

711 U raspravama oko mogućih izmjena UNCITRAL pravila iz 2008. godine jedna od tema je i

unošenje odredbi o spajanju postupaka. Prema: Waibel, Michael, Coordinating Adjudication

Processes, u: Zachary Douglas, Joost Pauwelyn i Jorge E. Vinuales (ur.), The Foundations of

International Investment Law, Oxford University Press 2014., str. 529. 712 Vidi opširnije u: Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1038-1045.


279

istom činjeničnom predmetu i istim strankama, da se temelji na istoj

pravnoj osnovi te da je prije podnošenja međunarodnoj arbitraži podnesen

na rješavanje domaćem sudu. Jedan od izuzetaka u primjeni ove klauzule

predstavlja zahtjev za donošenjem privremenih mjera ili zabrana pred

domaćim sudom, naime investitor može tražiti donošenje ovih mjera bez

da izgubi pravo za pokrenutanje spora pred međunarodnom arbitražom.713

5.6.6.1.3. Odredbe o odricanju (waiver provisions)

Kod odricanja se radi o tome da se stranka koja pokreće spor pred

međunarodnom arbitražom odrekne svojih prava pokretanja bilo kakavog

spora o istoj stvari pred domaćim sudovima. Ove odredbe ne postoje u UEP-

u te se ovdje navode samo kao primjer jednog od mogućih rješenja kad se u

budućnosti budu razmatrale njegove eventualne promjene. Odredbe o

odricanju sadrži npr. NAFTA koja u svom članku 1121. propisuje kako je

prethodni uvjet za podnošenje tužbenog zahtjeva arbitražnom sudu da se

investitor, ili u određenim okolnostima i trgovačko društvo koje je u

njegovom vlasništvu ili koje on kontrolira, odrekne prava pokrenuti ili

nastaviti postupak o istoj stvari bilo pred domaćim upravnim tijelom,

sudom ili nekim drugim mehanizmom za rješavanje sporova. Izuzetak su

zahtjevi za donošenjem privremenih mjera ili zabrana.

U predmetu Waste Management protiv Meksika, Arbitražni sud definirao je

da: „kada se oba pravna postupka temelje na jednakim mjerama

(činjeničnoj osnovi – op.a.) ne mogu se nastaviti voditi paralelno u svjetlu

713 Ibid. str. 1027.


280

ozbiljnog rizika kako bi se tužitelj mogao dvostruko okoristiti temeljem

svog zahtjeva za naknadom štete“.714

5.6.6.1.4. „Kišobran“ klauzula (umbrella clause)

O ovoj klauzuli i njenoj primjeni u praksi arbitražnih postupaka temeljem

UEP-a više u poglavlju pod točkom 6.5. Ovdje će se samo načelno istaknuti

kako postojanje ove klauzule može doprinijeti izbjegavanju usporednih

postupaka pred investicijskom arbitražom i domaćim sudovima na način

da se investitoru koji se istovremeno poziva na prekršaj komercijalnog

međudržavnog i komercijalnog ugovora, omogućuje da i jedne i druge

rješava pred međunarodnom arbitražom, bez uključivanja domaćih sudova

ili upravnih tijela. Time se na učinkovit način, s obzirom da su investitori u

pravilu skloniji arbitražnom rješavanju sporova, izbjegavaju usporedni

postupci.

714 Waste Management, Inc. v. United Mexican States (Number 2), ICSID predmet br.

ARB(AF)/00/3, Odluka o meksičkim prethodnim prigovorima u odnosu na prijašnji postupak

od 26. lipnja 2002., para. 29. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0898.pdf pristupljeno 3. siječnja 2018. U ovom predmetu je Arbitražni sud

postavio i razliku između klauzula fork in the road i odredbi o odricanju: „Poglavlje 11. NAFTA-

e ne sadrži nijednu izričitu odredbu koja bi tražila od investitora da u istoj stvari napravi izbor

između postupka pred domaćim sudovima i postupka pod NAFTA-om. Poglavlje 11. NAFTA-

e slijedi srednji smjer. Investitor očito ima pravo pokrenuti ili nastaviti postupak u odnosu na

spornu mjeru pred bilo kojim sudom ili upravnim tijelom tužene države u skladu s njenim

pravom i to bez da to utječe na njegovo pravo podnošenja istog zahtjeva pred međunarodnu

arbitražu. Tek kad investitor eventualno podnese tužbeni zahtjev pred arbitražu dolaze do

primjene odredbe o odricanju.


281

5.6.6.2. Rješenja koja primjenjuju arbitražni sudovi

5.6.6.2.1. Načelo Res judicata

Načelo res judicata715 potječe još iz rimskog prava, a temelji se na ideji da

je za pravnu sigurnost potrebno da odluke u pravnom sustavu postanu

konačne, odnosno da je potrebno postići „kraj parničenja“. Autoritet,

sigurnost i čvrstinu sudskim odlukama daje institut pravomoćnosti.

Stjecanjem pravomoćnosti presuda stječe tzv. pravnu snagu, ona postaje

izvor prava u konkretnoj stvari između parničnih stranaka.716 Ovo načelo je

priznato u nacionalnim pravnim sustavima većine zemalja, ali ga se ne

može naći ni u arbitražnim pravilima pojedinih arbitraža ni u

međunarodnim investicijskim ugovorima717 i većina ga autora smatra

jednim od općih načela.718 U hrvatskom pravnom sustavu ono je izraženo

kroz članak 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku koji glasi:

„Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je

li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim

strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno,

odbaciti će tužbu“.719

Neke opće značajke ovog načela su da :

a) odluka mora biti konačna;

b) odluka mora biti valjana;

c) načelo res judicata ne odnosi se samo na ono što su stranke

iznosile tijekom postupka već i na ono što su mogle iznositi a nisu;

715 U Black's Law Dictionary, op. cit. (bilj. 272), str. 1336. 716 Triva, Siniša i Dika, Mihajlo, Građanskom procesno parnično pravo, VII. izmijenjeno i

dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 627. 717 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1014. 718 Reinisch, op. cit. (bilj. 676), str. 44. 719 Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,

117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14.


282

d) arbitražne odluke imaju jednaku snagu u smislu primjene ovog

načela kao i odluke redovnih sudova.720

Postavlja se i pitanje do koje mjere se obrazloženje odluke može smatrati

res judicata. Prema stavu Europskog suda u predmetu Gothaer Allgemeine

Versicherung i obrazloženje odluke predstavlja res judicata:

„koncept res judicata po pravu Europske unije ne odnosi se samo na operativni

dio presude o kojoj se radi nego i na ratio decidendi te presude koji predstavlja

neophodnu podlogu za operativni dio i ne može se od njega odvojiti“.721

Ovakav stav zauzeli su i neki arbitražni sudovi u međunarodnoj

investicijskoj arbitraži, npr. Arbitražni sud u predmetu Apotex protiv SAD-

a koji je zaključio kako i motivi za donošenja operativnog dijela dispozitiva

također spadaju u res judicata.722

U praksi Međunarodnog suda prvi je načelo res judicata označio kao „opće

načelo prava priznato od civiliziranih naroda“ sudac Anzilotti u izdvojenom

mišljenju u predmetu Tvornica Chorzów.723Međunarodni sud je u svojoj

praksi od tada često koristio i primjenjivao načelo res judicata, npr. u

predmetima tzv. Arbitral Award, UN Administrative Tribunal (izričito je

označio načelo res judicata kao „široko utemeljeno i opće priznato načelo

prava“), Channel Arbitration i drugima724.

720 Zarra, op. cit. (bilj. 668), str. 136. 721 Gothaer Allgemeine Versicherung AG ed altri c. Smskip GmbH, predmet broj C-456/11,

Presuda od 15.

studenoga 2012., para. 40., dostupno na:

http://curia.europa.eu/juris/celex.jsf?celex=62011CJ0456&lang1=en&lang2=HR&type=TXT

&ancre=; pristupljeno 3. siječnja 2018. 722 Apotex Holdings Inc. and Apotex Inc. v. United States of America, ICSID predmet broj

ARB(AF)/12/1, Pravorijek od 25. kolovoza 2014., para. 7.42, dostupno na:

http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3324.pdf, pristupljeno 3.

siječnja 2018. 723 Reinisch, op. cit. (bilj. 676), str. 46. 724 Ibid., str. 46.-47.

http://curia.europa.eu/juris/celex.jsf?celex=62011CJ0456&lang1=en&lang2=HR&type=TXT&ancre


http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3324.pdf


283

Sud EU-a također je u više odluka prihvatio ovo načelo na način da je odbio

postupati u predmetima koji su već bili presuđeni725.

Važno je naglasiti da, što se tiče primjene načela res judicata u

međunarodnom pravu, ono je primjenjivo samo u odnosu na postupak koji

se vodi pred drugim međunarodnim sudom. Nije primjenjivo u odnosu na

postupke koji bi se vodili pred nacionalnim i istovremeno pred

međunarodnim sudovima pa stoga oni nisu vezani odlukama nacionalnih

sudova, bilo da su to redovni sudovi bilo da su arbitražni726. Ova postavka

proizlazi iz načela o pravnoj odgovornosti država prema kojima države

mogu biti odgovorne i za odluke svog pravosuđa727. Logično je stoga da

međunarodni sudovi pa tako i međunarodna arbitraža mogu odlučivati o

onim pravnim stvarima o kojima su odlučili nacionalni sudovi, odnosno da

pri tome nisu vezani načelom res judicata. Arbitražni sud koji je bio

osnovan po Washingtonskoj konvenciji u predmetu Amco protiv Indonezije

iznio je o ovom pitanju vrlo jasan stav: „međunarodni sud nije obvezan

slijediti rezultat nacionalnog suda“728.

U međunarodnoj su investicijskoj arbitraži sudovi u više predmeta

zaključili da se kod načela res judicata radi o općem prihvaćenom načelu

prava. Tako npr. u predmetu Waste Management (II) protiv Meksika,

725 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1016. 726 Reinisch, op. cit. (bilj. 676), str. 51. 727 Međunarodna pravna komisija, Nacrt članaka o odgovornosti država za međunarodne

protupravne radnje s komentarima iz 2001., članak 4(1): „Postupanje bilo kojeg državnog tijela

smatrat će se po međunarodnom pravu činom te države, bilo da to tijelo obavlja zakonodavnu,

izvršnu, sudbenu ili neku drugu funkciju i koji god položaj ima u državnom ustroju i koja god

je priroda tog tijela, bilo da je tijelo središnje države ili neke teritorijalne jedinice te države“.

Dostupno na:

http://legal.un.org/ilc/texts/instruments/english/commentaries/9_6_2001.pdf, pristupljeno 3.

siječnja 2018. 728 Reinisch, op. cit. (bilj. 676), str. 51.

http://legal.un.org/ilc/texts/instruments/english/commentaries/9_6_2001.pdf


284

Arbitražni je sud u odgovoru na prigovor Meksika da je o istome već

donesena odluka zaključio kako „Nema sumnje da je res judicata načelo

međunarodnog prava, čak opće načelo prava u smislu članka 38(1) Statuta

Međunarodnog suda“.729

Kod primjene UEP-a, Arbitražni sud u predmetu Petrobart protiv Kirgistana

zaključio je kako domaći postupak, dakle postupak pred nacionalnim

sudom nema učinak res judicata koji bi spriječio tuženika (Petrobart) u

pokretanju postupka pred međunarodnom arbitražom temeljem UEP-a.

Zanimljivo je da je arbitražni sud ovdje dao još jedan dodatni argument

zašto kod primjene međunarodnih investicijskih ugovora, ovdje konkretno

UEP-a, odluke domaćih sudova ne mogu predstavljati res judicata i time

spriječiti investitora od pokretanja međunarodne arbitraže. Naime, UEP

predviđa da samo investitor može pokrenuti arbitražni postupak, dok

postupak pred nacionalnim sudovima zbog povreda domaćeg prava može

pokrenuti i država primateljica investicije. Kada bi se dozvolio učinak res

judicata u odnosu na postupke koje bi pred nacionalnim sudovima

pokretala država zbog povrede nacionalnog prava, investitori bi bili trajno

spriječeni koristiti svoja prava, odnosno zaštitu koju im pruža UEP.730

Treba primijetiti da se ovakav pristup po logici stvari onda odnosi i na

načelo lis pendens, dakle trajanje postupka pred domaćim sudom ne bi

trebalo biti zapreka arbitraži po UEP-u, budući da bi i na taj način

(pokrećući postupak pred nacionalnim sudom), država mogla učinkovito

sprečavati pokretanje arbitražnog postupka.

729 Waste Management, Inc. v. United Mexican States ("Number 2"), Odluka o meksičkim

prigovorima u odnosu na prijašnji postupak, op. cit. (bilj. 714), para. 39. 730 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 64- 65.


285

U praksi primjene UEP-a nekoliko arbitražnih sudova je primijenilo ovo

načelo. U predmetu Plama protiv Bugarske, tuženik je tražio od arbitražnog

suda suspenziju postupka dok se ne završi postupak pred švicarskim

sudom oko toga tko je vlasnik udjela u tužitelju, navodeći da postoji rizik da

bi, kada bi se utvrdilo da su vlasnici druge osobe, tuženik bio izložen riziku

drugog arbitražnog postupka i mogućeg dvostrukog plaćanja731. Sud je

odbio ovaj zahtjev pozivajući se na načelo res judicata, odnosno da će

primjenom tog načela tuženik svakako moći izbjeći dvostruko plaćanje jer

će arbitražna odluka u ovom predmetu biti res judicata između tuženika i

tužitelja bez obzira na to za koga se utvrdi da je stvarni tužiteljev vlasnik732.

Također, u predmetu Petrobart protiv Kirgistana, Arbitražni je sud zauzeo

stav i o činjenici da se ni u UEP-u, ni u Arbitražnim pravilima Stockholmske

trgovačke komore po kojima je ustanovljen nigdje ne navodi načelo res

judicata:

„UEP ne sadrži odredbe o res judicata, ali je pojam res judicata nesporno priznat

u međunarodnom pravu….. Arbitražni sud smatra da procesna pravičnost kao

pravilo zahtijeva da pravna stvar koju je već razmotrio i o njoj odlučio sud ili

arbitražni sud ne bude ponovo razmatrana u postupku između istih stranaka.

Ipak, mogu postojati razlozi npr. pojava novih dokaza, koji bi opravdavali novo

ispitivanje“.733


para. 180. 732 Ibid., para 181. 733 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 64.


286

5.6.6.2.1.1 Uvjeti za primjenu načela res judicata

U međunarodnom pravu prihvaćeno je da su osnovni preduvjeti za

primjenu načela res judicata (isto se odnosi i na načelo lis pendens o kojem

se raspravlja u nastavku) kako je to izrazio sudac Anzilotti:

(i) postupci moraju biti vođeni pred međunarodnim sudovima, bilo stalnim

ili arbitražnim, dakle moraju biti vođeni u „međunarodnom pravnom

sustavu“;

(ii) postupci moraju uključivati isti tužbeni zahtjev;

(iii) postupci trebaju imati istu činjeničnu osnovu;

(iv) postupci se moraju voditi između istih stranaka.734

Od ova četiri zahtjeva, prvi se izgradio s vremenom i specifičan je za

međunarodnu arbitražu, dok ostala tri zahtjeva koja se tiču stranaka,

pravne i činjenične osnove predstavljaju sastavnice tzv. testa trostrukog

identiteta temeljem kojeg se i procjenjuje radi li se o predmetu koji je res

judicata (i lis pendens)735.

U predmetu CME protiv Češke, Arbitražni sud zauzeo je stav da tužitelj

Lauder u drugom, predmetu, nije zloupotrijebio ugovorni sustav kada je

podnio identične tužbene zahtjeve temeljem dva različita ugovora. Naime,

Češka je odbila spajanje postupaka koje je tužitelj predlagao, navodeći da je

734 Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1017. 735 Ovaj pristup je izrazio sudac Anzilloti u svom izdvojenom mišljenju u predmetu Tvornica u

Chorzowu:„ odluka Suda nema obvezujuću snagu osim između stranaka i u odnosu na

konkretni slučaj: imamo tri tradicionalna elementa za identifikaciju, osobe, tužbeni zahtjev i

osnova tužbe, budući da je jasno da konkretni slučaj pokriva i predmet i pravnu osnovu

tužbenog zahtjeva“. (Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Case concerning the Factory at

Chorzów (Germany v. Poland), Presuda broj 11., Tumačenje presuda broj 7. i 8. od 27.

prosinca 1927. str. 23. , dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-

international-

justice/serie_A/A_13/44_Interpretation_des_Arrets_No_7_et_8_Usine_de_Chorzow_Opinion

_Anzilotti.pdf, pristupljeno 4. siječnja 2018.)


287

njeno pravo da se o „svakom tužbenom zahtjevu raspravi neovisno i brzo.

Posljedica je da će postojati dva pravorijeka o istoj stvari koja mogu biti

konzistentna ili se mogu razlikovati. Ako dva različita ugovora daju pravnu

zaštitu svakom od tužitelja temeljem istih činjenica i okolnosti, onda to ne

lišava tužitelje nadležnosti (ako postoji nadležnost po odnosnom

ugovoru)“.736

Unatoč određenim kritikama, arbitražni sudovi su u arbitražama

temeljenim na UEP-u u pravilu primjenjivali ovaj test. Tako je npr.

Arbitražni sud u predmetu Khan protiv Mongolije primijenio ovaj test737

slično kako i u predmetu Petrobart protiv Kirgistana u kojem je utvrdio da

se, budući da se radi o različitim pravnim osnovama (UEP i Zakon o stranim

investicijama Kirgistana) ne bi radilo o res judicata. Arbitražni sud izričito

je naglasio primjenjivost testa trostrukog identiteta:

„Iz perspektive međunarodnog prava postoje tri uvjeta za primjenu načela res

judicata: identitet stranaka (identity of parties), identitet činjenične osnove

spora (identity of cause of action) i identitet pravnog zahtjeva (ili osnove)-

(identity of object or subject matter) u kasnijem postupku. Kada se dva tužbena

zahtjeva radikalno razlikuju u pravnom zahtjevu ili osnovi, odluka u pravnom

ne predstavlja res judicata u odnosu na kasniji postupak“.738

U predmetu AES protiv Mađarske, Sud je također primijenio ovaj test s

obzirom na tvrdnje tuženika da se u predmetu koji se vodio pred

Europskom komisijom u odnosu na pitanje državnih potpora, odnosno

njihove zakonitosti, radilo o istoj stvari među istim strankama kao i o istoj

736 CME Chech Republic B.V. v. Czech Republic, PCA predmet po UNCITRAL pravilima,

Djelomični pravorijek od 13. rujna 2001., para. 412., dostupno na:



Government of Mongolia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 549), para. 390. 738 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 66.


288

pravnoj osnovi pa da bi u tom segmentu u arbitražnom postupku to trebalo

biti res judicata. Sud je utvrdio da se radilo i o različitim strankama (tamo

je to bila Europska komisija i Mađarska) i o različitoj činjeničnoj osnovi tako

da ne dolazi u obzir primjena res judicata739.

Kod identiteta stranaka, u praksi arbitražnih sudova pojavljuje se pitanje

treba li pravno odvojene stranke iz iste grupe trgovačkih društava smatrati

kao identičnu stranku ili kao barem toliko bliske da bi se na njih moglo

primijeniti načelo res judicata i lis pendens. U predmetu Amco protiv

Indonezije po ICSID arbitraži postavilo se pitanje može li matično trgovačko

društvo Amco Asia pokrenuti arbitražni postupak iako je u arbitražnom

sporazumu navedena samo podružnica PT Amco. Arbitražni sud zauzeo je

stav da je logično da i izravni investitor može pokrenuti postupak jer

njegova prava ne mogu biti uža od prava podružnice koja je samo

„instrument putem kojeg je realizirao svoju investiciju“.740 Iako se ovdje

radi o zasnivanju nadležnosti, logično je da se to načelo - da se matično

trgovačko društvo i podružnica smatraju identičnim - primjenjuje i kod

primjene načela res judicata i lis pendens.

Kod arbitraže primjenom UEP-a, u predmetu Charanne protiv Španjolske

postavilo se također pitanje opsega tumačenja pojma identiteta stranaka,

odnosno treba li se primjenjivati striktno tumačenje pa gledati samo s

formalne strane radi li se o istim strankama, ili treba primijeniti šire

tumačenje i razmotriti pitanje tko kontrolira stranke (ovdje postoje

sličnosti s Lauder i CME predmetima). Arbitražni je sud zauzeo stav da se u


Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 6.5.4. 740 Citirano prema: Reinisch, op. cit. (bilj. 676), str. 58.


289

konkretnom slučaju ne radi o istim strankama, ali je pri tome primijenio

šire tumačenje. Naime, sud je utvrdio da bi za primjenu „fleksibilne

interpretacije“ testa trostrukog identiteta u odnosu na identitet stranaka

trebalo, kako bi se utvrdilo da se radi o istim strankama, dokazati da jedna

od njih ima takvu moć donošenja odluka u drugoj da se stvarno radi o

trgovačkom društvu koje je samo posrednik.741 Dakle, arbitražni sud

dopušta i mogućnosti fleksibilnijeg tumačenja koje bi, da je npr.

primijenjeno u Lauder i CME predmetima dalo vjerojatno drugačiji rezultat,

odnosno dovelo bi, u odnosu na identitet stranaka do primjene načela res

judicata.

5.6.6.2.2. Lis pendens

Načelo lis pendens definirano je i u našem Zakonu o parničnom postupku u

članku 194. stavku 2.: „Dok parnica teče ne može se o istom zahtjevu

pokrenuti nova parnica među istim strankama“. Istodobno vođenje dviju

parnica protivi se načelu ekonomičnosti jer stvara nepotrebne troškove i

načelo pravne sigurnosti jer otvara mogućnost donošenja različitih odluka

u istoj stvari.742 Način primjene ovog načela varira između zemalja

običajnog prava (common law countries) u kojima sudovi u pravilu imaju

diskrecijsku ovlast odučiti o tome hoće li zastati s postupkom temeljem

načela forum non conveniens (sud nije prikladan)743 i zemalja

741 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 408. 742 Triva i Dika, op. cit. (bilj. 716), str. 418. 743 Doktrina prema kojoj se sud koji je inače nadležan može odreći nadležnosti ukoliko se

postupak može voditi praktičnije za stranke i svjedoke pred nekim drugim sudom pred kojim se

tužba mogla podnijeti i u prvom koraku (Black's Law Dictionary, op. cit. (bilj. 272), str. 680).

Definiciju ovog načela dala je sudska praksa još u 19. stoljeću i to” kroz obrazloženje škotskog

suca Lorda Kinneara u sporu Sim v. Robinow iz 1892. U obrazloženju presude Lord Kinnear

ističe da zahtjev za odbacivanjem tužbe sud treba prihvatiti ako smatra (nakon što prouči i ocijeni

sve važne okolnosti) da postoji drugi nadležan sud koji bi bio prikladniji za vođenje postupka s


290

kontinentalnog prava (civil law) u kojima sudovi u pravilu moraju

primijeniti načelo prvog postupka, odnosno dati prednost onom postupku

koji je ranije započeo.

U međunarodnoj investicijskoj arbitraži nema primjera primjena načela lis

pendens. Arbitražni sudovi su u pravilu primjenom testa trostrukog

identiteta utvrđivali da se ovo načelo ne može primijeniti ili nisu prihvaćali

primjenu ovog načela u investicijskoj arbitraži.744

Primjer takvog stava je i odluka u predmetu Southern Pacific Property

protiv Egipta u kojem je Arbitražni sud odbio zahtjev da se oglasi

nenadležnim zbog činjenice se o istom vodio spor pred nacionalnim

(francuskim) sudom. Sud je utvrdio da se ne smatra obveznim načelom lis

pendens: „Kada dva nepovezana i neovisna suda imaju nadležnost nad istim

sporom, ne postoji pravilo međunarodnog prava koje bi sprječavalo bilo

koji od tih sudova u izvršavanju svoje nadležnosti“.745

Kod primjene UEP-a, Arbitražni je sud u predmetu AMTO protiv Ukrajine,

odlučujući o zahtjevu tuženika da se arbitražni postupak obustavi ili

suspendira, budući da se vodi paralelni postupak pred Europskim sudom

za ljudska prava, utvrdio kako se radi o paralelnoj nadležnosti

međunarodnog arbitražnog suda i nadnacionalnog suda nad sporom koji se

temelji na vrlo sličnoj činjeničnoj osnovi. Međutim, budući da se radi o

obzirom na interese svih stranaka u sporu i ostvarenje pravde. Ovo se pravilo i danas strogo

poštuje i citira u gotovo svim relevantnim sudskim presudama”, Marin, Jasenko, Opće

ograničenje odgovornosti brodovlasnika i doktrina forum non conveniens, Poredbeno pomorsko

pravo, broj 153-154 ,1997., str. 45. 744 Vidi opširnije u: Yanaca-Small, op. cit. (bilj. 672), str. 1021-1026. 745 Citirano prema: Reinisch, August, The Issues Raised by Parallel Proceedings and Possible

Solutions, u: Michael Waibel (ur.) The Backlash Against Investment Arbitration: Perceptions

and Reality, Kluwer Law International, Alphen aan den Rijn, 2010., str. 123.


291

različitim strankama te budući da su pravne osnove različite, tuženikov

prigovor litispendencije nije osnovan.746

5.6.6.2.3. Načelo collateral estoppel-a

Prema načelu collateral estoppel, presuda ima obvezujući učinak u odnosu

na pitanja o kojima se vodio spor i o kojim je odlučeno presudom na sve

kasnije sporove između istih stranaka bez obzira na to radi li se o različitom

tužbenom zahtjevu u odnosu na onaj u kojem je donesena prethodna

presuda.747 Ovo se načelo primjenjuje u zemljama običajnog prava

(common law countries), međutim ovdje se navodi jer je do njegove

primjene počelo dolaziti i u međunarodnim investicijskim postupcima pa i

u onima koji se temelje na UEP-u. Cilj koji se njime želi ostvariti je vrlo sličan

cilju koji se ostvaruje primjenom načela res judicata. Da bi došlo do

primjene ovog načela potrebno je zadovoljiti sljedeće kriterije:748

(i) pitanje o kojemu je zabranjeno raspravljati treba biti jednako u oba

postupka;

(ii) o takvom pitanju se trebalo stvarno raspravljati;

(iii) to pitanje treba biti bitno za razrješenje prethodnog spora;

(iv) stranke trebaju biti iste ili barem imati zajednički pravni interes sa

strankama iz prethodnog spora;

(v) ona stranka kojoj je zabranjeno raspravljati u nastavnoj parnici

trebala je imati punu i pravičnu mogućnosti rasprave o tom pitanju u

prethodnom postupku.

746 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368) para. 26. 747 Black's Law Dictionary, op. cit. (bilj. 272), str. 279. 748 Zarra, op. cit. (bilj. 668), str. 159.


292

Ovo načelo počelo se primjenjivati i u međunarodnim investicijskim

arbitražama. Tako je npr., u predmetu Grynberg i RSM protiv Grenade u

postupku koji se vodio pred ICSID arbitražom, Arbitražni sud odlučivao o

prigovorima tuženika da su sva pravna i činjenična pitanja koja su iznijeli

tužitelji u svom tužbenog zahtjevu već raspravljena i presuđena u drugoj

arbitraži pa da stoga treba primijeniti načelo collateral estoppel-a i odbaciti

tužbenih zahtjev.749 Sud je utvrdio kako je načelo collateral estoppel-a

primjenjivo i u međunarodnoj investicijskoj arbitraži: „nije sporno da je

doktrina collateral estoppel široko utemeljena kao opće načelo prava

primjenjivo pred međunarodnim sudovima i arbitražnim sudovima kao što

je ovaj“750.

Slična je odluka i u predmetu Apotex protiv SAD-a u kojem je Arbitražni sud

utvrdio kako postoji sve veća tendencija i u zemljama kontinentalnog prava

prema priznavanju res judicata učinka i u odnosu na obrazloženja presuda

i odluka. Temeljem ovoga i arbitražni je sud u mogućnosti dati res judicata

učinak pitanjima koja su presuđena u prethodnoj odluci i temeljem toga

primijeniti načelo collateral estoppel-a751.

U praksi primjene UEP-a, u predmetu Petrobart protiv Kirgistana, tuženik

se pozvao na primjenu načela collateral estoppel-a navodeći da je tužitelj

mogao određena pitanja koja su sporna u ovom arbitražnom postupku,

iznijeti u postupcima koje je prethodno vodio pred domaćim sudom i pred

749 Rachel S. Grynberg, Stephen M. Grynberg, Miriam Z. Grynberg and RSM Production

Company v. Grenada, ICSID predmet broj ARB/10/6, Pravorijek od 10. prosinca 2010., para.

4.4.2 dostupno na: http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0726.pdf,

pristupljeno 4. siječnja 2018. 750 Ibid., para. 7.1.2. 751 Apotex Holdings Inc. and Apotex Inc. v. United States of America, Pravorijek, op. cit. (bilj.

722), para. 721.



293

UNCITRAL arbitražom. Budući da ih tada nije iznio, primjenom načela

collateral estoppel-a ne može ih više iznositi. Arbitražni je sud prvo

zaključio kako je načelo collateral estoppel-a prepoznato u međunarodnom

pravu da bi zatim utvrdio kako ne postoji opravdanje za primjenu ovog

načela u konkretnom slučaju budući da s jedne strane u UEP-u nema

odredbi koji bi predviđale da investitor, nakon što izabere jedan način

rješavanja sporova, ne bi mogao upotrijebiti i drugi način.752

752 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 67-68.


294

STANDARDI ZAŠTITE INVESTITORA I INVESTICIJA


Investicijski ugovori sadrže odredbe o obvezama u pogledu tretmana koji

zemlje primateljice investicija moraju pružiti stranim investitorima kako bi

ih zaštitile od političkog rizika koji proizlazi iz stavljanja njihove imovine

pod nadležnost zemlje primateljice investicija. Mjere koje poduzme država,

a „ne udovoljavaju definiranim standardima zaštite, predstavljaju kršenje

ugovora koje podrazumijeva međunarodnu odgovornost država i stavlja je

u poziciju da je potencijalno odgovorna za plaćanje obeštećenja za povredu

koju je prouzročila“.753

Standardi zaštite investitora i investicija generalno se mogu podijeliti na

dvije grupe – usporedne i apsolutne.754 Usporedni su zabrana

diskriminacije, standard nacionalnog tretmana i najpovlaštenije nacije,

dakle standardi koji uključuju usporedni test –tretman investitora

uspoređuje se s tretmanom sličnog investitora u sličnoj situaciji. U pravilu,

ako investitor dokaže prima facie da je različito tretiran, država mora

opravdati takvu razliku. Ovi su standardi dakle relativni. Za razliku od njih,

postoje i apsolutni standardi, koji su se s vremenom izgradili kao minimum

zaštite koju države primateljice investicija trebaju pružiti investitorima. To

su, u pravilu, standard pravičnog i poštenog tretmana, stalne zaštite i

sigurnosti, zabrane nerazumnih i arbitrarnih mjera. Test za utvrđivanje

povrede ovih standarda je provjera je li investitor u konkretnoj situaciji bio

753 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 228. 754 Vidi opširnije u: Grierson-Weiler, Todd i Laird A., Ian, Standards of Treatment, u:


University Press (2008), str. 261-264.


295

tretiran ispod standarda utvrđenih običajnim ili ugovornim međunarodnim

pravom.

Ugovori u pravilu ne definiraju standarde već se samo pozivaju na njih, tako

da utvrđenje njihovog sadržaja ostaje na arbitražnoj praksi koja se dobrim

dijelom temelji upravo na običajnom pravu. Moglo bi se reći da ugovori

utvrđuju opseg zaštite investitora, dok se sadržaj utvrđuje prema

običajnom međunarodnom pravu i arbitražnoj praksi. Stoga je kod

proučavanja svakog od ovih standarda ključno proučavanje arbitražne

prakse njihove primjene.

UEP pruža izuzetno široku zaštitu investitorima i investicijama što ga, uz

opisanu mogućnosti pristupa investicijskoj arbitraži, čini izuzetno

„prijateljskim“ prema investitorima. U njemu su sadržani svi standardi koji

se primjenjuju u međunarodnom investicijskom pravu tako da je ovaj

Ugovor i praksa koja se na njemu izgrađuje, dobar prikaz suvremenog

pristupa standarda zaštite investitora. Kako je naveo Coop UEP sadrži:

„jasne odredbe kojima se uspostavljaju pravila o zaštiti investitora zajedno

s mehanizmima za razrješenje navodnih povreda tih pravila“.755

Tako članak 10. stavak 1. UEP-a obvezuje države članice da:

„U skladu s odredbama ovog Ugovora potiču i stvaraju čvrste, nepristrane,

povoljne i jasne uvjete za investitore drugih ugovornih strana za investiranje

na svojem području. Takvi uvjeti uključuju obvezu povoljnog i nepristranog

postupka odobravanja investicija investitora drugih ugovornih strana. Takve

investicije moraju uživati najvišu moguću stalnu zaštitu i osiguranje i nijedna

755 Coop, Graham, 20 Years of the Energy Charter Treaty, ICSID Review, Vol. 29, No 3, 2014.,

str. 520.


296

ugovorna strana neće ni na koji način pogoršati, nerazumnim ili pristranim

mjerama njihovo vođenje, održavanje, korištenje, posjedovanje ili

raspolaganje. Ni u kojem slučaju takve investicije ne mogu biti podložne

postupku nepovoljnijem od onog koji zahtijeva međunarodno pravo,

uključujući međunarodne obveze. Svaka se ugovorna strana mora pridržavati

svih obveza u koje je ušla s investitorom ili koje je preuzela u svezi s

investicijom investitora neke druge ugovorne strane“.

Iz ove odredbe proizlazi da UEP sadrži čitav niz standarda zaštite investicija

i investitora:

a) obvezu pravičnog i poštenog tretmana; b) obvezu pružanja stalne zaštite

i sigurnosti;

c) zabranu neopravdanih ili diskriminirajućih mjera i d) „kišobran“

klauzulu. Pored ovih standarda, UEP u svom članku 10. stavku 7. postavlja

i e) standard nacionalnog tretmana i najpovlaštenije nacije756 te u članku

10(12) utvrđuje i f) standard osiguranja učinkovitih sredstava za zaštitu

prava investitora.

756 „Svaka će ugovorna strana na svojem području investicijama investitora drugih ugovornih

strana te s tim u vezi pripadajućim aktivnostima, uključujući upravljanje, održavanje, korištenje,

uživanje ili raspolaganje, pružiti ne manje povoljni postupak od onog koji pruža investicijama i

pripadajućim aktivnostima svojeg vlastitog investitora, uključujući i upravljanje, održavanje,

korištenje, uživanje ili raspolaganje, ili kojeg pruža investitoru neke druge ugovorne strane ili

neke treće države, ovisno što je od toga najpovoljnije“.


297

6.2. Pravičan i pošten tretman (fair and equitable treatment)

6.2.1. Definicija i sadržaj standarda

Kao što je već naglašeno, u ovom radu se koristi hrvatski tekst preuzet iz

teksta Zakona o potvrđivanju UEP i koji predstavlja jedinu službenu verziju

teksta UEP-a na hrvatskom jeziku. Budući da literature o UEP-u na

hrvatskom gotovo i nema, često se događa da se izrazi koji su uobičajeni u

međunarodnom investicijskom pravu u svom engleskom obliku na različiti

način prevode na hrvatski jezik. Tako se npr. za izraz fair and equitable

treatment za koji se uobičajio prijevod „pravičan i pošten tretman“ u

službenom tekstu UEP-a na hrvatskom jeziku, objavljenom u Narodnim

novinama, koristi izraz „povoljan i nepristran“. U nastavku teksta koristit će

se izraz „pravičan i pošten“.

Standard pravičnog i poštenog tretmana (fair and equitable treatment)

uključen je u gotovo sve investicijske ugovore pa tako i u UEP. Istovremeno

je to standard zaštite investitora koji se najčešće koristi u investicijskim

arbitražama „prisutan je u gotovo svakoj pojedinoj tužbi koju podnose

strani investitori protiv države primateljice investicije“.757 Svrha ovog

standarda, na način na koji se koristi i u međunarodnim investicijskim

ugovorima i u međunarodnoj investicijskoj arbitražnoj praksi, je „ispuniti

praznine koje ostavljaju specifični standardi zaštite radi ostvarenja one

razine zaštite investitora koja je bila zamišljena ugovorom“.758

757 Yannaca-Small, Katia, Fair and Equitable Treatment Standard: Recent Developments, u:

August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str.

111. 758 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 132.


298

Koncept standarda pravičnog i poštenog tretmana nastao je u okviru

pokušaja kodifikacije međunarodnog investicijskog prava poslije II.

svjetskog rata. Ovaj je standard prvi put uveden u međunarodno pravno

okružje s pokušajima uspostave Međunarodne trgovinske organizacije kroz

Povelju iz Havane 1948. god. u kojoj se po prvi put spominje just and

equitable treatment. Iako ova Povelja nije nikada stupila na snagu, standard

pravičnog i poštenog tretmana pojavljivao se i u kasnijim inicijativama za

uređenje međunarodnog investicijskog prava kao što su bile Abs-

Showcross nacrt Konvencije o stranim investicijama i OECD nacrt

Konvencije o međunarodnoj zaštiti strane imovine. Međutim, prva zemlja

koja je prihvatila ovaj standard i počela ga ugrađivati u svoje investicijske

ugovore (tada ugovore o prijateljstvu, trgovini i navigaciji) bila je SAD.

Kasnije je taj standard našao svoje mjesto i u bilateralnim, a nakon toga i u

multilateralnim investicijskim ugovorima.759

Ugovori u pravilu, a tako je i u UEP-u, ne sadrže definiciju standarda čime

je njegovo definiranje prepušteno praksi koja će se izgrađivati kroz

investicijske arbitraže. Ovaj je standard preuzet iz „međunarodnog prava i

kroz čestu primjenu arbitražnih sudova u arbitražama temeljem ugovora o

zaštiti uzajamnih ulaganja i NAFTA-e, postao je bitno načelo zaštite

investicija“.760 Može se reći da je ovaj standard najvažniji standard zaštite u

međunarodnom investicijskom pravu.761 Ipak, sadržaj i doseg ovog

standarda nije lako utvrditi i opisati pa se njegova primjena razlikuje kroz

praksu arbitražnih sudova. Radi se o standardu koji se često upotrebljava

jer je od izuzetne važnosti, a istovremeno nema jasno ograničen i definiran

759 Vidi opširnije u: Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 242-243. 760 Hobér, op. cit. (bilj. 191), str. 157. 761 Babić, op. cit. (bilj. 655), str. 397.


299

sadržaj te nema normativne definicije što bi trebao sadržavati762. Tako J.

Salacuse navodi da se radi o standardu koji je jako teško primjenjivati jer

je:

„Prvo, izluđujuće neodređen, frustrirajuće općenit i varljivo rastezljiv. Drugo,

ugovori i njihove odredbe u kojima je zadan ne daju ni njegovu definiciju ni

način kako ga primijeniti. Treće… sama primjena zavisi od procjene činjenica i

okolnosti u svakom pojedinom slučaju tako da se ne može izgraditi jedinstveni

standard kroz praksu arbitražnih sudova ili analizu doktrina“.763

Kako je to postavio Arbitražni sud u predmetu Biwater protiv Tanzanije:

„Bilateralni investicijski ugovor ostavlja točni opseg standarda pravičnog i

poštenog tretmana na utvrđenje arbitražnom sudu“.764

Najveći izazov koji proizlazi iz neodređenosti ovog standarda je postaviti

mu granice, odnosno utvrditi koje postupanje predstavlja kršenje ovog

standarda, pri čemu treba voditi računa o ravnoteži između zahtjeva za

zaštitom investicije i prava države na legitimnu akciju. Schill je standard

pravičnog i poštenog tretmana opisao na sljedeći način:

„Pravični i pošteni tretman nema objedinjeno i opće prihvaćeno temeljno

značenje kao takvo i ne postoji definicija standarda koja se može lagano

primijeniti. Do sada se ustalilo jedino da pravični pošteni tretman predstavlja

standard koji je neovisan od domaćeg pravnog poretka i koji nije ograničen na

suzbijanje ponašanja države u lošoj vjeri. Osim ovog, vrlo minimalnog

koncepta, ipak je njegov točni normativni sadržaj osporavan, vrlo malo

762 Vidi opširnije u: UNCTAD, Fair and Equal Treatment, UNCTAD Series on Issues in

International Investment Agreements II, United Nations, New York and Geneve, 2012.,

dostupno na:

http://unctad.org/en/Docs/unctaddiaeia2011d5_en.pdf, pristupljeno 4. siječnja 2018. 763 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 244. 764 Biwater Gauff (Tanzania) Ltd. v. United Republic of Tanzania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 345),

para. 595.


300

potvrđen praksom države i nemoguće ga je suziti kroz tradicionalne oblike

interpretativnih silogizama“.765

Arbitražni su se sudovi načelno bavili i pitanjem razgraničenja između ovog

standarda koji je zadan ugovorom i minimalnog međunarodnog standarda

zaštite investicija.766 Prevladavajuće mišljenje je ono koje je definirao

Arbitražni sud u predmetu Rumeli protiv Kazahstana prema kojem se radi

o sadržajno jednakim standardima, odnosno da se ugovornom odredbom o

obvezi države za pravični i pošteni tretman investitora ne uspostavlja viši

standard zaštite od onog koji pruža međunarodno običajno pravo:

„Jedini aspekt ovog problema po kojem se stranke razlikuju je to što koncept ne

uspostavlja veće obveze za tuženika od minimalnog međunarodnog standarda

zaštite. Arbitražni sud smatra da je određenost više teoretska nego stvarna.

Dijeli mišljenje nekoliko ICSID arbitražnih sudova da ugovorni standard

765 Schill, Stephan, The Multilateralization of International Investment Law, Cambridge

University Press, 2009., str. 263. 766 Opis minimalnog međunarodnog standarda dan je u : OECD Working Papers on

International Investment 2004/03: Fair and Equitable Treatment Standard in International

Investment Law, OECD Publishing 2004.,

str. 8 i 9. , dostupno na: http://www.oecd-

ilibrary.org/docserver/download/675702255435.pdf?expires=1499099078&id=id&accname=g

uest&checksum=B34876D73B7BA67A1A41D69C004AE0C7, pristupljeno 4. siječnja 2018.:

„Međunarodni minimalni standard je pravilo međunarodnog običajnog prava kojim se uređuje

tretman stranaca na način da se daje minimalni skup načela koje države, bez obzira na njihovo

domaće zakonodavstvo i praksu, moraju poštivati kada postupaju sa stranim državljanima i

njihovom imovinom. Dok načelo nacionalnog tretmana predviđa da stranci mogu jedino

očekivati jednak tretman s domaćim državljanima, međunarodni minimalni standard postavlja

niz brojnih osnovnih prava koja su ustanovljena kroz međunarodno pravo i koja država mora

jamčiti strancima, bez obzira na tretman koji daje vlastitim državljanima. Povreda ove norme

dovodi do međunarodne odgovornosti države domaćina i može otvoriti put međunarodnoj

akciji za račun povrijeđenih stranaca u slučaju da je stranac iscrpio domaće pravne lijekove.

…. Odluka iz 1926. o tužbi Neer postala je ključni predmetu za međunarodni minimalni

standard: ispravnost vladinih postupaka trebala bi se testirati po međunarodnim standardima…

tretman stranca, kako bi predstavljao međunarodni prekršaj, mora predstavljati zlostavljanje,

lošu vjeru, namjerno zanemarivanje dužnosti ili takvu nedostatnu vladinu akciju koja je toliko

ispod međunarodnog standarda, da bi je svaka razumna i nepristrana osoba odmah prepoznala

kao nedostatnu. Nebitno je proizlazi li nedostatnost iz lošeg izvršenja razumnog zakona ili iz

činjenice da državni zakoni ne omogućuju vlastima da postupaju po međunarodnim

standardima“.


301

pravičnog i poštenog tretmana nije materijalno različit od minimalnog

standarda tretmana u međunarodnom običajnom pravu“.767

U predmetu Saluka protiv Češke, Arbitražni je sud običajni minimalni

standard postavio kao standard koji se uvijek primjenjuje, dok je standard

pravičnog i poštenog tretmana po ugovoru određen kao viši standard:

„… običajni minimalni standard je u svakom slučaju obvezujući za državu i daje

minimalno jamstvo stranim investitorima, čak i kad država slijedi politiku koja

se načelno protivi stranim investicijama. U tom kontekstu minimalni standard

pravičnog i poštenog tretmana ne može zapravo osigurati više od minimalne

zaštite. Slijedom toga, da bi ponašanje države povrijedilo ovaj standard treba

biti relativno većeg stupnja neprihvatljivosti. S druge strane, bilateralni

investicijski ugovori dizajnirani su kako bi promovirali strane izravne

investicije… u tom kontekstu, zaštita investitora po pravičnom i poštenom

tretmanu zamišljena je kako bi bila jamstvo koje daje pozitivni poticaj stranim

investitorima. Slijedom toga, da bi država prekršila ovaj standard može biti

dovoljno da je njeno ponašanje relativno nižeg stupnja neprihvatljivosti“.768

Različiti pristupi arbitražnih sudova otežavaju donošenje zaključka o

odnosu minimalnog međunarodnog standarda i standarda poštenog i

pravičnog tretmana. Ipak, kao što je već navedeno, u praksi se pojavljuje sve

više razmišljanja prema kojima je to razlikovanje nepotrebno teoretiziranje

jer je jedino bitno utvrditi sadržaj standarda poštenog i pravičnog

tretmana. Sve razloge za to naveo je Schill:

767 Rumeli Telekom A.S. and Telsim Mobil Telekomunikasyon Hizmetleri A.S. v. Republic of

Kazakhstan, ICSID predmet broj ARB/05/16, Pravorijek od 29. srpnja 2011., para. 611.,

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0728.pdf,

pristupljeno 4. siječnja 2018. 768 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para.

292.


302

„Prvo, neki arbitražni sudovi smatraju da je uključivanje poštenog i pravičnog

tretmana u široku mrežu investicijskih ugovora transformiralo sam standard u

međunarodno običajno pravo. Drugo, čak i u nedostatku takve eksplicitne

transformacije, drugi arbitražni sudovi tumače međunarodni minimalni

standard kao evoluirajući koncept koji se razvio od vremena tradicionalnog

međunarodnog prava, čime je smanjio moguće razlike između ugovora i

običaja. Završno, minimalni standard iz međunarodno običajnog prava i sam

nema točan sadržaj i zavisi od tumačenja arbitražnih sudova. Kako bi se ovaj

standard konkretizirao, arbitražni se sudovi u pravilu pozivaju na odluke

drugih arbitražnih sudova, bez da čine razliku jesu li te odluke utemeljene na

običajnoj ili autonomnoj ugovornoj verziji“.769

Postavlja se i pitanje dosega ovog načela, odnosno radi li se o samostalnom

standardu ili ga treba tumačiti u poveznici s drugim standardima koje

postavlja članak 10. UEP-a. Arbitražni sud u predmetu Petrobart protiv

Kirgistana naveo je da „ne nalazi potrebnim analizirati postupke Kirgistana

u odnosu na različite posebne elemente iz članka 10(1) Ugovora nego

primjećuje da je ovaj paragraf u cijelosti namijenjen osiguranju pravičnog i

poštenog tretmana investicija“770. Iz ovog bi proizlazilo da ovaj standard ne

postoji samostalno, nego obuhvaća sve standarde iz ove odredbe.

Kako se vidi u nastavku teksta, drugi arbitražni sudovi koji su postupali po

UEP-u primjenjivali su ovaj standard kao samostalni standard u odnosu na

druge standarde iz članka 10. UEP-a. Na ovom tragu je i stav Schreuera koji,

prikazujući standarde zaštite investitora po UEP-u, navodi da se radi o

samostalnom standardu. Ovaj standard podrazumijeva postojanje

769 Schill. W. Stephan, Fair and Equitable Treatment, the Rule of Law and Comparative Public

Law, u: Stephan W. Schill (ur.), International Law and Comparative Public Law, Oxford

University Press, 2010, str. 153. 770 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 76.


303

transparentnog i nedvosmislenog zakonodavnog okvira koji „štiti procesnu

korektnost i due process i uopće postupanje u dobroj vjeri kao i

investitorova legitimna očekivanja i slobodu od prisile i lošeg

postupanja“.771

U praksi se postavlja pitanje razlike između pojmova pravičan (equitable) i

pošten (fair) u smislu UEP-a. Tako prof. Wälde predlaže sljedeće

razlikovanje:

„Oslanjajući se na plain meaning tumačenje kako ga definira članak 31. Bečke

konvencije o ugovorima, poštenje (fairness) se odnosi na suvremene koncepte

„dobrog vladanja“ izražene kroz važeće pravne instrumente koji se odnose na

određenu državu ili grupu država koje su uključene u spor po UEP-u. Pravičnost

(equitable) je referenca na zloupotrebu formalnog prava koje se odnosi npr. na

načelo estoppel (gubitak prava zbog proteka roka, nepoduzimanja neke radnje,

prethodno danih izjava i sl.) iz engleskog prava, na načelo postupanja u dobroj

vjeri (good faith), načelo zabrane zloupotrebe prava i venire contra factum iz

međunarodnog i građanskog prava“.772

Ipak, kako se vidi dalje iz teksta, iz prakse arbitražnih sudova koji postupaju

po UEP-u ne treba davati posebno značenje riječima „pošteno“ i „pravično“

već se one trebaju koristiti kao jedinstveni izraz. „Pravičan i pošten tretman

(fair and equitable tratment) sintagma je koja ima jedinstveno pravno

značenje. Riječima 'pošten' i 'pravičan' ne treba pripisivati međusobno

različite konotacije“.773 Dakle, radi se o standardu u kojem se riječima

771 Schreuer, H, Crhistoph, Selected Standards of Treatment Available Under the Energy

Charter Treaty, u: Graham Coop i Clarisse Ribeiro (ur.) Investment Protection and the Energy

Charter Treaty, Juris Publishing, Hungitnon, 2008., str. 65. 772 Wälde, Thomas W., Energy Charter Treaty-based Investment Arbitration – Controversial

Issues, The Journal of World Investment & Trade, Vol. 5, 2004., str. 385. 773 Babić, op. cit. (bilj. 655), str. 402.


304

„pošten“ i „pravičan“ ne treba davati odvojena značenja nego ih treba

tumačiti zajedno, kao jedinstveni standard. Temeljem uobičajenog značenja

riječi pošten i pravičan tretman zahtijeva takav pristup kod „obnašanja

vlasti koji se temelji na nepristranom skupu pravila koja bi se trebala

primjenjivati radi pružanja pravde svim zainteresiranim strankama na koje

se može odnositi odluka države koja je u pitanju, uključujući i ukupno

stanovništvo države domaćina.“774

Ono što se vidi iz prakse arbitražnih sudova je da se, s obzirom na veliki broj

javno objavljenih pravorijeka, kod primjene ovog standarda sve više

pozivaju na praksu drugih arbitražnih sudova. U predmetu Plama protiv

Bugarske:„ Arbitražni sud će pokušati dati relevantnu definiciju standarda,

uzimajući u obzir praksu po UEP-u i praksu arbitražnih sudova po drugim

investicijskim ugovorima“.775 Osnovna prednost ovog pristupa je što se

kroz njega jača pravna sigurnost, a investitori i države primateljice

investicija mogu s većom sigurnošću predvidjeti koje će biti pravne

posljedice određenog ponašanja.776 S obzirom da ne postoji tekst ugovora

iz kojeg bi se mogao utvrditi sadržaj ovog standarda te da arbitražni sudovi

nisu vezani presedanima, ovako nedefinirani standard omogućuje im da

budu kreatori prava, pri čemu nisu vezani ni voljom potpisnika ugovora (jer

se ona ne može utvrditi iz teksta ugovora) ni dotadašnjom praksom

arbitražnih sudova.

774 UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762), str. 7. 775 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgari, Pravorijek, op. cit. (bilj. 405), para. 164. 776 Vidi opširnije u: Jacob, Marc; Schill, W. Stephan, Standards of Protection, u: Bungenberg,


Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 714-715.


305

U primjeni UEP-a, Arbitražni sud u predmetu Stati protiv Kazahstana

zauzeo je stav kako tumačiti i primjenjivati standard pravičnog i poštenog

postupanja u kontekstu UEP-a:

„Standard pravičnog i poštenog tretmana treba se procjenjivati u okviru svih

činjeničnih okolnosti. Štoviše, primjena standarda pravičnog i poštenog

tretmana može biti samo posebna za svaki predmet, uzimajući u obzir posebne

činjenične okolnosti konkretnog slučaja i da se one u konkretnom slučaju

trebaju vrednovati u pravnom kontekstu UEP-a“.777

Iz postojeće prakse arbitražnih sudova može se zaključiti da standard

pravičnog i poštenog postupanja sadrži sljedeće elemente:

(1) zaštitu legitimnih očekivanja investitora;

(2) transparentnost u donošenju i provođenju odluka;

(3) zaštitu proceduralnih prava ulagača;

(4) zabranu zlonamjernog postupanja. 778

Sličnu podjelu radi i UNCTAD studija o pravičnom i poštenom tretmanu779

koja izdvaja sljedeća ponašanja država koja su neprimjerena i

diskreditirajuća u toj mjeri da bi predstavljala povredu ovog standarda: a)

osujećivanje investitorovih legitimnih očekivanja; b) uskrata pravde i

zakonitog postupka; c) očita samovolja u donošenju odluka i d) izravno

zlostavljanje.

Prema Dolzeru i Scheueru, kroz praksu arbitražnih sudova definiralo se

nekoliko načela koja podrazumijeva ovaj standard: (i) stabilnost i zaštita


Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para 944. 778 Babić, op. cit. (bilj. 655), str. 406. 779 UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762), str. 62.


306

investitorovih legitimnih očekivanja; (ii) poštivanje ugovornih obveza; (iii)

poštivanje postupovnih pravila i zakonskih obveza; (iv) postupanje u

dobroj vjeri i (v) izostanak prisile i maltretiranja.780

Arbitražni je sud u predmetu Electrabel protiv Mađarske opsežno citirao i

mišljenje komentatora i druge arbitražne odluke te postavio sljedeće

elemente standarda pravičnog i poštenog tretmana:

a) obvezu transparentnog postupanja;

b) obvezu postupanja u pravičnom procesu (due process);

c) obvezu suzdržavanja od poduzimanja arbitrarnih ili diskriminirajućih

mjera;

d) obvezu suzdržavanja od izigravanja investitorovih razumnih

očekivanja u odnosu na pravni okvir koji bi mogao štetiti investitorovoj

investiciji.781

U predmetu Mamidoil protiv Albanije, Arbitražni sud utvrdio je četiri

sastavnice poštenog i pravičnog tretmana:782

1. Osiguranje stabilnog i transparentnog pravnog okvira – s jedne strane,

pravni okvir treba prosuđivati prema svakoj konkretnoj situaciji, svaka

zemlja ima svoje specifičnosti i njih treba uzeti u obzir: “Investitor može

imati pravo uzdati se u napore Albanije da ispuni svoje obveze koje

proizlaze iz međunarodnih obveza, ali nema pravo očekivati da će ovi

napori dati jednake rezultate u odnosu na stabilnosti kao oni u Velikoj

780 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 145. 781 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 74. 782 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek., op. cit.

(bilj. 269), para 599.


307

Britaniji, SAD-u ili Japanu“.783 S druge strane, kod prosudbe eventualne

povrede ove obveze, treba uzeti u obzir i ponašanje samog investitora.

Naime, svaki investitor mora s dužnom pažnjom procijeniti sve okolnosti i

prema tome donijeti odluku o svojoj investiciji. Dakle, investitor ima pravo

osloniti se i pretpostaviti da će pravni poredak biti stabilan i transparentan,

ali istovremeno mora sam provjeriti i ispitati sve okolnosti vezane uz

investiciju. „… standard je usmjeren i na državu i na investitora. Poštenje i

pravičnost ne mogu biti uspostavljeni bez da se na odgovarajući i

uravnoteženi način ne procijeni postupanje i jedne i druge strane“.784

Značajno je da je Sud postavio ovaj standard kao relativan, dakle zavisan od

situacije u svakoj pojedinoj zemlji te da je ispunjenje ovog standarda

napravio zavisnim i od postupanja investitora i postupanja države.

2. Legitimna očekivanja – mogu se postavljati samo prema situaciji i

okolnostima koje su postojale u vrijeme poduzimanja investicije.785

Arbitražni se sud bavio i pitanjem kako odrediti vrijeme kada „legitimna

očekivanja“ postaju zaštićena pa je došao do zaključka da treba sagledati

konkretne okolnosti, pri čemu treba uvažavati razinu ulaganja investitora,

odnosno koliko je on u mogućnosti odustati od investicije u trenutku kada

procjenjuje situaciju i utvrđuje svoja „legitimna očekivanja“.

3. Pritisak države na investitora – Arbitražni sud utvrdio je da traženje od

investitor da ishodi određene dozvole nije pritisak države na investitora u

smislu da bi to predstavljalo nepošteno ili nepravično postupanje, posebice



308

u svjetlu ranijeg utvrđenja da on nije mogao imati opravdano očekivanje da

država neće zahtijevati te dozvole.786

4. Uskrata pravde (denial of justice) – Arbitražni je sud prvo utvrdio da

međunarodna arbitraža nije i ne može biti žalbeni sud na kojem će se

propitivati pojedinačne odluke nacionalnih sudova: „ standard 'uskrate

pravde' u međunarodnom pravu ne štiti od mogućih pogrešnih odluka nego

od nemogućnosti ukupnog pravosudnog sustava zemlje primateljice

investicije da osigura stranom investitoru pošten i pravičan tretman.“787

U predmetu Liman protiv Kazahstana, Arbitražni sud zauzeo je stav da je

uskrata pravde primjer povrede poštenog i pravičnog tretmana kako je on

opisan u članku 10. UEP-a.788 Istovremeno je naglasio kako on nije žalbeno

tijelo i da njegova uloga nije u ispravljanju odluka nacionalnih sudova

budući da:

„Tuženik može biti odgovoran za uskratu pravde samo ako tužitelj dokaže

temeljene pogreške u pravosudnom sustavu. Takve se pogreške uglavnom

odnose na slučajeve kada postoje bitne pogreške u primjeni postupovnog prava

kao što su nedostatak pravičnog postupka kao jedan od elemenata uskrate

pravde“.789

Prema Schillu i Jacobu, elementi standarda pravičnog i poštenog tretmana

su:790

786 Ibid., para. 746. 787 Ibid., para.764. 788 Liman Caspian Oil i NCL Dutch Investment v. Republic of Kazakhstan, Pravorijek., op.cit.

(bilj. 270), para. 268. 789 Ibid., para. 279. 790 Vidi opširnje u: Jacob i Schill op. cit. (bilj. 776), str. 719-743.


309

a) legitimna očekivanja investitora, moraju se poštovati ona očekivanja

investitora koje je stekao ili mogao razumno steći postupajući s dužnom

pažnjom, a država je sa svoje strane, izravno ili neizravno, dala temelje za

ta očekivanja; očekivanja se odnose na to da se zakonodavni i politički okvir

neće mijenjati na štetu investitora;

b) načelo stabilnosti, predvidljivosti i dosljednosti koje je zapravo sadržano

i u načelu poštivanja opravdanih očekivanja investitora s tim da se ono

odnosi općenito na stabilnost sustava, dakle na uvjete koji se odnose na sve

investitore, a ne na pojedine investitore ili skupine investitora;

c) načelo zakonitosti prema kojemu svaka radnja koju poduzima država

primateljica investicije treba biti su skladu s njezinim pravnim obvezama

koje su sadržane bilo u nacionalnom bilo u međunarodnom pravu;

d) načelo postupanja u pravičnom procesu i suzdržavanja od uskrate

pravde, bilo da se radi o poštivanju investitorovih prava u upravnim ili

sudskim postupcima, tu se može raditi o dugotrajnom nepoštivanju rokova,

očitom i zlonamjernom nepridržavanju zakona, uskrati nekog postupovnog

prava kao što je to pravo na saslušanje ili ispitivanje svjedoka. Međutim, to

se ne odnosi na pogreške u primjeni prava koje se događaju u normalnom

tijeku stvari;

e) načelo nediskriminacije koje se temelji na ideji da jednako treba biti

tretirano na jednaki način, dakle isti investitori kada se nađu u istoj situaciji

trebaju imati jednaki tretman;


310

f) načelo razmjernosti i opravdanosti prema kojem svaka mjera koju

poduzima država na štetu investitora treba biti s jedne strane poduzeta radi

ostvarenja neke javne svrhe, a s druge strane šteta koju bi eventualno

pretrpio investitor mora biti razmjerna koristi koju donosi javna politika u

odnosu na konkretno pitanje;

g) načelo transparentnosti prema kojem odluke koje se tiču investitora i

njegove investicije trebaju biti donošene na transparentan način kako bi

investitor mogao prilagoditi svoje postupanje.

Prema Salacuseu, načela na kojima arbitražni sudovi najčešće temelje svoje

odluke kod primjene standarda pravičnog i poštenog tretmana su

ispitivanje je li država primateljica investicije: 791

1) propustila zaštititi investitorova legitimna očekivanja;

2) propustila transparentno djelovati;

3) postupala arbitrarno ili izložila investitora diskriminirajućem

postupanju;

4) uskratila investitoru pristup pravdi ili zakoniti postupak;

5) postupala u lošoj vjeri.

Kao što se vidi iz prikazanog, svi autori i arbitražna praksa slažu se oko

bitnih elemenata ovog standarda. U nastavku će biti obrazloženi bitni

sastojci, kako ih su ih postavili Jacob i Schill, budući da su oni najširi te da

obuhvaćaju sve moguće sastavnice ovog standarda koji su sadržani u

podjelama drugih autora i arbitražnoj praksi.

791 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 253.


311

6.2.2. Legitimna očekivanja investitora (legitimate expectations)

Legitimna su očekivanja ona koja investitor, nakon što je poduzeo sve

razumne, očekivane i uobičajene korake radi provjere situacije u zemlji

primateljici investicije i svih okolnosti vezanih uz njegovu investiciju, može

imati od svoje investicije. Takva očekivanja investitora temelje se na

„zakonodavnom okviru zemlje primateljice investicije te na bilo kakvom

očitovanju ili postupanju koje je implicitno ili eksplicitno napravila ta

država“.792

Iz prakse arbitražnih sudova vidljivo je da je najvažniji element pravičnog i

poštenog tretmana upravo zaštita investitorovih razumnih i legitimnih

očekivanja. Koncept legitimnih očekivanja sve se češće koristi u arbitražnoj

praksi iako njegov sadržaj nije do kraja definiran.793 Načelo poštivanja

legitimnih očekivanja investitora nije apsolutno i ono ne traži da države

„zamrznu svoje pravne sustave u korist investitora“.794 Štoviše, neki sudovi

su legitimna očekivanja definirali kao prevladavajući element standarda

pravičnog i poštenog tretmana i kao središnje mjesto tog standarda. Tako

je Arbitražni sud u predmetu Saluka protiv Češke utvrdio kako je standard

pravičnog i poštenog tretmana usko povezan s pojmom legitimnih

očekivanja koji je, prema stavu suda, dominantni element tog standarda:

„Investitorova se odluka da poduzme investiciju temelji na procjeni stanja

pravnog okvira i ukupnosti poslovnog okruženja u vrijeme poduzimanja

investicije kao i na očekivanju investitora da će postupanje države, nakon

792 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 145. 793 Vidi opširnije u: Potestà, Michele, Legitimate expectations in investment treaty law:

Understanding the roots

and the limits of a controversial concept, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Vol.

28, Iss. 1, 2013, str. 88-122. 794 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 255.


312

poduzimanja investicije, biti pošteno i pravično. Standard poštenog i pravičnog

tretmana usko je povezan s pojmom legitimnih očekivanja koji je dominantan

element tog standarda. Stoga se na temelju poštenog i pravičnog tretmana koji

je sadržan u članku 3.1. treba smatrati da je Češka preuzela obvezu da će sa

stranim investitorima postupati na način da izbjegava povredu njihovih

legitimnih i razumnih očekivanja“.795

U predmetu El Paso Energy protiv Argentine, Arbitražni je sud legitimna

očekivanja opisao kao središnju točku pravičnog i poštenog tretmana:

„… legitimna očekivanja investitora smatraju se središnjom točkom u

definiranju pravičnog i poštenog tretmana, koji god bio njegov opseg. Postoji

prevladavajući trend da se mjerilo za pravični i pošteni tretman nalazi u

legitimnim i razumnim očekivanjima stranaka, koja proizlaze iz obveze

postupanja u dobroj vjeri“.796

Slično je utvrđenje Arbitražnog suda u predmetu Waste Management II

protiv Meksika: „u primjeni ovog standarda važno je da je takav tretman

predstavljao kršenje jamstava koje je dala država primateljica investicije, a

na koje se tužitelj razumno mogao osloniti“.797

Razmatrajući pitanje kako procjenjivati predstavlja li postupanje države

povredu prava na legitimna očekivanja investitora, Arbitražni sud u

predmetu Al-Bahloul protiv Tadžikistana utvrdio je kako se odluka treba

795 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para.

301-302. 796 El Paso Energy International Company v. the Republic of Argentina, ICSID predmet broj

ARB/03/15, Pravorijek od 31. listopada 2011., para. 348., dostupno na:

https://www.italaw.om/sites/default/files/case-

documents/ita0270.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018. 797 Waste Management, Inc. v. United Mexican States, ICSID predmet broj ARB(AF)/00/3,

Pravorijek od 30. travnja 2004., para. 98., dostupno na:


2018.


313

temeljiti na sagledavanju: a) naravi očekivanja; b) oslanjanja na očekivanja

i c) legitimnosti takvog oslanjanja.798

U predmetu Parkerings-Compagniet protiv Litve, Arbitražni je sud utvrdio

da je očekivanje legitimno:

„ako je investitor primio eksplicitno obećanje ili jamstvo države primateljice

investicije, ili je država primateljica investicije implicitno stvorila uvjerenje ili

sigurnost kod investitora koje je on uzeo u obzir kod poduzimanja investicije.

Završno, u situaciji u kojoj država primateljica investicije nije dala ni jamstva ni

uvjeravanja, za određivanje jesu li investitorova očekivanja legitimna,

odlučujuće su okolnosti koje su bile relevantne za zaključivanje ugovora. Kako

bi se utvrdila legitimna očekivanja investitora, potrebno je analizirati i

postupanje države u vrijeme investicije“.799

U istom predmetu Arbitražni sud utvrdio je kako svaka država ima pravo

mijenjati svoje zakone te da, ukoliko se nije obvezala da to neće činiti, npr.

ugovarajući stabilizacijsku klauzulu, investitor ne može tome prigovarati.

Međutim, istovremeno je „činjenica da svaki investitor ili poslovni čovjek

zna da će se zakoni s vremenom mijenjati. Ipak, zabranjeno je državi

postupati nepošteno, nerazumno ili nepravično u korištenju svoje

zakonodavne ovlasti“.800

Dakle, investitor načelno ima pravo očekivati i stabilnost i predvidljivost

pravnog okruženja investicije. Međutim, da bi se mogao pozvati na takva

očekivanja, investitor mora postupati s dužnom pažnjom, a njegova

798 Mohammad Ammar Al-Bahloul v. The Republic of Tajikistan, Međupravorijek, op. cit. (bilj.

369), para. 200. 799 Parkerings-Compagniet AS v. the Republic of Lithuania , ICSID predmet broj ARB/05/8,

Pravorijek od 11. rujna 2007., para. 331., dostupno na:


2018. 800 Ibid., para. 332.


314

očekivanja moraju biti razumna u svjetlu svih okolnosti koje prevladavaju

u državi primateljici investicije: „Investitor mora predvidjeti da se okolnosti

mogu promijeniti i temeljem toga strukturirati svoju investiciju na način da

se može prilagoditi mogućim promjenama pravnog okruženja“.801

Što se tiče vrste i naravi postupanja države kojima su eventualno stvorena

legitimna očekivanja, Newcombe i Parradel definirali su ih na sljedeći način:

„Legitimna očekivanja oko tretmana investicija nastat će temeljem uvjeta koje

je ponudila država primateljica investicije u vrijeme investicije. Praksa

primjene investicijskih ugovora naglašava da za stvaranje legitimnih

očekivanja, postupanje države treba biti nedvojbeno i specifično. Poticajne

opaske državnih službenika same po sebi ne daju pravo na legitimna

očekivanja. Treba postojati 'nedvojbena potvrda' ili 'odlučno i nedvojbeno

uvjeravanje'. Postupanje mora biti usmjereno prema konkretnoj osobi ili

određenoj grupi“.802

Investitorova očekivanja treba procjenjivati prema vremenu kada

poduzima investiciju i ona trebaju biti utemeljena na razumnoj procjeni

situacije. U predmetu LG&E protiv Argentine, Arbitražni sud jasno je

utvrdio kako se legitimna očekivanja investitora trebaju temeljiti na

„uvjetima koje je ponudila država domaćin u vrijeme poduzimanja

investicije; oni ne mogu biti postavljeni jednostrano od jedne stranke;

moraju postojati i biti zakonski provedivi; u slučaju povrede države

domaćina nastaje obveza obeštećenja investitora za štetu, osim ako je šteta

nastala iz nužde; ipak investitorova očekivanja ne smiju zanemariti

801 Ibid., para. 333. 802 Newcombe i Paradell, op. cit. (bilj. 12), str. 282.


315

parametre kao što su poslovni rizik ili uobičajeni obrasci ponašanja u

industriji“.803

Jednako tako i u predmetu Enron protiv Argentine, Arbitražni sud utvrdio

je da je neophodno da su takva očekivanja proizašla iz „uvjeta koje je

ponudila država u vrijeme investicije i da se investitor oslanjao na takve

uvjete kad je odlučio investirati“.804

Iz prakse arbitražnih sudova moguće je identificirati nekoliko bitnih

elemenata legitimnih očekivanja805:

a) Legitimna očekivanja mogu nastati samo iz izričito preuzetih obveza

ili predstavljanja koja je država prikazala investitoru koji se na njih

oslonio;806

b) Investitor mora biti svjestan općeg regulatornog okvira u državi

primateljici investicije;807

803 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine

Republic, ICSID predmet broj ARB/02/1, Odluka o odgovornosti od 3. listopada 2006., para.

130., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0460.pdf,

pristupljeno 5. siječnja 2018. 804 Enron Corporation and Ponderosa Assets, L.P. v. the Argentine Republic, ICSID predmet

broj ARB/01/3, Pravorijek od 22. svibnja 2007., para. 282., dostupno na:


documents/ita0293.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018. 805 Ibid., str. 95. 806 Npr. u predmetu Methanex protiv SAD-a, Arbitražni sud zaključio je: „Kao pitanje općeg

međunarodnog prava, nediskriminirajuća regulativa u svrhu javnog interesa, koja je donesena u

zakonitom postupku i koja se odnosi, između ostalih, i na stranog investitora ili investiciju se ne

smatra eksproprirajućom i podobnom za naknadu osim ako su preuzete specifične obveze

regulirajuće vlade u odnosu na tada putativne strane investitore koji su razmatrali investiranje

ako se vlada suzdrži od takve regulative. (Methanex Corporation v. United States of America,

Završni pravorijek Tribunala o nadležnosti i meritumu, op. cit. (bilj. 255), dio IV, poglavlje D,

strana 5, para. 7). 807 U predmetu Parkerings-Compagniet AS v. Litva , Arbitražni sud utvrdio je „Godine 1998. u

vrijeme Ugovora, političko okruženje u Litvi je bilo karakteristično za zemlju koja je u tranziciji

iz prošlosti u kojoj je bila dio Sovjetskog Saveza do kandidata za članstvo u EU. Stoga su

zakonodavne promjene bile ne samo predvidiljve nego su se trebale smatrati vjerojatnim. Kao

što bi i bilo koji drugi poslovni čovjek bio, i tužitelj je bio svjestan rizika da će se promjene

zakona dogoditi nakon sklapanja sporazuma. Okolnosti koje su okruživale odluku o investiciji


316

c) Investitorova očekivanja moraju biti uravnotežena s legitimnim

regulatornim aktivnostima države primateljice investicije.808

U predmetu Continental Casualty protiv Argentine, Arbitražni je sud ove

elemente definirao kao bitne za utvrđenje postojanja legitimnih očekivanja

kao sastavnice standarda poštenog i pravičnog tretmana:809

„(i) posebnost preuzetih obveza na koje se navodno oslanjalo... štoviše

uzimajući u obzir da političke izjave imaju najmanju pravnu snagu što je

vrijedno žaljenja;

(ii) opće pravne izjave izazivaju smanjena očekivanja, posebice kod

kompetentnih velikih međunarodnih investitora u kontekstu u kojem je visoki

politički rizik. Njihovo je donošenje po svojoj prirodi predmet kasnijih izmjena

i mogućih povlačenja i otkazivanja u okviru granica poštivanja osnovnih

ljudskih prava i ius congens;

(iii) jednostrano mijenjanje vladinih ugovornih obveza, posebice kada su dane

u skladu s zakonodavnim okvirom i kada su usmjerene prema dobivanju

financijskih sredstava od investitora, zahtijevaju strože ispitivanje u svjetlu

u Litvi svakako nisu bile pokazatelj stabilnosti pravnog okruženja. Stoga, u takvoj situaciji, nije

bilo legitimno očekivati da će zakoni ostati nepromijenjeni. Odlukom da će investirati, bez

obzira na moguću nestabilnost, tužitelj je preuzeo poslovni rizik da će biti izložen zakonskim

promjenama koje će možda, pa čak i vjerojatno biti nepovoljne za njegovu investiciju. Tužitelj

je mogao (i gledajući unatrag, morao) tražiti zaštitu svojih legitimnih očekivanja umetanjem u

investicijski ugovor stabilizacijske klauzule ili neke druge odredbe koja bi ga štitila od

iznenadnih i nedobrodošlih promjena“ (Parkerings-Compagniet AS v. the Republic of

Lithuania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 799), para. 335 i 336). 808 U predmetu Saluka protiv Češke, Arbitražni sud utvrdio je kako se „u svrhu utvrđenja jesu li

povrede očekivanja stranog investitora bile opravdane i razumne, mora uzeti u obzir i legitimno

pravo države primateljice investicije da naknadno uređuje domaća pitanja u javnom interesu.

Odlučivanje o postojanju povrede …. stoga zahtijeva vaganje tužiteljevih legitimnih i razumnih

očekivanja s jedne strane i s druge strane tuženikovih legitimnih regulatornih interesa“. (Saluka

Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para. 305-306). 809 Continental Casualty Company v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/9,



2018.


317

konteksta, razloga i učinaka budući da one u pravilu stvaraju prava, a time i

očekivanja da će im se udovoljiti;

(iv) važnost za zaštićenu investiciju i utjecaj promjena na poslovanje pothvata

u stranom vlasništvu općenito, uključujući njegovu profitabilnost također je

važno – dobra vjera, izostanak diskriminacije (općenitost mjera koje se ispituju

po standardu), važnost javnog interesa koji slijedi država, prateće mjere koje

su usmjerene na smanjenje negativnih učinaka također se trebaju uzeti u obzir

kao bi se procijenila pravičnost“.

6.2.2.1. Praksa primjene UEP-a

U predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni sud postavio je standard

prema kojemu je za povredu legitimnih očekivanja investitora potrebno da

postupanje države kroz promjenu zakona bude usmjereno protiv

konkretnog investitora.Kako bi takva promjena bila usmjerena protiv

određenog investitora, prethodno mu je država trebala obećati da neće

mijenjati svoje zakonodavstvo.810

Kako je to utvrdio Arbitražni sud u predmetu Electrabel protiv Mađarske,

država daje investitoru zaštitu od neopravdanih promjena pravnog okvira,

ali se istovremeno i njoj daje mogućnosti i fleksibilnost promijeniti pravni

okvir kako bi mogla u javnom interesu odgovoriti na promijenjene

okolnosti. „Zahtjev za pravičnost ne smije se shvatiti kao nepromjenjivost

pravnog okvira, nego kao zahtjev da promjene koje se naknadno događaju

budu napravljene pravično, dosljedno i predvidivo, uzimajući pri tome u

obzir okolnosti vezane uz investiciju“.811 Dakle, postupanje države treba

810 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Pravorijek, op. cit. (bilj. 405), para. 218. 811 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 77.


318

procjenjivati uzimajući u obzir s jedne strane postupanje investitora,

posebice u odnosu na informacije koje je imao ili koje je razumno trebao

imati u vrijeme poduzimanja investicije i s druge strane postupanje same

države, npr. je li država dala neka obećanja investitorima u odnosu na

njihovu investiciju, je li najavljivala neke promjene u pravnom okviru i sl.

Objašnjavajući doseg članka 10(1) UEP-a, Arbitražni je sud u predmetu

Electrabel protiv Mađarske naglasio kako se u njemu govori i o „povoljnim

i transparentnim okolnostima“. Pozivanje na transparentnost sud je

protumačio kao obvezu države pružati informacije o namjeravanim

promjenama u politici i pravnom okviru koje bi mogle bitno utjecati na

investiciju čime bi se investitoru omogućilo poduzimanje odgovarajuće

mjere i pripreme. Što se tiče izraza „povoljno“ sud ga je protumačio kao

stvaranje prijateljskog okružja za investitore.812

U predmetu Charanne protiv Španjolske, Arbitražni je sud kod rasprave o

mogućem kršenju tužiteljevih legitimnih očekivanja naveo kako smatra da

načelo bona fide međunarodnog prava zabranjuje državama poticanje

investicije stvarajući opravdana očekivanja kod investitora u pogledu

njihove investicije, a da bi kasnije zanemarile obveze koje proizlaze iz tih

opravdanih očekivanja813. Kod procjene temelja za postojanje opravdanih

očekivanja, Sud je preuzeo standard iz UNCTAD studije814 u kojoj je

navedeno:

„Investitor može temeljiti svoja opravdana očekivanja ili na (a) posebnim

jamstvima koja su dana njemu osobno, na primjer u formi stabilizacijske

812 Ibid., para. 7.79. 813 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 486. 814 UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762).


319

klauzule815 ili (b) pravilima koja nisu posebno usmjerena pojedinom

investitoru, ali su donesena radi poticanja stranih investicija i u koja se

investitor uzdao“.816

Sud je utvrdio kako Španjolska nije preuzela obveze ni u odnosu na

konkretnog investitora ni u odnosu na grupu investitora, na kojima bi

investitor mogao zasnivati svoju tvrdnju da je dobio konkretna jamstva da

se zakonodavni okvir neće mijenjati jer bi „pretvaranje zakonskog

standarda u posebno jamstvo države, i to temeljem ograničenog broja

osoba na koje se odnosi, predstavljalo pretjerano ograničenje ovlasti država

815 Stabilizacijska klauzula (stabilisation clause) – klauzula kojom se nastoje ustaliti odredbe i

uvjeti koji se odnose na investiciju i na taj način omogućiti upravljanje nekomercijalnim (npr.

fiskalnim, zakonodavnim) rizicima. Takva klauzula obuhvaća preuzimanje obveze države da

neće mijenjati zakonodavni okvir koji se odnosi na investiciju osim pod određenim uvjetima

koji se mogu odnositi na npr. suglasnost druge strane, plaćanje naknade, različite kompenzacije

i sl. Obično se dijele na: a) „zamrzavajuće“ (freezing clauses) kojima se zakonodavni okvir

zemlje primateljice investicije „zamrzava“ u odnosu na investiciju na određeni datum, dakle

država primateljica može mijenjati svoj zakonodavni okvir bez ikakvih ograničenja, ali se te

promjene neće odnositi na investicije u odnosu na koje je ugovorene ova klauzula; b) klauzula

neprimjenjivanja (non application clause) koja je vrlo slična zamrzavajućoj i po pravnim

učincima zapravo identična – država primateljica može mijenjati svoj zakonodavni okvir, ali te

promjene ne smije primjenjivati u odnosu na konkretnu investiciju; c) klauzula neuplitanja (non-

intervention clause) kojom se država obvezuje da neće mijenjati svoje zakonodavstvo na način

da bi se njime mijenjao pravni ili ekonomski položaj investitora i investicije na koji se odnosi, a

ako i mijenja zakonodavstvo onda istovremeno s promjenom mora ugraditi odredbe kojima se

isključuje učinak promjena na konkretnu investiciju ili investitora koji su pokriveni ovom

klauzulom; d) klauzula uspostave ekonomske ravnoteže (economic equilibrium clause) koristi

se sve više u novije vrijeme i njome se ne štiti investitora od zakonodavnih promjena na način

da su one zabranjene ili da se ne odnose na njega već ga se štiti od nepovoljnih financijskih

učinaka takvih promjena. Njome se investitoru jamči kompenzacija ukoliko promjenom

zakonodavnog okvira bude doveden u nepovoljniji ekonomski položaj. Umjesto kompenzacije,

u nekim slučajevima se ugovora da će se, u slučaju promjene zakonodavnog okvira na štetu

investitorovog ekonomskog položaja ponovo pregovarati o odredbama ugovora i na taj način

investitoru osigurati da ne bude u nepovoljnijem položaju. Tada postaje klauzula ponovnih

pregovora (renegotiation clause). Obično se ugovora da će neki događaj ili protek vremena biti

„okidač“ za ponovne pregovore. Vidi opširnije u: Besch Morris, Typical Questions Arising

within Negotiations, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment

Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 106-129. 816 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 489.


320

u uređenju gospodarstva sukladno javnom interesu“.817 Kod procjene radi

li se o opravdanim očekivanjima treba krenuti od objektivnih kriterija,

štoviše primjena ovog standarda zavisi o tome je li očekivanje bilo razumno,

posebno u odnosu na moguća očitovanja države primateljice investicije

koja bi bila učinjena s ciljem privlačenja investicija818. Sud je zauzeo stav da

ako država primateljica investicija nije dala izričito jamstvo da neće

mijenjati svoj zakonodavni okvir, investitor nema osnove očekivati da se

zakonodavni okvir neće mijenjati.819 Pozivajući se i na standard koji su

zauzeli arbitražni sudovi u predmetima Electrabel (vidi gore) i El Paso

protiv Argentine820, Sud je utvrdio kako država ima pravo i mogućnost

mijenjati svoje zakone i pravni okvir pa i donositi konkretne odluke koje se

odnose na investicije, ali pri tome to ne smije biti: a) nerazumno

(unreasonable), proizvoljno (arbitrary), suprotno javnom interesu

(contrary to public interest), nesrazmjerno (disproportionate), nepravično

(unfair), nedosljedno (inconsistent), ili ponašanje suprotno domaćem

pravu821. Kad bi se takva mogućnost uskratila državi to bi imalo učinak kao

da je država pristala na stabilizacijsku klauzulu što je po mišljenju Suda

neprihvatljivo.822

817 Ibid., para. 493. 818 Ibid., para. 495. 819 Ibid., para. 499. 820 „Kad bi često ponavljana formula da je 'stabilnost pravnog i poslovnog okvira ključni element

poštenog i pravičnog tretmana' bila istinita, zakonodavstvo se nikada ne bi moglo mijenjati: čak

i samo izgovaranje tog prijedloga pokazuje njegovu neprimjenjivost. Takav standard ponašanja,

ako bi se strogo primijenio, jednostavno nije realan, niti je svrha Ugovora o zaštiti uzajamnih

ulaganja da države jamče da će ekonomske i pravne okolnosti u kojima je poduzeta investicija

ostati zauvijek nepromijenjene. … drugim riječima, Sud ne može slijediti razmišljanje iz nekih

predmeta prema kojima je pravedan i pravičan tretman viđen kao da podrazumijeva stabilnost

pravnog i poslovnog okvira. Ekonomski i pravni život je po svojoj prirodi evolucijski“, citirano

prema: ibid.,para. 502. 821 Ibid., para. 539. 822 Ibid., para. 504.


321

Kako bi se promjena zakonodavnog okvira smatrala povredom legitimnih

očekivanja investitora, takve promjene ne smiju biti razumno predvidljive

u vrijeme poduzimanja investicije. Dakle, investitor treba postupati s

dužnom pažnjom i njegova očekivanja ne smiju biti samo subjektivni

osjećaj, već se moraju temeljiti i na objektivnim okolnostima. Investitor

treba poduzeti uobičajene mjere kako bi analizirao i upoznao pravo i

zakone zemlje u koju ulaže i biti svjestan mogućnosti njihove promjene. „To

je onaj najmanji stupanj pozornosti koji bi trebalo očekivati od stranog

investitora u izrazito reguliranim granama kao što je to energetski sektor,

kod kojeg je prethodna i detaljna analiza primjenjivog pravnog okvira

neophodna da bi se krenulo u investiciju“.823

Iz ovih odluka arbitražnih sudova proizlazi da je za primjenu načela

legitimnih očekivanja važno postići ravnotežu u procjeni interesa države

primateljice investicija i investitora. Prosudba o postojanju legitimnih

očekivanja, kako bi se utvrdilo postoji li povreda poštenog i pravičnog

tretmana, mora uzeti u obzir ukupnu situaciju u državi primateljici

investicije, dakle ekonomsku, socijalnu, političku i zakonsku te u taj

kontekst staviti, s jedne strane dužnost države da čuva javni interes, a s

druge legitimno pravo investitora očekivati da zakonodavni okvir bude

stabilan i predvidljiv. Investitori moraju biti spremni na promjene

zakonodavnog okvira kada je to nužno radi provedbe neke javne politike,

ali s druge strane imaju pravo očekivati da će te promjene biti provedene u

dobroj vjeri, bez diskriminacije i arbitrarnosti, vodeći računa o javnom

interesu. Država sa svoje strane može mijenjati svoj zakonodavni okvir s

tim da u tome ima puno veća ograničenja ako je investitorima dala

konkretna jamstva da neće biti promjene, bilo izravno ili putem svojih

823 Ibid., para. 507.


322

zakona. Kad planiraju svoju investiciju, investitori trebaju postupati s

dužnom pažnjom koja se očekuje od svakog investitora, pri čemu moraju

uzeti u obzir sve okolnosti koje se tiču države u kojoj poduzimaju

investiciju, uključujući standarde vladanja, uređenost države, stupanj

pravne države i dotadašnju praksu u zakonskim promjenama.824

6.2.3. Stabilnost, predvidljivost i konzistentnost

Ovaj element pravičnog i poštenog tretmana vrlo je sličan legitimnim

očekivanjima s tim da je osnovna razlika u tome što je on „objektivniji“

kriterij, naime kod njegove procjene gleda se načelni odnos države

primateljice investicije prema promjenama regulatornog okvira. Dakle,

postupanje države ne sagledava se u odnosu na pojedinog investitora i

njegova očekivanja, kao što je to kod provjere postojanja elementa

legitimnih očekivanja, nego u odnosu na zakonodavne promjene koje se tiču

svih investitora. Arbitražni su sudovi u pravilu zauzimali stajališta da

zahtjev za stabilnosti nije apsolutan te da država ima pravo, u okviru svojih

suverenih ovlasti mijenjati zakone i prilagođavati svoj pravni sustav

promijenjenim okolnostima.825

Arbitražni sud u predmetu Frontier Petroleum protiv Češke definirao je da

stabilnost zapravo znači da će se štititi investitorova legitimna očekivanja.

“Dok država primateljica investicije ima pravo određivati svoj pravni i

ekonomski okvir, investitor također ima legitimno očekivanje da će mu

stabilnost sustava omogućiti racionalno planiranje i donošenje odluka“.826

824 Vidi opširnije u: UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762), str. 77-78. 825Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 148. 826 Frontier Petroleum Services Ltd. v. the Czech Republic, UNCITRAL postupak, Pravorijek

od 12. studenoga 2010., para. 285., dostupno na:


323

Isto tako u predmetu PSEG Global protiv Turske, Arbitražni sud zaključio je

kako „stabilnost ne može postojati u situaciji u kojoj se zakoni stalno i

beskonačno mijenjaju, jednako kao i njihova interpretacija i

implementacija“.827

Što se tiče predvidljivosti, Arbitražni sud u predmetu Tecmed protiv

Meksika naglasio je kako strani investitor mora „znati unaprijed za sva

pravila i odredbe koje će se odnositi na njegovu investiciju, jednako kao i na

sve bitne politike, upravnu praksu i upute, kako bi mogao planirati svoju

investiciju i udovoljavati takvim pravilima“.828

U predmetu Duke Energy protiv Ekvadora, Arbitražni sud utvrdio je da je

kod procjene je li Ekvador propustio osigurati stabilni i predvidljivi pravni

okvir i jesu li očekivanja investitora oko stabilnosti bila razumna, potrebno

voditi računa da „je investicija poduzeta u političkom i ekonomskom

kontekstu ekvadorske energetske krize i nacionalne nestašice“.829


2018. 827PSEG Global, Inc., The North American Coal Corporation, and Konya Ingin Electrik

Üretim ve Ticaret Limited Sirketi v. Turkey, ICSID predmet broj ARB/02/5, Pravorijek od 19.

siječnja 2007., para. 254., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0695.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018. 828 Técnicas Medioambientales Tecmed, S.A. v. the United Mexican States, ICSID predmet

broj ARB (AF)/00/2, Pravorijek od 29. svibnja 2003., para. 154. dostupno na:


2018. 829 Duke Energy Electroquil Partners & Electroquil S.A. v. Republic of Ecuador, ICSID predmet

broj ARB/04/19, Pravorijek od 18. kolovoza 2008., par. 347. dostupno na:


2018.


324


Postupajući temeljem UEP-a, Arbitražni sud u predmetu AES Summit protiv

Mađarske naveo je kako je zahtjev za stabilnosti različit od stabilizacijske

klauzule:

„Stabilni uvjeti koje spominje UEP odnose se na okvir u kojem se poduzima

investicija. Ipak, to nije stabilizacijska klauzula. Pravni okvir je po definiciji

predmet promjena. Kako se dan za danom prilagođava novim okolnostima i

država ima suvereno pravo izvršavati svoje ovlasti, uključujući i zakonske

promjene. Stoga je kompleksan zadatak utvrditi opseg stabilnih uvjeta koje

država treba poticati i stvarati, a koji uvijek zavisi od posebnih okolnosti koje

se tiču investitorove odluke da investira i mjera koje država poduzima u

javnom interesu“.830

Arbitražni je sud u predmetu Eiser protiv Španjolske zaključio da:

„obveza iz članka 10(1) osigurati pošteni i pravični tretman nužno uključuje i

obvezu osigurati temeljnu stabilnost u bitnim karakteristikama pravnog

sustava na koji se investitor oslanjao kada je poduzimao dugoročne investicije.

Ovo ne znači da regulatorni okvir ne može evolvirati, upravo suprotno.

Legitimna očekivanja investitora moraju uključiti stvarnu mogućnost razumnih

promjena u pravnom okviru, koje poduzimaju nadležne vlasti u okviru ovlasti

koje su im zakonom povjerene. Ipak, obveza po članku 10(1) pružiti pravičan i

pošten tretman znači da se regulatorni režim ne smije radikalno mijenjati u

odnosu na postojeće investicije na način da bi investitoru oslanjajući se na

takav režim bila oduzeta vrijednost njegove investicije“.831


Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 9.3.29. i 9.3.30. 831 Eiser Infrastructure Limited and Energía Solar Luxembourg S.à r.l. v. the Kingdom of

Spain, ICSID predmet broj ARB/13/36, Pravorijek od 4. svibnja 2017., para. 382., dostupno

na:


siječnja 2018.


325

Može se zaključiti da ovaj element, s jedne strane traži da zakonski okvir

koji se odnosi na strane investicije nije podložan velikim promjenama koje

mogu utjecati na položaj investitora, a s druge strane takve promjene nisu

nešto što investitori ne bi mogli predvidjeti u redovnom tijeku planiranja

svoje investicije.

6.2.4. Načelo zakonitosti

Sukladno ovom načelu, država primateljica investicije mora se držati svih

svojih pravnih obveza, uključujući i one koje su sadržane u domaćem pravu

kao i one sadržane u međunarodnim ugovorima. Razlika između ovog

načela u odnosu na domaće i međunarodno pravo je u tome što „iako

međunarodno pravo u načelu ne prisiljava državu na sudjelovanje u

određenim aktivnostima, kada države pristaju na međunarodne obveze

moraju ih se pridržavati ili biti odgovorne za to“.832

Što se tiče povreda domaćeg prava, odnosno pitanja predstavlja li ono

povredu standarda pravičnog i poštenog tretmana, arbitražna praksa je

zauzela stajalište da se mora raditi o kvalificiranoj povredi domaćeg prava,

dakle onoj koja je veće težine.833 Tako je npr. u predmetu Lemire protiv

Ukrajine, Arbitražni sud utvrdio kako

„ne predstavlja svako kršenje domaćeg prava arbitrarnu ili diskriminatornu

mjeru po međunarodnom pravu i kršenje standarda pravičnog i poštenog

tretmana. Da bi se to dogodilo, potrebno je da se država angažira u očitom

832 Jacob i Schill, op. cit. (bilj. 776), str. 719. 833 Schill, op. cit. (bilj. 769), str. 162.


326

kršenju primjenjivih pravila o javnoj nabavi, koje narušava pošteno natjecanje

između sudionika javne nabave“.834

Slično je utvrđenje Arbitražnog suda u predmetu TECO protiv Guatemale:

„namjerno kršenje temeljnih načela regulatornog okvira, potpuni nedostatak

iskrenosti i dobre vjere na strani regulatora u njegovim odnosima s

investitorom, jednako kao i potpuni izostanak obrazloženja odluka,

predstavljao bi povredu minimalnog standarda (u para. 711. iste odluke

utvrđeno je da povreda minimalnog standarda znači povredu standarda

pravičnog i poštenog tretmana, op. a)“.835

6.2.5. Načelo postupanja u zakonitom procesu i suzdržavanja od uskrate pravde

Uskrata pravde tradicionalno se definira kao „bilo kakva velika zloupotreba

pravde domaćih sudova koja je posljedica lošeg funkcioniranja državnog

sudbenog sustava“.836 Prema UCTAD studiji o pravičnom i poštenom

tretmanu sljedeća postupanja se mogu smatrati uskratom pravde i

zakonitog postupka:837

a) uskrata pristupa pravdi i odbijanje sudova da donosi odluke;

b) nerazumno odugovlačenje postupka;

c) nedostatak sudske neovisnosti od zakonodavne ili izvršne vlasti

države;

834 Joseph Charles Lemire v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/06/18, Pravorijek od 28. ožujka


documents/ita0454.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018. 835 TECO Guatemala Holdings, LLC v. the Republic of Guatemala, ICSID predmet broj

ARB/10/23, Pravorijek od 19. prosinca 2013., para. 458., dostupno na:


siječnja 2018. 836 UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762), str. 80. 837 Ibid.


327

d) neizvršavanje konačnih odluka i arbitražnih pravorijeka;

e) korupcija sudaca;

f) diskriminacija prema stranim sudionicima u postupku;

g) povreda temeljnih jamstava zakonitog postupka kao što je propust

davanja obavijesti o postupku i propuštanje davanja mogućnosti za

očitovanje.

Ovo je jedno od načela za koje su arbitražni sudovi u svojoj praksi utvrdili

da predstavlja jedan od elemenata pravičnog i poštenog tretmana. Tako je

npr. Arbitražni sud u predmetu Waste Management protiv Meksika

definirao povredu pravičnog i poštenog tretmana između ostalog i kao

„nedostatak zakonitog postupanja koji dovodi do rezultata koji vrijeđa

sudbenu pristojnost (judicial propriety – op. a.) – kao što može biti slučaj s

očitim nedostatkom prirodne pravde u sudbenim postupcima“.838

U predmetu Lowen protiv SAD-a, Arbitražni je sud utvrdio da je „očita

nepravda u smislu nedostatka zakonitog postupanja koja je dovela do

rezultata koji vrijeđa osjećaj za sudbenu pristojnost dovoljna“839 za

povredu poštenog i pravičnog tretmana.


Arbitražni je sud u predmetu Petrobart protiv Kirgistana utvrdio kako

sprega izvršne i sudske vlasti kojom se tužitelju onemogućuje ostvarenje

838 Waste Management, Inc. v. United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 797), para. 98. 839 Loewen Group, Inc. and Raymond L. Loewen v. United States of America, ICSID predmet

broj ARB(AF)/98/3, Pravorijek od 26. lipnja 2003., para. 132., dostupno na:


2018.


328

njegovih prava predstavlja „jasnu povredu zabrane uskrate pravde po


6.2.6. Zabrana diskriminacije

Zabrana diskriminatornog postupanja postoji kao samostalni standard koji

se opisuje u nastavku pod točkom 6.3.2. Zanimljivo je da ovaj standard kada

se sagledava samostalno predstavlja relativni standard, dakle da bi došlo

do njegove povrede treba utvrditi je li investitor u jednakim ili vrlo sličnim

okolnostima bio nepovoljnije tretiran od sličnog investitora, a da za to nije

bilo opravdanog razloga. Međutim, kada govorimo o zabrani diskriminacije

koja bi predstavljala jedan od elemenata standarda pravičnog i poštenog

tretmana onda se ona promatra u kontekstu standarda koji je u pravilu

apsolutni, dakle standard koji se primjenjuje, neovisno o tome kako država

tretira druge istovrsne investitore u sličnoj situaciji, a ovo predstavlja

izuzetak koji i taj standard u ovim slučajevima svrstava u relativne. Stoga

se diskriminatorni postupci mogu smatrati povredom standarda poštenog

i pravičnog tretmana ako su usmjereni na pojedinog investitora i ako za njih

nema legitimnog opravdanja.841

Tako je npr. u predmetu CMS protiv Argentine, Arbitražni sud utvrdio kako

je „bilo koja mjera koja uključuje proizvoljnost ili diskriminaciju sama po

sebi suprotna poštenom i pravičnom tretmanu“.842 Poveznica između

standarda poštenog i pravičnog tretmana i zabrane diskriminacije

840 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 28. 841UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762), str. 82. 842 CMS Gas Transmission Company v. The Republic of Argentina, Odluka o prigovorima na

nadležnost CMS protiv Argenitne, op. cit. (bilj. 523), para. 290.


329

naglašena je i u predmetu Waste Management protiv Meksika u kojem je

Arbitražni sud utvrdio da je minimalni standard poštenog i pravičnog

tretmana povrijeđen postupanjem koje je „pripisivano državi i štetno za

tužitelja ako je takvo postupanje proizvoljno, jako nepošteno, nepravedno

ili diskriminatorno i izlaže tužitelja staleškoj ili rasnoj predrasudi“.843

Postavlja se pitanje kako tretirati ovo načelo kada se u ugovoru, kao što je

to slučaj s UEP-om, razlikuju standardi poštenog i pravičnog tretmana i

standard zabrane diskriminacije.


U predmetu Stati protiv Kazahstana, Arbitražni je sud, nakon što je utvrdio

da postoji povreda poštenog i pravičnog tretmana, odbio dalje razmatrati

postoji li i povreda standarda zabrane diskriminacije te je konstatirao da se

radi o dva standarda koji se u dobrom dijelu preklapaju: „zapravo se zaštite

koje se jamče u odnosu na to (zabrana diskriminacije op.a.) i po poštenom

i pravičnom tretmanu preklapaju iako se može raspravljati do koje

mjere“.844

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni je sud s jedne strane

utvrdio da zabrana diskriminacije spada u standard poštenog i pravičnog

tretmana „arbitražni sud dijeli dobro utemeljeno mišljenje u pravnoj

znanosti da obveza osiguranja poštenog i pravičnog tretmana uključuje

nekoliko elemenata, uključujući obvezu… suzdržati se od poduzimanja

843 Waste Management, Inc. v. United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 797), para. 98. 844 Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v. Kazakhstan,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para. 1282.


330

proizvoljnih i diskriminirajućih mjera“845, ali s druge strane da, neovisno o

tome, postoji i posebni standard zaštite – zabrana diskriminirajućih

mjera.846

Arbitražni je sud u predmetu AMTO protiv Ukrajine utvrdio kako postoji

očito preklapanje u okviru članka 10(1) UEP-a:

„On se odnosi na pošteni i pravični tretman i na minimalni standard koji

zahtijeva međunarodno pravo, iako ova dva standarda mogu biti identična u

mnogim kontekstima. Ponašanje koje povređuje ove standarde može također

predstavljati nerazumne ili diskriminirajuće mjere ili propust za stvaranje

stabilnih, poštenih, povoljnih i transparentnih uvjeta za investitore. Rezultat

toga je da investitor može tvrditi da isto ponašanje povređuje različite obveze

iz članka 10(1) u okolnostima u kojima sadržaj i odnos između tih obveza nije

jasan“.847

U predmetu AES protiv Mađarske, Arbitražni sud napravio je razliku

između standarda poštenog i pravičnog tretmana i standarda zabrane

diskriminacije te je utvrdio kako nije bilo povrede standarda zabrane

diskriminacije jer „diskriminacija nužno podrazumijeva da je država

pomogla ili oštetila nekoga više u odnosu na općenitost. U ovom slučaju,

temeljem nespornih činjenica, Arbitražni sud utvrdio je da nije bilo

različitog tretmana AES Tisza u usporedbi s drugim proizvođačima, dakle

on nije bio predmetom diskriminirajućeg tretmana“.848


odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 74. 846 Ibid., para. 7.152. 847 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 74. 848 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 10.3.53.


331

6.2.7. Načelo razmjernosti

Načelo razmjernosti podrazumijeva da „javna mjera mora biti

odgovarajuća za ostvarenje legitimnih ciljeva u smislu da ne ide preko

onoga što je neophodno da bi se oni ostvarili“.849 Kad ovo načelo

primijenimo u međunarodnom investicijskom pravu ono se zapravo svodi

na procjenu do koje se mjere država može, u zaštiti svojih javnih politika,

miješati u strane investicije i to na način da im nanosi štetu.850 O važnosti

ovog elementa kod procjene radi li se o povredi standarda poštenog i

pravičnog tretmana govori i činjenica da riječ pravično (equity) u sebi

sadržava pojam ravnoteže, „uravnotežujuća funkcija pravednosti je

prihvaćena kao značajka međunarodnog prava“.851

Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Saluka protiv Češke zaključio da,

kako bi se utvrdilo radi li se o povredi standarda poštenog i pravičnog

tretmana, treba izvagati tužiteljeva legitimna i razumna očekivanja s jedne

strane te tuženikove legitimne regulatorne interese s druge strane.

„Strani investitor koji je zaštićen ugovorom, može u svakom slučaju opravdano

očekivati da će Češka Republika implementirati svoje politike bona fide

postupanjem koje je, u mjeri u kojoj se tiče investitorove investicije, razumno

opravdano javnim politikama i da takvo postupanje ne krši zahtjeve za

konzistentnost, transparentnost, jednaki pristup i nediskriminaciju. Bilo kakav

različiti tretman stranog investitora ne smije se temeljiti na neopravdanim

razlikama i zahtjevima i mora biti opravdan na način da pokazuje da se temelji

849 Jacob i Schill, op. cit. (bilj. 776), str. 736. 850 Schill, W. Stephan; Kingsbury, Benedict, Public Law Concepts to Balance Investors’ Rights

with State Regulatory Actions in the Public Interests – The Concept od Proportionality, u:

Stephan W. Schill (ur.), International Law and Comparative Public Law, Oxford University

Press, 2010, str. 96. 851 UNCTAD, Fair and Equal Treatment, op. cit. (bilj 762), str. 7.


332

na razumnom odnosu s racionalnom politikom koja nije motivirana

preferiranjem drugih investicija na račun investicija u stranom vlasništvu“.852


Primjenjujući UEP, arbitražni sudovi su u više predmeta utvrdili da je

razmjernost jedan od elemenata standarda poštenog i pravičnog tretmana.

U predmetu AES protiv Kazahstana Arbitražni je sud zaključio kako je

„tvrdnja tužitelja o povredi standarda poštenog i pravičnog tretmana iz članka

10(1) UEP-a i članka II(2) bilateralnog investicijskog ugovora utemeljenog u

mjeri u kojoj su restrikcije… zbog svog drastičnog karaktera i produljenog

djelovanja, izašle iz okvira onog što se može smatrati razmjernim i razumnim

odgovorom na prijetnju urušavanja sustava opskrbe električnom energijom pa

se stoga ne mogu smatrati opravdanim sukladno temeljnoj politici“.853

U predmetu Charanne protiv Španjolske, Arbitražni sud utvrdio je da

investitor ima legitimna očekivanja da država, kod mijenjanja postojeće

regulacije temeljem koje je investicija napravljena, neće djelovati

nerazumno, nerazmjerno ili suprotno javnom interesu.854 Što se tiče same

razmjernosti, Arbitražni sud utvrdio je kako je ovaj kriterij zadovoljen ako

„promjene nisu hirovite ili nepotrebne i da ne predstavljaju iznenadno i

nepredvidljivo uklanjanje osnovnih karakteristika postojećeg regulatornog

okvira“.855

852 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para.

306-307. 853 AES Corporation and Tau Power B.V. v. Republic of Kazakhstan, Pravorijek, op. cit. (bilj.

254), para. 433. 854 Charanne B.V. Construction Investments v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op. cit. (bilj.

492), para. 476. 855 Ibid., para. 517.


333

Tako je u predmetu Eiser protiv Španjolske Arbitražni je sud utvrdio da

Španjolska ima legitimno pravo rješavati pitanje tarifnog manjka i da to

svakako spada u domenu javne politike pa stoga „Arbitražni sud ne dovodi

u pitanje svrsishodnost donošenja razumnih mjera španjolskih vlasti

kojima bi se riješila situacija. Ipak, čineći to, Španjolska treba djelovati na

način da poštuje obveze koje je preuzela po UEP-u, uključujući i obvezu

poštenog i pravičnog tretmana investitora“.856

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni sud razmatrao je odnos

javne politike i mjera za koje se tvrdi da su nerazmjerne te je postavio

kriterije kako bi mjera prošla test razmjernosti budući da treba postojati

odgovarajuća korelacija između cilja državne javne politike i mjera koje se

donose kako bi se ona provela:

„… ovo uključuje i zahtijeva da utjecaj mjere na investitora bude razmjeran cilju

koji postavlja politika. Značaj razmjernosti mjera ističe se od arbitražnih i

drugih međunarodnih sudova. Test razmjernosti … zahtijeva da mjera bude

odgovarajuća za ostvarenje legitimnog cilja politike, potrebna za taj cilj i da ne

bude pretjerana, uzimajući u obzir relativnu težinu uključenih interesa. Jednom

kad mjera udovolji postavljenom testu, država ima široku diskreciju u

određivanju točnog opsega mjere. To zahtijeva balansiranje ili odmjeravanje

kako bi se osiguralo da učinci mjere ostanu razmjerni u odnosu na pogođena

prava i interese. Ukoliko se osigura odgovarajuća veza između politike koju

traži država i mjere, odluka države može biti razumna po UEP-ovom standardu

poštenog i pravičnog tretmana iako se drugi ne slažu s takvom odlukom“.857

856 Eiser Infrastructure Limited and Energía Solar Luxembourg S.à r.l. v. the Kingdom of Spain,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 831), para. 371. 857 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para. 179. i 180.


334

6.2.8. Načelo transparentnosti

Transparentne informacije o tome kako pojedine vlade donose, mijenjaju i

primjenjuju pravila i zakone koji se odnose na investicije, posebice strane,

jedna su od najvažnijih odrednica u donošenju odluke o poduzimanju

investicije.858 Transparentnost je usko povezana sa zaštitom investitorovih

legitimnih očekivanja. Transparentnost znači da je pravni okvir u kojem

investitor postupa jasan, odnosno da ga se može lako i jednostavno iščitati

te da se sve odluke koje se tiču investitora mogu povezati s njim.859

Arbitražni su sudovi s vremenom počeli uključivati element

transparentnosti kao dio „procesa definiranja uvjeta za postojanje načela

legitimnih očekivanja, ali i njegove primjene na određene činjenice

konkretne situacije“.860

U praksi međunarodnih investicijskih arbitražnih sudova načelo

transparentnosti u postupanju države kao element poštenog i pravičnog

tretmana pojavilo se, među prvima, u pravorijeku u predmetu Metalcald

protiv Meksika861 na način da je Arbitražni sud utvrdio da je tuženik

povrijedio načelo poštenog i pravednog tretmana zato što je „propustio

osigurati transparentan i predvidljiv okvir za Metacladovo poslovno

planiranje i investicije“.862 U istom predmetu, Sud je koncept

transparentnosti definirao kao zahtjev da „svi relevantni pravni zahtjevi za

858 Vidi opširnije u: OECD, Policy Framework for Investment, A review of Good Practices:

Investment Policy, 2006, str. 13-16., dostupno na: https://www.oecd.org/daf/inv/investment-

policy/40287306.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018. 859 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 149. 860 Yannaca-Small, op. cit. (bilj. 757), str. 122. 861 Jacob i Schill, op. cit. (bilj. 776), str. 734. 862 Metalclad Corporation v. the United Mexican States, ICSID predmet broj ARB(AF)/97/1,

Pravorijek od 30. kolovoza 2000., para. 99., dostupno na:


2018.


335

potrebe pokretanja, završavanja i uspješnog upravljanja

investicijom…budu podobni da se s njima jednostavno upoznaju svi

investitori kojih se tiču…“.863

U predmetu Maffezini protiv Španjolske, Sud je utvrdio kako je zbog

nedostatka transparentnosti u postupanju Španjolska povrijedila standard

poštenog i pravičnog tretmana: „nedostatak transparentnosti s kojim je ova

transakcija oko zajma poduzeta nespojiva je sa španjolskom obvezom

osiguranja poštenog i pravičnog tretmana investitoru“.864


Arbitražni sud u predmetu Eiser protiv Španjolske utvrdio je kako je

transparentnost dio standarda poštenog i pravičnog tretmana pa u

„tumačenju UEP-ove obveze pružanja poštenog i pravičnog tretmana,

tumači moraju imati na umu dogovorene ciljeve pravne stabilnosti i

transparentnosti“.865

U predmetu Mamidoil protiv Albanije, Arbitražni sud naveo je da, između

ostalog, i nedostatak transparentnosti predstavlja povredu standarda

poštenog i pravičnog tretmana.866

863 Ibid., para. 76. 864 Emilio Agustín Maffezini v. the Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/97/7,

Pravorijek od 13. studenoga 2000., para. 83. dostupno na:


2018. 865Eiser Infrastructure Limited and Energía Solar Luxembourg S.à r.l. v. the Kingdom of Spain,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 831), para. 379. 866 Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 269), para 599.


336

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni je sud, pozivajući se na

arbitražnu praksu drugih investicijskih arbitražnih sudova kao i na

zaključke pravnih znanstvenika, izričito naveo kako se „obveza pružanja

poštenog i pravičnog tretmana sastoji od nekoliko elemenata, uključujući i

obvezu transparentnog postupanja…“867

6.3. Standard osiguranja stalne zaštite i sigurnosti (most constant

protection and security)

6.3.1. Općenito o standardu

Klauzule kojima se investitorima jamči puna zaštita i sigurnost uključene

su u gotovo sve međunarodne investicijske ugovore.868 Ovaj standard

razvio se iz međunarodnog običajnog prava, odnosno općeg shvaćanja da

svaka država ima dužnost zaštititi fizički integritet i imovinu stranaca na

svojem području.869 Standard se razvio iz ugovora o prijateljstvu, trgovini i

navigaciji koje je SAD sklapao u 19. stoljeću, a kasnije su ga prihvatile i

druge zemlje u svojim bilateralnim investicijskim ugovorima.870 Doseg

ovog načela nije jednostavno utvrditi jer se standard razvijao kroz vrijeme

primjene, poglavito kroz praksu arbitražnih sudova.


odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 74. 868 Zeitler, Helge Elisabeth, Full Protection and Security, u: Stephan W. Schill (ur.),

International Law and Comparative Public Law, Oxford University Press, 2010, str. 183. 869 O povijesti razvoja ovog standarda vidi opširnije u: Junngam, Nartnirun, The Full Protection

and Security Standard in International Investment Law: What and Who Is Investment Fully

Protected and Secured From, American University Business Law Review, Vol. 7, Issue 1, 2018,

str. 7-29. 870 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 231.


337

Ipak, iskristalizirale su se dvije temeljne obveze – zaštita, odnosno

sprječavanja napada na investitore i njihove investicije te kažnjavanje

počinitelja takvih napada.871 Dakle, država primateljica investicije mora

osigurati prvenstveno fizičku zaštitu investitora i njegove investicije kao

što je to utvrdio npr. Arbitražni sud u predmetu Saluka protiv Češke „

standard pune zaštite i sigurnosti primjenjuje se u biti kada je strana

investicija povrijeđena građanskim sukobima i fizičkim nasiljem“.872

Osim zaštite, država primateljica investicije mora osigurati i kažnjavanje

počinitelja napada na investitore i njihove investicije. Tako je u predmetu

Suez protiv Argentine, Arbitražni sud jasno naznačio kako se dužnost

države kod primjene standarda zaštite i sigurnosti odnosi kako na fizičku

zaštitu tako i na kažnjavanje počinitelja:

„Standard pune zaštite i sigurnosti primarno se odnosi na zaštitu investicije od

fizičke štete. Međutim, ovaj standard može uključivati i obvezu osiguranja

odgovarajućih mehanizama i pravnih lijekova za progon državnih tijela ili

privatnih osoba koje su odgovorne za povrede nanesene investitoru“.873

Isto tako je i Arbitražni sud u predmetu Amco protiv Indonezije utvrdio

kako je „opće prihvaćeno pravilo međunarodnog prava, jasno utvrđeno u

međunarodnim pravorijecima i presudama i opće prihvaćeno u literaturi

da je dužnost države štititi strance i njihove investicije protiv nezakonitih

radnji koje počini neki njezini državljani“.874

871 Vidi opširnije u: Lorz, Ralph Alexander, Protection and Security, u: Bungenberg, Griebel,

Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden,

Munchen i Oxford, 2015., str. 766-768. 872 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para.

483. 873 Suez, Sociedad General de Aguas de Barcelona, S.A.and Vivendi Universal, S.A. v. the

Argentine Republic, Odluka o odgovornosti, op.cit. (bilj. 311), para. 173. 874 Citirano prema: Lorz, op. cit. (bilj. 871), str. 766.


338

Kod pružanja ovog standarda, zaštita od djelovanja državnih tijela

apsolutna je i tu država uvijek odgovara875, dok se kod odgovornosti države

za postupanje trećih, primjenjuje standard „dužne pažnje“ države. Ova se

zaštita odnosi i na zaštitu od djela koja počine privatne osobe i od djela koja

počini država ili osobe koje djeluju u njezino ime. Kad je u pitanju zaštita od

privatnih osoba, arbitražna se praksa izgradila na način da država ima

„samo dužnost primijeniti dužnu pažnju u zaštiti investitora od nasilnog

miješanja“.876

Tako je npr. u predmetu Saluka protiv Češke Republike, Arbitražni sud

zauzeo stajalište da je dužnost države primateljice investicije „usvojiti sve

razumne mjere kako bi se zaštitila imovina i vlasništvo od prijetnji ili

napada koji se mogu posebno odnositi na strance ili određene grupe

stranaca“.877

U predmetu Noble Ventures protiv Rumunjske, Arbitražni sud izričito je

naveo da „…opća dužnost pružanja zaštite i sigurnosti stranih

državljana…nije strogi standard (misli se standard objektivne

odgovornosti, op. a.) nego je standard koji traži da država postupa s

dužnom pažnjom“.878

875 International Law Commision, Draft articles on Responsibility of States for Internationally

Wrongful Acts (2001), članak 4. s komentarima, dostupno na:


siječnja 2108. 876 Scheuer, Christoph, Full Protection and Security, Journal of International Dispute

Settlement, Vol. 1, Iss. 2, 2010, str. 358. 877Saluka Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para.

484. 878 Noble Ventures, Inc. v. Romania, ICSID predmet broj ARB/01/11, Pravorijek od 12. listopada





339

Standard dužne pažnje definiran je u pravorijeku u predmetu AAPL v. Sri

Lanka kao:

„Ništa manje ili više od razumnih mjera prevencije za koje bi se moglo očekivati

da bi ih poduzela dobro organizirana vlast pod sličnim okolnostima. Sukladno

suvremenoj doktrini, povreda međunarodnog prava koja uključuje

odgovornost države treba se smatrati utvrđenom već samim nedostatkom ili

nepostojanjem pažnje, bez potreba da se utvrđuje namjera ili nehaj.“879

Standard stalne zaštite i sigurnosti odnosi se i na situaciju u kojoj bi država

izravno ili putem nekog svog tijela nanijela štetu investitoru. Arbitražni sud

u predmetu Biwater Gauff protiv Tanzanije, utvrdio je da „standard pune

sigurnosti nije ograničen na propust države da spriječi djelovanje trećih

osoba, već se odnosi i na djelovanje tijela i predstavnika same države“.880

Što se tiče standarda odgovornosti, iz arbitražne prakse proizlazi da država

ni u ovim slučajevima nije objektivno odgovorna, nego se smatra da je

ispunila svoju obvezu „čak i ako mjere koje je poduzela kako bi zaštitila

investiciju nisu ostvarile željenu zaštitu, sve dok je postupala s dužnom

pažnjom“.881

Postoji još jedan aspekt ovog standarda koji se s vremenom razvio u praksi

arbitražnih sudova, a to je da on pruža, osim fizičke zaštite i sigurnosti, i

pravnu zaštitu odnosno sigurnost. Praksa je prilično podijeljena što se tiče

879 Asian Agricultural Products Ltd. v. the Republic of Sri Lanka, ICSID predmet broj

ARB/87/3, Pravorijek od 27. srpnja 1990., para. 77., dostupno na:


2018. 880 Biwater Gauff (Tanzania) Ltd. v. United Republic of Tanzania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 345),

para. 730. 881 Cordero Moss, Guiditta, Full Protection and Security, u: August Reinisch (ur.) Standards of

Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str. 139.


340

primjene ovakvog pristupa, odnosno širenja dosega ovog standarda i na

pravnu zaštitu odnosno sigurnost. Mnogi arbitražni sudovi imaju

tradicionalni pristup i ne pristaju na širenje ovog standarda na način da bi

on sadržavao nešto više od fizičke zaštite.882 S druge strane, čitav niz

arbitražnih odluka ide u prilog širenju ovog standarda izvan dosega fizičke

zaštite i sigurnosti. Tako npr. odluka u predmetu CSOB protiv Slovačke u

kojoj je Arbitražni sud izričito utvrdio kako „…Slovačko uskraćivanje CSOB-

ovog prava zahtijeva od Slovačke da pokrije gubitke, uskratilo bi CSOB-u

bilo kakvu smislenu zaštitu njegovog zajma i time prekršilo slovačku

obvezu pružanja pune zaštite i sigurnosti“.883

U predmetu Azurix protiv Argentine, Arbitražni sud potvrdio je da standard

zaštite i sigurnosti može biti povrijeđen ne samo fizičkim nasiljem, već i

narušavanjem stabilnosti pravnog poretka:

„Predmeti na koje se referira (Occidental v. Ecuador i Wena Hotels v. Egypt, op.

a.) pokazuju da je puna zaštita i sigurnost podrazumijevala da se ide izvan

zaštite i sigurnosti koju pruža policija. To nije stvar samo fizičke sigurnosti;

stabilnost koju daje sigurno investicijsko okruženje jednako je važno s

investitorove točke gledišta“.884

U predmetu National Grid protiv Argentine, Arbitražni sud zaključio je kako

izraz „zaštita i stalna sigurnost“ ne podrazumijeva da se zaštita odnosi samo

na sigurnost fizičke imovine te da su korjenite promjene koje su

napravljene u regulatornom okviru i nesigurnost koju je to proizvelo

882 Lorz, op. cit. (bilj. 871), str. 781. 883 Ceskoslovenska Obchodni Banka,A.S. (CSOB) v. Slovak Republic, Odluka o prigovorima na

nadležnost, op. cit. (bilj. 389). 884 Azurix Corp. v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/01/12, Pravorijek od 14.

srpnja 2004., para. 408. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



341

suprotne standardu zaštite i stalne sigurnosti koji je po ugovoru država

dužna pružiti investitoru.885

Arbitražni sud u predmetu CME protiv Češke interpretirao je ovaj standard

na način da je zaključio kako je država primateljica dužna osigurati da se

„ugovorena i odobrena zaštita i sigurnost investicija stranih investitora ne

smije niti povući niti umanjiti kao rezultat izmjene njenih zakona i

djelovanja njenih upravnih tijela“.886

U predmetu Siemens protiv Argentine, Arbitražni je sud također zauzeo

stajalište da ovaj standard pruža ne samo fizičku zaštitu nego i pravnu

zaštitu, posebice kada je u pitanju nematerijalna imovina koja se ni ne može

fizički zaštititi nego samo pravno budući da

„kao opću stvar i temeljem definicije investicije, koja uključuje i materijalnu i

nematerijalnu imovinu, Arbitražni sud smatra da je obveza pružanja pune

zaštite i sigurnosti šira od 'fizičke' zaštite i sigurnosti. Teško je razumjeti kako

se može ostvariti fizička sigurnost nematerijalne imovine“.887

6.3.2. Praksa po Ugovoru o energetskoj povelji

U kontekstu primjene UEP-a koji jamči stalnu zaštitu i sigurnost (most

constant protection and security), ovaj bi se standard trebao tumačiti šire

od same dužnosti osiguranja „policijske“ zaštite na način da se njime države

885 National Grid plc v. the Argentine Republic, UNCITRAL predmet, Pravorijek od 3. studenog


documents/ita0555.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018. 886 CME Chech Republic B.V. v. Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit.

(bilj. 736), para. 613. 887 Siemens A.G. v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/8, Pravorijek od 6.

veljače 2007., para. 303., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



342

potpisnice obvezuju aktivno djelovati kako bi strani investitori mogli

poslovati u okruženju koje je ne samo sigurno u odnosu na neposrednu

fizičku ugrozu, nego i od zloupotreba administrativnog aparata,

zloupotrebe monopola nad prirodnim resursima, osnovne infrastrukture i

sl. Wälde je tako utvrdio kako ova obveza ne predstavlja samo dužnost

pružanja aktivne zaštite već i dužnost, koja se može ostvarivati i putem

investicijske arbitraže: „upotrijebiti ovlasti vlade kako bi se osiguralo da

strana investicija može djelovati ravnopravno, pod jednakim uvjetima,

slobodno i bez maltretiranja domaćih političkih i ekonomskih snaga koje su

na vlasti“.888

U predmetu AES protiv Mađarske, Arbitražni sud zauzeo je stajalište da

obveza osiguranja stalne zaštite i sigurnosti predstavlja „obvezu države

poduzeti razumne mjere kako bi se zaštitili investitori (ili omogućiti

investitorima da štite sami sebe) od zlostavljanja trećih osoba i/ili državnih

igrača. Ovaj standard sigurno nije standard objektivne odgovornosti“.889

Prema zaključku Suda, ovaj standard zavisi o okolnostima i ne predstavlja

samo fizičku zaštitu investitora i zaštitu od prava države na zakonsku ili

podzakonsku intervenciju koja može biti na štetu investitora, ali je

opravdana u postojećim okolnostima i poduzeta radi ostvarenja neke javne

politike. Kako je Sud citirao Brownlia, obveza države je samo osigurati:

„odgovarajuću mjeru prevencije koja se može očekivati od dobre vlasti u

sličnim okolnostima“.890 Sud je također utvrdio da pravo na stalnu zaštitu i

sigurnost podrazumijeva da se zakoni kojima se dira u investitorova prava

888 Wälde, Thomas W., Energy Charter Treaty-based Investment Arbitration – Controversial

Issues, op. cit. (bilj. 772), str. 391. 889 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 13.3.2. 890 Ibid., para. 13.3.3.


343

mogu mijenjati jer bi suprotno značilo „priznati postojanje nepostojeće

stabilizacijske klauzule kao posljedicu standarda stalne zaštite i

sigurnosti“.891

U predmetu Liman protiv Kazahstana, Arbitražni sud zauzeo je suprotan

stav te utvrdio da se standard stalne zaštite i sigurnosti ne odnosi na

ugovorne obveze, već na „zaštitu integriteta investicije od upotrebe sile i

posebno od fizičke štete“.892 Sud se, dakle, vratio na tradicionalni pristup

prema kojem se standard odnosi samo na fizičku zaštitu te sigurnost

investitora i investicije.

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni sud utvrdio je kako je

Mađarska „obećavajući punu zaštitu i sigurnost, preuzela obvezu aktivno

stvarati i održavati mjere koje promiču sigurnost. Potrebne mjere moraju

zaštititi investiciju na koju se odnose od neprijateljskih djelovanja privatnih

osoba“. 893 Sud nije sam utvrđivao standard osiguranja stalne zaštite i

sigurnosti, nego je primijenio onaj iz predmeta El Paso protiv Argentine koji

obuhvaća dužnost prevencije i represije kao i obvezu države da pri tome

postupa s dužnom pažnjom:

„Arbitražne odluke i komentatori uglavnom se slažu da ovaj standard obvezuje

vlasti na budnost i na dužnu pažnju… Minimum standarda budnosti i brige,

kako je postavljen po međunarodnom pravu, obuhvaća dužnost prevencije i

represije. Bitan element ovog standarda je da države moraju upotrijebiti dužnu

pažnju kako bi spriječile nezakonite povrede osoba ili imovine stranaca koje bi

prouzročile treće osobe na njihovom području, a ako ne uspiju u tome, onda

891 Ibid., para. 13.3.5. 892 Liman Caspian Oil BV i NCL Dutch Investment BV v. Republic of Kazakhstan , Pravorijek,

op.cit. (bilj. 270), para. 289. 893Electrabel S.A v. Hungary, Pravorijek, op. cit. (bilj. 458), para. 7.145.


344

moraju barem postupati s dužnom pažnjom u kažnjavanju za takve povrede.

Ako država propusti djelovati s dužnom pažnjom u sprečavanju ili kažnjavanju

takvih povreda, ona je odgovorna za takav propust i za nastalu štetu. Treba

napomenuti da obveza postupanja s dužnom pažnjom ne znači da je država

dužna spriječiti sve i svaku povredu. Ta se dužnost u pravilu shvaća kao obveza

države poduzeti sve razumne mjere u okviru njezine moći kako bi se izbjegle

povrede, kada zna ili bi morala znati za postojanje rizika nastanka povreda.

Točan stupanj pažnje i što je to razumno i dužno, zavisi o okolnostima“.894

6.3.3. Završne napomene

Završno se može zaključiti kako je najveći izazov u arbitražnoj praksi

odrediti doseg ovog standarda, posebice u odnosu na to je li zaštita i

sigurnost koju je država dužna osigurati samo fizička ili se ona širi i na

pravnu sigurnost. Čini se da je pristup prema kojem je njime obuhvaćena i

pravna sigurnost i zaštita opravdan, posebice u kontekstu investicijskih

ugovora, kakav je i UEP, koji pod investicijom podrazumijevaju sve oblike

imovine, dakle i nematerijalnu imovinu, npr. intelektualno vlasništvo. Kada

bi se ovaj standard ograničio samo na fizičku zaštitu, onda njime ne bi bila

pokrivena nematerijalna imovina, npr. intelektualno vlasništvo koje se ne

može štititi fizički nego pravno. Dakle, ovaj standard „pokriva“ i fizičku i

pravnu ugrozu investicije, a kako to navodi Nartnirun, pravna ugroza nije

ograničena na „nedostupnost pravnog sustava za investitore … ona

uključuje i druge vrste čina koji se negativno odražavaju na investiciju u

894 El Paso Energy International Company v. the Republic of Argentina, Pravorijek, op. cit. (bilj.

796), para. 522-523.


345

okolnostima u kojima je država primateljica propustila postupati s dužnom

pažnjom“.895

6.3.4. Razlikovanje standarda pune zaštite i sigurnosti i standarda pravičnog i

poštenog tretmana

Postavlja se pitanje razlikovanja ovog standarda od standarda pravičnog i

poštenog tretmana. Prema Schreueru, standard pravičnog i poštenog

tretmana uglavnom se sastoji od dužnosti države primateljice da se suzdrži

od određenih oblika djelovanja, dok se standard pružanja zaštite i

sigurnosti odnosi na poduzimanje aktivnih mjera od države primateljice

investicije:

„Suprotno tome, obećanje države primateljice o punoj zaštiti i sigurnosti

predstavlja obvezu aktivnog rada na stvaranju okruženja koje jamči sigurnost.

Neophodne mjere moraju biti u stanju zaštiti investiciju od neprijateljskih

postupaka privatnih osoba i državnih tijela. Pored fizičke zaštite, ovo zahtijeva

i osiguranje pravne zaštite protiv neprijateljskog djelovanja usmjerenog protiv

investicije, kao i stvaranje mehanizama za učinkovitu zaštitu investitorovih

prava“.896

U predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni sud utvrdio je da se ovaj

standard prvenstveno odnosi na fizičku zaštitu, ali da se kroz praksu počelo

probijati i stajalište kako se on odnosi i na pravnu sigurnost, pri čemu se

jako približava standardu poštenog i pravičnog tretmana. On predstavlja

obvezu aktivnog rada na stvaranju okruženja koje jamči sigurnost.897

895 Junngam, op. cit. (bilj. 869), str. 94. 896 Schreuer, op. cit. (bilj. 771), str. 68. 897 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Pravorijek, op. cit. (bilj. 405), para. 180.


346

U predmetu Mamidoil protiv Albanije, Arbitražni sud zauzeo je stajalište da

se radi o dva odvojena standarda koja kao takva treba odvojeno i

procjenjivati: „Činjenica da je Sud odbio tužbeni zahtjev temeljen na

povredi standarda pravičnog i poštenog tretmana, ne implicira da će odbiti

i tužbeni zahtjev zbog povrede standarda stalne zaštite i sigurnosti“.898 Što

se tiče sadržaja, Arbitražni je sud, pozivom na dosadašnju praksu, zauzeo

stajalište da standard stalne zaštite i sigurnosti ne predstavlja striktnu i

čvrsto definiranu obvezu države spriječiti svaku povredu investitora. Ovaj

standard predstavlja obvezu države postupati s dužnom pažnjom kako bi

se izbjeglo loše postupanje prema investitorima i povrede njihovih prava,

pri čemu procjena je li država postupala s dužnom pažnjom zavisi o svim

okolnostima vezanim za postupanje države.899 S jedne strane, važno je što

je država radila i objektivno mogla napraviti, a s druge strane je važno i

postupanje investitora npr. je li on postupao s dužnom pažnjom kod

procjene svih okolnosti odnosno stanja sigurnosti prije poduzimanja svoje

investicije.900

Arbitražni sud u predmetu AES protiv Kazahstana zauzeo je stav da se radi

o dva standarda, međutim da o okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi

u kojoj se mjeri oni razlikuju:

„Tužitelj posebice nije pokazao da je njegov zahtjev koji se temelji na

negativnim učincima regulatornih ili administrativnih mjera na investiciju,

stvarno različit od njegovog zahtjeva temeljem standarda poštenog i pravičnog

tretmana i dužnosti suzdržati se od nerazumnih i proizvoljnih mjera“.901


(bilj. 269), para 820. 899 Ibid., para. 821. 900 Ibid., para. 828. 901 AES Corporation and Tau Power B.V. v. Republic of Kazakhstan, Pravorijek, op. cit. (bilj.

254), para. 339.


347

6.4. Zabrana neopravdanih ili diskriminirajućih mjera (Unreasonable or

discriminatory measures)


Kod razmatranja ovog standarda stječe se dojam da se on preklapa sa

standardom pravičnog i poštenog tretmana u dijelu u kojem i taj standard

zabranjuje diskriminaciju investitora. S problemom razlikovanja ovih

standarda posebice se susreću arbitražni sudovi koji postupaju po

međunarodnim investicijskim ugovorima koji izričito navode ova dva

standarda kao odvojene standarde, kao što to čini i UEP. Arbitražni se

sudovi s tim problemom nose na način da u pravilu, ako utvrde povredu

jednog standarda, a najčešće je to standard pravičnog i poštenog tretmana,

ni ne razmatraju dalje radi li se eventualno o povredi i drugih standarda.

Ovaj standard također je dio minimalnih standarda međunarodnog

običajnog prava koji se odnosi na strane investicije. Kod procjene radi li se

o povredi ovog standarda, Salacuse navodi kako je potrebno utvrditi tri

elementa:902

1) mora se raditi o mjeri;

2) takva mjera mora oštetiti ili imati negativni učinak na zaštićenu

investiciju;

3) mjera mora imati određenu negativnu kvalitetu koju traži ugovor,

dakle mora biti neopravdana, proizvoljna ili diskriminirajuća.

S obzirom da je između riječi neopravdani i diskriminirajući stavljen veznik

„ili“, očito je da se ne radi o sinonimu i da mjera kojom se krši ovaj standard

902 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 273.


348

može biti ili neopravdana ili diskriminirajuća, a ne mora biti nijedno ni

drugo. Ovo je potvrđeno i u praksi međunarodnih investicijskih arbitražnih

sudova koji su u pravilu zauzeli stajalište da je za povredu standarda

dovoljno da je mjera ili neopravdana ili diskriminirajuća.

Tako je npr. u predmetu Azurix protiv Argentine, Arbitražni sud utvrdio da

„mjera treba biti samo proizvoljna da bi predstavljala povredu bilateralnog

investicijskog ugovora. Ovo tumačenje… proizlazi iz alternativnog načina

na koji je izraz mjera kvalificiran s pridjevima 'proizvoljna ili

diskriminirajuća'.903 “

U predmetu Lemire protiv Ukrajine, Arbitražni sud zauzeo je jednaki stav

prema kojem „doslovno tumačenje također pokazuje da je za mjeru kojom

se krši bilateralni investicijski sporazum dovoljno da je ona ili proizvoljna

ili diskriminirajuća; nije potrebno da bude i jedno i drugo“.904

Istu je poziciju zauzeo i Arbitražni sud u predmetu AES protiv Mađarske

primjenjujući UEP: „Mađarska je bila obvezna izbjeći bilo kakvo ometanje

tužiteljeve investicije kao posljedicu (a) neopravdanih ili (b)

diskriminirajućih mjera“.905

Jedina odluka na koju se naišlo pri pisanju, a u kojoj je zauzet drugačiji

standard, ona je Arbitražnog suda u predmetu Lauder protiv Češke.

Arbitražni je sud u tom predmetu postavio zahtjev da za povredu standarda

903Azurix Corp. v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 884), para. 391. 904 Joseph Charles Lemire v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 834), para. 260. 905 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit.

(bilj. 254), para. 10.3.2.


349

mjera mora biti i proizvoljna (arbitrary) i diskriminirajuća

(discriminatory). Razlog ovakvom stavu bio je da je Sud postupao temeljem

verzije teksta bilateralnog investicijskog ugovora između Češke Republike

i SAD-a u kojem je pisalo arbitrary and discriminatory iako je u drugim

verzijama teksta bila navedena uobičajena formulacija arbitrary or

discriminatory.906

U članku 10(1) UEP-a definirano je da „niti jedna ugovorna strana neće ni

na koji način pogoršati, nerazumnim ili pristranim mjerama, njihovo

vođenje, održavanje, korištenje, posjedovanje ili raspolaganje“. Kao što je

vidljivo, u službenom prijevodu UEP-a, za izraz unreasonable koristi se

prijevod „nerazumno“, a za discriminatory prijevod „pristran“. U tekstu se

za riječ unreasonable koristi prijevod „neopravdano“, a za riječ

discriminatory prijevod “diskriminatorno”. Naime, engleska riječ

unreasonable ima više značenja od kojih je prvo i doslovno „nerazumno“,

ali može imati i značenje „neopravdano“, „neosnovano“, „proizvoljno“,

„neumjereno“ i „pretjerano“.907 Međutim, s obzirom na značenje koje izrazu

unreasonable daje arbitražna praksa, čini se da je hrvatski izraz

„neopravdano“ prihvatljiviji od izraza „nerazumno“. Naime, nerazumno bi

bilo nešto što je više povezano s procesom razmišljanja, dakle postupanje

koje nema razumno opravdanje, dok je neopravdano ono što nema

opravdanja ni u nekom društvenom zahtjevu ni u razumnom zaključivanju.

O tome će biti riječi u nastavku kada se bude obrađivao sadržaj ovog pojma

kako se koristi u arbitražnoj praksi.

906 Kriebaum, op. cit. (bilj. 127), str.793-794. 907 Gačić, Milica, Englesko-hrvatski rječnik prava, međunarodnih odnosa, kriminalistike i

forenzičnih znanosti, kriminologije i sigurnosti, str. 1428., Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.


350

Što se tiče izraza discriminatory, koristi se izraz „diskriminirajuće“, a ne

„pristrano“, budući da se čini da se izrazom diskriminirajuće bolje opisuje

stvarno značenje ovog pojma kad se koristi u investicijskom pravu. Naime,

izraz pristrano značio bi da se mjera poduzima s ciljem da se pomogne

nekoj stranci, dakle trebao bi biti neki subjektivni element. Izraz

diskriminirajući više se temelji na objektivnom kriteriju, dakle, netko se

diskriminira u odnosu na druge njemu slične i čim se dovede u takvu

situaciju, bez obzira na subjektivni element odnosno namjeru

diskriminiranja, ovaj standard je povrijeđen. O tome više u nastavku kada

se obrađuje sadržaj ovog pojma.

6.4.2. Neopravdane mjere

UEP koristi izraz neopravdan (unreasonable) koji se u drugim

investicijskim ugovorima koristi kao sinonim za proizvoljno (arbitrary) i

neutemeljeno (unjustifiable).908 Arbitražna praksa je zauzela stav da se radi

o sinonimima. Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu National Grid protiv

Argentine zauzeo stav da je uobičajeno značenje riječi neopravdano i

proizvoljno u biti jednako, u smislu „nečega što je napravljeno hirovito, bez

razloga“.909

Tako je i Arbitražni sud u predmetu Plama protiv Bugarske, primjenjujući

UEP, zaključio da su „neopravdane ili proizvoljne mjere – kako se ponekad

908Kriebaum, op. cit. (bilj. 127), str.792-793. 909 National Grid plc v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 885), para. 197.


351

nazivaju u drugim investicijskim instrumentima – one koje nisu utemeljene

na razlogu ili činjenici nego na hiru, predrasudi ili osobnoj sklonosti“.910

Često citirana definicija izraza „proizvoljno“ je ona koju je dao Međunarodni

sud u predmetu ELSI: „Proizvoljnost nije nešto što je suprotno vladavini

prava... To je namjerno nepoštivanje zakonitog postupka, postupanje koje

šokira ili u najmanju ruku izaziva čuđenje u odnosu na osjećaj za

primjereno provođenje pravde“.911

U predmetu Azurix protiv Argentine, Arbitražni sud se pozvao na utvrđenje

iz predmeta ELSI i dao sljedeću definiciju izraza „proizvoljno“:

U svom uobičajenom značenju, proizvoljno znači „koje proizlazi samo iz

mišljenja“; „hirovito“, „neobuzdano“, „despotski“. Black's Law Dictionary

definira izraz inter alia kao „napravljeno hirovito ili prema zadovoljstvu“,

„nepostupanje ili nečinjenje po razumu ili mišljenju“, „zavisno samo od volje“…

Arbitražni je sud utvrdio kao je definicija u ELSI vrlo blizu uobičajenom

značenju proizvoljnog jer naglašava element namjernog zanemarivanja

zakona.912

U predmetu LG&E protiv Argentine, Arbitražni je sud kao proizvoljne mjere

definirao one koje se primjenjuju i „tiču se investicije državljana druge

ugovorne strane bez da su donesene u racionalnom postupku donošenja

odluka. Takav bi postupak uključivao i razmatranje učinaka mjere na strane

investicije i ravnotežu između interesa države i tereta koji se nameće

takvim investicijama“.913

910 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgari, Pravorijek, op. cit. (bilj. 405), para. 184. 911 Međunarodni sud (ICJ), Elettronica Sicula S.p.A.,Presuda, op. cit. (bilj. 123), para. 128. 912 Azurix Corp. v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 884), para. 392. 913LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine

Republic, Odluka o odgovornosti, op. cit. (bilj. 803), para. 158.


352

Što se tiče značenja izraza „neopravdana“, prema Schreueru914, koji je dao

negativnu definiciju, mjera mora odgovarati sljedećim kriterijima da ne bi

bila proizvoljna ili neopravdana:

(1) Mora biti poduzeta u svrhu ostvarenja javnog cilja. Vlada mora

opravdati zadiranje u investitorova prava na način da pruži razumna

objašnjenja koja se odnose na činjenice.

Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu AES protiv Mađarske utvrdio kako

je „potrebno analizirati dva elementa da bi se ustanovilo je li postupanje

države bilo opravdano: postojanje razumne politike i opravdanost takvog

postupanja države u odnosu na tu politiku“.915 „Razumna“ bi bila ona

politika koja se odnosi na neko pitanje od javnog interesa i koja se može

logično objasniti.916 Takva „razumna“ politika mora biti opravdana što

znači da treba postojati veza između cilja javne politike koji se želi ostvariti

i vrste i načina na koji se poduzimaju mjere kojima se taj cilj ostvaruje.917

Mjera nije opravdana ako se država njome koristi kako bi neku ugovornu

stranu natjerala da pristane na promjenu ili odustanak od nekog svog

ugovornog prava. Država se tu mora ponašati kao stranka ugovora.918

Zanimljivo je da je u konkretnom slučaju, Arbitražni sud utvrdio da

nastojanje države da ograniči „extra profit“ predstavlja opravdan i razuman

cilj politike .919

914Prema: Kriebaum, op. cit. (bilj. 127), str. 800. 915 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 10.3.7. 916 Ibid., para. 10.3.8. 917 Ibid., para. 10.3.9. 918 Ibid., para. 10.3.12. 919 Ibid., para. 10.3.34.


353

(2) Mjera mora biti poduzeta zbog razloga koji su navedeni. Tako je npr.

Arbitražni sud u predmetu CME protiv Češke utvrdio kako je mjera bila

proizvoljna jer je poduzeta radi oduzimanja investicije stranom investitoru:

„Na prvi pogled, aktivnosti i neaktivnosti Savjeta za medije u 1996. i 1999. bile

su neopravdane budući da je jasna namjera mjera iz 1996. god. bila uskratiti

stranom investitoru ekskluzivno pravo na upotrebu licence po MOA-u, a jasna

namjera aktivnosti i neaktivnosti iz 1999. god je bila oduzeti stranom

investitoru investiciju u dogovoru s njegovim češkim partnerom“.920

(3) Mjera mora biti predviđena zakonom, odnosno ona mora imati temelj u

domaćem pravu koje ne smije biti u suprotnosti s međunarodnim pravom.

Neki su arbitražni sudovi pravnu utemeljenost ove mjere u domaćem

zakonodavstvu uzimali kao kriterij za procjenu radi li se o proizvoljnoj

odnosno neopravdanoj mjeri. Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Noble

Ventures protiv Rumunjske utvrdio kako su mjere bile pokrenute i

poduzete sukladno zakonu te da bi se tako postupalo u većini drugih

zemalja zbog čega je proizvoljnost isključena.921

S druge strane, Arbitražni je sud u predmetu LG&E protiv Argentine

zaključio kako se Argentina suočila s ekonomskom krizom i imala je pravo

donositi mjere kako bi se bolje s njom nosila. Tako su i „nameti koje je

tužiteljevoj investiciji uvela Argentina, iako su nepošteni i nepravični, bili

rezultat promišljene procjene, a ne jednostavnog zanemarivanja vladavine

prava“.922

920 CME Czech Republic B.V. (The Netherlands) v. The Czech Republic, UNCITRAL,

Djelomični pravorijek od 13. rujna 2001., para 612., dostupno na:


siječnja 2018. 921 Noble Ventures, Inc. v. Romania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 878), para. 178. 922 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine



354

(4) Mjera mora biti u suglasju sa zakonitim postupkom kako ga predviđa i

domaće i međunarodno pravo. Arbitražni sud u predmetu Sempra protiv

Argentine zaključio je kako „neovisno od pitanja namjere, utvrđenje da se

radi o proizvoljnosti zahtijeva da bude očita velika mjera nepoštivanja

postupka. To nije pronađeno u procesu koji, iako daleko od poželjnog, nije

bio potpuno iznenađujući u kontekstu u kojem je proveden“.923

6.4.3. Diskriminirajuće mjere

O razlici u odnosu na element standarda pravičnog i poštenog tretmana

opisano je u poglavlju 1.3. Diskriminacija se može temeljiti na različitim

osnovama, međutim u kontekstu tretmana stranih investicija u pravilu se

radi o diskriminaciji na osnovi državljanstva.924 Prema Salacuseu da bi

mjera bila diskriminirajuća ona treba biti poduzeta s namjerom

diskriminacije ili imati diskriminatorni učinak.925

U predmetu Genin protiv Estonije, Arbitražni sud utvrdio je kako

„međunarodno pravo općenito zahtijeva da se države suzdrže od

diskriminirajućeg tretmana stranaca i strane imovine. Običajno

međunarodno pravo ipak ne zahtijeva da države tretiraju sve strance (i

923 Sempra Energy International v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/16,



siječnja 2018. 924 Scheuer, Christoph, Protection against Arbitrary or Discriminatory Measures, u: Catherine

A. Rogers i Roger P. Alford (ur.), The Future of Investment Arbitration, str. 12. Oxford

University Press, 2009. 925 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 263.


355

stranu imovinu) jednako ili da tretiraju strance jednako dobro kao i svoje

državljane“.926

U predmetu Lemire protiv Ukrajine, Arbitražni sud definirao je da je mjera

diskriminirajuća ako se stranog investitora ne samo različito tretira, nego

je takav različit tretman neopravdan: „Da bi predstavljao diskriminaciju

slučaj treba tretirati različito od sličnih slučajeva, bez da za to postoji

opravdanje; mjera mora biti diskriminirajuća i izložiti tužitelja sektorskoj

ili rasnoj predrasudi ili mora ciljati na tužiteljevu investiciju baš zato što je

strana investicija927.

Primjenjujući UEP, Arbitražni je sud u predmetu Plama protiv Bugarske

definirao diskriminirajuće mjere kao mjere koje odgovaraju „negativnoj

formulaciji načela jednakosti tretmana. To podrazumijeva da su slične

osobe tretirane na različiti način u sličnim okolnostima bez da za to postoji

razumni ili opravdani razlog“.928

Da bi pak mjera bila diskriminirajuća ona treba različito tretirati slične

investicije bez razumnog objašnjenja za to. Ona može biti izravna kao

posljedica neopravdanog različitog tretmana strane investicije temeljem

zakona ili kroz njegovu primjenu ili neizravna, koja je rezultat naizgled

neutralnih postupanja i kriterija te koji daju različiti tretman. Kako bi se

utvrdilo je li mjera diskriminirajuća moguće je primijeniti trostupanjski

test: prvo treba utvrditi osnovu za usporedbu, dakle treba naći slične

primjere koji će se usporediti; drugo treba utvrditi o kojim se konkretno

926Alex Genin, Eastern Credit Limited, Inc. and A.S. Baltoil v. The Republic of Estonia, ICSID

predmet broj ARB/99/2, Pravorijek od 25. lipnja 2001., para. 368., dostupno na:


siječnja 2018. 927 Joseph Charles Lemire v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 834), para. 261. 928 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Pravorijek, op. cit. (bilj. 405), para. 184.


356

mjerama radi; treće treba utvrditi postoje li razlozi koji opravdavaju razliku

u tretmanu.929 Utvrđivanje osnove za usporedbu ključno je pitanje kod

odlučivanja o tome postoji li povreda standarda zabrane diskriminacije.

Tako je u predmetu Nykomb protiv Latvije, Arbitražni sud utvrdio kako se

kod procjene postoji li diskriminacija mora „uspoređivati jednako s

jednakim (compare like with like)“.930 Dakle, potrebno je utvrditi postoji li

različiti tretman u istoj situaciji u odnosu na različite osobe.

Arbitražni sud u predmetu Electrabel protiv Mađarske utvrdio je kako

različiti tretman sam po sebi nije dovoljan kako bi se utvrdilo radi li se o

nezakonitoj diskriminaciji, već da za njezino postojanje „komparatori

moraju biti materijalno slični te nakon toga ne smije biti razumnog

objašnjenja za različiti tretman“.931

U predmetu Charanne protiv Španjolske, Arbitražni je sud utvrdio kako se

sličnost ne mjeri međusektorski, već samo unutar pojedinog sektora jer

„država može slobodno primijeniti različita pravila za različite industrijske

sektore bez povrede zabrane diskriminacije koju ima po međunarodnom

pravu“.932

U predmetu AES protiv Mađarske, Arbitražni sud utvrdio je kako

„diskriminacija nužno implicira da je država nekoga više oštetila ili mu

osigurala koristi u usporedbi s općenitosti.“.933

929 Vidi opširnije u: Kriebaum, op. cit. (bilj. 119), str. 802. 930Nykomb Synergetcs Technology Holding AB v. The Republic of Latvia, Pravorijek, op.cit.

(bilj. 534), para. 4.3.2. 931 Electrabel S.A v. Hungary, Pravorijek, op. cit. (bilj. 458), para.175. 932 Charanne B.V. Construction Investments v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op. cit. (bilj.

492), para. 538. 933 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,



357

Kroz praksu se postavilo i pitanje namjere, odnosno je li činjenica da postoji

različit tretman dovoljna da se utvrdi postojanje diskriminacije ili je

potrebno i utvrditi namjeru diskriminacije. U pravilu arbitražni sudovi

zauzimaju stav kako je potrebno primijeniti objektivni kriterij, dakle

odrediti postoje li „diskriminirajuće posljedice određene mjere“.934 U

predmetu Siemens protiv Argentine, Arbitražni je sud utvrdio da „namjera

nije odlučujuća ili bitna za utvrđenje radi li se o diskriminaciji te da je

učinak mjere na investiciju odlučujući čimbenik kod utvrđenja radi li se o

nediskriminirajućem tretmanu“.935

Slično je i u predmetu Eastern Sugar protiv Češke, Arbitražni sud utvrdio

kako čak i u slučaju da „namjera nije bila kazniti Eastern Sugar posebno,

nego više općenito, favorizirati novopridošle (investitore op.a.) i tako

sačuvati radna mjesta…, rezultat je i dalje povreda bilateralnog

investicijskog ugovora.“936 Investitori dakle ne moraju dokazivati da je

različiti tretman bio motiviran namjerom diskriminacije, dovoljno je

dokazati da je postojao diskriminirajući učinak mjere koju je poduzela

država, bilo kroz neki svoj postupak ili kroz izmjenu zakona.

Primjenjujući UEP, u predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni sud

definirao je da za utvrđenje diskriminirajućeg ponašanja nije potrebno

utvrditi „namjeru diskriminiranja“, već samo činjenicu da mjera ima

diskriminirajući učinak na način da investitora ili njegovu investiciju stavlja

u različiti i nepovoljniji položaj u odnosu na druge istovrsne investicije ili

934 Scheuer, op. cit. (bilj. 924), str. 196. 935 Siemens A.G. v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 887), para. 321. 936 Eastern Sugar B.V. (Netherlands) v. The Czech Republic, SCC predmet broj 088/2004,

Međupravorijek od 27. ožujka 2007., para. 338., dostupno na:


documents/ita0259_0.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.


358

investitore, pri čemu nije važno da diskriminacija bude temeljena na

državljanstvu investitora. Kako bi postojala povreda standarda zabrane

diskriminacije ili nerazumnog postupanja, takvo postupanje mora biti

značajno.937

Ovakvo je utvrđenje značajno i zato što investitoru olakšava dokazivanje;

dovoljno je da dokaže diskriminirajući učinak mjere bez potrebe

dokazivanja namjere diskriminacije. Teret dokaza dodatno se prebacuje na

državu jer ona mora, ako se dokaže diskriminirajući učinak neke mjere,

dokazati da je postojao opravdani razlog za različiti tretman odnosno

diskriminaciju.

6.5. „Kišobran“ klauzula


„Kišobran“ klauzula u pravilu predstavlja klauzulu kojom se jamči

poštivanje svih obveza koje je preuzela država primateljica investicije u

odnosu na investitore koji su bili spremni investirati u toj zemlji. Takva

klauzula može se smatrati „izvršnim mehanizmom za (izvršenje op.a.)

obećanja zemlje domaćina“.938 Ovakva klauzula se naziva „kišobran“ jer se

njome ugovorna prava (iz komercijalnog ugovora op.a.) stavljaju pod


odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 152. 938 Schill, Stephan W., Enabling Private Ordering: Function, Scope and Effect of Umbrella

Clauses in International Investment Treaties, Minnesota Journal of International Law, Vol. 18.,

Iss. 1., 2009., str. 35.


359

„zaštitni kišobran investicijskog sporazuma“.939 Klauzula se još naziva i

klauzula s učinkom zrcala940 ili klauzula s usporednim učinkom ili pacta

sunt servanda klauzula.941

Kako se navodi u Oppenheimovom Međunarodnom pravu:

„Temeljem odredbi samog ugovora ili temeljem sporazuma između države i

stranaca, ili temeljem ugovora između države koja je navodno u prekršaju

svojih ugovornih obveza i države čiji je državljanin stranac, sporovi oko

ispunjenje odredbi ugovora mogu se podnijeti međunarodno sastavljenom

sudu, primjenjujući, barem djelomice, međunarodno pravo“.942

„Kišobran“ klauzulom se dakle omogućuje zaštita prava i obveza iz

komercijalnog ugovora u kojem je jedna od stranaka država, a druga je

državljanin države ugovornice međunarodnog investicijskog ugovora, na

način predviđen međunarodnim investicijskim ugovorom. Arbitražni sud

predviđen takvim ugovorom postaje nadležan i za sporove iz komercijalnog

ugovora. Kako su naveli Dolzer i Stevens, cilj ove klauzule je da se njome

natjera svaku državu koja je stranka takvog ugovora da poštuje sve obveze

939 Hobér, Kaj, State Responsibility and Attribution, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.)

Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 575. 940 U predmetu SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Islamic Republic of Pakistan,

Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 577), para. 99., odvjetnik tužitelja je definirao učinak koji

ima ova klauzula na sljedeći način: „imate povredu komercijalnog ugovora i međudržavni

ugovor kaže da će, kao da imate zrcalo, ova povreda biti karakterizirana kao povreda

međudržavnog ugovora. Stoga, iste činjenice, ista povreda će biti i povreda komercijalnog

ugovora i povreda međudržavnog ugovora. Ako sam ja Vlada i ako prekršim komercijalni

ugovor, istim činom ću prekršiti i međudržavni ugovor, tako da je koristan učinak ovoga da se

stvori učinak zrcala, … to može biti jako dalekosežno, ali time se uzdižu povrede komercijalnog

ugovara na razinu povrede međudržavnog ugovora“. 941 Wong, Jarrod, Umbrella Clauses in Bilateral Investment Treaties: of Breaches of Contract,

Treaty Violations and the Divide Between Developing and Developed Countries in Foreign

Investment Disputes, George Mason Law Review, Vol. 14. Iss. 1, 2006., str. 144. 942 Citirano prema: Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 168.


360

koje je po bilo kojoj osnovi preuzela prema državljanima države koja je

također stranka ugovora.

„Odredba je posebno važna budući da štiti investitorova ugovorna prava od bilo

kakve smetnje bilo da su ona uzrokovana jednostavnom povredom ugovora ili

upravnim ili zakonodavnim aktima, i zato što nije potpuno jasno po općem

međunarodnom pravu predstavlja li takva mjera povredu međunarodne

obveze“.943

„Kišobran“ klauzula doživljavala se kao „most između privatnih ugovornih

aranžmana koji spadaju pod nacionalno pravo zemlje domaćina i javnog

međunarodnog prava koje daje više sigurnosti investitorima. Jedan od

učinaka ove klauzule je zamagljivanje razlike između investicijske i

trgovačke arbitraže“.944 Ove su klauzule posebno značajne u onim

ekonomskim sektorima kao npr. energetika u kojima često dolazi do

značajnijeg sudjelovanja države, bilo kao vlasnika prirodnog bogatstva ili

kao vlasnika važnih i velikih postrojenja (npr. elektrane ili prijenosne

mreže).945 Tako je Wälde izrazio uvjerenje da načela međunarodnog prava

štite samo od povrede onih ugovora koji su sklopljeni s vladom neke zemlje

ili s nekim njenim tijelom, a „ako temelj ili težište spora nije oko izvršavanja

vladinih ovlasti, nego se radi o 'normalnom' sporu iz ugovora, onda

bilateralni investicijski ugovor i 'kišobran' klauzula nemaju nikakvu

ulogu“.946

943 Dolzer, Rudolph i Stevens Margrete, Bilateral Investment Treaties, str. 81, Kluwer Law

International, The Hague, 1995. 944 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 168. 945 Whitsitt, Elisabeth i Bankes, Nigel, The Evolution of International Investment Law and Its

Application to the Energy Sector, Alberta Law Review, Vol. 51. No. 2., 2013., str. 234. 946Wälde, Thomas W., The "umbrella" clause in investment arbitration: a comment on original

intentions and recent cases, Journal of World Investment & Trade, Vol. 6, No. 2, 2005., str.

234.


361

Značenje i učinci „kišobran“ klauzule prvi put su se u međunarodnoj

investicijskoj arbitražnoj praksi analizirali u dvije odluke arbitražnih

sudova – onoj u predmetu SGS protiv Pakistana i u predmetu SGS protiv

Filipina.947 Iako su se temeljile na gotovo identičnom izričaju u bilateralnim

investicijskim ugovorima između Švicarske i Pakistana te Švicarske i

Filipina, odluke se u odnosu na primjenu i doseg „kišobran“ klauzule

potpuno razlikuju i predstavljaju začetke dvaju različitih pristupa u praksi

arbitražnih sudova.

Prema jednom širokom, tumačenju ove klauzule, arbitražni sudovi koji se

temelje na međunarodnom ugovoru koji sadrži „kišobran“ klauzulu u

pravilu utvrđuju da imaju nadležnost i u odnosu na komercijalne ugovore

koji imaju veze s investicijom. Prema drugom, uskom tumačenju, „kišobran“

klauzula se ne odnosi na čiste komercijalne ugovore i arbitražni sudovi koji

se temelje na međunarodnom investicijskom ugovoru nemaju nadležnosti

u odnosu na njih.

Pored toga, otvorila su se i pitanja konkretne nadležnosti. Naime, što se

događa ukoliko je u komercijalnim ugovoru predviđena isključiva

nadležnost nekog tijela, npr. nekog drugog arbitražnog foruma, trebaju li

arbitražni sudovi koji se temelje na međunarodnom ugovoru i tada

zasnovati svoju nadležnosti ili trebaju poštivati izričito ugovorenu

nadležnosti po komercijalnom ugovoru. Otvorilo se i pitanje za koje sve

komercijalne ugovore se primjenjuje „kišobran“ klauzula. Arbitražna je

praksa jedinstvena oko toga da se to nikako ne odnosi na ugovore

947 Yannaca-Small, Katia, Interpretation of the Umbrella Clause in Investment Agreements,

OECD Working Papers on International Investment Agreements, str. 3., OECD Publishing,

2003., dostupno na: https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2006_3.pdf,



362

sklopljene između privatnih osoba948, ali se kroz praksu problematizirala

situacija u kojoj je jedna od ugovornih strana državna agencija ili neko tijelo

lokalne samouprave.949

Pitanje „kišobran“ klauzule jedno je od pitanja kod kojeg je izraženo

potpuno suprotno stajalište i unatoč pokušajima kroz arbitražnu praksu da

se pronađe kompromisno rješenje, sudovi i dalje zauzimaju suprotna

stajališta. Kako je to utvrdio Emmauel Gaillard ovo pitanje („kišobran“

klauzule, op. a.) podijelilo je praktičare i pravne znanstvenike i ostaje

neriješeno u praksi međunarodne arbitraže.950 Suprotno tome, Arbitražni

sud u predmetu Sempra protiv Argentine, koji je utvrdio prekršaj

„kišobran“ klauzule, naveo je kako su se „razne nedavne odluke bavile

značenjem i dosegom 'kišobran' klauzule i da se čini kako misterija koja

prati ovo pitanje polako nestaje“.951 Scheuer je identificirao moguće

probleme u njenoj primjeni koji mogu nastati ako ih investitori počnu

koristiti za rješavanje trivijalnih sporova. To bi moglo dovesti do suprotnog

učinka i napuštanja ovakvog načina zaštite investitora jer „ne može biti

uloga 'kišobran' klauzule pretvoriti svako neslaganje oko detalja vezanog

uz ispunjenje ugovora u pitanje kojim će se baviti međunarodna

arbitraža“.952

948 Schill, Stephan W, Umbrella Clauses as Public Law Concepts in Comparative Perspective,

u: International Law and Comparative Public Law, ur. Stephan W. Schill, Oxford Scholarship

Online, 2011, str. 319. 949 Vise u: Sinclair, Anthony, Umbrella Clause, International Investment Law, urednici

Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch, C.H. Beck, Hart, Nomos, 2015., str. 887-958. 950 Citirano prema: Pan American Energy LLC and BP Argentina Exploration Company v.

The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/13, Odluka o prethodnim prigovorima

od 27. lipnja 2006., para. 99. dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0616.pdf, prist. 15. siječnja 2018. 951 Sempra Energy International v. Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 923), para. 309. 952 Scheuer, Christoph, Travelling the BIT Route: Of Waiting Periods, Umbrella Clauses and

Forks in the Road, Journal of World Investment & Trade, Vol. 5, No. 2., 2004., str. 255.


363

6.5.2. Uže tumačenje

Prvi put se jedan arbitražni sud bavio „kišobran“ klauzulom u predmetu

SGS protiv Pakistana953. U ovom predmetu tužitelj je bilo švicarsko

trgovačko društvo SGS koje je pružalo usluge pregleda robe koja se uvozila

u Pakistan. Ugovor je bio sklopljen s državom i nakon nekog vremena

Pakistan ga je otkazao. SGS je tada inicirao postupak pred ICSID-a navodeći

kako je, sukladno „kišobran“ klauzuli iz Pakistansko-švicarskog ugovora za

zaštitu i promicanje investicija, arbitražni sud predviđen tim ugovorom,

nadležan i za spor oko komercijalnog ugovora o pregledu robe (čl. 11.

Ugovora: Svaka ugovorna strana će stalno jamčiti poštivanje obveza koje je

preuzela u odnosu na investicije i investitore druge ugovorne strane)954.

Kako je to tužitelj utvrdio:

„Kroz juridički medij članka 11. bilateralnog investicijskog ugovora, tužbeni

zahtjev SGS-a koji se temelji na navodnim povredama PSI ugovora (Pre-

Shipment Inspection Agreement, op.a.), pretvoren je ili 'uzdignut' u tužbeni

zahtjev koji se temelji na navodnoj povredi bilateralnog investicijskog ugovora,

konkretno njegovog članka 11.“.955

Tužitelj je temeljem međudržavnog sporazuma koji je sadržavao „kišobran“

klauzulu, pokušao zasnovati nadležnost arbitražnog suda predviđenog tim

ugovorom i u odnosu na svoj tužbeni zahtjev koji se temeljio na isključivo

komercijalnom ugovoru. Arbitražni sud utvrdio je kako nije nadležan za

postupanje po navodnom kršenju komercijalnog ugovora i na taj način dao

restriktivno tumačenje „kišobran“ klauzule zbog sljedećih razloga:

953 SGS Société Générale de Surveillance v. Islamic Republic of Pakistan, Odluka o nadležnosti,

op. cit. (bilj. 577). 954 Prema: Sinclair, , op.cit. (bilj. 949), str. 891. 955 SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Islamic Republic of Pakistan, Odluka o

nadležnosti, op. cit. (bilj. 577), para. 156.


364

a) iz teksta članka 11. ne proizlazi da se povrede komercijalnog ugovora

automatski dižu na razinu povreda međudržavnog ugovora956;

b) kada bi se prihvatilo tužiteljevo tumačenje, ostale odredbe o zaštiti

prava iz bilateralnog investicijskog ugovora postale bi suvišne jer bi

svako pa čak i malo kršenje komercijalnog ugovora, moglo rezultirati

arbitražom po međunarodnom ugovoru;957

c) široka primjena „kišobran“ klauzule omogućila bi da se bilo koje

navodno kršenje „neograničenog broja državnih ugovora kao i drugih

instrumenata nacionalnog prava kojima se uspostavljaju obveze države“

tretira kao povreda bilateralnog investicijskog ugovora958;

d) država se nalazi u nepovoljnijem položaju, naime bez obzira na

ugovoreni postupak rješavanja sporova iz komercijalnog ugovora,

investitor bi uvijek mogao spor dignuti na razinu međunarodnog

ugovora prema kojem sporove može inicirati samo investitor, a ne i

država te tim putem onemogućiti državu u zaštiti njenih prava.959

Arbitražni sud utvrdio je kako bi primjena „kišobran“ klauzule na način na

koji je to zatražio tužitelj bila

„toliko dalekosežna u svom opsegu i toliko automatska i neograničena u svojoj

primjeni, toliko opterećujuća za ugovornu stranu da vjerujemo da tužitelj mora

dati jasne i uvjerljive dokaze…. da je to bila zajednička i stvarna volja ugovornih

stranaka švicarsko-pakistanskog Ugovora o zaštiti investicija kad su unijeli

članak 11. u bilateralni investicijski ugovor“.960

956 Ibid., para 166. 957 Ibid., para. 168. 958 Ibid. 959 Ibid. 960 Ibid,. para. 167.


365

Tužitelj po utvrđenju Suda nije dao takve dokaze pa je Arbitražni sud odbio

svoju nadležnost. Važno je napomenuti da je Arbitražni sud ipak ostavio

mogućnost primjene „kišobran“ klauzule u „izuzetnim situacijama u kojima

kršenje određenih odredbi državnog ugovora s investitorom druge države

ugovornice može predstavljati kršenje odredbi međunarodnog

ugovora“.961 Primjer takvog postupanja po arbitražnom sudu bio bi ako bi

država odbila honorirati arbitražnu klauzulu iz komercijalnog ugovora.

Slične stavove zauzeli su i arbitražni sudovi u brojnim predmetima npr. u

predmetu Joy Mining protiv Egipta u kojem je Arbitražni sud zaključio kako

„kišobran“ klauzula ne može imati učinak pretvaranja sporova koji

proizlaze iz komercijalnih ugovora u investicijske sporove po

međudržavnim ugovorima, osim „ukoliko ne postoji jasno kršenje prava i

obveza iz međunarodnog ugovora ili kršenje prava iz komercijalnog

ugovora koje bi bilo takvih razmjera da bi povlačilo zaštitu po

međunarodnom ugovoru“.962 Iako je prethodno utvrdio da se ne radi o

investicijskom sporu, Arbitražni je sud utvrdio kako čak i kad bi postojala

investicija u ovom slučaju

„izostanak tužbenog zahtjeva koji bi se temeljio na međunarodnom ugovoru, i

dokazi da se, upravo suprotno, radi o tužbenim zahtjevima iz komercijalnog

ugovora, opravdavaju utvrđenje kako Arbitražni sud nije nadležan. Pored toga,

nije bilo uvjerljive tvrdnje da je egipatska država ometala prava tužitelja iz

komercijalnog ugovora“.963

961 Ibid., para. 172. 962 Joy Mining Machinery Ltd v.Arab Republic of Egypt, Pravorijek o nadležnosti, op. cit. (bilj.

343), para. 81. 963 Ibid .,para. 82.


366

U predmetu Pan American protiv Argentine, Arbitražni je sud također

utvrdio, pozivom na odluku u predmetu SGS protiv Pakistana, kako se ova

klauzula:

„ne smije tumačiti na način da se njome otvara put da se svaki spor iz

komercijalnog ugovora rješava po pravilima iz međunarodnog ugovora, budući

da 'kišobran' klauzula ne može transformirati svaki tužbeni zahtjev po

komercijalnom ugovoru u zahtjev po međunarodnom ugovoru. To bi nužno

podrazumijevalo da bi se svaka obveza preuzeta od države u odnosu na

investiciju, čak i ona najmanja, transformirala u zahtjev po međunarodnom

ugovoru“.964

6.5.3. Šire tumačenje

Nekoliko mjeseci nakon odluke u predmetu SGS protiv Pakistana, drugi

Arbitražni sud donio je odluku u predmetu SGS protiv Filipina965 u kojoj je,

temeljem vrlo sličnog teksta „kišobran“ klauzule (svaka ugovorna strana će

poštivati sve obveze koje je preuzela u odnosu na određenu investiciju

investitora druge ugovorne strane na njenom teritoriju – čl. 10(2)

švicarsko-filipinskog Ugovora o zaštiti investicija)966 donio suprotan

zaključak prema kojem je široko primijenio njeno tumačenje. U ovom

predmetu radilo se o komercijalnom ugovoru sklopljenom između Filipina

i SGS-a o pružanju usluga carinske inspekcije. Budući da Filipini navodno

964 Pan American Energy LLC and BP Argentina Exploration Company v. The Argentine

Republic, op. cit. (bilj. 950), para. 110. 965 SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Republic of the Philippines, ICSID predmet

broj ARB/02/6, Odluka o prigovorima na nadležnosti od 29. siječnja 2004., dostupno na


siječnja 2018. 966 Vidi opširnije u: Jonckheere, Katherine, Practical Implications from an Expansive

Interpretation of Umbrella Clauses in International Investment Law, South Carolina Journal of

International Law and Business. Vol. 11., Iss. 2, Article 5.,2015., str. 148.


367

nisu platili ugovorenu naknadu, SGS je pokrenuo spor pred arbitražnim

sudom predviđenim bilateralnim investicijskim ugovorom. Arbitražni sud

utvrdio je da temeljem „kišobran“ klauzule ima nadležnost i za ovaj spor

iako je nastao iz komercijalnog ugovora

„… ako obveze koje je država preuzela u odnosu na određenu investiciju

uključuju i obveze ili dužnosti prema primjenjivom pravu, čini se potpuno u

skladu s ciljem i svrhom bilateralnog investicijskog ugovora da one budu

uvrštene i iznesene u okviru bilateralnog ugovora967 ... članak 10(2) čini

propust države da ispuni svoje obveze, uključujući i obveze iz komercijalnog

ugovora koje su preuzete u odnosu na određenu investiciju, istovremeno i

prekršajem bilateralnog investicijskog ugovora“.968

Ovakav zaključak Arbitražni je sud utemeljio prvenstveno na postavci da

svrha i cilj bilateralnog investicijskog ugovora opravdavaju primjenu

„kišobran“ klauzule u odnosu na komercijalni ugovor, odnosno budući da je

cilj bilateralnog investicijskog ugovora „promicanje i uzajamna zaštita

investicija, legitimno je razriješiti neodređenost u tumačenju na način da se

ide u prilog zaštiti investicija“.969 Nakon ove odluke uslijedio je niz

arbitražnih odluka u kojima se primjenjivala „kišobran“ klauzula u odnosu

na komercijalne ugovore.

Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Sempra Energy protiv Argentine

utvrdio kako kršenje obveza iz komercijalnog ugovora s davateljem licence

„…utječe na prava za koje investitor tvrdi da ih ima u svjetlu odredbi

967 SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Republic of the Philippines, Odluka o

prigovorima na nadležnost, op. cit. (bilj. 965), para. 117. 968 Ibid., para. 128. 969 Ibid., para. 116.


368

bilateralnog investicijskog ugovora i jamstava temeljem kojih je poduzeo

zaštićenu investiciju“.970

„Međudržavni ugovor koji uključuje i specifična jamstva općenite „kišobran“

klauzule…uključujući i obvezu poštivanja dužnosti iz komercijalnih ugovora

koji se tiču investicije, stvara još čvršću vezu između komercijalnog ugovora,

konteksta investicije i međudržavnog ugovora“.971

Zanimljiv je izričaj prepun biranih riječi kojima se Arbitražni sud u

predmetu Eureko protiv Poljske odredio prema arbitražnim sudovima u

predmetu SGS protiv Filipina i SGS protiv Pakistana:

„Ovaj Arbitražni sud nalazi da je opisana analiza Arbitražnog suda u predmetu

SGS protiv Filipina koji je, između uvaženih članova imao i profesora

Crawforda, osnovana i uvjerljiva. Uz poštovanje prema uvaženim članovima

Arbitražnog suda u predmetu SGS protiv Pakistana, ovaj Sud je prisiljen reći da

je njihova analiza 'kišobran' klauzule manje uvjerljiva“.972

Arbitražni je sud dalje zaključio kako „kišobran“ klauzula iz bilateralnog

investicijskog ugovora između Poljske i Nizozemske ima dva neposredna

operativna učinka. Prvi je da arbitražni sud temeljem bilateralnog

investicijskog ugovora ima nadležnost nad komercijalnim ugovorima koje

je Eureko imao s poljskom vladom, a drugi je da poljsko kršenje obveze iz

komercijalnog ugovora može predstavljati i kršenje obveza iz bilateralnog

investicijskog ugovora.973

970 Sempra Energy International v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/16,

Odluka o prigovorima na nadležnost od 11. svibnja 2005., para. 100., dostupno na


siječnja 2018. 971 Ibid., para. 101. 972 Eureko B.V. v. Republic of Poland, Ad hoc arbitraža, Međupravorijek od 19. kolovoza 2005.,

para. 257., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0308_0.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018. 973 Ibid., para. 250.


369

Arbitražni sud u predmetu Noble Ventures protiv Rumunjske također je

zauzeo stav prema kojem se „kišobran“ klauzula široko primjenjuje budući

da države prilikom sklapanja bilateralnih investicijskih ugovora mogu

„u svrhu ostvarenja ciljeva i svrhe ugovora, ugovoriti takvu odredbu prema

kojoj će zemlja primateljica investicije biti međunarodno odgovorna za kršenje

obveza iz komercijalnih ugovora s investitorima iz druge ugovorne strane, čime

se takvo kršenje komercijalnog ugovora internacionalizira, odnosno to postaje

kršenje međudržavnog ugovora. U takvom slučaju, međunarodni arbitražni sud

dužan je primijeniti odredbe koje su stranke usvojile“.974

Stoga „kišobran“ klauzula, kad je uključena u bilateralni investicijski ugovor

predstavlja izuzetak od općeg pravila razdvajanja obveza države na one

koje ima prema nacionalnom pravu i one koje ima po međunarodnom

pravu.975

6.5.4. Primjena „kišobran“ klauzule iz Ugovora o energetskoj povelji

UEP u svom članku 10. stavku 1. sadrži tzv. „kišobran“ klauzulu prema kojoj

se „svaka ugovorna strana mora pridržavati svih obveza koje je dogovorila

s investitorom ili koje je preuzela u svezi s investicijom investitora neke

druge ugovorne strane“. „Kišobran“ klauzula koju sadrži UEP smatra se

jednom od najširih tumačenja976. Njenu dobru definiciju dao je švicarski

sud u odluci o poništaju pravorijeka u predmetu EDF protiv Mađarske:

„'Kišobran' klauzula stavlja ugovor zaključen s investitorom i državom

primateljicom investicije izravno pod zaštitu bilateralnih ili multilateralnih

974 Noble Ventures, Inc. v. Romania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 878), para. 54. 975 Ibid., para. 55. 976 Vidi opširnije u: De Brabandere, op. cit. (bilj. 334), str. 161.-163.


370

sporazuma kojima se štite investicije 'kišobranom' na način da svako kršenje

ugovornih obveza postaje ipso facto, kao i kršenje međunarodnog sporazuma

te da sporovi iz ugovora koji su s ovim povezani mogu biti vođeni pred tijelom

koje je predviđeno sporazumom“.977

Države članice mogu se izuzeti iz primjene ove klauzule978, međutim do

sada nije bilo predmeta pred arbitražnim sudovima koji bi se bavili ovim

izuzetkom osim što je Arbitražni sud u predmetu Electrabel protiv

Mađarske konstatirao kako UEP sadrži „kišobran“ klauzulu, ali je Mađarska

iskoristila opciju i izuzela se iz primjene ove klauzule.979

U predmetu AES protiv Mađarske, Arbitražni sud utvrdio je kako, zbog

izuzeća Mađarske, ne može presuđivati o opsegu ugovornih obveza, a time

i o njihovom eventualnom kršenju980, međutim da „ima pravo i obvezu

utvrditi predstavlja li mađarsko postupanje, koje uključuje i povrede

ugovornih obveza, kršenje posebnih odredbi UEP-a. Kod ove procjene

arbitražni sud se neće upuštati u ispunjenje ugovornih obveza kao

takvih“.981

Primjenjujući UEP, arbitražni su se sudovi u pravilu priklanjali širokom

tumačenju „kišobran“ klauzule. Kod pitanja tko se može pozivati na

977 EDF International S.A. v. The Republic of Hungary, Presuda Prvog građanskog suda o

poništaju arbitražne odluke od 6. listopada 2015. god., para. 3.2.2., dostupno na

http://www.swissarbitrationdecisions.com/swiss-supreme-court-addresses-difference-between-

treaty-claims-and-contract-claims, pristupljeno 15. siječnja 2018. 978 Samo četiri države su se izuzele: Kanada, Norveška, Mađarska i Australija s tim da Kanada

nije ni potpisala UEP, a Norveška i Australija ga još nisu ratificirale. 979 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 57. 980 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,



371

„kišobran“ klauzulu, bitno je istaknuti i stajalište koje je dalo Tajništvo UEP-

a prema kojemu: „Ova odredba pokriva svaki ugovor koji se sklopio s

podružnicom stranog investitora u zemlji primateljici jednako kao i

ugovore koji su sklopljeni između zemlje primateljice i matičnog

trgovačkog društva takve podružnice“.982 Tako je npr. u predmetu Khan

protiv Mongolije, Arbitražni sud utvrdio da tuženikovo kršenje domaćeg

Zakona o stranim investicijama na štetu tužitelja znači da je tuženik,

primjenom „kišobran“ klauzule iz članka 10(1) zbog toga odgovoran i za

kršenje UEP-a.983 Naime, Arbitražni sud utvrdio je kako izraz „svaka

obveza“ iz izričaja članka 10(1) UEP-a uključuje i zakonske obveze zemlje

primateljice investicije pa bi stoga

„kršenje bilo koje obveze koju može imati Mongolija po Zakonu o stranim

investicijama predstavljalo kršenje obveza po odredbama III. dijela UEP-a.

Slijedom toga, Arbitražni sud utvrđuje da ima nadležnost po UEP-u u odnosu

na Khanov tužbeni zahtjev po Zakonu o stranim investicijama.“984

U odluci švicarskog suda o poništaju arbitražne odluke u predmetu EDF

protiv Mađarske, sud je izričito utvrdio da se „kišobran“ klauzula odnosi

samo na ugovorne obveze u koje je ušla država primateljica investicija, a ne

i druge obveze države koje bi proizašle iz njenih jednostranih odluka.985

982 Energy Charter Secretariat, Energy Charter Treaty- A Reader's Guide, op. cit. (bilj. 182), str.


Government of Mongolia, UNCITRAL, PCA predmet broj 2011-09, Pravorijek od 2. ožujka

2015., paragraf 366., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/italaw4267.pdf pristupljeno 15. siječnja 2018. 984 Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd. v. The

Government of Mongolia, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 549), para. 438. 985 EDF International S.A. v. The Republic of Hungary, Presuda Prvog građanskog suda o

poništaju arbitražne odluke, op. cit. (bilj. 977), para. 3.5.4.3.


372

Arbitražni sud u predmetu Liman protiv Kazahstana otvorio je ovo pitanje

i zaključio kako se iz teksta članka 10(1) ne može sa sigurnošću utvrditi

odnosi li se „kišobran“ klauzula i na zakonodavstvo države te je naveo kako

se „može tvrditi da je apstraktno unilateralno obećanje koje daje država

kroz svoje zakonodavstvo, posebice u svojim zakonima koji se odnose na

strane investitore, obuhvaćeno 'kišobran' klauzulom“.986 Istovremeno je

utvrdio da se na odluke sudova ne može primijeniti ova klauzula.987

U predmetu AMTO protiv Ukrajine, Arbitražni sud odbio je primjenu

„kišobran“ klauzule temeljem utvrđenja da tužitelj nije imao ugovorne

odnose s Ukrajinom. Naime, ugovor za koji je tužitelj želio ostvariti zaštitu

prema UEP-u bio je zapravo potpisan između dvije ukrajinske pravne osobe

od kojih je tužitelj u jednoj bio i dioničar. Sud je utvrdio da nema opravdanja

za „uzdizanje“ povrede ovog komercijalnog ugovora na razinu povrede

međunarodnog ugovora. Naime, iako kišobran klauzula UEP-a ima „široki

doseg“ i nameće obveze ne samo prema stranom investitoru nego i prema

podružnici koja je osnovana u zemlji primateljici investicije, „u ovom su

slučaju ugovorne obveze preuzete od posebnog pravnog subjekta pa se

stoga 'kišobran' klauzula ne može izravno primijeniti“.988

986 Liman Caspian Oil BV i NCL Dutch Investment BV v. Republic of Kazakhstan , Pravorijek,

op.cit. (bilj. 270), para. 446. 987 Ibid., para. 450. 988 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368), para. 110.


373

6.6. Nacionalni tretman (national treatment)


Gotovo svi međunarodni investicijski sporazumi sadrže odredbe o

nacionalnom tretmanu kojima se traži od „ugovornih strana da osiguraju

tretman investitorima i investicijama druge ugovorne strane koji nije

nepovoljniji od onoga koji osiguravaju svojim državljanima i

investicijama“.989 Ovim se standardom pokušava suzbiti nastojanje država

primateljica investicija da određenim mjerama zaštite svoje investitore i

investicije na štetu stranih investitora i investicija pa se često označava kao

„možda najvažniji standard tretmana ugrađen u međunarodne investicijske

sporazume. Istovremeno, to je možda najteži standard za ostvariti budući

da se njime dira u ekonomski (i politički) osjetljiva pitanja“.990 Država

primateljica investicije obvezuje se da strane investitore i investicije

(naravno ukoliko su oni državljani druge države članice primjenjivog

međunarodnog ugovora) neće tretirati nepovoljnije od svojih domaćih

investitora i investicija i na taj način daje neku vrstu jamstva da će osigurati

jednaka pravila igre za sve investitore, bez obzira jesu ili domaći ili

strani.991 Svrha ove klauzule je „obvezati državu primateljicu investicije da

989 Reinisch, August, National Treatment, International Investment Law, u: Bungenberg,


Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 847. 990 UNCTAD, National Treatment, UNCTAD Series on issues in international investment

agreements, str. 1, dostupno na http://unctad.org/en/Docs/psiteiitd11v4.en.pdf, pristupljeno 16.

siječnja 2018. 991 Zanimljivo je da se krajem 19. stoljeća, poglavito u Južnoj Americi ovaj standard koristio s

obrnutom svrhom, naime zbog povoljnijeg položaja koji su redovito uživali strani investitori u

odnosu na domaće, razvila se takozvana Calvova doktrina (prema argentinskom pravniku

Carlosu Calvu) prema kojoj je ovaj standard služio kako bi se ograničila prava stranih

investitora tako da ona ne budu veća od onih koja su imali domaći investitori i to prvenstveno

na način pravne zaštite koji se pružao njihovim investicijama – umjesto do tada uobičajene

prakse pružanja diplomatske zaštite pa i korištenja vojnih sredstava za zaštitu investitora,


374

neće raditi negativno razlikovanje između domaćih i stranih investitora

kada donosi i primjenjuje svoje zakonske i podzakonske akte i da će na taj

način podizati poziciju stranih investitora na razinu koju daje domaćim

investitorima“.992

Standard nacionalnog tretmana jedan je o najstarijih standarda zaštite

stranaca i njihove imovine i vuče porijeklo iz ugovora Hanzeatske lige iz 12.

i 13. stoljeća. Kasnije se uvrštava u gotovo sve ugovore o trgovini i iz njih u

ugovore o zaštiti investicija.993 Kako je naveo Wälde, ovaj standard je bio

„jako uspavan u prošlosti, ali je u posljednje vrijeme snažno oživljen budući

da su arbitražni sudovi (i pravni zastupnici) otkrili da iza mnogih mjera

koje se tiču stranih investitora stoji neka mjera zaštitne olakšice u korist

domaćih natjecatelja koji vladaju političkim procesom“.994

Kroz praksu arbitražnih investicijskih sudova razvio se trostupanjski test

kako bi se utvrdilo je li ovaj standard povrijeđen i koji je gotovo identičan

testu koji se primjenjuje kod utvrđivanja eventualne povrede standarda

zabrane diskriminacije995:

-Prvo se utvrđuje odgovarajući domaći komparator u odnosu na kojeg će

se procjenjivati tretman koji je pružen navodno povrijeđenom stranom

investitori su se morali prvenstveno obraćati domaćim sudovima kako bi zaštitili svoju

investiciju (Black's Law Dictionary, op. cit. (bilj. 272), str. 218.) 992 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 198. 993 Vidi opširnije u: Bjorklund, Andrea K., National Treatment, u: August Reinisch (ur.)

Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str. 30-33. 994 Wälde, Thomas, Legal Opinion, para. 47. u Nykomb v. The Republic of Latvia, SCC predmet

broj 118/2008., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0985.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018. 995 Bjorklund, op. cit. (bilj. 993), str. 37.


375

investitoru ili investiciji, traži se domaći investitor u istim996

okolnostima koji bi bio usporediv sa stranim;

- Zatim se utvrđuje tretman koji je bio eventualno manje povoljan od

onog koji je pružen domaćem komparatoru;

- Na kraju se utvrđuje postoje li legitimne okolnosti koje bi opravdavale

različiti tretman.

Ovaj trostruki test dobro je opisao tužitelj u predmetu Methanex protiv

SAD-a, a prihvatio ga je i Arbitražni sud prema kojem članak 1102. NAFTA-

e (nacionalni tretman op.a.) zahtijeva analizu u tri koraka:

„Prvo Arbitražni sud mora utvrditi je li američka etanolska industrija u istim

okolnostima (like circumstances) s Methanexom i njegovim investicijama.

Drugo, ako su u istim okolnostima, Arbitražni sud mora utvrditi je li bilo koji

dio domaće etanolske industrije dobio bolji tretman od Methanexa i njegovih

investicija. Treće, ako Arbitražni sud utvrdi da je Methanex lošije tretiran, onda

se teret premješta na SAD koji mora opravdati različiti tretman proizvođača

metanola na način da pokaže da takve mjere treba dopustiti jer se njima

provode opravdani ciljevi zaštite okoliša“.997

Jedan od primjera testa postoji li povreda standarda nacionalnog tretmana

je i predmet Champion Trading protiv Egipta u kojem je Arbitražni sud

utvrdio da za utvrđenje kako se radi o postupanju koje je bilo u skladu s

ovom odredbom trebaju biti zadovoljeni sljedeći uvjeti:

996 U engleskim tekstovima se koristi izraz like koji može značiti „isti“, „jednak“, „sličan“,

„nalik“ (prema Gačić, Milica; Englesko-hrvatski rječnik prava, Naklada Ljevak, Zagreb 2004).

Iako se na prvi pogled izraz „sličan“ čini primjereniji, u tekstu se koristi izraz „isti“ budući da

je iz arbitražnih odluka koje se navode u nastavku proizlazi da se radi o prikladnijem izrazu za

ono što hoće njime reći u kontekstu primjene standarda nacionalnog tretmana. 997 Methanex Corporation v. United States of America, Završni pravorijek, op. cit. (bilj. 255),

Dio IV., poglavlje B, para. 13.


376

„ne smije postojati nepovoljniji tretman, tj. ne smije biti diskriminacije između

stranih i domaćih investicija kada su one u istoj situaciji. Ovaj standard traži da

arbitražni sud prvo odredi jesu li uključene stranke… bile u istoj situaciji i

nakon toga usporedi tretman koji se pružao stranim investitorima s onim koji

je pružen domaćim investitorima kako bi se utvrdilo je li bilo kršenja

odredbe“.998

Obveza pružanja nacionalnog tretmana generalno ne zabranjuje državi

donošenje mjera koje predstavljaju različiti tretman. Ta obveza samo

zabranjuje donošenje mjera koje dovode do različitog tretmana u istim

okolnostima. Iste su okolnosti definirane kao slična situacija koja treba biti

procijenjena u odnosu na isti poslovni ili ekonomski sektor.999 Treba

napomenuti kako su „iste okolnost“ i „manje povoljan tretman“ usko

povezani te tako nema jedinstvene prakse investicijskih arbitražnih sudova

u definiranju ovih pojmova.1000

6.6.2. Odgovarajući komparator – iste okolnosti

Ovo je prvi korak u svakoj analizi radi li se o povredi standarda nacionalnog

tretmana. Postavlja se naravno pitanje kako utvrditi odgovarajući

komparator odnosno postojanje istih okolnosti. U pravilu, arbitražni su

sudovi zauzimali stav da strani investitor posluje u istom poslovnom

sektoru te da je u natjecateljskom odnosu s domaćim investitorima kao

998 Champion Trading Company, Ameritrade International, Inc. v. The Arab Republic of

Egypt, ICSID predmet broj ARB/02/9, Pravorijek od 27. listopada 2006., para. 128., dostupno

na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0148.pdf, pristupljeno 16.

siječnja 2018. 999 Ibid., para. 130. 1000 Vidi opširnije u: Wang, Guiguo, Likeness and Less Favourable Treatment in Investment

Arbitration, Journal of International and Comparative Law, Vol 3, 2016, str. 94.


377

jasnu indikaciju da se radi o „istim okolnostima“ (like circumstances).1001

Utvrđivanje „istih okolnosti“ predstavlja analizu svih činjenica relevantnih

za predmet budući da utvrđivanje postojanja komparatora zahtijeva

ponekad i izlazak iz samog sektora u kojem posluje strani investitor.1002

Arbitražni je sud u predmetu Pope&Talbot protiv Kanade utvrdio kako

prvo mora definirati slične okolnosti koje su po „svojoj prirodi zavisne od

konteksta i nemaju nepromjenjivo značenje kroz spektar činjeničnih

situacija. Tako i koncept 'istog' (like) može imati čitav spektar značenja, od

sličnog sve do identičnog“.1003

U predmetu Archer Daniels Midland protiv Meksika, Arbitražni sud

definirao je „iste“ okolnosti na način da se tretman stranih investitora treba

usporediti s domaćima koji posluju u istom sektoru, „koji treba biti široko

tumačen na način da uključuje i koncept ekonomskog i poslovnog

sektora“.1004

U predmetu Occidental Exploration protiv Ekvadora, Arbitražni sud zauzeo

je stav kako kod utvrđivanja istih situacija nije potreban element postojanja

domaćeg investitora koji se natječe sa stranim koji tvrdi da je različito

tretiran, dakle da se ne radi usporedba samo u okviru istog sektora i to zato

što „ista situacija ne smije biti tumačena u uskom smislu… budući da je

1001 Vidi opširnije u: Reinisch, op.cit. (bilj. 989), str. 856. 1002 Bjorklund, op. cit. (bilj. 993), str. 48. 1003 Pope & Talbot Inc. v. The Government of Canada, UNCITRAL, Pravorijek o meritumu

faze 2 od 10. travnja 2001., para. 75., dostupno na


siječnja 2018. 1004 Archer Daniels Midland Company and Tate & Lyle Ingredients Americas, Inc. v. The

United Mexican States, ICSID predmet broj ARB (AF)/04/5, Pravorijek od 21. studenog

2007., para. 198., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0037_0.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.


378

svrha nacionalnog tretmana zaštititi strane investitore u usporedbi s

domaćim proizvođačima, ovo ne može biti napravljeno ukoliko se promatra

isključivo sektor u kojem se poduzimanju te aktivnosti“.1005

6.6.3. Manje povoljan tretman - diskriminacija i postojanje namjere diskriminacije

Drugi korak u provjeri je li došlo do kršenja obveze pružanja nacionalnog

tretmana stranom investitoru predstavlja utvrđivanje je li strani investitor

bio tretiran manje povoljno od domaćeg komparatora. Kako je naveo

Arbitražni sud u predmetu Methanex protiv SAD-a: „čak i kad bismo

pretpostavili da je Methanex, kao proizvođač metanola, bio pogođen…

kalifornijskom zabranom…Methanexov tužbeni zahtjev po članku 1102.

(nacionalni tretman op. a. ) ne bi uspio budući da nije tretiran manje

povoljno od američkih investitora u istim okolnostima“.1006 Iz arbitražne

prakse proizlazi gotovo jedinstven stav da standard nacionalnog tretmana

zabranjuje i de jure i de facto diskriminaciju. De jure ili izravna

diskriminacija predstavlja situacije u kojima je diskriminatorni tretman

izravno povezan sa stranim državljanstvom, dok se kod de facto ili

neizravne diskriminacije radi o situaciji u kojoj je postupanje države

neutralno, ali proizvodi učinak diskriminacije prema stranim

investitorima.1007

1005 Occidental Exploration and Production Company v. The Republic of Ecuador, LCIA

predmet broj UN3467, Pravorijek od 1. srpnja 2004., para. 173., dostupno na


siječnja 2018. 1006 Methanex Corporation v. United States of America, Završni pravorijek, op. cit. (bilj. 255),

Dio IV., poglavlje B, para. 19. 1007 Reinisch, op. cit. (bilj. 989), str. 862.


379

U predmetu Alpha Projektholding protiv Ukrajine, Arbitražni sud utvrdio je

kako takva diskriminacija, dakle ona koja znači povredu standarda

nacionalnog tretmana, može nastati

„de jure, ako se radi o vladinoj mjeri poput zakona ili podzakonskog akta koji

izravno diskriminira strane investitore u odnosu na domaće, ili de facto ako

mjera nije izričito ili sama po sebi diskriminirajuća, ali način na koji se

primjenjuje dovodi do diskriminacije između domaćih i stranih investitora“.1008

Što se tiče postojanja namjere diskriminacije, prevladavajuće stajalište je da

se za postojanje diskriminacije po osnovi državljanstva ne traži namjera

diskriminacije, dakle da se standard nacionalnom tretmana može prekršiti

i bez da država postupa s namjerom diskriminirati strane investitore.

Tako je u predmetu Siemens protiv Argentine, Arbitražni sud utvrdio kako

„namjera nije odlučujuća ili neophodna za utvrđivanje kako postoji

diskriminacija, učinak mjere na investiciju bit će odlučujući čimbenik u

procjeni je li rezultat nediskriminirajući tretman“.1009

Slično je zaključio i Arbitražni sudu u predmetu S.D. Myers protiv Kanade

koji je također utvrdio da postojanje namjere nije odlučujuće, već je važan

učinak sporne mjere:

„Namjera je važna u utvrđivanju kršenja nacionalnog tretmana, ali

protekcionistička namjera nije nužno sama po sebi odlučujuća. Postojanje

namjere pogodovanju vlastitim državljanima na štetu stranih državljana samo

po sebi ne predstavlja kršenje članka 1102. NAFTA-e (nacionalni tretman, op.

a) ako mjera o kojoj se radi nije prouzročila negativne učinke na stranog

1008 Alpha Projektholding GmbH v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/07/16, Pravorijek od 8.

studenog 2010., para. 426., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0026.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018. 1009 Siemens A.G. v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 887), para. 321.


380

državljanina koji je tužitelj. Izraz „tretman“ sugerira da je praktični učinak

nužan kako bi se radilo o kršenju članka 1102., a ne samo motiv ili

namjera…“.1010

6.6.4. Postojanje legitimnog opravdanja i teret dokaza

Kroz praksu arbitražnih sudova koji su utvrđivali radi li se o kršenju

standarda nacionalnog tretmana, a kako se vidi i u gore opisanom tzv.

trostrukom testu, definirao se stav da, u slučaju da tužitelj dokaže kako

postoji domaći komparator, odnosno domaći investitor koji se nalazi u istim

okolnostima kao i on, te ako dokaže da je tretiran nepovoljnije od domaćeg

investitora, država primateljica investicije može dokazivati postojanje

legitimnog opravdanja za takav nepovoljniji tretman. Dakle, dolazi do

premještanja tereta dokaza; za prva dva koraka u testu on je na tužitelju, a

za treći je na tuženiku.

Tako je Arbitražni sud u predmetu Parkerings-Compagniet protiv Litve

utvrdio kako i diskriminirajući tretman može biti opravdan ukoliko postoje

određene okolnosti jer „za prekršaj međunarodnog prava, diskriminacija

mora biti neopravdana ili neproporcionalna, na primjer, ona mora biti

nepovezana ili prekomjerna kako bi se ostvario inače legitimni cilj države.

Objektivno opravdanje može opravdati različiti tretman sličnih

predmeta“.1011

1010 S.D. Myers, Inc. v. Government of Canada, UNCITRAL, Djelomični pravorijek od 13.

studenog 2000., para. 254., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0747.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2016. 1011 Parkerings-Compagniet AS v. the Republic of Lithuania, Pravorijek, op. cit. (bilj. 799),

para. 368.


381

U predmetu Pope&Talbot protiv Kanade, Arbitražni je sud također zauzeo

slično stajalište prema kojemu se, nakon obavljanja usporedbe stranog i

domaćeg investitora u istim okolnostima, utvrđuje postoje li razlike u

tretmanu na štetu stranog investitora. Ako se utvrdi da razlike postoje,

onda se navodi da se radi o povredi nacionalnog standarda osim ako takva

razlika u tretmanu ima

„prihvatljivu poveznicu s razumnim vladinim politikama koje (1) ne rade

razliku, očiglednu ili de facto između domaćih trgovačkih društava i onih u

stranom vlasništvu i (2) i na drugi način neopravdano ne umanjuju ciljeve

liberalizacije investicija…“.1012

6.6.5. Standard nacionalnog tretmana u praksi primjene Ugovora o energetskoj

povelji

U UEP-u je standard nacionalnog tretmana povezan sa standardom

najpovlaštenije nacije i uređen je odredbom članka 10(7) koja glasi:

„Svaka će ugovorna strana na svojem području investicijama investitora drugih

ugovornih strana, te s tim u svezi i pripadajućim aktivnostima, uključujući

upravljanje, održavanje, korištenje, uživanje ili raspolaganje, pružiti ne manje

povoljni postupak od onog kojeg pruža investicijama i pripadajućim

aktivnostima svojeg vlastitog investitora, uključujući upravljanje, održavanje,

korištenje, uživanje ili raspolaganje, ili kojeg pruža investitoru neke druge

ugovorne strane ili neke treće države, ovisno što je od toga najpovoljnije“.

Standard nacionalnog tretmana izvorno je zamišljen kao glavni standard

zaštite investitora u UEP-u i ne nalazi se samo u gore citiranoj odredbi nego

1012 Pope & Talbot Inc. v. The Government of Canada, Pravorijek o meritumu faze 2, op. cit.

(bilj. 1003), para. 78.


382

i u odredbama članka 10(3) u kojem se u definiciji postupka prema stranim

investitorima navodi da on znači „postupak koji je odobrila ugovorna strana

i koji nije nepovoljniji od onoga kojeg ona odobrava svojim vlastitim

investitorima“ kao i u članku 10(1) kroz zabranu diskriminirajućih

mjera.1013

Iz dosadašnje prakse primjene UEP-a vidljivo je kako ovaj standard u obliku

u kojem je definiran člankom 10(7) rijetko koristi tužitelj, a nema

pravorijeka koji bi se na njemu temeljio. Jedan od razloga za ovakav pristup,

odnosno izbjegavanje tužitelja pozivati se na povredu standarda

nacionalnog tretman, vjerojatno je upravo pravorijek u predmetu Nykomb

protiv Latvije u kojem je Arbitražni sud utvrdio postojanje diskriminacije i

nakon toga odbio ispitivati eventualno postojanje povreda drugih

standarda zaštite budući da „u cilju utvrđivanja odgovornosti Republike,

strogo uzevši, dovoljno je utvrditi kako je jedna od bitnih odredbi

povrijeđena“.1014 Tužitelji se, kod razlikovanja između tretmana njihove

investicije i investicija domaćih investitora, u pravilu opredjeljuju za članak

10(3), odnosno pozivaju se na povredu zabrane diskriminacije. Budući da

se u praksi primjenjuje jednaki test kao i za povredu nacionalnog tretmana,

rezultati su u pravilu isti.

Arbitražni sud u prvom pravorijeku temeljem UEP-a, u predmetu Nykomb

protiv Latvije, bavio se, između ostalog i pitanjem diskriminacije, a time i

povezanog standarda nacionalnog tretmana. Naime, Arbitražni je sud prvo

utvrdio kako je tužitelj dokazao kako je njegova investicija u istima

1013 Waelde, op. cit. (bilj. 177), str. 43. 1014Nykomb Synergetcs Technology Holding v. The Republic of Latvia, Pravorijek, op.cit. (bilj.

534), para. 4.3.2.


383

okolnostima kao i druge dvije domaće investicije bila tretirana manje

povoljno. Dakle, primijenio je prva dva koraka testa, a zatim i treći kada je

utvrdio kako „sukladno etabliranom međunarodnom pravu, teret dokaza

leži na tuženiku koji treba dokazati da nije bilo i da nema diskriminacije.

Arbitražni sud utvrdio je kako tuženik to nije dokazao pa je stoga zaključio

da je tužitelj bio subjekt diskriminirajuće mjere…“.1015

Arbitražni je sud u predmetu AES protiv Mađarske primijenio isti test za

utvrđenje radi li se o diskriminaciji i za utvrđenje radi li se o povredi

standarda nacionalnog tretmana te je utvrdio da nema povrede standarda

nacionalnog tretmana budući da nije bilo diskriminacije tužitelja u odnosu

na druge domaće proizvođače.1016 Kako je Arbitražni sud utvrdio:

„Diskriminacija nužno implicira da je država pogodovala nekome ili ga oštetila

u odnosu na općenitost. U ovom slučaju, temeljem nespornih činjenica,

Arbitražni sud utvrdio je kako nije bilo različitog tretmana tužitelja u odnosu

na druge proizvođače i slijedom toga on nije bio subjektom diskriminatornog

postupanja“.1017

Tužitelj dakle nije zadovoljio drugi korak trostrukog testa pa arbitražni sud

nije ni provodio treći korak testa.

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni je sud, iako nije to jasno

naznačio, također primijenio trostruki test. Naime, budući da tužitelj nije ni

naznačio koji bi to domaći investitori bili povoljnije tretirani (prvi stupanj

testa), Arbitražni sud odbio je tužbeni zahtjev u ovom dijelu1018.

1015Ibid. 1016 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op.cit. (bilj. 254), para. 11.3.3. 1017 Ibid., para. 10.3.53. 1018 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 7. 162.


384

6.7. Tretman najpovlaštenije nacije (most favoured nation treatment)


Međunarodni investicijski ugovori u pravilu sadrže klauzulu kojom se

predviđa tretman najpovlaštenije nacije. To znači da ugovorne strane

pristaju pružati investitorima i investicijama druge ugovorne strane ili

strana, ako se radi o multilateralnom ugovoru, tretman koji nije manje

povoljan od onoga kojeg daju svojim investicijama i investitorima kao i

investitorima i investicijama iz trećih zemalja.1019 Kako je to postavio

Salacuse, gotovo svi „investicijski ugovori sadrže odredbu o tretmanu

najpovlaštenije nacije čija je svrha spriječiti zemlje primateljice investicije

u tretiranju investitora i investicija svojih ugovornih partnera manje

povoljno od investitora iz trećih zemalja“.1020 Ovaj standard također, kao i

standard nacionalnog tretmana, predstavlja varijaciju zabrane

diskriminacije. Bitno je naglasiti da se ne radi o zahtjevu da tretman bude

isti nego o zahtjevu da tretman ne bude nepovoljniji.1021

Jedan od prvih primjera primjene ove klauzule bio je ugovor između

engleskog kralja Henrika V. i burgundskog vojvode Ivana iz kolovoza 1417.

god. koji je sadržavao klauzulu prema kojoj se engleskim brodovima

dopuštalo korištenje flandrijskih luka na isti način kao i francuskim,

nizozemskih i škotskim brodovima.1022 Tako je i Ugovor iz 1654. god.

1019 Vidi opširnije u: Reinisch, A., Most Favoured Nation Treatment, u: Bungenberg, Griebel,

Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden,

Munchen i Oxford, 2015., str. 807-845. 1020 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 280. 1021 Reinisch, op. cit. (bilj. 1019), str. 814. 1022 Tawil, Guido Santiago, Most Favoured Nation Clauses and Jurisdictional Clauses in

Investment Treaty Arbitration, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i


385

između Velike Britanije i Švedske također sadržavao klauzulu prema kojoj

„ljudi, subjekti i stanovnici obiju konfederacija imaju i uživaju u

kraljevstvima, zemljama, krajevima i dominionima jedne i druge, tako

velike i opsežne privilegije, odnose, slobode i imunitete, kao one koje bilo

koji drugi stranac sada uživa ili će uživati.1023

Ova se klauzula kasnije koristi i u ugovorima o prijateljstvu, trgovini i

navigaciji, a zatim, nakon II. svjetskog rata i u međunarodnim investicijskim

ugovorima. Kako je naveo Schwarzenberger:

„Stalna prisutnost standarda najpovlaštenije nacije u međunarodnim

ugovorima sugerira da postoji nešto temeljno u međunarodnom obrascu

ponašanja. To ukazuje da standard najpovlaštenije nacije odgovara na stalne

potrebe međunarodnog društva i da funkcije koje ima nisu u bitnom narušene

posebnostima vremena ili mjesta ili razlikama u ekonomskim i socijalnim

sustavima“.1024

Međunarodna pravna komisija u svojem je Nacrtu članaka o klauzuli

najpovlaštenije nacije s komentarima iz 1978. god. u članku 4. definirala

ovaj standard kao: „odredbu ugovora kojom država preuzima obvezu

prema drugoj državi da će joj dati tretman najpovlaštenije nacije u

dogovorenoj sferi odnosa“.1025 Tretman najpovlaštenije nacije definiran je

Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of

Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 10. 1023 Ziegler, Andreas R., Most-Favoured-Nation (MFN) Treatment, u: August Reinisch (ur.)

Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str. 61. 1024 Citirano prema: Hobér, Kaj, MFN Clause and Dispute Resolution in Investment Treaties:

Have We Reached the End of the Road, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August

Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in

Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 35. 1025 International Law Commission, Draft Articles on most-favoured-nation clauses with

commentaries from 1978, UN 2005.god., dostupno na


siječnja 2018.


386

u nacrtu odredbe članka 5. kao „tretman koji pruža država koja ga odobrava

državi koja ga koristi ili osobama ili stvarima u utvrđenim odnosima s tom

državom, koji nije manje povoljan od tretmana koji država koja ga odobrava

daje trećoj državi ili osobama ili stvarima koje su u istom odnosu s tom

trećom državom“.1026

Arbitražni je sud u predmetu Telefonica protiv Argentine definirao svrhu

klauzule najpovlaštenije nacije na sljedeći način:

„Klauzula najpovlaštenije nacije ima cilj osigurati jednakost tretmana

korisnicima u odnosu na predmet na najpovoljnijoj razini... Posebno, u odnosu

na strane investitore, čini se ispravnim navesti da je osnovna svrha ove

klauzule jamčiti jednakost natjecateljskih mogućnosti za strane investitore u

državi primateljici investicije“.1027

Ovaj se standard temelji na ejusdem generis (iste vrste) načelu prema

kojem se on može primijeniti samo na sporna pitanja koja „pripadaju istoj

vrsti sadržaja ili istoj kategoriji sadržaja na koji se odnosi klauzula“.1028

Kako je navedeno u komentarima uz Nacrt članaka o klauzuli

najpovlaštenije nacije s komentarima iz 1978. god.

„Ni jedan autor neće zanijekati osnovanost ejusdem generis načela koja, za

potrebe klauzule najpovlaštenije nacije, proizlazi iz same njene prirode. Opće

je prihvaćeno da klauzula kojom se daju prava najpovlaštenije nacije u odnosu

na određeni predmet ili vrstu predmeta, mogu privući prava koja su dana

1026 Ibid. 1027 Telefónica S.A. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/20, Odluka o

prigovorima na nadležnost od 25. svibnja 2006., para. 98., dostupno na


siječnja 2018. 1028 UNCTAD, Most Favoured Nation Treatment, Series on International Investment

Agreements II, 2012., str. 24. dostupno na: http://unctad.org/en/Docs/diaeia20101_en.pdf,


http://unctad.org/en/Docs/diaeia20101_en.pdf


387

drugim ugovorom (ili jednostranim činom) samo u odnosu na isti predmet ili

vrstu predmeta“.1029

Arbitražni sud u predmetu Maffezini protiv Španjolske utvrdio je kako se

po „načelu ejusdem generis klauzula najpovlaštenije nacije može

primijeniti samo u odnosu na isti predmet i ne može se primijeniti na

predmete koji nisu bili predviđeni osnovnim ugovorom“.1030

6.7.2. Odnosi li se klauzula najpovlaštenije nacije samo na materijalni tretman ili

se odnosi i na proceduralna pitanja

Pitanje odnosi li se klauzula najpovlaštenije nacije samo na materijalni

tretman ili ona može uključivati i pitanja načina rješavanja sporova,

predstavlja najkontroverznije pitanje u odnosu na ovaj standard zaštite u

praksi međunarodne investicijske arbitraže. Kontroverza traje od odluke o

nadležnosti u predmetu Maffezini protiv Španjolske u kojoj je zauzet stav

da se klauzula najpovlaštenije nacije odnosi i na pitanje načina rješavanja

sporova. Od tada su se razvile dvije struje u međunarodnoj investicijskoj

arbitražnoj praksi, ona koja prihvaća ovakav stav i ona koja mu se potpuno

protivi.1031

1029 International Law Commission, Draft Articles on most-favoured-nation clauses with

commentaries from 1978, op. cit. (bilj. 1025), komentar broj 10 uz članke 9. i 10 . 1030 Emilio Agustín Maffezini v. The Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/97/7, Odluka

o nadležnosti od 25. siječnja 2000., para. 56., dostupno na


siječnja 2018. 1031 Vidi opširnije u: Reinisch, op. cit. (bilj. 1019), str. 824.-825.


388

U predmetu Maffezini protiv Španjolske, klauzula najpovlaštenije nacije

prvi put je upotrijebljena u odnosu na način rješavanja spora. Po

argentinsko-španjolskom bilateralnom investicijskom ugovoru koji je bio

primjenjiv na ovaj spor, investitor je prije podnošenja spora pred

međunarodnu arbitražu morao podnijeti spor na rješavanje lokalnim

sudovima (u ovom slučaju španjolskim) na razdoblje od 18 mjeseci. Tužitelj

Maffezini, argentinski državljanin je, pozivajući se na klauzulu

najpovlaštenije nacije iz argentinsko-španjolskog ugovora, tražio da se

primijeni povoljnija odredba iz španjolsko-čileanskog bilateralnog

investicijskog ugovora kojim je bila predviđena izravna mogućnost

pristupa međunarodnoj arbitraži, bez prethodnog postupka pred domaćim

sudovima i roka čekanja od 18 mjeseci.1032 Unatoč španjolskom protivljenju

te činjenici da se klauzula najpovlaštenije nacije nije izričito odnosila na

način rješavanja sporova, Arbitražni sud utvrdio je kako klauzula

najpovlaštenije nacije može biti upotrijebljena i u pitanjima koja se tiču

načina rješavanja sporova budući da: „…Arbitražni sud smatra kako postoje

dobri razlozi za zaključak kako su današnji načini uređenja pitanja

rješavanja sporova neodvojivo povezani sa zaštitom stranih

investitora…“1033 Sud je također utvrdio kako su odredbe o rješavanju

sporova u bilateralnim investicijskim ugovorima koje su rezultat

suvremenog razvoja „ključne za zaštitu prava kako je to uređeno u

relevantnim ugovorima, one su također usko povezane s materijalnim

sadržajem tretmana koji se pruža“ .1034 Uzimajući u obzir izričaj klauzule

najpovlaštenije nacije kao i cilj i svrhu ugovora, Arbitražni je sud zaključio:

1032 Prema: Tawil, op. cit. (bilj. 1022), str. 13. 1033 Emilio Agustín Maffezini v. The Kingdom of Spain, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj.

1030), para. 54. 1034 Ibid., para. 55.


389

„… ako ugovor treće strane sadrži odredbe o rješavanju sporova koje su

povoljnije za zaštitu prava i interesa investitora od onih koje sadrži osnovni

ugovor (po kojem se rješava spor, op. a.), takve se odredbe mogu proširiti i na

korisnika klauzule najpovlaštenije nacije budući da su u potpunom suglasju s

načelom ejusdem generis. Naravno, ugovor treće strane mora se odnositi na isti

predmet kao i osnovni ugovor, bilo da se radi o zaštiti stranih investitora ili

promicanju trgovine, budući da će se odredbe o rješavanju sporova

primjenjivati u kontekstu tih predmeta; inače bi se radio o kršenju tog

načela“.1035

Arbitražni je sud ipak donekle i ograničio ovako široko tumačenje klauzule

najpovlaštenije nacije na način da je utvrdio kako „korisnik klauzule

(najpovlaštenije nacije, op.a.) ne bi trebao moći zaobići pitanja javne

politike koja su ugovorne strane možda predvidjele kao temeljne uvjete za

njihovo prihvaćanje ugovora, posebice ako je korisnik privatni investitor

kako će to često biti slučaj“.1036 Primjeri takvog ograničenja bile bi situacije

u kojima je država uvjetovala svoj pristanak na arbitražu prethodnim

iscrpljivanjem domaćih pravnih lijekova, kada bilateralni ugovor sadrži

klauzulu fork in the road koja je tako sročena da se napravljeni izbor foruma

ne može mijenjati ili kada je izabran točno određeni forum za rješavanje

investicijskog spora.1037

Sličan je pristup usvojio čitav niz arbitražnih sudova, npr. Arbitražni sud u

predmetu RosInvest protiv Rusije, zaključio je kako klauzula

najpovlaštenije nacije treba biti primjenjiva, ne samo na materijalna, nego i

na proceduralna pitanja budući da je „… uobičajeni rezultat primjene



390

klauzule najpovlaštenije nacije, njezino temeljno obilježje i namjera da se

zaštita koja nije predviđena u jednom ugovoru širi kroz uključivanje zaštite

koja je predviđena u drugom ugovoru“…1038

„Ako je ovaj učinak opće prihvaćen u kontekstu materijalne zaštite, Arbitražni

sud ne vidi razlog da ne bude prihvaćen i u kontekstu proceduralnih klauzula

kakve su arbitražne. Upravo suprotno, može se tvrditi da, kako se odnosi na

materijalnu zaštitu, onda se još više mora odnositi na 'samo' proceduralnu

zaštitu…“1039

Arbitražni je sud u predmetu Siemens v. Argentina utvrdio kako se

mehanizmi za rješavanje sporova iz međudržavnog ugovora mogu

primijeniti i na komercijalni ugovor budući da „sam ugovor (argentinsko-

njemački bilateralni investicijski ugovor, op. a.), zajedno s mnogim drugim

ugovorima za zaštitu investicija, ima kao bitnu značajku, posebne odredbe o

rješavanju sporova koje inače nisu uobičajeno dostupne investitorima. Pristup

ovim mehanizmima dio je zaštite ponuđene u Ugovoru. To je dio tretmana stranih

investitora i investicija te prednosti koje su dostupne kroz klauzulu

najpovlaštenije nacije“.1040

Ova odluka Arbitražnog suda važna je i po tome što je njome investitoru

dozvoljeno da izabere samo dio ugovora koji je za njega povoljniji. Naime

kod primjene klauzule najpovlaštenije nacije u odnosu na način rješavanja

spora, postavilo se i pitanje smije li investitor izabrati samo dio ugovora koji

je za njega povoljniji ili mora izabrati cijeli ugovor s obzirom da on

predstavlja cjelinu i ima svoju unutarnju logiku koja bi bila narušena kada

1038 RosInvest UK Ltd. v. The Russian Federation, SCC predmet broj Arb.V079/2005,

Pravorijek o nadležnosti, listopad 2007,. para. 131. dostupno na


siječnja 2018. 1039 Ibid., para. 132. 1040 Siemens AG v. The Argentine Republic, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 284), para. 102.


391

bi se iz njega uzimali samo dijelovi. U ovom predmetu Arbitražni sud zauzeo

je stav kako investitor može izabrati iz bilo kojeg ugovora koji je primjenjiv

po klauzuli najpovlaštenije nacije samo one klauzule koje su za njega

najpovoljnije, dakle kada iz jednog ugovora izabere odredbu o rješavanju

sporova, to ne znači da se onda taj ugovor primjenjuje i u ostalom dijelu.1041

Nasuprot ovim odlukama, postoji i čitav niz odluka arbitražnih sudova koji

su odbili ovako široko tumačenje klauzule najpovlaštenije nacije i zauzeli

stajalište da se ona ne odnosi na proceduralna pitanja, nego samo na

materijalna. Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Salini protiv Jordana

odbio primijeniti klauzulu najpovlaštenije nacije budući da je zauzeo stav

kako ona nije primjenjiva u odnosu na odredbe ugovora o načinu rješavanja

sporova.1042

Slično je zaključio i Arbitražni sud u predmetu Telenor protiv Mađarske koji

je izričito naglasio kako se, osim ako je to izričito naglašeno u osnovnom

ugovoru, klauzula najpovlaštenije nacije odnosi samo na materijalnu

zaštitu i ne može se proširiti na proceduralna pitanja:

„U nedostatku izričaja ili konteksta koji bi sugerirao suprotno uobičajeno je

značenje izraza 'investicije će biti tretirane ne manje povoljno nego što se

tretiraju investicije investitora iz neke treće države', da se investitorova

materijalna prava u odnosu na investiciju ne tretiraju manje povoljno od onih

po investicijskom ugovoru države primateljice investicije s nekom trećom

1041 Vidi opširnije u: Schill, Stephan W., Mulitilateralizing Investment Treaties through Most-

Favored-Nation Clauses, Berkeley Journal of International Law, Vol. 27., Iss. 2., Article 5,

2009., str. 535.-536. 1042 Salini Costruttori S.p.A and Italstrade S.p.A v. Kingdom of Morocco, Odluka o nadležnosti,

op. cit. (bilj. 340). para. 119.


392

državom i nema opravdanja za konstrukciju prema kojoj bi se taj izraz odnosio

i na proceduralna pitanja“.1043

Arbitražni je sud u predmetu Wintershall protiv Argentine također

zaključio kako se klauzula najpovlaštenije nacije odnosi samo na

materijalne odredbe i ne uključuje način rješavanja sporova, pri čemu je

napravio jasnu razliku između aktivnosti investitora koje se odnose na

vođenje posla, odnosno aktivnosti oko same investicije i onih koji se odnose

na rješavanje sporova.1044

6.7.3. Klauzula najpovlaštenije nacije u praksi primjene Ugovora o energetskoj

povelji

U UEP-u je klauzula najpovlaštenije nacije stavljena u istu odredbu kao i

klauzula nacionalnog tretmana. U dosadašnjoj praksi primjene UEP-a ova

klauzula nije primjenjivana osim što se na nju Arbitražni sud referirao u

predmetu AES protiv Mađarske u kojem je zaključio kako nije bilo povrede

klauzule najpovlaštenije nacije budući da tužitelj nije dokazao postojanje

diskriminacijskih mjera na čemu je temeljio navodnu povredu tretmana

najpovlaštenije nacije.1045

1043 Telenor Mobile Communications A.S. v. The Republic of Hungary, ICSID predmet broj

ARB/04/15, Pravorijek od 13. rujna 2006., para. 92,. dostupno na


siječnja 2018. 1044 Wintershall Aktiengesellschaft v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/04/14,

Pravorijek od 8. prosinca 2008., para. 190. dostupno na

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0907.pdf , pristupljeno 16.

siječnja 2018. 1045 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,



393

U predmetu Plama protiv Bugarske, Arbitražni sud iscrpno je raspravljao o

primjeni ove klauzule i zaključio je kako se ona ne može primijeniti na način

rješavanja sporova. Iako ni u ovom predmetu Arbitražni sud nije primijenio

klauzulu najpovlaštenije nacije iz UEP-a već onu iz bilateralnog

investicijskog ugovora, predmet je svejedno zanimljiv za buduću praksu

primjene UEP-a. U ovom predmetu je Plama, trgovačko društvo osnovano

na Cipru, tvrdilo da je Bugarska povrijedila njihova prava kao investitora u

naftnoj industriji. Pokrenula je postupak pred ICSID-om i to po dvije pravne

osnove – UEP-u i ciparsko-bugarskom bilateralnom investicijskom

ugovoru. Budući da je u ciparsko-bugarskom bilateralnom investicijskom

ugovoru bila ugovorena samo nadležnost UNCITRAL arbitraže i to samo za

visinu kompenzacije u slučaju eksproprijacije, Plama je tvrdila da se

temeljem klauzule najpovlaštenije nacije može pozvati na arbitražnu

klauzulu iz bugarsko-finskog bilateralnog investicijskog ugovora koja je

predviđala i arbitražu pred ICSID-om.1046 Prvenstveni razlog za odbijanje

nadležnosti po osnovi klauzule najpovlaštenije nacije u osnovnom

bilateralnom investicijskom ugovoru bio je zaključak Arbitražnog suda

kako nije ispunjen zahtjev da pristanak države primateljice investicije na

arbitražu mora biti jasan i nedvosmislen1047 budući da:

„klauzula najpovlaštenije nacije u osnovnom ugovoru ne uključuje sama po sebi

odredbe o rješavanju sporova u cjelini ili u dijelu kako je postavljeno u drugom

ugovoru, osim ako klauzula o najpovlaštenijoj naciji u osnovnom ugovoru, bez

sumnje, ukazuje da su ih ugovorne strane željele uključiti“1048.

1046 Vidi opširnije u: Reinisch, op. cit. (bilj. 1019), str. 832-833. 1047 Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 237),

para. 227. 1048 Ibid., para. 223.


394

Arbitražni je sud dalje utvrdio kako bi, ako bi se prihvatila mogućnost da se

klauzula najpovlaštenije nacije primjenjuje i na odredbe o rješavanju

sporova iako to nije izričito predviđeno ugovorom, „država primateljica,

koja i nije pristala na to, mogla bi biti izložena različitim permutacijama

odredbi o rješavanju sporova iz različitih bilateralnih investicijskih

ugovora koje je zaključila. Takva kaotična situacija, koja je stvarno

kontraproduktivna harmonizaciji, ne može biti presumirana namjera

ugovornih strana“.1049

Arbitražni sud u predmetu Plama, iako je odbio proširenje klauzule

najpovlaštenije nacije na odredbe od rješavanju sporova, ipak je dao

načelan stav koji bi mogao biti neka vrsta „premosnice“ između ova dva

pristupa. Naime, zaključio je kako se u određenim slučajevima, kada nema

izričite odredbe o tome, ova klauzula može primijeniti i na način rješavanja

sporova predviđen u jednom ugovoru na drugi ugovor:

„Jedna je stvar dodati na tretman, koji je predviđen jednim ugovorom, povoljniji

tretman predviđen negdje drugdje. Potpuno je različita stvar zamijeniti

proceduru posebno pregovaranu i dogovorenu od stranaka s potpuno

različitim mehanizmom“.1050

1049 Ibid., para. 226. 1050 Ibid. para. 209.


395

6.8. Postojanje učinkovitih mjera za zaštitu prava (effective means to assert

the claims)

Standard zaštite kojim se traži postojanje učinkovitih mjera za zaštitu prava

investitora relativno se kasno počeo pojavljivati u međunarodnom

investicijskom pravu i to prvo kroz bilateralne investicijske ugovore koje je

sklapao SAD.1051 Ovaj je standard uvršten i u UEP čijim je člankom 10(12)

definirano da „svaka ugovorna strana jamči da će njen domaći zakon

osiguravati učinkovita sredstva za zaštitu prava na tražbinu i provođenje

prava u pogledu investicija, investicijskih sporazuma i investicijskih

ovlaštenja“.

Država primateljica mora dakle osigurati investitorima, ne samo pristup

odgovarajućem domaćem forumu (u pravilu sudu) na kojem će moći zaštiti

svoju investiciju, nego i učinkoviti način izvršenja odluka. Kako je to rekao

Caron:

„Odredba uvodi pozitivnu i prisilnu obvezu uspostavei osiguranja mjera koje

nisu samo zamišljene, nego i dostatne u svojoj primjeni, kako bi investitoru

omogućili poduzeti pravne korake bilo za posjedovanje ili uživanje privilegije,

a za državno priznavanje i osiguravanje, jednako kao i provedbu investitorovih

ovlasti i privilegija koje se tiču svih vrsti investicija na području jedne države

ugovornice koje su u vlasništvu ili pod kontrolom, izravno ili neizravno,

državljana ili trgovačkih društava druge države ugovornice“.1052

1051 Haeri, Hussein & Dağli, Ruzin, Fairness and the Final Word: State Responsibility for Court

Action in Investment Arbitration, The Turkish Commercial Law Review, Vol. 2. ,Iss 1., 2016.,

str. 13. 1052 Expert Opinion Of Professor David D. Caron, para 54., u predmetu: Chevron Corporation

and Texaco Petroleum Company v. The Republic of Ecuador , PCA predmet broj 2009-23,

dostupno na


siječnja 2018.


396

Ova je klauzula prvi put korištena u predmetu Petrobart protiv Kirgistana,

dakle u primjeni UEP-a. U tom predmetu je Petrobart kao tužitelj tvrdio da

je kirgistanski potpredsjednik Vlade isposlovao od kirgistanskog suda

zastoj u provedbi presude kojom je Petrobartu bila dosuđena naknada. Za

vrijeme zastoja dužnik je završio u stečaju pa se tužitelj više nije mogao

naplatiti. Arbitražni sud se nije bavio sadržajem standarda ove klauzule, već

je utvrdio da je

„pismom potpredsjednika Vlade upućenog predsjedniku suda u Bisheku, kojim

je tražen zastoj izvršenja presude … povrijeđena obveza, po članku 10(12) UEP-

a, osiguranja Kirgistanu da njen domaći zakon pruža učinkovita sredstva za

zaštitu prava na tražbinu i provođenje prava u pogledu investicija“.1053

Značajno je da je Arbitražni sud izričito utvrdio kako vladina intervencija u

sudski postupak predstavlja kršenje obveze osiguranja učinkovitih

sredstava za zaštitu prava na tražbinu i na njenu provedbu.

U predmetu AMTO protiv Ukrajine, Arbitražni je sud kao osnovni kriterij za

procjenu postoji li učinkovit sustav za zaštitu prava investitora postavio

postojanje zakonskog okvira za priznanje i zaštitu imovine i ugovornih

prava:

„Ovaj zakonski okvir mora biti sukladan Ustavu i javno dostupan. Učinkovita

sredstava za zaštitu prava investitora također podrazumijevaju postojanje

odgovarajućih postupovnih pravila tako da se načela i ciljevi ovakvog

zakonskog okvira mogu pretočiti u učinkoviti način zaštite investitora pred

domaćim sudovima“.1054

Međutim, ovaj standard ne znači da država ima obvezu organizirati svoj

pravni sustav i sustav pružanja pravne zaštite na određeni način, jedino je

1053 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 244), str. 92. 1054 Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 368) para. 87.


397

važno je da je sustav učinkovit. „Država mora osigurati učinkoviti sustav za

zaštitu prava, ali ona ne daje jamstva za pojedinačne slučajeve. Pojedinačni

propusti mogu biti dokaz o postojanju sustavnih nedostataka, ali sami po

sebi ne predstavljaju kršenje članka 10(12)“.1055

Sud se u predmetu AMTO protiv Ukrajine bavio i kriterijima po kojima se

može procijeniti učinkovitost zakonskog okvira te je utvrdio da se kod toga

treba rukovoditi sljedećim kriterijima

a) sustavnosti, b) usporednosti, c) naprednosti i d) praktičnosti koje je i

definirao u para. 88. Pravorijeka.1056

a) Sustavni kriterij sastoji se u tome da država mora osigurati učinkoviti

okvir ili sustav za zaštitu prava, ali ne mora dati jamstva u pojedinim

slučajevima. Pojedinačne pogreške mogu biti dokaz sustavnih

nedostataka, ali same za sebe ne predstavljaju povredu odredbe članka

10(12).

b) Usporedni kriterij je kada udovoljavanje međunarodnim standardima

može ukazivati na to da su zakonski nedostaci rezultat složenosti

materije.

c) Napredni kriterij sastoji se u tome da država mora poduzimati korake

radi prilagodbe i modernizacije svog pravnog okvira, ali se rezultati ne

moraju odmah vidjeti. Kada država poduzima odgovarajuće korake kako

bi identificirala i promijenila nedostatke u svom zakonodavstvu, tada se

to može smatrati učinkovitim.

d) Naposljetku, praktičan standard je onaj koji ne može ignorirati

činjenicu da postoje pravna područja u kojima primjena nekog zakona u

određenim okolnostima izaziva velike poteškoće.

1055 Ibid. 1056 Ibid., para. 88.


398

U predmetu Duke Energy protiv Ekvadora, Arbitražni sud utvrdio je kako

„takve odredbe jamče pristup sudovima i postojanje institucionalnih

mehanizama za zaštitu investicija. Kao takve, one se odnose na provedbu i

čine dio općeg jamstva protiv uskrate pravde“.1057 Dakle, nije dovoljno samo

uspostaviti sustav, nego je bitno i kako on se on provodi u praksi.

Arbitražni je sud u predmetu Chevron protiv Ekvadora svoju analizu

započeo s konstatacijom kako su ove klauzule vrlo rijetke te se pojavljuju u

bilateralnim investicijskim ugovorima koje sklapa SAD, u UEP-u i u još

nekoliko drugih bilateralnih investicijskih ugovora.1058 Iako se po mišljenju

Arbitražnog suda standard postojanja učinkovitih mjera za zaštitu prava u

velikoj mjeri preklapa sa standardom zabrane uskrate pravde, radi se o

standardu koji predstavlja lex specialis, dakle standardu koji je neovisan od

načela uskrate pravde.1059 Tako propust domaćih sudova u pružanju

učinkovite zaštite prava koji predstavlja kršenje standarda učinkovitih

mjera zaštite ne predstavlja uvijek i uskratu prava po međunarodnom

običajnom pravu.1060

Arbitražni sud utvrdio je kako se ovaj standard sastoji od nekoliko

elemenata:

1. Država mora uspostaviti pravosudni sustav koji će biti učinkovit i koji

će u svakom slučaju omogućavati investitorima da njihov predmet bude

presuđen bez „neograničenog ili nerazumnog odugovlačenja“, dakle

1057 Duke Energy Electroquil & Electroquil S.A. v. Republic of Ecuador, Pravorijek, op. cit.

(bilj. 829), para. 391. 1058 Chevron Corporation and Texaco Petroleum Corporation v. the Republic of Ecuador,

UNCITRAL, PCA predmet broj 34877, Međupravorijek o meritumu, para. 241. dostupno na


siječnja 2018. 1059 Ibid., para. 242. 1060 Ibid., para. 244.


399

sustav mora omogućiti zaštitu legitimnih prava u razumnom roku.

Razumni rok treba procjenjivati prema „složenosti predmeta,

postupanju stranaka, važnosti interesa koji su u pitanju i ponašanja

samih sudova“.1061

2. Postupanje samog investitora kao sudionika u postupku pred

domaćim sudom. Naime, tužitelji su morali iskoristi sve dostupne pravne

lijekove pred domaćim sudovima prije nego su imali pravo pozvati se na

kršenje standarda učinkovitih mjera1062.

Posljednja javno dostupna arbitražna odluka o ovom standardu je ona u

predmetu Charanne protiv Španjolske u kojoj je Arbitražni sud,

primjenjujući UEP, protumačio ovaj standard kao zahtjev državama da

osiguraju pravni okvir koji će pružiti investitorima učinkovita sredstava za

zaštitu njihove investicije. Važno je naglasiti da se njime državi ne nameće

obveza načina organiziranja svojeg sustava pravne zaštite, dovoljno je da

postoji pravni i institucionalni okvir i da je on učinkovit.1063 Sud je pri tome

naglasio kako primjena ovog standarda ne smije rezultirati „nametanjem

državi posebnih uvjeta kako mora organizirati svoj žalbeni sustav, kao što

bi bilo nametanje državi da osigura posebni sustav izravnog nadzora nad

ustavnosti akata koji imaju zakonodavni karakter“.1064

1061 Ibid., para. 250. 1062 Ibid., para. 323. 1063 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 470. 1064 Ibid., para. 472.


400

IZVLAŠTENJE I NAČINI OBEŠTEĆENJA

7.1. Izvlaštenje


Središnje mjesto međunarodnog investicijskog prava i razlog najveće

zabrinutosti svakog investitora je da će mu zemlja primateljica investicije

oduzeti njegovu imovinu. Ono što posebno otežava ovaj problem je

činjenica da su investicije u pravilu dugotrajne pa su tako i izložene većem

političkom riziku. Uvjeti koji su mogli izgledati povoljni i sigurni na početku

investicije, mogu se vrlo lako promijeniti uslijed političkih ili ekonomskih

promjena u državi primateljici investicija.1065 Stoga su i pravila

međunarodnog prava koja uređuju „izvlaštenje strane imovine već dugo u

središtu pozornosti stranaca, a posebice stranih investitora“.1066

Izvlaštenje predstavlja oduzimanje imovine ili nekih prava od države. Jedno

je od temeljnih načela međunarodnog investicijskog prava kako običajnog

tako i kodificiranog, da država jamči stranim investitorima da neće izvlastiti

njihovu investiciju bez odgovarajuće naknade. Pri tome treba napomenuti

da izvlaštenje ne predstavljaju sve mjere države kojima se ona miješa ili

ometa korištenje neke imovine. Kako je Brownlie utvrdio:

„mjere države, koje su prima facie zakonito izvršavanje ovlasti vlada, mogu

bitno utjecati na strane interese, a da ne predstavljaju izvlaštenje. Tako strana

imovina i njezina upotreba može biti predmet oporezivanja, trgovinskih

ograničenja koja uključuju davanje dozvola ili kvota, ili mjera devalvacije. Iako

1065 Vidi opšrnije u: Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 314-315.. 1066 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 98.


401

posebne činjenice mogu promijeniti zaključak, u načelu takve mjere nisu

nezakonite i ne predstavljaju izvlaštenje“.1067

Kod terminologije koja se upotrebljava kako bi se označilo miješanje u

imovinu stranih investitora koje ovdje nazivamo izvlaštenjem, koriste se

različiti izrazi u literaturi i arbitražnoj praksi kao što su: izvlaštenje

(expropriation), nacionalizacija, oduzimanje prava (dispossession),

oduzimanje (taking), uskrata (deprivation), lišavanje (privation),

konfiskacija, zapljena (requistion) i sekvestracija.1068 U tekstu se koristi

izraz izvlaštenje budući da se on prvenstveno bavi UEP-om u kojem se

koristi izraz expropriation koji se na hrvatski najbolje prevodi kao

izvlaštenje.1069

Načelno se razlikuju dvije vrste izvlaštenja – izravno, dakle ono koje

uključuje prijenos vlasništva ili fizičko oduzimanje imovine i neizravno, ono

koje bitno narušava ekonomsku vrijednost imovine ili mogućnost vlasnika

da njome upravlja, ali ne dira u formalno pravo vlasništva. Neki autori

prepoznaju još i regulatorne mjere kao oblik izvlaštenja, dakle „radnje

države u ispunjenju njenog prava uređivanja određenih odnosa u javnom

interesu. Ove mjere u pravilu ne daju osnovu za naknadu iako neke od njih

mogu imati isti učinak kao neizravno izvlaštenje“.1070

1067 Citirano prema: OECD, „Indirect Expropriation“ and the „Right to Regulate“ in

International Investment law, str. 4, OECD Working Papers on International Investment

2004., dostupno na https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2004_4.pdf,

pristupljeno 16. siječnja 2018. 1068 Kriebaum, Ursula, Expropriation, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.)


2015., str. 970. 1069 Izraz „izvlaštenje“ koristi se i u službenom hrvatskom tekstu UEP-a. 1070 UNCTAD, Expropriation, str. 6. UNCTAD Series on Issues in International Investment

Agreements II, 2012; dostupno na http://unctad.org/en/Docs/unctaddiaeia2011d7_en.pdf,



402

7.1.2. Izravno izvlaštenje

Klasični oblik izvlaštenja predstavlja izravno izvlaštenje kojim se

investitoru oduzima pravo vlasništva i kontrole nad imovinom. „Bitni

element izvlaštenja je oduzimanje od države imovine koja pripada

investitoru. Kod izravnog izvlaštenja do takvog oduzimanja dolazi putem

akcije države kojom se investitoru oduzima pravo vlasništva ili kontrole

nad investicijom“.1071 S obzirom na negativne učinke koje izaziva izravno

izvlaštenje na investicijski potencijal država koje su mu pribjegle, ono je s

vremenom počelo postajati sve rjeđe, a države su počele primjenjivati

drugačije, neizravne oblike izvlaštenja kojima su postizale isti učinak.1072

Izravno izvlaštenje (naziva se još i formalno) karakterizira oduzimanje

imovine kroz administrativne ili zakonske mjere, i to kao prijenos

vlasništva nad imovinom ili izravno fizičko oduzimanje imovine. Kako to

navodi Isakoff, izravno izvlaštenje je obično „očito i namjerno, kod njega se

država angažira u izravnom oduzimanju strane imovine ili u nalaganju

obveznog prijenosa vlasništva“.1073

Arbitražni je sud u predmetu LG&E protiv Argentine izravno izvlaštenje

definirao kao „prisilno oduzimanje materijalne ili nematerijalne imovine

putem administrativnih ili zakonodavnih aktivnost“.1074 Ovakvu definiciju

izravnog izvlaštenja potvrdio je i Arbitražni sud u predmetu Enron protiv

Argentine koji je utvrdio kako se ne radi o izravnom izvlaštenju ako

1071 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 322. 1072 Vidi opširnije u: Kriebaum, op. cit. (bilj. 1068), str. 971. 1073 Isakoff, D., Peter, Defining the Scope of Indirect Expropriation for International

Investments, Global Business Law Review, Vol. 3, Issue 2, 2013), str. 191. 1074 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine



403

„barem neke bitne sastavnice imovinskog prava nisu bile prenesene na

izravnog korisnika, posebice na državu. U ovom slučaju može se raspravljati da

su ekonomske koristi mogle biti prenesene u određenoj mjeri s industrije na

potrošača ili na neki drugi industrijski sektor, ali to ne predstavlja zadiranje u

pravni element imovine kao što je vlasništvo imovine“.1075

7.1.3. Neizravno izvlaštenje

Neizravno izvlaštenje podrazumijeva potpuno ili gotovo potpuno

oduzimanje investicije, ali bez formalnog prebacivanja vlasništva ili fizičkog

oduzimanja.1076 U slučaju neizravnog izvlaštenja, investitor zadržava

vlasništvo nad investicijom, ali gubi mogućnost ekonomskog korištenja

investicije na za njega ekonomski smislen način.1077 Dobra definicija

neizravnog izvlaštenja dana je u predmetu Starett Housing protiv Irana:

„U međunarodnom pravu prepoznato je da mjere koje poduzima država mogu

utjecati na imovinska prava u takvom obimu da ona postaju toliko

neupotrebljiva da ih se mora smatrati oduzetima, iako ih država nije

namjeravala izvlastiti i pravo vlasništva formalno ostaje kod izvornog

vlasnika“.1078

U svom tekstu iz 1962. god. Christie je analizirao dvije odluke

međunarodnih sudova koje su se bavile izvlaštenjem, konkretno presudu

1075 Enron Corporation and Ponderosa Assets v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj.

804), para. 243. 1076 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070). 1077 O razvoju koncepta neizravnog izvlaštenja u međunarodnom pravu, posebice u kontekstu

međunarodnih investicijskih arbitraža, vidi opširnije u: Accaoui Lorfing, Pascale; Burghetto,

Maria Beatriz, The Evolution and Current Status of the Concept of Indirect Expropriation in

Investment Treaties and Arbitration, Indian Journal of Arbitration Law, Vol. 6, Issue 2, 2018.,

str. 98-123. 1078 Citirano prema: UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070), str. 8.


404

Stalnog suda međunarodne pravde u predmetu Tvornice Chorzów (1926.

god.) i pravorijek arbitražnog suda uspostavljenog temeljem posebnog

sporazuma između Norveške i SAD-a u predmetu Zahtjev norveških

brodovlasnika (1922. god.). Odlukama u ovim predmetima utvrđeno je,

prema Christieu, kako (i) država može izvlastiti imovinu ako je ometa, čak

i ako izričito tvrdi da nije imala takvu namjeru i (ii) čak i ako država nije

imala namjeru ometati prava na imovini, ona može, svojim djelovanjem,

napraviti ta prava beskorisnima tako da se mora smatrati da ih je

izvlastila.1079 UNCTAD studija o oduzimanju vlasništva (taking of property)

definirala je neizravno izvlaštenje na sljedeći način: „neke mjere koje ne

predstavljaju fizičko oduzimanje mogu predstavljati oduzimanje na način

da rezultiraju stvarnim gubitkom mogućnosti upravljanja, kontrole ili pak

bitnim umanjenjem vrijednosti imovine stranog investitora“.1080 Često je

teško utvrditi razliku između legitimnih mjera države i neizravnog

izvlaštenja jer, kako navodi Pupolizio, pravni pisci često ističu kako je

neizravno izvlaštenje „vrlo osjetljivo pitanje koje je smješteno na raskrižju

između zaštite privatnih interesa investitora i čuvanja suverenih

prerogativa države primateljice investicije“.1081

Arbitražni je sud u predmetu CME protiv Češke zaključio je kako neizravno

izvlaštenje ili de facto izvlaštenje postoji kada je učinak mjera takav da se

1079 Citirano prema: Reisman, W. Michael i Sloane, Robert D., Indirect Expropriation and its

Valuation in the BIT

Generation, Yale Faculty Scholarship Series, Paper 1002, 2004., str. 120. 1080 UNCTAD, Taking of Property, UNCTAD Series on issues in international investment

agreements, 2000, str. 4, dostupno na http://unctad.org/en/docs/psiteiitd15.en.pdf, pristupljeno

17. siječnja 2018. 1081 Pupolizio, Ivan, The Right to an Unchanging World - Indirect Expropriation in International

Investment Agreements and State Sovereignty, Vienna Journal on International Constitutional

Law / ICL Journal, Vol. 10, Issue 2, 2016., str. 151.


405

njima, iako one ne predstavljaju izravno oduzimanje, stvarno neutralizira

korist koju od imovine ima strani vlasnik.1082

Reisman i Sloane su praksu arbitražnih sudova u pogledu neizravnog

izvlaštenja opisali na način da su arbitražni sudovi:

„stalno utvrđivali kako države mogu ostvariti izvlaštenje i na načine koji nisu

samo putem formalnih odluka; štoviše, često i pokušavajući prikriti

izvlašćujuće postupanje pod „koprenom“ zakonitosti. Zbog ovog razloga,

arbitražni su sudovi počeli prihvaćati da se izvlaštenje mora analizirati ne kroz

formalne uvjete, nego kroz stvarne učinke. Važan je učinak koji se ostvaruje

postupcima vlasti – bilo da se radi o zloupotrebi, dopuštanju zloupotrebe ili

propuštanju sprečavanja zloupotrebe, ili o kombinaciji svih triju, u odnosu na

pravo vlasništva stranaca ili kontrolu nad investicijom, a ne je li država donijela

formalnu odluku ili na drugi način izričito izjavila svoju namjeru izvlaštenja. U

svrhu utvrđivanja odgovornosti države i njene obveze davanja naknade,

međunarodno pravo ne razlikuje izravno od neizravnog izvlaštenja“.1083

Prema UNCTAD studiji, neizravno izvlaštenje karakteriziraju sljedeći

kumulativni elementi:1084

a) radnja koju je država poduzela ili za koju odgovara;

b) ometanje imovinskog prava ili drugih zaštićenih pravnih interesa;

c) ometanje mora biti takvog stupnja da relevantna prava ili interesi

izgube svu ili veći dio svoje vrijednosti ili da vlasnik izgubi kontrolu

nad investicijom, i

d) unatoč gore navedenom, vlasnik i dalje zadržava pravni status ili

ostaje u fizičkom posjedu imovine.

1082 CME Chech Republic B.V. v. Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 736),

para. 604. 1083 Reisman i Sloane, op. cit. (bilj. 1079), str. 121. 1084 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070) str. 12.


406

U predmetu Metalclad protiv Meksika, Arbitražni je sud napravio razliku

između izravnog izvlaštenja koje je definirao kao „otvoreno, namjerno i

priznato oduzimanje imovine, kao što je to izravno oduzimanje ili formalno

ili obvezno prebacivanje vlasništva u korist države domaćina“ 1085 i

neizravnog izvlaštenja koje je definirao kao „prikriveno ili slučajno

ometanje upotrebe imovine koje ima učinak oduzimanja vlasniku, u

cijelosti ili u bitnom dijelu, upotrebe ili ekonomske koristi od imovine koja

bi se mogla razumno očekivati čak i kad to nije na očitu korist države

domaćina“.1086

U predmetu Goetz protiv Burundija, država primateljica investicije ukinula

je investitorov status u slobodnoj gospodarskoj zoni. Iako mu oduzimanjem

statusa nije formalno oduzela imovinu, takvom mjerom investitorova

investicija je izgubila ekonomski smisao. Stoga je Arbitražni sud utvrdio

kako se radi o mjeri koja ima sličan učinak kao izvlaštenje, dakle o

neizravnom izvlaštenju:

„Budući da ih je ukidanje…dozvole za rad u slobodnoj zoni prisililo da zaustave

sve aktivnosti…zbog čega je njihovim investicijama oduzeta sva korisnost, a

istovremeno je investitorima oduzeta korist koju su mogli očekivati od njihovih

investicija, sporna odluka se može smatrati kao 'mjera koja ima sličan učinak

mjeri oduzimanja imovine'…“1087

Arbitražna je praksa do sada, primjerice, utvrdila da je neizravno

izvlaštenje predstavljalo sljedeće mjere:

1085 Metalclad Corporation v. the United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 862), para.

103. 1086 Ibid. 1087 Citirano prema: Schreuer, Christoph, The Concept of Expropriation under the ECT and other

Investment Protection Treaties, str. 8., dostupno na

http://www.univie.ac.at/intlaw/pdf/csunpublpaper_3.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.


407

a) Izvlaštenje patenata i ugovornog prava upravljanja. Stalni sud

međunarodne pravde je npr. u predmetu Tvornice Chorzów utvrdio kako je

provedeno izvlaštenje i u odnosu na trgovačko društvo Bayerische koje je

temeljem ugovora upravljalo tvornicom i stavilo joj na raspolaganje svoje

patente: „imovina i upravljačka prava koja potražuje Bayerische također su

valjana i povrijeđena su poljskom mjerom“.1088

b) Povećanje poreznog opterećenja u tolikoj mjeri da investicija postaje

ekonomski neodrživa. Kako je to utvrdio Arbitražni sud u predmetu Quasar

de Valores protiv Rusije „ako se za navodno prikupljanje poreza utvrdi da

je dio mjera poduzetih s namjerom oduzimanja izvan onoga što su

uobičajeni normativni i praktični okviri postupanja poreznih vlasti, ono

može predstavljati izvlaštenje za potrebe zaštite investicija po

ugovoru...“.1089

c) Izbacivanje ključne osobe za provedbu investicijskog projekta iz zemlje.

Arbitražni sud u predmetu Biloune protiv Gane zaključio je kako „Vlada

Gane je svojim radnjama i propustima koji su kulminirali u deportaciji G.

Biloune izvlastila MDCL-ovu imovinu i interes g. Biloune u njoj“.1090

d) Zamjena vlasnikovog menadžmenta državnim. U jednom od tzv. iranskih

predmeta, Starrett Housing protiv Irana, Iransko-američki arbitražni sud za

1088 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Case concerning the Factory at Chorzów (Germany

v. Poland), Presuda broj 8. od 26. srpnja 1927., str. 15., dostupno na http://www.icj-

cij.org/files/permanent-court-of-international-

justice/serie_A/A_09/28_Usine_de_Chorzow_Competence_Arret.pdf, pristup. 17. siječnja

2018. 1089 Quasar de Valores et al. v. The Russian Federation, Postupak pred SCC, Pravorijek od 20.

srpnja 2012., para. 48., dostupno na http://cisarbitration.com/wp-

content/uploads/2013/02/Quasar-de-Valores-SICAN-S.A.-v-the-Russian-Federation-SCC-

Arbitration-Award-dated-20-July-2012.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018. 1090 Citrano prema: Kriebaum, op. cit. (bilj. 1068), str. 977.


408

potraživanja zauzeo je stav da je imenovanje „privremenog menadžera“ od

iranskih vlasti predstavljalo izvlaštenje jer su time „ometana imovinska

prava u tolikoj mjeri da su postala toliko neupotrebljiva da ih se mora

smatrati izvlaštenima“.1091

e) Oduzimanje dozvole za rad u slobodnoj zoni. U predmetu Middle East

Cement protiv Egipta koji se odnosio na oduzimanje dozvole za rad u

slobodnoj zoni kroz zabranu uvoza cementa, Arbitražni sud utvrdio je da

„mjera koju je poduzela država ima učinak oduzimanja investitorovog prava

upotrebe i dobivanja koristi od njegove investicije, iako mu se ostavlja

nominalno vlasništvo nad pravima koja čine investiciju. Mjera se često naziva

„puzajuće“ ili neizravno izvlaštenje…takvom mjerom je investitoru oduzet dio

vrijednosti njegove imovine…To je slučaj i ovdje i to, po mišljenju Arbitražnog

suda, predstavlja oduzimanje koje znači izvlaštenje…“1092

f) Uskrata građevinske dozvole suprotno prethodnim uvjeravanjima da je

gradnja dozvoljena. U predmetu Metalclad protiv Meksika, federalna vlada

uvjeravala je tužitelja da njegov projekt odlagališta zadovoljava sve

potrebne uvjete i u pogledu zaštite okoliša i u pogledu urbanističkih

planova. Unatoč tome, lokalna samouprava mu je odbila, ne samo izdati

građevinsku dozvolu, nego je njegovo zemljište proglasila nacionalnim

parkom za zaštitu rijetkih kaktusa. Arbitražni sud utvrdio je kako ovakvo

postupanje predstavlja neizravno izvlaštenje.1093 Kako navode Dolzer i

Scheuer: „po običajnom međunarodnom pravu država odgovara za sva

1091 Ibid., str. 984. 1092 Middle East Cement Shipping and Handling Co. S.A. v. Arab Republic of Egypt, ICSID

predmet broj ARB/99/6, Pravorijek od 12. travnja 2002., para. 107., dostupno na


siječnja 2018. 1093 Metalclad Corporation v. the United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 862), para.

107.


409

svoja tijela. Slično, država je odgovorna i za svoje teritorijalne jedinice kao

što su općine i provincije“.1094 Ovakav je pristup zauzeo i UEP koji u svom

članku 23(1) propisuje da je „svaka ugovorna strana potpuno odgovorna za

pridržavanje svih odredbi Ugovora i poduzet će razumne mjere koje su joj

na raspolaganju da bi osigurala takvo pridržavanje odredbi od regionalnih,

gradskih i lokalnih vlasti i predstavnika uprave unutar njenog područja“.

g) Miješanje u ugovorna prava koja su rezultirala kršenjem ili raskidom

ugovora s investitorovim poslovnim partnerom. U predmetu CME protiv

Češke, tužitelj je tvrdio kako je miješanje regulatornog tijela u njegova

ugovorna prava dovelo do promjene njegove pravne pozicije, a time i

omogućilo lokalnom partneru otkazivanje ugovora. Arbitražni je sud

utvrdio kako je ono što je „dirano i stvarno uništeno jest investicija tužitelja

i njegovog prethodnika koja je zaštićena ugovorom. Uništena je

komercijalna vrijednost investicije… i to putem prisile koju je izvršilo

Medijsko vijeće“.1095

h) Oduzimanje licence. U predmetu Tecmed protiv Meksika, Arbitražni sud

utvrdio je kako odbijanje obnavljanja dozvole za rad odlagališta predstavlja

izvlaštenje: „opće je prihvaćeno da se mjere materijaliziraju (mjere jednake

izvlaštenju, op. a) kroz radnje ili ponašanje, koje izričito ne navode da im je

svrha oduzimanje nečijih prava ili imovine, ali stvarno imaju taj učinak“.1096

U arbitražnoj se praksi iskristaliziralo postojanje nekoliko vrsta neizravnog

izvlaštenja, prvenstveno de facto neizravnog izvlaštenja, puzajućeg

1094 Dolzer i Schreuer, op. cit. (bilj. 3), str. 216. 1095 CME Chech Republic B.V. v. Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 736),

para. 599. 1096 Técnicas Medioambientales Tecmed, S.A. v. the United Mexican States, Pravorijek., op. cit.

(bilj. 828). para. 151.


410

(creeping) izvlaštenja i regulatornog izvlaštenja (regulatory taking). Tako

je npr. Arbitražni sud u predmetu Tecmed protiv Meksika utvrdio:

„Općenito je prihvaćeno kako se izraz 'jednako izvlaštenju' (equivalent to

expropriation) ili 'jednakog značenja kao izvlaštenje' (tantamount to

expropriation) koji je uključen u Ugovor i druge međunarodne ugovore koji se

odnose na zaštitu stranih investitora odnosi na tzv. 'neizravno izvlaštenje' ili

'puzajuće izvlaštenje', kao i na gore spomenuto de facto izvlaštenje. Iako ovi

oblici izvlaštenja nemaju jasnu i nedvojbenu definiciju, opće je prihvaćeno da

se oni materijaliziraju kroz radnje koje izričito ne navode kao svoju svrhu

oduzimanje nečijih prava ili imovine, ali stvarno imaju taj učinak. Za ovu vrstu

izvlaštenja nije neophodno da se događa postupno ili potajno. Izraz 'puzajući'

odnosi se samo na jednu vrstu neizravnog izvlaštenja, i može biti poduzeto kroz

jednu radnju ili kroz niz radnji u kratkom vremenu ili putem više istovremenih

radnji. Stoga se treba napraviti razlika između 'puzajućeg' i de facto izvlaštenja,

iako su oba uključena u širi koncept neizravnog izvlaštenja i iako obje metode

mogu biti poduzete kroz veliki broj radnji ispitanih od slučaja do slučaja kako

bi se zaključilo je li bila upotrebljena neka od ovih metoda izvlaštenja“.1097

7.1.3.1. De facto neizravno izvlaštenje

Kod de facto neizravnog izvlaštenja radi se o situaciji u kojoj se neizravno

izvlaštenje događa trenutno, dakle kroz jednu radnju koja sama za sebe ima

učinak izvlaštenja. Ovakvo izvlaštenje je lakše definirati jer se ono temelji

na jednoj radnji koja se događa samo jednom. Dakle, kod ove vrste

neizravnog izvlaštenja, država poduzima određenu radnju koja ima učinak

izvlaštenja iako možda i ne želi ostvariti takav učinak. Kako je to naveo

Kunoy, razlika između de facto i puzajućeg izvlaštenja je u ovom

vremenskom elementu, dakle država jednom radnjom poduzima mjeru

1097 Ibid., para. 114.


411

zbog koje će „investitor obustaviti investiciju“.1098 Primjer takvog,

neizravnog, de facto izvlaštenja utvrdio je Stalni sud međunarodne pravde

u predmetu Određeni njemački interesi u poljskoj gornjoj Šleziji, kada je

utvrdio da formalno izvlaštenje tvornice u Chorzówu istovremeno

predstavlja i de facto izvlaštenje patenata i ugovora drugog trgovačkog

društva koje nije bilo vlasnik tvornice, dakle imovine koja se izvlastila, pri

čemu poljske vlasti nikada nisu željele izvlastiti i ovo drugo trgovačko

društvo (dakle društvo koje je imalo određene patente i upravljalo

tvornicom).1099

U predmetu Metalclad protiv Meksika također se radilo o de facto

neizravnom izvlaštenju budući da je mjera koja je izjednačena s

izvlaštenjem bila odbijanje općinskih vlasti da izdaju građevinsku dozvolu,

čime je cijela investicija postala bezvrijedna. Dakle jednom mjerom, koja

sama po sebi ne predstavlja izvlaštenje, investitoru je stvarno oduzeta sva

ekonomska korist koju je očekivao od svoje investicije.1100

U predmetu LG&E protiv Argentine, Arbitražni sud napravio je razliku

između de facto neizravnog izvlaštenja i puzajućeg izvlaštenja:

„Izraz 'jednako izvlaštenju' ili 'istog značaja kao izvlaštenje'… može se odnositi

i na tzv. puzajuće izvlaštenje i na de facto izvlaštenje. Njihova zajednička crta je

u tome što država svojim mjerama ili djelovanjem otvoreno ne oduzima

imovinu, već se oduzimanje događa u trenutku kada mjere vlasti učinkovito

neutraliziraju korist koju bi od svoje imovine imao strani vlasnik. Za vlasništvo

ili uživanje može se reći da je neutralizirano kada stranka više ne kontrolira

1098 Kunoy, Bjorn, Developments in Indirect Expropriation Case Law in ICSID Transnational

Arbitration, Journal of World Investment & Trade, Vol. 6, Issue 3, 2005., str. 475. 1099 Vidi opširnije u: Kriebaum, op. cit. (bilj. 1068), str. 974. 1100 Metalclad Corporation v. the United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 862), para.

111.


412

investiciju ili kada ne može voditi njezino dnevno poslovanje. Što se tiče razlika,

obično se kaže da se neizravno izvlaštenje može vidjeti u dva oblika: kroz

rastući ili postupni oblik – „puzajuće“ izvlaštenje ili kroz jednu jedinstvenu

aktivnost ili aktivnosti koje su vremenski ili vrlo blizu ili simultane – de facto

izvlaštenje“.1101

7.1.3.2. „Puzajuće“ (creeping) izvlaštenje

„Puzajuće“ izvlaštenje događa se kroz niz radnji ili propusta, od kojih ne

predstavlja svaka izvlaštenje, ali njihov ukupni učinak rezultira

oduzimanjem prava. Prema UNCTAD-ovoj Studiji o oduzimanju imovine,

izraz „puzajuće“ (creeping) izvlaštenje može se definirati kao

„sporo i postupno zadiranje u jedno ili više vlasničkih prava stranog investitora

kojim se umanjuje vrijednost njegove imovine. Formalno pravo vlasništva i

dalje ostaje stranom investitoru, ali su investitorova prava koja se odnose na

korištenje imovine umanjena kao rezultat miješenja države“.1102

Arbitražni je sud u predmetu Generation Ukraine protiv Ukrajine dao dobru

definiciju „puzajućeg“ izvlaštenja kao „oblika neizravnog izvlaštenje sa

specifičnom vremenskom kvalitetom u smislu obuhvaćanja situacije u kojoj

niz radnji koje se mogu pripisati državi kroz određeno vremensko razdoblje

kulminiraju u eksproprijacijskom oduzimanju takve imovine“.1103

1101 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine

Republic, Odluka o odgovornosti, op. cit. (bilj. 803), para. 188. 1102 UNCTAD, Taking of Property, op. cit. (bilj. 1080), str. 11. 1103 Generation Ukraine, Inc. v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/00/9, Pravorijek od 16. rujna

2003., para. 20.22. dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



413

U predmetu Spyridon Rousallis protiv Rumunjske, Arbitražni je sud

definirao „puzajuće“ izvlaštenje na način da za izvlaštenje nije presudno

postojanje jedne mjere ili postupka koji bi kao posljedicu imao oduzimanje

imovine ili se može raditi i o nizu postupaka koji svaki za sebe ne

predstavlja oduzimanje imovine, ali u svom zbroju postižu takav učinak:

„izvlaštenje se može dogoditi i bez da postoji jedna odlučujuća mjera ili

postupak koji bi implicirao oduzimanje imovine. Ono može biti rezultat niza

radnji i/ili propusta, koji, svi zajedno rezultiraju u oduzimanju prava na

imovinu. Ovo se obično naziva 'puzajuće' ili 'postupno' izvlaštenje. U predmetu

Biloune, Arbitražni je sud utvrdio da niz vladinih mjera i propusta koje su imale

učinak sprječavanja investitora u nastavku investicijskog projekta

predstavljaju postupno izvlaštenje. Pri čemu, svaka od ovih mjera, kada se

promatra izolirano, možda ne bi predstavljala izvlaštenje no, njihov je zbroj

uzrokovao prestanak rada na projektu“.1104

U predmetu Santa Elena protiv Kostarike, Arbitražni je sud također utvrdio

kako postoji čitav niz mjera koje država može poduzeti kako bi preuzela

kontrolu nad imovinom. Stoga i vremensko razdoblje u kojem se to događa

može biti ograničeno na jedan događaj ili može trajati neko vrijeme u kojem

se događa više radnji koje „postupno i malim koracima dovode do uvjeta u

kojima se može reći da je vlasnik uistinu izgubio sve atribute vlasništva.

Jasno je da takve mjere ili niz mjera mogu na kraju rezultirati oduzimanjem

iako nijedan od koraka u procesu sam za sebe ne predstavlja ni oduzimanje

ni prijenos vlasništva“.1105

1104Spyridon Roussalis v. Romania, ICSID predmet broj ARB/06/1, Pravorijek od 7. prosinca

2011., para. 329., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0723.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018. 1105 Compañia del Desarrollo de Santa Elena S.A. v. The Republic of Costa Rica, ICSID

predmet broj ARB/96/1, Pravorijek od 17. veljače 2000., para. 76., dostupno na


siječnja 2018.


414

7.1.3.3. Regulatorno izvlaštenje

Regulatorno izvlaštenje predstavlja takvo neizravno izvlaštenje kod kojeg

zemlja primateljica investicije poduzima određene regulatorne mjere

kojima se izravno utječe na ekonomsku vrijednost imovine koja je u

vlasništvu stranog investitora.1106 Ovo se u pravilu događa kada država

obavlja svoje uobičajene državne ovlasti i izaziva nedoumice kako ga

tretirati. S jedne strane, država takvim mjerama izaziva negativne učinke

po stranog investitora odnosno po njegovu investiciju, a s druge strane,

takve mjere su potrebne radi normalnog funkcioniranja države i

nezamislivo je da bi za svaku od njih država davala naknadu.

Arbitražni sud u predmetu Feldman protiv Meksika posebno je analizirao

ovaj problem. S jedne strane strani investitor ima pravo na zaštitu svoje

investicije, a da s druge strane država mora imati mogućnost djelovanja u

javnom interesu, bez da za to treba platiti naknadu. Kao primjere legitimne

državne politike Sud je naveo zaštitu okoliša, poreznu politiku, prostorno

planiranje i sl. „Razumna vladina regulativa ove vrste ne može biti

ostvarena ako svaki poslovni pothvat na kojeg se ona negativno reflektira

može tražiti kompenzaciju i sa sigurnošću tvrditi da to priznaje i

međunarodno običajno pravo“.1107

U predmetu Methanex protiv SAD-a, Arbitražni sud zaključio je kako je u

općem međunarodnom pravu utvrđeno da:

1106 Vidi opširnije u: Lucy Reed and Lucy Martinez, The Energy Charter Treaty: An Overview,

ILSA Journal of International & Comparative Law, Vol. 14. Iss. 2., 2007-2008, str. 408. 1107 Marvin Roy Feldman Karpa v. The United Mexican States, op,cit. (bilj. 462), Pravorijek od

16. prosinca 2002., para. 103. dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



415

„nediskriminirajući propis donesen u zakonitom postupku za neku javnu svrhu

i koji se tiče, između ostalih i stranog investitora ili investicije, ne smatra se

izvlašćujućim i ne treba se platiti naknada, osim ako je vlada koja donosi taj

propis dala specifična jamstva tada potencijalnom investitoru koji je razmatrao

poduzimanje investicije da će se suzdržati od donošenja takvih propisa“.1108

U predmetu Saluka protiv Češke, Arbitražni je sud također prihvatio

stajalište da se za „uobičajene“ regulatorne aktivnosti države, čak i kad štete

ekonomskom interesu investitora, ne plaća naknada te da je u

međunarodnom pravu prihvaćeno da „države nisu dužne dati naknadu

stranim investitorima kada, u uobičajenom izvršavanju njihovih

regulatornih ovlasti, one, na nediskriminirajući način, usvoje bona fide

propise kojima je svrha opća dobrobit.“1109

Suprotno takvom stavu, Arbitražni je sud u predmetu Santa Elena protiv

Kostarike utvrdio kako u suvremenom investicijskom pravu ne postoje

općeniti izuzeci od pravila da država mora dati naknadu za regulatorne

mjere koje predstavljaju izvlaštenje:

„Mjere izvlaštenja koje se odnose na zaštitu okoliša – bez obzira kako one mogu

biti pohvalne i korisne za društvo kao cjelinu, u ovom smislu, slične su bilo kojoj

drugoj izvlašćujućoj mjeri koju država poduzima kako bi provela svoje politike:

kada god se imovina izvlasti, čak i za svrhu zaštite okoliša – bilo da se radi o

domaćoj ili međunarodnoj, obveza države ostaje dati naknadu“.1110

1108 Methanex Corporation v. United States of America, Završni pravorijek, op. cit. (bilj. 255),

Dio IV., poglavlje D, para. 7. 1109 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, Djelomični pravorijek, op. cit. (bilj. 277), para.

255. 1110 Compañia del Desarrollo de Santa Elena S.A. v. The Republic of Costa Rica, Pravorijek,

op. cit. (bilj. 1105), para. 171.


416

U arbitražnoj su praksi se izdvojila tri kriterija za određivanje kada se radi

o redovnoj zakonskoj izmjeni za koju se ne daje naknada, a kada o

regulatornom izvlaštenju za koje se daje naknada:1111

a) ekonomski učinak mjere;

b) opseg u kojem takva mjera utječe na određena i legitimna očekivanja

od investicije i

c) priroda, svrha i karakter mjere.

7.1.3.3.1. Ekonomski učinak mjere

Većina odluka međunarodnih arbitražnih sudova uzima težinu

ekonomskog učinka mjere na investiciju ili investitora kao bitan element

prilikom odlučivanja radi li se o mjeri koja predstavlja izvlaštenje i time

povlači obvezu plaćanja naknade.1112 Takva mjera ili niz mjera moraju imati

„razarajući i dugotrajni učinak na ekonomsku vrijednost investicije i

njezinu korisnost investitoru“1113 da bi predstavljale izvlaštenje, odnosno

da bi država za njih morala platiti naknadu. Iz prakse međunarodnih

investicijskih sudova proizlazi da stupanj miješanja u ekonomski interes

investitora mora biti „značajan, predstavljati radikalno oduzimanje

vlasnikovih prava i ne biti samo usputni“. Potrebno je da bude stvoreno

„stalno i nepopravljivo ograničenje u uživanju investicije“.1114 Prema

Dolzeru, odlučujući elementi za određivanje predstavlja li neka regulatorna

mjera države izvlaštenje za koje se treba platiti naknada su težina takve

1111 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070) str. 62. 1112 OECD, op. cit. (bilj. 1067), str. 10. 1113 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070) str. 63. 1114 Hoffmann, Anne K., Indirect Expropriation, u: August Reinisch (ur.) Standards of



417

mjere, odnosno njen učinak na pravni status vlasnika i stvarni učinak mjere

na mogućnost vlasnika uživati i upotrebljavati svoje vlasništvo.1115

Arbitražni sud u predmetu Telenor protiv Mađarske utvrdio je kako su kod

procjene predstavlja li vladina mjera izvlaštenje „odlučujući elementi jakost

i trajanje ekonomskog uskraćivanja koje investitor trpi kao rezultat tih

mjera“.1116

Što se tiče jakosti koju mjera mora imati da bi predstavljala izvlaštenje,

Arbitražni sud u predmetu Pope&Talbot protiv Kanade utvrdio je kako u

slučajevima kada nije jasno predstavlja li određeno miješanje države u

poslovne aktivnosti investitora izvlaštenje, pitanje bi trebao biti „je li takvo

miješanje države dovoljno ograničavajuće da podupre zaključak da je

imovina bila 'oduzeta' vlasniku“.1117

U predmetu Tecmed protiv Meksika, Arbitražni je sud analizirajući propise,

koje je donijela vlada u kontekstu mogućeg izvlaštenja investitora, zaključio

kako prvo treba utvrditi je li tužitelj bio radikalno uskraćen u ekonomskoj

upotrebi i uživanju svoje investicije. Dakle, je li zbog mjere tuženika,

investicija izgubila svoju ekonomsku vrijednost i u kojem obujmu:

„Utvrđenje o tome je važno jer je to jedan od bitnih razlikovnih elemenata s

gledišta međunarodnog arbitražnog suda, između regulatorne mjere koja

predstavlja uobičajeno izvršavanje državne policijske ovlasti i koja sa sobom

1115 Vidi opširnije u: Dolzer, Rudolph, Indirect Expropriations: New Developments, New York

University Law Journal, Vol. 11, 2002., str. 79-80. 1116 Telenor Mobile Communications A.S. v. The Republic of Hungary, Pravorijek, op. cit. (bilj.

1043), para. 70. 1117 Pope & Talbot Inc. v. The Government of Canada, UNCITRAL, Međupravorijek od 26.

lipnja 2000., para. 96., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



418

povlači umanjenje imovine ili prava i de facto izvlaštenja koje oduzima toj

imovini ili pravima svaki stvarni sadržaj“.1118

Ovakvo je stajalište potvrđeno i u predmetu Alpha Projekholding protiv

Ukrajine u kojem je Arbitražni sud zaključio kako „je dobro utvrđeno da

vladina mjera ne mora predstavljati izravno oduzimanje ili prenošenje

vlasništva kako bi se smatrala izvlaštenjem po međunarodnom

pravu…Ipak, za utvrđenje da postoji neizravno izvlaštenje ove vrste,

potrebno je dokazati je li investiciji oduzet značajan dio njene

vrijednosti“.1119

Što se tiče trajanja mjere koje bi bilo relevantno da bi neka regulatorna

mjera predstavljala izvlaštenje, praksa arbitražnih sudova je jako različita i

ne može se utvrditi jedinstveni standard. Tako je npr. Arbitražni sud u

predmetu Tecmed protiv Meksika utvrdio da mjera mora biti trajna i

nepromjenjiva.1120

Nasuprot tome, u predmetu Wena Hotels protiv Egipta, Arbitražni sud

utvrdio je kako privremeno oduzimanje dvaju hotela u trajanju od jedne

godine predstavlja izvlaštenje: “dopuštanje jednom subjektu (nad kojim je

Egipat mogao izvršavati učinkovitu kontrolu) da oduzme i nezakonito

posjeduje hotele skoro godinu dana više je od prolaznog miješanja u

upotrebu takve imovine ili uživanje koristi od nje“.1121

1118 Técnicas Medioambientales Tecmed, S.A. v. the United Mexican States, Prav., op. cit. (bilj.

828), para. 115. 1119 Alpha Projektholding GmbH v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 1008), para. 408. 1120 Técnicas Medioambientales Tecmed v. the United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj.

789), para. 116. 1121 Wena Hotels Ltd. v. Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/98/4, Pravorijek od

8. prosinca 2000., para. 99., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-



419

U predmetu Azurix protiv Argentine, Arbitražni je sud utvrđujući koliko bi

trebala trajati neka mjera da bi predstavljala izvlaštenje zaključio kako „na

žalost, ne postoji matematička formula kojom bi se dobio mehanički

rezultat. Koliko je vremena potrebno treba se procijeniti prema posebnim

okolnostima svakog slučaja“.

7.1.3.3.2. Opseg u kojem takva mjera utječe na određena i legitimna očekivanja od

investicije

Legitimna očekivanja investitora u kontekstu investicijskih sporova mogu

imati bitnu ulogu u utvrđivanju radi li se o izvlaštenju.1122 Dakle, kod

procjene radi li se o regulatornoj mjeri koja predstavlja izvlaštenje, važno

je utvrditi i postojanje očekivanja investitora da država primateljica

investicije neće poduzeti određenu vrstu mjere ili aktivnosti. Investitor u

ovim slučajevima treba dokazati da je njegova investicija „bila utemeljena

na stanju stvari koje nije uključivalo promjenu regulatornog režima“.1123

Još je 1934. god. Stalni sud međunarodne pravde u predmetu Oscar Chinn,

kod pitanja postoji li neizravno izvlaštenje, raspravljao o tome ima li

investitor utemeljena prava (vested rights). Naime radilo se o brodarskom

trgovačkom društvu koje je odlukom Belgije da dodijeli poticaje drugom

trgovačkom društvu postalo nekonkurentno i izašlo s tržišta. Sud je utvrdio

kako se kod tužitelja ne može raditi o nekakvim utemeljenim pravima ili

legitimnim očekivanjima da će njegov položaj na tržištu ostati isti: 1124

1122 Reinisch, August, Expropriation, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook

of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 448. 1123 OECD, op. cit. (bilj. 1067), str. 19. 1124 Vidi opširnije u: Reinisch, op. cit. (bilj. 1122), str. 412-413.


420

„Ni jedno poduzeće… ne može pobjeći od prilika i rizika koje nose opće

ekonomske prilike… Neke industrije mogu ostvarivati velike profite u doba

općeg prosperiteta ili kroz dobivanje prednosti putem ugovora o trgovini ili

izmjenama carinskih pristojbi, ali one su isto tako izložene i opasnosti propasti

ili nestanka ako se okolnosti primijene. Ako se to dogodi, država nije povrijedila

nikakva stečena prava“.1125

Iransko-američki sud za potraživanja u predmetu Starett Housing Corp.

protiv Irana uzeo je u obzir legitimna očekivanja investitora i zaključio kako

investitori moraju biti spremni da se u zemlji primateljici investicije mogu

dogoditi velike promjene ekonomskog i političkog sustava, pa čak i

revolucija: “Ako se bilo koji od ovih rizika materijalizira, to ne znači nužno

da prava vlasništva koja su time pogođena treba smatrati oduzetima“.1126

Arbitražni je sud u predmetu LG&E protiv Argentine zauzeo stav kako se „u

procjenjivanju stupnja u kojem mjera ometa investitorovo pravo vlasništva,

treba analizirati ekonomski učinak mjere, njezinog ometanja investitorovih

legitimnih očekivanja i trajanja mjere“.1127

U predmetu Methanex protiv SAD-a, Arbitražni sud utvrdio je kako je za

utvrđenje radi li se o neizravnom izvlaštenju kod promjene propisa,

potrebno utvrditi je li vlada dala bilo kakva posebna jamstva da se to neće

1125 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), The Oscar Chinn Case (UK v. Belgium), Presuda

od 12. prosinca 1934., str. 88, dostupno na http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-

international-justice/serie_AB/AB_63/01_Oscar_Chinn_Arret.pdf, pristupljeno 17. siječnja

2018. 1126 Citirano prema: OECD, op. cit. (bilj. 1067), str. 20. 1127 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine



421

dogoditi. Ako takvih jamstava nema, ne može se raditi o izvlaštenju, budući

da investitoru nisu povrijeđena njegova legitimna očekivanja.1128

Kada su u pitanju legitimna očekivanja investitora, onda se na neki način

radi o „sporednom“ uvjetu da bi se radilo o izvlaštenju. Naime, prvo se gleda

težina mjere, njezino trajanje i opseg zadiranja u ekonomska prava

investitora pa tek onda radi li se o povredi legitimnih očekivanja.

Tako je i u predmetu Metalclad protiv Meksika, Arbitražni sud utvrdio kako

neizravno izvlaštenje uključuje takvo zadiranje u prava investitora koja

uključuje i učinak oduzimanja vlasniku, cijelog ili bitnog dijela upotrebe,

razumno očekivane koristi od imovine.1129

Kritiku oslanjanja na legitimna očekivanja kod procjene postoji li

izvlaštenje ili ne dao je Ad hoc odbor u predmetu MTD protiv Čilea koji je

utvrdio kako je relevantan samo primjenjivi investicijski ugovor, a ne i

subjektivni doživljaj investitora budući da državu obvezuje samo ono na što

je izričito pristala ili ponudila investitoru:

„… oslanjanje arbitražnog suda na očekivanja stranog investitora kao izvora

obveza države (kao što je obveza davanje naknade za izvlaštenje) je upitno.

Obveze države primateljice investicije prema stranim investitorima proizlaze

iz odredbi primjenjivog investicijskog ugovora, a ne iz bilo kakvog skupa

očekivanja koje je investitor imao ili za koje tvrdi da ih je imao. Arbitražni sud

koji na temelju takvih očekivanja pokušava utvrditi skup prava koji bi bio

različit od onih koji su sadržani ili su provedivi po bilateralnom investicijskom

1128 Methanex Corporation v. United States of America, Završni pravorijek, op. cit. (bilj. 255),

Dio IV., poglavlje D, para. 7. 1129 Metalclad Corporation v. the United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 862), para.

103.


422

ugovoru, vjerojatno prekoračuje ovlasti, a ako se radi o materijalnoj razlici

onda ih očito prekoračuje“.1130

7.1.3.3.3. Priroda, svrha i karakter mjere

Priroda, svrha i karakter mjere posebno su bitni kod utvrđivanja radi li se

o neizravnom izvlaštenju ili o valjanoj regulatornoj mjeri, dakle takvoj

intervenciji države koja ne predstavlja izvlaštenje i za koju država nije u

obvezi dati naknadu investitoru. Priroda mjere odnosi se na to je li mjera

bona fide regulatorna mjera. Svrha se odnosi na pitanje radi li se o mjeri

koja je stvarno usmjerena na ostvarenje nekog legitimnog cilja javne

politike. Karakter se pak odnosi na to je li mjera poduzeta na

nediskriminirajući način, u zakonitom postupku i je li ona

proporcionalna.1131

Arbitražni je sud u predmetu ADC protiv Mađarske utvrdio kako nije

dovoljno da država navede da je mjera poduzeta s nekim javnim ciljem jer

po mišljenju Suda

„… ugovorni zahtjev za 'javnim interesom' zahtijeva postojanje stvarnog

interesa javnosti. Kad bi samo navođenje da se radi o 'javnom interesu' moglo

magično stvoriti takav interes i time zadovoljiti ovaj zahtjev, onda bi on bio

besmislen, budući da arbitražni sud ne može ni zamisliti situaciju u kojoj ovom

zahtjevu ne bi bilo udovoljeno“.1132

1130 MTD Equity Sdn. Bhd. and MTD Chile S.A v. Republic of Chile, ICSID predmet broj

ARB/01/7, Odluka o poništaju od 21. ožujka 2007., para. 67., dostupno na


siječnja 2018. 1131 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070), str. 78. 1132 ADC Affiliate Limited and ADC & ADMC Management Limited v. The Republic of

Hungary, ICSID predmet broj ARB/03/16, Pravorijek od 2. listopada 2006., para. 432.,

dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0006.pdf,



423

U predmetu Feldman protiv Meksika, Arbitražni sud definirao je kako

države moraju imati mogućnosti provedbe razumnih mjera u javnom

interesu za koje ne trebaju dati investitorima naknadu čak, i kad takve

mjere idu na štetu njihovih interesa i to zato što države:

„moraju biti slobodne djelovati u širem javnom interesu kroz zaštitu okoliša,

uvođenje ili mijenjanje poreza, davanje ili uskraćivanje poticaja, dizanje i

spuštanje poreznih stopa, uvođenje urbanističkih ograničenja i slično.

Razumne vladine mjere ove vrste ne mogu biti realizirane ako svaki poslovni

pothvat na koji se ovakve mjere negativno odraze može tražiti naknadu i tvrditi

da običajno međunarodno pravo ovo prepoznaje“.1133

Arbitražni sud u predmetu Tecmed protiv Meksika zaključio je kako u svrhu

utvrđenja predstavljaju li regulatorne mjere izvlaštenje, treba utvrditi „jesu

li takve aktivnosti i mjere proporcionalne javnom interesu koji se njima

presumirano štiti i pravnoj zaštiti koja je zajamčena investiciji, uzimajući u

obzir da opseg takvog utjecaja ima odlučujuću ulogu u odlučivanju postoji

li proporcionalnost“.1134

Razlikovanje o kakvom se obliku izvlaštenja radi neutralno je u odnosu na

utvrđivanje odgovornosti države, dakle obveze i visine naknade. Ono

međutim ima veliku praktičnu vrijednost u detektiranju radi li se o

izvlaštenju (npr. kad su u pitanju regulatorne mjere), vremenu kada se

izvlaštenje dogodilo, kao i sagledavanju uzročne veze s nastankom štete.

1133 Marvin Roy Feldman Karpa v. The United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 1107),

para. 103. 1134 Técnicas Medioambientales Tecmed, S.A. v. the United Mexican States, Pravorijek., op. cit.

(bilj. 828). para. 122.


424

7.1.4. Zakonitost izvlaštenja

Prema običajnom međunarodnom pravu i prema uobičajenim

investicijskim ugovorima da bi se izvlaštenje smatralo zakonitim trebaju

biti ispunjena četiri uvjeta: 1135

1. ono mora biti u javnu svrhu;

2. ne smije biti diskriminatorno;

3. mora biti provedeno u zakonitom postupku;

4. mora biti plaćena odgovarajuća naknada.

Arbitražni je sud u predmetu ADC protiv Mađarske, procjenjujući je li

izvlaštenje bilo legalno zaključio kako ono nije bilo legalno jer: a)

oduzimanje nije bilo u javnom interesu; b) oduzimanje nije provedeno u

zakonitom postupku; c) oduzimanje je bilo diskriminirajuće i d)

oduzimanje nije bilo popraćeno pravednom naknadom izvlaštenoj

stranci.1136

7.1.4.1. Javna svrha

Postojanja javne svrhe, dakle legitimne javne politike, kako bi izvlaštenje

bilo legalno, već se dugo smatra dijelom običajnog međunarodnog prava pa

se danas taj zahtjev može naći u gotovo svim međunarodnim investicijskim

ugovorima.1137 U predmetu Tvornice Chorzów, Stalni sud međunarodne

pravde, ocjenjujući ima li Poljska pravo izvlastiti određenu njemačku

1135 UNCTAD, International Investment Argreements: Key Issues, str. 239., 2004., dostupno

na http://unctad.org/en/Docs/iteiit200410_en.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018. god. 1136 ADC Affiliate Limited and ADC & ADMC Management Limited v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 1132), para. 476. 1137 Reinisch, August, Legality of Expropriation, u: August Reinisch (ur.) Standards of



425

imovinu, zaključio je kako „izvlaštenje zbog javne koristi, pravne likvidacije

i slične mjere nisu zabranjene po Ženevskoj konvenciji“.1138

U predmetu pred Iransko-američkim sudom za potraživanja, AMOCO protiv

Irana, Sud je utvrdio kako:

„Točna definicija 'javne svrhe' temeljem koje izvlaštenje može biti zakonito

određeno, nije u međunarodnom pravu usuglašena, čak ni predložena. Jasno je

da se, kao rezultat u suvremenom prihvaćanja prava na nacionalizaciju, ovaj

pojam široko tumači i da je državama u praksi dana velika diskrecija.

Izvlaštenje, čija bi jedina svrha bila izbjeći ugovorne obveze države ili tijela

kojeg kontrolira, ne bi se moglo, bez obzira na to, smatrati zakonitim po


U predmetu Southern Pacific Properties protiv Egipta, Arbitražni je sud

utvrdio kako raskid ugovora o gradnji hotela u blizini piramida treba

smatrati zakonitim postupanjem države budući da je bilo „izvršeno za javnu

svrhu, točnije za očuvanje i zaštitu starina na tom području“.1140

7.1.4.2. Izostanak diskriminacije

Zahtjev da ne bude diskriminacije kako bi izvlaštenje bilo zakonito također

je standardni element i u običajnom međunarodnom pravu i u većini

međunarodnih ugovora s tim da je sadržaj tog pojma i dalje prilično

1138 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Certain German Intersests in Polish Upper Silesia,

Presuda br. 6. op. cit. (bilj. 572), str. 22. 1139 Citirano prema: Reinisch, August, Legality of Expropriation, op. cit. (bilj. 1137), str. 181. 1140 Southern Pacific Properties (Middle East) Limited v. The Arab Republic of Egypt, ICSID

predmet broj ARB/84/3, Pravorijek od 20. svibnja 1992., para. 158., dostupno na

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw6314_0.pdf , pristupljeno 17.

siječnja 2018.


426

nejasan.1141 Arbitražni sudovi u pravilu su utvrđivali da je izvlaštenje bilo

diskriminacijsko kada je država diskriminirala strane državljane temeljem

njihovog državljanstva. Međutim, takvo izvlaštenje, dakle ono koje se

odnosi na strane državljane, nije nezakonito samo po sebi. Da bi izvlaštenje

bilo nezakonito, ono mora biti „utemeljeno, povezano ili poduzeto zbog

investitorovog državljanstva.1142

U predmetu Eureko protiv Poljske, Arbitražni sud utvrdio je kako su poljske

mjere bile usmjerene prema isključivanju stranih investitora s poljskog

tržišta i samim tim diskriminirajuće zbog čega je i izvlaštenje bilo

nezakonito: „Takav diskriminatorni postupak poljske vlade očito je kršenje

očekivanja stranke“.1143

U predmetu LIAMCO protiv Libije koji se odnosio na nacionalizaciju

američkog trgovačkog društva, arbitražni sud nije utvrdio diskriminaciju,

budući da cilj mjere nisu bile samo američka trgovačka društva, a nisu sva

američka društva nacionalizirana:

„LIAMCO nije bilo prvo društvo koje je nacionalizirano. Nije bilo jedino naftno

društvo, ni jedino američko društvo koje je bilo nacionalizirano prvom

nacionalizacijom, a nije nacionalizirano drugim Zakonom o nacionalizaciji.

Druga su društva bila nacionalizirana prije njega, druga američka i neamerička

društva bila su nacionalizirana s njime i poslije njega, a druga američka društva

i dalje posluju u Libiji. Stoga se može zaključiti da politički motiv nije bio

prevladavajući motiv za nacionalizaciju i da takav motiv per se ne predstavlja

dovoljan dokaz diskriminirajuće mjere“.1144

1141 Reinisch, op. cit. (bilj. 1137), str. 186. 1142 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070) str. 34. 1143 Eureko B.V. v. Republic of Poland, Međupravorijek, op. cit. (bilj. 972), para. 242. 1144 Citirano prema: Kriebaum, op. cit. (bilj. 1068), str. 1023.


427

U ostalom kod utvrđivanja postoji li diskriminacija u pitanjima izvlaštenja

provodi se isti postupak kako i kod utvrđivanja postojanja diskriminacije

kod standarda pravičnog i poštenog tretmana, nacionalnog tretmana i

tretmana najpovlaštenije nacije.

7.1.4.3. Zakoniti postupak

Zabrana izvlaštenja strane imovine bez davanja odgovarajuće naknade

„prepoznali su međunarodni sudovi kao načelo međunarodnog običajnog

prava još od 1920-tih godina“.1145 Načelo zakonitog postupka traži da:

a) izvlaštenje bude u skladu s procedurom predviđenom domaćim

zakonodavstvom i temeljnim međunarodno priznatim pravilima koja se na

to odnose i

b) pogođeni investitor ima mogućnost iznijeti svoj predmet pred neovisno

i nepristrano tijelo koje će ga preispitati.1146

U predmetu Goetz v. Burundi, Arbitražni je sud utvrdio da bi za zakonito

izvlaštenje s aspekta međunarodnog prava „mjera morala biti ne samo

poduprta valjanim razlozima, nego i poduzeta u skladu sa zakonitim

postupkom“.1147

U predmetu Siag&Vecchi protiv Egipta, Arbitražni je sud utvrdio kako je

zakoniti postupak bio povrijeđen i materijalno i proceduralno. Materijalno

zato što je ugovor tužitelja bio otkazan i njegova investicija izvlaštena bez

1145 Shirlow, Esme´, Deference and Indirect Expropriation Analysis in International

Investment Law: Observations on Current Approaches and Frameworks for Future Analysis,

ICSID Review, Vol. 29, No. 3, 2014, str. 597. 1146 UNCTAD, op. cit. (bilj. 1070), str. 36. 1147 Citirano prema: Reinisch, op. cit. (bilj. 1137), str. 193.


428

valjanog razloga i prije roka u kojem je uopće mogla biti završena.

Proceduralno jer tužitelji uopće nisu bili obavješteni o namjeri da im se

izvlasti investicija tako da nisu ni mogli sudjelovati u postupku, osim kada

je već bio proveden.1148

U predmetu ADC protiv Mađarske, dana je definicija zakonitog procesa u

kontekstu izvlaštenja na način da on podrazumijeva i stvarnu i postupovnu

mogućnost investitora osporavati mjere izvlaštenja:

„Neki osnovni pravni mehanizmi kao što je obavijest dana u razumnom roku,

pošteno saslušanje i nepristrani i neovisni donositelj odluke, za procjenu

sporne mjere, moraju biti na raspolaganju i dostupni investitoru kako bi takva

pravna procedura uopće imala smisla. Općenito, pravna procedura mora biti

takve prirode da jamči oštećenom investitoru razumne izglede da u okviru

razumnog vremena zatraži zaštitu svojih prava i iznese svoj predmet. Ako takva

pravna procedura ne postoji, onda argument da su „mjere poduzete u skladu sa

zakonitim postupkom zvuči šuplje“.1149

7.1.4.4. Plaćanje odgovarajuće naknade

Plaćanje naknade vjerojatno je najvažniji element zakonitog izvlaštenja.

Može se reći da se bez plaćanja naknade nijedno izvlaštenje ne može

smatrati zakonitim. Kako je to naveo Salacuse, naknada kod izvlaštenja ima

dvojaku svrhu. S jedne strane daje obeštećenje oštećenom investitoru, a s

druge strane „služi važnom cilju osiguranja poštivanja pravila

1148 Waguih Elie George Siag i Clorinda Vecchi v. the Arab Republic of Egypt, ICSID predmet

broj ARB/05/15, Pravorijek od 1. lipnja 2009., para 441. i 442., dostupno na

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0786_0.pdf , pristupljeno 17.

siječnja 2018. 1149 ADC Affiliate Limited and ADC & ADMC Management Limited v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 1132), para. 435.


429

investicijskog ugovora… diže trošak povrede ugovora i time potiče

potencijalne prekršitelje na poštivanje onoga što su dogovorili sa stranim

investitorima koji su zaštićeni investicijskim ugovorima“.1150

U predmetu Zahtjev norveških brodovlasnika, Stalni arbitražni sud utvrdio

je kako „niti jedna država ne može u odnosu na državljane druge države

izvršavati pravo suverene vlasti (eminent domain) bez da poštuje imovinu

tih stranih državljana i da plate pravednu naknadu kako je odredi

nepristrani arbitražni sud ako je to potrebno“.1151

Arbitražni je sud u predmetu AMCO protiv Indonezije zaključio kako je

„jasno priznato u međunarodnom pravu, jednako kao i u indonezijskom, da

država koja nacionalizira mora dati naknadu za imovinu i/ili ugovorna

prava koja tako oduzima vlasniku ili posjedniku“.1152

U predmetu Siemens protiv Argentine, Arbitražni je sud utvrdio kako

„naknada nije nikada bila plaćena i to iz razloga za koje, kao što je već

rečeno, nema nikakvog opravdanja. Zbog ovih razloga, izvlaštenje nije

ispunilo zahtjeve… te je stoga nezakonito“.1153

1150 Salacuse, op. cit. (bilj. 4.), str. 352. 1151 Norwegian shipowners’ claims (Norway v. USA), Stalni arbitražni sud, Presuda od 13.

listopada 1922., str. 338. dostupno na http://legal.un.org/riaa/cases/vol_I/307-346.pdf,

pristupljeno 17. siječnja 2018. 1152 Citirano prema: Reinisch, op. cit. (bilj. 1137), str. 197. 1153 Siemens A.G. v. the Argentine Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj. 887), para. 273.


430

7.1.5. Izvlaštenje u praksi primjene Ugovora o energetskoj povelji

UEP u svom članku 13. uređuje pitanja izvlaštenja tako da propisuje:

„Investicije investitora ugovorne strane na području neke druge ugovorne

strane ne mogu biti nacionalizirane, izvlaštene ili podvrgnute mjeri, ili

mjerama, koje imaju jednaki učinak kao nacionalizacija ili izvlaštenje, osim ako

je takvo izvlaštenje:

a) u svrhu javnog interesa;

b) nepristrano;

c) provedeno na temelju zakonskog procesa;

d) popraćeno plaćanjem pravovremene, odgovarajuće i učinkovite odštete.

Takva odšteta mora biti u iznosu primjerenom tržišnoj vrijednosti izvlaštene

investicije u času neposredno prije izvlaštenja ili prije nego predstojeće

izvlaštenje postane poznato i utječe na vrijednost investicije. Investitor na

kojeg se to odnosi ima pravo da u okviru zakona, ugovorne strane koja vrši

izvlaštenje, pomoću sudskog ili nekog drugog nadležnog i neovisnog organa te

ugovorne strane, ispita svoj slučaj, vrednovanje svoje investicije te plaćanje

kompenzacije u skladu s načelima postavljenim u stavku (1).

Kako bi se izbjegla sumnja, izvlaštenje obuhvaća situacije u kojima ugovorna

strana izvlašćuje imovinu tvrtke ili poduzeća na svom području na kojem

investitor neke druge ugovorne strane ima investiciju, uključujući i

posjedovanje dionica“.

Kao što je vidljivo, UEP predviđa mogućnost i izravnog i neizravnog

izvlaštenja te definira uobičajene elemente koji moraju postojati da bi

izvlaštenje bilo zakonito. Važno je napomenuti da se ne radi o

konstitutivnim elementima izvlaštenja, već o elementima čije postojanje

čini razliku između zakonitog i nezakonitog izvlaštenja.

Kako je to zaključio Arbitražni sud u predmetu Mamidoil protiv Albanije:


431

„UEP izričito predviđa da izvlaštenje ne predstavlja samo izravne mjere

oduzimanja imovinskih prava, nego i mjere koje su jednakog značenje ili koje

imaju isti učinak kao izvlaštenje. Po mišljenju Arbitražnog suda, ovaj izraz

obuhvaća neizravno izvlaštenje koje može biti posljedica jedne mjere ili niza

mjera“.1154

U predmetu Liman protiv Kazahstana, Arbitražni sud utvrdio je kako „mjera

predstavlja izvlaštenje ako se njome u bitnom oduzima imovina koja čini

cijeli ili bitni dio investicije, pod uvjetom da se može pripisati tuženiku. Ako

se radi o izvlaštenju, ono je zakonito ako je udovoljeno uvjetima koji su

postavljeni u članku 13. UEP-a“.1155 U istom predmetu Arbitražni sud se

bavio i pitanjem mogu li se odluke sudova pripisati tuženiku, odnosno može

li njihova odluka predstavljati izvlaštenje. Kod zaključivanja je krenuo od

toga da

„nacionalni sudovi predstavljaju tijela države i da se njihove odluke u smislu

primjene UEP-a pripisuju državama pa je stoga moguće i da se njima provede

izvlaštenje u smislu članka 13. UEP-a. Ipak, da bi se to moglo primijeniti

potrebno je sljedeće: a) sudovi odlučuju izvan svoje nadležnosti; b) odluka je

pristrana, c) odluka je jako nepravična, d) odluka je nepoštena, e) odluka je

osebujna, f) odluka je diskriminirajuća ili g) odluka je donesena u nezakonitom

postupku. Sama činjenica da je ona suprotna domaćem pravu, odnosno da je

pogrešna, ne čini je mjerom izvlaštenja“.1156

Što se tiče provedbe sudskih odluka koje same po sebi ne predstavljaju

izvlaštenje, Arbitražni sud utvrdio je kako vladina tijela ne mogu odgovarati


(bilj. 269), para. 562. 1155 Liman Caspian Oil BV i NCL Dutch Investment BV v. Republic of Kazakhstan , Pravorijek,

op.cit. (bilj. 270), para. 293. 1156 Ibid., para. 431.


432

za njihovu provedbu, odnosno da provedba sudske odluke (naravno ako

sama sudska odluka ne predstavlja izvlaštenje) ne može predstavljati

izvlaštenje sukladno članku 13. UEP-a.1157

U praksi primjene UEP-a, jedini primjer odluke kojom je utvrđeno izravno

izvlaštenje, bio je u predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije kada je

Arbitražni sud utvrdio kako „okolnosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva

predstavljaju klasični slučaj izravnog izvlaštenja budući da su Dekretom

broj 178. oduzeta prava GTI-a na raniji naftovod, a time i tužiteljevi interesi

u njemu“.1158 U ovom predmetu je Arbitražni sud utvrdio kako to izvlaštenje

nije bilo zakonito i to zato što nije bilo provedeno u zakonitom postupku pa

tužitelj nije dobio naknadu:

„Tuženik u ovom predmetu nije osigurao postojanje takvog postupka ili

mehanizma, prije ili poslije oduzimanja, kojim bi omogućio tužitelju da njegov

zahtjev bude razmotren u razumnom vremenu. Upravo suprotno, u nekim

elementima za koje se može smatrati da čine dio obveze zakonitog postupanja,

kao što su prethodna obavijest u razumnom roku i pošteno saslušanje,

izvlaštenje tužiteljevih prava bilo je provedeno na način koji bi se, u najbolju

ruku, mogao opisati kao netransparentan“.1159

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni sud postavio je kriterije

koji se odnose na težinu mjere, odnosno učinke mjere koje ona mora

izazvati da bi se radilo o izvlaštenju:

„I za izravno i za neizravno izvlaštenje, međunarodno pravo traži da investitor

mora dokazati bitnu, potpunu, ozbiljnu, razornu ili temeljitu uskratu prava ili

1157 Ibid., para. 434. 1158 Ioannis Kardassopoulos and Ron Fuchs v. The Republic of Georgia, Pravorijek, op. cit.

(bilj.698) para. 387. 1159 Ibid., paras. 396. i 397.


433

stvarno uništenje ili učinkovito sprječavanje ostvarivanja investicije ili njezine

vrijednosti ili mogućnosti uživanja“.1160

Arbitražni je sud također utvrdio kako se test za postojanje izvlaštenja

primjenjuje na investiciju u cjelini „čak i kada bi se pojedini dijelovi mogli

kvalificirati kao posebne investicije za potrebe nadležnosti“.1161 Kada bi

bilo moguće dijeliti investiciju na manje dijelove kako bi oni udovoljili

kriterijima potrebnim za izvlaštenje, to bi bilo apsurdno jer bi „investitor

mogao uvijek zadovoljiti test za neizravno izvlaštenje na način da podijeli

svoju investiciju do mjere do koje to traže posebne okolnosti i to bez da

investicija kao cjelina ikada može proći na testu.1162

U predmetu Yukos protiv Rusije, Arbitražni sud utvrdio je kako se radi o

neizravnom izvlaštenju koje je bilo nezakonito iz sljedećih razloga:

a) nije postojao javni interes: „to je bilo u interesu najvećeg državnog

naftnog poduzeća Rosnefta koje je preuzelo najvažnije dijelove Yukosove

imovine praktički bez ikakvog troška. Međutim, to nije isto kao i reći da je

to bilo u javnom interesu gospodarstva, državnog sustava i naroda Ruske

Federacije“;1163

b) sud je zaključio da se možda radilo i o diskriminaciji, ali da o tome nema

potrebu odlučivati;1164


odgovornosti, op. cit. (bilj. 271), para 6.62. 1161 Ibid., para. 6.58. 1162 Ibid., para. 6.57. 1163 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj.

209), para. 1581. 1164 Ibid., para. 1582.


434

c) što se tiče uvjeta da izvlaštenje mora biti provedeno u zakonitom

postupku, izvlaštenje Yukosa nije bilo napravljeno u zakonitom postupku.

Ovaj zaključak temeljio se na „grubom postupanju prema Hodorkovskom i

Lebedovom koji su bili zatvoreni jako daleko i držani u kavezu,

maltretiranju Yukosovog odvjetnika i problemima koje je on imao u

susretima s klijentima i dostupnosti zapisnika kao i brzini samog

postupka“1165

„Postupanje ruskog suda i posebice strašno, drugo suđenje i osuda gospode

Hodorkovskog i Lebedeva temeljem kreativne pravne teorije o njihovoj krađi

Yukosove proizvodnje nafte, ukazuju na to da su se ruski sudovi pokorili volji

izvršne vlasti da pošalju Yukos u bankrot, dodijele njegovu imovinu poduzeću

koje kontrolira država i zatvore čovjeka koji je davao signale da bi mogao

postati politički suparnik“. 1166

d) što se tiče uvjeta isplate naknade, u svakom slučaju je nesporno da

tuženik nije ispunio ovaj uvjet, budući da učinkovito izvlaštenje Yukosa nije

bilo praćeno isplatom bilo kakve naknade.1167

Definiciju regulatornog izvlaštenja dao je sud u predmetu Nykomb protiv

Latvije, na način da je utvrdio je da regulatorno izvlaštenje (regulatory

taking), pod određenim uvjetima, može biti ili izvlaštenje ili ekvivalent

izvlaštenju, pri čemu „granicu treba povući prema tome u kojoj mjeri se

preuzima kontrola ili posjed investicije. Ako nema preuzimanja kontrole

nad vođenjem investicije, nad njezinim upravljačkim tijelima, posjeda

imovine ili uplitanja u prava dioničara, ne može se raditi o izvlaštenju“.1168

1165 Ibid., para. 1583. 1166 Ibid., para. 1583. 1167 Ibid., para. 1584. 1168 Nykomb Synergetcs Technology Holding AB v. The Republic of Latvia, Pravorijek, op.cit.

(bilj. 534), para. 4.3.1.


435

U predmetu Mamidoil protiv Albanije, Arbitražni je sud utvrdio kako je

odlučujući kriterij za utvrđenje radi li se o izvlaštenju u tome je li vlasnik

izgubio neke od sastojaka pojma vlasništva, a ne je li pretrpio štetu ili

gubitak vrijednosti. Pri tome je citirao odluku Arbitražnog suda u predmetu

El Paso protiv Argentine: „…barem jedan bitni element vlasničkog prava

treba nestati da bi se radilo o izvlaštenju“.1169 Štiti se sadržaj vlasništva, pri

čemu je „zakonitost“ postupanja irelevantna. Tako nezakonito postupanje

države neće predstavljati izvlaštenje ako se njime ne zadire u bit i značajke

vlasništva (makar takvo ponašanje može predstavljati kršenje nekog

drugog standarda), ali će i zakonito postupanje predstavljati izvlaštenje ako

se njime dira u bit i značajke vlasništva, a da se pri tome ne plati

odgovarajuća naknada.1170 Sud je analizirao i odluke drugih arbitražnih

sudova te se priklonio standardu kakav je utvrđen u predmetu El Paso

protiv Argentine prema kojem:

„Propisi koji umanjuju profitabilnost investicije, ali je ne zatvaraju u potpunosti

i ostavljaju kontrolu investitoru ne mogu se uopćeno smatrati neizravnim

izvlaštenjima, čak i kad daju osnove za odgovornost temeljem drugih standarda

kao što su to nacionalni tretman ili pošteni i pravični tretman. Zaključno, Sud

je, dosljedno i drugim odlukama arbitražnih sudova, utvrdio kako za postojanje

izvlaštenja investitor mora biti uskraćen, ne samo u koristima, nego i u uživanju

njegove investicije. Sam gubitak vrijednosti koji nije rezultat uplitanja u

kontrolu ili uživanje investicije ne predstavlja neizravno izvlaštenje“.1171

Slična je odluka suda i u predmetu Charanne protiv Španjolske u kojem se

Arbitražni sud pozvao na odluku u predmetu S.D. Meyers protiv Kanade te


(bilj. 269), para. 566. 1170 Ibid., para 570. 1171 Ibid., para. 572.


436

naglasio kako je opće prihvaćeno da izvlaštenje podrazumijeva oduzimanje

koje uključuje i gubitak imovine1172, iz čega proizlazi da kod neizravnog

izvlaštenja mora postajati bitan učinak na vlasnička prava investitora, bilo

kroz oduzimanje cijele ili dijela imovine koja čini investiciju bilo kroz tako

veliko umanjenje vrijednosti imovine da se ono može izjednačiti s

oduzimanjem. Test koji je sud postavio je: predstavlja li umanjenje

vrijednosti imovine tako veliko zadiranje u prava vlasništva da se može

izjednačiti s oduzimanjem takve imovine.1173

U predmetu AES protiv Mađarske, Arbitražni sud utvrdio je kako je

očekivano da će mnoge odluke država imati negativni utjecaj na investicije

i investitori na to moraju biti spremni. Zato ne predstavljaju sve mjere

države koje imaju negativni učinak na investitora izvlaštenje. „Da bi se

radilo o izvlaštenju, potrebno je da investitoru u cijelosti ili u bitnom dijelu

bude oduzeta njegova imovina ili učinkovita kontrola nad njegovom

investicijom, ili da njegovoj investiciji bude u cijelosti ili u bitnom dijelu

oduzeta njezina vrijednost“.1174

7.1.5.1. Porezi kao izvlaštenje

UEP također predviđa posebne okolnosti koje se tiču odnosa poreza i

izvlaštenja pa tako predviđa u članku 21. stavku 5. da se odredbe o

izvlaštenju primjenjuju i na poreze s tim da se, kada god se pojavi neko

1172Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 406. citira odluku u predmetu S.D. Myers protiv Kanade: „Načelno, izraz

'izvlaštenje' u sebi sadrži pojam 'oduzimanja' vlasti poput državne, imovine neke osobe s idejom

prebacivanja vlasništva nad tom imovinom na neku drugu osobu, često upravo na ono tijelo koje

je de jure ili de facto provelo oduzimanje“. 1173 Ibid., para. 465. 1174 AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,



437

pitanje predstavlja li porez izvlaštenje ili je li porez koji predstavlja

izvlaštenje pristran, primjenjuju sljedeće odredbe članka 21. stavka 5(b):

„(i) Investitor ili ugovorna strana, koja iskazuje da je u pitanju izvlaštenje,

postavit će pitanje pred ovlaštenim poreznim vlastima je li porez izvlaštenje ili

je u pitanju pristranost. Propuste li investitor ili ugovorna strana postaviti

takvo pitanje, organi zaduženi za rješavanje sporova, shodno članku 26(2) (c)

ili članku 27(2), postavit će pitanje odgovarajućim nadležnim poreznim

vlastima;

(ii) Nadležne porezne vlasti obvezuju se da u roku od šest mjeseci razriješe to

sporno pitanje. Ako je u pitanju nepristranost, nadležna porezna vlast

primijenit će nepristrane odredbe odgovarajuće porezne konvencije, a ako ne

postoji nepristrana odredba u odgovarajućoj poreznoj konvenciji primjenljivoj

za porez, ili ako takva porezna konvencija nije na snazi između ugovornih

strana, primijenit će nepristrana načela u okviru Konvencije o poreznom

modelu na dohodak i imovinu OECD-a.

(iii) Tijela zadužena za rješavanje spornih točaka u skladu s člankom 26(2)(c)

ili člankom 27(2) mogu uzeti u obzir sve zaključke donesene od nadležnih

poreznih vlasti u pogledu problema je li porez izvlaštenje. Takva će tijela uzeti

u obzir svaki doneseni zaključak do kojeg su nadležna tijela došla unutar

šestomjesečnog razdoblja propisanog u podstavku (b)(2) u pogledu pitanja je

li porez pristran. Takva tijela mogu uzeti u obzir sve zaključke donesene od

nadležnih poreznih vlasti po isteku šestomjesečnog razdoblja.

(iv) Ni pod kojim okolnostima uključivanje nadležnih poreznih vlasti po isteku

šestomjesečnog razdoblja, navedenog u podstavku (b)(2), ne smije dovesti do

odgađanja postupka u okviru članaka 26. i 27.“

U predmetu Eiser protiv Španjolske pojavilo se pitanje predstavlja li

tuženikovo uvođenje poreznog opterećenja izvlaštenje, ali je Arbitražni sud

zauzeo stav kako porezna pitanja, osim iznimno, nisu pogodna za


438

odlučivanje u arbitražnim postupcima te da ih prvo trebaju preispitati

nacionalne porezne vlasti:

„…pravo oporezivanja temeljno je suvereno pravo koje se ne smije lako

preispitivati. Članak 21(1) UEP-a…odražava opredjeljenje država da porezna

pitanja ne trebaju biti predmet arbitraže između investitora i države, osim

možda u pažljivo ograničenim prilikama. Tako i članak 21(5)(a) UEP-a

dozvoljava tužbene zahtjeve koji se temelje na izvlaštenju putem poreza, ali s

određenim ograničenjima kao što je zahtjev da se prvo zatraži razmatranje

tužbenog zahtjeva od nacionalnih poreznih vlasti“.1175

7.2. Obeštećenje


Ovdje se opisuje obeštećenje koje država mora dati investitoru ne samo u

slučaju izvlaštenja, dakle ne samo kao naknadu za izvlaštenje, nego i u

drugim slučajevima kada država povrijedi neko od prava koje investitor

ima po međunarodnom investicijskom ugovoru. Međunarodno

investicijsko pravo također se temelji na latinskoj izreci ubi remedium ibi

ius, dakle mora postojati neka vrsta obeštećenja1176 za povrede zaštićenih

prava investitora. Kako je to utvrdila njemačko-američka Komisija za

potraživanja u predmetu Lusitania1177


Pravorijek, op. cit. (bilj. 831) para. 270. 1176 U tekstu se koriste sljedeći izrazi: „obeštećenje“ za engleski izraz reparation, „naknada“ za

izraz compensation, „obnova“ i „restitucija“ za izraz restitution i „zadovoljština“ i „satisfakcija“

za izraz satisfaction. Na žalost, i ovdje je vrlo vidljivo jezično siromaštvo hrvatskog pravnog

jezika tako da je ponekad teško naći odgovarajuće prijevode za brojne engleske izraze. 1177 Američki putnički brod koji je torpediran i potopljen od njemačke podmornice U-20. 7.

svibnja, 1915. Na njemu je bilo 1.959 putnika i posade od kojih je 1.198, poginulo a samo 761


439

„Opće je pravilo i u civilnom i u common pravu da svako zadiranje u privatna

prava znači povredu i da za svaku takvu povredu pravo daje obeštećenje.

Općenito govoreći, takvo obeštećenje mora biti u srazmjeru s pretrpljenom

povredom. Ono se različito naziva kao odšteta (compensation), popravak štete

(reparation), naknada (indemnity), nadoknada (recompense) i mjeri se

novčanim standardima, budući, kako je rekao Grotius, 'novac je zajednička

mjera vrijednih stvari'.“1178

U međunarodnom pravu obeštećenje (reparation) se može dati na tri

načina, bilo kroz povrat (restitution), naknadu ili odštetu (compensation) i

zadovoljštinu (satisfaction) ili kroz kombinaciju ova tri načina. Ova tri

oblika obeštećenja su prema Nacrtu članaka Međunarodne pravne komisije

o odgovornosti država postavljena tako da je povrat prvi izbor načina

obeštećenja, naknada se daje ako se povratom ne može naknaditi šteta, a

zadovoljština dolazi u obzir samo ako se obeštećenje ne može dati ni kroz

povrat ni kroz naknadu. Naravno, vrlo česta je i kombinacija ova tri

načina.1179

U predmetu Tvornica Chorzów, koji je iako star preko 80 godina, još uvijek

najcitiraniji predmet u međunarodnom pravu koji se tiče obeštećenja,

uključujući i međunarodnog investicijskog prava,1180 Stalni sud

međunarodne pravde zaključio je:

ih je preživjelo. Potapanje broda preokrenulo je javno mijenje u SAD-u i bilo jedan od glavnih

razloga kasnijem ulasku SAD-a u rat. 1178 Lusitania Cases (United States v. Germany), German-American Claims Commission,

Mišljenje od 23. studenoga 1923., str. 35. dostupno na http://legal.un.org/riaa/cases/vol_VII/32-

44.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1179 Schreuer, Christoph, Alternative Remedies in Investment Arbitration, The Journal of

Damages in International Arbitration, Vol. 3, No 1, 2016., str. 3. 1180 Sabahi, Borzu, Compensation and Restitution in Investor-State Arbitration: Principles and

Practice, str. 47, Oxford University Press, 2011.


440

„Temeljno načelo sadržano u aktualnom pojmu protupravnog čina - načelo za

koje se čini da je utemeljeno u međunarodnoj praksi i posebice u odlukama

arbitražnih sudova je da obeštećenje mora, koliko god je to moguće, ukloniti

sve posljedice protupravnog čina i uspostaviti situaciju koja bi, po svemu

sudeći, postojala da se takav protupravni čin nije dogodio. Povrat u naravi, ili,

ako to nije moguće, plaćanje iznosa koji odgovara vrijednosti koju bi donio

povrat u naravi, dosuda, ako treba, naknade štete za pretrpljeni gubitak koji ne

bi bio naknađen povratom u naravi ili plaćanje umjesto toga, to su načela koja

trebaju poslužiti za utvrđenje iznosa naknade za čin koji je suprotan


U međunarodnom investicijskom pravu u pravilu se određuje davanje

naknade kao način obeštećenja o čemu više slijedi u nastavku.1182

7.2.2. Povrat

Povrat je način obeštećenja koji podrazumijeva ponovnu uspostavu stanja

koje je postojalo prije počinjenja međunarodnog protupravnog čina – status

quo ante. Prema članku 35. Nacrta članaka Međunarodne pravne komisije

o odgovornosti država, povrat (restitution) se definira na način da je

„Država koja je odgovorna za međunarodni protupravni čin obvezna napraviti

povrat, odnosno ponovo stvoriti situaciju koja je postojala prije protupravnog

čina, pod uvjetom da takav povrat nije: a) materijalno nemoguć i b) da ne

1181 Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Case concerning the Factory at Chorzów

(Germany v. Poland), Presuda broj 13., op. cit. (bilj. 48), str. 47. 1182 Vidi opširnije u: Van Aaken, Anne, Primary and Secondary Remedies in International

Investment Law and National State Liability: A Functional and Comparative View, u: Stephan

W. Schill (ur), International Investment Law and Comparative Public Law, str. 734-735.,

Oxford University Press, 2010.


441

uključuje takav teret koji bi bio neproporcionalan koristi od povrata umjesto

odštete“.1183

U međunarodnom investicijskom pravu povrat se rijetko traži, pri čemu se

razlikuju dvije vrste povrata – materijalni i pravni povrat. Materijalni

povrat znači povrat oštećenoj strani one fizičke imovine koja joj je bila

oduzeta. Pravni povrat podrazumijeva uspostavu pravne situacije kakva je

postojala prije počinjenja protupravnog čina1184.

Arbitražni sudovi u pravilu nikada ne primjenjuju naturalni povrat,

odnosno materijalni ili fizički povrat. Kako je to utvrdio i Arbitražni sud u

predmetu Micula protiv Rumunjske „činjenica je da se povrat vrlo rijetko

određuje“.1185 Arbitražni sudovi se pri tome u pravilu pozivaju na

materijalnu nemogućnost, kao npr. u predmetu Alpha Projektholding

protiv Ukrajine u kojem je zaključio kako:

„U ovom stadiju, više od šest godina nakon prestanka plaćanja, nemoguće je

vratiti status quo ante. Stoga je naknada odgovarajući lijek. Ipak, Sud

primjećuje, kako će naknada biti dosuđena s namjerom zamjene za povrat u

status quo ante, dakle kako bi tužitelja stavila u situaciju kao da su ugovori bili

ispunjeni na odgovarajući način“.1186

1183 International Law Commission, Draft articles on Responsibility of States for

Internationally Wrongful Acts with commentaries, 2008., dostupno na


siječnja 2108. 1184 Komentar uz članak 35. Nacrta članaka o odgnovornosti države objašnjava kako “izraz

pravni povrat traži ili uključuje izmjenu pravne situacije ili u okviru pravnog sustava odgovorne

države ili u pravnim odnosima s oštećenom državom. Takvi slučajevi uključuju povlačenje,

poništaj ili mijenjanje ustavne ili zakonske odredbe koja je donesena kršenjem pravila

međunarodnog prava, povlačenje ili razmatranje administrativne ili pravne mjere koja je

donesena u odnosu na osobu ili imovinu stranca ili zahtjev da se poduzmu koraci … za

okončanje ugovora“. 1185 Ioan Micula, Viorel Micula, S.C. European Food S.A., S.C. Starmill S.R.L. i S.C. Multipack

S.R.L. v. Romania, Odluka o nadležnosti i dopustivosti, op. cit. (bilj. 476), para. 166. 1186 Alpha Projektholding GmbH v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 1008), para. 436.


442

Slično je zaključio i Arbitražni sud u predmetu Petrobart protiv Kirgistana

u primjeni UEP-a. Tužitelj je tražio naknadu štete zbog raskida ugovora, a

tuženik je tvrdio kako je povrat, dakle izvršenje ugovornih obveza

prvenstveni način davanja obeštećenja tužitelju. Tužitelj se tome protivio

budući da, zbog raznih razloga više nije bio u mogućnosti ispuniti ugovor,

odnosno ispunjenje bi mu bilo suviše teško:

„Arbitražni sud prihvatio je Petrobartovo objašnjenje da društvo nema više

nikakvu aktivnost u Kirgistanu te da njegov ugovor o opskrbi s

Uzneftegazdobicha više nije u primjeni. U takvim okolnostima, smatra se da

povrat više nije praktična opcija te utvrđuje kako je i u odnosu na izgubljenu

dobit novčana naknada jedini primjereni način obeštećenja u ovom

predmetu“.1187

Drugi, često korišteni argument, glasi da se državu ne bi smjelo i trebalo

tjerati na mijenjanje određenih mjera koje je poduzela provodeći svoju

suverenu vlast. Prema ovom stavu, suverenost države bila bi zapreka za

određivanje povrata, odnosno naređivanje specifičnih radnji suverenoj

državi.

Tako je npr. u predmetu LG&E protiv Argentine Arbitražni sud utvrdio kako

bi pravni povrat koji se traži u ovom predmetu

„podrazumijevao izmjene trenutne pravne situacije na način da se ponište ili

donesu zakonske i administrativne mjere koje bi izmijenile učinke proizišle iz

zakona kojim je prekršen ugovor. Arbitražni sud ne može prisiliti Argentinu da

to napravi jer bi to značilo neprikladno miješanje u njenu neovisnost“.1188

1187 Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Pravorijek, op. cit. (bilj 244), str. 78. 1188 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc v. Argentine,

ICSID predmet broj ARB/02/1, Pravorijek od 25. srpnja 2007., para. 87. dostupno na

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0462.pdf pristupljeno 18.

siječnja 2018.


443

Kako je to zaključio Arbitražni sud u predmetu Occidental protiv Ekvadora,

obvezivanje suverene države na izdavanje neke dozvole ili koncesije

predstavljalo bi neopravdano zadiranje u njezin suverenitet: „Nalaganje

državi da ponovno izda koncesije stranom investitoru nakon

nacionalizacije ili ukidanja koncesijske dozvole ili ugovora, predstavljalo bi

obeštećenje koje nerazmjerno u svom zadiranju u suverenitet države kada

se usporedi s novčanom naknadom“.1189

Ipak, kad je u pitanju pravni povrat postoji čitav niz primjera u arbitražnoj

praksi da je on bio određen. Tako je npr. u predmetu Goetz protiv

Burundija, Arbitražni sud utvrdio kako oduzimanje licence predstavlja

neizravno izvlaštenje te je kod odluke o obeštećenju dao strankama rok od

četiri mjeseca da se dogovore oko naknade i istovremeno pozvao Vladu

Burundija da ponovo izda licencu, što se na kraju i dogodilo.1190

U predmetu ATA protiv Jordana, Arbitražni sud donio je odluku kojom se

tužiteljevo pravo na arbitražno rješavanje spora iz ugovora vraća u status

quo ante te je naložio

„da se postupci pred jordanskim sudom…odmah i bezuvjetno prekinu bez

mogućnosti daljnjeg sudskog rješavanja spora bilo u Jordanu bilo negdje

drugdje oko merituma spora i da tužitelj ima pravo nastaviti s

arbitražom…sukladno uvjetima iz arbitražnog sporazuma kako su oni

definirani ugovorom…“1191

1189 Occidental Petroleum Corporation and Occidental Exploration and Production Company

v. Republic of Ecuador, ICSID predmet broj ARB/06/11, Odluka o privremenim mjerama od 17.

kolovoza 2007., para. 84., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0576.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018. 1190 Citirano prema: Sabahi, op. cit. (bilj. 1180), str. 77. 1191 ATA Construction, Industrial and Trading Company v. the Hashemite Kingdom of Jordan,

ICSID predmet broj ARB/08/2, Pravorijek od 18. svibnja 2010., para. 133., dostupno na

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0043.pdf, pristupljeno 17. rujna

2017.


444

Sud se, dakle, u ovom predmetu nije previše obazirao na suverenost država

već je naložio da se sudski postupci odmah prekinu.

U predmetu Arif protiv Moldavije, Arbitražni je sud utvrdio kako je opći stav

u međunarodnom pravu da oštećena država može sama izabrati način

obeštećenja te je odlučio ponuditi strankama izbor između povrata i

odštete:

„Sud smatra da je povrat način obeštećenja kojem treba dati prednost,

međutim, budući da u ovom slučaju tuženik nije bio u mogućnosti potvrditi je li

povrat moguć, a sam Arbitražni sud ga ne može nadgledati, najbolji put je

odrediti povrat i isplatu odštete kao alternative, s tim da je isplata odštete

suspendirana za vrijeme od devedeset dana. Ovo daje mogućnosti tužitelju da

u svjetlu utvrđenja iz pravorijeka ponudi tužitelju točan način povrata. Ako

povrat nije moguć ili uvjeti povrata tužitelju nisu prihvatljivi, onda će dosuđena

naknada zadovoljiti povredu tužiteljevog prava na pošteni i pravični tretman.

Ovakvo rješenje daje zadnju mogućnost očuvanja investicije uz istovremeno

čuvanje tužiteljevog prava na naknadu štete ako se ne bi moglo pronaći

zadovoljavajuće rješenje oko povrata“.1192

Ovaj je pristup u duhu međunarodnog investicijskog prava i njime se ide na

jednu vrstu kompromisa u kojem se strankama nudi dodatna mogućnost za

postizanje dogovora i na taj način omogućavanja daljnje suradnje u odnosu

na konkretnu investiciju.

1192 Franck Charles Arif v. The Republic of Moldova, ICSID predmet broj ARB/11/23,

Pravorijek od 8. travnja 2013., para. 571., dostupno na


siječnja 2018.


445

7.2.3. Odšteta

Drugi je način obeštećenja, koji se najčešće koristi, odšteta (compensation).

Odredbom članka 36. Nacrta članaka Međunarodne pravne komisije o

odgovornosti država propisano je

1. Država koja je odgovorna za međunarodni protupravni čin dužna je

naknaditi štetu koju je time prouzročila, u onoj mjeri u kojoj šteta nije sanirana

povratom.

2. Naknada treba pokriti svu financijski odredivu štetu, uključujući i gubitak

dobiti u mjeri u kojoj je utvrđen.1193

Što se tiče načina izračuna naknade, Međunarodna pravna komisija u

svojim komentarima uz članak 36., a i mnogi pravorijeci međunarodnih

arbitražnih sudova, pozivaju se na standard koji je još 1928. god. uspostavio

Stalni sud međunarodne pravde u predmetu Tvornice Chorzów na način da

ako naturalna restitucija nije moguća, onda se daje „financijski ekvivalent

ovakvoj restituciji zajedno s naknadom za eventualni pretrpljeni gubitak

koji nije pokriven naturalnom restitucijom ili zamjenskim plaćanjem“.1194

Kako bi se utvrdilo koji bi to novčani iznos bio ekvivalent punom

obeštećenju, potrebno je usporediti dvije situacije. Stvarnu, dakle sadašnju

financijsku situaciju, odnosno vrijednost imovine o kojoj se radi i

hipotetsku, dakle onu u kojoj bi oštećena strana bila po svakoj vjerojatnosti,

da se nije dogodila povreda njenih prava. Naknada bi trebala biti razlika

između ta dva iznosa.1195

1193 Op. cit. bilj. 1137. 1194 Marboe, Irmgard, The System of Reparation and Questions of Terminology, u: Bungenberg,


Baden, Munchen i Oxford, 2015., str.1037. 1195 Ibid., str. 1038.


446

Kod određivanja visine odštete, iskristaliziralo se da ono zavisi od toga je li

postupanje države koja je prouzročila štetu investitoru bilo zakonito ili

nezakonito. Zakonito postupanje u pravilu je moguće samo kod zakonitog

izvlaštenja, a svi drugi slučajevi spadaju u kategoriju nezakonitog

postupanja. Tako kod zakonitog izvlaštenja naknadu treba računati prema

odredbama primjenjivog investicijskog ugovora koji u pravilu zahtijeva da

se oštećenom investitoru isplati poštena tržišna cijena investicije prije

izvlaštenja. Kod nezakonitog izvlaštenja, ali i svih drugih protupravnih

kršenja prava investitora trebalo bi primijeniti pristup iz predmeta

Tvornica Chorzów. On je postao pravilo običajnog međunarodnog prava, a

prema njemu se oštećeni investitor treba dovesti u ekonomsku situaciju

koju bi hipotetski imao da nije bilo protupravnog čina kojim su prekršena

njegova prava.1196

Klasični predmet u međunarodnoj investicijskoj arbitraži kojim je

potvrđena ovakva podjela je onaj ADC protiv Mađarske u kojem je

Arbitražni sud utvrdio kako zakonito i nezakonito izvlaštenje trebaju imati

različiti tretman te kako je standard običajnog međunarodnog prava za

naknadu štete kad su u pitanju protupravni čini, odnosno kršenje

međunarodnih obveza, standard koji je postavio Stalni sud međunarodne

pravde u predmetu Tvornice Chorzów:

„Bilateralni investicijski ugovor ne predviđa pravila za naknadu koja bi se

trebala isplatiti u slučaju nezakonitog izvlaštenja. Ugovor predviđa samo

standard naknade koji je plativ u slučaju zakonitog izvlaštenja i on ne može biti

upotrijebljen kako bi se riješilo pitanje naknade u slučaju nezakonitog

izvlaštenja budući da bi ovo značilo miješanje naknade za zakonito izvlaštenje

1196 Sabahi, Borzu, op. cit. (bilj. 1180), str. 95.


447

s naknadom za nezakonito izvlaštenje1197… Standard običajnog međunarodnog

prava za utvrđivanje visine naknade štete zbog protupravnog čina postavljen

je u odluci Stalnog međunarodnog suda u predmetu Tvornice

Chorzów…obeštećenje mora, koliko god je to moguće, ukloniti sve posljedice

protupravnog čina i ponovo uspostaviti situaciju koja bi, po svoj vjerojatnosti,

postojala da njega nije bilo“.1198

Arbitražni je sud dalje utvrdio, pozivajući se na predmet Tvornice Chorzów

u kojem je Stalni sud međunarodne pravde zaključio kako naknada štete

nije nužno ograničena na vrijednost trgovačkog društva u vrijeme

oduzimanja, kako primjena tog standarda traži da se kao vrijeme za koje će

se utvrđivati vrijednost investicije uzme vrijeme donošenja pravorijeka, a

ne vrijeme izvlaštenja, budući da je to jedini način da se tužitelja stavi u

situaciju prije izvlaštenja.1199

Slično je zaključio i Arbitražni sud u predmetu MTD protiv Čilea u kojem je

također utvrdio kako bilateralni investicijski ugovor sadrži samo standard

naknade štete u slučaju zakonitog izvlaštenje, a ne sadrži standard po

kojem bi se utvrđivala naknada štete u slučajevima „povrede bilateralnog

investicijskog ugovora po drugim osnovama“. Stoga je Arbitražni sud

odlučio primijeniti standard iz predmeta Tvornice Chorzów prema kojem

„obeštećenje mora, koliko god je to moguće, ukloniti sve posljedice

protupravnog čina i ponovo uspostaviti situaciju koja bi, po svoj

vjerojatnosti, postojala da nije bilo protupravnog čina“.1200

1197 ADC Affiliate Limited and ADC & ADMC Management Limited v. The Republic of Hungary,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 1132), para. 481. 1198 Ibid., para. 484. 1199 Ibid., para. 497. 1200 MTD Equity Sdn. Bhd. and MTD Chile S.A v. Republic of Chile, Pravorijek, op. cit. (bilj.

265), para. 238.


448

7.2.3.1. Odstupanje od načela davanja pune naknade

U međunarodnom investicijskom pravu postoji niz slučajeva u kojima se

odstupa od načela davanja punog obeštećenja, odnosno slučajeva u kojima

se naknada uopće ne isplaćuje ili se razmjerno umanjuje:1201

a) Dvostruka naplata – situacije u kojima tužitelj može u istoj pravnoj stvari

podnijeti tužbe pred različitim pravnim forumima, posebice kada inicira

postupke pred domaćim sudom i pred međunarodnom arbitražom.

Primjer je stav Arbitražnog suda u predmetu Chevron protiv Ekvadora koji

je razmatrao postoje li razlozi za smanjenje naknade koju je dosudio

tužitelju zbog mogućnosti dvostruke naplate:

„Arbitražni sud, uzevši u obzir tuženikovu zabrinutost da bi tužitelj mogao

ostvariti dvostruku naplatu za istu povredu i to kroz postupak pred ovim

Arbitražnim sudom i pred nacionalnim sudom te tužiteljevo izričito jamstvo da

će spriječiti takav ishod, zaključuje da nema opasnosti od dvostruke naplate.

Stoga je Arbitražni sud odlučio da tužiteljeva naknada neće biti umanjena

temeljem nesigurne mogućnosti pozitivnog ishoda pred nacionalnim sudom,

zaključujući da u svakom slučaju, međunarodno pravo i odluke, kao i nacionalni

sudski postupak, nude brojne mehanizme za sprječavanje mogućnosti

dvostruke naplate“.1202

1201 Shabani Borzu, Duggal Kabir, Birch Nicholas, Limits on Compensation for Internationally

Wrongful Acts, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law,

C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str.1116. 1202 Chevron Corporation and Texaco Petroleum Corporation v. the Republic of Ecuador,

Međupravorijek o meritumu, op. cit. (bilj. 1058), para. 557.


449

U predmetu Occidental protiv Ekvadora, Arbitražni sud izričito je naložio

određene postupke kako bi se izbjegla bilo kakva moguća dvostruka

naplata PDV-a od OEPC-a: 1203

i. OEPC se ne smije okoristiti od dodatne naplate;

ii. nalaže tužitelju da obustavi i suzdrži se od bilo kakve tužbe pred

lokalnim sudovima, upravnog postupka ili drugih postupaka u

kojima bi tražio povrat PDV-a koji je platio do 31. prosinca 2003.;

iii. utvrđuje da bilo koja takva tužba i postupak neće imati pravni učinak.

b) Uzročna veza – dakle situacija u kojoj je država odgovorna samo za one

povrede koje proizlaze ili se pripisuju protupravnom činu koji je u pitanju,

a koji se može povezati s njom. Tako je npr. Arbitražni sud u predmetu Duke

Energy protiv Ekvadora, nakon što je zaključio da se naknada treba dati po

načelima postavljenim u predmetu Tvornice Chrotzów, utvrdio da će

„naknada biti određena samo ako postoji dovoljna uzročna veza između

povrede investicijskog ugovora i gubitka koji je pretrpio tužitelj“.1204

U predmetu Lemire protiv Ukrajine, Arbitražni sud definirao je kako

uzročna veza može biti promatrana s dva kuta gledišta, pozitivnog i

negativnog:

„Pozitivni aspekt traži da oštećena strana dokaže da neprekinuti i neposredni

logični niz vodi od inicijalnog uzroka do završnog učinka, dok negativni aspekt

dopušta počinitelju da prekine taj niz dokazujući da je učinak prouzročen, bilo

djelomično ili u cijelosti, ne protupravnim činom, nego nekim drugim uzrocima

1203 Occidental Exploration and Production Company v. The Republic of Ecuador, Pravorijek,

op. cit. (bilj. 1005), Izreka- točka 10. 1204 Duke Energy Electroquil Partners & Electroquil S.A. v. Republic of Ecuador, Pravorijek,

op. cit. (bilj. 829), para. 468.


450

koji su se umiješali u niz, kao što su oni pripisivani žrtvi, nekoj trećoj strani ili

oni za koje nitko ne može odgovarati kao npr. viša sila“.1205

c) Doprinos oštećenika šteti i/ili loša poslovna procjena investitora.

Arbitražni je sud u predmetu RosInvest protiv Rusije zaključio kako „ovi

doprinosi Yukosa svojoj vlastitoj propasti ne mijenjanju zaključak kako je

tuženik prekršio IPPA-u u odnosu na tuženikove udjele, koji mogu biti

relevantni, kasnije u Pravorijeku, kod utvrđivanja visine naknade koja

pripada tužitelju…“1206

U predmetu Waste Management v. Meksiko, Arbitražni sud utvrdio je kako

„nije funkcija međunarodnog prava o izvlaštenju…ukloniti normalni

komercijalni rizik stranog investitora ili prebaciti na Meksiko teret naknade

za propast poslovnog plana… Propali poslovni pothvat nije izvlašten samo

zato što nisu plaćeni dugovi ili ispunjene druge ugovorne obveze“.1207

U predmetu MTD protiv Čilea, Arbitražni sud umanjio je naknadu tužitelju

jer je zaključio da je u tolikom omjeru tužitelj sudjelovao u nastanku štete:

„Arbitražni sud ranije je utvrdio kako su tužitelji pretrpjeli troškove koji su bili

posljedica njihove poslovne procjene, neovisno o kršenju standarda poštenog i

pravičnog tretmana po bilateralnom investicijskom ugovoru… Mudar

investitor ne bi unaprijed platio punu cijenu za zemlju prema njenoj vrijednosti

nego po realizaciji projekta; on bi barem uvjetovao buduće plaćanje napretkom

projekta, uključujući i izdavanje traženih dozvola…Arbitražni sud stoga smatra

1205 Joseph Charles Lemire v. Ukraine, Pravorijek, op. cit. (bilj. 834), para. 163. 1206 RosInvest UK Ltd. v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj. 506), para. 635. 1207 Waste Management, Inc. v. United Mexican States, Pravorijek, op. cit. (bilj. 797), para. 177.


451

da tužitelji trebaju snositi dio naknade štete i da je taj dio 50 % nakon što se

umanji ostatak vrijednosti njihove investicije...“1208

d) Umanjenje štete. Opće pravno načelo je da stranka koja traži naknadu

štete ima obvezu poduzeti sve razumne radnje kako bi nastala šteta bila što

manja. Arbitražni je sud u predmetu Middle East Shipping protiv Egipta

utvrdio kako obveza poduzimanja radnji radi umanjenja štete nije izričito

spomenuta u bilateralnom investicijskom ugovoru, ali kako ona predstavlja

„dio općih načela međunarodnog prava koje je primjenjivo u ovom

sporu“.1209

U predmetu AIG protiv Kazahstana, Arbitražni sud zauzeo je stav kako je

„Umanjenje štete, kao načelo, primjenjivo u različitim situacijama. Ono je kao

takvo usvojeno i u common law i u civil law zemljama, jednako kao i u

međunarodnim konvencijama i drugim instrumentima…Često ju koriste i

međunarodni arbitražni sudovi…Iako je dužnost umanjenja štete prepoznata u

međunarodnom pravu, ona nikada ne može opravdati protupravni čin. U

predmetu koji se ticao brane Gabčíkovo–Nagymaros, Međunarodni sud je

zauzeo stav da iako načelo umanjenja može dati temelj za izračun naknade štete

„ono u drugu ruku ne može opravdati protupravni čin“.1210

e) Protutužba i prijeboj. Načelno tuženik može podnijeti protutužbu i u

slučaju uspjeha izraziti prijeboj ako tužitelj uspije u izvornom postupku.

Pitanje koje se često postavlja je nadležnost arbitražnog suda iz prvog

1208 MTD Equity Sdn. Bhd. and MTD Chile S.A v. Republic of Chile, Pravorijek, op. cit. (bilj.

265), para. 242. i 243. 1209 Middle East Cement Shipping and Handling Co. S.A. v. Arab Republic of Egypt, Pravorijek,

op. cit. (bilj. 1092), para. 167. 1210 AIG Capital Partners, Inc. and CJSC Tema Real Estate Company Ltd. v. the Republic of

Kazakhstan, ICSID predmet broj ARB/01/6, Pravorijek od 7. listopada 2003., para. 10.6.4.

dostupno na


siječnja 2018.


452

postupka za postupanje po protutužbi. U pravilu se za zasnivanje

nadležnosti traži postojanje veze između tužbe i protutužbe na način da je

i protutužba bila obuhvaćena pristankom stranaka na arbitražu. Tako npr.

članak 46. Washingtonske konvencije propisuje da „ako se stranke ne

dogovore drukčije, Sud će na zahtjev stranke riješiti sve uzgredne ili

naknadne zahtjeve ili protuzahtjeve koji nastanu neposredno iz predmeta

spora, pod uvjetom da su oni u okviru onoga o čemu su se stranke usuglasile

i da inače spadaju u nadležnost Centra“.

Kako je to utvrdio Arbitražni sud u predmetu Saluka protiv Češke, potrebno

je gledati protutužbu samo u njenom formalnom dijelu i biti „zadovoljan

prima facie da je tako predstavljena protutužba u okviru nadležnosti

Arbitražnog suda po Ugovoru“.1211

U predmetu Paushok protiv Mongolije, Arbitražni je sud, odlučujući o svojoj

nadležnosti za postupanje po protutužbi, zaključio kako „mora odlučiti

postoji li bliska veza između protutužbe i izvorne tužbe iz koje proizlazi i

odgovor je li protutužba pitanje koje je i inače pokriveno općim pravom

tuženika“.1212

1211 Saluka Investment BV v. The Czech Republic, PCA predmet po UNCITRAL pravilima,

Odluka o nadležnosti za češku protutužbu od 7. svibnja 2004., para. 36., dostupno na


siječnja 2018. 1212 Sergei Paushok, CJSC Golden East Company and CJSC Vostokneftegaz Company v. The

Republic of Mongolia, UNCITRAL, Pravorijek od nadležnosti i odgovornosti od 28. travnja

2011., para. 693., dostupno na


siječnja 2018.


453

f) Stanje nužde ne eliminira postojanje obveze za pružanje određenih

standarda zaštite investitora, ali opravdava njihovo neispunjavanje za

vrijeme trajanja stanja nužde.

Ova je obrana testirana u nizu predmeta koji su proizašli iz argentinske

gospodarske krize 2001.-2003. Prema dostupnim podacima iz 2013. god.,

unatoč vrlo sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, arbitražni su sudovi

zauzeli različite stavove o obrani stanjem krajnje nužde. Tako su u tri

predmeta: CMS protiv Argentine, Enron protiv Argentine i Sempra protiv

Argentine arbitražni sudovi odbili obranu, dok su u predmetima LG&E i

Continental Casuality protiv Argentine prihvatili obranu stanjem krajnje

nužde.1213

Arbitražni je sud u predmetu LG&E protiv Argentine zaključio da je „u

razdoblju između 1. prosinca 2001. i 3. listopada 2003. god. Argentina bila

u razdoblju krize za vrijeme kojeg je bilo neophodno donijeti mjere radi

održavanja javnog reda i zaštite temeljnih interesa.1214 Stoga je Argentini

oproštena odgovornost za bilo kakve povrede Ugovora u tom

razdoblju“.1215

7.2.4. Zadovoljština

U međunarodnom investicijskom pravu rijetki su slučajevi u kojima su

investitori tražili zadovoljštinu. Arbitražni su sudovi se vrlo često pozivali

upravo na Nacrt članaka Međunarodne pravne komisije o odgovornosti

1213 Vidi opširnije u: Galvez, Cynthia C, “Necessity,” Investor Rights, and State Sovereignty

for NAFTA Investment Arbitration, Cornell International Law Journal, Vol. 46. Iss.1., 2013.,

str. 150. 1214 LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. the Argentine

Republic, Odluka o odgovornosti, op. cit. (bilj. 803), para. 226. 1215 Ibid., para. 229.


454

država koji u svom članku 37. uređuje pitanje zadovoljštine na način da

propisuje sljedeće:

„1. Država koja je odgovorna za međunarodni protupravni čin dužna je dati

zadovoljštinu za povredu koja je nastala tim činom, a ne može se popraviti

povratom ili naknadom.

2. Zadovoljština se može sastojati od priznanja povrede, izraza žaljenja,

formalne isprike ili nekog drugog, odgovarajućeg načina.

3. Zadovoljština ne smije biti neproporcionalna povredi i ne smije biti u obliku

koji bi bio ponižavajući za odgovornu državu“.1216

U predmetu Qiborax protiv Bolivije, tužitelj je tražio da Arbitražni sud izda

deklaratorni pravorijek da je Bolivija počinila međunarodni protupravni

čin.1217 Arbitražni je sud prvo konstatirao da nisu svi oblici zadovoljštine

pogodni za određivanje u sporovima između investitora i država1218, da bi

zatim utvrdio kako to „ne znači da Arbitražni sud ne može donijeti

deklaratorni pravorijek kao način davanja zadovoljštine po članku 37.

Nacrta članaka Međunarodne pravne komisije o odgovornosti država“.1219

U predmetu Total protiv Argentine, Argentina je tvrdila kako spor ne

postoji budući da tužitelj nije pretrpio štetu. Međutim, Arbitražni je sud to

odbio s obrazloženjem kako je „Tužitelj tražio deklaratorni pravorijek da je

1216 International Law Commission, Draft articles on Responsibility of States for Internationally

Wrongful Acts with commentaries, op. cit. (bilj. 1183). 1217 Quiborax S.A., Non Metallic Minerals S.A. and Allan Fosk Kaplún v. the Plurinational

State of Bolivia, ICSID predmet broj ARB/06/2, Pravorijek od 16. rujna 2015., para. 535.,

dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4389.pdf,

pristupljeno 18. siječnja 2018. 1218 Ibid., para. 554. 1219 Ibid., para. 560.


455

Argentina povrijedila bilateralni investicijski sporazum pa je u ovom

pogledu pitanje štete nebitno.“1220

Što se tiče naknade moralne štete, praksa arbitražnih sudova različita je pa

je tako npr. u predmetu Desert Line protiv Jemena, Arbitražni sud zaključio

da su postupci Jemena prouzročili tužitelju i moralnu štetu, pri čemu je

utvrdio kako su:

„investicijski su ugovori primarno usmjereni prema zaštiti imovine, oni ne

isključuju da stranka može u izuzetnim okolnostima, tražiti naknadu za

moralnu štetu… Kako je to bilo utvrđeno u predmetu Lusitanija, nematerijalna

šteta može biti 'vrlo realna' i sama činjenica da ju je teško izmjeriti i odrediti u

novčanim standardima ne čini je manje stvarnom i ne daje opravdanje zašto

oštećena osoba ne bi bila obeštećena“.1221

Arbitražni je sud utvrdio da je tuženikovo kršenje bilateralnog

investicijskog ugovora, posebice fizička prisila koja se primjenjuje prema

njegovim zaposlenicima, zlonamjerno i time predstavlja odgovornost

temeljem krivnje. Stoga je tuženik dužan nadoknaditi štetu zbog povrede

koju je pretrpio tužitelj, bez obzira radi li se o fizičkoj, moralnoj ili

materijalnoj šteti. Arbitražni sud se složio s tužiteljem da su njezine

posljedice bile vrlo teške budući da je ugrozila fizičko zdravlje tužiteljevih

zaposlenika i tužiteljevu reputaciju i kreditnu sposobnost.1222

1220 Total S.A. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/04/01, Odluka o nadležnosti

od 25. kolovoza 2006., para. 89., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-

documents/ita0867.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1221 Desert Line Projects LLC v. The Republic of Yemen, Pravorijek, op. cit. (bilj. 457), para.

289. 1222 Ibid., para. 290.


456

U predmetu Pey Casado protiv Čilea, Arbitražni sud odredio je naknadu za

materijalnu štetu, ali je odbio odrediti naknadu na nematerijalnu štetu s

obrazloženjem kako je „donošenje ovog pravorijeka, prvenstveno temeljem

priznanja prava tužitelja i uskrate pravde, samo po sebi bitna i dovoljna

moralna satisfakcija“.1223

U predmetu Siag&Vechi protiv Egipta, tužitelji su tražili kaznenu odštetu

zbog toga što je Egipat nezakonito izvlastio njihovu investiciju. Arbitražni

sud odbio je njihov zahtjev temeljem utvrđenja kako je pitanje je li kaznena

odšteta moguća logički različito od pitanja treba li naknada za nezakonito

izvlaštenje biti drugačija (izdašnija) od one za zakonito izvlaštenje:

„Kaznena odšteta, po svojoj prirodi nije obeštećenje. Vrijedi primijetiti da je i u

često citiranom predmetu Tvornica Chorzów, načelo čak i kada se radi o

nezakonitom oduzimanju, obeštećenje koje se daje tužitelju treba biti isključivo

u obliku naknade. Mogućnosti određivanja kaznene odštete ili kaznenog

'povećanja' naknade štete kontroverzno je pitanje u međunarodnom pravu,

kako to priznaju i sami tužitelji“.1224

7.2.5. Davanje obeštećenja u praksi primjene Ugovora o energetskoj povelji

UEP, kao i većina drugih investicijskih ugovora, uređuje pitanje naknade

prvenstveno za slučajeve zakonitog izvlaštenja te u svom članku 13(1)

određuje kako takvo

„izvlaštenje treba biti popraćeno plaćanjem pravovremene, odgovarajuće i

učinkovite odštete. Takva odšteta mora biti u iznosu primjerenom tržišnoj

1223 Citirano prema: Sabahi, op. cit. (bilj. 1180), str. 144-145. 1224 Waguih Elie George Siag i Clorinda Vecchi v. the Arab Republic of Egypt Pravorijek, op.

cit. (bilj. 1148), para. 545.


457

vrijednosti izvlaštene investicije u času neposredno prije izvlaštenja ili prije

nego predstojeće izvlaštenje postane poznato tako da utječe na vrijednost

investicije (u daljnjem tekstu 'datum vrednovanja'). Takva primjerena tržišna

vrijednost treba biti na zahtjev investitora izražena u slobodno konvertibilnoj

valuti na temelju tržišnog deviznog tečaja postojećeg za tu valutu na datum

vrednovanja. Odšteta također uključuje kamate po trgovinskoj stopi utvrđenoj

na tržišnim temeljima od dana izvlaštenja do datuma plaćanja“.

U predmetu Nykomb protiv Latvije, Arbitražni sud utvrdio je da je tuženik

povrijedio svoje obveze prema tužitelju i to pružanja poštenog i pravičnog

tretmana te je u pogledu određivanja naknade konstatirao kako načela koja

su postavljena u članku 13(1) UEP-a, a odnose se na zakonito izvlaštenje,

„nisu primjenjiva na procjenu štete ili gubitaka koji su posljedica povreda

članka 10. kako što je to ovdje slučaj“.1225

„Arbitražni sud smatra, o tome se slažu i stranke, da pitanje obeštećenja kako

bi se naknadili gubici ili šteta koju je prouzročilo tuženikovo kršenje njegovih

obveza treba prvenstveno biti riješeno u skladu s ustanovljenim načelima

običajnog međunarodnog prava. Ta načela su autoritativno navedena u Nacrtu

članaka Međunarodne pravne komisije usvojenima u studenom 2001. god“.1226

U predmetu Kardassopoulos protiv Gruzije, Arbitražni je sud utvrdio kako

se kod nezakonitog izvlaštenja primjenjuje standard običajnog

međunarodnog prava postavljen u predmetu Tvornice Chorzów te da u

„posebnim okolnostima ovog predmeta, budući da je vrijednost prava bitno

porasla od dana izvlaštenja, standard Tvornice Chorzów zahtijeva da se

1225 Nykomb Synergetcs Technology Holding AB v. The Republic of Latvia, Pravorijek, op.cit.

(bilj. 534), para. 5.1. 1226 Ibid.


458

vrijednost tih prava utvrdi na dan donošenja pravorijeka“.1227 Također je

ustanovio kako je povrat postao nemoguć te da se stoga „mora utvrditi

iznos naknade koja pripada tužitelju“.1228

Kao što je vidljivo iz navedenih predmeta u kojima je određena viša

naknada po običajnom međunarodnom pravu o standardu naknade, mora

postojati činjenična osnova temeljem koje bi se odredila takva viša

naknada. Svaka takva naknada mora biti mjera pretrpljene štete, a ne

kaznena odšteta na račun odgovorne države.1229 U određenim okolnostima

puno obeštećenje za nezakonito izvlaštenje zahtijevat će da naknada štete

bude određena prema danu donošenja pravorijeka. Može biti prikladno dati

naknadu za vrijednost koja je dobivena između dana izvlaštenja i dana

pravorijeka u slučajevima kada je dokazano da bi tužitelj, da nije bilo

oduzimanja, zadržao njegovu investiciju.1230

U predmetu Yukos protiv Rusije, Arbitražni je sud, nakon što je utvrdio kako

se radi o nezakonitom oduzimanju, zaključio kako je u takvim slučajevima

investitor ovlašten izabrati

„dan na koji će se utvrđivati vrijednost investicije i to između dana izvlaštenja i

dana donošenja pravorijeka. Arbitražni je sud potporu za ovakav stav našao u

činjenici da su ovakav pristup prihvatili i drugi arbitražni sudovi u čitavom nizu

recentnih odluka koje su se bavile nezakonitim izvlaštenjima…“1231

1227 Ioannis Kardassopoulos and Ron Fuchs v. The Republic of Georgia, Pravorijek, op. cit.

(bilj.698) para. 510. 1228 Ibid., para. 512. 1229 Ibid., para. 514. 1230 Ibid., para. 515. 1231 Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Pravorijek, op. cit. (bilj.

209), para. 1769.


459

U predmetu Stati protiv Kazahstana, Arbitražni sud utvrdio je kako je

tuženik prekršio obvezu pružanja tužitelju pravičnog i poštenog tretmana,

što je po mišljenju Suda rezultiralo oduzimanjem tužiteljeve investicije.1232

Iz odredbe UEP-a o načinu određivanja naknade za zakonito izvlaštenje,

Arbitražni je sud „odredio da naknada štete koja se treba odrediti za

utvrđeno, da izvlaštenje nije bilo zakonito nego povreda UEP-a, ne smije biti

niža od onoga što UEP određuje za zakonito izvlaštenje.“ 1233

U predmetu Khan protiv Mongolije, Arbitražni sud utvrdio je kako tuženik

nije poštivao svoje obveze prema tužitelju čime je povrijedio vlastiti Zakon

o stranim investicijama. Primjenom „kišobran“ klauzule time je tužitelj

odgovoran i za povredu UEP-a.1234 Budući da ni mongolski Zakon o stranim

investicijama ni UEP ne predviđaju način utvrđivanja obeštećenja za

nezakonito izvlaštenje, Arbitražni je sud primijenio „načela običajnog

međunarodnog prava postavljena u predmetu Tvornice Chorzów te je

zaključio kako:

“teret dokaza da su pretrpjeli gubitak koji potražuju leži na tužiteljima.

Standard dokazivanja ravnoteža je vjerojatnosti. Ovo naravno ne znači da šteta

ne može biti spekulativna ili neizvjesna. Kako bilo, znanstvena izvjesnost nije

potrebna i investicijski arbitražni sudovi i teoretičar široko su prihvatili kako

je procjena štete često zahtjevna i u pravilu podrazumijeva određeni stupanj

procjene i vaganja suprotstavljenih (ali jednako legitimnih) činjenica, procjenu

metoda i stavova, što samo po sebi ne znači da nije udovoljeno teretu

dokaza“.1235


Pravorijek, op. cit. (bilj. 246), para. 1460. 1233 Ibid., para. 1461. 1234 Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd. v. The

Government of Mongolia, Pravorijek, op. cit. (bilj. 983), para. 366. 1235 Ibid., para. 375.


460

U predmetu Eiser protiv Španjolske, Arbitražni sud utvrdio je kako je

tuženik povrijedio svoju obvezu po UEP-u o pružanju tužitelju poštenog i

pravičnog tretmana.1236 Arbitražni sud konstatirao je kako UEP ne postavlja

standard naknade za povredu obveze po njemu, ali da u svakom slučaju

„povreda ugovora jedne stranke, daje pravo na naknadu za pretrpljenu

povredu oštećenoj stranci“.1237 Pozivom na standard postavljen u predmetu

Tvornice Chorzów te na Nacrt članaka Međunarodne pravne komisije o

odgovornosti država, Arbitražni je sud utvrdio kako „međunarodno pravo

obvezuje tuženika na puno obeštećenje za povredu koju je prouzročio zbog

ne pružanja poštenog i pravičnog tretmana po članku 10(1) UEP-a i to na

način da ukloni posljedice protupravnog čina“.1238 Što se tiče načina

obeštećenja, tužitelji su tražili „povrat pravnog i regulatornog režima po

kojem su poduzeli investiciju ili alternativno naknadu štete. Arbitražni sud

zaključio je kako povrat nije odgovarajući način obeštećenja u ovom slučaju

budući da Sud

„ne dovodi u pitanje suvereno pravo tuženika poduzeti odgovarajuće

regulatorne mjere u svrhu zadovoljenja javnih potreba…Međutim, to mora biti

napravljeno u okviru međunarodnog pravnog okvira koji je prihvatio kada je

pristupio UEP-u, uključujući i obvezu dati naknadu za svaku povredu njegovih

obveza po Ugovoru“.1239

U predmetu Europe Cement protiv Turske, Arbitražni sud odbio je tužbeni

zahtjev i utvrdio kako se on temeljio na pokušaju prijevare. Odlučujući o

zahtjevu tuženika da mu dosudi naknadu nematerijalne štete zbog povrede

ugleda, Arbitražni sud zaključio je kako:


Pravorijek, op. cit. (bilj. 831) para. 419. 1237 Ibid., para. 420. 1238 Ibid., para. 424. 1239 Ibid., para. 425.


461

„vjeruje da će svaka potencijalna šteta ugledu koju je pretrpio tuženik biti

popravljena obrazloženjem i zaključkom u ovom Pravorijeku, uključujući i

naknadu troškova koja je velika. Ovo daje određeni oblik zadovoljštine

tužitelju. U takvim okolnostima, Arbitražni je sud stoga odlučio kako neće

dodijeliti novčanu naknadu tuženiku“.1240

Kako je navedeno, Arbitražni je sud i kroz odluku o troškovima postupka

odlučio dati određenu zadovoljštinu tužitelju jer je po svim okolnostima

slučaja zaključio kako je zahtjev za nadležnost bio temeljen na navodnom

vlasništvu za kojeg nema dokaza pa će stoga i dosuda svih troškova

tuženiku biti na neki način naknada tuženiku zbog toga što se morao braniti

od zahtjeva koji nije imao nikakvu osnovu za nadležnost i kroz to

obeshrabriti druge da se ne upuštaju u ovakve neutemeljene postupke.1241

1240 Europe Cement Investment & Trade S.A. v. The Republic of Turkey, ICSID predmet broj

ARB(AF)/07/2, Pravorijek od 13. kolovoza 2009., para. 181., dostupno na


siječnja 2018. 1241 Ibid., para. 185.


462

PRAVO EU I UGOVOR O ENERGETSKOJ POVELJI

8.1. Uvod

Europska unija i njezine države članice najvažniji su izvor, ali istovremeno

i najvažniji primatelj stranih izravnih investicija na svijetu1242. Do stupanja

na snagu Lisabonskog ugovora1243, nadležnost EU-a na području stranih

investicija nije bila jasno određena1244, već bi se moglo reći da je EU i tada

imala isključivu nadležnost za sklapanje ugovora koji su se odnosili na

pristup tržištu, dakle na fazu prije započinjanja investicije (ovo bi se trebalo

odnositi na četiri slobode, op.a.,), dok se nadležnost država članica odnosila

na fazu nakon što se ostvari investicija, dakle na zaštitu investicija i

investitora.1245

Kako je to definirala Europska komisija u svojoj komunikaciji o zajedničkoj

europskoj investicijskoj politici do Lisabonskog sporazuma su:

„EU i države članice odvojeno radile temeljem zajedničkog cilja pružanja

investitorima pravne sigurnosti i stabilnog, predvidljivog, poštenog i ispravno

uređenog okruženja u kojem mogu poslovati. Dok su se države članice

fokusirale na poticanje i zaštitu svih oblika investicija, Komisija se bavila

liberalizacijom koja se temeljila na pristupu tržištu izravnih investicija. U ovom

1242 Hahn, Michael, EU Rules and Obligations Related to Investment, International Investment

Law, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck,

Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 671. 1243 Ugovor iz Lisabona o izmjeni Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske

zajednice, potpisan u Lisabonu 13. prosinca 2007., stupio na snagu 1. prosinca 2009., dostupan

na

http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/EUugovori/12007L_Ugovor_iz_Lisabona_hr

v.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2108. 1244 Dimopoulos, Angelos, EU Foreign Investment Law, str. 66., Oxford University Press, 2011. 1245 Titi, Catherine, International Investment Law and the European Union: Towards a New

Generation of International Investment Argreements, The European Journal of International

Law, Vol. 26 No 2, 2015.,str. 643.


463

je smislu jasna i dopunjujuća podjela rada na području investicija rezultirala u

vrlo velikom i atomiziranom svijetu investicijskih ugovora“.1246

Stupanjem Lisabonskog ugovora na snagu EU je dobio isključivu nadležnost

na području izravnih stranih investicija budući da je u članku 207(1)

predviđeno kako se zajednička trgovinska politika EU-a, odnosi između

ostalog i na „izravne strane investicija“. Kod ovog se međutim postavlja

čitav niz pitanja koja još nisu riješena, a tiču se zaštite investicija. Prvo se

odnosi na pitanje definicije „izravnih stranih investicija“ i povezano s tim

nadležnosti za neizravna strana ulaganja tzv. portfeljna ulaganja. Drugo se

odnosi na postojeće bilateralne investicijske ugovore, kako one sklopljene

sa zemljama izvan EU-a tako, još više, na one sklopljene unutar EU-a. Treće

se odnosi na ugovore koje je sklopila sama EU, ali su im, zbog podijeljene

nadležnosti pristupile i države članice kako što je to npr. Ugovor o

energetskoj učinkovitosti.

8.2. Na što se odnosi pojam „izravne strane investicije“

Pojam „izravne strane investicije“ ne definira se u Lisabonskom ugovoru i

postavlja se pitanje zašto je on uopće upotrijebljen, budući da većina

bilateralnih investicijskih ugovora koristi pojam investicija.1247 Što se tiče

izraza „strana“, on se bez sumnje odnosi na investicije iz EU-a u treće zemlje

1246 Communication from the Commission: Towards a comprehensive European international

investment policy, COM (2010) 343 final, 7.7.2010., str. 11.,

dostupno na: http://eur-

lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM:2010:0343:FIN:EN:PDF, pristupljeno 18.

siječnja 2018. 1247 Bungenberg, Marc, The Division of Competences Between the EU and Its Member States in

the Area of Investment Politics, u: Bungenberg, Griebel i Hindelang (ur), International

Investment Law and the EU Law, str. 35., Springer, Berlin, Heidelberg, 2011.


464

i na investicije državljana trećih zemalja u EU. Što se tiče pojma „izravna

investicija“, Sud ga je definirao kao „investicije bilo koje vrste koje

poduzimaju pravne ili fizičke osobe, a koje služe kako bi se uspostavile ili

održale trajnije i izravne veze između osoba koje daju kapital i poslovnog

pothvata za koji se daje taj kapital kako bi se poduzela neka ekonomska

aktivnost“.1248

U predmetu Komisija protiv Portugala, Sud EU-a napravio je razliku u

odnosu na portfeljne investicije na način da je izravne investicije definirao

kao „investicije u obliku sudjelovanja u poslovnom pothvatu kroz držanje

poslovnih udjela koji daju mogućnost učinkovitog sudjelovanja u njegovom

upravljanju i nadzoru“, dok je portfeljno investiranje ono koje se odnosi na

„investicije u obliku stjecanja udjela na tržištu kapitala s isključivom

namjerom poduzimanja financijske investicije, bez ikakve namjere

utjecanja na upravljanje i nadzor nad poslovnim pothvatom“.1249

I u komunikaciji Komisije o investicijskoj politici također se razlikuju

pojmovi izravnih i portfeljnih investicija

„Uobičajeno se smatra da izravna strana investicija uključuje svaku stranu

investiciju koja služi uspostavljanju trajnih i izravnih veza s poslovnim

pothvatom za koji se daje kapital kako bi se poduzela neka ekonomska

aktivnost. Kada se investicija poduzima u obliku stjecanja udjela, ovaj cilj

pretpostavlja da udjeli omogućuju dioničarima da učinkovito sudjeluju, bilo u

1248 ECJ, Test Claimants in the FII Group Litigation v Commissioners of Inland Revenue, C-

446/04, Presuda od 12. prosinca 2006., para. 181., dostupno na:

http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=66367&pageIndex=0&docla

ng=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=301324, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1249 ECJ, European Commission v. Portuguese Republic, C-171/08, Presuda od 8. srpnja 2010.,

para. 49., dostupno na


ng=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=303477, pristupljeno 18. siječnja 2018.


465

upravljanju, bilo u nadzoru nad trgovačkim društvom. Ovo je u suprotnosti s

onim stranim investicijama kod kojih ne postoji namjera utjecanja na

upravljanje i kontrolu nad poslovnim pothvatom. Takve su investicije često

kratkoročne, a ponekad i spekulativne prirode i uobičajeno se nazivaju

portfeljnim investicijama“.1250

Dakle, dok je nesporno da EU ima isključivu nadležnost za izravne strane

investicije, postavlja se pitanje njene nadležnosti u odnosu na portfeljne

investicije. Iako na ovo za sada nema definitivnog odgovora, neki autori1251

smatraju kako se u tom slučaju, temeljem članka 63. i 64. Ugovora o

funkcioniranju Europske unije, radi o tzv. implicitnoj vanjskoj ovlasti,

prema kojoj bi EU imala ovlasti i u odnosu na portfeljne investicije. Inače,

ovo razlikovanje se sve više napušta u međunarodnom investicijskom

pravu, budući da sve više ugovora, a među njima i UEP, štiti i izravne i

portfeljne investicije.

8.3. Ugovori sklopljeni s trećim zemljama

Što se tiče bilateralnih investicijskih ugovora s trećim zemljama, europsko

pravo polazi od načela pacta sunt servanda, pri čemu ipak daje prednost

pravu EU-a u odnosu na bilateralne ugovore pojedinih država članica pa i

one koji se odnose na investicije. Tako članak 351(1) i (2) Ugovora o

funkcioniranju Europske unije (bivši članak 307. Ugovora o europskim

zajednicama) definira kako:

1250 Communication from the Commission: Towards a comprehensive European international

investment policy, op. cit. (bilj. 1200), str. 3. 1251 Reinisch, August, The EU on the Investment Path – Quo Vadis Europe? The Future of EU

BITs and other Investment Agreements, Santa Clara Journal of International Law, Vol. 12, Iss.

1., 2014., str. 141.


466

„Odredbe Ugovorâ ne utječu na prava i obveze koje proizlaze iz sporazuma

sklopljenih prije 1. siječnja 1958. ili, za države pristupnice, prije datuma njihova

pristupanja, a koje su sklopile jedna ili više država članica s jedne strane te

jedna ili više trećih zemalja s druge strane. Ako ti sporazumi nisu sukladni

Ugovorima, dotična država članica ili države članice poduzimaju sve

odgovarajuće korake za otklanjanje utvrđenih neusklađenosti. U tu svrhu

države članice po potrebi pomažu jedna drugoj i, ako je to potrebno, zauzimaju

zajednički stav“.

Praktično, to znači da države članice moraju sve svoje bilateralne ugovore

koje su sklopile s trećim zemljama prije pristupanja u EU ponovo dogovoriti

na način da ih usklade s pravom EU-a, a u slučaju da se radi o većim

odstupanjima ili ukoliko treća država ne pristaje na izmjenu takvih

ugovora, moraju ih otkazati sukladno pravilima Bečke konvencije o pravu

međunarodnih ugovora.1252 U tom je smislu u prosincu 2012. god. donesena

Uredba 1219/2012 kojom se uspostavlja prijelazni aranžman za bilateralne

sporazume o ulaganjima između država članica i trećih zemalja.1253

Temeljem ove Uredbe, sve države članice moraju obavijestiti Komisiju o

svim bilateralnim investicijskim ugovorima koje imaju s trećim zemljama,

a koje su potpisale prije stupnja na snagu Lisabonskog ugovora i za koje žele

da ostanu na snazi. Ovdje je važno napomenuti kako takvi ugovori mogu

ostati na snazi samo do trenutka dok EU ne sklopi bilateralni investicijski

ugovor s tom trećom zemljom. Komisija će tada procijeniti radi li se o

„ozbiljnoj smetnji“ pregovorima ili sklapanju europskog investicijskog

ugovora s trećom zemljom. Ako utvrdi da se radi o takvom slučaju,

1252 Terhechte, Jörg Philipp, Art. 351 TFEU, the Principle of Loyalty and the Future Role of the

Member States' Bilateral Investment Treaties, u: Bungenberg, Griebel i Hindelang (ur),

International Investment Law and the EU Law, str. 86., Springer, Berlin, Heidelberg, 2011. 1253 Službeni list EU, L 351/40 od 20. prosinca 2012.,

dostupno na http://eur-lex.europa.eu/legal-

content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32012R1219&from=EN, pristupljeno 18. siječnja 2018.


467

pristupiti će konzultacijama s državom članicom kako bi se našlo

odgovarajuće rješenje. Ukoliko država članica želi ući u pregovore s trećom

državom o sklapanju novog ili izmjeni postojećeg bilateralnog

investicijskog ugovora, o tome treba obavijestiti Komisiju bez čije dozvole

ne smije dalje postupati. Komisija će dati odobrenje, osim ako zaključi da bi

takvi pregovori bili: (a) u suprotnosti s pravom EU-a; (b) suvišni jer je

Komisija predložila ili odlučila predložiti početak pregovora s trećom

zemljom; (c) u suprotnosti s načelima i ciljevima za vanjsko djelovanje; ili

(d) ozbiljna prepreka pregovorima ili sklapanju bilateralnih sporazuma o

ulaganjima EU-a s tom trećom zemljom. Također je važno napomenuti da

su države članice dužne obavijestiti Komisiju i o svakom zahtjevu za

rješavanje sporova koji se podnose sukladno bilateralnom investicijskom

ugovoru u odnosu na državu članicu te kasnije surađivati s Komisijom u

pripremi učinkovite obrane.

I prije Lisabonskog ugovora, Sud EU-a izgradio je sudsku praksu u odnosu

na prava i obveze država članica kad su u pitanju bilateralni ugovori s

trećim zemljama. Tako je u predmetu Kadi protiv Komisije i Vijeća, Sud

utvrdio kako je u odnosu na sve druge međunarodne ugovore (ovdje se

radilo o Rezoluciji UN-a), „europsko pravo vrhovno pravo zemlje“, dakle

ima prednost i u odnosu na sankcije donesene prema Povelji UN-a 1254. Što

se tiče primjene članka 351. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Sud

je utvrdio kako taj članak

„ne može ni u kakvim okolnostima dozvoliti bilo kakvo preispitivanje načela

koja čine dio temeljnog pravnog sustava Zajednice, onog koji se odnosi na

1254 Bungenberg, Marc i Hobe, Stephan, The Relationship of International Investment Law and

European Union Law, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment

Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 1618.


468

zaštitu temeljnih prava, uključujući i preispitivanje zakonitosti mjera Zajednice

od sudova i to po pitanju njihove usklađenosti s tim temeljnim pravima“.1255

U predmetu Komisija protiv Slovačke postavilo se pitanje odnosa

europskog prava i obveza koje je po bilateralnom investicijskom ugovoru

preuzela država prije ulaska u EU. Konkretno, može li Slovačka opravdati

nepostupanje po EU direktivi kojom se uređuje jednaka mogućnost

pristupa mreži te svojim obvezama iz bilateralnog investicijskog ugovora

kojima je zajamčila investitoru prioritetni pristup mreži. Sud je utvrdio

kako u takvim slučajevima vrijedi načelo pacta sunt servanda te da Slovačka

ne može jednostrano otkazati svoju obvezu po bilateralnom investicijskom

ugovoru budući da bi „jedini način na koji bi Slovačka mogla udovoljiti

svojoj obvezi (iz Direktive, op.a.) u ovom slučaju bio da donese takav propis

koji bi se odnosio na SEPS i kojim bi ga se spriječilo u primjeni ugovora, a

što bi dalje predstavljalo neizravno izvlaštenje investitora…“1256 Sud se

pozvao i na članak 307. Ugovora o europskoj zajednici kojim se uređuje

važenje ugovora sklopljenih prije ulaska države u EU te zaključio kako se

preferencijalni pristup mreži treba smatrati zaštićenom investicijom prema

bilateralnom investicijskom ugovoru te kako on „ne može, prema članak

307(1) Ugovora o europskoj zajednici biti doveden u pitanje odredbama

Ugovora o europskoj zajednici“.1257 Uzimajući u obzir sve navedeno, Sud je

zaključio kako načelo pacta sunt servanda ima prednost te da u ovim

1255 ECJ, Kadi and Al Barakaat International Foundation protiv Vijeća i Komisije, C-402/05

P - Presuda od 3. rujna 2008., para. 304., dostupno na


ng=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=239995, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1256 ECJ, Komisija protiv Slovačke, C‑264/09, Presuda od 15. rujna 2011., para. 50., dostupno

na

http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=109601&pageIndex=0&docl

ang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=309618, pristupljeno 18. siječnja 2017. 1257 Ibid., para. 51.


469

okolnostima treba zaključiti, čak i kad bi se pretpostavilo da preferencijalni

pristup koji se daje investitoru nije u skladu s Direktivom 2003/54, da je

takav pristup zaštićen prvim stavkom članka 307. Ugovora o europskoj

zajednici.1258

U postupku zbog povrede dužnosti ispunjavanja obveza iz Ugovora

(infringement procedure) temeljem članka 258. Ugovora o funkcioniranju

Europske unije protiv Švedske i Austrije, Sud EU-a odlučivao je o

hipotetskom pitanju – predstavlja li mogući sukob nekih odredbi

bilateralnih investicijskih ugovora koje su prije pristupanja sklopile

Austrija1259 i Švedska1260 i odredbi europskog prava neusklađenost

temeljem članka 351(2) Ugovora o funkcioniranju Europske unije, odnosno

trebaju li zbog toga biti poduzete odgovarajuće mjere. Naime, u oba

bilateralna investicijska ugovora nalazila se odredba prema kojoj svaka

strana jamči slobodan prijenos kapitala koji je povezan s njihovom

investicijom. Budući da je u tadašnjem članku 57(s) Ugovora o Europskoj

zajednici bila predviđena mogućnost uvođenja određenih ograničenja na

prijenos kapitala, posebice zbog potreba ekonomske i monetarne unije,

Komisija je tvrdila kako odredbe u bilateralnim ugovorima ne predviđaju

uvođenje ograničenja pa bi stoga mogle onemogućiti uvođenje ograničenja

na razini Zajednice ako se donese odluka o tome.1261 Iako se radilo o

hipotetskom slučaju, Sud je utvrdio da je Švedska povrijedila svoje obveze

iz članka 352(2) Ugovora o funkcioniranju Europske unije budući da „nije

poduzele odgovarajuće korake kako bi se uklonile neusklađenosti koje se

odnose na prijenos kapitala, a nalaze se u investicijskim ugovorima

1258 Ibid., para. 52. 1259 Predmet C-205/06, Komisija protiv Austrije 1260 Predmet C-246/06, Komisija protiv Švedske 1261 Terhechte, op. cit. (bilj. 1252), str. 88.


470

sklopljenim sa…“.1262 Isti je dan Sud donio odluku i u predmetu protiv

Austrije s istim zaključkom.1263 Također je važno napomenuti da je u obje

presude Sud EU-a naglasio kako neusklađenosti nisu ograničene samo na

ove slučajeve te da su sve države članice dužne poduzeti mjere kako bi se

uklonile neusklađenosti s europskim pravom.1264 Nešto kasnije, iste godine,

Sud je donio jednaku presudu i protiv Finske, temeljem istog činjeničnog

stanja pri čemu je, kao odgovor na finski prigovor da bi presuda u korist

Komisije dala komisiji preširoke ovlasti koje ne predviđa članak 307(2)

Ugovora o Europskoj zajednici, utvrdio kako njegova Presuda ni na koji

način „ne prejudicira obveze država članica u drugim okolnostima, nego

samo utvrđuje… kako izvršavanje ovlasti koje su povjerene Vijeću u odnosu

na kretanje kapitala može biti ometeno i samim postojanjem bilateralnih

ugovora koji su u pitanju i odredbama koje su u njima uglavljene“.1265

8.4. Ugovori sklopljeni između država članica EU-a (intra EU)

Godine 2014. na snazi je bilo oko 190 bilateralnih investicijskih ugovora

sklopljenih između država članica EU-a. Većina je sklopljena između starih

država članica – EU 15 i zemalja Istočne i Središnje Europe prije nego su

1262 ECJ, Komisija protiv Švedske, C-246/06, Presuda od 3. ožujka 2009., para. 46., dostupno na


ng=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=316, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1263 ECJ, Komisija protiv Austrije, C-205/06, Presuda od 3. ožujka 2009., para. 45., dostupno

na


ng=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=318352, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1264 Ibid., para. 43. 1265 ECJ, Komisija protiv Finske, C-118/07, Presuda od 19. studenoga 2009., para. 49.,

dostupno na


ng=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=318838, pristupljeno 18. siječnja 2018.


471

one postale članice EU-a.1266 U međuvremenu su neke od država članica

počele otkazivati ove ugovore, npr. Danska i Italija tako da ih je 2015. god.

na snazi bilo oko 170.1267 Pitanje postojanja i primjenjivosti ovih ugovora

puno je kompleksnije nego pitanje bilateralnih ugovora s trećim zemljama.

S jedne strane, budući da se radi o ugovorima po međunarodnom pravu,

njihov se status ne bi trebao mijenjati zbog ulaska tih zemalja u EU, ali s

druge strane, pojavio se čitav niz problema s njihovom primjenom koji se

zapravo temelje na pitanju je li za takve ugovore primjenjivo međunarodno

pravo ili europsko pravo, odnosno koje ima prednost.

Dva su elementa posebno ukazala na nužnost rješavanja ovog problema -

sve veći broj arbitražnih postupaka koji proizlaze iz bilateralnih

investicijskih ugovora sklopljenih između država članica EU-a te

prebacivanje isključive nadležnosti za izravne strane investicije s država

članica na EU temeljem Lisabonskog ugovora.1268

U predmetu Eureko protiv Slovačke, Komisija je u svom pisanom obraćanju

Arbitražnom sudu dovela u pitanje postojanje bilateralnih investicijskih

ugovora između država članica EU-a te ih je označila kao

„…'anomaliju u okviru EU unutarnjeg tržišta'. Postoji u najmanju ruku

djelomično preklapanje između bilateralnih investicijskih ugovora između

država članica i odredbi o unutarnjem tržištu EU-a, što dovodi u pitanje

1266 Kokott, Juliane i Sobotta Christoph, Investment Arbitration and EU Law, Cambridge

Yearbook of European Legal Studies, 18, 2006., str. 5. 1267 Kriebaum, Ursula, The Fate of Intra-EU BITs from an Investment Law and Public

International Law Perspective, str. 27., ELTE Law Journal 1, 2015, dostupno na

http://eltelawjournal.hu/tag/eltelawjournal_20151/, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1268 Sattorova, Mavluda, Investor Rights under EU Law and International Investment Law,

Journal of World Investment & Trade, Vol.17, Iss. 6., 2016., str. 896.


472

dopuštenost daljnjeg opstanka bilateralnih ugovora između država članica EU-

a“.1269

Komisija još uvijek nije zauzela stajalište da se ovi ugovori automatski

ukidaju s ulaskom pojedine zemlje u EU, međutim u predmetu Eastern

Sugar B.V. protiv Češke, iznijela je stav da su oni nespojivi s pravnim

sustavom EU-a, te da bi države članice morale poduzeti korake kako bi ih

raskinule.1270 Razlozi takve nespojivosti su sljedeći:1271

1. Komisija smatra da postojeća situacija u kojoj postoje bilateralni

investicijski ugovori između nekih država EU-a, a između drugih ne,

stvara situaciju koja je diskriminirajuća.

2. Komisija smatra da postoji potencijalni ili stvarni sukob između prava

EU-a i bitnih standarda koje sadrže bilateralni investicijski ugovori.

3. Komisija smatra da investicijska arbitraža predstavlja paralelni sustav

odlučivanja koji je izuzet iz nadzora i kontrole Europskog suda.

Arbitražni je sud u predmetu Eastern Sugar protiv Češke odbio navode

Komisije, kao i formalne Češke prigovore koji su bili istog sadržaja, za svoju

nadležnost sa sljedećim obrazloženjem:1272

a) bitne odredbe bilateralnog investicijskog ugovora nisu otkazane;

b) sporne su radnje bile poduzete prije pristupanja (Češke u EU, op.a.);

c) zaštita po bilateralnom investicijskom ugovoru nije u suprotnosti s

pravom EU-a te stoga njegovo prvenstvo nije u pitanju;

1269 Eureko B.V. (sada Achmea B.V.) v. The Slovak Republic, UNCITRAL, PCA predmet broj

2008-13, Odluka o nadležnosti od 26. listopada 2010., para. 177., dostupno na


siječnja 2018. 1270 Eastern Sugar B.V.(Netherlands) v. The Czech Republic, SCC, Međupravorijek, op. cit.

(bilj. 936), para. 119. 1271 Kriebaum, op, cit, (bilj. 1267). str. 28. 1272 Bungenberg i Hobe, op. cit. (bilj. 1254) str. 1624.


473

d) nema formulirane politike EU-a u odnosu na bilateralne investicijske

sporove između država članica;

e) davanje mogućnosti arbitraže između investitora i država u odnosu

na neke članice EU-a nije diskriminacija koja bi bila bitna po Ugovoru o

Europskoj zajednici.

U predmetu Eureko protiv Slovačke, Arbitražni je sud također utvrdio da

ima nadležnost postupati po bilateralnom investicijskom ugovoru

sklopljenom između Nizozemske i Slovačke, dakle između dvije države

članice EU-a i to iz sljedećih razloga:

a) Bilateralni investicijski ugovor nije bio stavljen izvan snage, kako je to

tvrdila Slovačka, temeljem članka 59. Bečke konvencije o pravu

međunarodnih ugovora, potpisivanjem ugovora o pristupanju Slovačke u

EU i to zato što:

(i) ugovor, da bi bio stavljen izvan snage, mora ga zatražiti jedna od

strana, a u ovom slučaju to nije zatražila nijedna od ugovornih strana;1273

(ii) iz ponašanja stranaka ne može se zaključiti da su željele primjenu

samo kasnijeg ugovora, dakle Ugovora o EU. Pravo EU-a ne daje istu ili

širu zaštitu investitorima od bilateralnog ugovora1274, a bilateralni

ugovor nije inkompatibilan s pravom EU-a1275 i

(iii) po bilateralnom investicijskom ugovoru investitor ima pravo na

zaštitu u arbitražnom postupku kakvu ne bi imao po EU pravu i iako je

to možda diskriminirajuće u odnosu na druge investitore, Arbitražni sud

nema nikakve osnove ni razloga uskratiti investitoru zaštitu kakvu su

1273 Eureko B.V. (sada Achmea B.V.) v. The Slovak Republic, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj.

1269) para. 238. 1274 Ibid., para. 262. 1275 Ibid., para. 263.


474

mu željele pružiti države potpisnice bilateralnog investicijskog

sporazuma.1276

b) Arbitražna klauzula nije u suprotnosti s pravom EU-a, „međunarodna

arbitraža je uobičajena u EU, uključujući i arbitraže između pravnih osoba i

država“.1277

c) Arbitražni sud ima pravo i mogućnosti primjenjivati pravo EU-a i to mu

ne uskraćuje nadležnosti.1278

Dakle, unatoč nastojanjima Komisije, arbitražni su sudovi do sada zauzimali

stav kako imaju nadležnosti i u odnosu na sporove koji proizlaze iz

bilateralnih investicijskih sporova. Komisija je u međuvremenu zaoštrila

svoju retoriku i podigla zahtjeve, pa je u lipnju 2015. god. pokrenula

infringement postupak protiv pet država članica – Austrije, Nizozemske,

Rumunjske, Slovačke i Švedske sa zahtjevom da stave izvan snage

bilateralne investicijske ugovore budući da se „temeljem njih vode

arbitražni postupci koji su doveli do pitanja njihove kompatibilnosti s

pravom EU-a“. Komisija se pri tome izričito pozvala i na predmet Micula

protiv Rumunjske u kojem je Arbitražni sud naložio Rumunjskoj plaćanje

obeštećenja švedskom investitoru, unatoč stavu Komisije da se time

vrijeđaju pravila EU-a o državnim potporama jer one predstavljaju

nezakonite državne potpore.1279 U odgovoru na Komisijinu formalnu

obavijest, Švedska je izrazila neslaganje s Komisijinim stavovima te

1276 Ibid., para. 267. 1277 Ibid.,para. 274. 1278 Ibid., para. 283. 1279 European Commission - Press release: Commission asks Member States to terminate their

intra-EU bilateral investment treaties, 18. lipnja 2015., dostupno na

http://europa.eu/rapid/press-release_IP-15-5198_en.htm, pristupljeno 18. siječnja 2018.


475

naznačila da može pristati na ukidanje bilateralnih investicijskih ugovora

između država članica samo ako takvo ukidanje „ osigura predvidljivost i

isti opseg zaštite investitorima kakvu imaju i do sada “.1280 Njemačka,

Austrija, Finska, Francuska i Nizozemska izrazile su svoj stav u Non-paperu

na način da su predložile kompromisno rješenje kako bi se ostvarilo

ukidanje bilateralnih ugovora između država članica EU-a.1281 U ovom se

dokumentu predlaže postupno ukidanje ovih ugovora na način da se oni

zamijene međudržavnim ugovorom na razini EU-a koji bi zamijenio

bilateralne ugovore. Takav bi ugovor trebao jamčiti istu razinu zaštite

investitorima koju im daju bilateralni ugovori, a posebice u odnosu na

načelo poštenog i pravičnog tretmana, pune zaštite i sigurnosti te

obeštećenja u slučaju izvlaštenja. U dokumentu se također predlaže

uspostava alternativnog rješavanja sporova ukoliko se oni ne bi mogli

riješiti pred nacionalnim sudovima s konačnim ciljem da svaki takav način

rješavanja sporova mora biti u skladu s pravnim sustavom EU-a, što

podrazumijeva i nadležnosti Europskog suda.

Sud EU-a je 6. ožujka 2018. god. donio izuzetno značajnu presudu u

predmetu Achmea1282 kojom je zapravo utvrdio da su intra-EU bilateralni

investicijski ugovori, u dijelu u kojem se tiču ugovaranja rješavanja sporova

između državljana EU-a i država članica EU-a pred međunarodnim

arbitražama, u suprotnosti s odredbama članaka 267. i 344. UFEU-a.

1280 Borovikov, Edward, Crevon-Tarassova, Anna i Evtimov Bogdan, European Union,

International Arbitration Review, Edition 8, 2017., dostupno na

http://thelawreviews.co.uk/edition/the-international-arbitration-review-edition-

8/1145674/european-union, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1281 Non-paper from Austria, Finland, France, Germany and the Netherlands: Intra-EU

Investment Treaties, dostupno na file:///C:/Users/Administrator/Downloads/intra-eu-

investment-treaties-non-paper.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018. 1282 ECJ, predmet br. C-284/16 , Presuda od 6. ožujka 2018. temeljem zahtjeva za prethodnom

odlukom Saveznog vrhovnog suda Njemačke, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-

content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0284, pristupljeno 15. ožujka 2018.


476

8.5. Ugovor o energetskoj povelji i pravo Europske unije

UEP spada u miješane međunarodne ugovore s obzirom da su mu članice

sama EU i sve njezine države članice. Budući da su u arbitražnoj praksi sve

češći predmeti koji se odnose na investitore koji su državljani EU-a i koji

tuže države članice EU-a, dakle radi se o čistim intra-EU predmetima,

postavljaju se i pitanja odnosa ovog Ugovora i prava EU-a. Do sada su se

arbitražni sudovi bavili ovim pitanjem u predmetima: AES (trgovačko

društvo iz Ujedinjenog Kraljevstva) protiv Mađarske, Electrabela (belgijsko

trgovačko društvo) protiv Mađarske, Charanne (tužitelji su nizozemsko i

luksemburško trgovačko društvo) protiv Španjolske, RREEF (tužitelji su

trgovačko društvo iz Ujedinjenog Kraljevstva i Luksemburga) protiv

Španjolske i Eiser (tužitelji su trgovačka društva iz Ujedinjenog Kraljevstva

i Luksemburga) protiv Španjolske. Ovi predmeti koincidirali su s

nastojanjima Komisije, posebice nakon stupanja na snagu Lisabonskog

ugovora, kako bi se bilateralni investicijski ugovori uskladili s europskim

pravom. Stoga je i Komisija bila posebno aktivna i u svim ovim predmetima

iznosila svoja pravna shvaćanja kroz amicus curiae podneske. Posebno se

to ticalo pravnih pitanja odnosa međunarodne investicijske arbitraže i Suda

EU-a, sudjelovanja EU-a u investicijskim sporovima i primjenjivosti prava

EU-a u investicijskim arbitražama.1283

U predmetu AES protiv Mađarske, Europska je komisije podnijela amicus

curiae podnesak sa zahtjevom da se Arbitražni sud proglasi nenadležnim,

navodeći kako je „oboriva postavka da ako je mjera države u skladu s

1283 Vidi opširnije u: Haverbeke David, Raf Callaerts i Vandorpe Wouter, Arbitration in the EU

Energy Sector: Recent Developments and Case Law, European Energy and Environtmental Law

Review, December 2017, str. 161-162.


477

pravom EU-a, ona ne može predstavljati povredu UEP-a“.1284 U postupku se

stoga postavilo pitanje prirode, odnosno obvezujuće snage europskog

prava, te je Arbitražni sud zaključio kako u postupku pred međunarodnom

arbitražom pravo EU-a predstavlja činjenicu te kako se države ne mogu

pozivati na njega kako bi izbjegle svoju međunarodnu obvezu:

„Pravni režim tržišnog natjecanja Zajednice ima dvostruku prirodu: u jednu

ruku je to međunarodnopravni režim, a u drugu, kada se jednom uvede u

nacionalne prave sustave, on postaje dio tih pravnih sustava. Opće je

prihvaćeno da se u međunarodnim arbitražama nacionalni zakoni tretiraju

kako činjenice. Budući da su obje strane predložile da se pravni režim tržišnog

natjecanja tretira kao činjenica, tako će tretirati i Arbitražni sud, pri čemu će se

uvijek uzimati u obzir da se država ne može pozivati na svoje domaće pravo kao

izgovor za navodna kršenja svojih međunarodnih obveza“.1285

Što ste tiče navoda Mađarske da je morala postupiti na određeni način

budući da su joj to nalagale obveze koje je preuzela nakon ulaska u EU-a,

Arbitražni je sud utvrdio kako je to samo jedan od elemenata koji će uzeti u

razmatranje kod utvrđivanja „razumnosti“, „opravdanosti“, „proizvoljnosti“

i „transparentnosti“ kod ponovnog uvođenja administrativnog određivanja

njezinih cijena.1286 Vrlo je važan i zaključak Arbitražnog suda kojim je odbio

primjenu članka 307. Ugovora o Europskoj zajednici u ovoj arbitraži budući

da se on primjenjuje samo na ugovore između država članica i država

nečlanica, a i Mađarska i Ujedinjeno Kraljevstvo su obje članice EU-a.

Štoviše, tužitelji nisu države, unatoč tome što se po međunarodnom pravu

1284Hoffmeister, Frank i Güneş Ünüvar, From BITS and Pieces towards European Investment

Agreements, u: Bungenberg M., Reinisch A. i Tietje C. (ur.) EU and Investment Agreements:

Open Questions and Remaining Challenges, Nomos i Dike, Baden-Baden i Zurich, 2013. str.

60. 1285AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary,



478

ponekad to pravo daje i pojedincima, a članak 307. Ugovora o Europskoj

zajednici izričito utvrđuje da se odnosi samo na države.1287

U predmetu Electrabel protiv Mađarske, Arbitražni je sud definirao odnos

između UEP-a i EU prava kada se radi o njegovoj primjeni između država

članica EU. Prvo, što se tiče nadležnosti, postavka Komisije bila je da

Arbitražni sud nije nadležan za dio zahtjeva koji se odnosi na postupanje

Mađarske po odluci Komisije (prestanka PPA ugovora) budući da se radi o

intra-EU sporu u kojem se s jedne strane nalazi investitor iz države članice

EU-a, a s druge država članica koja je postupala po odluci Komisije pa bi

stoga tuženik trebala biti Komisija, odnosno EZ. Prema Komisiji „sigurno

namjera Zajednice i njezinih država članica nije bila dati alternativni forum

EU investitorima za tužbe protiv mjera koje su pripisivane Zajednici“.1288

Prema stavu Komisije „Arbitražni sud nema nadležnost postupati po

tužbenom zahtjevu koji se odnosi na prestanak PPA ugovora budući da on

spada pod nadležnost Zajednice, a podnosi ga investitor. Ispravan put za EU

investitora bio bi tražiti zaštitu svojih prava pred sudovima Zajednice…“1289

Druga postavka Komisije EU-a u njezinom amicus curiae podnesku bila je

da ponašanje sukladno pravu EU-a ne može biti kršenje UEP-a:

„Sumirano, budući da su članci 10. i 13. UEP-a u potpunosti ispoštovani u

zakonu o državnim potporama Europske zajednice i dopunjeni učinkovitim

mehanizmima sudske zaštite, primjenjuje se pravna pretpostavka po UEP-u da

1287 Ibid., para. 7.6.11. 1288 Electrabel S.A v. Republic of Hungary, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i

odgovornosti, op. cit (bilj. 271) para. 5.20 - točka 63 Amicus curiae podneska Komisije EU-a. 1289 Ibid., - točka 67 Amicus curiae podneska Komisije EU-a.


479

poštivanje zakona o državnim potporama Europske zajednice ne može biti

nezakonito.1290

Arbitražni sud odbio je prigovore Komisije na nadležnost iz sljedećih

razloga:

1) U ovom slučaju ne postoji bitna neusklađenost između prava EU-a, UEP-

a i Washingtonske konvencije ni što se tiče merituma ni što se tiče

nadležnosti Arbitražnog suda, uključujući i dio koji se odnosi na prestanak

PPA ugovora;1291

2) Tužitelj nije, kako to tvrdi Komisija, „investitor iz Zajednice koji podnosi

tužbu protiv nje pred međunarodnim arbitražnim sudom, a zbog mjere koju

je poduzela Zajednica“. Tužitelj je tužio državu zbog njene mjere, a ne EU

koja po Washingtonskoj konvenciji ni ne bi mogla biti tužena.1292

3) Arbitražni sud nije pronašao nijedno pravno načelo EU-a temeljem kojeg

ne bi mogao imati nadležnost u ovom slučaju.1293

4) Arbitražni je sud Međunarodni arbitražni sud osnovan temeljem UEP-a i

Washingtonske konvencije, osnovan voljom stranaka i isključuje druge

pravne lijekove.1294


odgovornosti, op. cit (bilj. 271) para. 4.106. 1291 Ibid., para. 5.32. 1292 Ibid., para. 5.33. 1293 Ibid., para. 4.166. 1294 Ibid., para. 5.37.


480

Što se tiče odnosa između prava EU-a i UEP-a, Arbitražni je sud zauzeo stav

da iako ne postoji opće pravilo međunarodnog prava koje bi nalagalo

usklađeno tumačenje različitih međunarodnih ugovora, povijest UEP-a i

činjenica da je EU bila odlučujući čimbenik u njegovom stvaranju, nameće

potrebu da „UEP treba tumačiti, kada god je to moguće, u skladu s pravom

EU-a“.1295 Sud je pri tome citirao Wäldea:

„UEP je u velikoj mjeri proizvod vanjskih političkih, ekonomskih i energetskih

politika EU-a. Zamišljen je u svrhu integriranja bivših komunističkih zemalja,

dajući mnogima od njih prostor za pripremu za pristupanje EU-u; cilj mu je bio

promicati EU investicije u ovim zemljama i energetske tijekove iz ovih zemalja

u EU. Stoga je više vezan uz EU integracije, pristupanje i vanjske odnose nego

'obični' bilateralni investicijski ugovor“.1296

Arbitražni je sud utvrdio i kako je pravo EU-a dio pravila i načela i

međunarodnog prava te je time primjenjivo u ovom sporu (članak 26(6)

UEP-a), ali je istovremeno i dio tuženikovog nacionalnog prava pa po toj

osnovi treba biti uzeto u obzir kao bitna činjenica za rješavanje spora.1297

Arbitražni sud će stoga u ovom predmetu interpretirati odluku Komisije i

na taj način primijeniti pravo EU-a, ali ni na koji način neće procjenjivati

valjanost te odluke budući da su za to ovlaštena samo tijela EU-a.1298

Uzimajući sve navedeno u obzir, Arbitražni je sud zaključio kako članak

307. Ugovora o Europskoj zajednici priječi daljnje postojanje različitih

prava EU država i njihovih državljana u odnosu na druge države iz čega

proizlazi da „ako UEP i pravo EU-a unatoč svim naporima ostanu

neuskladivi, onda će pravo EU-a prevladati nad standardima zaštite koje

1295 Ibid., para. 4.130. 1296 Ibid., para. 4.132. 1297 Ibid., para. 4.195. 1298 Ibid., para. 4.198.


481

daju i ne može se primjenjivati neusklađeno na ovakve zahtjeve državljana

protiv država članica EU-a“.1299

U predmetu Charanne protiv Španjolske, jedan od argumenta koji je kao

tužena iznijela Španjolska koja se pozvala na stav Europske komisije, bio je

da se „ni Španjolska ni Nizozemska ni Luksemburg nisu sporazumjele da će

se sporovi koji se temelje na UEP-u rješavati putem međunarodne arbitraže

kada se radi o intra-EU sporovima“. Iz toga proizlazi da Arbitražni sud nema

nadležnost za postupanje u ovom predmetu.1300 Španjolski se prigovor

temeljio na tri argumenta: (a) sve stranke u postupku su dio iste Regionalne

zajednice gospodarskog udruživanja1301 pa stoga nema različitosti

teritorija budući da je i EU potpisnica UEP-a; (b) UEP sadrži implicitnu

diskonekcijsku klauzulu u odnosu na intra-EU sporove i (c) pravo EU-a ne

dozvoljava državama članicama EU-a da se usuglase o podnošenju ovog

spora na rješavanje drugim tijelima, osim onima previđenim pravom EU-

a.1302

Arbitražni je sud u svojoj odluci prvo naglasio kako je zahvalan Europskoj

komisiji na argumentima koje je dala u svom amicus curiae podnesku, ali

kako ona nije stranka u postupku pa će Sud odgovoriti samo na argumente

koje su iznijele stranke „naravno u svjetlu, elemenata razmišljanja koje je

1299 Ibid. para. 4.189. 1300 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 424. 1301 Prema članku 1(3) UEP-a, Regionalna zajednica gospodarskog udruživanja znači

organizaciju koja se sastoji od država, kojoj su one prenijele nadležnosti u svezi s određenim

pitanjima, od kojih su mnoga regulirana ovim Ugovorom, uključujući ovlaštenja za donošenje

odluka koje ih obvezuju u tim pitanjima. 1302 Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, Pravorijek, op.

cit. (bilj. 492), para. 426.


482

dala Komisija“.1303 Arbitražni sud odbio je španjolske prigovore te zaključio

kako je nadležan za postupanje u ovom predmetu iz sljedećih razloga:

(a) iako je EU ugovorna strana UEP-a, države članice nisu prestale postojati

i one su i dalje ugovorne stranke UEP-a. Stoga i EU i njezine države članice

imaju pasivnu legitimaciju u odnosu na sporove koji se pokreću po UEP-

u.1304

(b) UEP je jasan i ne sadrži diskonekcijsku klauzulu, poglavito u odnosu na

tužbe investitora prema državama,1305 Za uključivanje takve klauzule nema

bilo kakve potrebe budući da

bi uloga diskonekcijske klauzule zapravo bila riješiti sukob između UEP-a i

Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Međutim, sukoba između ova dva

ugovora nema… nadležnost Arbitražnog suda da odlučuje o tužbi koju

podnesi investitor iz jedne države članice protiv druge EU države članice

temeljem navoda o nezakonitoj prirodi mjera koje su poduzete u okviru

njene nacionalne suverenosti, u potpunosti je kompatibilna sa

sudjelovanjem EU-a kao Regionalne zajednice gospodarskog udruživanja u

UEP-u.1306

(c) Ne postoji nijedno pravilo europskog javnopravnog poretka koje bi

zabranjivalo podnošenje spora između investitora i države članice pred

arbitražni sud. To je tako jer se u ovom slučaju ne radi o ispitivanju

valjanosti nekih akata Zajednice ili odluka koje su donijela tijela EU-a niti se

tiče eventualne povrede prava EU-a ili njezinih tijela „nema argumenta u

1303 Ibid., para. 425. 1304 Ibid., para. 429. 1305 Ibid., para. 437. 1306 Ibid., para. 438.


483

ovom arbitražnom postupku prema kojem bi sadržaj ovih zakona bio

protivan pravu EU-a“.1307

U predmetu RREEF protiv Španjolske, Španjolska je tvrdila da tužitelj nije

zaštićeni investitor budući da je registriran u državi članici EU-a te da stoga

Arbitražni sud nije nadležan budući da „EU sudski sustav ima isključivu

nadležnost nad investicijskim sporovima između investitora iz država EU-

a i neke od država članica“.1308 Glavni argument za osporavanje nadležnosti

Arbitražnog sud je primat prava EU-a u odnosu na UEP.1309

Arbitražni je sud osporio tvrdnju da pravo EU-a ima primat budući da UEP

obvezuje i države članice i države nečlanice EU-a. „Što se tiče država

nečlanica, pravo EU-a je res inter alios acta i ne može se smatrati da su

ratifikacijom UEP-a te države prihvatile da bi ono imalo prednost pred UEP-

om. UEP je 'ustav' arbitražnog suda“.1310 Stoga „u slučaju suprotstavljenosti

između UEP-a i prava EU-a, arbitražni sud mora osigurati punu primjenu

svog 'ustavnog' instrumenta (UEP-a op.a.) na kojem se temelji njegova

nadležnost… ako mora postojati 'hijerarhija' između normi koje

primjenjuje arbitražni sud, ona mora biti određena iz perspektive

međunarodnog prava, a ne prava EU-a. Stoga UEP prevladava nad bilo

kojom drugom normom (osim onih jus cogens, ali to ovdje nije slučaj)“.1311

Dakle, za razliku od utvrđenja Arbitražnog suda u predmetu Electrabel

protiv Mađarske, u ovom je predmetu Sud zauzeo čvrsti stav da UEP ima

prednost pred pravom EU-a:

1307 Ibid., para. 448. 1308 RREEF Infrastructure (G.P.) Limited and RREEF Pan-European Infrastructure Two Lux

S.à r.l. v. Kingdom of Spain, Odluka o nadležnosti, op. cit. (bilj. 353), para. 39. 1309 Ibid., para. 71. 1310 Ibid., para. 74. 1311 Ibid., para. 75.


484

„Ako se ikad utvrdi da postoji nesuglasje između UEP-a i prava EU-a, što ovdje

nije slučaj, u nedostatku bilo kakve mogućnosti 'pomirenja' tih pravila,

bezuvjetna obveza po međunarodnom pravu bilo kojeg arbitražnog suda

utemeljenog po UEP-u bila bi primijeniti međunarodno pravo. To bi vrijedilo i

kada bi to moglo biti izvor moguće štete za pravo EU-a jer ono ne može

nadmašiti javno međunarodno pravo“.1312

U predmetu Eiser protiv Španjolske, Španjolska je također osporavala

nadležnost Arbitražnog suda. Budući da se radi o intra-EU sporu

mehanizmi za rješavanje sporova predviđeni u članku 26. UEP-a nisu

primjenjivi na takve sporove i to zato što „u njima pravo EU-a i njegovi

mehanizmi za rješavanje sporova imaju prednost pred UEP-om“.1313

Arbitražni je sud primijenio pravila tumačenja Bečke konvencije o pravu

međunarodnih ugovora i zaključio kako prema takvom tumačenju ima

nadležnosti za postupanje u ovom predmetu.1314 Sud se pozvao na

zaključak iz predmeta Charanne prema kojem su države članice EU-a i dalje

stranke UEP-a te zaključio da:

„Investitori osnovani u skladu s pravom jedne od ugovornih strana

udovoljavaju doslovnom zahtjevu iz članka 1(7)(a)(ii). Spor koji uključuje

takvog investitora i jednu od ugovornih strana, a odnosi se na investiciju na

području te ugovorne strane, zadovoljava kriterije za obvezujući način

rješavanja sporova prema članku 26(1) i (2)“.1315

Nadležnost arbitražnog suda proizlazi iz izričitih odredbi UEP-a koji je

obvezujući ugovor po međunarodnom pravu. Istovremeno arbitražni sud

1312 Ibid., para. 87. 1313 Eiser Infrastructure Limited and Energía Solar Luxembourg S.à r.l. v. the Kingdom of Spain,

Pravorijek, op. cit. (bilj. 831) para. 161. 1314 Ibid., para. 184. 1315 Ibid., para. 194.


485

nije „institucija europskog pravnog poretka te stoga nije podvrgnut

zahtjevima tog pravnog poretka“.1316

8.6. Budućnost razvoja odnosa prava EU-a i bilateralnih investicijskih

ugovora, odnosno sklapanje investicijskih ugovora na razini EU-a

Što se tiče intra-EU bilateralnih investicijskih sporazuma, stav Komisije je

jasan i očito je da će ona inzistirati da se svi takvi ugovori stave izvan snage

unatoč otporima pojedinih zemalja. Možda najjači argument koji Komisija

ima je nejednakost investitora koja se uspostavlja u unutarnjem EU tržištu.

Naime, dok investitori iz zemalja i u zemljama koje imaju na snazi

bilateralne investicijske ugovore uživaju zaštitu i po takvim ugovorima,

poglavito pristup arbitraži odnosno mogućnost da svoje sporove s

državama rješavaju pred međunarodnim arbitražama, drugi investitori koji

nisu pokriveni takvim ugovorima nemaju mogućnost takve zaštite, nego

zavise prvenstveno o nacionalnom pravu i sudovima država EU-a u kojima

poduzimaju investicije, a posredno u dijelu u kojem je to primjenjivo i o EU

pravu i Europskom sudu. Kako je to istaknuo Hober „razumno bi bilo

očekivati da će se povećavati broj sporova u kojima će odnos između EU

prava i Ugovora o zaštiti investicija koji se odnose na energetski sektor biti

središnje, vjerojatno i odlučujuće pitanje. To vjerojatno znači i da će

Europska komisija nastupati sve češće kao amicus curiae“.1317

1316 Ibid., para. 199. 1317 Hobér, Kaj, Recent trends in energy disputes, u: Kim Talus (ur.), Research Handbook on

International Energy Law, Edward Elgar Publishing, UK, 2014., str. 227.


486

8.6.1. Presuda u predmetu Achmea

Nakon presude Europskog suda u predmetu Achmea1318 (navedeno pod.

8.4) ostaje za vidjeti daljnji razvoj situacije u odnosu na mogućnost

arbitražnog rješavanja tzv. intra-EU sporova, odnosno sporova između

investitora koji su državljani članice EU-a i neke od država članica EU-a.

Savezni je vrhovni sud Njemačke u ovom predmetu uputio zahtjev za

prethodnom odlukom koji je od Suda EU-a zatražio tumačenje članaka 18.

267. i 344. UFEU-a, odnosno „treba li članke 267. i 344. UFEU-a tumačiti na

način da im se protivi odredba međunarodnog ugovora sklopljenog između

država članica poput članka 8. BIT-a, u skladu s kojom ulagatelj iz jedne od

tih država članica u slučaju spora o ulaganjima1319 u drugu državu članicu

protiv nje može pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom, čiju je

nadležnost ta država članica dužna prihvatiti“.1320 Sud je prvo utvrdio kako

arbitražni sud BIU-a „tumači ili čak primjenjuje pravo EU-a i, konkretno,

odredbe o temeljnim slobodama, među kojima su one o slobodi poslovnog

nastana i slobodnom kretanju kapitala“1321, ali da ga se ne može smatrati

sudom jedne od država članica u smislu članka 267. UFEU-a te da stoga nije

ovlašten Sudu uputiti prethodno pitanje.1322 Sud je dalje utvrdio kako se

1318 ECJ, predmet br. C-284/16 , Presuda od 6. ožujka 2018., op. cit. (bilj. 1282), 1319 Značajno je i utvrđenje Suda o razlici između trgovačkih i investicijskih arbitraža:

„Međutim, arbitražni postupak poput onoga iz članka 8. BIT-a razlikuje se od postupka

trgovačke arbitraže. Naime, dok drugi proistječe iz stranačke autonomije predmetnih stranaka,

prvi proizlazi iz ugovora kojim države članice pristaju iz nadležnosti vlastitih sudova i, prema

tome, sustava pravnih lijekova čija im je uspostava naložena člankom 19. stavkom 1. drugim

podstavkom UEP-a u područjima obuhvaćenima pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od

27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C-64/16, EU:C:2018:117, t. 34.)

izuzeti sporove koji se mogu odnositi na primjenu ili tumačenje tog prava. U tim okolnostima

razlozi izneseni u prethodnoj točki koji se odnose na trgovačku arbitražu, nisu primjenjivi na

arbitražni postupak poput onoga iz članka 8. BIT-a“ (ibid. para. 55.) 1320 ECJ, predmet br. C-284/16, Presuda od 6. ožujka 2018, op. cit. (bilj. 1282), para. 31. 1321 Ibid., para. 42. 1322 Ibid., para. 49.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/AUTO/?uri=ecli:ECLI%3AEU%3AC%3A2018%3A117&locale=hr

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/redirect/?urn=ecli:ECLI%3AEU%3AC%3A2018%3A117&lang=HR&format=pdf&target=CourtTab

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/redirect/?urn=ecli:ECLI%3AEU%3AC%3A2018%3A117&lang=HR&format=html&target=CourtTab&anchor=#point34


487

sporovi koji se daju u nadležnost arbitraži po BIU-u, mogu odnositi i na

tumačenje i prava Unije, takav ugovor može dovesti u pitanje uzajamno

povjerenje među državama članicama, ali i mogućnost korištenja zahtjeva

za prethodnom odlukom, budući da arbitražni sud nije ovlašten postavljati

takve zahtjeve jer time može utjecati na autonomiju prava Unije.1323 Stoga

je sud utvrdio da je ugovaranje arbitražnog rješavanja investicijskih

sporova na način da je „investitor iz jedne od država članica u slučaju spora

o investicijama u drugu državu članicu protiv nje ovlašten pokrenuti

postupak pred arbitražnim sudom, čiju je nadležnost ta država članica

dužna prihvatiti“ suprotan članku 267. i 344. UFEU-a.1324 Ovakvo će

utvrđenje Suda zasigurno imati velike posljedice na sudbinu intra – EU

ugovora i u bitnom dovodi u pitanje njihovu opstojnost. Naime, čak i ako

arbitražni sudovi nastave postupati po takvim ugovorima, postavit će se

pitanje priznanja i izvršenja takvih pravorijeka na području EU-a.

8.6.2. Bilateralni investicijski ugovori s državama nečlanicama EU-a

Što se tiče bilateralnih investicijskih ugovora država članica s državama

nečlanicama, za očekivati je da će Europska komisija nastaviti s

nastojanjima da se svi bilateralni investicijski ugovori između njih

postupno zamijene ugovorima o zaštiti i promicanju investicija koje će

sklapati EU kao cjelina s drugim državama. Stav je većine članica da je takav

pristup prihvatljiv i opravdan nakon promjena koje je donio Lisabonski

ugovor, ali da on mora osigurati stalnu zaštitu investitorima iz EU-a, dakle

bilateralni ugovori trebaju biti na snazi do sklapanja ugovora na razini EU-

1323 Ibid., para. 58. i 59. 1324 Ibid., para. 60.


488

a s jedne strane, a s druge strane u ugovorima treba biti zadržana barem

ona razina zaštite koju investitori iz pojedinih država članica imaju u

postojećim bilateralnim ugovorima. Naravno, ovakav će pristup uvelike

zavisiti i o postupanja drugih zemalja, odnosno o njihovoj sklonosti

sklapanju ugovora s cijelom EU. Kao što se moglo vidjeti, SAD je promijenio

svoj pristup, od prvotne sklonosti sklapanju TTIP-a (Transatlantskog

partnerstva u trgovini i investicijama), do odbijanja i zaključka da je za SAD

povoljnije imati sporazume sa svakom pojedinom državom EU-a. Unatoč

stagniranju u pregovorima s SAD-om, EU u ovom trenutku vodi pregovore

o sklapanju investicijskih sporazuma s Kinom i Mijanmarom, dok s nizom

zemalja vodi pregovore o sklapanju trgovinskih sporazuma koji bi

sadržavali i odredbe o investicijama (Egipat, Indija, Indonezija, Japan,

Jordan, Malezija, Mercosur zemlje, Meksiko, Maroko, Filipini, Singapur,

Tunis i već spomenuti SAD).1325

8.6.3. CETA

Ovdje treba posebno istaknuti sporazum sklopljen s Kanadom –

Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum između EU-a i Kanade

(CETA)1326 koji sadržava niz odredbi o zaštiti investicija i vjerojatno

ukazuje na smjer razvoja budućih investicijskih sporazuma koje će EU

sklapati i koji se privremeno primjenjuje od 21. rujna. Privremena primjena

CETA-e od 21. rujna slijedi nakon odobrenja država članica Vijeća i

1325 Izvor: Europska komisija, dostupno na: http://ec.europa.eu/trade/policy/accessing-

markets/investment/ 1326 CETA je potpisana 30. listopada 2016., a privremeno se primjenjuje od 21. rujna 2017. do

završetka postupka ratifikacije u svim članicama EU-a. Hrvatski sabor je 30. lipnja 2017.

ratificirao CETA-u. Od privremene primjene izuzete su, između ostalog upravo odredbe koje se

odnose na ulaganja i rješavanja sporova između investitora i države.


489

Europskog parlamenta. CETA1327 donosi tri izuzetno značajna pomaka u

uređivanju investicija:

1. Uređuje se pravo država na mijenjanje zakonodavnog okvira kada je to u

javnom interesu pa je tako u odredbi članka 8.9(1) utvrđeno pravo država

na „reguliranje na svojem državnom području radi ostvarivanja legitimnih

ciljeva politike, kao što su zaštita javnog zdravlja, sigurnost, okoliš ili javni

moral, socijalna zaštita ili zaštita potrošača, ili promicanje i zaštita kulturne

različitosti“. Također je u odredbi članka 8.9(2) utvrđeno da ovakvo

reguliranje, čak i ako negativno utječe na investiciju ili na očekivanja

investitora, ne predstavlja kršenja obveza koje se odnose na zaštitu prava

investitora. Radi se o izuzetno značajnom pomaku u međunarodnom

investicijskom pravu koje po prvi put izričito uvodi „pravo države na

regulaciju“, dakle javni interes stavlja ispred interesa investitora.

2. Prvi se put u nekom međunarodnom investicijskom ugovoru daje sadržaj

standarda poštenog i pravičnog tretmana na način da se on definira u

članku 8.10(2) pa sljedeći postupci predstavljaju kršenje standarda

poštenog i pravičnog tretmana:

a) „uskraćivanje pravne zaštite u kaznenim, građanskim ili upravnim

postupcima;

b) temeljno kršenje pravičnog postupka, uključujući kršenje transparentnosti

u sudskim i upravnim postupcima;

c) očita arbitrarnost;

d) ciljana diskriminacija na očito nepravednoj osnovi, kao što su spol, rasa ili

vjersko uvjerenje;

e) zlostavljanje ulagatelja, kao što je prisila, prinuda i uznemiravanje;

1327 Prema tekstu objavljenom u Narodnim novinama – Međunarodni ugovori, br. 9/17


490

f) kršenje drugih elemenata obveze poštenog i pravičnog postupanja koje su

prihvatile stranke“.

Vidljivo je da se sadržaj standarda podudara s dosada izgrađenom praksom

međunarodnih investicijskih arbitražnih sudova tako da se ovo može

smatrati pomakom u pravnoj sigurnosti kako investitora tako i stranaka

sporazuma.

3. Napušta se sustav zaštite investicija i investitora pred međunarodnim

arbitražama i uvodi se dvostupanjski sustav zaštite te se osnivaju

„multilateralni sud za ulaganja i žalbeni sud za rješavanje ulagačkih

sporova“.1328 Temeljem članka 8.27. osnovati će se Sud koji će biti nadležan

za rješavanje sporova koji se odnose na eventualne povrede standarda

zaštite koji pruža CETA. Sud će se sastojati od 15 članova koji će postupati

temeljem: (a) Konvencije ICSID-a i Pravilnika za arbitražne postupke; (b)

Pravila o dodatnim mogućnostima ICSID-a ako se ne primjenjuju uvjeti za

postupke u skladu sa stavkom (a); (c) arbitražnih pravila UNCITRAL-a; ili

(d) drugih pravila na temelju dogovora stranaka u sporu.1329 Istovremeno

se osniva i Žalbeni sud koji će biti nadležan za preispitivanje

pravorijeka.1330 Žalbeni sud može potvrditi, izmijeniti ili poništiti

pravorijek Suda na temelju: 1331

(a) pogreški u primjeni ili tumačenju primjenjivog prava;

(b) očitih pogrešaka u uvažavanju činjenica, uključujući uvažavanje

odgovarajućeg domaćeg zakonodavstva;

(c) razloga navedenih u članku 52. stavku 1. točkama od (a) do (e)

Konvencije ICSID.

1328 Čl. 8.29. CETA-e 1329 Čl. 8.23(2) CETA-e 1330 Čl. 8.21(1) CETA-e 1331 Čl. 8.21(2) CETA-e


491

Pored navedenog, CETA donosi još neke novosti u odnosu na većinu

međunarodnih investicijskih ugovora (s izuzetkom NAFTA-e) pa tako npr.

uspostavlja i načelo pune transparentnosti sukladno UNCITRAL pravilima

(čl. 8.36.), uređuje mogućnost sudjelovanja trećih osoba (čl. 8.38.) te

spajanja postupaka (čl. 8.43.).

Za očekivati je da će CETA značiti potpuno novo poglavlje u zaštiti

investitora i njihovih investicija, poglavito u segmentu koji se tiče

mehanizma za rješavanja sporova. Po prvi put se ustanovljuje stalni

investicijski sud. Iako će ovaj sud imati i dalje mnoge karakteristike

međunarodne arbitraže i zapravo se može smatrati stalnim arbitražnim

sudom, najvažnija je razlika u tome što se uvodi dvostupanjsko odlučivanje

i mogućnost preispitivanja pravorijeka zbog ne samo pogrešne primjene

prava već i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, čime

se po prvi put u međunarodni sustav zaštite investicija uvodi klasični

žalbeni postupak.

8.6.4. Uredba o uspostavi okvira za provjeru izravnih stranih ulaganja u Europskoj

uniji

Jedan od pokazatelja smjera u kojem će se razvijati pristup stranim

investicijama je i predložena Uredba o uspostavi okvira za provjeru

izravnih stranih ulaganja u Europskoj uniji koji je Komisija podnijela 13.

rujna 2017. god.1332 I u samoj Uredbi naglašava se potreba za daljnjom

1332 Prijedlog Uredbe Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi okvira za provjeru izravnih

stranih ulaganja u Europskoj uniji, dostupno na:

file:///C:/Users/Administrator/Downloads/PART-2017-404014V1.pdf, pristupljeno 18. siječnja

2018.


492

liberalizacijom i poticanjem stranih ulaganja, ali uz istovremenu zaštitu

interesa Unije i država članica pa se u preambuli navodi:

„Unija će i dalje biti otvorena prema izravnim stranim ulaganjima, ali mora

donijeti snažne i učinkovite politike kojima će se, s jedne strane otvoriti prema

drugim gospodarstvima i osigurati da svi poštuju ista pravila, a s druge strane

zaštititi ključnu europsku imovinu od ulaganja koja bi štetila pravno

utemeljenim interesima EU-a ili njezinih država članica“.

Ovom se Uredbom želi uspostaviti mehanizam za provjeru izravnih stranih

investicija u državama članicama EU-a. Naime u ovom trenutku samo 12

država članica EU-a1333 ima uspostavljene mehanizme za provjeru izravnih

stranih investicija kako bi se utvrdilo predstavljaju li te investicije opasnost

za sigurnost ili javni poredak te države članice. Provjera se posebno odnosi

na izravna strana ulaganja koja bi mogla imati učinke posebice na:

– kritičnu infrastrukturu, uključujući energetsku, prijevoznu,

komunikacijsku, svemirsku i financijsku infrastrukturu i

infrastrukturu za pohranu podataka te osjetljive objekte;

– kritične tehnologije, uključujući umjetnu inteligenciju, robotiku,

poluvodiče, tehnologiju s mogućom dvojnom namjenom, cyber

sigurnost te svemirsku ili nuklearnu tehnologiju;

– sigurnost opskrbe ključnim resursima;

– pristup osjetljivim informacijama ili mogućnost kontroliranja

osjetljivih informacija.1334

Ovim se prijedlogom predviđa da bi države članice koje žele uspostaviti

mehanizme provjere mogle razmjenjivati informacije te da bi u tome

1333 Austrija, Danska, Finska, Francuska, Latvija, Litva, Italija, Njemačka, Poljska, Portugal,

Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo 1334 Čl. 4. prijedloga Uredbe


493

sudjelovala i Komisija. Uvodi se i posebni mehanizam za suradnju kao i

kontakt točke.

Značaj je ove Uredbe, ako ona bude usvojena u tome što će ona dodatno

definirati i osnažiti ulogu Komisije u odnosu na strane investicije u EU. Iako

ona predviđa samo savjetodavnu ulogu Komisije za očekivati je da će se ona

s vremenom širiti na način da će se povećavati njene ovlasti. Također,

Uredba će biti jedna vrsta pritiska na države članice koje nemaju

uspostavljene ovakve mehanizme provjere da ih uspostave i da sudjeluju u

razmjeni informacija. Na ovaj će se način provesti i neka vrsta podjele među

državama članicama na one koje sudjeluju u „zajedničkom sustavu provjere

investicija“ te time stvaraju dodatni zajednički prostor i one koje će ostati

izvan toga.


494

ZAKLJUČAK

Istraživanje je potvrdilo da III. dio UEP-a kojim se definira promicanje i

zaštita investicija zajedno s dijelom koji se odnosi na rješavanja sporova

između investitora i neke države članice, konkretno članak 26. UEP-a,

predstavljaju zapravo međunarodni investicijski ugovor. Ovi dijelovi UEP-

a nastali su kao rezultat dotadašnjeg razvoja bilateralnih investicijskih

ugovora i arbitražne prakse njihove primjene. Usporedbom standarda

zaštite investicija kako su definirani u UEP-u s onim sadržanim u drugim

investicijskim ugovorima,kako bilateralnim tako i multilateralnim, vidljivo

je da UEP sadrži najviše standarde zaštite koji su do sada izgrađeni. Kada se

usporedi arbitražna praksa primjene investicijskog dijela UEP-a s praksom

primjene drugih investicijskih ugovora, vidljivo je da rješenja iz arbitražnih

odluka koja su donesena u primjeni UEP-a slijede rješenja arbitražnih

sudova koja su primjenjivali druge investicijske ugovore. Međutim, vidljiv

je i obrnuti trend, odnosno često pozivanje na odluke donesene u primjeni

UEP-u. Dakle, može se zaključiti da praksa primjene UEP-a u velikoj mjeri

slijedi praksu primjene drugih investicijskih ugovora i da u istoj mjeri

utječe na praksu primjene drugih investicijskih ugovora. Praksa primjene

UEP-a predstavlja integralni dio opće prakse primjene međunarodnog

investicijskog prava.

Usporedbom standarda zaštite kako su definirani u UEP-u, posebice

primjenom tih standarda u praksi, može se zaključiti da je UEP bitno

doprinio razvoju međunarodnog investicijskog prava. O važnosti UEP-a,

odnosno onog njegovog dijela koji se odnosi na standarde zaštite investicija

i na omogućavanje izravnog pristupa investitora arbitraži govori i činjenica

da je u posljednjih nekoliko godina UEP postao najčešće korišteni


495

međunarodni investicijski ugovor u međunarodnim investicijskim

arbitražama.

Također se iz istraživanja vidi da je UEP imao bitnog utjecaja na razvoj

prava EU-a u odnosu na investicije, poglavito u odnosu na definiranje

standarda pravičnog i poštenog tretmana, dopuštanja zakonskih

intervencija na štetu investitora, ako su one opravdane nekom javnom

svrhom i naznakama uspostave stalnog mehanizma (dvostupanjskog) za

rješavanje investicijskih sporova. Ako gledamo povijesni razvoj

međunarodnog investicijskog prava, vidljivo je da je UEP donesen kao prvi

multilateralni investicijski ugovor koji nije regionalno ograničen kao npr.

NAFTA. Način donošenja, dakle njegovo prerastanje iz jedne političke

deklaracije kakva je bila Europska energetska povelja u obvezujući ugovor,

posebice u investicijskom dijelu, također govori kako se radilo o procesu

koji je rezultirao donošenjem odredbi koje su u tom trenutku predstavljale

najviši doseg međunarodnog investicijskog prava. Strane investicije na

području energetike posebno su zanimljive jer se u posljednje vrijeme,

naročito zbog promjene u odnosu na obnovljive izvore energije, mijenja i

narav investitora i investicija u energetici. Naime, umjesto velikih

„strateških“ investicija za koje su se često sklapali i posebni ugovori između

države i investitora, pojavljuje se veliki broj manjih stranih investicija i

investitora koji ulaze na tržište pojedine zemlje bez posebnog ugovora s

državom i po pravilima koja vrijede za sve. To, s jedne strane povećava broj

potencijalnih arbitražnih postupaka, a s druge strane ukazuje na potrebu za

pojednostavljenjem tih postupaka. Upravo u tom segmentu UEP je dao

veliki doprinos jer je otvorio put i ovim „malim“ investitorima za izravnu

zaštitu njihovih investicija pred međunarodnom arbitražom s jedne strane,


496

a s druge strane, kroz izgradnju arbitražne prakse, utječe na poboljšanje

pravne sigurnosti kako investitora tako i država primateljica investicije.

O važnosti UEP-a za razvoj međunarodnog investicijskog prava i prakse

govori i npr. predmet Yukos, odnosno pitanje privremene primjene

međunarodnih ugovora i to ne zato što se radi o najvećem tužbenom

zahtjevu, koji je usvojen u arbitražnoj praksi do sada i zbog političkih

konotacija koje ima taj predmet, već zbog pravnog pitanja koje se može

svesti na to može li se investitor pouzdati u to da će se neki međunarodni

ugovor privremeno primjenjivati temeljem izjave i postupanja izvršne

vlasti neke zemlje ili investitor mora ispitivati je li izvršna vlast prekoračila

svoje ovlasti. Arbitražni sud zauzeo je stav prema kojem se neovlašteno

preuzimanje međunarodne obveze od Vlade ne bi trebalo reflektirati na

investitora koji je temeljem toga poduzeo neku investiciju, dok je

nizozemski sud u postupku poništaja pravorijeka zauzeo suprotno

stajalište. Kad je u pitanju opseg pojma investicije UEP je također napravio

veliki iskorak u zaštiti investitora i njihovih investicija na način da je njime

dana najšira moguća definicija investicije. Takav je pristup potvrđen i u

praksi arbitražnih sudova koji su primjenjivali UEP.

Također je bitan i stav, koji je zauzela i većina arbitražnih sudova koji su

primjenjivali UEP, o tzv. Salini testu. Većina je arbitražnih sudova naime

utvrdila kako se taj test ne može primjenjivati na postupke po UEP-u budući

da on sadrži definiciju investicije pa ne postoji nikakvo opravdanje da se

dodaju neki novi kriteriji koje sadrži tzv. Salini test. Isti je stav zauzet i u

odnosu na Washingtonsku konvenciju, dakle Salini test ne može se

primjenjivati ni na nju. S obzirom na sve veći broj arbitražnih odluka koje

se pozivaju na odluke sudova koji su postupali po UEP-u, ovakav stav je od


497

velikog značaja prema budućnosti tzv. Salini testa koji je već bio osporavan

u arbitražnoj praksi.

Kod pitanja investicija važno je ukazati i na stav koji se izgradio u praksi

primjene UEP-a prema kojem, iako on ne sadrži zahtjev da investicija mora

biti zakonita, zaštita koju pruža ne odnosi se na investicije koje su

nezakonite, bilo po nacionalnom ili po međunarodnom pravu. Ovo je

također jedno od pitanja kojim se izgrađuje arbitražna praksa, poglavito

kod primjene ugovora koji ne sadrže takve odredbe, tako da je ovakav stav

arbitražnih sudova koji su primjenjivali UEP od velikog značaja i za

primjenu drugih investicijskih ugovora. UEP kod utvrđivanja pripadnosti

investitora koji su fizičke osobe, pored uobičajenog kriterija državljanstva

koji primjenjuje i Washingtonska konvencija, primjenjuje i dodatni kriterij

„stalnog nastana“, dakle širi krug mogućih investitora koji uživaju zaštitu

po UEP-u.

Što se tiče investitora koji su pravne osobe, UEP kod određivanja

pripadnosti primjenjuje kriterij da je takva osoba organizirana u skladu s

pravom neke od država članica UEP-a što zapravo znači da treba biti

registrirana u nekoj od država članica. Pri tome je važna i iznimka prema

kojoj i trgovačko društvo koje ima državljanstvo države primateljice

investicije koja je stranka u sporu, može biti državljanin druge ugovorne

strane u smislu članka 25(2)(b) Washingtonske konvencije ako je pod

kontrolom investitora iz treće države, pod uvjetom da je ta kontrola

postojala i prije nego što je nastao spor između trgovačkog društva i države

primateljice investicije. Dakle, i kod definiranja investitora, UEP

primjenjuje široku definiciju, upravo kako bi proširio krug investitora na

koje se primjenjuje zaštita.


498

Što se tiče načina zaštite investicija, UEP se kao rezultat političkog

kompromisa opredijelio na vrlo širok izbor mogućih arbitražnih foruma

pred kojima investitor može zatražiti zaštitu svoje investicije: ICSID po

pravilima određenim Dodatnim uvjetima za administriranje postupaka, ad

hoc arbitražni sud uspostavljen na temelju Arbitražnih pravila Komisije

Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo ili Arbitražni sud u

okviru Arbitražnog instituta Stockholmske trgovačke komore.

Prema raspoloživim podacima do sada je najviše predmeta podneseno

ICSID-u, arbitražama koje postupaju po UNCITRAL pravilima, njih 18 (od

toga 12 pred ad hoc arbitražnim sudovima i šest pred Stalnim arbitražnim

sudom – Permanent Court of Arbitration u Haagu), i Arbitražnom institutu

Stockholmske trgovačke komore, njih 16. do lipnja 2017. god. su prema

dostupnim podacima pokrenut 101 arbitražni postupak temeljem UEP-a od

čega je njih 60 još u tijeku, 31 je okončan pravorijekom, jedan je prekinut, u

jednom je povučena tužba, a njih osam je riješeno nagodbom stranaka.

Značaj davanja ovako širokog izbora mogućih arbitražnih foruma doprinio

je s jedne strane atraktivnosti UEP-a, poglavito dodavanjem Stockholmske

trgovačke komore kao neke vrste protuteže ICSID centru, što je bilo

izuzetno značajno u vrijeme kada se usvajao UEP. S druge strane, ovako

širok izbor arbitražnih foruma pomogao je u uzajamnom prožimanju

prakse arbitražnih sudova koji su primjenjivali UEP i onih koji su

primjenjivali druge investicijske ugovore.

Kad su u pitanju standardi zaštite investitora i njihovih investicija, UEP je

također napravio značajan iskorak. Prvo je već u samom tekstu obuhvatio

sve standarde zaštite koji su se do tada navodili, bilo u drugim

investicijskim ugovorima, bilo definirali kroz praksu arbitražnih sudova.


499

Prema UEP-u su države članice dužne poštivati: standard poštenog i

pravičnog tretmana, pružati stalnu zaštitu i sigurnost, zabranjeno im je

poduzimanje neopravdanih i diskriminirajućih mjera, definira se tzv.

„kišobran klauzula“, nacionalni tretman i tretman najpovlaštenije nacije te

na kraju postojanje učinkovitih mjera za zaštitu prava. U UEP-u su sadržani

svi standardi koji se primjenjuju u međunarodnom investicijskom pravu

tako da je ovaj Ugovor i praksa koja se na njemu izgrađuje dobar prikaz

suvremenog pristupa kod standarda zaštite investitora. Posebno je važna

praksa koja se izgradila po pitanjima vezanim uz standard poštenog i

pravičnog tretmana koja ide u smjeru da je to s jedne strane samostalni

standard, a s druge strane da se radi o standardu koji obuhvaća čitav niz

elementa koji su i inače prepoznati u teoriji međunarodnog investicijskog

prava i prakse arbitražnih sudova koji ga primjenjuju. Također je bitan i

stav prema kojem se zahtjev za pružanjem stalne zaštite i sigurnosti odnosi

ne samo na fizičku zaštitu i sigurnost već i na pravnu.

U pogledu izvlaštenja i obeštećenja UEP nije donio neke važnije pomake, ali

je potvrdio prevladavajuća stajališta koja se tiču vrsta izvlaštenja, pitanja

zakonitosti kao i načina davanja obeštećenja.

Zanimljiv je odnos UEP-a i EU prava. Naime, UEP je specifičan i po tome što

su stranke Ugovora ne samo sve države članice EU-a, nego i sama EU. UEP

se sve više primjenjuje u tzv. intra-EU investicijskim sporovima, dakle u

sporovima između investitora koji su državljani neke od članica EU i neke

druge države članice EU. U takvim sporovima Europska komisija tražila je

status amicus curiae i nastupala s argumentacijom da arbitražni sudovi nisu

nadležni za postupanje budući da se radi o intra-EU sporovima i primjeni

EU prava. Arbitražni sudovi su odbijali navode Europske komisije i


500

utvrđivali svoju nadležnost u ovim predmetima. Za očekivati je da će

ovakav pristup arbitražnih sudova, uz činjenicu da je intra-EU sporova

temeljem UEP-a sve više, potaknuti Komisiju na odlučniju akciju usmjerenu

na pritisak na države članice kako bi otkazale UEP. Ipak, i u tom slučaju bi

investitori koji su poduzeli svoje investicije prije otkaza ugovora, uživali

zaštitu po UEP-u još dvadeset godina, tako da takav potez ne bi trebao imati

značajnijeg učinka. Kada se sagleda CETA kao i odredbe nacrta TTIP-a,

vidljivo je da su ugrađena određena rješenja iz UEP-a, ali i da EU nastoji

riješiti određene slabosti koje su postale vidljive ne samo iz prakse

primjene UEP-a, već i drugih investicijskih ugovora. Najznačajniji pomaci u

definiranju prava države su: zbog opravdane javne politike država može

mijenjati svoje zakonodavstvo i na štetu stranog investitora, bez da mu je

za to dužna dati naknadu, detaljno definiranje sadržaja standarda

pravičnog i poštenog tretmana i možda najznačajnija promjena – uvođenja

Stalnog suda za investicijske sporove te dvostupanjskog odlučivanja.


501

RECENZIJE

Rukopis dr. sc. Orsata Miljenića pod naslovom "Zaštita investicija po

ugovoru o energetskoj povelji" jest zapravo njegova dorađena disertacija

koju je obranio u srpnju 2018. godine. Imao sam zadovoljstvo biti članom

povjerenstva za ocjenu i obranu tog doktorskog rada koji je vrlo visoko

ocijenjen.

Ugovor o energetskoj povelji (UEP) jedan je od važnijih međunarodnih

ugovora koji ima cilj promicati i zaštititi strane investicije na području

energetike. Kao i većina takvih ugovora, i ovaj ugovor uređuje mehanizme

zaštite investicija o kojima je riječ putem međunarodnih investicijskih

arbitražnih sudova. Važnost UEP-a za Republiku Hrvatsku očituje se u tome

što je, svojim pristupanjem tom međunarodnom pravnom instrumentu, s

jedne strane pristala pružiti potencijalnim stranim investitorima sva ona

jamstva koja su njime utvrđena, dok je s druge strane stvorila pretpostavke

da pod istim uvjetima i hrvatski investitori ostvaruju svoja prava prema

drugim državama potpisnicama. U oba smisla UEP može imati značajne

izravne ili posredne pozitivne učinke za hrvatsko gospodarstvo. Njegova

posebna aktualnost jest, međutim, u tome što je na temelju njega pokrenut

i niz međunarodnih arbitražnih sporova u kojima Republika Hrvatska

sudjeluje kao jedna od stranaka. UEP je, naime, bio osnova za pokretanje

spora između MOL-a i Republike Hrvatske te spora između Hrvatske

elektroprivrede i Republike Slovenije.

Autor je u radu, na temelju provedene normativne analize UEP-a i drugih

odgovarajućih međunarodnih instrumenta, ali i relevantne međunarodne

arbitražne prakse, argumentirano dokazao da standardi zaštite investitora


502

prema UEP-u korespondiraju s općeprihvaćenim standardima zaštite u

međunarodnom investicijskom pravu, da praksa u njegovoj primjeni

uglavnom ne odstupa od prakse u primjeni drugih sličnih instrumenata, da

je UEP značajno pridonio razvoju i stabilizaciji međunarodnog

investicijskog prava te da je pravno relevantan i za rješavanje sporova

između državljana i država Europske unije, iako je Europska komisija

zauzela drukčije stajalište.

Razumijevanju međunarodnog investicijskog prava, ali i uloge UEP-a u

okviru tog prava, svakako pridonose poglavlja o razvoju tog prava, posebno

o genezi UEP-a, o vremenskim granicama njegova važenja i o njegovom

tumačenju u arbitražnoj praksi. Takav - povijesno-komparatistički - pristup

autor je primijenio i prigodom obrade i prezentacije standarda pravičnog i

poštenog tretmana, legitimnih očekivanja investitora, stabilnosti,

predvidljivosti i konzistentnosti, načela zakonitosti, načela postupanja u

zakonitom procesu i suzdržavanja od uskrate pravde, zabrane

diskriminacije, načela razmjernosti i načela transparentnosti, dakle,

temeljnih standarda i načela međunarodnog investicijskog prava. Takvim

pristupom naznačio je i moguće pravce daljnjeg razvoja međunarodnog

investicijskog prava.

Posebnu vrijednost rada predstavlja kritička prezentacija i analiza gotovo

sve relevantne arbitražne prakse te njezina važnosti za zaštitu investicija

općenito, ali i za razumijevanje i razvoj pojedinih temeljnih pojmova i

segmenata međunarodnog energetskog investicijskog prava. Ta analiza

omogućava uvid u načine na koje su se u toj praksi određivali pojmovi

investicije i investitora, ali i kriteriji za ocjenu zakonitosti investicije; kako

se ta praksa odnosila prema pitanjima o izboru arbitražnog foruma,


503

sudjelovanja trećih osoba u arbitražnim postupcima, javnosti tih postupaka

i njihovog paralelnog vođenja; te koje je značenje pridano standardima

zaštite investicija.

Osobito je važno poglavlje u kojem se razmatra nadležnost EU-a u odnosu

na strane investicije. Pritom se ta nadležnost analizira odvojeno u odnosu

prema investicijama utemeljenim na investicijskim ugovorima sklopljenim

s trećim zemljama, na investicijskim ugovorima sklopljenim između država

članica EU-a te na investicijskim ugovorima u kojima pored država članica

EU-a sudjeluje i sama Unija.

U pravnoj znanosti Hrvatske, ali i u stručnim pravnim krugovima,

problematika međunarodnih arbitražnih sporova na temelju UEP-a do sada

je ostala gotovo nezamijećena, kao što je uostalom općenito malo pažnje

posvećeno rješavanju takvih sporova, unatoč tome što njihovi ishodi mogu

biti dramatični za domaće gospodarstvo. Upravo je zbog toga rad koji je

predmet ove recenzije izvanredno važan doprinos ne samo unapređenju,

već zapravo i utemeljenju hrvatske znanosti energetskog prava, osobito

onog njegovog aspekta koji se tiče arbitražnog rješavanja investicijskih

sporova.

Rezimirajući, treba iznova naglasiti da ovaj rad nema samo teorijsku

vrijednost, već je od neposrednog interesa za Republiku Hrvatsku – njezinu

poziciju na međunarodnom tržištu energetskih investicija, ali i za zaštitu

njezinih interesa prigodom stupanja u različite investicijske aranžmane.

Poznavanje međunarodnog investicijskog pravnog uređenja, uključujući

mehanizme mogućeg arbitražnog rješavanja investicijskih sporova kao

segmenta zaštite inozemnih investicija nužna je pretpostavka za uspješno


504

pozicioniranje na navedenom tržištu, ali i za preveniranje mogućih štetnih

posljedica koje bi gubitak investicijskih sporova mogao imati za hrvatsko

gospodarstvo.

Rad je pisan u maniri odgovarajućih engleskih studija – pregledno,

jednostavno i, što je izvanredno važno, argumentirano i lako razumljivo.

Zbog toga će svim onima koji se žele i trebaju znanstveno, ali i na stručnoj i

provedbenoj razini, baviti problematikom međunarodnog energetskog

prava, osobito pitanjima zaštite inozemnih energetskih investicija, u prvom

redu pravnicima i ekonomistima koji rade u državnoj upravi, u državnom

odvjetništvu, odvjetnicima i sucima, pružiti precizne i akuratne odgovore

na gotovo sva relevantna pitanja koja bi se u vezi s primjenom UEP-a mogla

postaviti na teorijskoj i provedbenoj osnovi.

Ovaj rad, tiskan kao knjiga, mogao bi, zapravo trebao bi biti i povod za

osnivanje posebnih predmeta (katedri) na hrvatskim pravnim učilištima o

međunarodnom (europskounijskom) investicijskom pravu, uključujući i

rješavanje investicijskih sporova. Neovisno o tome, takva bi knjiga mogla

biti od interesa i za studente prava, osobito onih na specijalističkim i

doktorskim studijima iz međunarodnog gospodarskog i međunarodnog ne

samo javnog već i privatnog prava.

Zbog svega navedenog, rad dr. sc. Orsata Miljenića "Zaštita investicija po

ugovoru o energetskoj povelji" nedvojbeno zaslužuje biti objavljen kao

knjiga.

Prof. emeritus dr. sc. Mihajlo Dika


505

Ugovor o energetskoj povelji (UEP) međunarodni je ugovor čija je svrha

promicanje i zaštita investicija u energetskom sektoru. U posljednje vrijeme

ugovori iz područja energetike najčešći su predmet odlučivanja

međunarodnih investicijskih arbitražnih sudova. Za Hrvatsku je on dodatno

značajan kao potencijalni temelj za tužbe stranih investitora u energetici

protiv Republike Hrvatske, odnosno hrvatskih investitora protiv država

članica UEP-a. Tako je korišten kao temelj u međunarodnim arbitražama

HEP protiv Slovenije i MOL protiv Hrvatske. Zbog toga nema dvojbe da je

predmet rada vrlo važna tema i svakako treba pozdraviti ideju autora da se

njome bavi. U svom osnovnom obliku rukopis je autorov doktorski rad.

Autor iznosi nekoliko važnih hipoteza koje u radu obrađuje: prva je da

standardi zaštite investitora u UEP-u odražavaju opće prihvaćene

standarde zaštite u međunarodnom investicijskom pravu; druga je da se

praksa njegove primjene podudara s praksom primjene drugih

međunarodnih investicijskih ugovora; treća je teza da je UEP znatno

pridonio razvoju međunarodnog investicijskog prava, temeljeći to na

analizi arbitražnih odluka po drugim međunarodnim investicijskim

ugovorima u kojima se citira i poziva na odluke arbitražnih sudova u

njegovoj primjeni; četvrta je da je UEP primjenjiv i na sporove između

državljana i država EU-a, unatoč drugačijem stavu Europske komisije.

Svakome tko voli povijest bit će zanimljiv dio u kojem se prikazuje povijesni

razvoj investicijskog prava općenito, kao i nastanak UEP-a, čime se već ulazi

u meritum njegove primjene kroz odredbe o temporalnom važenju, a kroz

praksu međunarodnih arbitraža. Svojevrsni povijesni prikaz daje se i kod

analize standarda ponašanja u slučaju međunarodnih investicija,


506

primjerice standarda pravičnog i poštenog tretmana, legitimnih očekivanja

investitora, stabilnosti, predvidljivosti i konzistentnosti, načela zakonitosti,

načela postupanja u zakonitom procesu i suzdržavanja od uskrate pravde,

zabrane diskriminacije, načela razmjernosti i načela transparentnosti.

Držim da je taj povijesni prikaz razvoja standarda ponašanja i načela

investicija vrlo važan i zanimljiv i u svakoj raspravi o mogućim pravcima

razvoja investicijskog prava.

Autor je u knjizi obradio praktički sve dostupne arbitražne odluke kroz

različite aspekte njihove važnosti za pojedina pitanja zaštite investicija u

energetici, kao i zaštite investicija općenito. Primjerice, to se odnosi na

pitanja definicije pojmova investicije i investitora, zakonitosti investicije,

kao i pitanja npr. izbora arbitražnog foruma, sudjelovanja trećih osoba u

arbitraži, javnosti postupka, usporednih postupaka i standarda zaštite

investicija. Posebnu vrijednost ima poglavlje u kojemu se analizira

nadležnost Europske unije u odnosu na strane investicije, pri čemu se

razlikuju investicijski ugovori sklopljeni s trećim zemljama, investicijski

ugovori sklopljeni između država članica EU-a i posebice UEP kao mješoviti

ugovor (stranke su i države članice EU-a, ali i sama EU).

Ovo je prvi rad na hrvatskom jeziku koji se bavi pitanjima UEP-a, posebice

njegovom primjenom u arbitražnoj praksi u odnosu na standarde zaštite

investitora i njihovih investicija. S razlogom se upozorava da neki aspekti

primjene UEP-a mogu biti itekako značajni za Hrvatsku, a napose zbog sve

većeg broja arbitraža u kojima se kao stranka može pojaviti i Hrvatska,

odnosno hrvatska trgovačka društva.


507

Unatoč svojoj znanstvenoj vrijednosti, knjiga nije teška za čitanje jer je

autorov stil jednostavan i fluentan.

Držim da ovaj rad ima sve atribute koji se očekuju od znanstvenog rada te

da može biti neizostavan alat za svakoga tko se želi dublje baviti

međunarodnim investicijskim pravom. No, knjiga je i odličan priručnik

praktičarima koji se u svojem radu bave investicijama u području

energetike, pri čemu valja posebno naglasiti hrvatska državna tijela koja se

susreću s arbitražama u području investicija. Jednako tako, ona može biti

udžbenik studentima diplomskih i poslijediplomskih studija u svim

kolegijima koji se tiču investicija, energetike pa i arbitraže.

Prof. dr.sc. Siniša Petrović


508

LITERATURA

1. Accaoui, Lorfing, Pascale; Burghetto, Maria Beatriz, The Evolution and Current Status of the Concept of Indirect Expropriation in Investment Treaties and Arbitration, Indian Journal of Arbitration Law, Vol. 6, Issue 2, 2018, str. 98-123.

2. Alvarez, E. José; Khamsi, Kathryn, The Argentine Crisis and Foreign Investors, u: Karl P. Sauvant (ur), The Yearbook on International Investment Law and Policy 2008-2009, 2009, Oxford University Press, str. 379-478.

3. Andrassy, Juraj; Bakotić, Božidar; Lapaš, Davorin; Seršić, Maja; Vukas, Budislav, Međunarodno pravo, 1. dio, Školska knjiga, Zagreb, 2010.

4. Andrassy, Juraj; Bakotić, Božidar; Lapaš, Davorin; Seršić, Maja; Vukas, Budislav, Međunarodno pravo, 2. dio, Školska knjiga, Zagreb, 2012.

5. Ankersmit, Laurens, The Compatibility of Investment Arbitration in EU Trade Agreements with the EU Judicial System, Journal for European Environmental & Planning Law, Vol. 13, 2016, str. 46-63.

6. Asiedu-Akrofi, Derek, ICSID Arbitral Decision, The American Journal of International Law, Vol. 86, No. 2 ,1992, str. 371-376.;

7. Babić, Davor, Pravičan i pošten tretman ulaganja u međunarodnom investicijskom pravu, Zbornik PFZ, 62(1-2), 2012, str.. 397-415.

8. Baltag, Crina, Not Hot Enough: Cooling-off Periods and the Recent Developments under the Energy Charter Treaty, Indian Journal of Arbitration Law, Vol. 6, Issue 1, 2017), str. 190-196.

9. Baltag, Crina, Denial of Benefits Clause in Pac Rim v. El Salvador and Liman v. Kazakhstan, Journal of World Investment & Trade, Vol. 15, Issue 3-4, 2014, str. 726-736.

10. Besch Morris, Typical Questions Arising within Negotiations, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 93-152.

11. Bischoff, Jan Asmus i Happ, Richard, The Notion of Investment, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 495-544.

12. Bjorklund, Andrea K., National Treatment, u: August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008. str. 29-58.

13. Bjorklund, K. Andrea, NAFTA's Contributions to Investor-State Dispute Settlement, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 261-282.


509

14. Bondar, Katheryna, Annulment of ICSID and Non-ICSID Investment Awards: Differences in the Extent of Review, Journal of International Arbitration, Vol. 32, Issue 6, 2015, str. 621-675.

15. Borchard, M. Edwin., Diplomatic Protection of Citizens Abroad or the The Law of International Claims, Banks Law Publishing Co., 1915., dostupno na: https://ia802505.us.archive.org/20/items/thediplomaticpro00borc/thediplomaticpro00borc.pdf, pristupljeno 19. travnja 2017.

16. Borovikov, Edward; Crevon-Tarassova, Anna; Evtimov Bogdan, European Union, International Arbitration Review, Edition 8, 2017., dostupno na http://thelawreviews.co.uk/edition/the-international-arbitration-review-edition-8/1145674/european-union, pristupljeno 18. siječnja 2018.

17. Brazell, Lorna, Draft Energy Charter Treaty: Trade, Competition, Investment and Environment, Journal of Energy and Natural Resources Law, Vol. 12, Iss. 3, 1994., str. 299-341.

18. Brown, Chester, International Investment Agreements - History, Approaches, Schools u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 153-185.

19. Bungenberg, Marc i Hobe, Stephan, The Relationship of International Investment Law and European Union Law, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 1602-1628.

20. Bungenberg, Marc, The Division of Competences Between the EU and Its Member States in the Area of Investment Politics, u: Bungenberg M., Griebel J. i Hindelang S. (ur), International Investment Law and the EU Law, Springer, Berlin, Heidelberg, 2011., str. 29-42.

21. Cameron D. Peter, The Energy Charter Treaty and East-West transit, u: Coop, Graham (ur), Energy Dispute Resolution: Investment Protection, Transit and the Energy Charter Treaty, Juris Publishing, New York, 2011. str. 297-313.

22. Cameron, D. Peter, International Energy Investment Law, The Pursuit of Stability, Oxford University Press, 2012.

23. Christoph H. Schreuer, Selected Standards of Treatment Available Under the Energy Charter Treaty, u: Graham Coop i Clarisse Ribeiro (ur.) Investment Protection and the Energy Charter Treaty, Juris Publishing, Hungitnon, 2008, str. 63-100.

24. Clasmeier, Maximilian, Arbitral Awards as Investments: Treaty Interpretation and the Dynamics of International Investment Law, International Arbitration Law Library, Volume 39, Kluwer Law International 2016.

25. Cohen Smutny, Abby, Claims of Shareholders in International Investment law, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 363-376.


510

26. Commission, P. Jeffery, Precedent in Investment Treaty Arbitration- A Citation Analysis of a Developing Jurisprudence, Journal of International Arbitration, Vol. 24, Iss. 2, 2007., str. 129-158.

27. Coop, Graham, 20 Years of the Energy Charter Treaty, ICSID Review, Vol. 29, No 3, 2014., str. 515-524.

28. Cordero Moss, Guiditta, Full Protection and Security, u: August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008. str. 131-149.

29. Crawford, James, The International Law Commission's Articles on State Responsibility, Introduction, Text and Commentaries, Cambridge University Press, 2002.

30. De Brabandere, Eric; Van Damme, Isabelle, Good Faith in Treaty Interpretation, u: Andrew D. Mitchell; M. Sornarajah; Tania Voon (ur.) Good Faith and International Economic Law, Oxford University Press, 2015., str. 37-59.

31. De Brabandere, Eric, Arbitral Decisions as a Source of International Investment Law, u: Tarcisio Gazzini i Eric De Brabandere (ur.), International Investment Law. The Sources of Rights and Obligations, Martinus Nijhoff Publishers, Leiden/Boston, 2012., str. 245-288.

32. De Brabandere, Eric, The Settlement of Investment Disputes in Energy Sector, u: Eric de Brabandere; Tarcisio Gazzini (ur.), Foreign Investment in the Energy Sector, Balancing Private and Public Interests, Martinus Nijhoff Publishers, Leiden/Boston 2014, str. 130-168.

33. De Luca, Anna, Renewable Energy in the EU, the Energy Charter Treaty, and Italy's Withdrawal Therefrom, OGEL/TDM 3 2015., Bocconi Legal Studies Research Paper No. 2657395, dostupno na https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2657395, pristupljeno 28. prosinca 2017.

34. Desierto, A. Diane, The International Court of Justice in the Settlement of International Investment Disputes, Journal of Dispute Prevention and Resolution, Vol. 1, No. 1, 2012.; dostupno na http://ssrn.com/abstract=2195780

35. Deutsch, Richard, An ICSID Tribunal Denies Jurisdiction for Failure to Satisfy BIT's Cooling-Off Period: Further Evidence of a Sea Change in Investor-State Arbitration or a Meaningless Ripple, Houston Journal of International Law, Vol. 33, Issue 3, 2011., str. 589-604.

36. Diel-Gligor, Katharina; Hennecke, Rudolf, Investment in Accordance with the Law, u: Bungenberg; Griebel; Hobe; Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 566-576.

37. Dimopoulos, Angelos, EU Foreign Investment Law, Oxford University Press, 2011.,

38. Dolzer, Rudolf, New Foundations of the Law of Expropriation of Alien Property, American Journal of International Law, Vol. 75, Issue 3, 1981., str. 553-589.


511

39. Dolzer, Rudolph and Schreuer, Christoph, Principles of International Investment Law, sec.ed., Oxford University Press, 2012.

40. Dolzer, Rudolph; Stevens Margrete, Bilateral Investment Treaties, Kluwer Law International, The Hague, 1995.

41. Dolzer, Rudolph, Indirect Expropriations: New Developments, New York University Law Journal, Vol. 11, 2002., str. 64-93.

42. Douglas, Zachary, The Plea of Illegality in Investment Treaty Arbitration, ICSID Review, Volume 29, No 1, 2014., str. 155-186.

43. Dumberry, Patrick, State of Confusion: The Doctrine of „Clean Hands“ in Investment Arbitration After the Yukos Award, The Journal of World Investment & Trade, Vo. 17, Iss. 2, 2016., str. 229-259.

44. Fernandnez-Arnest, Juan, Different Systems for the Annulment of Investment Awards, ICSID Review, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Vol. 26, Iss. 1, 2011., str. 128–146.

45. Fiorelli, Gaetano, Iorio, Italy withdraws from Energy Charter Treaty, Global Arbitration News, 6. svibnja 2015. god., dostupno na: https://globalarbitrationnews.com/italy-withdraws-from-energy-charter-treaty-20150507/, pristupljeno 28. prosinca 2017.

46. Gačić, Milica; Englesko-hrvatski Rječnik prava ,međunarodnih odnosa, kriminalistike i forenzičnih znanosti, kriminologije i sigurnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

47. Gadelshina, R., Elvira, Burden of Proof under the Denial-of-Benefits Clause of the Energy Charter Treaty: Actori Incumbit Onus Probandi, Journal of International Arbitration, Vol. 29, Issue 3, 2012., str. 269-284.

48. Gaillard, Emmanuel, Investments and Investors Covered by the Energy Charter Treaty, u: Clarisse Ribeiro (ur.) Investment Arbitration and the Energy Charter Treaty, JurisNet LLC, Hungtington, 2006., str. 54-73.

49. Galvez, Cynthia C, “Necessity,” Investor Rights, and State Sovereignty for NAFTA Investment Arbitration, Cornell International Law Journal, Vol. 46, Iss.1, 2013., str. 143-163.

50. Gazzini, Tarcisio, Interpretation of International Investment Treaties, Hart Publishing, Oxford, 2016.

51. Giorgetti, Chirara, International Decisions: The Yukos Arbitrations (Hulley Enterprises Limited (Cyprus) v. The Russian Federation, Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Veteran Petroleum Limited (Cyprus) v. The Russian Federation, American Journal of International Law, Vol 9, Issue 2, 2015., str. 387-393.

52. Gordon, Kathryn; Pohl, Joachim, Investment Treaties over Time - Treaty Practice and Interpretation in a changing World, OECD Working Papers on International Investment , 2015/02, OECD Publishing, dostupno na:

https://globalarbitrationnews.com/author/gaetano-iorio-fiorelli/




512

http://www.oecd.org/investment/investment-policy/WP-2015-02.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

53. Gosis, Diego Brian, Investment Arbitration, Remedies in Investment Arbitration: How to Redress Expropriation Claims, Austrian Yearbook on International Arbitration, 2017, str. 245-254.

54. Grierson-Weiler, Todd; Laird A., Ian, Standards of Treatment, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 259-304.

55. Guillaume, Gilbert, The Use of Precedent by International Judges and Arbitrators, Journal of International Dispute Settlement, Vol. 2, No 1, 2011., str. 5-23.

56. Haeri, Hussein & Dağli, Ruzin, Fairness and the Final Word: State Responsibility for Court Action in Investment Arbitration, The Turkish Commercial Law Review, Vol. 2. ,Iss 1., 2016., str. 3-16.;

57. Hafner, Gerhard, The „Provisional Application“ of the Energy Charter Treaty, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 593-607.

58. Hahn, Michael, EU Rules and Obligations Related to Investment, International Investment Law, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 671-684.

59. Happ, Richard, Dispute Settlement Under the Energy Charter Treaty, German Yearbook of International Law, Vol. 45, 2002., str. 331-362.

60. Happ, Richard, Energy Charter Treaty, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 240-260.

61. Happ, Richard, The Nord Stream Pipeline: Settlement of Disputes under the Energy Charter Treaty?, German Yearbook of International Law, Vol. 52, 2009., str. 341-355.

62. Haverbeke, David; Raf, Callaerts; Vandorpe, Wouter, Arbitration in the EU Energy Sector: Recent Developments and Case Law, European Energy and Environtmental Law Review, December 2017., str. 154-171.

63. Herranz-Surralés, Anna, An Upstream Battle: The EU and the Reform of the Energy Charter Treaty, u: Esther Barbé, Oriol Costa, Robert Kissack (ur.), EU Policy Responses to a Shifting Multilateral System, Palgrave Macmillan, London, 2016., str. 49-69.

64. Hobér, Kaj, MFN Clause and Dispute Resolution in Investment Treaties: Have We Reached the End of the Road, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009. str. 31-41.


513

65. Hobér, Kaj, Energy Charter Treaty: An Overview, Journal of World Investment & Trade, Vol. 8 No. 3, 2007., str. 323-356.

66. Hobér, Kaj, Investment Arbitration and the Energy Charter Treaty, Journal of International Dispute Settlement, Vol. 1, Iss. 1, February 2010., str. 153–190.

67. Hobér, Kaj, Recent trends in energy disputes, u: Kim Talus (ur.), Research Handbook on International Energy Law, Edward Elgar Publishing, UK, 2014, str. 225-240.

68. Hobér, Kaj, State Responsibility and Attribution, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 549-583.

69. Hoffmann, Anne K, Denial of benefits, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 598-613.

70. Hoffmann, Anne K., Indirect Expropriation, u: August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008. str. 152-170.

71. Hoffmeister, Frank i Güneş Ünüvar, From BITS and Pieces towards European Investment Agreements, u: Bungenberg M., Reinisch A. i Tietje C. (ur.) EU and Investment Agreements: Open Questions and Remaining Challenges, Nomos i Dike, Baden-Baden i Zurich,2013. Str. 55-86.

72. Isakoff, D., Peter, Defining the Scope of Indirect Expropriation for International Investments, Global Business Law Review, Vol. 3, Issue 2, 2013., str. 189-210.

73. Ishikawa, Tomoko, Provisional Application of Treaties at the Crossroads between International and Domestic Law, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Vol. 31, Iss. 2, 2016., str. 270–289.

74. Jacob, Marc; Schill, W. Stephan, Standards of Protection, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 700-763.

75. Jonckheere, Katherine, Practical Implications from an Expansive Interpretation of Umbrella Clauses in International Investment Law, South Carolina Journal of International Law and Business, Vol. 11, Iss. 2, Article 5.,2015., str. 143-162.

76. Junngam, Nartnirun, The Full Protection and Security Standard in International Investment Law: What and Who Is Investment Fully Protected and Secured From, American University Business Law Review, Vol. 7, Issue 1, 2018, str. 1-100.

77. Kalinina, Ieva; Di Pietro, Domenico, The Scope of ICSID Review: Remarks on Selected Problematic Issues of ICSID Decisions, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 221-250.

78. Kaufmann-Kohler, Gabrielle, Arbitral Precedent: Dream, Necesity or Excuse, Arbitration International, Vol. 23, Iss. 3, str. 357- 378.


514

79. Kjos, Hege Elisabeth, Applicable Law in Investor–State Arbitration, Oxford University Press, 2013., str. 87.

80. Kokott, Juliane; Sobotta Christoph, Investment Arbitration and EU Law, Cambridge Yearbook of European Legal Studies, 18, 2006., str. 3-19.

81. Kopler, Jan Horst; Schulke Christian, Investing in the Energy Sector: An Issue of Governance, Institut Français des Relations Internationales (Ifri), 2009., dostupno na: http://www.iaea.org/inis/collection/NCLCollectionStore/_Public/42/050/42050162.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

82. Kriebaum, Ursula, Aribitrary/Unreasonable or Discriminatory Measures, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 790-806.

83. Kriebaum, Ursula, Expropriation u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 959-1030.

84. Kriebaum, Ursula, The Fate of Intra-EU BITs from an Investment Law and Public International Law Perspective, ELTE Law Journal 1, 2015, dostupno na http://eltelawjournal.hu/tag/eltelawjournal_20151/, pristupljeno 18. siječnja 2018.

85. Kulcik, Andreas, About the Order of Cart and Horse, Among Other Things: Estoppel in the Jursiprudence of International Investment Arbitration Tribunals, The European Journal of International Law, Vol. 27 No. 1, 2016., str. 107-128.

86. Kunoy, Bjorn, Developments in Indirect Expropriation Case Law in ICSID Transnational Arbitration, Journal of World Investment & Trade, Vol. 6, Issue 3, 2005, str. 467-492.

87. Kustova, Irina, A Treaty à la carte? Some reflections on the modernization of the Energy Charter Proces, The Journal of World Energy Law & Business, Volume 9, Iss. 5, 2016., str. 357–369.

88. Lillich, B. Richard, Elgible Claimants under Lump Sum Agreements, Indiana Law Journal, Vol. 43, Issue 4, 1968., str. 816-831.

89. Lorz, Ralph Alexander, Protection and Security, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 764-789.

90. Lowenfeld, F. Andreas, The ICSID Convention: Origins and Transformation, Georgia Journal of International and Comparative Law, Vol. 38, Issue 1, 2009., str. 47-62.

91. Lucy Reed and Lucy Martinez, The Energy Charter Treaty: An Overview, ILSA Journal of International & Comparative Law, Vol. 14. Iss. 2., 2007.-2008., str. 405-439.

92. Magraw, Barstow Daniel; Delaney, Joachim, Procedural Transparency, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 721-788.


515

93. Manciaux, Sebastien, The Notion of Investment: New Controversies, Journal of World Investment & Trade, Vol. 9, Issue 6, 2008., str. 443-466.

94. Marboe, Irmgard, The System of Reparation and Questions of Terminology, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 1031-1044.

95. Marin, Jasenko, Opće ograničenje odgovornosti brodovlasnika i doktrina forum non conveniens, Poredbeno pomorsko pravo, broj 153-154 ,1997., str. 37-51.

96. Martin, Antoine, Investment Disputes after Argentina’s Economic Crisis: Interpreting BIT Non-precluded Measures and the Doctrine of Necessity under Customary International Law, Journal of International Arbitration Vol. 29, No. 1, 2012, str. 49–70.

97. Metais, Raphaël, Ensuring Energy Security in Europe: The EU between a Market-based and a Geopolitical Approach, EU Diplomacy Papers, 3/2013, College of Europe, dostupno na: file:///C:/Users/Administrator/Downloads/edp_3_2013_metais%20(1).pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

98. Mistelis, Loukas; Baltag, Crina Michaela, Denial of Benefits and Article 17 of the Energy Charter Treaty, Penn State Law Review, Vol. 113, Issue 4, 2009., str. 1301-1322.

99. Moloo, Rahim; Khachaturian, Alex, The Compliance with the Law Requirement in International Investment Law, Fordham International Law Journal, Vol. 34, Iss. 6, 2011., str. 1473-1501.

100. Mortenson, Julien Davis, The Meaning of “Investment”: ICSID’s Travaux and the Domain of International Investment Law, Harvard International Law Journal, Vol. 51, No. 1, 2010, str. 257-318.;

101. Newcombe, P. Andrew; Paradell Lluis; Law and Practice of Investment Treaties, Standards of Treatment, Kluwer Law International, Alphen aan den Riijn, 2009.

102. Niebruegge, Alex M., Provisional Application of the Energy Charter Treaty: The Yukos Arbitration and the Future Place of Provisional Application in International Law, Chichago Journal of International Law, Vol. 8, No 1, 2007., str. 355-376.

103. Parra, A. Antonio, The History of the ICSID, Oxford University Press 2012.

104. Paulsson, Jan, Arbitration Without Privity, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Volume 10, Issue 2, 1995., str. 232–257.

105. Peinhardt, Clint; Rachel L. Wellhausen, Withdrawing from Investment Treaties but Protecting Investment, Global Policy, Volume 7, Issue 4, str. 465–585.

106. Perkams, Markus, Scope of Application of International Investment Agreements, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015, str. 638-652.


516

107. Polkinghorne, Michael; Volkmer, Sven, The Legality Requirement in Investment Arbitration, Journal of International Arbitration, Volume 34, Issue 2, 2017., str. 149-168.

108. Porzecanski, C. Arturo, The Origins of Argentina’s Litigation and Arbitration Saga, 2002-2016, Fordham International Law Journal, Volume 40, Issue 1, 2016., str. 41-77. .

109. Potestà, Michele, Legitimate expectations in investment treaty law: Understanding the roots and the limits of a controversial concept, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Vol. 28, Iss. 1, 2013., str. 88-122

110. PR Thulasidhass, Most-Favoured Nation Treatment in International Investment Law: Ascertaining the Limits through Interpretative Principles, Amsterdam Law Forum, Vol. 7, No. 1, 2015., str. 3-24.

111. Pupolizio, Ivan, The Right to an Unchanging World - Indirect Expropriation in International Investment Agreements and State Sovereignty, Vienna Journal on International Constitutional Law / ICL Journal, Vol. 10, Issue 2, 2016., str. 143-164.

112. Rajoo, Sundra, Annulment of Investment Arbitration Awards, u: Barton Legum (ur), The Investment Treaty Arbitration Review, 1st Ed., 2016., str. 159-170., dostupno na: https://klrca.org/uploads/imguploadck108e5f097b7dd7027e42a47102b3dda7.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

113. Reed, F. Lucy; Davis, E. Jonathan, Who is a Protected Investor, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 614-652.

114. Reinisch, August; Malintoppi, Loretta, Methods of Dispute Resolution, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 691-720.

115. Reinisch, August, Legality of Expropriation, u: August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str. 171-204.

116. Reinisch, August, Expropriation, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 407-458.

117. Reinisch, August, Most Favoured Nation Treatment, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 807-845..

118. Reinisch, August, National Treatment, International Investment Law, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 846-869.

119. Reinisch, August, The EU on the Investment Path – Quo Vadis Europe? The Future of EU BITs and other Investment Agreements, Santa Clara Journal of International Law, Vol. 12, Iss. 1, 2014., str. 111-157.

http://amsterdamlawforum.org/issue/view/35


517

120. Reinisch, August, The Interpretation of International Investment Agreements, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 372-410.

121. Reinisch, August, The Issues Raised by Parallel Proceedings and Possible Solutions, u: Michael Waibel (ur.) The Backlash Against Investment Arbitration: Perceptions and Reality, Kluwer Law International, Alphen aan den Rijn, 2010., str. 113-126.

122. Reinisch, August, The Use and Limits of Res Judicata and Lis Pendens as Procedural Tools to avoid Conflicting Dispute Settlement Outcomes, The Law and Practice of International Courts and Tribunals, Vol. 3, Iss. 1, 2004., str. 37-77.

123. Reinisch, August, Will the EU's Proposal Concerning an Investment Court System for CETA and TTIP Lead to Enforceable Awards? – The Limits of Modifying the ICSID Convention and the Nature of Investment Arbitration, Journal of International Economic Law, Vol. 19, Iss. 4, 2016., str. 761–786.

124. Reisman, W. Michael; Sloane, Robert D., Indirect Expropriation and its Valuation in the BIT Generation, Yale Faculty Scholarship Series, Paper 1002, 2004., str. 115-150.

125. Repousis, G. Odysseas, The Application of Investment Treaties to Overseas Teritories and the Uncertain Provisional Application of the Energy Charter Treaty to Gibraltar, ICSID Review, Vol. 32, No. 1, 2017., str. 170-192.

126. Ripinsky, Sergey; Williams, Kevin, Damages in International Investment Law, British Institute of International and Comparative Law, London, 2008.

127. Root, Elihu, The Basis of Protection to Citizens Residing Abroad, The American Journal of International Law, Vol. 4, No. 3 (Jul., 1910), str. 521-522. dostupno na: https://www.jstor.org/stable/pdf/2186238.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2107.

128. Sabahi, Borzu, Compensation and Restitution in Investor-State Arbitration: Principles and Practice, Oxford University Press, 2011.

129. Salacuse, W. Jeswald i Sullivan, P. Nicholas, Do BITs Really Work? An Evaluation of Bilateral Investment Treaties and Their Grand Bargain, Harvard international law journal 46(1) Winter 2005., str 67-130.

130. Salacuse, W. Jeswald, The Law of Investment Treaties, sec. ed., Oxford University Press, 2015.

131. Salacuse, W. Jeswald, The Three Laws of International Investment, Oxford University Press, 2013.

132. Sanz, Borja Alvarez, The Yukos Saga Reloaded: Further Developments in the Interplay between Domestic Legislations and Provisionally Applied Treaties, New York University Journal of International Law and Politics, Vol. 49, Issue 2, 2017., str. 587-606.

133. Sasson, Monique, Investment Arbitration: Procedure, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 1288-1372.


518

134. Sattorova, Mavluda, Investor Rights under EU Law and International Investment Law, Journal of World Investment & Trade, Vol. 17, Iss. 6., 2016., str. 895 – 918.

135. Scheuer, Christoph, Full Protection and Security, Journal of International Dispute Settlement, Vol. 1, Iss. 2, 2010., str. 353–369.

136. Scheuer, Christoph, Protection against Arbitrary or Discriminatory Measures, u: Catherine A. Rogers i Roger P. Alford (ur.), The Future of Investment Arbitration, Oxford University Press, 2009., str. 12.

137. Scheuer, Christoph, Traveling the BIT Route, On Waiting Periods, Umbrella Clauses and Forks in the Road, Journal of World Investment and Trade, Vol. 5, No. 2., 2004., str. 231-256.

138. Scheuer, Christoph, Travelling the BIT Route: Of Waiting Periods, Umbrella Clauses and Forks in the Road, Journal of World Investment & Trade, Vol. 5, No. 2., 2004., str. 255.

139. Schill, Stephan W, Umbrella Clauses as Public Law Concepts in Comparative Perspective, u: International Law and Comparative Public Law, ur. Stephan W. Schill; Oxford Scholarship Online, 2011., str. 319.

140. Schill, Stephan W., Illegal Investments in International Arbitration, The Law and Practice of International Courts and Tribunals, Vol. 11, Iss. 2, 2012., str. 281-323.

141. Schill, Stephan W., Mulitilateralizing Investment Treaties through Most-Favored-Nation Clauses, Berkeley Journal of International Law, Vol. 27., Iss. 2., Article 5, 2009., str. 496-569.

142. Schill, W. Stephan; Kingsbury, Benedict, Public Law Concepts to Balance Investors’ Rights with State Regulatory Actions in the Public Interests – The Concept od Proportionality, u: Stephan W. Schill (ur.), International Law and Comparative Public Law, Oxford University Press, 2010., str. 76-104.

143. Schill, W., Stephan, The Multilateralization of International Investment Law, Cambridge University Press, 2009.

144. Schill, W., Stephan, Enabling Private Ordering: Function, Scope and Effect of Umbrella Clauses in International Investment Treaties, Minnesota Journal of International Law, Vol. 18, Iss. 1., 2009., str. 1-97.

145. Schill. W. Stephan, Fair and Equitable Treatment, the Rule of Law and Comparative Public Law, u: Stephan W. Schill (ur.), International Law and Comparative Public Law, Oxford University Press, 2010., str. 152-182.

146. Schlemmer C., Engela, Investment, Investor, Nationality and Shareholders, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 49-88.

147. Schreuer Christoph; Weiniger Matthew, A Doctrine of Precedent, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 1188-1206.


519

148. Schreuer, Christoph, Alternative Remedies in Investment Arbitration, The Journal of Damages in International Arbitration, Vol. 3, No. 1, 2016., str. 1-30.

149. Schreuer, Christoph, Consent to Arbitration, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 830-867.

150. Schreuer, Christoph, Shareholder Protection in International Investment Law (2005); dostupno na: http://www.univie.ac.at/intlaw/pdf/csunpublpaper_2.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

151. Schreuer, Christoph, The Concept of Expropriation under the ECT and other Investment Protection Treaties, dostupno na http://www.univie.ac.at/intlaw/pdf/csunpublpaper_3.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

152. Shabani, Borzu; Duggal, Kabir; Birch, Nicholas, Limits on Compensation for Internationally Wrongful Acts, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str.1115-1129.

153. Shan, Wenhua, From „North-South Divide“ to „Private-Public Debate“: Revival of the Calvo Doctrine and the Changing Landscape in International Investment Law, Northwestern Journal of International Law & Business, 27, 2007., str. 631-664.

154. Shihata, F. I.,Ibrahim, Towards a Greater Depoliticization of Investment Disputes: The Roles of ICSID and MIGA, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Volume 1, Issue 1, 1998., str. 1–25.

155. Shirlow, Esme´, Deference and Indirect Expropriation Analysis in International Investment Law: Observations on Current Approaches and Frameworks for Future Analysis, ICSID Review - Foreign Investment Law Journal, Vol. 29, No. 3, 2014., str. 595–626.

156. Sinclair, Anthony, Umbrella Clause, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str. 887-958.

157. Sureda, Rigo Andrés, Precedent in Investment Treaty Arbitration, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009.

158. Talus, Kim, EU Energy Law and Policy, A Critical Account, Oxford University Press, 2013.

159. Tawil, Guido Santiago, Most Favoured Nation Clauses and Jurisdictional Clauses in Investment Treaty Arbitration, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 9-30.


520

160. Terhechte, Jörg Philipp, Art. 351 TFEU, the Principle of Loyalty and the Future Role of the Member States' Bilateral Investment Treaties, u: Bungenberg, Griebel i Hindelang (ur), International Investment Law and the EU Law, Springer, Berlin, Heidelberg, 2011., str. 79-94.

161. Titi, Catherine, International Investment Law and the European Union: Towards a New Generation of International Investment Argreements, The European Journal of International Law, Vol. 26 No. 2, 2015., str. 639-661.

162. Tomuschat, Christian, The ECtHr and Investment Protection, u: Christina Binder, Ursula Kriebaum, August Reinisch i Stephan Wittich (ur), International Investment Law for the 21st Century: Essays in Honour of Crhistoph Schreuer, Oxford University Press, 2009., str. 637-656.

163. Touscoz, Jean, The Role of the European Union in the Framework of the Energy Charter Treaty, European Foreign Affairs Review, Vol. 2, 1997., str. 23-32.

164. Triva, Siniša i Dika, Mihajlo, Građanskom procesno parnično pravo, VII izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2004.

165. Valdez Garcia, Melissa, The Path towards Defining Investment in ICSID Investor-State Arbitrations: The Open-Ended Approach, Pepperdine Dispute Resolution Law Journal, Vol. 18, Issue 1, 2018., str. 27-52.

166. Van Aaken, Anne, Primary and Secondary Remedies in International Investment Law and National State Liability: A Functional and Comparative View, u: Stephan W. Schill (ur), International Investment Law and Comparative Public Law, Oxford University Press, 2010., str. 721-754.

167. Vandelvelde, J. Keneth, A Brief History of International Investment Agreements, U.C. Davis Journal of International Law & Policy, Vol. 12, No. 1, 2005., str. 157-196.

168. Waelde, W. Thomas, International Investment under the 1994 Energy Charter Treaty, Journal of World Trade, Vol. 29, Iss. 5, 1995., str. 5-72.

169. Waibel, Michael, Coordinating Adjudication Processes, u: Zachary Douglas, Joost Pauwelyn i Jorge E. Vinuales (ur.), The Foundations of International Investment Law, Oxford University Press 2014., str. 499-530.

170. Waibel, Michael, Investment Arbitration: Jurisdiction and Admissibillity, u: Bungenberg, Griebel, Hobe i Reinisch (ur.) International Investment Law, C.H. Beck, Hart, Nomos, Baden-Baden, Munchen i Oxford, 2015., str.1212-1287.

171. Wälde W., Thomas; Sabahi, Bordu, Compensation, Damages and Valuation, u: Muchlinski, Peter, Ortino, Federico i Schreurer, Christoph (ur.) International Investment Law, Oxford University Press, 2008., str. 1049-1124.

172. Wälde, Thomas W., Energy Charter Treaty-based Investment Arbitration – Controversial Issues, The Journal of World Investment & Trade, Vol. 5, 2004., str. 373-412.


521

173. Wälde, Thomas W., The "umbrella" clause in investment arbitration: a comment on original intentions and recent cases, Journal of World Investment & Trade, Vol. 6, No. 2, 2005., str. 183-236.

174. Wang, Guiguo, Consent in Investor-State Arbitration: A Critical Analysis, Chinese Journal of International Law, Vol. 13, Iss. 2, 2014., str. 335–361.

175. Wang, Guiguo, Likeness and Less Favourable Treatment in Investment Arbitration, Journal of International and Comparative Law, Vol 3, 2016., str. 73-96.

176. Whitsitt, Elisabeth; Bankes, Nigel, The Evolution of International Investment Law and Its Application to the Energy Sector, Alberta Law Review, Vol. 51. No. 2., 2013., str. 207-247.

177. Wong, Jarrod, Umbrella Clauses in Bilateral Investment Treaties: of Breaches of Contract, Treaty Violations and the Divide Between Developing and Developed Countries in Foreign Investment Disputes, George Mason Law Review, Vol. 14. Iss. 1, 2006., str. 135-177.

178. Yackee, Jason W., The First Investor-State Arbitration,.. Univ. of Wisconsin Legal Studies Research Paper No. 1375., dostupno na: file:///C:/Users/Administrator/Downloads/SSRN-id2715575%20(1).pdf pristupljeno 23. prosinca 2017.

179. Yanaca-Small, Katia, Parallel Proceedings, u: Muchlinski, Ortino i Schreuer (ur.) Oxford Handbook of International Investment Law, Oxford University Press (2008), str. 1008-1047.

180. Yannaca-Small, Katia, Fair and Equitable Treatment Standard: Recent Developments, u: August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str. 112-130.

181. Yannaca-Small, Katia, Interpretation of the Umbrella Clause in Investment Agreements, OECD Working Papers on International Investment Agreements, OECD Publishing, 2003, dostupno na: https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2006_3.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

182. Yen, Hai, Trinh, The Interpretation of Investment Traties, Brill &Nijhoff, Leiden/Boston, 2014.

183. Zachary, Douglas, The International Law of Investment Claims, Cambridge University Press, 2009.

184. Zarra, Giovanni, Parallel Proceedings in Investment Arbitration, Eleven International Publishing, The Hague, 2016.

185. Zeitler, Helge Elisabeth, Full Protection and Security, u: Stephan W. Schill (ur.), International Law and Comparative Public Law, Oxford University Press, 2010., str. 183-212.

186. Ziegler, Andreas R., Most-Favoured-Nation (MFN) Treatment, u: August Reinisch (ur.) Standards of Investment Protection, Oxford University Press, 2008., str. 59-85.


522

187. Živkovic, Velimir, Recognition of Contracts as Investments in International Investment Arbitration, European Journal of Legal Studies, Vol. 5, Issue 1, 2012), str. 174-194.

PRAVNI IZVORI:

1. 2012 U.S. Model Bilateral Investment Treaty, dostupno na: https://ustr.gov/sites/default/files/BIT%20text%20for%20ACIEP%20Meeting.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

2. Arbitration Rules of the Arbitration Institute of the Stockholm Chamber of Commerce, dostupno na: http://www.sccinstitute.com/media/40120/arbitrationrules_eng_webbversion.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

3. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 16/93.

4. Direktiva EU 2015/849 od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, Službeni list EU, broj L 141/73 od 5. lipnja 2005.

5. European Energy Charter, dostupno na: http://www.energycharter.org/process/european-energy-charter-1991/, pristupljeno 28. prosinca 2017.

6. General Agreement on Trade in Services – GATS, dostupno na https://www.wto.org/english/docs_e/legal_e/26-gats.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

7. Konvencija o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka, usvojena u New Yorku 1958. god., (Newyorska konvencija), Narodne novine, međunarodni ugovori, br 4/1994.

8. Konvencija o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 2/1998.

9. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dostupno na: http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

10. Nacrt članaka o odgovornosti država za međunarodne protupravne radnje s komentarima iz 2001. god., Međunarodna pravna komisija, dostupno na: http://legal.un.org/ilc/texts/instruments/english/commentaries/9_6_2001.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

https://ustr.gov/sites/default/files/BIT%20text%20for%20ACIEP%20Meeting.pdf

http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf



523

11. North American Free Trade Agreement (NAFTA), dostupno na: https://www.nafta-sec-alena.org/Home/Texts-of-the-Agreement/North-American-Free-Trade-Agreement, pristupljeno 27. prosinca 2017.

12. Rules Governing the Additional Facility for the Administration of Proceedings by the Secretariat of the International Centre for Settlement of Investment Disputes (Additional Facility Rules), dostupno na: https://icsid.worldbank.org/en/Documents/icsiddocs/AFR_English-final.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

13. Statement of the Free Trade Commission on non-disputing party participation, je dostupan na: https://www.state.gov/documents/organization/38791.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

14. Treaty between the Federal Republic of Germany and Pakistan for the Promotion and Protection of Investments, dostupno na: https://www.iisd.org/pdf/2006/investment_pakistan_germany.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

15. Ugovor iz Lisabona o izmjeni Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, potpisan u Lisabonu 13. prosinca 2007. god., stupio na snagu 1. prosinca 2009. god., dostupan na http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/EUugovori/12007L_Ugovor_iz_Lisabona_hrv.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2108.

16. Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o uzajamnom poticanju I zaštiti ulaganja, Narodne novine, međunarodni dio, br. 1/1997.

17. Ugovor između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije o poticanju i međusobnoj zaštiti ulaganja, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 6/1997.

18. Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Belgijsko-luksemburške ekonomske unije o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja, Narodne novine, međunarodni dio, br. 5/2002.

19. Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju statusnih i drugih pravnih odnosa vezanih uz ulaganje, iskorištavanje i razgradnju Nuklearne elektrane Krško, Narodne novine, međunarodni dio, br. 9/2002.

20. Ugovor o zaštiti i poticanju uzajamnih ulaganja između Republike Hrvatske i Hašemitske kraljevine Jordan, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 3/2000.

21. Ugovor o zaštiti i poticanju uzajamnih ulaganja sklopljen između Republike Hrvatske i Republike Italije, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 10/1998.

22. UNCITRAL Arbitration Rule (as revised in 2010), dostupno na: http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/arb-rules-revised/arb-rules-revised-2010-e.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2017.

23. UNCITRAL Rules on Transparency in Treaty-based Investor-State Arbitration, dostupna su na: http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/rules-on-transparency/Rules-on-Transparency-E.pdf, pristupljeno 2. veljače 2018.


524

24. Zakon o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14.

25. Zakon o potvrđivanju Ugovora o Energetskoj povelji, Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 15/1997.

26. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, Narodne novine br. 53/1991 i 88/2001.

27. Zakon o trgovačkim društvima, Narodne novine br. 111/1993, 34/1999, 121/99, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 125/2011, 152/2011, 111/2012, 68/2013 i 110/2015.

SUDSKE I ARBITRAŽNE ODLUKE:

1. ADC Affiliate Limited and ADC & ADMC Management Limited v. The Republic of Hungary, ICSID predmet broj ARB/03/16, Pravorijek od 2. listopada 2006., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0006.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

2. AES Corp. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj: ARB/02/17, Odluka o nadležnosti od 26. travnja 2006., dostupno na: https://www.italaw.com/documents/AES-Argentina-Jurisdiction_001.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

3. AES Corporation and Tau Power B.V. v. Republic of Kazakhstan, ICSID predmet broj ARB/10/16, Pravorijek od 1. studenog 2013., paras. 208. i 221. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw8205_0.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

4. AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary, ICSID predmet broj ARB/07/022 Odluka Ad hoc Odbora o zahtjevu za poništaj od 29. lipnja 2012., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita1072.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

5. AES Summit Generation Limited and AES-Tisza Erömü Kft v. The Republic of Hungary, ICSID predmet broj ARB/07/022 Pravorijek od 23. rujna 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0014_0.pdfpristupljeno 28. prosinca 2017.

6. AIG Capital Partners, Inc. and CJSC Tema Real Estate Company Ltd. v. the Republic of Kazakhstan, ICSID predmet broj ARB/01/6, Pravorijek od 7. listopada 2003., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3077.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

7. Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/08/13, Odluka o poništaju od 10. srpnja 2014., dostupno na:


525

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3261.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

8. Alapli Elektrik B.V. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/08/13, Pravorijek od 16. srpnja 2012., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4306.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

9. Alex Genin, Eastern Credit Limited, Inc. and A.S. Baltoil v. The Republic of Estonia, ICSID predmet broj ARB/99/2, Pravorijek od 25. lipnja 2001., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0359.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

10. Alpha Projektholding GmbH v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/07/16, Pravorijek od 8. studenog 2010., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0026.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

11. Alps Finance and Trade AG v. The Slovak Republic, UNCITRAL, Pravorijek od 5. ožujka 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0027.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2017.

12. Anatolie Stati, Gabriel Stati, Ascom Group SA i Terra Raf Trans Traiding Ltd v. Kazakhstan, SCC, predmet broj 116/2010, Pravorijek od 19. prosinca 2013., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3083.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

13. Apotex Holdings Inc. and Apotex Inc. v. United States of America, ICSID predmet broj ARB(AF)/12/1, Pravorijek od 25. kolovoza 2014., dostupno na: http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3324.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

14. Asian Agricultural Products Ltd. v. the Republic of Sri Lanka, ICSID predmet broj ARB/87/3, Pravorijek od 27. srpnja 1990., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita1034.pdf pristupljeno 5. siječnja 2018.

15. ATA Construction, Industrial and Trading Company v. the Hashemite Kingdom of Jordan, ICSID predmet broj ARB/08/2, Pravorijek od 18. svibnja 2010., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0043.pdf, pristupljeno 17. rujna 2017.

16. Azurix Corp. v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/01/12, Pravorijek od 14. srpnja 2004., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0061.pdf pristupljeno 5. siječnja 2018.

17. Biwater Gauff (Tanzania) Ltd. v. United Republic of Tanzania, ICSID predmet br. ARB/05/22, Pravorijek od 24. srpnja 2008., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0095.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

18. Canfor Corporation v. United States of America, Tembec Inc., Tembec Investments Inc. and Tembec Industries Inc. v. The United States of America, and Terminal Forest Products Ltd. v. The United States of America, Odluka o spajanju od 7. rujna 2005.,

http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3324.pdf


526

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0115.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

19. Cementowna „Nova Huta“ S.A. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB(AF)/06/02, Pravorijek od 17. rujna 2009., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0138.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

20. Ceskoslovenska Obchodni Banka,A.S. (CSOB) v. Slovak Republic, ICSID predmet broj ARB/97/4, Odluka o prigovorima na nadležnost od 24. svibnja 1999., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0144.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

21. Champion Trading Co., Ameritrade Int'l, Inc., James T. Wahba, John B. Wahba i Timothy T. Wahba v. the Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/02/09, Odluka o nadležnosti od 21. listopada 2003., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0147.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

22. Champion Trading Company, Ameritrade International, Inc. v. The Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/02/9, Pravorijek od 27. listopada 2006., para. 128., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0148.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

23. Charanne B.V. Construction Investments S.A.R.L. v. The Kingdom of Spain, SCC predmet broj 062/2012, Pravorijek od 21. siječnja 2016., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7162.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

24. Chevron Corporation and Texaco Petroleum Corporation v. the Republic of Ecuador, UNCITRAL, PCA predmet broj 34877, Međupravorijek o meritumu, dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0151.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

25. Chevron Corporation and Texaco Petroleum Corporation v. the Republic of Ecuador, UNCITRAL, Postupovna naredba broj 8 od 18. travnja 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0169.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

26. CME Czech Republic B.V. (The Netherlands) v. The Czech Republic, Ad Hoc arbitraža prema UNCITRAL, Konačni pravorijek od 14. ožujka 2003., para 434. http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0180.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

27. CME Czech Republic B.V. (The Netherlands) v. The Czech Republic, UNCITRAL, Djelomični pravorijek od 13. rujna 2001., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0178.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

28. CMS Gas Transmission Company v. The Republic of Argentina, ICSID predmet br. ARB/01/8, Odluka o prigovorima na nadležnost od 17. srpnja 2003., dostupno na:



527

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0183.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

29. CMS Gas Transport Company v. The Republic of Argentina, ICSID predmet broj ARB/01/8, Odluka Ad hoc Odbora o zahtjevu za poništajem pravorijeka od 25. rujna 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0187.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2017.

30. Compañia del Desarrollo de Santa Elena S.A. v. The Republic of Costa Rica, ICSID predmet broj ARB/96/1, Pravorijek od 17. veljače 2000., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw6340.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

31. Continental Casualty Company v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/9, Pravorijek od 5. rujna 2008., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0228.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

32. Desert Line Projects LLC v. The Republic of Yemen, ICSID predmet broj ARB05/17, Pravorijek od 6. veljače 2008., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0248_0.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

33. Eastern Sugar B.V.(Netherlands) v. The Czech Republic, SCC predmet broj 088/2004, Međupravorijek od 27. ožujka 2007., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0259_0.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

34. ECJ, Kadi and Al Barakaat International Foundation protiv Vijeća i Komisije, C-402/05 P - Presuda od 3. rujna 2008., dostupno na http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=67611&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=239995, pristupljeno 18. siječnja 2018.

35. ECJ, predmet br. C-284/16 , Presuda od 6. ožujka 2018, temeljem zahtjeva za prethodnom odlukom Saveznog vrhovnom suda Njemačke, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0284, pristupljeno 15. ožujka 2018.

36. ECJ, European Commission v. Portuguese Republic, C-171/08, Presuda od 8. srpnja 2010., dostupno na http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=83131&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=303477, pristupljeno 18. siječnja 2018.

37. ECJ, Gothaer Allgemeine Versicherung AG ed altri c. Smskip GmbH, predmet broj C-456/11, Presuda od 15. studenoga 2012., para. 40., dostupno na: http://curia.europa.eu/juris/celex.jsf?celex=62011CJ0456&lang1=en&lang2=HR&type=TXT&ancre=; pristupljeno 3. siječnja 2018.


528

38. ECJ, Komisija protiv Austrije, C-205/06, Presuda od 3. ožujka 2009., dostupno na http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=72640&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=318352, pristupljeno 18. siječnja 2018.

39. ECJ, Komisija protiv Finske, C-118/07, Presuda od 19. studenoga 2009., dostupno na http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=73856&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=318838, pristupljeno 18. siječnja 2018.

40. ECJ, Komisija protiv Švedske, C-246/06, Presuda od 3. ožujka 2009., dostupno na http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=72641&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=316, pristupljeno 18. siječnja 2018.

41. ECJ, Test Claimants in the FII Group Litigation v Commissioners of Inland Revenue, C-446/04, Presuda od 12. prosinca 2006., dostupno na: http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=66367&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=301324, pristupljeno 18. siječnja 2018.

42. EDF International S.A. v. The Republic of Hungary, Presuda Prvog građanskog suda o poništaju arbitražne odluke od 6. listopada 2015., dostupno na http://www.swissarbitrationdecisions.com/swiss-supreme-court-addresses-difference-between-treaty-claims-and-contract-claims, pristupljeno 15. siječnaj 2018.

43. EDF International S.A., SAUR International S.A. and León Participaciones Argentinas S.A. v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/23, Odluka o poništaju od 5. veljače 2016., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7090.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

44. Eiser Infrastructure Limited and Energía Solar Luxembourg S.à r.l. v. the Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/13/36, Pravorijek od 4. svibnja 2017., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw9050.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

45. El Paso Energy International Company v. the Republic of Argentina, ICSID predmet broj ARB/03/15, Pravorijek od 31. listopada 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0270.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

46. Electrabel S.A v. Hungary, ICSID predmet broj ARB/07/19, Pravorijek od 25. studenoga 2015., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4495.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

47. Electrabel S.A v.The Republic of Hungary, ICSID predmet broj ARB/07/19, Odluka o nadležnosti, primjenjivom pravu i odgovornosti od 30. studenoga 2012., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw1071clean.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.


529

48. Emilio Agustín Maffezini v. The Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/97/7, Odluka o nadležnosti od 25. siječnja 2000., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0479.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

49. Emilio Agustín Maffezini v. the Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/97/7, Pravorijek od 13. studenoga 2000., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0481.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

50. Enron Corporation and Ponderosa Assets, L.P. v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/01/3, Pravorijek od 22. svibnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0293.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

51. Enron Corporation and Ponderosa Assets, L.P. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj: ARB/01/3, Odluka o nadležnosti od 2. kolovoza 2004., para. 20, dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0291.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

52. Ethyl Corporation v. The Government of Canada, NAFTA/UNCITRAL, Odluka o nadležnosti od 24. lipnja 1998., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0300_0.pdf, pristupljeno 5. lipnja 2017.

53. Eureko B.V. (sada Achmea B.V.) v. The Slovak Republic, UNCITRAL, PCA predmet broj 2008-13, Odluka o nadležnosti od 26. listopada 2010., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0309.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

54. Eureko B.V. v. Republic of Poland, Ad hoc arbitraža, Međupravorijek od 19. kolovoza 2005., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0308_0.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

55. Europe Cement Investment & Trade S.A. v. The Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB(AF)/07/2, Pravorijek od 13. kolovoza 2009., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0311.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

56. EVN AG v. The former Yugoslav Republic of Macedonia, ICSID predmet broj ARB 09/10, Pravorijek od 2. rujna 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0313.pdf , pristupljeno 3. siječnja 2018.

57. Franck Charles Arif v. The Republic of Moldova, ICSID predmet broj ARB/11/23, Pravorijek od 8. travnja 2013., para. dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw1370.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.


530

58. Fraport AG Frankfurt Airport Services Worldwide v. The Republic of the Philippines, ICSID predmet br. ARB/03/25, Pravorijek od 16. kolovoza 2007., dostupno na: pristupljeno 30. prosinca 2017.

59. Frontier Petroleum Services Ltd. v. the Czech Republic, UNCITRAL postupak, Pravorijek od 12. studenoga 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0342.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

60. Generation Ukraine, Inc. v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/00/9, Pravorijek od 16. rujna 2003., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0358.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

61. Global Trading Resource Corp. and Globex International, Inc. v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/09/11, Pravorijek od 1. prosinca 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0379.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

62. Gothaer Allgemeine Versicherung AG ed altri c. Smskip GmbH, predmet broj C-456/11, Presuda od 15. studenoga 2012., dostupno na:http://curia.europa.eu/juris/celex.jsf?celex=62011CJ0456&lang1=en&lang2=HR&type=TXT&ancre=; pristupljeno 3. siječnja 2018.

63. Gustav FW Hamester GmbH & Co. KG v. Republic of Ghana, ICSID predmet broj ARB/07/24, Pravorijek od 18. lipnja 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0396.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

64. Hrvatska Elektroprivreda d.d v. Republic of Slovenia, ICSID predmet broj ARB 05/24, Odluka o pitanju tumačenja ugovora od 12. lipnja 2009., para 191., dostupno na: https://www.italaw.com/documents/Hrvatska-Interpretation.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

65. Hussein Nuaman Soufraki v. The United Arab Emirates protiv, ICSID predmet broj ARB/02/7, Odluka Ad Hoc Odbora o zahtjevu za poništaj g. Soufrakija od 5. lipnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0800.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

66. Hussein Nuaman Soufraki v. The United Arab Emirates, ICSID predmet broj ARB/02/7, Pravorijek od 7. srpnja 2004., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0799.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

67. Inceysa Vallisoletana SL v. Salvador, ICSID predmet broj ARB/03/26, Pravorijek od 2. kolovoza 2006., dostupno na: https://www.italaw.com/documents/Inceysa_Vallisoletana_en_000.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

68. Inmaris Perestroika Sailinig Maritime Services Gmbh and Others v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/08/8, Odluka o nadležnosti od 8. ožujka 2010., dostupno na:




531

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0427.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

69. Ioan Micula, Viorel Micula, S.C. European Food S.A., S.C. Starmill S.R.L. i S.C. Multipack S.R.L. v. Romania, ICSID predmet broj ARB/05/20, Odluka o nadležnosti i dopustivosti od 24. rujna 2008., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0530.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

70. Ioannis Kardassopoulos v. The Republic of Georgia, ICSID predmet broj ARB/05/18, Pravorijek od 3. ožujka 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0445.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

71. Ioannis Kardassopoulos v.The Republic of Georgia, ICSID predmet broj ARB/05/18, Odluka o nadležnosti od 6. srpnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0444.pdf, pristupljeno 28. prosicna 2017.

72. Ioannis Kardassopoulos v.The Republic of Georgia, ICSID predmet broj ARB/05/18, postupak poništaja pravorijeka, Odluka ad hoc Odbora o suspenziji postupka poništaja od 21. ožujka 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3027_0.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

73. Joseph Charles Lemire v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/06/18, Pravorijek od 28. ožujka 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0454.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

74. Joy Mining Machinery Ltd v. Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/03/01; Odluka o nadležnosti od 6. kolovoza 2004., para. 53., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0441.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

75. Khan Resources B.V.& Ors. v. The Government of Mongolia, UNCITRAL, PCA predmet broj 2011-09, Odluka o nadležnosti od 25. srpnja 2012., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4268.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

76. Khan Resources Inc., Khan Resources B.V. and CAUC Holding Company Ltd. v. The Government of Mongolia, UNCITRAL, PCA predmet broj 2011-09, Pravorijek od 2. ožujka 2015., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4267.pdf pristupljeno 15. siječnja 2018.

77. LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc v. Argentine, ICSID predmet broj ARB/02/1, Pravorijek od 25. srpnja 2007., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0462.pdf pristupljeno 18. siječnja 2018.

78. LG&E Energy Corp., LG&E Capital Corp., and LG&E International, Inc. v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/1, Odluka o odgovornosti od 3. listopada 2006.,


532

dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0460.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

79. Libananco Holding Co. Limited v. the Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/06/08, Pravorijek od 2. rujna 2011, para. 113. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0466.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

80. Libananco Holdings Co. Ltd. v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/06/8, Odluka o poništaju od 10. svibnja 2013., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4305.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

81. Liman Caspian Oil BV i NCL Dutch Investment BV v. Republic of Kazakhstan, ICSID predmet broj ARB/07/14, Pravorijek od 22. lipnja 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw1429.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

82. Limited Liability Company AMTO v. Ukraine, SCC predmet broj 080/2005, Pravorijek od 26. ožujka 2008., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0030.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

83. Loewen Group, Inc. and Raymond L. Loewen v. United States of America, ICSID predmet broj ARB(AF)/98/3, Pravorijek od 26. lipnja 2003., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0470.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

84. Lusitania Cases (United States v. Germany), German-American Claims Commission, Mišljenje od 23. studenoga 1923., dostupno na http://legal.un.org/riaa/cases/vol_VII/32-44.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

85. M.C.I. Power Group L.C. and New Turbine Inc. v. Republic of Ecuador, ICSID predmet broj ARB/03/6, Odluka o poništaju od 19. listopada 2009., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0502.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

86. Malaysian Historical Salvors SDN BHD v. The Government of Malaysia, Odluka o Zahtjevu za poništajem od 16. travnja 2009., para. 57., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0497.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

87. Malicorp Limited v. The Arab Republic of Egypt, ICSID Case No. ARB/08/18, Pravorijek od 7. veljače 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0499.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

88. Mamidoil Jetoil Greek Petroleum Products S.A. v. Republic of Albania, ICSID predmet broj ARB/11/24, Pravorijek od 30. ožujka 2015., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4228.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.


533

89. Marvin Roy Feldman Karpa v. The United Mexican States, ICSID predmet broj ARB(AF)/99/1, Pravorijek od 16. prosinca 2020., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0319.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

90. Marvin Roy Feldman Karpa v. United Mexican States, ICSID predmet broj ARB(AF)/99/1, Međupravorijek o prethodnim pitanjima nadležnosti od 6. prosinca 2000., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0317.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

91. Međunarodni sud (ICJ), Dispute regarding Navigational and Related Rights (Costa Rica v. Nicaragua), Presuda od 13. srpnja 2009., para. 61., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/133/133-20090713-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

92. Međunarodni sud (ICJ), 1970 Reports of Judgements, Advisory Opinions and Orders; Case Concerning the Barcelona Traction, Light and Power Company Limited (Belgium v. Spain), Presuda od 5. veljače 1970., para. 79. prema: http://www.icj-cij.org/docket/files/50/5387.pdf, pristupljeno 19. travnja 2017.

93. Međunarodni sud (ICJ), Ahmadou Sadio Diallo (Republic of Guinea v. Democratic Republic of the Congo), Presuda od 24. svibnja 2007., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/103/103-20070524-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

94. Međunarodni sud (ICJ), Anglo-Iranian Oil Co. case (jurisdiction), (United Kingdom v. Iran), Presuda od 22. srpnja 1952., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/16/016-19520722-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

95. Međunarodni sud (ICJ), Barcelona Traction, Light and Power Co., Ltd. (Belgium v. Spain), Presuda od 5. veljače 1970., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/50/050-19700205-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosicna 2017.

96. Međunarodni sud (ICJ), Case concerning Ahmadout Sadiou Diallo (Republic of Guinea v. Democratic Republic of the Congo), Presuda od 30. studenoga 2010., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/103/103-20101130-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2017.

97. Međunarodni sud (ICJ), Case concerning Application of the Convention on the Prevention and Punishement of the Crime of Genocide,( Bosnia and Herzegovina v. Yugoslavia), Odluka o prethodnim pitanjima od 11. srpnja 1996., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/91/091-19960711-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

98. Međunarodni sud (ICJ), Case of Certain Norwegian Loans (France v. Norway), Presuda od 6. srpnja 1957., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/29/029-19570706-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

99. Međunarodni sud (ICJ), Competence of Assembly regarding admission to the United Nations, Savjetodavno mišljenje od 3. ožujka 1950., str. 8. dostupno na:


534

http://www.icj-cij.org/files/case-related/9/009-19500303-ADV-01-00-EN.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

100. Međunarodni sud (ICJ), Corfu Chanel Case (United Kingdom v. Albania), Presuda o prethodnim prigovorima od 25. ožujka 1948., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/1/001-19480325-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

101. Međunarodni sud (ICJ), Elettronica Sicula S.p.A. (United States of America v. Italy), Presuda od 20. srpnja 1989., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/76/076-19890720-JUD-01-00-EN.pdfm, pristupljeno 27. prosinca 2017.

102. Međunarodni sud (ICJ), Land and Maritime Boundary between Cameron and Nigeria, Presuda o prethodnim prigovorima, 11. lipnja 1998., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/94/094-19980611-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

103. Međunarodni sud (ICJ), North Sea Continental Shelf Cases (Germany v. Denmark / Germany v. Netherlands), Presuda od 20. veljače 1969., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/case-related/51/051-19690220-JUD-01-00-EN.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

104. Methanex Corporation v. United States of America, UNCITRAL pravila, Završni pravorijek Tribunala o nadležnosti i meritumu od 3. kolovoza 2005., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0529.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

105. Middle East Cement Shipping and Handling Co. S.A. v. Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/99/6, Pravorijek od 12. travnja 2002., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0531.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

106. Mohammad Ammar Al-Bahloul v. The Republic of Tajikistan, SCS predmet broj V(064/2008), Djelomična odluka o nadležnosti i odgovornosti od 2. rujna 2009., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0023_0.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

107. MTD Equity Sdn. Bhd. and MTD Chile S.A v. Republic of Chile, ICSID predmet broj ARB/01/07, Pravorijek od 12. svibnja 2004., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0544.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

108. MTD Equity Sdn. Bhd. and MTD Chile S.A v. Republic of Chile, ICSID predmet broj ARB/01/7, Odluka o poništaju od 21. ožujka 2007., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0546.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

109. Murphy Exploration and Production Company International v. Republic of Ecuador, PCA predmet broj 2012- 16, Djelomični pravorijek od 6. lipnja 2016., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7489_0.pdf, pristupljeno 5. lipnja 2017.


535

110. Murphy Exploration and Production Company International v. the Republic of Ecuador, ICSID predmet broj ARB/08/04, Odluka o nadležnosti od 15. prosinca 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0547.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

111. Murphy Exploration and Production Company International v. the Republic of Ecuador, PCA predmet broj 2012- 16, Odluka o tuženikovom zahtjevu za razdvajanjem od 19. prosinca 2012., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw8635.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

112. National Grid plc v. the Argentine Republic, UNCITRAL predmet, Pravorijek od 3. studenog 2008., para. 189. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0555.pdf , pristupljeno 5. siječnja 2018.

113. Noble Ventures, Inc. v. Romania, ICSID predmet broj ARB/01/11, Pravorijek od 12. listopada 2005., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0565.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

114. Nykomb Synergetcs Technology Holding AB v. The Republic of Latvia , SCC predmet broj 118/2008 , Pravorijek od 16. prosinca 2003., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0570.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

115. Occidental Exploration and Production Company v. The Republic of Ecuador, LCIA predmet broj UN3467, Pravorijek od 1. srpnja 2004., para. 173., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0571.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

116. Occidental Petroleum Corporation and Occidental Exploration and Production Company v. Republic of Ecuador, ICSID predmet broj ARB/06/11, Odluka o poništaju pravorijeka od 2. studenoga 2015., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4448.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

117. Occidental Petroleum Corporation and Occidental Exploration and Production Company v. Republic of Ecuador, ICSID predmet broj ARB/06/11, Odluka o privremenim mjerama od 17. kolovoza 2007., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0576.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

118. Pan American Energy LLC and BP Argentina Exploration Company v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/13, Odluka o prethodnim prigovorima od 27. lipnja 2006., para. 99. dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0616.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

119. Parkerings-Compagniet AS v. the Republic of Lithuania , ICSID predmet broj ARB/05/8, Pravorijek od 11. rujna 2007., para. 331., dostupno na:


536

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0619.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

120. Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, SCC predmet broj 126/2003, Pravorijek od 29. ožujka 2005., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0628.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

121. Petrobart Limited v. The Kyrgyz Republic, Svea Court of Appeal, postupak preispitivanja arbitražnog pravorijeka, Presuda od 19. siječnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7721.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

122. Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, ICSID predmet broj ARB/03/24, Odluka o nadležnosti od 8. veljače 2005., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0669.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

123. Plama Consortium Limited v. Republic of Bulgaria, ICSID predmet broj ARB/03/24, Pravorijek od 27. kolovoza 2008., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0671.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

124. Pope & Talbot Inc. v. The Government of Canada, UNCITRAL, Međupravorijek od 26. lipnja 2000., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0674.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

125. Pope & Talbot Inc. v. The Government of Canada, UNCITRAL, Pravorijek o meritumu faze 2 od 10. travnja 2001., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0678.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

126. PSEG Global, Inc., The North American Coal Corporation, and Konya Ingin Electrik Üretim ve Ticaret Limited Sirketi v. Turkey, ICSID predmet broj ARB/02/5, Pravorijek od 19. siječnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0695.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

127. Quasar de Valores et al. v. The Russian Federation, Postupak pred SCC, Pravorijek od 20. srpnja 2012., dostupno na http://cisarbitration.com/wp-content/uploads/2013/02/Quasar-de-Valores-SICAN-S.A.-v-the-Russian-Federation-SCC-Arbitration-Award-dated-20-July-2012.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

128. Quiborax S.A., Non Metallic Minerals S.A. and Allan Fosk Kaplún v. the Plurinational State of Bolivia, ICSID predmet broj ARB/06/2, Pravorijek od 16. rujna 2015., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw4389.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

129. Rachel S. Grynberg, Stephen M. Grynberg, Miriam Z. Grynberg and RSM Production Company v. Grenada, ICSID predmet broj ARB/10/6, Pravorijek od 10. prosinca 2010., dostupno na: http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0726.pdf, pristupljeno 4. siječnja 2018.




537

130. Roland S. Lauder v. The Czech Republic, Ad Hoc arbitraža prema UNCITRAL, Pravorijek od 3. rujna 2001., http://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0451.pdf, pristupljeno 3. siječnja 2018.

131. RosInvest UK Ltd. v. The Russian Federation; SCC predmet broj Arb.V079/2005, Pravorijek o nadležnosti, listopad 2007., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0719.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

132. RosInvestco UK Ltd. v. The Russian Federation, SCC predmet br. 079/2005., Pravorijek od 12. rujna 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0720.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018. god.;

133. RREEF Infrastructure (G.P.) Limited and RREEF Pan-European Infrastructure Two Lux S.à r.l. v. Kingdom of Spain, ICSID predmet broj ARB/13/30, Odluka o nadležnosti od 6. lipnja 2016., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7429.pdf, pristupljeno 2. prosinca 2017.

134. Rumeli Telekom A.S. and Telsim Mobil Telekomunikasyon Hizmetleri A.S. v. Republic of Kazakhstan, ICSID predmet broj ARB/05/16, Pravorijek od 29. srpnja 2011., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0728.pdf, pristupljeno 4. siječnja 2018.

135. S.D. Myers, Inc. v. Government of Canada, UNCITRAL, Djelomični pravorijek od 13. studenog 2000., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0747.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2016.

136. Saba Fakes v. Republic of Turkey, ICSID predmet broj ARB/07/20, Pravorijek od 14. srpnja 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0314.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

137. Saipem S.p.A. v. The People's Republic of Bangladesh, ICSID predmet broj ARB/05/07, Odluka o nadležnosti i preporuci o privremenim mjerama od 21. ožujka 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0733.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

138. Salini Costruttori S.p.A and Italstrade S.p.A v. v. Kingdom of Morocco, ICSID predmet broj ARB/00/4, Odluka o nadležnosti od 23 srpnja 2001., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0738.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

139. Saluka Investment BV v. The Czech Republic, PCA predmet po UNCITRAL pravilima, Odluka o nadležnosti za češku protutužbu od 7. svibnja 2004., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0739.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

140. Saluka Investment BV v. The Czech Republic, UNCITRAL, Djelomični pravorijek od 17. ožujka 2006., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0740.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

141. Sempra Energy International v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/16, Pravorijek od 28. rujna 2017., dostupno na:




538

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0770.pdf , pristupljeno 15. siječnja 2018.

142. Sempra Energy International v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/16, Odluka o prigovorima na nadležnost od 11. svibnja 2005., para. 100., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0768.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

143. Sergei Paushok, CJSC Golden East Company and CJSC Vostokneftegaz Company v. The Republic of Mongolia, UNCITRAL, Pravorijek od nadležnosti i odgovornosti od 28. travnja 2011., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0622.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

144. SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Islamic Republic of Pakistan, ICSID predmet broj ARB/01/13, Odluka o nadležnosti od 6. kolovoza 2003., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0779.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

145. SGS Société Générale de Surveillance S.A. v. Republic of the Philippines, ICSID predmet broj ARB/02/6, Odluka o prigovorima nadležnosti od 29. siječnja 2004., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0782.pdf, pristupljeno 15. siječnja 2018.

146. Siemens A.G. v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/8, Pravorijek od 6. veljače 2007., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0790.pdf, pristupljeno 6. siječnja 2018.

147. Siemens AG v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/02/08, Odluka o nadležnosti od 3. kolovoza 2004., para. 81., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0788.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

148. Southern Pacific Properties (Middle East) Limited v. The Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/84/3, Pravorijek od 20. svibnja 1992., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw6314_0.pdf , pristupljeno 17. siječnja 2018.

149. Spyridon Roussalis v. Romania, ICSID predmet broj ARB/06/1, Pravorijek od 7. prosinca 2011., para. 329., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0723.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

150. Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Case concerning the Factory at Chorzów (Germany v. Poland), Presuda broj 11, Tumačenje presuda broj 7 i 8 od 27. prosinca 1927., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-international-justice/serie_A/A_13/44_Interpretation_des_Arrets_No_7_et_8_Usine_de_Chorzow_Opinion_Anzilotti.pdf, pristupljeno 4. siječnja 2018.).

151. Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Case concerning the Factory at Chorzów (Germany v. Poland), Presuda broj 13 od 13. rujna 1928., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-international-


539

justice/serie_A/A_17/54_Usine_de_Chorzow_Fond_Arret.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017.

152. Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Certain German Intersests in Polish Upper Silesia, Presuda broj. 6 od 25. kolovoza 1925. (prethodni prigovori), dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-international-justice/serie_A/A_06/16_Interets_allemands_en_Haute_Silesie_polonaise_Competence_A pristupljeno 2. siječnja 2018.

153. Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), Legal Status of Eastern Greenland (Dennmark. v. Norway.), Presuda od 5. travnja 1933., dostupno na: http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-international-justice/serie_AB/AB_53/01_Groenland_Oriental_Arret.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

154. Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), The Mavrommatis Palestine Concessions (Greece v. Britain), Judgement No.2. 24 August 1924., para. 21. dostupno na: http://www.worldcourts.com/pcij/eng/decisions/1924.08.30_mavrommatis.htm, pristupljeno 23. prosinca 2017.

155. Stalni sud međunarodne pravde (PCIJ), The Oscar Chinn Case (UK v. Belgium), Presuda od 12. prosinca 1934., dostupno na http://www.icj-cij.org/files/permanent-court-of-international-justice/serie_AB/AB_63/01_Oscar_Chinn_Arret.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

156. State Enterprise Energorynok v. Republic of Moldova, SCC predmet broj 175/2012, Pravorijek od 29. siječnja 2015., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw6299.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

157. Suez, Sociedad General de Aguas de Barcelona, S.A.and Vivendi Universal, S.A. v. the Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/19 , Odluka o odgovornosti od 30. srpnja 2010., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0826.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

158. Técnicas Medioambientales Tecmed, S.A. v. the United Mexican States, ICSID predmet broj ARB (AF)/00/2, Pravorijek od 29. svibnja 2003., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0854.pdf, pristupljeno 5. sijecnja 2018.

159. TECO Guatemala Holdings, LLC v. the Republic of Guatemala, ICSID predmet broj ARB/10/23, Pravorijek od 19. prosinca 2013., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3035.pdf pristupljeno 5. siječnja 2018.

160. Telefónica S.A. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/03/20, Odluka o prigovorima na nadležnost od 25. svibnja 2006., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0856.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.


540

161. Telenor Mobile Communications A.S. v. The Republic of Hungary, ICSID predmet broj ARB/04/15, Pravorijek od 13. rujna 2006., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0858.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

162. Tokios Tokelés v. Ukraine, ICSID predmet br. ARB/02/18, Pravorijek od 26. srpnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0866.pdf , pristupljeno 30. prosinca 2017.

163. Tokios Tokeles v. Ukraine, ICSID predmet broj ARB/02/18, Odluka o nadležnosti 29. travnja 2004., para. 107., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0863.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

164. Total S.A. v. The Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/04/01, Odluka o nadležnosti od 25. kolovoza 2006., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0867.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

165. United Nations, Reports of International Arbitral Awards, 2006, Norwegian shipowners’ claims (Norway v. USA), Pravorijek od 13. listopada 1922., str. 334., dostupno na: http://legal.un.org/riaa/cases/vol_I/307-346.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017.

166. United Nations, Reports of International Arbitral Awards, 2006., Harry Roberts (U.S.A.) v. United Mexican States, Odluka od 2. studenoga 1926., para. 8. dostupno na: http://legal.un.org/riaa/cases/vol_IV/77-81.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017.

167. United Nations, Reports of International Arbitral Awards, 2006., L. F. H. Neer and Pauline Neer (U.S.A.) v. United Mexican States, Odluka od 15. studenoga 1926., para. 4. dostupno na: http://legal.un.org/riaa/cases/vol_IV/60-66.pdf, pristupljeno 23. prosinca 2017.

168. Vacuum Salt Products Limited v. the Republic of Ghana, ICSID predmet broj ARB/92/1, Pravorijek od 16. veljače 1994., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw6309.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2017.

169. Vladimir Berschader and Moïse Berschader v. The Russian Federation, SCC Case No. 080/2004, Pravorijek od 21. travnja 2006., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0079_0.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

170. Waguih Elie George Siag i Clorinda Vecchi v. the Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/05/15, Odluka od nadležnosti od 11. travnja 2007., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0785.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

171. Waguih Elie George Siag i Clorinda Vecchi v. the Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/05/15, Pravorijek od 1. lipnja 2009., dostupno na


541

https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0786_0.pdf , pristupljeno 17. siječnja 2018.

172. Waste Management, Inc. v. United Mexican States ("Number 2"), ICSID predmet br. ARB(AF)/00/3, Odluka o meksičkim prethodnim prigovorima u odnosu na prijašnji postupak od 26. lipnja 2002., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0898.pdf pristupljeno 3. siječnja 2018.

173. Waste Management, Inc. v. United Mexican States, ICSID predmet broj ARB(AF)/00/3, Pravorijek od 30. travnja 2004., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0900.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2017.

174. Wena Hotels Ltd. v. Arab Republic of Egypt, ICSID predmet broj ARB/98/4, Pravorijek od 8. prosinca 2000., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0902.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

175. Wintershall Aktiengesellschaft v. Argentine Republic, ICSID predmet broj ARB/04/14, Pravorijek od 8. prosinca 2008., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0907.pdf , pristupljeno 16. siječnja 2018.

176. World Duty Free Company Limited v. the Republic of Kenya, ICSID predmet broj ARB/0017, Pravorijek od 4. listopada 2006., dostupno na: https://www.italaw.com/documents/WDFv.KenyaAward.pdf, pristupljeno 30. prosinca 2017.

177. Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, Presuda Okružnog suda u Haagu od. 20. travnja 2016., u spojenim predmetima broj C/09/477160 / HA ZA 15-120, C/09/477162 / HA ZA 15-2 i C/09/481619 / HA ZA 15-112, dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw7258.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

178. Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, PCA predmet broj AA227, Međupravorijek o nadležnosti i dopustivosti od 30. studenoga 2009., dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0910.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

179. Yukos Universal Limited (Isle of Man) v. The Russian Federation, PCA predmet broj AA227, Pravorijek od 18. srpnja 2014., para. 1. dostupno na: https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/italaw3279.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.


542

DRUGI IZVORI:

1. Benardini, Piero, ICSID versus Non-ICSID Investment Treaty Arbitration; str. 24. dostupno na: http://www.arbitration-icca.org/media/4/30213278230103/media012970223709030bernardini_icsid-vs-non-icsid-investent.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

2. Conceptual Approach to the New Legal Framework for Energy Cooperation (Goals and Principles), para. 2. kako ga je izložio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev, u Helsinkiju 21.04.2009., dostupno na: http://en.kremlin.ru/supplement/258, pristupljeno 28. prosinca 2017.

3. Enclycopaedia Britannica, Boxer Rebelion, dostupno na: https://www.britannica.com/event/Boxer-Rebellion, pristupljeno 23. prosinca 2017.

4. Encyclopaedia Britannica, International trade, dostupno na: https://www.britannica.com/topic/international-trade, pristupljeno 19. travnja 2017.

5. Energy Charter Conference: De-restriction of some documents of the travaux préparatoires and new policy on access to the travaux préparatoires, dostupno na: http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/CCDECS/2016/CCDEC201624.pdf, pristupljeno 29. prosinca 2017.

6. Energy Charter Secretariat, Applicable Trade Provisions of the Energy Charter Treaty, 2003, dostupno na: http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Thematic/Trade_Provisions_of_the_ECT_2003_en.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

7. Energy Charter Secretariat, Energy Charter Treaty- A Reader's Guide, 2002, str. 9., dostupno na: http://www.energycharter.org/fileadmin/DocumentsMedia/Legal/ECT_Guide_en.pdf, pristupljeno 28. prosinca 2017.

8. Energy Charter Secretariat, List of all Investment Dispute Settlement Cases, dostupno na: https://energycharter.org/what-we-do/dispute-settlement/all-investment-dispute-settlement-cases/, pristupljeno 23. prosinca 2017.

9. European Commission - Communication from the Commission: Towards a comprehensive European international investment policy, COM (2010) 343 final, 7.7.2010., dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM:2010:0343:FIN:EN:PDF, pristupljeno 18. siječnja 2018.

10. European Commission - Press release: Commission asks Member States to terminate their intra-EU bilateral investment treaties, 18. lipnja 2015., dostupno na http://europa.eu/rapid/press-release_IP-15-5198_en.htm, pristupljeno 18. siječnja 2018.


543

11. Europski parlament, Prvi ugovori, dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.1.html, pristupljeno 28. prosinca 2017.

12. Expert Opinion Of Professor David D. Caron, u predmetu: Chevron Corporation and Texaco Petroleum Company v. The Republic of Ecuador , PCA predmet broj 2009-23, dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0241.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

13. Federal Reserves, History, Latin American Debt Crisis of the 1980s, https://www.federalreservehistory.org/essays/latin_american_debt_crisis, pristupljeno 27. prosinca 2017.

14. ICSID, Rules of Procedure for Arbitration Proceedings (Arbitration Rules), dostupno na: http://icsidfiles.worldbank.org/icsid/icsid/staticfiles/basicdoc/partF.htm, pristupljeno 2. siječnja 2018.

15. ICSID, Updated Background Paper on Annulment for the Administrative Council of ICSID, svibanj 2016., str. 22., dostupno na: https://icsid.worldbank.org/en/Documents/resources/Background%20Paper%20on%20Annulment%20April%202016%20ENG.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

16. International Law Commision, Draft articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts (2001), dostupno na: http://legal.un.org/ilc/texts/instruments/english/commentaries/9_6_2001.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2108.

17. International Law Commission, Draft Articles on most-favoured-nation clauses with commentaries from 1978, UN 2005., dostupno na http://legal.un.org/ilc/texts/instruments/english/commentaries/1_3_1978.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

18. International Law Commission, Draft articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts with commentaries, 2008., dostupno na http://legal.un.org/ilc/texts/instruments/english/commentaries/9_6_2001.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2108.

19. Italy no longer member of the ECT, hopes to avoid more arbitrations, tekst od 6. siječanja 2016., dostupno na: http://www.globalinvestmentprotection.com/index.php/italy-no-longer-member-of-energy-charter-treaty-hopes-to-avoid-more-arbitrations/, pristupljeno 28. prosinca 2017.

20. Lavranos, Nikos, Some Critical Observations on the EU's Foreign Investment Screening Proposal, Kluwer Arbitration Blog, January 2 2018., dostupno na: http://arbitrationblog.kluwerarbitration.com/2018/01/02/critical-observations-eus-foreign-investment-screening-proposal/, pristupljeno 18. siječnja 2018.



544

21. Mena Chambers, Series of Notes on the Energy Charter Treaty, Note 2, ožujak 2014., dostupno na: http://www.menachambers.com/note-2-background-note-on-the-energy-charter-treaty/, pristupljeno 28. prosinca 2017.

22. Neil, Irwin, What Is Nafta, and How Might Trump Change It?, New York Times, dostupno na: https://www.nytimes.com/interactive/2017/upshot/what-is-nafta.html, pristupljeno 27. prosinca 2017.

23. Non-paper from Austria, Finland, France, Germany and the Netherlands: Intra-EU Investment Treaties, dostupno na file:///C:/Users/Administrator/Downloads/intra-eu-investment-treaties-non-paper.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

24. OECD Working Papers on International Investment 2004/03: Fair and Equitable Treatment Standard in International Investment Law, OECD Publishing 2004., dostupno na: http://www.oecd-library.org/docserver/download/675702255435.pdf?expires=1499099078&id=id&accname=guest&checksum=B34876D73B7BA67A1A41D69C004AE0C7, pristupljeno 4. siječnja 2018.

25. OECD, “Fair and Equitable Treatment Standard in International Investment Law”, OECD Working papers on International Investment, 2004/03, OECD Publishing, dostupno na : http://dx.doi.org/10.1787/675702255435, pristupljeno 27. prosinca 2017.

26. OECD, “Transparency and Third Party Participation in Investor-State Dispute Settlement Procedures”, OECD Working Papers on International Investment, 2005/01, https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2005_1.pdf, pristupljeno 2. siječnja 2018.

27. OECD, „Indirect Expropriation“ and the „Right to Regulate“ in International Investment law, OECD Working Papers on International Investment 2004., dostupno na https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2004_4.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

28. OECD, Policy Framework for Investment, A review of Good Practices: Investment Policy, 2006., str. 11-30., dostupno na: https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/40287306.pdf, pristupljeno 5. siječnja 2018.

29. Prijedlog Uredbe Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi okvira za provjeru izravnih stranih ulaganja u Europskoj uniji, dostupno na: file:///C:/Users/Administrator/Downloads/PART-2017-404014V1.pdf, pristupljeno 18. siječnja 2018.

30. Rezolucija broj 1083 Opće skupštine UN o Stalnoj suverenosti nad prirodnim resursima, dostupno na: http://www.un.org/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/1803(XVII), pristupljeno 27. prosinca 2017.

https://www.oecd.org/daf/inv/investment-policy/WP-2005_1.pdf


545

31. The Energy Charter Secretariat, The Energy Charter Treaty, dostupno na: http://www.energycharter.org/process/energy-charter-treaty-1994/energy-charter-treaty/, pristupljeno 27. prosinca 2017.

32. UNCTAD, IIA Issues Note, Investor-State Dispute Settlement: Review of Developments in 2015, May 2016., dostupno na: http://unctad.org/en/PublicationsLibrary/webdiaepcb2016d4_en.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

33. UNCTAD, Expropriation, UNCTAD Series on Issues in International Investment Agreements II, 2012.; dostupno na http://unctad.org/en/Docs/unctaddiaeia2011d7_en.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

34. UNCTAD, Fair and Equal Treatment, UNCTAD Series on Issues in International Investment Agreements II, United Nations, New York and Geneve, 2012., dostupno na: http://unctad.org/en/Docs/unctaddiaeia2011d5_en.pdf, pristupljeno 2018.

35. UNCTAD, IIA Issues Note, Investor- State Distupe Settlement: Review of Developments in 2016, May 2017, dostupno na: http://unctad.org/en/PublicationsLibrary/diaepcb2017d1_en.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.

36. UNCTAD, International Investment Argreements: Key Issues, 2004, dostupno na http://unctad.org/en/Docs/iteiit200410_en.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

37. UNCTAD, Investment Policy Hub, dostupno na: http://investmentpolicyhub.unctad.org/IIA , pristupljeno 3. siječnja 2018.

38. UNCTAD, Investment Policy Hub, dostupno na: http://investmentpolicyhub.unctad.org/IIA/treaty/1732, pristupljeno 17. travnja 2017.

39. UNCTAD, Investment Policy Monitor, Issue 17, March 2017., dostupno na http://unctad.org/en/PublicationsLibrary/webdiaepcb2017d1_en.pdf; pristupljeno 17. travnja 2017.

40. UNCTAD, Most Favoured Nation Treatment, Series on International Investment Agreements II, str. 24. dostupno na: http://unctad.org/en/Docs/diaeia20101_en.pdf , pristupljeno 16. siječnja 2018.

41. UNCTAD, National Treatment, UNCTAD Series on issues in international investment agreements, dostupno na http://unctad.org/en/Docs/psiteiitd11v4.en.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

42. UNCTAD, Taking of Property, UNCTAD Series on issues in international investment agreements, 2000, dostupno na http://unctad.org/en/docs/psiteiitd15.en.pdf, pristupljeno 17. siječnja 2018.

43. US Department of State, Office of the Historian Oil Embargo, 1973–1974, dostupno na: https://history.state.gov/milestones/1969-1976/oil-embargo, pristupljeno 27. prosinca 2017.

http://investmentpolicyhub.unctad.org/IIA

http://unctad.org/en/Docs/diaeia20101_en.pdf


546

44. US Department of State, Office of the Historian, Good Neighbor Policy 1933, dostupno na: https://history.state.gov/milestones/1921-1936/good-neighbor, pristupljeno 21. travnja 2017.

45. US Department of State, Office of the Historian, Mexican Expropriation of Foreign Oil 1938, https://history.state.gov/milestones/1937-1945/mexican-oil, pristupljeno 23, prosinca 2017.

46. US Department of State, Office of the Historian, Roosevelt Corollary to the Monroe Doctrine, 1904, dostupno na: https://history.state.gov/milestones/1899-1913/roosevelt-and-monroe-doctrine; pristupljeno 20. travnja 2017.

47. Wälde, Thomas, Legal Opinion, u Nykomb v. The Republic of Latvia, SCC predmet broj 118/2008., dostupno na https://www.italaw.com/sites/default/files/case-documents/ita0985.pdf, pristupljeno 16. siječnja 2018.

48. World Bank, Legal framework for the treatment of foreign investment, Volume II Report to the Development Committee and Guidelines on the Treatment of Foreign Direct Investment, World bank, 1992., dostupno na: http://documents.worldbank.org/curated/en/955221468766167766/pdf/multi-page.pdf, pristupljeno 27. prosinca 2017.


547

ŽIVOTOPIS AUTORA

2016 – zastupnik u Hrvatskom saboru, predsjednik Odbora za

pravosuđe i član Državnog sudbenog vijeća

2011 – 2016 – ministar pravosuđa

2004 – 2011 – odvjetnik

2002 – 2004 – pomoćnik i zamjenik ministra za europske integracije

2000 – 2002 – predstojnik Ureda Vlade za suradnju s međunarodnim

kaznenim sudovima

1996 – 2000 – diplomat u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u

Nizozemskoj

............................

2018 – doktorirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

2000 – položio pravosudni ispit

1993 – 1996 – znanstveni novak – Pravni fakultet u Zagrebu

1995 – magistrirao na Srednjeeuropskom sveučilištu u Budimpešti

1993 – diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu

ISBN 978-953-6474-83-7