ZNACIVREMENAGODI©TE 34 • BR. 2 • GODINA 2010.“Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Matej 18,3)

BUDITE KAO DJECA

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.2

Sadræaj:

Dr. Dragutin Matakurednik

tema broja: BUDITE KAO DJECAU

sred Isusovih praktičnih i slikovitih pouka nalazi se usporedba o djeci jer

najtočnije opisuje ideale karaktera koji ima vječnu vrijednost. Samo oni odrasli ljudi koji postaju kao djeca ulaze u kraljevstvo nebesko. Naravno, Isus ne naučava da bi čovjek trebao ostati uvijek dijete, jer bi to isključivalo napredovanje u zrelost, nego upućuje na odlike istinske čovječnosti koje se odrastanjem ne smiju umanjivati.

Ne budite djetinjastiIsus opominje odrasle zbog nedosljednosti i razjedinjenosti pa im kaže da su “nalik djeci što sjede na trgovima” i od silne razonode ne mogu se složiti koju bi se igru igrala, da li svadbe ili pogreba. (Matej 11, 16-17) Ovakvo ponašanje djece sigurno nije primjer koji bi odrasli trebali slijediti. Biblija navodi još nekoliko obilježja djece koja valja mijenjati odrastanjem.

“Braćo, ne budite djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću!” (1 Korinćanima 14,20) savjetuje Pavao vjernike u Korintu. Zrela prosudba i iskustvo svojstva su odraslih i djeca ih jednostavno ne posjeduju. Šteta što u tom smislu ljudi nikada ne odrastu.

U Poslanici Hebrejima nalazimo slijedeću opomenu: “Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku, ne zna ništa o nauku pravednosti jer – nejače je.” (Hebrejima 5,12-13) Čini se očitim da su odrasli skloni izbjegavati razboritost te se ponašaju naivno i promišljaju plitko kako bi sačuvali svoj ponos i svoju pravednost – ispravni su u svojim očima i pametni prema svojem mudrovanju. I upravo ta samodovoljnost i ponositost nalaze se u najprisutnijoj čovjekovoj samoobmani kad tko smatra da ne zavisi od Boga. Međutim, uzor se pravednosti i umnosti nalazi izvan čovjeka i očituje se u božanskome djelovanju i stvarnoj prisutnosti Isusa kao žive objave Boga. I upravo tu čovjekovu zavisnost o Bogu Isus pojašnjava primjerom djece.

Djetinje povjerenjeVjerojatno zato što nemaju izbora djeca bezuvjetno vjeruju svojim roditeljima. Možda neki roditelji i nisu zaslužili da im se vjeruje, ali prvi osmjesi i bezgranično povjerenje nježnog bića pripadaju njima. Djeca i u nesavršenom svijetu zavise od svojih roditelja. Koliko je ta činjenica primjenjivija u odnosu na savršenog nebeskog Roditelja čija su djeca i mali i veliki! Svi zavisimo od Njega. Isusova nježnost prema maloj djeci naročito je dojmljiva jer su ti mali stvorovi nužno trebali dodir starijih, usmjerenje i primjer odraslih, što po reakcijama Isusovih učenika nisu lako dobivali. Citirajmo jedan od najljepših tekstova u Evanđeljima koji opisuje Isusovo postupanje s djecom:

Dragutin Matak (Ne)budite kao djeca .....................2-3Željko Porobija Kad nam djeca smetaju ................4-5Đurđica Čemu su me poučila djeca ............6-7Garvanović-Porobija

duhovno razmiπljanje

ZDRAVLJE

Bill Knott Pita “Francuska svila” ....................28Sue Radd Hrana je bitna: Tekuće kalorije treba potrošiti ......29

R. Albert Mohler Zašto je toliko žena nesretno? ..22-23W. S. Lee i Wilma Kirk-Lee Urušavanje morala ....................24-26Anton Šuljić Skromnost i poniznost ..................27

D. Ross Campbell Kako pokazati ljubav preko kontakta očima .................8-13Linda Mei Lin Koh Njegujmo Božju ljubav u našoj djeci ...................14-17Victor Parachin Zbližite se s djecom ...................18-19John Rosemond Kako živjeti s odraslom djecom? ..........................................20John Rosemond Živjeti s posvojenom djecom .........21

“A ja ću hvaliti Jahvu zbog pravde njegove i pjevat ću imenu Jahve višnjega.” .......................................................................... (Psalam 7,18.) 3

BUDITE KAO DJECA

“Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: ‘Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.’ Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.” (Marko 10,13-16)

Zamijetimo kako se Isus ophodio prema djeci:Isus je doticao djecu ili polagao ruke na njih. Dodir

Isusove ruke donosio je izlječenje i ne samo u susretu s djecom. (Vidi, Marko 8,22.) Međutim, sva djeca koja su hrlila Isusu u krilo nisu bila bolesna. Dodir Isusove ruke, kao i primjereni dodir ruke odraslih ljudi, prenosi važnu poruku ohrabrenja djeci. Isus je grlio djecu i blago im govorio (blago-slovio). Postupajmo i mi tako danas. Bebe valja dodirivati i maziti jer još ne razumiju značenje riječi kojima im se obraćamo. Kada djeca porastu, tapšanje po ramenu ili neformalno rukovanje (give me five) izvrsna je poruka podrške.

Kad su učenici iz svojih uzvišenih razloga nastojali omogućiti Isusu da se bavi nečim ozbiljnijim i važnijim, a ne djecom, Isus se naljutio. Ista riječ u izvorniku opisuje srditost desetorice učenika Jakovljevim i Ivanovim nastojanjem da položajem u “zemaljskom kraljevstvu” budu što bliži Isusu. (Marko 10,41.) Isus je stvarno bio ljutit na učenike jer su previđali što je najvažnije u duhovnosti. Svoju umišljenu pobožnost stavljali su ispred djetinjeg povjerenja u Boga. Za njihovo dobro, a pouku nama, Isus je odlučno stao na stranu kvalitete pobožnosti ne trpeći nikakav kompromis.

Isus opominje učenike da ne stoje između djece i Njega – da oslobode prolaz i neposredni susret s Bogom. Ovaj povijesni događaj može biti ilustrativan u odnosu na doprinos starijih razvoju dječje duhovnosti. Licemjerno i dvojako ponašanje odraslih, naročito roditelja, zbunjuje djecu - nakon čega nastupaju tragične posljedice na njihovu duhovnost. Apostol Pavao u tom smislu opominje roditelje: “A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!” (Efežanima 6,4)

DjeËja neposrednostDjeca nemaju skrivenu agendu. Ona se ne umiju pretvarati i biti dvosmislena, sve dok ih stariji ne nauče takvoj komunikaciji. Zato im Isus i jamči kraljevstvo nebesko. Stoga Pavao potiče i kaže: “po zloći budite djeca” (1Korinćanima 14,20.) Zlo je samo po sebi nemoguće izbjeći, ali ne smijemo biti zlopamtila. I upravo tu su nam djeca izraziti primjer.

Djeca kažu ono što misle bez obzira je li ta njihova izjava dobro došla ili ne. Takva otvorenost djece opisana je i u Novome zavjetu: “A kad glavari svećenički i pismoznanci vidješe čudesa koja učini i djecu što viču Hramom: ‘Hosana Sinu Davidovu!’, gnjevni mu rekoše: ‘Čuješ li što ovi govore?’ Kaže im Isus: ‘Da! A niste li čitali: Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio hvalu?’” (Matej 21,15-16.) Zamislite, djeca glasno slave utjelovljenog Boga u Njegovu Hramu. Čelni ljudi Hrama su uvjereni da je njihovo ponašanje neprimjereno. Kako li samo umišljenost može zatupiti zdrav razum? Dok odrasli i iskusni duhovnici i pismoznanci oštro osuđuju ponašanje djece u Hramu, Isus im citira Psalam 8,3 i pita ih jesu li čitali Psalam 8. kojim se veliča snaga djetinje pobožnosti. Bio je to ukor koji najteže podnose samodopadni i bahati ljudi, jer je Isus razotkrio njihovo neznanje i površnost u prosudbi.

Postajati kao djeca u povjerenju i zavisnosti u odnosu na vječno i trajno Dobro, našega krasnog Boga, predstavlja najpotrebnije “obraćenje”, povratak na ono što smo kao djeca bili. To je zasigurno najviši cilj zdrave duhovnosti. Poučavajmo se od naših mališana.

(NE) BUDITE KAO DJECA

“A ja ću hvaliti Jahvu zbog pravde njegove i pjevat ću imenu Jahve višnjega.” .......................................................................... (Psalam 7,18.)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.4

BUDITE KAO DJECA

UvodSva tri sinoptička evanđelja (Matej 19,13-15, Marko 10,13-16 i Luka 18,15-17) donose priču o maloj djeci koju su donosili Isusu da ih se dotakne, što su Isusovi učenici pokušavali spriječiti, a on reagirao riječima: “Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.” Nemoguće bi bilo nabrojati koliko je usmenih i pisanih propovijedi i analiza održano na ovu temu. Najčešće se one bave samim Isusovim riječima (koje, dakako, jesu u središtu novozavjetnog izvještaja), ali mi ćemo se ovaj put zaustaviti na ulozi apostola u cijeloj priči. To nam može ukazati i na još neke aspekte priče, ali nakana takvog pristupa je i pastoralna, budući da i mi počesto ponavljamo grešku Kristovih učenika.

Djeca koja smetaju apostolimaMislim da je sasvim jasno zašto su apostoli priječili donošenje dječice Isusu: kad god čovjek radi neki ozbiljan posao, onda su djeca naprosto smetnja. Zamislite se da pišete zamršenu znanstvenu raspravu (ili makar samo ovaj članak), ili pravite godišnji proračun tvrtke, ili pokušavate dijagnosticirati neku bolest i… upadaju mala djeca! Nemojte samo reći da vam to ne bi zasmetalo, da ne biste odmah pozvali suprugu, dadilju, koga god već, i tražili da ih maknu. A Isus je definitivno radio ozbiljan posao, značajniji od pisanja članka, pravljenja proračuna, postavljanja

Mr. Željko Porobija dijagnoze, Isus je pokušavao spasiti cijeli svijet. Upravo se približavao kraj njegove zemaljske misije, točnije, Isusovo smaknuće na križu – gdje ćete ozbiljniju situaciju od ove? Apostoli, koji nisu još shvaćali sve, ali su naslućivali koliko je važno to što Isus radi, nisu mogli dopustiti da mu zasmetaju ti bučni i nemirni stvorovi. Učinili su ono što bi i mi učinili na njihovom mjestu. Netko manje vičan teologiji, mogao bi zaključiti da je najraniji apostolski nauk bio kako treba spriječiti djecu da nas smetaju.

Djeca koja smetaju namaTočnije, učinili su ono što i mi činimo, katkad i puno okrutnije od njih. Mnogim ljudima djeca smetaju čak i prije no što se uopće rode, pa ih se uklanja prije rođenja. I to se naziva “čišćenje” (je li vam palo na pamet koliko prljavih stvari se naziva “čišćenjem”?).

Ustvari, zašto nam djeca uopće smetaju?

Kako rekosmo već, nemirna su i bučna. Ali postoji i puno dublji

razlog zašto nam djeca smetaju: ona su tiha, a opet jasna optužba svemu onome što mi jesmo. Već je tekst u evanđeljima zapravo dosta indikativan: ljudi se premišljaju hoće li ili neće prići Isusu, imaju svoje pro et contra (za i protiv) razloge, dok djecu vidimo u slobodnom dodiru s Isusom. Ona se ne boje da će nešto izgubiti, ona nemaju sve one naše “filozofije” koje nas priječe da se prepustimo Isusovom dodiru. Djeca su, zapravo, ponizna i tu leži glavni Isusov razlog zašto ih Isus hvali, kao što nam je to zabilježeno u Matejevom evanđelju (18,1-4):

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.”

I kontekst cijelog događaja s Isusovim dodirivanjem djece jest razlikovanje između prave, ponizne vjere i lažne, umišljene (ne)vjere. U Lukinom evanđelju to započinje s tekstom u 17,5: apostoli traže da im Isus umnoži vjeru, a on im, ubrzo nakon što ih ukori zbog nevjere (r. 6), objašnjava da vjera znači poniznu službu (rr. 7-10). Odmah iza toga, Isus hvali vjeru jednog gubavca, Samarijanca, koji je ponizno odao hvalu Isusu za spasenje (rr. 11-19). Nevjernim farizejima Isus govori o tome da je Kraljevstvo već tu – ono je stiglo s Isusom (r. 21) – ali oni ga ne prepoznaju zbog vlastite oholosti. Potom Isus u svojoj usporedbi hvali

Kad nam djeca s

5

ustrajnost udovice koja neprestance dolazi do nepravednog suca (18.1-8), zaključujući s pitanjem: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”. Napokon, Isus uspoređuje poniznu vjeru grešnog carinika s ohološću farizeja u još jednoj priči (rr. 9-14), i tada se zbiva već opisani događaj s djecom. Djeca, zapravo, imaju upravo ono što Isus želi vidjeti kod svih ljudi – poniznu vjeru, slobodno pristupanje Isusu da ih dotakne svojom iscjeliteljskom rukom.

Djeca i miIz svega rečenoga je jasno kako ljudi mogu biti kao djeca, ali da najčešće to ne izabiremo, jer nam se u našoj oholosti čini kako bi to umanjilo našu cijenu. Poznata vam je Andersenova priča o kraljevom novom ruhu, o “čarobnom ruhu” kojega zapravo nitko ne vidi, ali

se svi prave da ga vide, jer bi u protivnom ispali “nestručni”. Jedino dijete, ne shvaćajući cijelu igru (a što bi se tu i imalo shvatiti?), hrabro i otvoreno izražava istinu: “Kralj je gol!” Naravno da i ovo dijete smeta odraslima, jer nisu voljni podnijeti jednu totalno poražavajuću istinu koja razgolićuje ne samo kralja, nego i cijeli svijet odraslih i “pametnih”.

Zamislite samo dijete u nekom parlamentu kako svojim glasićem jednostavno upita: “Zašto uvijek isti ljudi dižu ruke zajedno?”

Zamislite dijete u još bezbroj drugih situacija u kojima smrtno ozbiljni odrasli rade nešto zapravo krajnje neozbiljno i koje onda dijete predusretne nekim sasvim nevinim i razoružavajućim “zašto”? Najčešći je naš odgovor u tim situacijama da će ta djeca to shvatiti kad odrastu, ali istina je sasvim drugačija: mi ćemo se svojski potruditi da ih napravimo

onakvima kakvi smo i mi sami, po svom obličju, pa ćemo to onda nazvati “sazrijevanjem”.

ZakljuËakProblem s djecom je zapravo taj što smo i mi nekada bili djeca. I vidjeli svijet potpuno drugačije nego što ga sada vidimo. I vjerovali i nadali se i ponašali se puno iskrenije nego što to sada, kao “zreli i odrasli” činimo. Djeca nisu samo ono što smo mi nekoć bili, djeca su ono što smo mi mogli postati. Ali postali smo ovo što smo sada: slike Doriana Graya koje poružnjuju iz dana u dan. I, naravno, nama kao takvima, djeca smetaju.

Pouka cijele evanđeoske priče zapravo i nije samo to da trebamo pustiti djecu Isusu, nego da trebamo pustiti sebe Isusu. Da nas dotakne i iscijeli od sve naše oholosti i bezosjećajnosti.

metaju

“Isus ih dozva i reče: »Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.” ............................. (Luka 18,16)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.6

BUDITE KAO DJECA

Znano je da djeca po dolasku na ovaj svijet uče i trebaju učiti jer su bez iskustva i znanja

potrebnih za život. Znano je također da su roditelji i učitelji zaduženi za

njihovo obučavanje te da su se toga radi kreirale cijele i opsežne znanosti kao što su pedagogija, didaktika, metodika ovog ili onog predmeta. No, što je s učenjem od djece? Mogu

li djeca, takva neiskustvena, išta reći i poručiti odraslima? I prenijeti nama tako učenima i educiranima svoje spoznaje? Ta zar mi sami nismo bili djeca?

»EMU SU ME »EMU SU ME POU»ILA DJECAPOU»ILA DJECA

7

mr. sc. Đurđica Garvanović-Porobija

Djeca nas mogu poučiti mnogočem. Mene su poučila da živim u sadašnjosti.

Kad god je prigoda, upoznajem se s djetetom u blizini. U ovom je trenutku meni najbliži jednogodišnji dječačić Filip. Uspostavili smo lijepo prijateljstvo. Primjećujem ga kad je s majkom u šetnji ili kad ga tata pronosi pored mene. Veselo se pozdravljamo, mašemo jedno drugome, ili se međusobno zasmijavamo. Pokazujem mu našeg malog zeca, ljubimca Conniea. Pjevam mu pjesme. I, naravno, učim od Filipa. Na primjer, kad hoće do cilja, otpuzi do njega brzinom metka.

Od djece sam naučila štošta: 1. ustrajno izražavati osjećaje 2. biti vrlo ozbiljan, posebice u odnosu na obećanja 3. biti kooperativan i uvažavati autoritete 4. biti maštovit i inventivan u traženju rješenja 5. znati što hoću a što neću ( djeca uvijek znaju što hoće!) itd. Zadržat ću se na jednom umijeću ili znanju koje želim podijeliti s vama:

Znanje ili umijeće življenja u sadašnjosti. Kad odrastu, već u vrijeme tinejdžerskih godina, djeca polako gube ovo značajno umijeće. Mnogi ljudi ne žive tu i sada, nego su negdje drugdje – najčešće u prošlosti ili u budućnosti.

Slike iz prošlosti, tužna sjećanja, pretrpljene traume, nepravde i gubici ispunjavaju um i dušu mnogih ljudi. Dodamo li tomu neznanje praštanja, život mnogih osoba zakopan je u grobnici prošlosti. I to je činitelj bolesti i neproduktivnosti. Jedna francuska

poslovica kazuje: “Oublier, oublier, c’est le secret du vivre», u prijevodu: « Zaboraviti, zaboraviti, to je tajna života.» Djeca ne vode dugotrajne sporove, ne idu na sudove, ne glože se svakodnevno i ne pamte što se dogodilo prije dva dana a nekmoli prije dva mjeseca. To im daje vedrinu, rasterećenost i ispunjava ih veseljem.

Drugi pak žive u stalnim strahovanjima od budućnosti. Njihova uobrazilja zamišlja što će se strašno dogoditi, premda je statistika pokazala da se većina naših briga srećom ne ostvari. Ipak, mi živimo u svijetu punom opasnosti – prometnih nesreća, opakih bolesti, ratova i prirodnih katastrofa. Ponekad gledam djecu i razmišljam: Tko zna što ih sve sirote čeka? I čovjek se može rasplakati nad tim pitanjem. Možda ih čeka bolest, možda bolan razvod, možda gubitak dragih osoba, možda nepravedan gubitak posla? Tko zna? I primjećujem kako takav način razmišljanja također vodi u bolest. Istina je i realno je da će im se nešto od toga dogoditi, ali razmišljanje uz takva strahovanja svakako će oslabiti njihovu spremnost da se u kušnji izbore za kvalitetno i najmanje bolno rješenje. Zar Isus nije upozorio: «I ne brinite se za sutra. Dosta je svakom danu zla svojega.» Isus je očito cijenio umijeće male djece. I nama ga je slijediti ne zamarajući se onim što će biti sutra, što dakako ne isključuje potrebu za planiranjem i osmišljavanjem budućnosti.

Naša rastresenost i nesposobnost da živimo tu i sada čini nas nesposobnima za rješavanje jednostavnih problema. O tom

pitanju slikovito piše talijanski psihijatar i filozof Piero Ferrucci u svojoj knjizi Što nas uče djeca. Ulomak koji slijedi na duhovit način pokazuje kako naš nesmisao za punu pažnju i prisutnost u sadašnjosti može zakomplicirati jednostavnu situaciju u kojoj dječak Emilio ne želi da mu peru kosu:

Emilio odbija da mu peremo kosu. «Ako dopustiš da ti operemo kosu, dat ćemo ti slatkiš.» Emilio pojede slatkiš i ponovno odbija. «Pogledaj, evo mame i tate. »Dolazi i baka, svi smo zajedno u kupaonici. Nema pomoći. Baka, mama, tata, još jedan slatkiš, dat ćemo ti čak i novu igračku kojom se možeš igrati dok te kupamo. Uzalud, o pranju kose nema ni govora.

Svatko govori svoje, viče, nižu se razna objašnjenja, prijetnje, proricanja : « Ako ne budeš prao kosu, bit će ti puna ušiju. » Ili priče kao : « Ni tata kad je bio mali kao ti nije volio prati kosu. » Ili izrazi suosjećanja : « Razumijem da ne voliš prati kosu » ( ali sada ćemo je oprati). Ili propovijedi : « U životu moramo raditi i stvari koje nam se ne sviđaju. » Ali ništa ne pomaže.

A da pokušamo sa znanjem ? Kako to da Emilio ne dopušta da mu operemo kosu ? Pokušavamo razumjeti. Boji se da mu voda ne uđe u oči. » Emilio dopušta da mu operemo kosu.

Da, puno toga jednostavnog može nam promaknuti ako se ne usredotočimo na tu i danas i ne pokušavamo shvatiti ljude, pružajući im puno razumijevanje, prirodu, znanost i – što je najvažnije – Božju riječ. Carpe diem ! ( Iskoristi dan !) u kršćanskom i u djetinjem smislu.

“Valjan čovjek ostavlja baštinu unucima...” ..................................................................................................................................(Izreke 13,22)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.8

BUDITE KAO DJECA

Kako pokazati ljubav Kako pokazati ljubav preko kontakta oËimapreko kontakta oËima

Dr. D. Ross CampbellDr. D. Ross Campbell

9

Kad prvi put pomislite na kontakt očima, on se pričinja razmjerno nevažnim u odnosu

prema vašem djetetu. Ipak, kako radimo s djecom, promatramo komunikaciju između roditelja i djeteta i proučavamo rezultate istraživanja, shvaćamo koliko je bitan kontakt očima. Kontakt očima važan je ne samo kod uspostave dobrog komunikacijskog kontakta s djetetom, nego i kod ispunjenja njegovih emotivnih potreba. I ne znajući, mi se služimo kontaktom očima kao primarnim sredstvom prijenosa ljubavi, ponajprije na djecu. Dijete koristi kontakt očima s roditeljima (i drugima) da bi se emotivno nahranilo. Što više roditelji kontaktiraju očima sa svojom djecom kao sredstvom izražavanja svoje ljubavi, dijete će više biti nahranjeno ljubavlju, a njegov će emotivni spremnik biti puniji.

Što je kontakt očima? Kontakt očima je izravno gledanje u oči druge osobe. Većina ljudi ne shvaća koliko je značajan takav kontakt. Jeste li ikad pokušali voditi razgovor s nekim tko gleda u drugom smjeru, nesposoban da održi s vama kontakt očima? To je teško. A utječe i na naše osjećaje prema toj osobi. U nama postoji sklonost da nam se sviđaju ljudi koji mogu s nama ostvariti ugodan kontakt očima. Kontakt očima je ugodan, dakako, kad ga prate ugodne riječi i ugodni izrazi lica, kao što je smiješak.

Nažalost, roditelji, i ne shvaćajući to, mogu upotrijebiti kontakt očima i za prijenos drugih poruka svom djetetu. Roditelji mogu uspostaviti kontakt očima upućujući ljubav samo u određenim uvjetima, kao kad dijete, primjerice, učini nešto jako dobro na što su roditelji ponosni. To dijete doživljava kao uvjetnu ljubav. Kao što smo spomenuli u prethodnom poglavlju, dijete ne može dobro odrastati i razvijati se u takvim uvjetima. Iako mi možemo duboko voljeti svoje dijete, moramo s njim uspostaviti

odgovarajući kontakt očima. Ono će u protivnom primiti pogrešnu poruku i neće se osjećati bezuvjetno voljenim.

Roditeljima je lako razviti groznu naviku uporabe kontakta očima isključivo kad žele nešto jako istaknuti djetetu, posebice negativno. Utvrdit ćemo da je dijete najpozornije kad ga gledamo izravno u oči. To možda činimo uglavnom kada dajemo neke naloge ili prekoravamo i kritiziramo. To je katastrofalna pogreška, iako ova metoda porabe kontakta očima ponajprije u negativnom smislu

bili svjesni da su se rijetko koristili kontaktom očima, a kad i jesu, bilo je to da bi mu uputili neki nalog ili prijekor. Tom je prirođeno znao da ga roditelji na neki način vole. Ali zbog ovog načina porabe kontakta očima s primjesama kritike, Tom je uvijek bio zbunjen i smeten u odnosu na istinske osjećaje svojih roditelja prema njemu. Prisjetite se njegove tvrdnje: “Nikome nije stalo do mene osim mojih prijatelja.” Kad sam ga pitao: “Nikome?” on je odgovorio: “Pa... možda mojim roditeljima. Ne znam.” Tom zna da bi se trebao osjećati voljenim, ali se

može dobro funkcionirati kad je dijete sasvim malo.

Ali zapamtite da je kontakt očima jedan od glavnih izvora djetetova emotivnog odgoja. Ako roditelj koristi ovo snažno sredstvo kontrole ponajprije na negativni način, dijete ne može a da i svog roditelja ne doživljava na negativan način. I premda izgleda kao da to može dati dobre rezultate dok je dijete malo, takvo je dijete poslušno i popustljivo zbog straha. Kako ono raste, strah zamjenjuju bijes, zlovolja i depresija. Pročitajte još jednom Tomove izjave: to je ono što nam on kaže.

O, da su barem njegovi roditelji to znali! Voljeli su Toma, ali nisu

tako ne osjeća.Još gora može biti navika roditelja

da počnu izbjegavati kontakt očima kao sredstvo kažnjavanja. To je okrutno, a mi to često činimo svom bračnom drugu. (Hajde, priznajte.) Svjesno izbjegavanje kontakta očima s djetetom često je bolnije od tjelesnog kažnjavanja. Može biti razorno. Ono može biti jedna pojedinost u životu djeteta koju neće nikad zaboraviti.

Postoji nekoliko vrsta okolnosti između roditelja i djeteta koje mogu utjecati na cijeli život djeteta, događaja koje dijete, a katkad i roditelj, nikad ne zaboravlja. To može biti i namjerno izbjegavanje

“Bistar pogled razveseli srce i radosna vijest oživi kosti.” ............................................................................................................(Izreke 15,30.)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.10

BUDITE KAO DJECA

kontakta očima s djetetom kao način izricanja neodobravanja i očiti je primjer uvjetne ljubavi. Mudar će roditelj poduzeti sve što je u njegovoj moći da to izbjegne.

Našim izražavanjem ljubavi prema djetetu ne bi trebalo upravljati zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Mi moramo izražavati svoju ljubav stalno, nepokolebljivo i bez obzira na situaciju. Loše ponašanje možemo rješavati na druge načine — načine koji se neće sukobljavati s pružanjem ljubavi. Mi ćemo govoriti o stezi i kako je provesti bez razbijanja veze ljubavi. Dosad smo shvatili da roditelji moraju rabiti kontakt očima kao stalni način pružanja ljubavi, a ne samo kao sredstvo stege.

Mi smo uzoriSvi mi znamo da djeca uče oblikujući se prema nama. Djeca na isti način uče i umijeće kontakta

očima. Ako s djetetom održavamo stalni, pozitivni kontakt očima, pun ljubavi, i ono će činiti to isto. Ako kontakt očima rabimo kao način izricanja svoje ljutitosti, i ono će činiti tako.

Poznajete li neko dijete koje izgleda nekako odbojno ili je čak omraženo? Najvjerojatnije će vas samo kratko pogledati kad vas prvi put ugleda, a zatim samo kad kažete ili učinite nešto posebno zanimljivo. Osim toga, ono vas izbjegava gledati. Takav je nestalan kontakt očima neugodan, mrzak, i može izazvati srdžbu. Sada zamislite način na koji roditelji tog djeteta rabe kontakt očima prema njemu. Ima li sličnosti?

Zamislite vidljivu štetu koju ima ovo dijete i imat će je kroz cijeli život. Zamislite kako će mu biti teško stvarati prijateljstva i ostale intimne veze. Kako će ga drugovi odbacivati i izbjegavati, ne samo

sada nego vjerojatno i trajno, jer su slabi izgledi da prekine ovaj uzorak odnosa. Prije svega, ono nije svjesno da to čini, a drugo, promjena takvog uzorka izuzetno je teška ako roditelji ne promijene vlastiti način kontakta očima prije nego što dijete postane prestaro. To je jedina djetetova nada.

Izvrstan primjer ovakve tragedije pronađen je u istraživačkoj studiji pedijatrijskog odjela jedne opće bolnice. Istraživač je sjedio na jednom kraju hodnika i brojio koliko puta medicinske sestre ulaze u sobu pojedinog djeteta. Utvrđeno je da su neka djeca bila posjećena mnogo češće od druge djece. Razlozi su bili zapanjujući. Učestalost posjeta imala je veze i s ozbiljnošću djetetove bolesti, naravno, i njegom koja je djetetu bila potrebna. Ali to nije moglo potpuno objasniti veliku razliku u broju kontakata s malim pacijentima. Vjerojatno ste pogodili.

11

Popularnijem se djetetu poklanjalo više pažnje. Kad god su sestre imale slobodne trenutke ili su mogle birati u koju sobu da uđu, prirodno su izabirale dijete s kojim su mogle uspostaviti najugodniji kontakt.

Po čemu se moglo mjeriti koliko je neko dijete ugodno? Bilo je nekoliko razloga kao npr. živahnost, verbalna sposobnost i neposrednost, ali je najčvršći činitelj bio kontakt očima. Najmanje posjećena djeca kratko bi pogledala posjetitelja, a zatim spustila ili skrenula pogled. Nakon toga ta bi djeca izbjegavala kontakt očima, što je otežavalo uspostavu odnosa s njima. Odrasli su se osjećali nelagodno u društvu te djece. Medicinske sestre, ne shvaćajući svoju ulogu u pokretanju komunikacije, pogrešno bi ih razumjele pretpostavljajući da dijete želi biti samo ili da su mu odbojne. Dosljedno tomu, tu su djecu izbjegavale, a ona su se osjećala još manje voljenom, željenom i vrijednom.

Isto se događa i u tisućama domova. U Tomovom se to moglo

ispraviti stalnim, toplim i ugodnim kontaktom očima (bezuvjetna ljubav) njegovih roditelja. Da su oni to znali (kao i neke druge osnovne činjenice o ljubavi o kojima ćemo govoriti), ne bi imali problema sa svojim sinom.

Sindrom zastoja u razvojuSljedeće važno otkriće u našem istraživanju također se dogodilo na pedijatrijskom odjelu, ali u sveučilišnoj bolnici. Proučavali smo čudni fenomen sindroma zastoja u razvoju. U ovoj bolesti dijete, obično staro između šest i dvanaest mjeseci, prestaje se razvijati. Često prestaje jesti i rasti, postaje ravnodušno i apatično, i čak može umrijeti bez nekog vidljivog razloga. Svi testovi i fizički pregledi su normalni. Zbog čega dijete gubi volju za životom? U većini slučajeva znamo da su roditelji odbacili dijete, često nesvjesno. Nisu se kadri svjesno suočiti s osjećajem odbacivanja svog djeteta, i tako ga nesvjesno odbacuju svojim ponašanjem. Utvrđeno je da ti

roditelji izbjegavaju kontakt očima i tjelesni kontakt s djetetom. U svemu ostalom oni su dobri roditelji — osiguravaju hranu, odjeću itd.

Sindrom zastoja u razvoju je čudan fenomen, ali drugi su nalazi još čudniji. Za vrijeme nacističkih napada na London tijekom Drugoga svjetskog rata, mnoga su djeca zbog zaštite bila iseljena iz grada na selo. Njihovi su roditelji ostali u Londonu. O ovoj se djeci dobro vodilo računa fizički: bila su čista, hranjena i bilo im je udobno. Emotivno, pak, bila su uskraćena jer nije bilo dovoljno onih koji bi ih emotivno hranili — kontaktom očima i tjelesnim kontaktom.

Većina ove djece bila je emotivno zakinuta i oštećena. Bilo bi mnogo bolje da su ta djeca ostala sa svojim majkama. Opasnost od emotivne štete bila je veća od tjelesne.

Opasnost i zamke koje vrebaju emotivno slabo dijete zastrašujuće su. Roditelji, potrudite se da vaše dijete postane snažno. Vaše je najsnažnije oruđe bezuvjetna ljubav.

“Daj mi, sine moj, srce svoje, i neka oči tvoje raduju putovi moji.” .............................................................................................(Izreke 23,26.)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.12

BUDITE KAO DJECA

Kontakt oËima i proces uËenjaRadeći prema programu Headstart, volim podučavati sve divne učitelje o kontaktu očima i tjelesnom kontaktu te kako oni utječu na radoznalost i djetetovu sposobnost učenja.

Odgojitelj će znati uočiti trogodišnje ili četverogodišnje dijete koje je očito uznemireno, zastrašeno i nezrelo zbog teškoća koje ima u uspostavi ili održavanju kontakta očima. Slabost u obuzdavanju zbog emotivne oskudice može kod djeteta izazvati poteškoće s kontaktom očima.

Krajnje uznemireno dijete će, uz to, imati problema u pristupu odraslima (a često i svojim prijateljima). Dijete koje ima

dovoljno zdravih emocija pristupit će svom učitelju izravno, uspostaviti normalni kontakt očima, i reći ono što mu je na pameti — npr. “Mogu li dobiti list papira?” Što dijete više oskudijeva u osjećajima, teže će mu biti tako postupiti.

U prosječnoj učionici nije teško naći barem jedno dijete (obično je to dječak) koje je toliko uznemireno i zastrašeno da ne može uspostaviti dobar kontakt očima, govori oklijevajući, i pristupit će svom učitelju neizravno. Povremeno će dijete moći pristupiti učitelju samo koračajući gotovo natraške. Naravno, takvo će dijete imati poteškoća u učenju zbog uznemirenosti i napetosti.

Kad pronađemo takvo nesretno dijete, zamolim učitelja da ga nešto podučava sjedeći preko puta njegove klupe. Zatim zamolim učitelja da zagrli dijete i povremeno uspostavi s njim kontakt očima (koliko god dijete može podnijeti) tijekom razgovora. Nakon kratkog vremena opet zamolim učitelja da dijete nešto podučava držeći ga u zagrljaju. Učitelj je zadivljen, a i ja, koliko lakše dijete uči kad se prvo zadovolje njegove emotivne potrebe. Pomoću kontakta očima i tjelesnog kontakta, učitelj je smanjio strah i uznemirenost djeteta i učvrstio mu osjećaj sigurnosti i pouzdanja. Ovo mu, pak, omogućava da bolje uči. Nije li jednostavno? Naravno da jest. Zbog čega onda to ne činimo češće? Zbog mnogih razloga: od straha da ćemo izgledati nestručno, ili da ćemo pokvariti dijete, ili da ćemo ga oštetiti na neki drugi način. Ako postoji išta zbog čega se ne trebamo brinuti, to je pružanje ljubavi djetetu.

Na novom mjestuVrlo sam sretan što sam kao roditelj podučen o važnosti kontakta očima. To je prouzročilo veliku promjenu kod moje vlastite djece. Nikad neću zaboraviti dane kad smo se tek preselili u kuću gdje i danas živimo. Naša dva sina imala su tada šest i dvije godine i bili su sretni, puni energije i uobičajeno samostalni.

Oko tjedan dana nakon useljenja primijetili smo kod oba dječaka promjenu. Postajali su plačljivi, držali se jedan drugog, bili su razdražljivi, pretjerano osjetljivi, nemirni i često su se tukli. Tih dana moja supruga Pat i ja pokušavali smo srediti kuću prije nego što ću ja početi raditi. Oboje smo se zabrinuli zbog ponašanja djece, ali mislili smo da je to zbog selidbe.

Jedne noći razmišljao sam o svojim sinovima i zamislio sebe na njihovom mjestu. Odgovor na njihove probleme u ponašanju iznenada me pogodio poput čekića. Pat i ja bili smo s dječacima danonoćno i često s njima

13

razgovarali. Ali bili smo toliko usredotočeni na kućanske poslove da im nismo posvećivali pravu pažnju niti smo održavali kontakt očima, a rijetko smo uspostavljali i tjelesni kontakt. Njihovi su emotivni spremnici počeli presušivati i svojim su ponašanjem pitali: “Voliš li me?” Na svoj djetinji, iracionalni način, oni su pitali: “Voliš li me sada kad smo se preselili? Je li sve isto? Voliš li me još uvijek?” Tako znakovito za dijete u vrijeme promjene.

Čim sam shvatio problem, porazgovarao sam o tome sa svojom suprugom. Mislim da je u početku bila malo nepovjerljiva, ali tada je već bila spremna pokušati bilo što.

Sljedećeg smo dana uspostavljali s dječacima kontakt očima kad god smo mogli, kad su nam nešto govorili ili kad smo se mi obraćali njima. Kad god je bilo moguće, zagrlili bismo ih i obasipali ih svjesnom pažnjom. Promjena je bila nevjerojatna. Čim su se njihovi

emotivni spremnici napunili, postali su opet sretni, blistavi, bili su sve manje razdražljivi i sretno su provodili vrijeme zajednički se igrajući. Pat i ja složili smo se da je to bilo dobro provedeno vrijeme. Djeca su nam opet bila sretna.

Nikad nije preranoDopustite mi da iznesem još jednu ilustraciju o važnosti kontakta očima. Oči djeteta počinju se usmjeravati na objekt negdje između drugog i četvrtog tjedna starosti. Jedna od prvih slika koja zadržava pozornost djeteta jest ljudsko lice, a posebice oči.

Kad dijete navrši otprilike šest do osam tjedana, primijetit ćete da su mu oči stalno u pokretu i da izgledaju kao da nešto traže. Oči podsjećaju na dvije radarske antene koje su u pokretu i istražuju. Znate li što dijete traži? Mislim da već znate: traži drugi par očiju. Već s dva mjeseca ove se oči vežu za drugi par očiju. Dijete se

već hrani emotivno, i čak se u takvoj vrlo ranoj dobi djetetov emotivni spremnik mora puniti.

Zapanjujuće, zar ne? Nije čudo da se djetetov odnos prema svijetu i njegovi osjećaji prema njemu tako dobro uobličuju već u najranijoj dobi. Većina istraživača ističe da su djetetova osnovna osobnost, način mišljenja, govora i druge crte karaktera učvršćene do dobi od pet godina.

Ne možemo prerano početi djetetu pružati stalnu, toplu i neprekidnu ljubav. Ono jednostavno mora imati ovu bezuvjetnu ljubav da bi se uspješno nosilo s današnjim svijetom. A mi imamo jednostavnu, ali iznimno učinkovitu metodu kojom mu možemo pružiti tu ljubav. Ali kontakt očima može se iskoristiti pogrešno kao sredstvo nadzora, kao što smo ranije ustvrdili. Na svakom je roditelju odluka hoće li upotrijebiti kontakt očima da prenese bezuvjetnu ljubav.

“Oči su Jahvine na svakome mjestu i budno motre i zle i dobre.” ..................................................................................................(Izreke 15,3)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.14

BUDITE KAO DJECA

Njegujmo Boæju ljubav u naπoj djeci

Njegujmo Boæju ljubav u naπoj djeci

Linda Mei Lin KohLinda Mei Lin Koh

15

Vjerujemo da je naše Bogom dano pravo i naša roditeljska dužnost prenositi svoju kršćansku vjeru

našoj djeci, «…nego ih gajite u nauci i u strahu Gospodinovu.» (Efežanima 6,4.-DK) Ova se odgovornost uvijek iznova naglašuje kroz Pismo. Od Mojsijeve zapovijedi o Božjim zakonima, «Napominji ih svojim sinovima.» (Ponovljeni zakon 6,7) do Pavlova savjeta o odgajanju «stegom i opomenom Gospodnjom!» (Efežanima 6,4. – KS), Biblija je po ovom pitanju jasna!

Odgajati djecu kako bi razvila iskrenu i osobnu vjeru u Isusa Krista, osposobiti ih za priznavanje i proslavljanje Boga u osobnom životu i biti uzorom načina življenja u zahvalnosti za Božju ljubav i milost zahtijeva hotimično poučavanje i njegu. Poznavati Boga više je no samo ići redovito u subotnju školu, učiti napamet važne biblijske tekstove ili pohađati crkvene škole. Djeca trebaju znati Boga kao Boga koji ljubi i razumjeti posljedice grijeha i ostale temeljne biblijske istine. Unatoč tomu mnoga djeca lako mogu pogrešno razumjeti teološke pojmove. Kršćanski pisci Donna Habernicht i Larry Burton navode sljedeće razloge za takvo pogrešno razumijevanje:11. Teološki su pojmovi često

apstraktni i simbolički te ih je stoga teže razumjeti. Ako pitate djecu predškolske ili mlađe školske dobi kako je to Isus «svijetla zvijezda jutarnja» ili što znači «Isus želi da budem sunčeva zraka», iznenadit ćete se njihovim odgovorima.

2. Djeca doživljavaju previše umnih podražaja, nakon prekomjernog gledanja televizije i drugih medija njihovi sadržaji zakrče njihov um i otežavaju organiziranje i usvajanje pojmova.

3. Učitelji i roditelji ponekad prenaglašavaju pamćenje biblijskih redaka i pripovijesti bez pojašnjenja pojmova koje poučavaju. Djeca mogu

mehanički ponavljati riječi ne znajući što one znače.

4. Pogrešne podatke djeca pokupe od svojih prijatelja koji možda ni sami ne razumiju duhovne pojmove.

5. Riječ koju znaju djeca često stave pored biblijske riječi koju ne poznaju te tako nastanu netočni pojmovi. Jedan se dječak molio: «Kruh naš blagdani daj nam danas i otpusti nam dugačke naše…»

Roditelji, dakle, nose odgovornost pomaganja djeci da razumiju temeljna vjerovanja crkve i

odgovornost pronalaženja načina na koji se ova vjerovanja mogu provoditi u svakodnevnom životu tijekom razvoja njihova bliskog odnosa s Isusom. Mora se započeti u djetetovim ranim godinama, jer je to najbolje vrijeme za «utiskivanje» vjere i upoznavanje Isusa kao prijatelja.

Ellen G. White je pisala: «Božji je plan da čak i djeca i mladež razborito razumiju što Bog zahtijeva, kako bi mogli razlikovati pravednost od grijeha, poslušnost od neposluha.»2

Jednako je tako savjetovala: «Ove stvari treba djeci pojasniti jednostavnim jezikom, lakim za razumijevanje, a kako s godinama napreduju, pouke koje primaju treba prilagoditi njihovoj rastućoj sposobnosti, sve dok temelji istine ne budu široko i duboko postavljeni.»3

Da, mala djeca nemaju umne sposobnosti za razumijevanje teoloških pojmova i nauka kao odrasli, ali grade temelj za kasnije teološko razumijevanje. Pobožni roditelji učinit će sve da pouče,

pojasne i priskrbe zanimljiva iskustva kako bi pomogli djeci u razumijevanju teoloških pojmova i kršćanskih doktrina.

Poznati evanđelist Billy Graham upućuje roditelje da je «Jedini način kako možemo djeci dati pravi dom jest staviti Boga iznad njih i u potpunosti ih poučiti putu Gospodnjem.»

 PouËavanje temeljnim vjerovanjimaDakle, kako ćemo djecu poučiti temeljnim crkvenim vjerovanjima?

“Objavi mi jutrom dobrotu svoju jer se uzdam u tebe..” ........................................................................................................... (Psalam 143,8)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.16

BUDITE KAO DJECA

Kako im pomoći naučiti pravilne teološke ideje? Evo nekoliko savjeta. Zapamtimo, u dobrom poučavanju treba uporabiti raznolikost i interaktivno uključivanje. 

1. Pričajte priče kad god za to imate prigodu. Djeca vole priče, bilo iz Biblije, povijesti Adventističke crkve ili priče o misionarima i druge. Roditelji mogu pomoći djeci razumjeti crkvene doktrine i vjerovanja pričajući pripovijesti.

Jedan je otac, pokušavajući prenijeti pouku o Božjoj ljubavi i žrtvi Njegova Sina za sve nas,

ispričao pripovijest o skretničaru na pokretnom preklopnom mostu, čiji je sinčić učinio pogrešan korak i ostao visjeti na jednoj strani uskog mosta. Iznenada, čuvši zvuk vlaka što se približavao mostu velikom brzinom, otac je morao odlučiti hoće li se popeti na toranj gdje je bila ručica za spuštanje mosta, kako bi spasio živote 400 putnika brzog vlaka ili će potrčati kako bi spasio svog sina. Konačno je, sa suzama u očima, odlučio spustiti most, ostavljajući svog sina na tračnicama da ga pregazi jureći vlak.

Nakon ovako snažne priče (naravno, nije prikladna za svaki

uzrast) nemojte stati. Govorite svojoj djeci i uputite ih. Postavljajte pitanja poput: ‘Je li lako učiniti takvu žrtvu?’ ‘Bi li ti bio/bila spremna žrtvovati nešto što jako voliš?’ Ovo je izvrstan trenutak za razgovor o Božjem žrtvovanju vlastita Sina i Njegovu planu spasenja.

Roditelji jednako tako mogu ispričati priču svojeg obraćenja. Zamislite utjecaj koji to ima na dijete koje sluša kako njegov otac govori kako je postao kršćaninom. Osobno svjedočanstvo nosi značajnu težinu. Kada ispričate vlastiti put k vjeri, svojoj djeci

prikazujete kako Isus mijenja život stvarnim ljudima današnjice, ne samo onima iz biblijskih vremena. Ovu prigodu možete iskoristiti kako bi govorili o grijehu i velikoj borbi između dobra i zla, Isusa i Sotone. Ovo je dobar trenutak za oca, da pojasni što to znači biti kršćaninom i potakne svoje dijete na osobni odnos s Isusom. 

2. Zorne pouke i svakidašnji događaji mogu poslužiti za poučavanje biblijskih istina. Isus je rabio prispodobe i svakodnevne događaje bliske ljudima kada je objašnjavao istine svojeg kraljevstva. Uporabom stvari djeci pomažemo

u njihovom razumijevanju, a s poznatim se ilustracijama mogu poistovjetiti, pa tako apstraktni pojmovi postaju konkretni, dobivaju značenje i bolje ih se razumije.

Ako pokušavate pojasniti doktrinu o Trojstvu, pokažite im jaje i zatražite da ga razbiju kako bi pogledali njegov sadržaj. Pitajte: ‘Od koliko dijelova se sastoji ovo jaje?’ Govorite o ljusci, bjelanjku i žumanjku, te kako oni tvore jednu cjelinu.

Ili, možete djeci dati tri vunene niti – crvenu, žutu i plavu. Zahtijevajte da ih upletu u pletenicu. Tri se boje isprepliću, a zajedno tvore pletenicu. Objasnite da je crvena nit poput Boga Oca, koji nas voli i prašta grijehe; žuta je boja Bog Sin, koji je stvorio svijet i umro na križu kako bi spasio svakoga od nas, a plava je poput Boga Svetoga Duha, koji nas tješi kad smo obeshrabreni i pomaže nam živjeti sretno poučavajući nas što je dobro, a što zlo. Tri različite niti, no zajedno predstavljaju jednu cjelinu. 

Ako je netko u obitelji ili blizak prijatelj umro, svakako iskoristite prigodu pojasniti djetetu što Biblija naučava o smrti. 

3. Uporabite slikanje, glazbu ili igranje uloga za poučavanje vjerskih pojmova. Manja djeca bolje shvaćaju vjerske pojmove na ovaj način. Zatražite da djeca nacrtaju biblijski događaj i onda vam o tome pričaju. Iznenadit će vas njihovo tumačenje. Iskoristite mogućnost kako biste objasnili doktrinu i ispravili pogrešna shvaćanja. Psiholog Habenicht je otkrio da je više djece nacrtalo Adama i Evu kako napuštaju Eden u automobilu kojim upravljaju Isus ili anđeo. Kada djeci kažete: ‘Adam i Eva su istjerani (eng. driven out) iz njihovog prekrasnog vrta!’, navodite ih na pogrešno poimanje. Pažljivo birajte riječi, osobito kada poučavate predškolsku i mlađu školsku djecu.

Djecu možete naučiti pjevati pjesmice koje ilustriraju biblijske

17

doktrine. Kada uče o stvaranju, mogu pjevati pjesmu «Moj Bog je velik Bog» ili «Duga» i slične. Djeca mogu glumiti Adama i Evu kako jedu zabranjeni plod i moraju napustiti Edenski vrt jer su bili neposlušni Bogu. Uzmite vrijeme za objašnjavanje da je neposlušnost Bogu i Njegovim pravilima grijeh. Dajte djeci prigodu da svojim riječima obrazlože naučeno.

4. Omogućite puno iskustava u radu vlastitim rukama. Živjeti kao Isusov učenik znači slijediti Isusov primjer. Kada djeca sudjeluju u službi pomaganja, poput pripreme košara s hranom za potrebite ili pripremanja odjeće za unesrećene u poplavama, ona otkrivaju istinsko značenje suosjećanja s drugima i radost samoodricanja koje je Isus naučavao. Ovakva iskustva djeci omogućuju dublje razumijevanje vjerovanja u iskreno kršćansko ponašanje i služenje bližnjima.

 5. Uključite djecu u poučavanje. Još jedan uspješan način poučavanja crkvenih vjerovanja jest uključivanje starije školske djece i tinejdžera u više aktivnosti. Primjerice, možete iz novina izrezati članke s vijestima o strašnim događajima, poput terorističkih napada ili tsunamija i podijeliti ih djeci. Neka djeca čitaju naslove i kratke vijesti i onda zajedno raspravljajte. Dopustite djeci i tinejdžerima postavljanje pitanja i vodite ih u istraživanju onoga što znaju o ovakvim velikim nesrećama i kako se one uklapaju u cjelovitu sliku velike borbe između Boga i Sotone. Povežite ove događaje s obećanjem o domu s Isusom na Nebu.

Da biste djeci pomogli shvatiti doktrinu o duhovnim darovima, neka načine kratki popis svojih duhovnih darova. Zatim ih podijelite u skupine po dvoje, troje ili četvero i neka međusobno usporede rezultate. Raspravljajte i pomozite djeci istražiti i otkrivati kako mogu koristiti darove koje imaju.  

Kako biste djecu poučili doktrini

«rastenja u Kristu», povežite ih kroz molitvu. Uključite djecu i tinejdžere u različite vrste molitvenih aktivnosti: glazbene molitve, biblijske molitve i molitvena pisma. Ovako unaprjeđuju i šire svoja molitvena iskustva.  

6. Uporabite video, DVD, i druge audio-vizualne izvore. Kao što stara poslovica kaže: Slika vrijedi tisuću riječi. Osobito za ovaj naraštaj, jer se čini da su djeca opčinjena zaslonima, bilo televizijskim, računalnim ili bilo kojim od brojnih video-naprava ili igrica. Roditelji mogu prikazati DVD ili kratki video koji razjašnjava određene crkvene doktrine. Primjerice, nakon gledanja video prikaza o skrbi za zemlju i okoliš, djeca i tinejdžeri mogu raspravljati što znači biti dobar upravitelj za Boga. Treba ih uputiti u ulogu koju mogu imati u upravljanju svojim novcem, darovitošću, vremenom, okolišem i sl. Nikada ne propustite prigodu kratko porazgovarati nakon gledanja videa ili filma. Takva razmišljanja i tumačenja pomažu mladima razumjeti važne biblijske istine.

Da, prezaposleni smo. Obitelji

1 Donna Habenicht and Larry Burton, Teaching the Faith: An Essential Guide for Building Faith-shaped Kids, (Poučavati vjeru: Neophodni vodič za izgradnju vjerom oblikovane djece) Review and Herald Publishing Association, 2004.

2 Child Guidance(Vodič za odgoj djece), str. 81.3 Testimonies for the Church, (Svjedočanstva za

crkvu), sv. 5, str. 330.

Linda Mei Lin Koh je voditeljica Službe za djecu pri Generalnoj Konferenciji.

imaju pretrpane rasporede. Stalno se čuje: «Nemam vremena!» No, povezivanje naše djece s Bogom trebalo bi biti na prvom mjestu. Možda nećemo biti u stanju «naći vremena» za ovu važnu zadaću, ali možemo «napraviti vremena» za povezivanje naše djece s Bogom, središnjim napajanjem cijelog svemira, Bogom koji ih toliko voli da je bio spreman žrtvovati svoga Sina za njih.  

Hotimice, s namjerom, poučavajmo svoju djecu da vole i obožavaju Boga. Pomozimo im razumjeti biblijske istine izražene u temeljnim vjerovanjima naše crkve, jer ništa nije tako uzbudljivo kao vidjeti djecu kako prihvaćaju Isusa i nastavljaju duhovno rasti. 

“Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.” ..................................................................................... (Ponovljeni zakon 6,6)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.18

BUDITE KAO DJECA

Mlada žena imenom Cynthia živo se sjeća jednog poučnog životnog događaja. Dogodilo

se to kada je imala 12 godina. Otac joj je obećao da će je povesti sa sobom na službeno putovanje u San Francisco. Mjesecima su njih dvoje razgovarali o putovanju. «Nakon očevih sastanaka planirali smo uzeti taksi, odvesti se u kinesku četvrt i jesti omiljena jela, pogledati film, voziti se žičarom i pojesti sladoled s voćnim sirupom. Skoro sam se rasprsnula od uzbuđenja!»-prisjeća se. Kada je dan njihova putovanja konačno došao, Cyntia je čekala da otac dođe s posla. Stigao je u 6.30, ali zajedno s uglednim klijentom koji je ponudio da oca i kćer izvede na večeru. «Moje je razočaranje bilo golemo,» - kaže ona.

U jednom trenutku, kojeg nikad neće zaboraviti njezin je otac jednostavno rekao svome klijentu: «Volio bih se naći s vama, ali ovo je posebno vrijeme koje sam odvojio

Zbliæite se s djecomDobre se obitelji ne događaju slučajnoVictor Parachin

za svoju kćer. Sve smo isplanirali, do posljednjeg trenutka.» Tako su otac i kći zajedno proveli svoj plan. «To je bio skoro najsretniji trenutak u mom životu. Mislim da ni jedna djevojčica nikada nije voljela svoga oca toliko kao ja svojega te večeri.» - kaže ona.

Ovu je istinitu priču ispričao Cyntijin otac, Stephen R. Covey, u svojoj knjizi «Sedam navika uspješnih obitelji». Očito je da Stephen R. Covey zna da je u prisnim obiteljima važna sposobnost davanja i držanja obećanja. Evo još šest savjeta za zbližavanje s djecom:

1. Neka vam obitelj bude na prvom mjestu.«Prisne su obitelji takve jer su odabrale staviti obiteljski život na prvo mjesto. Ako odlučite vašu djecu staviti na listu prije prodajne kvote ili igre golfa, vidjet ćete da će svi ostali dijelovi roditeljstva doći na svoje mjesto. Kada djecu

stavite na prvo mjesto, za svaki ste sat nagrađeni najviše na svijetu. I k tome ste donijeli najpravilniju odluku svog života» - zaključuje pisac Benjamin Stein.

2. Provodite vrijeme s djecom.Nema zamjene provođenju vremena s djecom. Kao što prijateljstvu treba vrijeme za njegu i povezivanje, isto vrijedi i za obiteljske odnose. «Djeca cijene vrijeme provedeno nasamo s roditeljem» - kaže Nancy Sarmalin, ravnateljica Radionice za obučavanje roditelja. «Ovo su sretna sjećanja, jer se pamte trenuci u kojima je roditelj bio u tom trenutku i isključivo usredotočen na provođenje vremena s djetetom, to su vrijeme provodili samo njih dvoje.

N. Sarmalin naglašava koliko je važno da roditelji odvoje vrijeme za djecu iako su im rasporedi prenatrpani. Ona navodi pozitivne primjere: «Jedna majka koja sudjeluje na mojoj radionici odvaja 20 minuta za šetnju sa svojom sedmogodišnjom kćerkom svakog dana nakon večere, ako to vremenske prilike dopuštaju. Drugi roditelj ima desetominutni ritual u kojemu pita svoju petogodišnju kćer koje su joj se četiri smiješne stvari dogodile tijekom dana. Jedna umjetnica provodi sa svojim sinom pola sata svake večeri u crtanju. Onda zajedno odaberu koji će uradak objesiti na vrata.»

3. Nikada nemojte zanemariti tri vaæne rijeËi.Prisne obitelji znaju ljekovitu moć praštanja. Stoga često izgovaraju sljedeće tri riječi: Molim, oprosti mi!

19

Ja ti opraštam! Znaju da praštanje ima moć zagrijati hladno srce i ohladiti vruć žalac. Unutar obitelji, praštanje služi kao sredstvo za pranje. Ono čisti obitelj od ljutnje, neprijateljstva, mržnje, zamjerki i ogorčenosti. Stoga je od životne važnosti da roditelji daju takav ton praštajući i tražeći da drugi praštaju.

Prisne obitelji uzimaju u obzir zapovijed apostola Pavla: «Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor.» Kološanima 3,13. U svojoj knjizi «Poučavanje djece vrijednostima», pisci Linda i Richard Eyre kažu: «Budite primjer. Pokažite da su pravednost i milost vaše vrijednosti, te da i vi nastojite učiti, kajati se i praštati. Kada učinite pogrešku, izgubite samokontrolu, ponašate se neodgovorno u nečemu što se tiče djeteta, na jasan se način djetetu ispričajte i zamolite ga za oproštaj.»

4. Budite dostupni.Bez obzira koliko ste zauzeti poslom i ostalim odgovornostima, neka vaša djeca znaju da ste za njih uvijek dostupni. Bliske obitelji djeluju tako da svaki član obitelji može nazvati drugoga ili ga prekinuti u poslu kada je to neophodno. John Obedzinski, pedijatar-biheviorist, priča kako su ga pozvali sa sveučilišne konferencije zbog telefonskog poziva njegove kćeri, tada četverogodišnjakinje. «U to vrijeme smo preselili u kuću na selu, a kroz imanje je tekao potočić» - kaže on. «Uspaničeno sam došao do telefona. ‘Pastrve plivaju!’-rekla mi je Mariska. Ona je tada trebala nekoga da podijeli s njim svoje uzbuđenje. Takvi posebni trenuci ne mogu se planirati» - rekao je dr. Obedzinski.

5. PouËite djecu kako voljeti i osjeÊati se voljenima.Osmjesi iz ljubavi, riječi i djela ljubavi, misli ljubavi i sitne pažnje iz ljubavi iskazani u obitelji stvaraju emotivno zdrav dom gdje svi članovi

izražavaju i proživljavaju prisnost zbog ljubavi.

«Ništa nije toliko važno za djetetov osjećaj samopoštovanja kao spoznaja da ga bezuvjetno vole osobe koje su u njegovu životu važne» - kaže James Harris, profesor na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta Brigham Young. «Mnoge pogreške koje kao roditelji činimo mogle bi biti prevladane kada bi naša djeca ovo znala. Ljubav je djeci poput sunčeva svjetla cvijetu, poput vode žednoj biljci, poput meda pčeli. Vaša djeca trebaju bez ikakve sumnje znati da ih se može voljeti i da ih vi volite.»

6. Mudro rabite rijeËi.«Nesmotren govori kao da mačem probada, a jezik je mudrih iscjeljenje» - izjavljuje pisac Izreka (12,18). Uvijek se trudite govoriti na način koji potvrđuje i uvjerava, ne napadajte i ne zlostavljajte svoju djecu. Način na koji međusobno razgovaramo unutar obitelji ili će nas držati zajedno ili će nas rastjerati.

Imajte na umu ovu mudrost pisca i propovjednika dr. Roberta Schullera: «Riječi nisu samo zajedno povezana slova. Riječ može biti melem ili bomba. Pozitivna riječ čini da se osjećate dobro. Negativna riječ ostavlja vas s osjećajem depresije i poraza. Riječi oslobađaju energiju. Jedna jedina riječ može vas

motivirati ili obeshrabriti. Negativna riječ može utjecati na vaše oduševljenje za posao. Pozitivna riječ otpušta pozitivnu energiju i postaje stvaralačkom silom.»

Kada govorite, odaberite i rabite vaše riječi razborito jer one imaju dugotrajno djelovanje.

Razmotrite djelomični popis «Najgorih stvari koje su odrasli ikada rekli djeci», izraze sakupljene iz neslužbenog upitnika odraslima u nedavno izdanoj knjizi Jane Bluestein, «Roditeljska mala knjiga popisa»: «Ti nikada nećeš nikamo stići.» «Barem da te nikad nisam imala.» «Tvoja mama i ja ne bismo se razvodili da nije bilo tebe.» «Ja te volim, ali…»

Na sreću, sjećali su se i najboljih riječi koje su im odrasli uputili: «Možeš postići što god odabereš.» «Ti si vrlo pametan/pametna.» «Tako mi je drago što smo dobili baš tebe.» «Čestitam! Ti to zaslužuješ!» «Ti si lijepa/lijep.»

Radeći na njegovanju prisnosti unutar obitelji, uspješno stvarate miran, skladan život u domu u kojem članovi obitelji doživljavaju ljubav i potporu kao i utočište od životnih oluja.

Prisne obitelji znaju istinitost i mudrost riječi koje je izrekao njemački književnik i filozof Goethe: «Najsretniji je onaj, bio kralj ili sluga, tko ima mir u svome domu.»

“Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju. ................................................................(Psalam 36,8)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.20

Jedna me čitateljica nedavno pitala koja bi pravila ona i njezin muž trebali dati svojoj kćeri, koja ima

dvadeset i koju godinu, kad se vrati kući nakon završenog fakulteta. S njom su se, čini se, sukobljavali prethodnog ljeta i željeli su da se to ne ponovi.

Odgovorio sam da vrlo rijetko čujem kako je ovakav dogovor djelotvoran. Većina djece koja pripadaju naraštaju njihove kćeri stalno se rukovodi prema tome «tko je u pravu?», i kako stvari teku, poštivanje roditelja zamijenjeno je očekivanjem od roditelja. Stoga, prijedlog o poštivanju pravila nakon povratka kući poslije završene srednje škole uglavnom se prima s prijezirom. Izuzeci se događaju, ali ne često.

Savjetovao sam ovim roditeljima izbjegavanje emocionalnog danka u pokušajima da svoju odraslu kćer natjeraju na poslušnost kućnim pravilima, kad njezina prošlost govori da će ih ona ionako kršiti. Umjesto toga, predložio sam da je smjeste u mali stan i postupno odvikavaju od primanja njihove materijalne potpore. Nakon objavljivanja ovog članka, primio sam brojna elektronička pisma odobravanja, osim jednoga. Majka ove djevojke pisala mi je kako mora izraziti svoje razočaranje u moj odgovor i

Kako æivjeti s odraslom djecom?John Rosemond

podsjetila me da je tražila razumna kućna pravila, a ja sam im rekao da joj ne dopuste da živi kod kuće. Moj prijedlog da postupno svoju kćer financijski osamostale nije dobro primljen ni s jedne strane, jer, kako je majka rekla: «Nije moguće dobiti pošten posao.»

Naravno da je razumno da roditelji svoju kćer zamole da se drži

rasporeda i održava svoj dio doma prema postojećim standardima, no, ako je ona tipična poput svoje generacije, osjećat će da joj, stoga što je po godinama odrasla, treba dopustiti da dolazi i odlazi kad hoće, te «svoju» sobu drži u stanju kakvo njoj odgovara. Pod takvim uvjetima, nemam «čarobna» kućna pravila s kojima bi se ona sigurno složila, a još manje imam «čarobni» način postizanja pokornosti tim pravilima.

Prema dosadašnjem iskustvu, ovi dobronamjerni ljudi dovode

se u situaciju u kojoj će imati puno stresa, frustracija, ljutnje, ogorčenosti i krivnje. Ako se (kako predviđam) budu sukobljavali sa svojom kćeri, danak bi mogao platiti i njihov brak. Smještaj kćeri u njezin vlastiti mali stan stajao bi ih nešto više nego kad bi ostala u kući, ali bi emocionalna ušteđevina bila mnogo veća i nadoknadila sve troškove.

Što se tiče tvrdnje da nema posla, to jednostavno nije istina. Posla nema previše, ali ga ipak ima. Tržište zahtijeva da tražitelji ne posustanu, a ponekad i smanje očekivanja.

Za ovu djevojku od velike bi koristi bilo kad bi se za sebe morala brinuti sama. Ona mora naučiti kako živjeti prema proračunu, a to se vjerojatno neće dogoditi ako nastavi živjeti kod kuće. Treba naučiti unaprijed planirati, odgoditi

zadovoljstva i na prvo mjesto staviti obvezne troškove. Treba naučiti brinuti za svoje osnovne potrebe, poput hrane i zdravstvene njege. Ukratko, treba naučiti brinuti za sebe, a roditelji joj to trebaju omogućiti.

Obiteljski psiholog John Rosemond ravnatelj je Centra za pozitivno roditeljstvo: Gastonia, North Carolina. Kontakt osoba: Tracy Owens-Jahn, tracyjahn@sbcglobal.net

BUDITE KAO DJECA

21

Vjerujem da senzacionalizam nije ni potreban ni nužan kada je u pitanju posvojenje djece. Uvjeren

sam da su mnoge od preporuka koje daju takozvani eksperti za posvojenje, nepotrebne, a možda postižu i suprotan učinak. Neke od njih uključuju stalno ponavljanje djetetu da je posvojeno, čak i prije no što je naučilo govoriti, osvrtanje na djetetovo posvojenje svakom mogućom prigodom, pjevanje pjesmica “ti si posvojeno”, dok je još novorođenče i tomu slično. Moja je preporuka da se prema posvojenju treba odnositi kao prema nečemu nebitnom, što naravno, ne osigurava da će takvim i ostati.

Jedan je od stručnjaka za posvojenje, razbješnjen mojim krivovjerjem, rekao da moj pristup može djelovati traumatski na dijete koje samo otkrije da je posvojeno. No, trauma ne znači samo povrijeđenost, to je produžena patnja. Pretpostavljam da je dijete koje postane traumatizirano ovim otkrićem, već i prije iz drugih razloga bilo emocionalno krhko.

Ne zastupam mišljenje da posvojenoj djeci ne treba govoriti o posvojenju, već vjerujem da im ne treba govoriti sve dok to ne postane prijeko potrebno ili dok dijete nije dovoljno odraslo da bi moglo istinski razumjeti dublji

John Rosemond

smisao, postaviti pametna pitanja i sudjelovati u razboritoj raspravi po tom pitanju.

Nekada ljudi nisu razmišljali o posvojenju kao nečem naročitom. Bilo je djece koja su, iz različitih razloga, morala biti odvojena od roditelja, a bilo je i roditelja koji su bili voljni tu djecu prihvatiti. No, nitko nije razmišljao o povećanju djetetova rizika od kasnijih problema, što i nije dokazano.

U današnje vrijeme blebetanja o posvojenju uključuju riječi i fraze poput “poremećaj privrženosti”, “problemi povezivanja” i naravno, “trauma”, a sve zajedno uvelike povećava vjerojatnost da će roditelji-posvojitelji “hodati po jajima”. Gotovo je uvijek slučaj da ove ljuske pucaju i zvijeri izlaze. Jedna je od njih posvojeni tinejdžer koji iznenada odlučuje, u mukama “sapunice” “jadan ja, ništavan i usvojen”, kako bi svi njegovi/njezini problemi bili riješeni kada bi mogao/mogla otići živjeti s “pravim” roditeljima. Svaki puta kada su roditelji-posvojitelji zatražili moj savjet u ovakvoj “drami” odrastanja, priznali su da su od prvog dana dramatizirali oko posvojenja.

Neki roditelji priznaju da su naklapanja to što jesu. Jedna takva majka nedavno mi je rekla da ona i njezin suprug nikada nisu posjeli

svoju kćer zbog “važnog razgovora”. Ona zna da je posvojena. Nikada se nisu trudili to od nje skrivati, ali tema nije pokretana dok nije bilo potrebno, ili zbog onoga što se događalo ili onoga o čemu se razgovaralo. To je vrlo razborito. Posvojenje nije tabu, ali nije ni jedini izvor značenja djetetova života.

Imam prijatelja koji do svoje devetnaeste godine nije otkrio da je posvojen, a i tada sasvim slučajno. Na upit zašto mu nikada nisu rekli, roditelji-posvojitelji odgovorili su kako to njima nije bitno. I to je bilo to. Objašnjenje je bilo zadovoljavajuće, a moj je prijatelj nastavio svoje putovanje da postane uspješan stručnjak.

Ponavljam, ne preporučujem da se djetetu nikada ne kaže da je posvojeno, no ovu sam priču ponudio kao dokaz da kada krtičnjake tretiramo kao krtičnjake, a ne kao planine, onda će oni to i ostati.

Obiteljski psiholog John Rosemond ravnatelj je Centra za pozitivno roditeljstvo u Gastoniji u Sjevernoj Carolini. Za obavijesti o njegovim predavanjima i radionicama posrednica je Tracy Owens-Jahn, na e-mail adresi: tracyjahn@sbcglobal.net ili telefonom na broj (817) 295-1751.

BUDITE KAO DJECA

Æivjeti s posvojenom djecom

Æivjeti s posvojenom djecom

“Izraele: ‘Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!” ............................................................................... (Izaija 43,1)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.22

Zaπto je toliko æena nes“U ženskom pokretu nije riječ o sreći.» Ova prosudba, koja se pripisuje feministici Susan Faludi, izgleda kao površna procjena koju prihvaćaju mnoge žene. I kao što brojna nedavna istraživanja pokazuju, velik postotak žena opisuje sebe kao vrlo nesretne.

Ovaj je problem izašao na površinu u fascinantnom eseju Maureen Dowd, u časopisu The New York Times. Dowd, čije kolumne često otkrivaju «Zeitgeist» (duh vremena) nacije, citira činjenicu kako brojne studije pokazuju da «žene postaju

sve nesretnije, a muškarci sve sretniji.» Ona postavlja pitanje: «Je li feministička revolucija donijela veću dobrobit muškarcima nego ženama?»

Slična su se pitanja pojavila i u nedavnom broju časopisa Time, u priči s naslovnice i posebnom izvješću «O stanju američke žene.» Kao što članak pojašnjava: «Novi upitnik pokazuje kako su žene utjecajnije, ali manje sretne.»

Izvjestiteljica Nancy Gibbs pratila je velike promjene koje je donijela feministička revolucija. «Smiješno je kako se stvari mijenjaju sporo, sve

do trenutka kad shvatimo da su se potpuno promijenile» - primjećuje ona. Iznosi dokaze kako su ove promjene u suvremenoj Americi lako uočljive.

Godine 1972. samo 7% učenika srednje škole koji su se bavili sportom, bile su djevojke; danas je taj broj šest puta veći. Postotak djevojaka koje napuštaju školovanje smanjio se za pola. Sveučilišni kampusi imali su 60 % djevojaka, a 40 % mladića; danas je taj omjer obrnut. Gotovo polovica diploma sa studija prava i medicine pripada ženama. Postotak je godine 1970. bio ispod 10% . Gotovo 50% predsjednika Ivy lige su žene, a tri od četiri nedavnih državnih tajnika bile su žene.Nancy Gibbs ulazi u trag i temeljnim promjenama. Značajno ublažavajući, zapaža «odvojenost od braka i majčinstva» kao jednu od mnogih promjena. «Žene više ne smatraju brak neophodnom postajom na putu financijske sigurnosti ili roditeljstva» - pojašnjava ona. (http://www.adventistreview.org/article.php?id=3148)

Unatoč tomu, «Među najzačudnijim od svih promjena jesu dokazi, dobiveni brojnim upitnicima, da s ostvarivanjem sve veće slobode, višeg obrazovanja i veće ekonomske moći, žene postaju sve nesretnije.» Nadalje navodi sve veći broj istraživanja koja ovo dokazuju. U članku «Paradoks opadanja ženske sreće», izašao u American Economic Journal: Economic Policy, ekonomisti Betsey Stevenson i Justin Wolfers objašnjavaju da su u 1970-im “žene izvještavale o većoj osobnoj dobrobiti od muškaraca.» Danas je suprotno.

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

23

retno?Veliko pitanje koje postavljaju

ove studije jest: Je li feminizam prouzročio nezadovoljstvo među ženama? Ovo pitanje, promatrano u svjetlosti povijesnog konteksta, postaje neizbježno. Veliku preobrazbu društva feminizam je izazvao tek nakon 1970-ih. Kao politički i društveni pokret, feminizam je bio iznenađujuće uspješan. U vremenskom razmaku od samo jednog naraštaja, društvo se začuđujuće preobrazilo. No, tijekom istog perioda, žene kažu o sebi da su manje sretne, posebno kad se usporede s muškarcima.

I kao što Gail Collins primjećuje u svojoj novoj knjizi ‘Kad se sve promijenilo: Čudno putovanje američke žene od 1960-ih do danas’, brzina ove promjene je zapanjujuća. «Dugo držana uvjerenja o ženama i o tome što one mogu uraditi bila su odbačena za životnog vijeka mnogih žena koje su još danas žive,» primjećuje ona. «Dogodilo se to tako brzo da se činilo kako je revolucija završena prije no što je bilo koja strana mogla naći put prema barikadama.»

Ipak, Collins, kao kolumnistica New York Timesa, zaključuje: «Feministički pokret u kasnom dvadesetom stoljeću stvorio je nove Sjedinjene Države u kojima se žene natječu za predsjednicu, ratuju za svoju zemlju, raspravljaju pred Vrhovnim sudom, operiraju srce, režiraju filmove i lete u svemir. No, nisu riješile napetosti nastale pokušajima da podignu djecu i istodobno zadrže posao.»

Ove su napetosti izbile zadnjih godina kao osjetljive teme razgovora na nacionalnoj razini. Neke feministice osuđuju žene koje odluče ostati u domu sa svojom djecom

kao izdajice. Gail Collins citira Marlyn McGrath Lewisa, ravnatelja prijema dodiplomskih studenata na Sveučilištu Harvard, koji kaže: «To doista nameće pitanje svima nama i državi: ako smo se toliko trudili ženama otvoriti akademske i ostale mogućnosti, kakav sad odgovor na to očekujemo?»

Napisi Maureen Dowd i Nancy Gibbs nameću temeljno feminističko pitanje: Je li feminizam doveo do toga da su žene nesretne? I Dowd i Gibbs ostaju predane feministice. Ipak, kao što Dowd zapaža, feminizam je ženama povećao terete, iako im je obećao otvoriti vrata. Žalosno je što su feministice nespremne, zbog svoje ideološke predanosti, postaviti najteža pitanja. «Napredak je rijetko jednostavan» - kaže Gibbs. «On dolazi s određenom cijenom i nuspojavama, čak i pitanjima je li promjena napredak ili nazadovanje.» U stvarnosti, feminizam nikada nije značio samo otvaranje vrata. Da bi mogao postati uzrokom goleme društvene preobrazbe koju je i postigao, feministički pokret je želio ostvariti potpunu društvenu, moralnu i kulturnu revoluciju.

Usput je redefinirao ženstvenost, brak, majčinstvo i ulogu i muškaraca i žena.Ipak se čini da je većina žena nesretna s ukupnim paketom. Umjesto da doprinese porastu sreće među ženama, feministički pokret mora sada dati odgovor na pitanje zašto su žene, i to prema vlastitoj prosudbi, manje sretne no što su bile prije revolucije.Razlog je vjerojatno vrlo jednostavan. Žene su u najboljem položaju da vrjednuju, ne samo ono što je feminizam postigao, već i što je izgubio. Možda je Susan Faludi ipak u pravu - «U ženskom pokretu nije riječ o sreći.»

R. Albert Mohler, Jr. Jedan je od priznatih vodećih američkih teologa i kulturološki komentator. Ovaj je članak objavljen zahvaljujući autoru. Sva su prava pridržana. Kontakt s dr. Mohlerom može se ostvariti na adresi: mail@albertmohler.com. Internetska stranica je www.twitter.com/AlbertMohler. Članak je objavljen 4. veljače 2010.

“Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.” ..................................................................(Izreke 31,30)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.24

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

Uruπavanje morala“K

ao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti i za dolaska Sina čovječjega. Kao što su ljudi jeli

i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.» (Matej 24,37-39)

Današnje stanje svijeta odraz je ovog Kristovog predviđanja. Bilo u novinama, časopisima, na radiju, televizijskim vijestima, ne prođe dan bez izvješća o društvenim problemima. Upravo su u velikoj mjeri ti isti medijski izvori, ne samo sredstva koja izvješćuju već globalni uzročnici pokvarenosti o kojima izvješćuju.

Jedna od osobina pretpotopnog svijeta bila je veoma izražena sposobnost komuniciranja. Mogućnost govora istim jezikom i prenošenje maštovitih ljudskih izuma bilo je uzrokom Božjeg uplitanja kod gradnje Babilonske kule. Ovakvo ubrzano razvijanje vještina sa ciljem izbjegavanja Boga i Njegova plana za čovječanstvo može se vidjeti i danas u medijskoj i komunikacijskoj industriji. Iako ih je moguće rabiti u dobre svrhe, računala, mobiteli, video, DVD -i, te satelitska i kabelska televizija nalaze se među suvremenim modernim visoko usavršenim komunikacijskim sredstvima koja su odvela današnje društvo u širenje nemoralnosti.

Ellen White je pisala o sličnosti našeg vremena i onog prije potopa: «Društvo je u današnje vrijeme pokvareno, kao što je bilo u vrijeme Noino. Dugovječnoj pretpotopnoj rasi, udaljenoj samo korak od raja, Bog je darovao bogate darove, oni su

imali tjelesnu i umnu snagu o kakvoj današnji ljudi imaju samo blijedu predodžbu, no oni su Njegovo izobilje, snagu i vještine koje im je dao, rabili u sebične svrhe, da bi služili zabranjenim željama i ugađali ponosu. Iz svojih su misli istjerali Boga, prezirali su Njegov Zakon, bacili u blato Njegovo mjerilo karaktera. Uživali su u grješnim zadovoljstvima, pokvarili svoje putove pred Bogom, i kvarili jedni

druge. Nasilje i zločini ispunili su zemlju. Nisu se poštovali ni bračni odnosi, ni imovinsko pravo, a plač potlačenih dolazio je do ušiju Boga Sabaota. Gledajući zlo, ljudi su se preobrazili u njegovo obličje, sve dok Bog više nije mogao podnositi njihovu zloću, pa su bili uništeni potopom.» (Fundamentals of Christian Education, str. 421, 422.) Mnogi grijesi suvremenog naraštaja nisu se u početku pokazali u

25

punoj mjeri. Prvo su izgledali kao lakomislenost i ispraznost, a onda su narasli do sramotnog i nasilničkog ponašanja.

….(Krist) prikazuje posljedice neobuzdanog popuštanja nagonima. Moralne su snage oslabljene, pa grijeh ne izgleda grešan. Zločin se olako shvaća, a strasti kontroliraju um, sve dok dobra načela i pozitivne pobude ne budu iskorijenjene i pohuli se na Boga…Ovo je stanje stvari za koje Krist objavljuje da će postojati za Njegova Drugog dolaska.» (Counsels on Health, str. 24; 2. Tim. 3,1-5) Bog nas poziva da pobjegnemo od pokvarenosti, što je osobina svijeta. U našim domovima i osobnom životu trebamo postaviti granice onome što hoćemo gledati i čitati. Svaka obitelj treba svim svojim članovima pojasniti vrijednosti koje kao kršćani žele očuvati. Moramo postaviti kontrolu za internet i kabelsku televiziju, jer preko ovih medija moralna pokvarenost dolazi do svetih područja u našim domovima. U ovakvim vremenima treba nam svakodnevno posvećivanje Kristu i stalno hodanje s Njim.

BrakJedan od očitih znakova Isusova dolaska je raspad obitelji i braka. U posljednjih 30 godina postalo je neuobičajeno vidjeti brak koji traje 25 godina. Možemo pomisliti da će kršćani biti imuni na moralno propadanje svijeta, ali to nije slučaj. Iako mnoge kršćanske crkve pokušavaju odvratiti svoje vjernike od razvoda, George Barna provodi istraživanje koje pokazuje kako u Americi novorođeni kršćani imaju istu vjerojatnost za razvod braka kao i nekršćani. Trideset i pet posto jednih i drugih iskusili su razvod. Iako se kao zakonski razlozi za razvod ne navode zaokupljenost samim sobom, samodovoljnost, nezrelost, grubost, neotesanost, nepopustljivost, okrutnost i ovisnost o požudi, moguće je da bismo ove

osobine mogli naći navedene među razlozima za raspad braka.

Zašto se ovo događa u kršćanskim brakovima? Pogledajmo samo neke probleme, počevši od novca. Većina kršćana bila bi prva u dokazivanju da ne žude za novcem. Ipak, današnje je društvo vrlo prepredeno u pritiscima na brak. Bez obzira koliko dobronamjeran bračni par u početku bio, stalno je prisutan izazov pokazivanja uspješnosti braka time gdje se živi, kako vam je opremljena kuća, gdje odlazite na godišnji odmor, koji automobil posjedujete, kada ste dobili djecu i u koju školu idu. Sve to zahtijeva puno novca. Ako bračni par ne vodi o tome dovoljno računa, naći će se usredotočeni samo na to kako doći do novca za postizanje ovih ciljeva, zaboravljajući da trajan brak uključuje troje: Boga, muža i ženu.

Tada supružnici neće zaboraviti otvoriti svoj dom kršćanskom gostoprimstvu i pomaganju drugima, upravo onako kako je to Bog i predvidio.

Brak koji izgubi usredotočenost na ovo troje: Boga, muža i ženu, često postaje surov, vlada zaokupljenost samim sobom, neotesanost, prijevara i ovisnost o pohotama. Sve su ovo osobine što vode k zlostavljanju. Zlostavljanje započinje na vrlo podmukao način: nazivanjem pogrdnim imenima, ponižavanjem i nepoštivanjem. Bračni partner nikada nije dovoljno dobar. Okruženje u kojem je jedan bračni partner stalno ciničan, grub, neotesan i samodovoljan počinje uništavati želju za kršćanskim bogoslužjem u domu, a zatim i u crkvi. Isto to zlostavljanje raste do tjelesnog, a često i spolnog

“Gospođa Ludost puna je strasti, prosta je i ne zna ništa.” .............................................................................................................(Izreke 9,13)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.26

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

zlostavljanja. Često se zlostavljanje opravdava biblijskim pozivom na pokornost. Međutim, to je poziv na život uzajamnog poštivanja i sklada.

Ne odobravajmo niti sudjelujmo ni u kojem obliku zlostavljanja: ni tjelesnom, ni duhovnom, ni osjećajnom, ni spolnom. Zlostavljanje je suprotno onome što Bog govori preko svojeg proroka: «Jer ja mrzim sakaćenje (komadanje) «jednog tijela» braka.» (Malahija 2,16; prijevod Biblije «The Message»). Bog ovdje vrlo oštro progovara. «Sakaćenje, komadanje» je vrlo snažna riječ kada govorimo o nasilju. Ponekad mislimo da zlostavljanje nije tako ozbiljno, no Bog ga vrlo ozbiljno shvaća. S obzirom da su muškarac i žena stvoreni na Božju sliku, onda bilo koji oblik zlostavljanja izaziva Božju srdžbu! Za zlostavljanje nema biblijske osnove.

U svijetu u kojem je odbačen kršćanski brak, trebamo pokazati da je Božji plan za naše obitelji još uvijek smislen i značajan. Sučeljavamo se s izazovima koji otežavaju preživljavanje kršćanskog braka, no uz Božju pomoć brak može biti onakav kakvim ga je Bog predvidio. Moramo ponovno uspostaviti obiteljsko bogoslužje, staviti ga na dnevni raspored i provoditi vrijeme u zajedničkoj molitvi jedni za druge. Zašto ne zamoliti Boga da naša srca održava ispunjenim ljubavlju prema supružniku? Trebamo njegovati naviku izgovaranja ljubaznih riječi punih ljubavi svakom članu obitelji i provođenja vremena u zajedništvu. Neka se svaki bračni par zavjetuje

W. S. Lee i Wilma Kirk-Lee, su u braku 41 godinu. Više od 30 godina bave se bračnim savjetovanjem diljem SAD-a, Kanade i svijeta.

da, uz pomoć Božje snage, neće dopustiti da im se brak raspadne, i da će, ako to bude potrebno, potražiti pomoć kako bi njihov brak bio kršćanski istinski uspješan. Odsutnost poπtenjaPavao ističe da grijeh ne čine samo oni koji su izvan zakona. Grijeh se može pojaviti i u osobnim i poslovnim odnosima. On govori o «nepravednosti»: svim oblicima nepoštenja prema susjedu, roditeljima, državi i slično. Tu su uključena i sva zlodjela koja su počinila velika trgovačka (dionička)

društva. Božja se

srdžba, kaže Pavao, pokazuje prema svoj ljudskoj zloći i nepoštenju. «… koji su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek. Amen… I kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju Boga, Bog ih je predao pokvarenom shvaćanju

da bi činili što ne dolikuje: puni su svakovrsne nepravednosti, pokvarenosti, lakomosti, zloće; obuzeti su zavišću, ubojstvom, svađom, lukavštinom, podmuklošću, ogovarači su, klevetnici, mrzitelji Boga, nasilnici, oholice, umišljenici, izmišljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez ljubavi i bez milosrđa.» (Rimljanima 1,25-31).

Zadnjih dana «živimo usred epidemije zločina.»…I dok je svijet prepun ovih zala, radosna

se vijest prečesto iznosi na tako ravnodušan način da ostavlja vrlo slab dojam na savjest i život ljudi.» (Counsels on Health, str. 25) Ne smijemo bježati u zaklon i skrivati se u strahu od onoga što je znak Kristova dolaska. Krist nam kaže da je zbog sve veće zloće, sve teže naći ljubav. (Matej 24,12) Među nama, kao Božjem narodu, nada treba biti snažna zraka Božje ljubavi u tami ove postmodernističke grješnosti svijeta. Mi moramo živjeti Božju ljubav u međusobnim odnosima punim milosrđa. Sveti Duh može usmjeravati život Božjih poslanika na putu pravednog življenja, vodeći druge ljude ka križu Isusa našega Gospodina.

Pavao je rekao Timoteju da je «svaki dio Pisma Bogom nadahnut i koristan na ovaj ili onaj način, pokazujući nam istinu, otkrivajući našu pobunjenost, ispravljajući naše pogreške, poučavajući nas življenju na Božji način. Riječju smo formirani i oblikovani za zadaće koje Bog ima za nas.» (2 Tim 3,17; prijevod Biblije «The Message»). Pritisci sa svih strana, koji ugrožavaju odnose, ispunjenje su predviđanja da su ovo teška vremena. No, obećanja iz Božje Riječi daju nam sigurnost i nadu da možemo svladati svaku kušnju koja na nas dođe, i to samo tada kad osobno molitvom budemo povezani s Božjom milošću, kada se On nastani u naše srce, um i život. «Ali tko ustraje do konca bit će spašen.» (Matej 24,13). PITANJA ZA RAZMI©LJANJE:1. Na kojim «trostrukim temeljima»

počiva kršćanski brak?2. Navedite načine na koje naše

obitelji možemo osigurati od današnjih izopačenosti prisutnih na internetu i kabelskoj televiziji?

«Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti i za dolaska Sina čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.» (Matej 24,37-39)

27

naših života. Zato je Sefanijina preporuka i te kako važna. Štoviše, nužna. Posebice danas. Slična joj je poniznost. Ona je prije svega istinita svijest o sebi, o Bogu i drugima. Za vjernike ta je svijest vezana uz Boga i sve njegove atribute. Poniznost sebe ne precjenjuje, ali niti podcjenjuje. Svijest o vlastitoj nedostojnosti i nedostatnosti poniznost neće preuveličavati, već će se uzdati u Boga koji je sve u svemu. Ona ne poriče vlastite darovitosti, ali od njih ne gradi kule babilonske, kao što u vlastitim manama i pogreškama ne vidi odmah smak svijeta. Poniznost nas uravnotežuje i smiruje. Daje nam osjećaj nezabrinutosti pa i veselosti u ovome postojanju. Skromni i ponizni ljudi hodajući su sveci Božji među nama. Ima ih i više no što bismo mislili. Najčešće ne žive u bogatim četvrtima niti u dvorovima i palačama… Srest ćemo ih na tržnicama, u pothodnicima, neboderima i barakama…

U svijetu bučnih reklama, jumbo plakata, nasmiješenih ljepotica te uspješnih, bogatih i slavnih ljudi govor o nekim ljudskim vrlinama može izgledati posve bespredmetno. No, uvijek je bilo tako. Vrijednosti se, uostalom, bolje ističu u odnosu na njihove suprotnosti. Jedna od tih “nepopularnih” vrlina je skromnost, a druga je poniznost.. One su suprotnost duhu vremena u kojemu smo zatrpani govorom i slikom napuhanih zvijezda, uspjelih menadžera i neupitno važnih političara. Budući da čovjek ne može do kraja poreći i svoju dobru narav, onu prvu i bogostvorenu, valja govoriti o onome za čim, katkad i ne znajući ili pak na krivi način, teži. Stoga će govor o skromnosti i poniznosti razumjeti i oni koje je zapljusnuo val blještavila, uspjeha ili moći. A to zbog činjenice da ih i oni osjećaju kao iskonski zov vlastitog srca koje negdje ipak zna da se i ne može biti više od toga da smo ljudi i da smo toliko veliki i važni koliko smo to u sebi i pred svojom vlastitom savjesti. Za razliku od egocentričnih i egoističnih nastojanja oko svekolikog promicanja vlastite veličine, ljepote i uspješnosti, skromnost nas stavlja u službu, okreće nas od nas samih i naših vlastitih prohtjeva prema drugima, čini nas suosjećajnima i dobrima. Skromnost je stečena vrlina. Do nje se dolazi izborom. Mnogo je bilo mudrih i skromnih ljudi tijekom povijesti koji su ostavili velik trag. Nalazimo ih na raznim stranama i u raznim vremenima.

Biblija o njima donosi brojna svjedočanstva. Tako je još prorok Sefanija upozoravao na važnost težnje prema skromnosti. On,

Skromnost i poniznostAnton Šuljić

savjetnički, preporučuje: “Tražite skromnost!” Skromnost nas uči samodostojanstvu i poštivanju dostojanstva svakog čovjeka. Ona nas ne uveličava pred vlastitim očima, niti to želi učiniti pred očima drugih. Skromnost je stav koji uviđa vlastite granice, ali i mogućnosti, vrijednosti i mane. Zato je skroman čovjek uvijek otvoren. Za njega nema gotovih rješenja, dogotovljenog slučaja ili pak propalog slučaja. Skroman se čovjek uvijek može nadati, uvijek može vjerovati da se još nešto može dogoditi, da je još moguć napredak, rast i popravak. Skromnost ne postavlja granice milosti koja dolazi na razne načine, koja nam se približava preko ljudi, događaja ili pak nama nedokučivim putovima. Tako se skromnost očituje kao put rasta, napretka, mira i dostojanstva. Skromnost ne očajava, a još je manje u opasnosti uznositi se. Ona doprinosi ravnoteži na tezulji

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

“Tko daje siromahu, ne trpi oskudicu; a tko odvraća oči svoje, bit će proklet.” ...........................................................................(Izreke 28,27)

Z n a c i v r e m e n a 2 • 2010.28

ZDRAVLJE

U «svojim salatnim danima, kad sam bio zelen u prosudbi»1 glasno sam se žalio svojim kolegama pastorima otkrivši da se velik broj onih koji su bili na molitvenom sastanku usred tjedna, zanimao za posjet slastičarnici nakon sastanka, u najmanju ruku jednako kao i za moje iznošenje biblijskog nauka.

«Francuska svila», gunđao sam iz ranjenog «ega». «Proučavanje Božje Riječi staviti na istu razinu s jednim komadom pite, u najmanju je ruku uvredljivo. Kako se od mene očekuje da vodim ovu crkvu u dublje proučavanje Pisma kad cijelo vrijeme misle na šlag pjenu i čokoladne mrvice?»

A onda sam shvatio, ili barem počeo shvaćati, da se zdrava crkvena zajednica sastoji od mnogo više stvari no što su one za koje bi se pastor u početku zanimao. Moja uzvišena predodžba učenika okupljenih oko Riječi, nije se podudarala s životom mojih članova. Oni su prodavali nekretnine, podizali djecu, gradili kuće, popravljali traktore. Dok sam ja planirao i smišljao strategiju za nešto što je ispalo ugodno trogodišnje iskustvo, oni su tkali tkanje uzajamnih odnosa i potpore, a njihova je crkva bila životni tkalački stan za većinu onoga što su činili.  

Znali su žalovati sa žalosnima, suosjećati kada je stariji član crkve otišao na počinak ili mlađi bračni par izgubio dijete. Znali su kako proslavljati znakovlje i putokaze svakodnevnog postojanja: napredovanje na poslu, završetak osnovne škole, zaruke, okrugle rođendane i godišnjice.  

Pita “Francuska svila”Pita “Francuska svila”Bill Knott

 Znali su kako se smijati, znali su nešto što sam ja tek počinjao smatrati odgovarajućim i ispravnim emocionalnim odgovorom u životu jedne crkvene zajednice. Ponekad je smijeh bio na moj račun, kao kad je neki lukavi stariji građanin zatražio da se na molitvenom sastanku pjeva pjesma koja tekstom ne izražava adventističku teologiju (Upozorenje: Pjesma «I’ll Fly Away» («Odletjet ću») ne odražava adventističko učenje o stanju mrtvih.) Drugom prigodom smijeh se razlijegao crkvom za vrijeme dječjeg programa za trinaestu subotu, kada su djeca imala veliku tremu, ali su se svi iskupili kasnijim odobravanjem. 

Došao sam u središte djelotvorne crkvene zajednice u kojoj su se članovi voljeli i dopadali se jedni drugima, zapažali jedni druge i svoje živote gradili oko zajedničkih točaka nastalih pripadanjem istoj vjerskoj skupini. Bogoslužje je bilo samo jedna od prigoda u kojima su se jedni s drugima viđali tijekom tjedna i svi su došli do točke kada su poštovali čak i ulogu pite zvane Francuska svila u održavanju međusobne povezanosti u zajednici. Tamo gdje sam se zabrinuo što Riječ nije od velike važnosti za ove članove, obradovao sam se kad sam vidio da je Riječ utkana u tkaninu njihove svakodnevice, samo ja to u

početku nisam