A U T I Z A M

Kako prepoznati znake autizma?Važno je uočiti:

• kako dijete komunicira sa vaspitačima i drugom djecom?• pokazuje li interesovanje za ljude?• prati li i imitira ono što drugi rade?• koliko razumije jezik?• može li sarađivati u jednostavnim igrama?• čime se i kako samostalno igra?• kako dijete uči? u kojim domenima uči brže, a u kojima je

sporije?

Najčešće je uočljivo da:

• komuniciraju pretežno kad im nešto treba, a rjeđe da bi usmjerila pažnju odraslih na nešto što im je zanimljivo, odnosno da bi podijelila neko socijalno iskustvo

• slabije razumiju što im se govori, • teško im je “uhvatiti pogled“; kontakt očima ne upotrebljavaju u

komunikacijske svrhe, • igra im je često stereotipna, otežano sarađuju, ponekad sve rade

sama i u manjoj mjeri uključuju druge osobe u svoje aktivnosti. • nešto kasnije, kada počnu govoriti, može biti upadljivo to da govore

bez jasne funkcije, često izgovarajući napamet upamćene fraze ili čak i cijele dijaloge (npr. odomke iz crtanog filma ili reklame).

• djeca s Aspergerovim sindromom (visokofunkcionalnimautizmom) imaju specifična, jaka interesovanja, neki od njih su kao male enciklopedije, znaju napamet sve glavne gradove, sve vrste ptica, sve nazive instrumenata i sl.

Što može biti znak za uzbunu?

Često se autizam pojavljuje već u prvim mjesecima života, a rjeđe između druge i treće godine.

Dijete sa autizmom: nije zainteresovano za okolinu vidi, ali mu je pogled prazan; čuje, ali je ravnodušno prema zvukovima kada ga uzmemo u naručje, ono ne reaguje, ostaje ukočeno ili mlitavo ne smiješi se, osim samom sebi tepa, ali ne odgovara na majčine riječi

Djetetu sa autizmom: su poremećeni i hranjenje i san

Dijete sa autizmom: teško komunicira i ima govorne smetnje; neka djeca uopšte ne

govore. da bi izrazilo što želi, viče i ljuti se, postaje agresivno prema

drugima, ali i prema sebi: grize samo sebe i tuče se po glavi. Govor kojim se služi nije jezik komunikacije. Što je govor razvijeniji,

to su veći izgledi za napredak djeteta; probleme u komunikaciji pratirazdražljivost i slaba koncentracija;

izgleda kao da je dijete gluvo, ali ono čuje (npr. šuštanje lišća ili papira)

Pojedinačno, navedeni poremećaji nisu karakteristični za autizam, ali nekoliko njih zajedno, znak su za uzbunu.

Djeca sa senzornim oštećenjima imaju ponašanje slično autizmu, ali kada se da odgovarajuća terapija i rehabilitacija, ponašanje se mijenja (za razliku od autizma).

Kako pomoći djetetu sa autizmom?

Najbolji je tretman prilagođen konkretnom djetetu. Uvijek je potrebno podsticati razvoj djeteta, njegovu samostalnost i

socijalizaciju, a slabiti negativne oblike ponašanja (agresiju, stereotipije, autoagresije)

Što se ranije prepozna autistični poremećaj i dijete uključi u odgovarajuću stručnu rehabilitaciju, to su šanse veće.

Roditeljima djeteta sa autizmom potrebno je mnogo snage i upornosti da upoznaju svoje dijete i prihvate ga onakvog kakvo ono jeste. Često se porodica izoluje od društvenog okruženja, koje ne prihvata dijete sa autizmom. Dijete sa autizmom traži brigu i pomoć gotovo 24 sata dnevno, uz stalno otklanjanje kriznih stanja. Rješenje nije u zatvaranju u krugu porodice. Bez stručnog rada u odgovarajućim uslovima, ne može se pomoći ni djetetu ni porodici.

Cerebralna paraliza • Cerebrum – mozak• Paraliza – poremećaj pokreta i položaja

Neprogresivni poremećaji pokreta i položaja tijela, nastali oštećenjem ili nezrelošću mozga

• Cerebralna paraliza je stanje koje nastaje nakon oštećenja mozga kod novorođenčeta. Oštećenje nastaje prije, za vrijeme ili nakon porođaja. Oštećenje može biti različitog intenziteta i na različitim lokacijama u mozgu, a zavisno od lokacije, javljaju se i simptomi. Ako je npr.zahvaćen dio frontalnog korteksa koji je zadužen za funkciju ruke, doći će do pareze ruke.

• Zavisno od položaja i ozbiljnosti povrede mozga koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju, ona može uzrokovati i druge probleme – teškoće u razvoju, epileptične napade, teškoće u govoru, teškoće u učenju, probleme sluha ili vida

Postoji više tipova cerebralne paralize:1.Spastična cerebralna paraliza (70% djece):• spastičnost sva četiri ekstremiteta (kvadriplegija),• samo dva ekstremiteta (spastična diplegija),• spastična hemiplegija (zahvaćena lijeva ili desna strana

tijela)2. Ekstrapiramidalna CPKarakterišu je nevoljni pokreti, poremećaj ravnoteže,

poremećaj tonusa mišića...3.Mješovita CP

Inteligencija kod djece sa CP je, vrlo često smanjena. Ipak, kod jednog broja djece inteligencija je sasvim normalna, uprkos vidljivom motornom deficitu

Tretman

• Ljekovi za liječenje CP ne postoje. Postoje ljekovi kojiolakšavaju bol ili disanje kod osoba s CP (simptomatsko liječenje)

• Najvažniji oblik liječenja predstavlja vježbanje kojim se dijete privikava na što prirodniji položaj tijela pri svakodnevnim kretnjama.

• fizikalni terapeut, radni terapeut i logoped, trude se da poboljšaju djetetov posturalni tonus, pokrete i govor

• djelotvornost fizikalnog tretmana zavisi od oštećenjamozga i od postojanja drugih oštećenja, kao što sumalformacije i defekti čula, epilepsija i drugo, kao i odsamog tretmana tj. vremena kada je počeo, koliko je ciljan i kojim se intenzitetom realizuje

Dijete sa cerebralnom paralizom kreće u vrtić/školu

Prije dolaska djeteta, dobro bi bilo da sevaspitačica informiše o:

- sposobnosti komunikacije djeteta sa okolinom- intelektualnom razvoju- specifičnostima u motoričkom funkcionisanju- specifičnostima u senzornom funkcionisanju - nivou razvoja percepcije- emocionalnom i socijalnom razvoju- neurološkim teškoćama (npr. epilepsija) ili nekimdrugim bitnim teškoćama ili bolestima

Važno

- prostor bez stepenica i pragova, ili sa rampama za ulazak kolica, prilagođen sanitarni čvor,

- sto za rad na kojem se radna ploča može postaviti u kosi položaj, a omeđena je letvicama da ne klizi pribor za rad, blok ili sveska;

- stolica na kojoj se dijete može oslanjati i bočno uz mogućnost njegovog vezivanja radi fiksacije u najpovoljnijem položaju za rad, a ponekad je potrebno da ima i dodatak za fiksiranje glave;

- individualno planiranje i programiranje vaspitno-obrazovnih sadržaja koji, kod istog djeteta za različita vaspitno-obrazovna područja mogu biti na različitim nivoima.

Šta je Down sindrom?

• Down sindrom je najčešći genetski poremećaj koji nastaje usled viška jednog hromozoma ili dijela hromozoma u jezgru svake ćelije tijela

• Nastaje u trenutku začeća. Zašto, još uvijek se ne zna!

• Hromozomi prenose sve nasledne karakteristike. Na svakom hromozomu nalaze se hiljade gena u kojima su zapisane sve naše nasledne osobine. Hromozomi dolaze u paru i u svakoj ćeliji se nalaze 23 para (46 hromozoma ukupno). U svakom paru jedan hromozom dolazi od majke, a jedan od oca.

Istorijat• Osoba sa Down sindromom je oduvjek bilo. Najstarija

svjedočanstva su glinene i kamene figure iz Olmečke kulture, prije 3000 godina.

• Engleski ljekar John Langdon Down (1828 – 1896), u svom privatnom sanatorijumu za djecu sa smetnjama u intelektualnom razvoju, sreo je bar 10% djece koja su ličila jedno drugom kao braća. Primijetio je da je ova njihova posebnost (koju je nazvao „mongoloidizmom“), neobičan biološki fenomen, jer se ne uklapa u sliku ostale djece sa intelektualnim smetnjama.

Zašto Down sindrom, a ne – Down-ov sindrom?

• Zato što gospodin Down nije imao ovaj sindrom, nego je sindrom samo dobio ime po njemu (engleski ljekar John Langdon Down, 1866. je prvi opisao sindrom)

• Djeca sa Down sindromom su ista kao i druga djeca samo što im se dogodilo da imaju i neke dodatne potrebe, koje mogu biti medicinske i edukativne.

• Genetičar Jerome Lejeunea (1926 – 1994), otkrio je 1958.god., da pacijenti sa Down sindromom, imaju jedan dodatni hromozom na 21.paru.

Karakteristike

• BLAGO KOSE OČI, MALA USTA I NOS, MALA GLAVA, OKRUGLO LICE, ŠIROK VRAT, KRAĆE RUKE I PRSTI, KOMPLETNA ANATOMIJA ZAOBLJENA, LIGAMENTI I MIŠIĆI MEKI;

• LJUPKI SU, KOMUNIKATIVNI I NJEŽNI, IMAJU POSEBAN ŠARM KOJI JE LAKŠE DIJELITI NEGO OPISATI...

• IPAK OVO STANJE LIŠAVA DIJETE NAJVREDNIJEG DARA GENETSKOG NASLEĐA: PUNE SNAGE RACIONALNE MISLI

OSNOVNI PRINCIPI RANE INTERVENCIJE

• Sva djeca uče. I djeca sa Down sindromom uče, ali sporije i zato im treba više puta ponoviti određenu stimulaciju

• Djecu sa Down sindromom učimo istim spretnostima i vještinama kao i drugu djecu

• Prve godine života su odlučujuće za učenje

Preporuka u radu

• DA BI DIJETE BILO MOTIVISANO, MORAMO TAKO FORMULISATI PITANJA, DA ONO MOŽE NA VEĆINU NJIH TAČNO ODGOVORITI. USPJEH POVEĆAVA SAMOPOUZDANJE, RAZVIJA POZITIVNU SLIKU O SEBI, A ZADACI SAMI PO SEBI POSTAJU NAGRADA

HIPERAKTIVNO DIJETE

Svako nemirno dijete nije hiperaktivno!

• Kada su u pitanju djeca sa ovom teškoćom, u praksi nailazimo na mnoge nedoumice i nespretne, preuranjene procjene. Od mnogih vaspitača i nastavnika možemo čuti da svako radoznalije i nemirnije dijete »proglašavaju« hiperaktivnim.

• Neadekvatnim vaspitnim mjerama i postupcima kod ove djece nastaju otpori (negativizam, a nekada i agresija) .

HIPERAKTIVNOST

• Pokazalo se da je u osnovi ovog poremećaja nedostatak pažnje, pa je uvedena međunarodna oznaka AD/HD sindrom (deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj). Djeca iz ove grupe pokazuju brojne poremećaje vezane za organizaciju i trajanje pažnje, za perceptivne procese, za intelektualno funkcionisanje, ispoljavaju poremećaje govora i komunikacije sa vršnjacima i odraslima.

• U ponašanju djece sa AD/HD sindromom uočava se impulsivnost, slaba kontrola emocija, niska tolerancija u konfliktnim situacijama; preosjetljivost, razdražljivost i promjene raspoloženja

ADHD sindrom

KARAKTERISTIKA• Rani početak, prije 5-e godineKLJUČNI SIMPTOMI• Poremećaj pažnje• Impulsivnost• HiperaktivnostUČESTALOST• Od 1 do 10% djece je

hiperaktivno; češće dječaci

Kada kažemo da dijete ima poremećaj pažnje?

Ako se, tokom 6 mjeseci uočava najmanje 6 od 9 navedenih simptoma:• ne obraća pažnju na detalje; pravi nemarne greške• ima problem da održi pažnju na zadatku• ne sluša kada mu se direktno obraćate• ne prati uputstva, ne završava zadatak• ne može da organizuje aktivnost; skače sa jedne na drugu• izbjegava rad sa mentalnim naporom• gubi stvari potrebne za zadatke• lako mu se odvlači pažnja• zaboravnost i rasijanost u svakodnevnim aktivnostima

Impulsivnost• Smanjena kontrola impulsa, tj.reakcija, na događaje

koji su nevažni za obavljanje zadatka• Reagovanje bez razmišljanja o mogućim

posledicama (prelaz preko ulice – opasan, kao i otvoren prozor, vruća rerna, nož...). Impulsivno ponašanje može biti motivisano i pukom znatiželjom, npr. tek toliko da dijete vidi što će se dogoditi kad se u supu stavi tempera.

• Vrlo često impulsivna djeca imaju teškoća sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u riječ, nametanje, govorenje pogrešnih stvari u pogrešno vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje drugih bez razloga za to, agresivno rješavanje sukoba...može dovesti do problema u odnosima s vršnjacima, pa dijete koje traži i treba prijatelje na kraju bude odbačeno.

Karakteristična ponašanja hiperaktivne djece

• bebe: puno plaču, kasno noću traže da jedu, imaju problem sa snom, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti;

• Iako vrlo često, rano prohodaju, često su nespretnija od druge djece, puno padaju,

• Na predšk.uzrastu: stalno u pokretu, ne mogu da sjede mirno, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, teže se sama igraju; loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti.

• ponekad se ne pojavljuje strah od odvajanja; nekritična su u prilaženju nepoznatim osobama; imaju teškoće u predviđanju posljedica ponašanja, pa su često neustrašiva i istraju u situacijama koje plaše drugu djecu.

• U predšk. periodu, hiperaktivna djeca su izrazito nestrpljiva, nikad nisu na svom mjestu, ne slušaju vaspitačicu, brbljaju dok druga djeca rade u tišini. Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u obavljanju zadataka ili aktivnosti.

• Zbog takvog ponašanja vaspitači često hiperaktivnu djecu vide kao nedisciplinovanu i zločestu.

• Druga djeca ih, u početku vide kao zabavne i zanimljive, međutim, kada hiperaktivno dijete reaguje impulsivno, fizički ili verbalno napadne ili povrijedi drugo dijete ili ga omete u igri, i vršnjaci ga počinju odbacivati.

• Važan pokazatelj - dijete je hiperaktivno svuda, u svakom kontekstu (kuća, škola, prodavnica, crkva….).

• Česta je i nespretnost

Preporuke za rad sa djetetom sa ADHD sindromom

• Davati jednostavna i jasna uputstva; • Zahtjevi treba da budu realni; • Verbalna uputstva treba, kad god je to moguće, pratiti

slikama, modelima;• Neophodno je provjeriti da li nas je dijete razumjelo;• Podsticati dijete da aktivno učestvuje u usvajanju znanja;• Podstaći dijete da pita i uspostaviti odnos povjerenja sa

djetetom;• Složenije teme i teža pitanja postavljati na početku

radnog dana, zbog sklonosti zamaranju kod ove djece.