Korejski poluotok 1950.-1953.

Nakon pobjede komunista u kineskom graanskom rat Kim Il Sung je dobio vrsto zalee te je tijekom 1949. godine u nekoliko navrata od Staljina zatraio podrku za oruano ujedinjenje Korejskog poluotoka. Meutim Staljin je isprva odbio prijedlog, smatrajui da je Sjeverna Koreja preslaba ukoliko doe do mijeanja amerike vojske. Meutim, u travnju 1950. Staljin je promijenio miljenje te je odobrio poetak rata.

U zoru 25. lipnja 1950. godine sjevernokorejska vojska prelazi 38. paralelu. Jedan pravac napada je bio usmjeren na Seul dok je drugi tekao izmeu Japanskog mora i rijeke Han. Sjedinjene Drave su reagirale razmjetajem dijela okupacionih jedinica stacioniranih u Japanu i slanjem ratnog materijala u Junu Koreju. Prvi vojnici iz kontingenta nazvanog prema zapovjedniku pukovniku Charlesu E. Smithu Task Force Smith su stigli ve 2. srpnja, a tri dana kasnije kod grada Osana dolazi i do prvog sukoba sa Sjevernokorejancima. Na dan izbijanja borbi Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda je bez glasa sovjetskog predstavnika te suzdranim glasom Jugoslavije, donijelo rezoluciju 82 kojom je Sjeverna Koreja proglaena agresorom. Dva dana kasnije je na prijedlog Sjedinjenih Drava Vijee sigurnosti usvojilo novu rezoluciju kojom poziva lanice UN da prue pomo Junoj Koreji. Na poziv se odazvalo etrdesetak zemalja te je 7. srpnja novom rezolucijom osnovano zapovjednitvo snaga UN za Koreju kojem je na elo postavljen ameriki general MacArthur.

Vojna intervencija u Koreji je bila prvi sluaj izravnog ukljuivanja Ujedinjenih naroda u jedan rat, ukljuujui i njihovu prethodnicu Ligu naroda. Veinu postrojbi UN na Korejskom poluotoku su inile vojne jedinice Sjedinjenih Drava no u meunarodnom kontingentu su se nalazile i postrojbe Velike Britanije, Kanade, Australije, Novog Zelanda, June Afrike, Francuske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga, Kolumbije, Grke, Etiopije, Filipina, Tajlanda i Turske, odnosno medicinske jedinice Danske, Indije i vedske.

U meuvremenu su, sredinom srpnja sjevernokorejske postrojbe zauzele Seul, dok se vojska June Koreje u stanju rasula povlaila prema jugu. Do kraja mjeseca se devedeset posto Korejskog poluotoka nalazilo u sjevernokorejskim rukama. Meutim, razdoblje ratne inicijative Pyongyanga nije dugo trajalo. Poetkom kolovoza je formiran mostobran kod grada Pusana na samom jugu gdje je napredovanje komunistikih trupa zaustavljeno. Nakon razdoblja konsolidacije te osiguravanja zrane i pomorske dominacije, snage UN-a 15. rujna prelaze u protunapad odlunim pomorskim desantom kod grada Inchona na zapadnoj obali poluotoka. Desant je isplanirao stoer generala MacArthura te je predstavljao najveu amfibijsku operaciju nakon drugog svjetskog rata i jedan od najsmjelijih protunapada u suvremenom ratovanju uope. Uspjenim iskrcavanjem su presjeene sjevernokorejske opskrbne linije i odsjeene snage na jugu ime su stvoreni uvjeti za protunapad. Amerika vojska je 24. rujna zauzela Seul a do kraja rujna je cijela Juna Koreja bila pod nadzorom snaga UN i junokorejske vojske.

Vidjevi u ratnoj prevazi priliku da potpuno porazi Sjevernu Koreju, Truman je razmatrao mogunost prelaska snaga UN preko 38. paralele, usprkos upozorenjima Kine da e intervenirati u rat priblie li se amerike postrojbe kineskoj granici. Nakon to je odluka dobila zeleno svjetlo od Glavne skuptine UN-a meunarodna koalicija nastavlja prodor na sjever poluotoka. Jedinice UN-a 30. rujna prelaze liniju i do kraja listopada zauzimaju glavni sjevernokorejski grad Pyongyang. Ve 26. listopada dijelovi snaga UN-a dolaze na kinesko-korejsku granicu koja se protee rijekom Yalu.

Pribliavanje snaga UN rijeci Yalu je Kina doivjela kao jasnu prijetnju vlastitoj sigurnosti i akt agresije na vlastite granice. Peking je diplomatskim putem vie puta upozoravao da e intervenirati u sukob priblie li se amerike postrojbe kineskoj granici, a Mao je jo poetkom kolovoza 1950. u obraanju Politbirou kineske Komunistike partije najavio mogunost ulaska u rat ukoliko Sjevernoj Koreji zaprijeti poraz.

Procjene amerikih obavjetajnih slubi donesene tijekom rujna i listopada su govorile da se Kina nee izravno mijeati u sukob. No ve 9. listopada su registrirane prve kineske jedinice koje su prelazile korejsku granicu. Tijekom listopada dolazi do prvih manjih sukoba snaga UN sa kineskim postrojbama. No 26. studenog je poela masovna kineska ofenziva u kojoj je bilo angairano vie stotina tisua vojnika. U desetodnevnoj kineskoj ofenzivi su snage UN-a bile teko razbijene i potisnute iz grada Pyongyanga prema jugu, a do polovine prosinca i potpuno izbaene sa prostora sjeverno od 38. paralele. Na posljednji dan 1950. godine je poela nova kineska ofenziva u kojoj su jedinice UN odbaene junije izgubivi i nadzor nad glavnim gradom Seulom. Konano je kineska ofenziva zaustavljena na rijeci Han gdje je uspostavljena linija obrane. Poraz na sjeveru Korejskog poluotoka je predstavljao jedan od najveih amerikih poraza u povijesti te teak udarac MacArthurovom vojnikom prestiu.

Krajem sijenja 1951. je poeo novi protunapad snaga UN-a kojim su do kraja oujka kineske snage ije su linije opskrbe bile rastegnute - potisnute natrag preko 38. paralele. Meutim dramatian ulazak Kine u rat i skriveni angaman sovjetskih pilota[1] na sjevernokorejskoj strani su doveli do redefiniranja amerikih planova. Bijela kua je znaajno reducirala svoje prvotne ciljeve i odustala od namjere da potpuno porazi Sjevernu Koreju. Zapovjednik snaga UN general MacArthur je u oujku zatraio od Washingtona da rat zranim udarima bude proiren na kineski teritorij te da nuklearni kapaciteti budu stavljeni u stanje najvie pripravnosti. No Washington nipoto nije mogao dopustiti eskalaciju sukoba i eventualni ulazak Sovjetskog Saveza u rat te je MacArthur 11. travnja smijenjen.

Kineska vojska je u proljee 1951. pokrenula novu ofenzivu. Iako su Kinezi uspjeli u prodoru preko 38. paralele nakon nekoliko dana borbi su zaustavljeni pred Seulom te su zahvaljujui amerikoj nadmoi u topnitvu i zranim snagama vraeni na sjever. Do kraja godine su se izmjenjivali manji napadi i protunapadi no bez znaajnijih teritorijalnih postignua sa bilo koje strane. Tijekom godine su diplomatskim kanalima inicirani pregovori izmeu sukobljenih strana koji poinju poetkom srpnja u sjevernokorejskom gradu Kaesongu. Razgovori su potrajali dvije godine i privremeno su prekinuti u listopadu 1952. godine, nakon to je tijekom postupka repatrijacije ratnih zarobljenika dio sjevernokorejskih vojnika odbio povratak u maticu. Meutim Staljinova smrt u oujku 1953. je znaajno poveala mogunosti za kraj rata. Naime, Staljin je sklapanje primirja umjesto konane pobjede smatrao gubitkom prestia za komunistiki svijet te je nastavak rata na Korejskom poluotoku vidio kao nain iscrpljivanja SAD i saveznika. Pregovori su obnovljeni ve u travnju 1953. godine u gradu Panmunjomu, dok je sporno pitanje repatrijacije ratnih zarobljenika bilo rijeeno uspostavom nezavisne komisije. Naposljetku je 27. srpnja 1953. je potpisano primirje i dogovorena linija razdvajanja dviju strana koja je u najveem dijelu povuena neto sjevernije od 38. paralele.

Na junokorejskoj strani je poginulo 415 tisua civila i vojnika, dok je Sjeverna Koreja imala oko milijun i pol poginulih od ega su dvije treine bile civilne rtve. Prema procjeni Ujedinjenih naroda u Sjevernoj Koreji je ubijen svaki deveti stanovnik. Gubici snaga UN-a u Korejskom ratu se procjenjuju na 37 tisua poginulih, od kojeg broja Sjedinjene Drave su izgubile oko 34 tisue ljudi. Ostale saveznice iz meunarodnog kontingenta su imale 3100 poginulih - najvie iz Velike Britanije oko tisuu i Turske oko sedam stotina poginulih. Kineski gubitci nisu do kraja poznati, no neke procjene se penju i na 900 tisua ljudi. Primirjem u Panmunjomu su zavrile borbe u Korejskom ratu, meutim konani mirovni sporazum izmeu zaraenih strana nije nikad potpisan, zbog ega se dvije zemlje i danas formalno nalaze u stanju rata. Iako je Korejski rat podigao hladnoratovske tenzije na viu razinu, reakcija zapadnih zemalja na sjevernokorejsku invaziju je vjerojatno prisilila Staljinove nasljednike na politiku detanta prema Zapadu.Alir 1954.-1962.

Francuska je Alir okupirala 1830. godine a 1848. ga je proglasila integralnim dijelom svog teritorija i razdijelila na tri departmana (Oran, Alir i Constantine). Sa francuskom vlau su iz Francuske te iz vie europskih zemalja doselili kolonisti (tzv. pied noir). Sredinom dvadesetog stoljea je u Aliru ivjelo devet milijuna stanovnika arapskog, odnosno berberskog porijekla, milijun francuskih naseljenika te oko 150 tisua idova. Arapsko i berbersko stanovnitvo je imalo visok demografski rast pa je tako poetkom francuske vladavine ivjelo milijun Arapa a 1930. se njihov broj popeo na 5 milijuna. Usprkos gospodarskom progresu domicilno stanovnitvo je veinom bilo izuzeto od ekonomskog blagostanja i zakinuto za niz politikih prava, dok je prema tzv. Jonnertovom zakonu iz 1919. godine tek 10% Aliraca imalo francusko dravljanstvo.

Proslavu Dana pobjede u svibnju 1945. godine u alirskom gradu Setifu su pratile demonstracije koje su se pretvorile u napade na europske doseljenike u kojima je ubijeno vie od stotinu kolona, dok je u trotjednoj francuskoj odmazdi koja je uslijedila prema francuskim izvorima ubijeno izmeu 1500 i 8000 Arapa, odnosno ak 45 tisua prema alirskim. Svi pokuaji reformi su nailazili na otpor kolona, koji su predstavljali relevantan politiki faktor u francuskoj politici bez ije suglasnosti se u Parizu nije donosila niti jedna odluka koja se ticala Alira. Alir je bio vaan za Pariz zbog vie razloga; za razliku od ostalih kolonija alirski departmani su administrativno inili integralne dijelove Francuske. U Aliru je ivjelo milijun Francuza kojih su neki bili ve etvrta generacija roena na afrikom tlu, duboko ukorijenjeni u lokalno drutvo. Trei razlog francuske odlunosti da zadri Alir je leao u novootkrivenim nalazitima nafte u pustinji na jugu zemlje.

Generacija mlaih alirskih nacionalista je vremenom postala nezadovoljna umjerenim politikim voama kao Ferhat Abbas i Messali Hadj te se odluila prikloniti radikalnim rjeenjima. U rano jutro 1. studenog 1954. godine irom Alira su izvedene koordinirane bombake akcije i oruani napadi na francuske graane i simbole vlasti. Odgovornost za napade je preuzeo Nacionalni oslobodilaki front (Front de Liberation Nationale - FLN) sa svojim vojnim krilom Nacionalnooslobodilakom vojskom (Arme de Libration Nationale - ALN) koji preko radio postaje smjetene u Egiptu pozvao na uspostavu suverene alirske drave. Pariz je na kampanju nasilja odgovorio valom pojedinanih akcija protiv osumnjienih simpatizera FLN i poveanjem broja vojnika u Aliru te je do kraja godine uspjeno suzbijen prvi val nasilja.

Dolazak umjerenog ljeviara Soustellea na mjesto alirskog guvernera u sijenju 1955. je navijestio mogunost smirivanja situacije. Soustelle je predstavio reforme koje su trebale popraviti ekonomske uvjete i politiki poloaj arapskog stanovnitva, prije svega kroz davanje dravljanstva. Meutim u ljeto iste godine poinje nova kampanja napada na europske doseljenike. Najtei incident se dogodio u ljeto 1955. u gradu Phillipevilleu (Skikda) gdje je ubijeno vie od stotinu francuskih civila ukljuujui i djecu. Nakon pokolja kod Phillipevillea francuski farmeri se iz ruralnih podruja povlae u velike gradove, dok je Soustelle pod pritiskom radikalnih kolona odustao od politikih reformi.

Na vrhuncu ustanka je u Aliru bilo stacionirano gotovo pola milijuna vojnika najvei ikad formiran francuski prekomorski ekspedicioni korpus. U tu je brojku ukljueno 60 tisua pripadnika paravojnih formacija lokalnog muslimanskog stanovnitva, tzv. Harki, koji su se borili na francuskoj strani i ije je novaenje poelo u veljai 1956. godine.

Tijekom prve godine rata najznaajnije politike stranke alirskih Arapa; Demokratska unija alirskog manifesta (Union Dmocratique du Manifeste Algrien UDMA) i Alirska komunistika partija (Parti Communiste Algrien PCA) su zadrale odreenu distancu prema FLN-u. No u travnju 1956. godine se FLN-u pridruio i voa UDMA Abbas, to je dalo politiki legitimitet i poticaj ustanicima. 1956. godine je odran kongres FLN na kojem je pokret vojno i politiki restrukturiran, a vodstvo u Aliru uzelo vie politike moi u odnosu na lanove u egzilu. FLN je uz pomo diplomatske mree arapskih zemalja bio iznimno agilan i na meunarodnom planu te je osim orujem pritisak na Pariz vren i diplomatskim putem. Francuzi su postigli znaajan uspjeh u listopadu 1956. presreui zrakoplov na letu iz Maroka u Tunis u kojem je uhvaena delegacija ustanikih voa meu kojima i elni ovjek FLN Ahmed Ben Bella.

Arapski ustanak je postupno zahvaao sve vee podruje a FLN je narastao na etrdeset tisua boraca koji su uglavnom operirali iz utoita na marokanskoj i tuniskoj strani granice, dok se tek manji dio gerilaca nalazio u bazama na alirskom teritoriju ili je bio izmijean sa civilnim stanovnitvom. Od jeseni 1956. godine FLN poinje prebacivati teite aktivnosti u glavni grad Alir u kojem su izvedene brojne teroristike akcije. Kampanja je u francuskom tisku prozvana "bitkom za Alir" te su snage sigurnosti tek do ljeta 1957. uspjele razbiti veinu teroristikih elija.

Potkraj 1957. je francusko zapovjednitvo protiv ustanika primijenilo novu strategiju. Alir je podijeljen na vie sektora pod vojnim zapovjednitvom tzv. quadrillage te je stavljen naglasak na spreavanje infiltracija militanata iz Tunisa i Maroka. Du 320 km granice prema Tunisu je podignuta tzv. Moriceova linija, nazvana po tadanjem francuskom ministru obrane Andreu Moriceu. Nova strategija je rezultirala serijom incidenata u pograninim podrujima i okupacijom pograninih dijelova Tunisa.

Nakon 1958. godine je umjesto statine obrane francuska vojska pribjegla mobilnim operacijama protiv gerilskih uporita u ruralnim podrujima, u kojima su prvi put upotrijebljeni helikopteri te napalm. Nova metoda je poluila odline rezultate te je veliki dio ustanikih baza uniten. No Pariz se zbog svojih postupaka naao na meti optubi meunarodnih organizacija za zatitu ljudska prava te liberalnih krugova unutar Francuske.

Dalji razvoj dogaaja u Aliru su umjesto situacije na bojitu poela diktirati politika zbivanja. Francuska je bila suoena sa snanim meunarodnim pritiskom za naputanjem Alira, a naraslo je i unutranje protivljenje vojnom angamanu u sjevernoafrikoj koloniji. Koloni su predstavljali snaan politiki faktor te su njihove demonstracije odrane u svibnju 1958. irom Alira imale veliku politiku teinu. U takvim okolnostima su pojedini politiki krugovi u Parizu i visoki vojni asnici, poeli zagovarati povratak proslavljenog ratnog zapovjednika Charlesa de na elo zemlje. Nakon to je u svibnju 1958. godine skupina asnika pod zapovijedanjem generala Massuoa preuzela vlast u Aliru te se spremala i na preuzimanje vlasti u Parizu, predsjednik Rene Coty je 29. svibnja imenovao De Gaullea premijerom.

De Gaulle je inicirao izmjenu politikog modela francuske republike i donoenje novog Ustava kojim je uspostavljena Peta republika, dok je njegova politika pozicija znaajno ojaana nakon to je u sijenju 1959. postao predsjednik republike sa irokim ovlastima. Odmah po imenovanju na premijersko mjesto je otputovao u posjet Aliru te je uinio niz koraka u pribliavanju ka arapskoj strani. Alirskim Arapima je podijeljeno francusko dravljanstvo, vie Arapa je imenovano u dravne slube te su uvedene odreene politike promjene koje su trebale osigurati vee sudjelovanje domicilnog stanovnitva u vlasti. U rujnu 1959. godine De Gaulle je pred Ujedinjenim narodima objavio namjeru raspisivanja referenduma kojim e stanovnici Alira odluiti o politikoj sudbini Alira, to je zbog izrazite glasake nadmoi arapskog stanovnitva predstavljao prvi korak u procesu davanja nezavisnosti Aliru.

Koloni su bili razoarani De Gaulleovom politikom i njegovim postupnim okretanjem lea sjevernoafrikoj francuskoj zajednici. Potkraj sijenja 1960. su irom Alira izbile njihove demonstracije (u francuskim medijima prozvane tjednom barikada) koje kulminiraju zauzimanjem vladinih zgrada, prema kojima su vojska i policija zauzele pasivan stav. Suoen sa puzajuim vojnim udarom De Gaulle se na vrhuncu krize putem medija obratio javnosti i pozvao vojsku i policiju na lojalnost. Vojne jedinice u Aliru su posluale De Gaulleov poziv te je pokuaj dravnog udara slomljen a voe ustanka pohapene.

U travnju 1961. godine je u Aliru dolo do drugog vojnog udara, tzv. generalskog pua. Puisti su bez borbe zauzeli grad Oran gdje su smijenili dunosnike lokalne vlasti te su planirali i ruenje De Gaulleovog reima, zbog ega je i sam glavni grad Pariz nekoliko dana bio u strahu od mogueg napada zranodesantnih snaga. Nakon to su trei dan pobune puisti neuspjeno pokuali zauzeti vojnu bazu u Mars el Kebiru pokuaj vojnog udara je uz razmjerno male rtve propao. Sljedeih mjeseci koloni organizirani u Tajnu vojnu organizaciju (Organisation de l`Armee Secrete - OAS) nastavljaju sa kampanjom teroristikih aktivnosti te je ak pokuano nekoliko atentata na De Gaullea.

Slamanje "generalskog pua" je konano otvorilo mogunost Parizu da potpuno politiki napusti kolone. De Gaulle je naredio prestanak svih ofenzivnih aktivnosti francuskih snaga sigurnosti te u svibnju 1961. godine u gradu Evianu poinje prvi krug pregovora sa predstavnicima FLN. Drugi krug pregovora je uspjeno okonan 19. oujka 1962. i okrunjen potpisivanjem tzv. Sporazuma u Evianu kojeg je sa alirske strane potpisao Youssef Ben Khedda, koji je ranije na elu privremene vlade zamijenio Abbasa. Sporazumom je Aliru obeana nezavisnost, nastavak francuske financijske pomoi i slobodno kretanje alirskih graana, dok je Francuska uspjela zatititi svoje lokalne ekonomske interese, nadzor nad naftnim priuvama u podruju Sahare te na petnaest godina dobila pravo koritenja baze u Mars el Kebiru u kojoj se nalazilo strateki vano nuklearno postrojenje.

Unato nastavku nasilja referendum o budunosti Alira je odran poetkom srpnja. Na referendumu se apsolutna veina od est i pol milijuna graana Alira sa pravom glasa opredijelila za nezavisnost, dok su ga koloni uglavnom bojkotirali. Nezavisnost Alira je proglaena 3. srpnja 1962. godine.

Ukupno je u osam ratnih godina poginulo oko 155 tisua gerilaca i pedesetak tisua civila, na francuskoj strani poginulo je oko dvadeset pet tisua vojnika i oko tri tisue esto kolona, dok je u poratnim odmazdama FLN ubijeno izmeu sedamdeset i stotinu pedeset tisua alirskih lojalista i lanova njihovih obitelji. Nakon proglaenja nezavisnosti veina kolona se iselila; tako je u roku od godinu dana nakon nezavisnosti je 1,4 milijuna izbjeglica stiglo u Francusku.

Suecki rat 1956.

Ishod rata Izraela sa arapskim zemljama 1948. je dramatino transformirao regiju i arapski svijet. Poniavajui arapski poraz te nastanak neprijateljske drave usred arapskog mora doveli su pedesetih godina pitanje unitenja Izraela na vrh prioriteta veine bliskoistonih reima. Razdoblje nakon rata nije donijelo mir na granicama te je u vie navrata dolo do oruanih incidenata od kojih su najznaajniji bili okraji 1951. i 1955. na granici sa Sirijom te 1955. sa Egiptom.

Razdoblje unutranjih previranja u Egiptu nakon poraza u ratu je kulminiralo 1952. godine ruenjem kralja Faruka I i prisiljavanjem na abdikaciju u korist maloljetnog sina a u lipnju 1953. i proglaenjem republike. Vojni udar je izvela skupina mlaih asnika predvoenih Gamalom Abdelom Nasserom, dok je kao formalni voa vojnog udara predstavljen general Naguib. Dolaskom Nassera na elo zemlje u travnju 1954., novi pravac egipatske vanjske politike je poprimio jasnije konture okretanjem prema Sovjetskom Savezu.

Egipat se u ratu 1948. godine pokazao najsnanijom arapskom vojskom i najveom prijetnjom Izraelu, dok je zbog poduzetog programa naoruavanja bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Izraelske strepnje su potvrene u rujnu 1955. kada je Egipat pojaao blokadu Tiranskog tjesnaca kojom je blokirana izraelska luka Elat u Crvenom moru te istovremeno najavio veliku nabavku tenkova iz ehoslovake. No za Izrael je vaniji sigurnosni problem bila infiltracija palestinskih boraca - fedajina (arap. oni koji se rtvuju) na izraelski teritorij, koji su najee stizali sa egipatskog i jordanskog teritorija. U razdoblju izmeu 1949. i 1956. izraelske snage sigurnosti su ubile izmeu 2700 i 5000 ubaenih Palestinaca, iako je suprotno uvrijeenom miljenju, ak devedeset posto palestinskih infiltracija bilo ekonomske ili socijalne a ne politike ili vojne prirode. Izrael je u odmazdu za ubijene civile vie puta poduzimao napade na arapske zemlje, kao udar na izbjegliki kamp El-Bureig u pojasu Gaze (tada pod egipatskom vlau) ili na jordanski gradi Qibiyu u kojem je 1953. izraelska vojna jedinica pod zapovijedanjem Ariela Sharona ubila 60 Palestinaca.

Izrael je u lipnju 1954. izveo vie bombakih napada protiv britanskih i amerikih ciljeva u Kairu i Alexandriji, koje su Kairo trebale politiki diskreditirati u oima Zapada te odgoditi skoro povlaenje britanske vojske iz Egipta. Nakon otkrivanja u javnosti akcija je prema tadanjem izraelskom ministru obrane prozvana Afera Lavon.

Sjedinjene Drave su pokuale posredovati u odnosima Egipta i Izraela obeavajui znaajnu gospodarsku pomo objema zemljama. Egipat je dio pomoi namjeravao upotrijebiti za ambiciozan projekt gradnje Asuanske brane na rijeci Nil. Brana je osim osiguravanja velike koliine elektrine energije za egipatsko gospodarstvo trebala poveati obradive povrine i plovnost Nila. No, u srpnju 1955. SAD je, zabrinut zbog egipatskog pribliavanja Sovjetskom Savezu i Kini te kupovine oruja u Istonom bloku, otkazao Kairu zajam za financiranje brane. Kulminacija zaotravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama je nastupila u srpnju 1956. godine egipatskom nacionalizacijom Sueskog kanala, to je pred meunarodnom javnou opravdano potrebom pronalaenja izvora financiranja za gradnju Asuanske brane.

Velika Britanija je eljela zatititi interese svog kapitala nakon nacionalizacije kompanije koja upravlja Sueskim kanalom te ujedno obnoviti svoj utjecaj na Bliskom istoku a Nasserovim uklanjanjem Velika Britanija bi istovremeno i umanjila prijetnju Haemitskoj dinastiji koja je tada vladala u Iraku. Francuska je tradicionalno vodila proarapsku politiku, no raunala je da bi ruenjem Nassera oslabila egipatsku podrku ustancima u Aliru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu je bio zainteresiran i Izrael koji je elio eliminirati najsnaniju arapsku vojsku i neutralizirati baze fedajina u pojasu Gaze. Izmeu 20. i 23. listopada 1956. na tajnom sastanku u francuskom gradu Sevresu su okupljeni premijeri triju drava iji su strateki interesi u najveoj mjeri bili izazvani Nasserovom politikom; premijer Francuske Mollet, Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Nakon usuglaavanja detalja i otklanjanja izraelskih sumnji u saveznike, na sastanku je potpisan protokol o zajednikoj vojnoj akciji protiv Egipta pod nazivom operacija Musketeer.

Izrael je 26. listopada u tajnosti poeo mobilizirati motorizirane jedinice kojima je raspolagao i pripremati se za iznenadni udar na Egipat. Istovremeno je u britanskim bazama na Malti i Cipru okupljena velika invaziona ekspedicija koja je ukljuivala i tri britanska i dva francuska nosaa zrakoplova. Izraelski napad koji je vodio proslavljeni general Moshe Dayan poinje u popodnevnim satima 29. listopada, zranim desantom na podruju klanca Mitle na Sinajskom poluotoku. Klanac Mitla ima presudan strateki znaaj za nadzor nad poluotokom i igrao je vanu ulogu u svim sljedeim izraelsko-arapskim ratovima. Paralelno sa padobranskim desantom, izraelske oklopne postrojbe ulaze na podruje Sinaja kod mjesta al-Kuntilla i Ras al-Naqb i sljedeeg dana se spajaju sa padobranskim postrojbama. U skladu s planom dogovorenim u Sevresu, Velika Britanija i Francuska su prijetei vojnom intervencijom traile povlaenje egipatskih i izraelskih vojnih jedinica sa podruja Kanala u irini od esnaest kilometara.

Nakon to je 31. studenog istekao ultimatum Egiptu, zapoeli su britanski i francuski zrani napadi na egipatske zrane luke koji su sljedeih dana proireni na ostale ciljeve. Sjedinjene Drave su uz suglasnost Sovjetskog Saveza - u nekoliko navrata predlagale donoenje rezolucije Vijea sigurnosti UN kojom se osuuje Izrael i zahtjeva njegovo povlaenje sa Sinajskog poluotoka, no rezolucije su propale nakon to su stalne lanice Vijea sigurnosti Velika Britanija i Francuska uloile veto. Ameriko insistiranje na prekidu akcije je posljedica Eisenhowerove bojazni da bi arapske zemlje mogle organizirati naftni embargo i izazvati energetsku krizu.

Egipatsko zapovjednitvo je nakon izraelskog napada poslalo pojaanja na Sinajski poluotok, ali je nakon poetka anglofrancuskih zranih napada opozvalo odluku i naredilo povlaenje svih postrojbi sa Sinaja kako bi izbjeglo njihovo okruenje i unitenje. U isto vrijeme je nastavljeno brzo izraelsko napredovanje na Sinaju, tako je 1. studenog zauzet Umm Shihan i gradi Ayn al-Furtaga na obali Akabskog zaljeva, 3. studenog je i pojas Gaze u cijelosti pao u izraelske ruke a dva dana kasnije i grad Sharm el-Sheikh na jugu Sinajskog poluotoka. Istog dana su uslijedili padobranski desanti britanskih trupa zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala, odnosno francuskih padobranaca na podruju Port Fuada na istonoj obali Kanala, dok je dio trupa dopremljen morskim putem. Tokom sljedeeg dana su anglo-francuske snage u potpunosti ovladale podrujem Sueskog kanala te 6. studenog prihvatile prekid vatre koji je inicirao UN.

Anglo-francuski napad na Egipat je izazvao otru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza koji je diplomatskim putem zaprijetio oruanom akcijom, a invazija je naila i na neodobravanje u Bijeloj kui gdje je Eisenhowerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa Sjedinjenim Dravama. Washington je, kao i najvei dio meunarodne zajednice, u tom trenutku bio okupiran situacijom u Maarskoj gdje su sovjetski tenkovi krili graanski ustanak. Na ameriki pritisak, Velika Britanija i Francuska su bile prisiljene prihvatiti odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre.

Nasser je za odmazdu naredio potapanje brodova koji su se nalazili u tranzitu zbog ega je Kanal bio zatvoren do 1957., dok je Sirija zatvorila naftovod koji je preko njenog teritorija dopremao iraku naftu do europskog trita, to je pak uzrokovalo kratkotrajni poremeaj u opskrbi nafte. I ostale arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte zapadnim zemljama, stvarajui mali naftni udar i to je bio blagi nagovjetaj velike naftne krize koja se dogodila nakon rata 1973. godine.

Tijekom sedmodnevnog rata je ubijeno oko 1650 egipatskih vojnika i tisuu civila, dok je na strani invazione koalicije poginulo 189 Izraelaca te esnaest britanskih i deset francuskih vojnika. Egipatska vojska je tijekom Sueskog rata teko stradala, zrakoplovstvo je bilo gotovo u potpunosti uniteno a znatno je oslabljena i ratna mornarica. Temeljem dogovorenog, britanske i francuske postrojbe su se povukle sa podruja Kanala do 22. prosinca, dok je izraelska vojska odstupila sa Sinajskog poluotoka tek u oujku 1957. godine. Egipat je 1962. godine nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine dioniarima kompanije u ijem je vlasnitvu bio Sueski kanal.

U vojnom pogledu Sueski rat je predstavljao tranziciju od naina ratovanja svojstvenog drugom svjetskom ratu ka suvremenom tehnolokom ratu koji je obiljeilo hladnoratovsko razdoblje. Usprkos injenici da je s vojne strane operacija protekla uspjeno, za London i Pariz je na politikoj razini predstavljala neuspjeh; u Velikoj Britaniji je Edenova vlada pala samo dva mjeseca nakon zavretka krize, dok je francuski premijer Mollet podnio ostavku u svibnju 1957. godine. Paradoksalno, pobjednicima Sueskog rata mogu se smatrati Izrael i Egipat. Naime, Izrael je dolaskom snaga UN-a na Sinajski poluotok i vojnim slabljenjem Egipta ostvario svoj prvotni cilj osiguranja svojih junih granica za gotovo cijelo sljedee desetljee. Na drugoj strani, Egipat je usprkos vojnom porazu zadrao nadzor nad Sueskim kanalom. No jo je vaniji diplomatski presti koji je uoi poetka dekolonizacije Egipat zadobio u svijetu, dok je sam Nasser znaajno politiki ojaao te se uspio nametnuti kao svearapski lider.Vijetnam 1959. - 1975.

Na meunarodnoj konferenciji o budunosti Francuske Indokine odranoj 1954. godine u enevi, Indokina je podijeljena na tri nove drave; Vijetnam, Kambodu i Laos. Vijetnam je demilitariziranom zonom koja se protezala du sedamnaeste paralele provizorno podijeljen na sjeverni dio (Demokratsku republiku Vijetnam) te na juni dio (Republiku Vijetnam). Vijetnamska delegacija u enevi je prihvatila politiko rjeenje koje je ukljuivalo podjelu zemlje tek na pritisak Sovjetskog Saveza i Kine..

Na sjevernom dijelu Vijetnama je nastavila postojati Demokratska republika Vijetnam, na junom dijelu je 1955. godine pod politikim okriljem SEATO pakta (South East Asian Treaty Organisation) i amerike administracije proglaena Republika Vijetnam sa Saigonom kao glavnim gradom. Na elo reima je postavljen Ngo Dinh Diem, koji je 1956. godine nakon odranih predsjednikih izbora zamijenio cara Bao Daia. Prema uvjetima enevskog sporazuma na podruju oba Vijetnama su tijekom 1956. godine trebali biti odrani parlamentarni izbori pod meunarodnom supervizijom koji bi trebali izbrisati privremenu podjelu zemlje i voditi ka ujedinjenju oba Vijetnama pod jednom vladom.

Uivajui znaajnu popularnu podrku Viet Minh je insistirao na dogovorenom raspisivanju opih izbora, meutim Diemov reim je u lipnju 1955. godine objavio da nije vezan odredbama enevskog sporazuma koje se odnose na parlamentarne izbore. Diem je tijekom 1956. godine poeo kampanju progona komunistikih simpatizera koja se pokazala iznimno nepopularnom meu Vijetnamcima. Diemov reim je povukao niz drugih poteza koji su ga otuili od stanovnitva; uklonio je tradicionalna seoska vijea i zamijenjeno ih administratorima izabranim u Saigonu, a za veinu dravnih dunosnika su umjesto budista (koji ine apsolutnu veinu stanovnitva) imenovani katolici. Diema je karakterizirala izrazita autoritarnost, nepotizam i odbijanje provoenja zemljinih reformi te se njegov reim openito dri jednim od glavnih razloga jaanja popularnosti Viet Minha na jugu. Na Diemovu kampanju nasilja komunistiki aktivisti su odgovorili likvidacijama lokalnih dunosnika sajgonskog reima te je u drugoj polovini pedesetih godina u oruanim napadima irom Junog Vijetnama godinje ginulo vie od tisuu ljudi.

Sjeverni Vijetnam je prvih godina uglavnom pasivno promatrao zbivanja u Junom Vijetnamu oslanjajui se na diplomaciju, emu je najvaniji razlog bilo dobivanje vremena za vojnu, politiku i gospodarsku konsolidaciju nakon Indokineskog rata. U sijenju 1959. godine je na kongresu vijetnamske Komunistike partije donesena odluka o poetku borbe protiv Diemovog reima oruanim sredstvima.

Budui da je linija razgranienja izmeu Sjevernog i Junog Vijetnama bila iroka tek nekoliko desetaka kilometara te samim tim i razmjerno lako branjiva, Hanoj je za opskrbu postojeih jedinca na jugu i dopremu novih trupa ovisio o teritoriju susjednih Kambode i Laosa. S tim ciljem 1959. je poela gradnja sloenog sustava putova i baza na laoskom i kambodanskom teritoriju, prozvanog Ho Chi Minhov put. Od srpnja 1959. godine poinje infiltracija komunistikih gerilaca na teritorij Junog Vijetnama gdje su izvedene brojne diverzantske akcije i atentati na predstavnike saigonske vlasti. Veliki dio ubaenih gerilaca je dolazio iz 338. divizije sjevernovijetnamske vojske koju su inili prebjezi iz Junog Vijetnama naseljeni u okolici Hanoja.

Usprkos tehnikoj i brojanoj superiornosti junovijetnamske vojske utjecaj gerilaca nije bio slomljen te se Diem bio prisiljen obratiti amerikoj vladi za pomo u obliku ratnog materijala i vojnih savjetnika. Administracija predsjednika Eisenhowera je 1960. godine poslala prvih 900 vojnih savjetnika u Juni Vijetnam a jedna od prvih odluka nakon preuzimanja predsjednike dunosti Johna Fitzgeralda Kennedyja se odnosila na poveanje broja vojnih savjetnika i amerike pomoi u ratnom materijalu, no bez slanja borbenih postrojbi. Do 1962. godine je broj amerikih vojnika u Junom Vijetnamu narastao na jedanaest tisua, sa mandatom za upotrebu oruja u sluaju napada. Osim poveanja vojnog kontingenta, Sjedinjene Drave su u suradnji sa Diemovim reimom poele u ruralnim podrujima program odvajanja stanovnitva od gerilaca Viet Conga, koji dugorono nije poluio rezultate.

Ve tijekom 1962. godine je postalo oigledno da Juni Vijetnam gubi rat protiv Viet Conga. Do ljeta 1963. godine junovijetnamski reim je bio na rubu kolapsa, nakon to su zbog upada vojske u budistika svetita sajgonskim ulicama su zaredali masovni protesti protiv Diemovog reima. U veljai 1962. su piloti junovijetnamskog ratnog zrakoplovstva bombardiranjem predsjednike palae pokuali atentat na Diema i njegovog brata, da bi konano 1. studenog 1963. skupina asnika junovijetnamske vojske izvela vojni udar u kojem je Diem ubijen. Meutim ruenje Diema nije donijelo trajnu konsolidaciju vodstva Junog Vijetnama ve je uslijedio niz novih vojnih udara i tek je dolazak Nguyen Van Thieua na elo vojnog reima 1965. donio zemlji politiki kontinuitet.

U odreenom smislu prekretnicu amerikog angamana u Vijetnamskom ratu je predstavljala smrt predsjednika Kennedyja u atentatu u studenom 1963. godine, koji je u proljee 1963. razmatrao opciju povlaenja iz Vijetnama. Dolazak Lyndona Johnsona u Bijelu kuu je oznaio poetak dubljeg amerikog uplitanja u zbivanja u Indokini. U sijenju 1964. godine Johnson je naredio komandoske operacije na teritoriju Sjevernog Vijetnama koje nisu imale vei vojni znaaj te je Sjeverni Vijetnam radi zaustavljanja komandoskih upada morskim putem pojaao ophodnje patrolnih amaca u priobalju.

U Tonkinkom zaljevu se 2. kolovoza 1964. godine dogodio oruani incident kojom prilikom su sjevernovijetnamski patrolni amci otvorili vatru na ameriki razara USS Maddox udaljen 28 milja od obale Sjevernog Vijetnama, koji je uzvratio paljbu. Napad je vjerojatno bio odgovor na slinu akciju junovijetnamskih patrolnih amaca od 31. srpnja. No 4. kolovoza se navodno dogodio drugi incident u kojem su mete sjevernovijetnamskog napada bili brodovi USS Maddox i USS Turner Joy. Premda su kasnija istraivanja dogaaja pokazala da se napad 4. kolovoza vjerojatno nikad nije dogodio, temeljem Tonkinkog incidenta ameriki je Kongres 7. kolovoza usvojio tzv. Tonkinku rezoluciju kojom je predsjednik Johnson ovlaten na poduzimanje mjera radi zaustavljanja napada na amerike snage u regiji. Johnsonu je dano ovlatenje za upotrebu oruanih snaga bez autorizacije Kongresa, ime je irom otvoren put irenju amerikog angamana u Vijetnamu.

Legitimiran Tonkinkom rezolucijom, Johnson je naredio kratkotrajnu kampanju zranog bombardiranja sjevernog Vijetnama. Ameriki zrani napadi se obnavljaju u veljai 1965. nakon napada Viet Conga na bazu u mjestu Pleiku. Nekoliko dana kasnije gerilci Viet Conga su napali amerike vojne instalacije u Qui Nhonu to je novu provociralo seriju zranih udara na glavni sjevernovijetnamski grad Hanoj. Do 1965. godine glavninu amerikog vojnog osoblja u Vijetnamu su inili instruktori, piloti i tehniko osoblje da bi nakon oujka 1965. i iskrcavanja marinaca na plae kod Da Nanga poele stizati borbene jedinice. Broj amerikih vojnika je sljedeih godina rapidno rastao; sredinom 1965. godine se u Vijetnamu nalazilo 50 tisua vojnika, do kraja iste godine ve 180 tisua a 1967. godine se broj Amerikanaca u Junom Vijetnamu penje na 389 tisua. Istovremeno u Vijetnam pristiu i vojni kontingenti iz June Koreje, Novog Zelanda, Australije, Tajlanda i Filipina, ukupne jaine osamdeset tisua vojnika. Najvei broj stranih vojnika je poslala Juna Koreja na vrhuncu angamana izmeu 1966. i 1970. ak njih pedeset tisua (ili 10 % svojih oruanih snaga).

Viet Cong je najvanija uporita imao u ruralnim podrujima junog Vijetnama, zbog ega se veina sukoba vodila u dunglama na zapadnim dijelovima zemlje. S druge strane, upotreba helikoptera je omoguila veliku mobilnost amerikih jedinicama koje su tako bile sposobne izvesti operacije duboko u neprijateljskom teritoriju. Od oujka 1965. godine je poela dugotrajna kampanja zranog bombardiranja Sjevernog Vijetnama nazvana Kotrljajua munja. Kampanja je potrajala do listopada 1968. godine a u njoj su ameriki zrakoplovi izveli vie od tri stotine tisua letova i izbacili 643 tisue tona bombi - vie nego tijekom cijelog drugog svjetskog rata na Pacifiku.

Jedan od prijelomnih trenutaka Vijetnamskog rata je bila ofenziva Tet koja je poela 30. sijenja 1968. godine na vijetnamsku Novu godinu kada je 85 tisua infiltriranih sjevernovijetnamskih vojnika i gerilaca Viet Conga izvelo simultani napad na 36 junovijetnamskih gradova. Najtee borbe su voene u gradu Hue koji je vraen pod ameriki nadzor tek 25. veljae. Iako je ofenziva u vojnom smislu predstavljala neuspjeh nije poluila podrku civilnog stanovnitva u razmjeru koje je bilo oekivano a napadai su pretrpjeli gubitke vee od trideset tisua ljudi, u stratekom smislu je imala veliki uinak jer je Bijeloj kui razbila iluzije o moguem povoljnom zavretku Vijetnamskog rata te je drastino izmijenila percepciju Vijetnamskog rata u oima amerike javnosti.

Problem angamana u Vijetnamskom ratu je krajem ezdesetih godina postao najvie rangirano pitanje amerike vanjske i unutranje politike. U oujku 1968. godine predsjednik Johnson je najavio da se nee kandidirati za novi predsjedniki mandat. Istovremeno je naredio prestanak bombardiranja Sjevernog Vijetnama sjeverno od 20 paralele, a u listopadu i potpuno zaustavljanje bombardiranja cjelokupnog teritorija Sjevernog Vijetnama. Zasienost obiju strana ratom je u proljee 1968. godine rezultirala poetkom pregovora u Parizu, koji su se protegli na nekoliko godina.

Tijekom 1969. opada broj gerilskih napada na jugu da bi u lipnju iste godine novoizabrani ameriki predsjednik Richard M. Nixon najavio povlaenje prvih 25 tisua amerikih vojnika, od 541 tisue koliko ih je tada bilo razmjeteno u Vijetnamu. Na terenu je reduciran broj vojnih operacija, kako bi se ljudski gubitci zadrali na minimumu. Do kraja 1970. je broj amerikog vojnog osoblja u Junom Vijetnamu smanjen na 335 tisua ljudi, a godinu dana kasnije na 160 tisua ljudi. Paralelno s poetkom povlaenja amerikih trupa, poeo je program uvjebavanja i opremanja junovijetnamske vojske ime je ona trebala preuzeti glavninu tereta obrane zemlje nakon amerikog povlaenja, ime su pripremani uvjeti za naputanje Junog Vijetnama. Junovijetnamska vojska je nakon 1971. godine preuzela odgovornost za borbe na kopnu, premda je jo je uvijek ovisila o amerikoj zranoj podrci.

Usprkos postupnom povlaenju trupa iz Vijetnama, Nixonov mandat je obiljeilo irenje ratnih operacija na okolne zemlje. Naime, Viet Cong je za opskrbu jedinica koristio baze u susjednoj Kambodi, preko koje je prolazila i glavna opskrbna arterija juga tzv. Ho Chi Minhov put. Sa namjerom presijecanja neprijateljskih linija opskrbe ameriko ratno zrakoplovstvo je u proljee 1969. poelo kampanju bombardiranja ciljeva na kambodanskom teritoriju stratekim bombarderima B-52 nazvanu operacija Jelovnik . Budui da je operacija predstavljala povredu dravnog suvereniteta te izravno kolidirala i sa odredbama Tonkinke rezolucije, Bijela kua ju je drala u strogoj tajnosti. Nakon ruenja Sihanoukovog reima u Phnom Penhu izvedenog na ameriki poticaj, amerika i junovijetnamska vojska su u svibnju 1970. prele kambodansku granicu, no zbog politikih ogranienja su do kraja srpnja povuene sa kambodanskog teritorija. Junovijetnamske trupe su sredinom veljae 1971. godine upale na teritorij sjevernijeg Laosa u operaciji kodnog naziva Lam Son 719 koja je imala za cilj presijecanje Ho Chi Minhovog puta, no poetkom oujka su se uz velike gubitke povukli sa laoskog teritorija.

Rat je ponovo eskalirao u travnju 1972. godine tzv. Uskrnjom ofenzivom sjevernovijetnamske vojske, simultanim udarom na tri dijela fronta koji je ukljuivao i prelazak linije razdvajanja. Hanoj je iskoristio injenicu da je u Junom Vijetnamu ostao kontingent od tek est tisua amerikih vojnika i usprkos voenju Parikih pregovora pokuao postii ratnu pobjedu. Unato zauzimanju provincije Quang Tri sjevernovijetnamskih napredovanje je bilo zaustavljeno zbog velikih gubitaka i amerikih zranih udara. Ameriki odgovor na ofenzivu je bila operacija Linebaker, kampanja masovnih zranih udara na Sjeverni ijetnam koja je poela 9. svibnja te predstavlja prvu takva zrana akcija nakon svretka Kotrljajue munje 1968. godine. Kampanja je privremeno obustavljena u listopadu nakon diplomatskog signala iz Hanoja zobnovom pregovora, 18. prosinca je pod nazivom Linebaker II nastavljena, da bi krajem prosinca uslijed intenzivnog pritiska meunarodnjavnosti ipak bila zaustavljena.

Poetkom 1973. godine Nixonova administracija je uvjerila Thieuov reim da SAD nee napustiti Juni Vijetnam ukoliko Saigon prihvati mirovni sporazum. Nakon viegodinjih pregovora 23. sijenja 1973. je potpisan sporazum u Parizu koji je trebao okonati rat. Prema odredbama potpisanog sporazuma 27. sijenja 1974. je na snagu stupio prekid vatre, amerike trupe se u roku 60 dana od potpisa sporazuma trebaju u potpunosti povui iz Junog Vijetnama uz istovremeno oslobaanje svih ratnih zarobljenika. Sporazum je Hanoju dopustio zadravanje trupa na zauzetim podrujima no zabranjivao je dovoenje novih snaga, dok je linija razgranienja do ujedinjenja sjevera i juga trebala ostati 17. paralela. U kolovozu je ameriki Kongres zabranio sve daljnje amerike vojne aktivnosti u regiji te je do kraja oujka 1973. godine i posljednja amerika borbena postrojba napustila Juni Vijetnam. Novi teak udarac junovijetnamskom reimu je odluka Washingtona u kolovozu 1974. godine da drastino smanji vojnu pomo Saigonu, to je nepovoljno djelovalo na borbenu uinkovitost junovijetnamske vojske. Novi ameriki predsjednik Gerald Ford koji je predsjednitvo preuzeo nakon afere Watergate u kolovozu 1974. nije bio spreman odrati sva jamstva koja je u tajnosti Nixon dao junovijetnamskom predsjedniku Thieu.

U novoj ofenzivi prosinca 1974. godine sjevernovijetnamska vojska je zauzela grad Phuoc Binh koji se nalazi stotinjak kilometara sjevernije od Saigona, ime su stvoreni preduvjeti za invaziju Junog Vijetnama. Poetkom oujka 1975. godine je u brdima sredinjeg dijela Junog Vijetnama poela sjevernovijetnamska ofenziva kojom je Juni Vijetnam trebao biti presjeen na dva dijela. Nakon to je Thieu naredio povlaenje iz dvije sjeverne provincije poelo je osipanje junovijetnamskih oruanih snaga a za vojnicima su krenule izbjeglike kolone civila. Do kraja oujka je cijeli sjeverni dio Junog Vijetnama bio u rukama sjevernovijetnamske vojske. Uoi potpunog vojnog kolapsa Junog Vijetnama Thieu 21. travnja podnosi ostavku te odlazi u izbjeglitvo na Tajvan. Devet dana kasnije zauzet je glavni grad Saigon a ostatak junovijetnamske vlade je potpisao bezuvjetnu predaju Republike Vijetnam.

Nakon dvadeset i dvije godine razdvojenosti, Republika Vijetnam je 2. srpnja 1976. godine formalnopravno ujedinjena sa Demokratskom republikom Vijetnam (iako se radilo o faktinom pripajanju Junog Vijetnama) u Socijalistiku republiku Vijetnam. Procjene broja civila poginulih tijekom rata se penju do est milijuna, dok se gubici Viet Conga i sjevernovijetnamske vojske procjenjuju na oko blizu milijun poginulih a ubijeno je i 57 tisua amerikih vojnika. Posljedica ishoda Vijetnamskog rata su i politike promjene u susjednim zemljama; komunistiki reim dolazi na vlast u Kambodi u travnju 1975. a Laosu u prosincu 1975. godine. Oslanjajui se na podrku Sovjetskog Saveza, Vijetnam se u drugoj polovini sedamdesetih godina afirmirao kao regionalna sila ulazei ak u konfrontaciju sa Kinom. Diplomatski odnosi Vijetnama i Sjedinjenih Amerikih Drava su u potpunosti obnovljeni tek 1995. godine.

Argentina - Velika Britanija 1982.

Falklandsko otoje lei u junom Atlantiku istono od Magellanovog prolaza a ini ga arhipelag od otprilike 200 manjih otoka razdijeljeni morskim tjesnacem na Istone i Zapadne Falklande. Otoci (koje Argentinci nazivaju Malvinima) su predmet dugogodinjeg spora izmeu Velike Britanije i Argentine koji korijen vue iz kolonijalnih vremena. Jo su dva nenaseljena otoja su bila predmet spora; South Georgia i South Sandwich koji lee tisuu kilometara istonije od Falklanda. Poetkom osamdesetih na Falklandskim otocima je ivjelo neto manje od dvije tisue stanovnika (gotovo iskljuivo britanskog porijekla) ije su glavne djelatnosti bile ribolov, uzgoj ovaca i proizvodnja vune.

Od sredine osamnaestog stoljea tadanje kolonijalne sile panjolska, Velika Britanija i Francuska su osnivale i naputale uporita na Falklandima iji se onovremeni strateki znaaj ogledao u obrani Magellanovog prolaza. Nakon stjecanja nezavisnosti od panjolske 1816. Argentina je proglasila suverenitet na Malvinima te uspostavila naselje na otoku. Zbog spora oko zaplijene dvije amerike ribarske brodice ameriki ratni brod USS Lexington je 1831. bombardirao naselje na Malvinima, a u sijenju 1832. godine je otoje ponovo okupirala Velika Britanija te se Falklandi od tada nalaze pod britanskim suverenitetom.

U argentinskoj javnosti je okupacija otoka potencirana kao nacionalna tragedija i zauzimala je znaajno mjesto u kolektivnoj svijesti nacije. Nakon drugog svjetskog rata je pitanje suvereniteta nad spornim otojem izneseno pred Ujedinjene narode kao pitanje dekolonizacije, to je 1965. godine urodilo donoenjem rezolucije Glavne skuptine UN kojom su dvije strane pozvane na otvaranje pregovora. Pregovori izmeu Londona i Buenos Airesa o budunosti otoja su poeli jo 1966. godine te su trajali sa prekidima do 1982. godine. U prosincu 1980. britanski Parlament odbacio plan britanskog diplomata Lorda Carringtona koji je razmatrao mogunost postupnog transfera suvereniteta nad otojem.

U Argentini je u oujku 1976. godine nakon vojnog udara kojim je svrgnut civilni reim Isabele Peron, na vlast dola hunta generala Videle. Vojni reim je tijekom druge polovine sedamdesetih sudjelovao u koordiniranoj kampanji likvidacije ljeviarskih simpatizera u vie latinskoamerikih zemalja nazvanoj Kondor. Argentinska hunta snosi odgovornost za nestanak izmeu devet i trideset tisua ljudi te za teka krenja ljudskih prava i uhienja vie tisua politikih protivnika. Poetkom osamdesetih gospodarstvo nalazilo u kaosu, optereeno golemim vanjskim dugom od 34 mlrd USD (od ega prema britanskim bankama 2,9 mlrd USD, te je Velika Britanija bila nakon SAD drugi najvei kreditor Argentine), inflacijom od 130% na kraju 1981. i visokom nezaposlenou. U prosincu 1981. su na elo hunte doli general Leopoldo Galtieri, admiral Anaya i general Dozo. Vojnoj hunti je za odvlaenje panje argentinske javnosti od gospodarskih problema posluila 150. obljetnica britanskog zaposjedanja otoka kojom prilikom je povrat suvereniteta nad Malvinskim otojem istaknut kao najvaniji nacionalni prioritet.

U sijenju 1982. godine mjesec dana prije svretka posljednjeg kruga pregovora, glavni stoer argentinske vojske je dobio zadau sainiti plan invazije Falklanda, to je osobno nadgledao admiral Anaya. Okupacija otoja (operacija Rosario) je poela 19. oujka 1982. godine pristajanjem civilnih brodova na nenaseljeni otok South Georgia na kojem je istaknuta argentinska zastava. Velika Britanija je uloila slubeni prosvjed, a sljedeeg dana je London sa Falklanda na South Georgiu poslao ophodni brod HMS Endurance sa 22 vojnika i jednim asnikom (to je inilo polovinu tamonjeg garnizona) kojem argentinski ratni brodovi nisu dozvolili pristajanje.

Rano ujutro 2. travnja je poela argentinska vojna invazija na Falklandsko otoje. Mala britanska vojna posada se sljedei dan nakon kratkotrajnog otpora predala, zajedno sa predstavnikom britanske civilne vlasti guvernerom Rexom Huntom. Sljedei dan je zauzeto i nenaseljeno otoje South Sandwich. Na Falklande su dopremljena dodatna pojaanja te se u roku dvadeset i etiri sata od poetka invazije na otoju nalazilo etiri tisue argentinskih vojnika a do kraja travnja je na otoku stvoren garnizon jaine deset tisua vojnika.

U Velikoj Britaniji je nakon poetnog oka, koji je u suvremenoj britanskoj historiografiji ostao zapamen kao crni petak, Downing Street brzo pohvatao konce. Ve drugi dan nakon predaje garnizona u Stanleyu britanska premijerka Margaret Thatcher je objavila slanje ekspedicionog korpusa koji e predvoditi nosai aviona HMS Hermes i HMS Invincible. Konvoj prema junom Atlantiku je ve 5. travnja isplovio iz luke Portsmouth a njega je pored dva nosaa zrakoplova inilo 65 razliitih plovnih jedinica sa petnaest tisua vojnika (ukljuujui sedam tisua Kraljevskih Marinaca). S namjerom onemoguavanja opskrbe argentinskog garnizona i dovoenja pojaanja morskim putem, britanska ratna mornarica je 12. travnja proglasila zonu iskljuenja u radijusu od 200 morskih milja (350 km) oko otoja, koju su provele tri nuklearne podmornice.

Paralelno sa pribliavanjem britanskog vojnog konvoja Falklandima trajala je intenzivna diplomatska aktivnost. Ujedinjeni narodi su izglasali rezoluciju kojom zahtijevaju argentinsko povlaenje, dok je u maratonskoj posrednikoj misiji ameriki dravni sekretar Alexander Haig pokuao uvjeriti Buenos Aires u nastavak pregovora. Nakon to je amerika diplomatska inicijativa okonana bez uspjeha Sjedinjene Drave su izrazile formalnu diplomatsku podrku Velikoj Britaniji. Ratni kabinet britanske vlade je 20. travnja britanskom ekspedicionom korpusu naredio poetak ponovnog zauzimanja Falklandskog otoja ime su slubeno poele ratne operacije sa britanske strane. Dio britanskih snaga je 25. travnja zauzeo otok South Georgia gdje se argentinska posada predala uz manji otpor.

Glavnina britanskog brodovlja je u akvatorij istono od Falklandskog otoja stigla 1. svibnja. Preduvjet poetka amfibijskog iskrcavanja je bilo ostvarivanje britanske nadmoi u zraku i moru. Isti dan je iz zraka napadnut aerodrom u Port Stanleyu tijekom kojeg je dolo i do prvog borbenog kontakta sa argentinskim zrakoplovima, no unato tome tijekom rata e argentinsko zrakoplovstvo nanijeti teke gubitke britanskoj ekspediciji.

Dvije britanske podmornice su provodile pomorsku zonu iskljuenja sjeverno od Falklanda sa ciljem zatite brodovlja od glavnine argentinskih pomorskih snaga i nosaa aviona Veinticinco De Mayo, dok je zadaa trea podmornice HMS Conqueror bilo motrenje argentinske krstarice General Belgrano u vodama juno od otoja. Nakon to je 2. svibnja General Belgrano zaplovio prema zoni iskljuenja britanska podmornica ga je potopila, pri emu su poginula 323 lana posade. Nakon tog tekog udarca argentinske pomorske snage se vraaju u baze gdje uglavnom ostaju do kraja rata te se argentinsko zapovjednitvo orijentiralo na zranu podrku snagama na Falklandima.

Istovremeno su i zrani napadi argentinskog zrakoplovstva usprkos suvremenoj protuzranoj obrani zadali velike potekoe britanskom ekspedicionom korpusu te je do kraja rata vea ili manja oteenja pretrpjelo otprilike 75% britanskih plovnih jedinica. Dva razaraa, dvije fregate te dva amfibijska broda su potopljeni ili teko oteeni u argentinskim zranim napadima. Najtei gubitak se dogodio 4. svibnja kada je nakon pogodaka projektila Exocet ispaljenih sa argentinskih zrakoplova izgubljen razara HMS Sheffield na kojem su poginula 22 mornara.

Kopnene operacije su poele 21. svibnja iskrcavanjem Britanaca na zapadnoj obali Falklandskog otoja kod mjesta San Carlos. Iako je sam pomorski desant protekao uspjeno, u argentinskim zranim napadima su izgubljena tri ratna i jedan trgovaki brod te nekoliko helikoptera. Prvi veliki kopneni sraz se dogodio 28. svibnja u bitci kod Goose Greena gdje je 600 britanskih komandosa porazilo znatno veu argentinsku jedinicu. Posebno je teka bitka za Mount Longdon 12. lipnja gdje su Argentinci pruili ogoren otpor te su u bliskoj borbi poginulo pedesetak Argentinaca i 23 Britanca. Britanski napad se nastavio prema Port Stanleyu koji se naposljetku 14. lipnja predao general bojniku Jeremy Mooreu.

est dana nakon svretka kopnenih operacija na Falklandima Britanci su ponovo zaposjeli i otoje South Sandwich ime su pod britanski suverenitet vraeni svi otoci u junom Pacifiku. Tako je nakon tri tjedna operacija na kopnu, odnosno manje od tri mjeseca od poetka krize, okonan rat. Guverner Rex Hunt je 25. lipnja u Port Stanleyu ponovo preuzeo svoju zadau povjerenika britanske vlade za Falklande, ime je slubeno obnovljena britanska vlast na otoju.

U sedamdeset i dva dana rata je poginulo 655 Argentinaca dok je Velika Britanija izgubila 255 vojnika. Falklandski rat se uvelike razlikovao od veine sukoba voenih posljednjih desetljea; predstavljao je najvei angaman pomorskih snaga nakon svretka drugog svjetskog rata a britanski pomorski desant je bio najvea amfibijska operacija nakon iskrcavanja kod Inchona u Korejskom ratu. Velika Britanija je uspjeno vodila i okonala ratne operacije ak 5300 km daleko od najblie prijateljske baze na otoku Ascension odnosno ak jedanaest tisua km daleko od matice, to je donijelo potvrdu moi njenih oruanih snaga. Konzervativna stranka je odnijela pobjedu na britanskim parlamentarnim izborima 1983. godine velikim dijelom zahvaljujui odlunom vodstvu premijerke Thatcher za vrijeme Falklandskog rata.

Argentinski poraz se nadovezao na gospodarske i politike probleme koji su razdirali naciju te doveo eksplozije nezadovoljstva u zemlji. Uslijed takvih okolnosti vojna hunta je dozvolila demokratizaciju i oivljavanje politikih sloboda, to je dovelo do pada vojnog reima i restauracije parlamentarne demokracije. Na izborima u listopadu 1983. na elo Argentine je dolazi ponovo graanska osoba kandidat Radikalne stranke Raul Alfonsin. General Galtieri je 1983. godine osuen na dvanaest godina zatvora zbog propusta u voenju Falklandskog rata.

Izraelsko-arapski rat 1967.

U razdoblju nakon rata 1956. godine egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser je znaajno politiki ojaao te je figurirao kao neslubeni lider arapskog svijeta. Nasserov panarabizam je djelomino konkretiziran 1958. godine ujedinjenjem Egipta i Sirije u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Kao protutea socijalistikoj Ujedinjenoj arapskoj republici, dvije prozapadne arapske monarhije Jordan i Irak su u oujku 1958. godine stvorile konfederaciju prozvanu Arapska unija. No iste godine je na poticaj iz UAR sruena iraka monarhija ime je projekt Arapske unije propao. No, u Siriji je prevladao stav da novom dravom upravlja Kairo, te je nakon vojnog udara u Siriji 1961. godine Ujedinjena arapska republika rasputena.

Ostatak arapskog svijeta se nalazio u previranjima. U Sjevernom Jemenu je 1962. godine izbio graanski rat u koji su na strani republikanaca bile upletene egipatske trupe, dok su rojaliste podravali Saudijska Arabija i Jordan. U Libanonu su politike napetosti, do kojih je dolo zbog neravnomjerne distribucije politike moi meu etnikim zajednicama, 1958. godine eksplodirale u kratkotrajni graanski rat sa tri tisue poginulih. Tek je amerika vojna intervencija, kojom je Washington elio preduhitriti destabilizaciju Libanona smirila situaciju.

Nakon 1958. godine SAD se okreu Izraelu u kojem je State Department gledao moguu branu rastuem arapskom nacionalizmu. Uspostava bliskih odnosa Washingtona i Tel Aviva je postala oigledna u ljeto 1959. slanjem 100 milijuna USD amerike tehnike i financijske pomoi Izraelu koja je trebala biti realizirana u slijedee dvije fiskalne godine a koja je nadmaivala ranije iznose amerike pomoi Izraelu kao i Ben Gurionovim posjetom Washingtonu oujka 1960. radi kupovine amerikog oruja.

Iako je Izrael trijumfom u Sueskom ratu i razmjetanjem mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na Sinaju u okviru misije UNEF uspio osigurati desetljee mira na junoj granici, granice sa Sirijom i Jordanom su i dalje bile aktivne. Sirijska podrka palestinskim upadima u Izrael je izazvala seriju odmazdi na sirijski teritorij u kojima su stradavali civili. Poetkom 1967. godine je Sirija na izraelske povrede teritorija odgovarala topnikim napadima na Izrael, a u proljee iste godine je dolo i do zranih duela izmeu izraelskog i sirijskog zrakoplovstva. Tenzije je podigla i izraelska odluka da preusmjeri dio toka rijeke Jordan radi navodnjavanja pustinje Negev, na to su arapske zemlje 1965. godine odluile za protumjeru osiromaiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju. Uslijed narastajuih tenzija na granici Sirije i Izraela, Nasser je na sirijski zahtjev pojaao postrojbe na granici, pretpostavljajui da Izrael sprema opi napad na Siriju.

Sredinom svibnja je poelo gomilanje egipatske vojske na Sinajskom poluotoku te prebacivanje etiri brigade iz Jemena. Egipatsko vodstvo je 18. svibnja zatraio povlaenje 3400 pripadnika UNEF sa Sinaja, 21. svibnja je proglaena opa mobilizacija egipatske vojske a 22. svibnja je Egipat zabranilo prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac ime je blokirana juna izraelska luka Elat u Akabskom zaljevu. Egipatsko vodstvo je polagalo nade da e pritiskom na Izrael smanjiti tenzije na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom, premda Egipat nije bio spreman za opi rat protiv Izraela budui su njegove vojne efektive bile znaajno ograniene angamanom u jemenskom graanskom ratu, dok politiko i vojno jedinstvo arapskih zemalja neophodno za pobjedu nad Izraelom nije postojalo.

Zbog brojane inferiornosti prema arapskim vojskama i teritorijalnog oblika izraelske drave, najvea bojazan izraelskog vodstva je bilo istovremeno ratovanje na tri bojita, to je moglo biti izbjegnuto samo preventivnim napadom na neprijateljske arapske zemlje. Planovi za takvu iznimno ambicioznu i riskantnu vojnu akciju su od ranije postojali razraeni u izraelskom glavnom stoeru. Nakon to je Nasser 30. svibnja sa jordanskim kraljem Husseinom potpisao sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedniko zapovjednitvo, izraelska obavjetajna sluba je procijenila da je napad arapskih zemalja na Izrael pitanje vremena.

Na sjednici kabineta izraelske vlade na elu sa premijerom Levijem Eshkolom 2. srpnja je odlueno da Izrael prvi krene u napad, no bez definiranja trenutka napada. Usred krize je u vladin kabinet na mjesto ministra obrane postavljen umirovljeni general Moshe Dayan, koji e uz naelnika glavnog stoera Yitzhaka Rabina imati najvaniju ulogu u uspjenoj realizaciji ratnih operacija.

Izraelska vojska je uoi izbijanja rata raspolagala sa 250 tisua vojnika (od ega tri etvrtine u priuvi i jedne etvrtine novaka), 192 suvremena borbena zrakoplova (sa prosjeno tri pilota po zrakoplovu) te 1100 tenkova. S druge strane arapske vojske su bile veinom profesionalne, no znatno nieg stupnja uvjebanosti i opremljenosti. Egipatska vojska je 1965. imala izmeu 150 i 180 tisua vojnika, no zbog rapidnog rasta oruanih snaga suoena je sa nedostatkom kvalitetnog asnikog kadra te je zaostajala u svakom pogledu za izraelskom vojskom. Jordanska vojska je imala 56 tisua vojnika, te je bila pojaana sa jednom irakom brigadom i tri samostalne bojne, dok je sirijska vojska uoi rata imala 70 tisua vojnika.

Trei rat Izraela sa arapskim susjedima je poeo 5. lipnja 1967. godine u 7:10 minuta, iznenadnim napadom izraelskog ratnog zrakoplovstva na egipatske aerodrome, a isti dan su napadnuti sirijski, jordanski te i jedan iraki vojni aerodrom. Napadi su predstavljali iznenaenje i stoga to su izraelski zrakoplovi doletjeli iz pravca Sredozemnog mora, a ne Sinajskog poluotoka kako su oekivali egipatski stratezi. Tako je ve u poetku rata ostvarena apsolutna izraelska nadmo u zraku koja e omoguiti zrakoplovstvu da se u iduim danima koncentrira na podrku kopnenoj vojsci.

Na Sinajskom bojitu izraelske jedinice su prvog dana rata probile egipatske obrambene linije, napadajui u pravcu Khan Yunisa. Izraelci zauzimaju podruje pojasa Gaze, a neto junije okruuju i gradove Abu Aveigilu i al-Kuntillu. Iako je prvotni plan predviao zaobilaenje Gaze zbog velikog broja palestinskih izbjeglica, Dayan je popustio pritisku zapovjednika na terenu i dopustio izraelskim trupama okupaciju Gaze. Drugog dana rata izraelske oklopne jedinice prodiru du obalu Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te potkraj dana stiu na 30 km zrane udaljenosti od Kanala. Nakon zauzimanja Ghebel Libni te helikopterskog desanta kod Abu Aveigile, sredinja egipatska obrambena linija na Sinaju je probijena.

Poslije nekoliko neuspjelih protunapada egipatske snage se pod upornim izraelskim napadima iz zraka i sa zemlje poinju povlaiti sa Sinajskog poluotoka prema Sueskom kanalu te su ceste du poluotoka bile prekrivene unitenim egipatskim vozilima. Egipatska javnost nije bila obavijetena o stanju na bojitu, ve je pogreno vjerovala da se dogaaji odvijaju u egipatsku korist. U noi izmeu 6. i 7. lipnja Izraelci izbijaju na podruje Sueskog kanala kod grada al-Qantarahe, dok druga skupina zauzela klanac Mitla na sredinjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluotoka Izraelci zranim desantom zauzimaju grad Sharm el-Sheik ime je otvoren ulaz u Akabski zaljev. Uveer etvrtog dana rata na junom bojitu izraelske snage izbijaju na Sueski kanal u cijeloj njegovoj duini. Kasno u noi istog dana su posredovanjem Ujedinjenih naroda prekinute borbe na sinajskom bojitu.

Na jordanskom bojitu su neprijateljstva poela neposredno nakon izraelskog napada na Egipat razmjenom topnike vatre. Iako je Izrael diplomatskim putem poslao signal kralju Husseinu da ostane izvan borbi, zbog politikih razloga Jordan nije mogao ostati izuzet iz ratnih zbivanja. Jordansko ratno zrakoplovstvo je bombardiralo Tel Aviv dok je kopnena vojska pokuala manji napad na izraelski dio Jeruzalema. No ujutro treeg dana je izraelska vojska prela u napad na Zapadnu obalu. Izraelske snage su prele u napad u smjeru grada Genina kojeg zauzimaju sljedeeg dana a 7. lipnja zauzimaju i stari dio Jeruzalema sa idovskim svetitem Zidom plaa. Istog dana zaposjedaju i Nablus i Arihu te u cijelosti izlaze na zapadnu obalu rijeke Jordan, ime zavravaju borbe na jordanskom dijelu fronta.

Sirijska granica je prva tri dana rata mirovala, to je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako teite napada mogao usmjeriti prema Egiptu te je aktivirana tek nakon to je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva fronta. Tako Izraelci 8. lipnja prelaze u masovni napad na sirijske poloaje na Golanskoj visoravni te iz tri smjera probijaju obrambene linije i zauzimaju utvrdu Tel Taffar te tako otvaraju put prema daljnjem prodoru ka unutranjosti Sirije.

Sljedei dan je izraelska vojska helikopterskim desantima istono od Tiberijskog jezera zauzela grad Kuneitru, a zaposjedanjem mjesta Bontonin je i ovladala itavom Golanskom visoravni. Vanu ulogu u izraelskom trijumfu na sirijskom bojitu je imao izraelski obavjetajac Eli Cohen kojeg je Mossad infiltrirao u sam sirijski vojni vrh, a koji je do hvatanja i javnog vjeanja 1965. godine opskrbio Izrael vitalno vanim informacijama o sirijskim poloajima na Golanu.

Naposljetku su nakon tri dana borbi posredovanjem Ujedinjenih naroda 10. lipnja u 18:30 minuta prekinuta borbena djelovanja i na sirijskom bojitu. Tako je nakon samo 132 sata i 30 minuta sukoba zavren trei izraelsko-arapski rat.

U ratu su znaajno umanjene vojne efektive arapskih zemalja i potvrena izraelska vojna mo. Egipat je imao izmeu deset i petnaest tisua poginulih te oko pet tisua nestalih, jordanska vojska je imala sedam stotina poginulih i est tisua ranjenih ili nestalih, a Sirija 450 ubijenih vojnika. U ratu je bilo zarobljeno pet tisua egipatskih vojnika, ukljuujui 21 generala te dva sovjetska vojna savjetnika, a izgubljeno je i oko 70 % naoruanja i opreme arapskih vojski, pri emu su osobito teko stradala zrakoplovstva. S druge strane Izrael je imao 679 poginulih vojnika.

Za arapske drave je poraz istovremeno obiljeio svretak postkolonijalnog razdoblja i suoavanje sa vlastitim nedostacima i zabludama. Novonastalom stratekom situacijom se izraelska vojska pribliila trima arapskim prijestolnicama; Kairu na manje od 100 km a Damasku i Ammanu na manje od 50 km. Izrael je nakon rata kontrolirao etiri puta vei teritorij od podruja koje je zaposjeo u ratu 1948. godine, zajedno sa 1,5 milijun Arapa koji su na njemu ivjeli. Rat je proizveo novih pola milijuna arapskih izbjeglica, od ega je bilo 250 tisua Egipana i 120 tisua Sirijaca.

Izrael je na Zapadnoj obali i pojasu Gaze uspostavio vojnu vlast, stari dio Jeruzalema je anektirao dok je arapskom stanovnitvu ponuen izbor izmeu izraelskog i jordanskog dravljanstva. Na novoosvojenim podrujima Izrael je poeo naseljavati idovske stanovnike protjerane u ratu 1948. ali i kolonizirati nove stanovnike. Stvoren je plan sustavnog podizanja stambenih naselja na strateki vanim tokama, to je oznailo poetak novovjekog idovskog naseljavanja na Zapadnu obalu i pojas Gaze ije se politike reperkusije proteu do danas. Sinajski poluotok je ostao pod izraelskim nadzorom do razdoblja nakon sklapanja Campdavidskog sporazuma kojim je postignut mir izmeu Izraela i Egipta, dok je prometna ila kucavica svijeta - Sueski kanal bio zatvoren za promet u sljedeih osam godina. Jedna od posljedica pomicanja arapskog stanovnitva nakon rata 1967. sukob izmeu jordanske vojske i PLO u rujnu 1970. godine u Jordanu.