BIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA OBJAŠNJENJA DEVIJANTNOSTI Promotrit čemo četiri sociološka pristupa koji su utjecajni u sociologiji devijantnosti: funkcionalističke teorije, interakcionističke teorije, teorije konflikta i teorije kontrole. Biološka objašnjenja - kriminalni tipovi - Neki od prvih pokušaja da se objasni kriminal bili su biološki po karakteru. Oni su se usmjeravali na urođene kvalitete pojedinaca kao na izvor zločina i devijantnosti. Cesare Lombroso istraživao je izgled i fizičke karakteristike kriminalaca, npr. oblike njihove lubanje i čela, veličinu čeljusti i dužinu ruku i zaključio da oni imaju odlike koje su se zadržale iz ranijih razdoblja ljudske evolucije. Večinu je zločinaca smatrao biološki degeneriranima ili defektima. Lombrosove ideje su danas potupno diskreditirane. Kasnija teorija je razlikovala tri glavna tipa ljudske građe i tvrdila da je jedan tip izravno povezan s delinkvencijom. Mišičavi, aktivni tipovi, prema toj teoriji su agresivniji i fizički usmjereni, i stoga je vjerojatnije da de postati delinkventni pirje od onih vitke građe ili mesnatije građe. Takva su shvadanja također kritizirana. Ipak ne postoje odlučujuči dokazi koji povrđuju tezu da se bilo koje odlike ličnosti nasljeđuju na ovaj način. Psihološka objašnjenja – abnormalna mentalna stanja – Poput bioloških interpretacija, psihološke teorije zločina tragaju za objašnjenjem devijntnosti unutra samog pojedinca. Psihološki pogledi promatraju tipove ličnosti. Hans Eysenck – upozorio je da se abnormalna mentalna stanja nasljeđuju, ona mogu biti predispozicija pojedinca za zločin ili stvaraju probleme u procesu socijalizacije. Neki su iznjeli tezu da se u rijetkih pojedinaca razvija amoralna ili psihopatska ličnost. Psihopati su povučeni ljudi bez emocija, koji djeluju impulzivno i rijetko imaju osječaj krivnje. Nije posve jasno da su psihopatske osobine neizbježno i kriminalne. Postoje razne vrste zločina i nije prihvatljivo pretpostavljati da svi prekršitelji i zločinci imaju zajedničke, specifične psihološke karakteristike. I biološki pristup kriminalu pretpostavlja kako je devijantnost znak da je nešto krivo s pojedincem, a ne s društvom. FUNKCIONALISTIČKE TEORIJE Funkcionalističke teorije smatraju da su zločin i devijantnost posljedica strukturalnih napetosti i nepostojanja moralnih pravila u društvu. ako nastojanja pojedinaca i skupina u društvu nisu u skladu s postojedim nagradama, taj se nesklad između želja i njihova ispunjenja može osjetiti u devijantnim motivacijama nekih pripadnika društva. Zločin i anomija: Durkheim i Meton – Durkheim je smatrao zločin i devijantnost društvenim činjenicama, mislio je da su oboje neizbježan i nuždan element modernog društva. Prema Durkheimu, devijantnost je također nužna za društvo, ona ispunjava dvije važne funkcije. Prvo, devijantnost ima adaptivnu funkciju. Ona dovodi do promjene. Drugo, devijantnost održava granicu između dobrog i lošeg ponašanja u društvu. Durkheimove ideje o zločinu i devijantnosti bile su utjecajne jer su preusmjerile pozornost s individualnih objašnjenja na društvene sile. Na njegov pojam anomije nastavio se američki sociolog merton, koji je stvorio vrlo utjecajnu teoriju devijantnosti koja je smjestila izvor zločina u samu strukturu američkog društva. Merton je modificirao koncepciju anomije kako bi skrenuo pozornost na pritisak pod kojim se nalazi pojedinac kad se prihvadene norme suprostave društvenoj stvarnosti. Prema Mertonu devijantnost je tako nusprodukt ekonomske nejednakosti i nepostojanja jednakih mogudnosti za sve. Naglašavajudi suprotnost između rastudih zahtjeva i trajnih nejednakosti, Merton upozorava na osjedaj relativne deprivacije kao na važan element devijantnog ponašanja. Supkulturna objašnjenja – kasniji su istraživači locirali devijantnost u supkulturnim skupinama koje prihvadaju norme koje navode na kriminalno ponašanje ili takvo ponašanje nagrađuju. Cohen – razmatrao kolektivne reakcije do kojih dolazi preko supkultura. Dječaci iz niže radničke klase, frustrirani svojim položajem u društvu, često se udružuju u delinkventske supkulture, poput bandi. Te supkulture odbacuju vrijednosti srednje klase i zamjenju ih normama koje slave neposluh. Cloward i Oblin – otkrili su da delinkventne bande nastaju u supkulturnim zajednicama gdje su mogudnosti za zakonito postizanje uspjeha malene npr. unutar deprivilegiranih etničkih manjina. Evaluacija – Nepostojanje mogudnosti za uspjeh unutar šireg društva glavni je čimbenik diferencijacije između onih koji se upuštaju u kriminalno ponašanje i onih koji to ne čine. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je nesklad nastojanja i mogučnosti ograničen na deprivilegirane. I među drugim skupinama postoji sklonost kriminalu. INTERAKCIONISTIČKE TEORIJE Socilozi koji proučavaju zločin i devijantnost u interakcionističkoj tradici usmjeravaju se na devijantnost kao na socijalno konstruiranu pojavu. Oni odbacuju ideju da postoje tipovi ponašanja koji su inherentno devijantni. Interakcionisti pitaju kako se određene vrste ponašanja inicijalno definiraju kao devijantna i zašto se određene skupine, a ne neke druge proglašavaju devijantnima. Naučena devijantnost: diferencijalna asocijacija – Jedan od najranijih autora koji je iznio tezu da se devijatnost uči u interakciji s drugima bio je Sutherland. On je povezao zločin s tzv. diferencijalnom asocijacijom – u društvu koje sadržava niz supkultura neke društvene sredine potiču na ilegalne aktivnosti, dok druge to ne čine. Pojedinci postaju delinkventni povezujudi se s ljudima koji su nositelji kriminalnih normi. Ova teorija suprotna shvadanju da psihološke razlike razdavaju kriminalce od drugih ljudi ona smatra da se kriminalne aktivnosti uče baš kao i one koje poštuju zakon te da su usmjerene na iste potrebe i vrijednosti. Teorija etiketiranja – teoretičari koji je zastupaju ne interpretiraju devijantnost kao skup karakteristika pojedinaca ili skupina, nego kao proces interakcije između devijantnih i nedevijantnih. Etikete koje stvaraju kategorije devijantnosti tako izražavaju strukturu modi u društvu. Jednom kad je dijete nazvano delinkventom, kad mu se pirlijepi ta etiketa, ono je stigmatizirano i vjerojatno de ga u bududnosti učitelji i bududi poslodavci smatrati nepouzdanim. Howard Becker – jedan od sociologa blisko povezanih s teorijom etiketiranja. Pokušao je pokazati kako se devijantni identiteti proizvode etiketama, a ne devijantnim motivacijama ili ponašanjem. Odjeda, način govora, zemlja podrijetla mogu određivati hode li se osoba nazvati devijantnom ili nede. Edwin Lemert – iznio je kako razumjeti način na koji devijantnost može koegzistirati unutar ili čak postati središnja točka nečijeg identiteta. Lemert je inicijalni čin transgresije nazvao primarnom devijantnošdu. Lemert se služio pojmom sekundarne devijantnosti da bi opisao slučajeve u kojima pojedinci počinju prihvadati etiketu smatrati sebe devijantnima. Evaluacija – teorija etiketiranja je važna jer polazi od pretpostavke da nijedan čin nije po sebi kriminalan. Teorija etiketiranja može se kritizirati jer ističuči aktivan proces etiketiranja, teoretičari zanemaruju procese koji dovode do čina koji je definiran kao devijantan. Vjerojatnije je da de djeca

siromašnijeg podrijetla više krasti u trgovinama od djece iz bogatih slojeva društva. U početku ih na krađu ne navodi etiketa, nego sredina iz koje potječu te nije jasno povedava li etiketiranje uistinu devijantno ponašanje. TEORIJA NOVE KRIMINOLOGIJE I REALIZMA NOVE LJEVICE Objavljivanje Nove kriminologije Taylora, Waltona, Younga, označilo je razlaz s prethodnim teroijama devijantnosti. Autori knjige oslanjaju se na elemente marksističke misli kako bi dokazali da se devijantnost svjesno odabire i da je često politička po svojoj prirodi. Pojedinci zapravo, tvrde oni, aktivno odabiru devijantno ponašanje zbog reakcije na nejednakosti kapitalističkog sustava. Teoretičari nove kriminologije analizirali su kriminal i devijantnost u smislu strukture društva i čuvanja modi vladajude klase. Stuart Hall – proučava pojavu koja je privukla iznimnu pozornost – zločin tj. pljačku na cesti, te je utvrdio da su moralnu paniku zbog pljački na cesti poticali država i mediji kako bi skrenuli pozornost od sve vedeg problema nezaposlenosti, plada. Otprilike u to vrijeme drugi su kriminolozi preispitivali stvarenje i provedbu zakona u društvu i ustvrdili da su zakoni alati kojima se koriste modni kako bi zadržali svoj povlašteni položaj. Odbacili su ideju prema kojoj su zakoni neutralni i primjenju se jednako na cijelu populaciju. Umjesto toga, zaključili su da, kako se povečavaju nejednakosti između vladajude i radničke klase, zakon postaje sve važnije sredstvo modnih u održavanju poretka. Realizam nove ljevice – nova grana kriminologije pojavilse 80-tih. Poznata je pod imenom realizam nove ljevice, a oslanja se na neke neomarksističke ideje nove kriminologije, o kojima smo raspravljali maloprije. Ističu da se uistinu povedala stopa kriminala i da javnost zbog toga ima pravo biti zabrinuta. Realista nove ljevice tvrdili su da se kriminologija mora više baviti stvarnim pitanjima kontrole kriminala i socijalne politike umjesto da o njima apstraktno raspravlja. Realizam nove ljevice skrenuo je pozornost na žrtve zločina i tvrdio je da istraživanje žrtava zločina daje bolju sliku o razmjerima zločina od službenih statistika. Policija se mora više prilagoditi zajednicama, tvrdi se, a ne bi se trebala oslanjati ne metode vojne policije, koje od nje otuđuju javnost. Nadalje, provodedi više vremena na istraživanju i razjašnjavanju zločina, a manje na administrativnim i rutinskim poslovima, policija de ponovo zadobiti povjerenje lokalnog stanovništva. U cijelosti, realizam nove ljevice predstavlja pragmatičniji pristup, usmjereniji na politiku, od mnogih kriminoloških perspektiva prije nje. TEORIJE KONTROLE I TEORIJA RAZBIJENIH PROZORA Teorija kontrole smatra da je kriminal posljedica neravnoteže između sklonosti prema kriminalnoj djelatnosti i društvene ili fizičke kontrole koje odvradaju od tog impulsa. Često je kriminal, tvrdi se, posljedica situacije kad osoba uoči priliku i motivirana je da djeluje. Jedan od najpoznatijih teoretičara kontrole Travis Hirschi tvrdio je da su ljudi u biti sebična bida koja donose proračunane odluke o tome trebaju li se ili ne upustiti u kriminal, time što važu potencijalne koristi i rizike. Hirschi je ustvrdio da postoje četiri vrste veza, koje ljude povezuju s društvom i poštovanjem zakona: vezanost, predanost, uključenost i uvjerenje. Ako su te veze u društvu slabe, javljaju se delinkvencija i devijantnost. Neki teoretičari kontrole smatraju da je zločina sve više zbog sve vedeg broja mogudnosti i meta zločina u modernom društvu. Mnogi službeni pristupi prevenciji zločina u novije vrijeme nastoje ograničiti prigode za zločin. Središnja je u takvoj politici ideja utvrđivanje mete – izravna intervencija u potencijalnu situaciju zločina kako bi se otežalo stvarno počinjanje zločina. Primjerice, zakon koji zahtijeva postavljanje brava na upravljače svih novih automobila trebao bi smanjiti broj krađa automobila. Teoretičari kontrole tvrde da je bolje poduzeti praktične mjere za kontrolu sposobnosti kriminalca da počini zločin nego mijenjati prijestupnika. Teorija kontrole povezana je s utjecajnim pristupom poznatim pod nazivom Teorija razbijenih prozora, iznosi tezu da postoji izravna veza između nereda i stvarnog zločina. Dopustimo li da jedan razbijeni prozor ostane nepopravljen u nekoj četvrti, to znači da šaljemo poruku potencijalnim prijestupnicima da ni policija ni lokalno stanovništvo ne namjeravaju održavati zajednicu. S vremenom, razbijenom de se prozoru pridružiti drugi znakovi nereda – grafiti, smede, vandalizam i napuštena vozila. Ugledni građani de ga napuštati, a njih de zamijeniti devijantni pridošlice. Teorija razbijenih prozora poslužila je kao osnova takozvane politike nulte tolerancije, pristupa koji ističe stalni proces održavanja reda kako bi se izbjegao ozbiljan kriminal. Nulta tolerancija usmjerena je na sitne zločine. Smatra se da policijsko kažnjavanje devijantnosti niske razine pozitivno smanjuje ozbiljni zločin. No, velika mana teorija razbijenih prozora jest da ona prepušta policiji da društveni nered identificira na način na koji to ona hode. Bez sustavne definicije nereda policija je ovlaštena gotovo sve smatrati znakom nereda i svakoga smatrati prijetnjom. ROD, DOB I ZLOČIN Kao i druga sociološka područja, kriminološke su studije tradicionalno zanemarivale polovicu stanovništva. Feministice su imale pravo što su kritizirale kriminologiju da je disciplina u kojoj dominiraju muškarci i u kojoj su žene uglavnom nevidljive. Statistike o rodu i krimnalu zaprepašduju. Neravnoteža je u odnosu broja muškaraca i žena proglašenim krivima ili odgovornima i broj u zatvorima. Postoje također razlike između tipova zločina u koje su uključeni muškarci, odnosno žene. Ženski prekršaji rijetko uključuju nasilje, i gotovo su uvijek malih razmjera. Sitne krađe i prekršaji javnog reda i mira, npr. pijanstvo na javnome mjestu i prostitucija tipični su ženski zločini. Naravno, mogude je da je stvarna rodna slika u stopi kriminala manja nego što pokazuju službene statistike. Otto Pollak, tvrdi da određeni zločini koje su počinile žene nisu prijavljeni. Smatrao je da su žene po prirodi sklone zavaravanju i da su vrlo vješte u prikrivanju svojih zločina. Pollak je također tvrdio da je prema ženama koje počine zločin policija popustljivija jer se policajci pokušavaju ponašati kavalirski prema njima. Teza o kavalirstvu primjenjivala se na dva načina. Prvo, mogude je da policija i druge službe smatraju prijestupnice manje opasnima od muškaraca i toga propuštaju kazniti postupke zbog kojih bi muškarci bili uhideni. Drugo, što se tide sudskih presuda, manje je vjerojatno da de na zatvor biti osuđene žene nego muški prijestupnici. Frances Heidensohn tvrdila je da se prema ženama odnose strože u slučajevima u kojima su one navodno zastranile od normi ženske seksualnosti. Primjerice, mlade djevojke za koje se misli da su seksualno promiskuitetne, idu češde u zatvor od mladida. Isto tako važno da se preko utjecaja ideologije i drugih čimbenika (poput ideje o dobroj djevojci) žensko ponašanje često ograničava i kontrolira na način kojeg su muškarci pošteđeni. Dječaci su često dio bandi od rane mladosti, što je supkultura u kojoj su neki oblici kriminala način života. Ako su nekad mladi mogli pouzdano nadati doživotnim karijerama i stabilnoj ulozi obiteljskog skrbnika, danas te uloge potaju sve nedohvatnije mnogim muškarcima. Razina

kriminala među mladim muškarcima blisko je povezana s nezaposlenošdu: nezaposleni mladidi između 16 i 29 godina u velikom su broju počinitelji zločina protiv vlasništva i u nasilnim zločinima. Neki su iznijeli tezu prema kojoj visoka razina muške nezaposlenosti počinje stvarati novu kategoriju profesionalnog kriminalca. Postoje kategorije zločina u kojima su muškarci pretežito napadači, a žene žrtve. Obiteljsko nasilje, seksualno uznemiravanje, seksualni napad i silovanje zločini su u kojima se muškarci koriste svojom superiornom socijalnom ili fizičkom modi protiv žena. Feministička je kriminologija učinila mnogo na podizanju svijesti o zločinima protiv žena i na integraciji takvih prijestupa u glavne rasprave o zločinu. Postoji mnogo razloga zašto žena može odlučiti da ne prijavi seksualno nasilje policiji. Vedina silovanih žena ili želi zaboraviti taj incident ili ne želi sudjelovati u nečemu što može biti ponižavajudi medicinski pregled, policijsko ispitivanje i sudsko unakrsno ispitivanje. Sudska je procedura javna, a žrtva se mora suočiti s optuženim. Sudska je procedura javna, a žrtva se mora suočiti s optuženim. Tijekom proteklih godina ženske su skupine inzistirale na promjeni u pravnom i javnom razmišljanju o silovanju. One su isticale da se silovanje ne bi trebalo smatrati samo seksualnim prekršajem, nego i vrstom nasilnog zločina. Silovanje je jasno povezano s asocijacijom muškosti i modi, dominacije i grubosti. Pisanje medija o porastu kriminala često se bavi moralnim slomom mladih ljudi i izdvaja teme popout vandalizma, izostajanja iz škole i narkomanije kako bi se ilustirala sve veda popustiljivost društva. Službene statistike o stopi kriminala otkrivaju visok stupanj prekršaja među mladim ljudima. I za mladide i djevojke vrhunac sklonosti kriminalnim aktivnostima je dob od osamnaest godina. Izolirani događaj kad se mladi upuštaju u zločin može se simbločki transformirati u vrhunac krize djetinjstva, čime se zahtijeva stroga reakcija reda i poretka. Sličan je oprez izražen u vezi s popularnim shvadanjem da je vedina mladenačkih zločina povezana s drogom. Novije studije otkrivaju da je konzumiranje droge i alkohola među mlađima relativno normalno. Asocijalno ponašanje, supkulture i nekonformizam mladih mogu se smatrati delinkvencijom ali se u biti ne radi o zločinačkom ponašanju. ZLOČIN BIJELIH OVRATNIKA I ORGANIZIRANI KRIMINAL Mnogi bogati i modni ljudi počinili su djela čije posljedice mogu biti teže od sitnog kriminala kojim se bave siromašni. Pojam zločin bijelih ovratnika prvi je uveo Edwin Sutherland, a odnosi se na zločin pripadnika imudnijih drštvenih područja. Pojam pokriva mnoge zločinačke aktivnosti, uključujudi porezne prijevare, nezakonitu trgovinu, prijevare s osiguranjem i imanjima, pronevjere. Vedinom se ti zločini ne pojavljuju u službenim statistikama. Uglavnom uključuju iskorištavanje profesionalnog položaja ili položaja u srednjoj klasi za izvršenje ilegalne djelatnosti. Zločini modnih su pak oni u kojima se vlast dobivena određenim položajem iskorištava na kriminalan način, npr. kad političar primi mito da bi podupirao određenu politiku. Neki kriminolozi govore o korporacijskom zločinu kako bi opisali prekšaje koje čine velike korporacije u društvu. onečišdenje, lažne deklaracije te povrede zdravstvenih i sigurostnih propisa zahvadaju puno više ljudi od sitnog kriminala. Sve veda mod i utjecaj velikih korporacija i njihov brzorastudi globalni domet znače da su naši životi pod utjecajem njihova djelovanja na mnogo načina. Mnoge korporacije ne pridržavaju se zakonskih propisa koji se na njih odnose. 6 vrsta prekršaja povezanih s velikim korporacijama: to su administrativni (odnosi se na knjigovodstvo i nepružanje podataka), ekološki (onečišdenje, kršenje dopuštenja), financijski (porezni prekršaji, ilegalno pladanje), radni (radni uvjeti, prakse zapošljavanja), proizvodni ( sigurnost porizvoda, deklaracije) nepoštena trgovina (djelovanje protiv konkurencije, lažno reklamiranje). U slučaju korporacijskog zločina veda vremenska i prostorna udaljenost znače da žrtve možda nisu shvatile da su viktimizirane ili možda ne znaju kako tražiti naknadu za zločin. Nasilni aspekti korporacijskog zločina manje su vidljivi, a mnogi povremeno mogu biti puno opasniji po svojim posljedicama. Priprave novih lijekova, sigurnosti na radnome mjestu ili onečiščenje, mogu prouzročiti tjelesna oštedenja ili smrt velikog broja ljudi. Organizirani kriminal obuhvada krijumčarenje, nezakonito kockanje, trgovinu narkoticima, prostituciju, velike krađe i reketarenje. Često se oslanja na nasilje ili prijetnju nasiljem kako bi provodio aktivnosti. Utjecaj organiziranog kriminala osjeda se danas u mnogim zemljama svijeta, ali povijesno gledano je jačao u nekoliko zemalja. U Americi je organizirani kriminal golem posao, koji se može mjeriti s bilo kojim od glavnih ortodoksnih sektora ekonomske djelatnosti. Neke od velikih zločinačkih organizacija pronalaze način za pranje novca preko velikih banaka, tako opran novac oni potom investiraju u zakonite poslove. Skupine organiziranih kriminalaca danas djeluju u fleksibilnim internacionalnim mrežama, a ne više na svojem ograničenom području. Prema Manuelu Castellsu, zločinačke skupne su sklopile strateške saveze. Međunarodna trgovina narkoticima, krijumčarenje oružjem, prodaja nuklearnog materijala i pranje novca postali su povezani preko granica i povezali su različite zločinačke skupine. Zločinačke organizacije vode akcije iz zemalja niskog rizika gdje one nisu ugrožene. Prilagodljivost umreženih zločinačkih organizacija relativno im olakšava izbjegavanje policijskih akcija usmjerenih na njihovo sprečavanje. Unatoč brojnim kampanjama koje provode države i policije, trgovina narkoticima jedna je od međunarodnih zločinačkih industrija koja se najbrže razvija. Ne samo da je međunarodno organizirani kriminal znatno olakšan napretkom informacijske tehnologije, nego je sigurno da de informatijska i telekomunikacijska revolucija u bitnom promijeniti vrste zločina. I dok je teško odrediti razmjer kibernetičkog kriminala – kriminalnih djela počinjenih uz pomod informacijske tehnologije. Mogude je ocrtati neke od glavnih oblika koje on poprima. P.N. Grabosky i Russell Smith identificirali su devet galvnih tipova kriminala utemeljenog na tehnologiji - prisluškivanje, električni vandalizam i terorizam, krađa telekomunikacijskih usluga, telekomunikacijska privatnost, pornografija i uvredljivi sadržaji, telemarketinške prijevare, elektronički transfer novca, elektroničko pranje novca, zločinačke urote. SHVADANJE RASE I ETNICITETA Shvadanje rase i etniciteta - Rasa je jedna od najsloženijih socioločkih pojmova. Mnogi danas pogrešno misle da se lako mogu razdvojiti biološki različite rase. Neki su autori razlikovali četiri ili pet glavnih rasa, dok su ih drugi pronalazili i tridesetak. Grof J. A. De Gobineau smatra se ocem modernog rasizma koji je iznio tezu o postojanju triju rasa: bijele, crne i žute. Ističe da bijela rasa ima superiornu inteligenciju, moral i volju, upravo su te naslijeđene kvalitete proširile zašadni utjecaj cijelim svijetom. Crna rasa je najmanje sposobna, karakterizira je životinjska priroda, nepostojanje morala i emocionalna nestabilnost. Poslije Drugog svjetskog rata rasna je znanost potpuno diskreditirana. U biološkom smislu nema jasnih rasa, samo niz fizičkih različitosti. Razlike u fizičkom tipu nastaju spajanjem unutar skupina ljudi. Znanstvena je zajednica posve napustila koncepciju rase. Mnogi se znanstvenici u tome slažu, tvrdedi da rasa nije ništa više od ideološkog uvjerenja čija uporaba u akademskim krugovima samo perpetuira uobičajeno vjerovanje da je ono biološki utemeljno.

Drugi sociolozi se s time ne slažu, tvrdedi da rasa kao koncepcija ima značenje za mnoge ljude, čak ako je njezina biološka baza diskreditirana. Za sociološku analizu, rasa je i dalje važna. Rasne razlike se trebaju shvatiti kao fizičke varijancije koje su pripadnici neke zajednice ili društva izdvojili kao socijalno značenje. Rasa se može shvatiti kao skupina društvenih odnosa, pripisujudi im, na temelju biološki utemeljenih osobina, različite atribute i sposobnosti. Rasne su razlike važni čimbenici u ponavljanju uzoraka modi i nejednakosti unutar društva. Proces kojim se shvačanja rase tabe za klasifikaciju pojedinaca ili skupina zove se rasizacija. Rasizam znači da se određene skupine proglašavaju predstavnicima posebnih bioloških obilježja na temelju prirodnih fizičkih osobina. Neeuropsko stanovništvo bilo je rasistički klasificirano u surotnosti prema europskoj bijeloj rasi.(primjer: ropstvo u američkim kolonijama i aparthejd u Južnoafričkoj Republici). Etnicitet je po svojem značenju potpuno socijalna koncepcija. Odnosi se na kulturne običaje i izgled posebne zajednice ljudi, po kojima se oni razlikuju od drugih. Pripadnici etničkih skupina sebe shvadaju kao kulturno različite od drugih skupina u društvu. Etničke su razlike potpuno naučene. Nema ničeg urođenog u etničkoj pripadnosti. Ona je posve društvena pojava koja se stvara i razcija tijekom vremena. Socijalizacijom mladi ljudi asimiliraju životne stilove, norme i vjerovanja svojih zajednica. Za mnoge ljude etnicitet je središte individualnog i skupnog identiteta. Važna je spona kontinuiteta s prošlošdu i često ostaje na životu održavanjem kulturnih tradicija i običaja.(primjer: svake godine uzbuđenje i ljepota karnevala podsjedaju na karipsku zajednicu na ulicama Londona.) U V.B. etnicitet označava kulturne običaje i tradiciju različite od domadih. Pojam etnički primjenjuje se na područja koja se razlikuju... kuhinja, način odjevanja, glazba.... kako bi se označio način ponašanja koji “nije britanski”. Etnicitet je atribut koji nose svi pripadnici populacije, a ne samo neki dijelovi stanovništva. Manjinske skupine - pojam koji se mnogo rabi u sociologiji i više je od samo brojčane razlike. Pripadnici manjine u lošijem su položaju nego vidinsko stanovništvo i imaju razvijen osjedaj grupne solidarnosti. Iskustvo da je netko predmet predrasuda i diskriminacije obično pojačava zajedničku lojalnost i interese. Sociolozi često rabe pojam manjine kao nedoslovan način govorenja o podređenom položaju neke skupine unutar društva. Žene se katkad opisuju kao manjinska skkupina, premda su u mnogim zamljama stvarna vedina. Pripadnici manjinskih skupina često sebe shvadaju kao ljude koji se odvojeni od vedine. Unutar manjinskih skuina česta je endogamija kako bi se održala kulturna mod razlikovanja unutar zajednice. Pojam “manjina” skrede pozornost na opdu diskriminaciju ističudi zajedničko iskustvo različitih podčinjenih skupina u društvu.(primjer: antisemitizam, homofobija) Crni identitet - dugo godina je “crn” bio pogrdni naziv koji su koristili bijelci. Šezdesetih godina Amerikanci i Britanci prihvatili su taj pojam i počeli ga primjenjivat na sebe u pozitivnom smislu riječi. “Crn” je postao izvor identiteta i ponosa. Pojam crn počeo se sve više prihvadati u društvu i primjenjivati osobito na Azijce. “Crn” bio je više od etikete, sadržavao je i prikrivenu političku poruku. Stoga što su svi crni ljudi dođivjeli rasizam I odbacivanje od bijele populacije. Krajem 1980ih etničke manjine počeli su izbjegavati uporabu pojma “crn”. Tarik Modood je jedan od vodedih kritičara koji je tvrdio da se pojam “crn” rabi preopdenito. Smatra da pojam prenaglašava tlačenje utemeljeno na boji kože. Slučaj Stephena Lawrencea- Ubijen je dječak kojeg su napali petorica bijelih mladida, napali su ga, dvaput proboli nožem i ostavili gad a umre na cesti. Nitko nije bio osuđen zbog ubojstva, smatralo se da je pravda zakazala te da to dokazuje sveprisutnost rasizmu u policiji i sudstvu. Policija nije ništa napravila da uhiti napadače. Djelovali su na temelju pogrešne pretpostavke da je dječak sudjelovao u uličnoj tučnjavi. Pretraga stanova osumnjičenih nije bila temeljita. Tijekom istrage policija je prekrivale bitne informacije. Zahvaljujudi dječakovim roditeljima osumnjičeni su dovedeni pred sud ali je proces prekinut. Optužba za institucijski rasizam bila je jedna od najvažnijih rezultata istrage. Autori su zaključili da su policija i druge institucije (sudstvo) počinile “kolektivnu pogrešku” POJMOVI PREDRASUDE, DISKRIMINACIJA I RASIZAM Predrasude se odnose na mišljenje ili stajalište pripadnika određene skupine o pripadnicima druge skupine. Prethodno stvorena shvadanja osobe s predrasudama često se temelje na prepričavanjima. Ljudi mogu imati pozitivne predrasude o skupinama s kojima se identificiraju, a negativne o drugima. Predrasude se često temelje na čvrstim stereotipima ,čvrstim i nefleksibilnim karakterizacijama skupina i ljudi.primjenjuju se na pripadnike etničkih manjina. Drugi su jednostavno mehanizam transfera u kojem se osjedaji neprijateljstva ili bijesa usmjeravaju na objekte. Stereotipi su duboko usađeni u kulturnim shvadanjima i teško ih je prevladat(primjer:samohrane majke ovise o socjalnoj pomodi). Ako predrasuda opisuje stajališta i različita mipljenja, diskriminacija se odnosi na stvarno ponašanje prema drugoj skupini(npr:kad crni Britanac nemože dobiti posao koji je dobio bijelac). Premda su predrasude često temelj diskriminacije ljudi mogu imati predrasude ali ne moraju djelovati prema njima. Rasizam je pojam rase koji je temeljni pojam postojanja, tj predrasude utemeljene na socijalno značajnim fizidkim razlikama. Rasist misli da su određeni pojedinci bolji ili gori od drugih zbog rasnih razlika. Pojedinac može iskazivati rasističko mišljenje ili se pridružiti nekoj skupini npr organizaciji bijelih suprematista. Rasizam je duboko usađen u strukturu i djelovanje društva. Prožima sve društvene strukture na sustavan način. Ideja institucijskog rasizma nastala je u SADu 1960ih, iznijeli su je borci za ljudska prava koji su smatrali da je rasizam utkan u tkivo društva. Od “starog” do “novog” rasizma - “Biološki” rasizam danas se rijetko u društvu otvorena izrašava. Kraj ozakonjene segregacije u SADu i slom aparthejda u JARu bili su važni za odbacivanje “biološkog” rasizma. “Novi”rasizam ističe da se umjesto bioloških rabe kulturni argumenti kako bi se diskriminirali određeni dijelovi stanovništva. Skupine koje odskaču od vedine mogu biti marginalizirane ili ocrnjene. Novi rasizam ima jasnu političku dimenziju. PSIHOLOŠKA INTERPRETACIJA RASIZMA I ETNIČKE DISKRIMINACIJE Psihološke teorije mogu pomodi da shvatimo stajališta izazvana predrasudama kao i to zašto su etničke različitosti toliko važne ljudima. Dva su psihološka pristupa: Prvi počinje činjenicom da predrasude djeluju uglavnom preko tipiziranih načina mišljenja. Pojedinci katkad prihvadaju stereotipe i usmjeravaju svoj antagonizam na žrtvene jarce, ljude koje optužuju za nešto za što nisu krivi. Žrtveni jarci-kad dvije deprivilegirane etničke skupine dođu u međusobno konkurentski odnos zbog ekonomskih dobitaka. Ljudi koji usmjeravaju rasne napade na crnce. Drugi, postoje ljudi koji su takvi postali tijekom rane socijalizacije, skloni su tipiziranom mišljenju i projekcijama-nesvjesnom pripisivanju drugima vlastitih želja ili bijesa. T. Adorno i njegovi suradnici istraživali su karakterni tip nazvan autoritarnom ličnošdu. Karakteristike proizlaze iz odgojnog uzorka prema kojem roditelji nisu u stanju izravno pokazati ljubav svojoj djeci. Pristupi pokazuju da je rasizam skup vjerovanja koji podupiru malobrojni pojedinci posebnih psiholoških odluka. Ustrajnost rasizma - Postoji nekoliko razloga zašto je rasizam cvao. Jedan, suprotnost bijelog i crnog, duboko ukorijenjena u europskoj kulturi. Bijelo simbolizira čistodu, a crno zlo. Crno je simbol negativnog značenja i prije nego je Zapad došao u širi kontakt s crnim narodima. Osjedaj da postoji razlika između crnih i bijelih navela je Europljane da crnce gledaju s prijezirom i strahom.

Drugi,izum i širenje koncepcije rase. Kvazirasistička stajališta poznata su ved stotinama godina. Pojam superiornosti bijele rase ostaje i dalje ključan element bijelog rasizma. Tredi su izrabljivački odnosi koje su Europljani uspostavili s nebijelačkim narodima. Europljani su vjerovali da crnci pripadaju podljudskoj rasi. Rasizam je pomogao opravdati kolonijalnu vladavinu i uskradivao im pravo da sudjeluju u vlasti. SOCIOLOŠKA INTERPRETACIJA RASIZMA I ETNIČKE DISKRIMINACIJE Sociološke koncepcije su etnocentrizam, etničke zatvorenosti i alokacije resursa. Etnocentrizam sumnjičavost prema autsajderima povezana s tendencijom da se kultura drugih vrednuje s pomodu vlastite kulture. Gotovo sve su kulture etnocentrističke do određenog stupnja. O autsajderima se misli da su stranci, barbari ili moralno i mentalno inferiorne osobe. Etnocentrizam i zatvorenost skupine često idu zajedno. Zatvorenost se odnosi na proces u kojem skupina održava granicu koja je razdvaja od drugih. Te se granice oblikuju uz pomod sredstava isključivanja. Afroamerikanci su u SADu doživljavali tri načina isključivanja: međurasni su brakovi bili stavljeni izvan zakona, ekonomska i socijalna segregacija bila je ozakonjena na Jugu, a segregirana crnačka geta još uvijek postoje u vedini gradova. Skupna zatvorenost koincidira s alokacijom resursa, institucijskim nejednakostima u raspodjeli materijalih dobara. Neki od najoštrijih sukoba među etničkim skupinama upuduju na nejednakosti u bogatstvu, modi ili društvenom položaju. Konfliktne teorije - neki su istraživači pokušali locirati rasizam unutar opde kulture društva, tvrdedi da je to tip prirodnog konzervativizma koji se pojavljuje u vremenima promjene i nestabilnosti. Konfliktne teorije zaokupljene su vezama između rasizma i predrasuda s jedne strane te odnosa modi i nejednakosti s druge strane. Rani pristupi rasizmu bili su pod snažnim utjecajem marksističkih ideja. Teoretičari smatraju da je rasizam proizvod kapitalističkog sustava, da se vladajuda klasa koristila ropstvom, kolonizacijom i rasizmom U knjizi Carstvo uzvraća udarac izneseni su jasni pogledi na rasizam. J. Sonomos i P. Gilroy upozorili su na niz povijesnih i političkih utjecaja koji su potaknuli rasizam u Britaniji. Tvrdili su da je rasizam složena i slojevita pojava koja uključuje međuigru identiteta etničkih manjina i radničke klase ETNIČKA INTEGRACIJA I ETNIČKI SUKOB Turska i Mađarska postale su etnički raznovrsne zbog duge povijesti i promjene granica. U doba globalizacije i brze socijalne promjene sve se više država suočava s velikim prednostima i složenim izazovima etničke raznolikosti. Međunarodna se migracija ubrzava s daljnom integracijom globalne ekonomije. Etnička integracija- Asimilacija –imigranti napuštaju izvorne običaje i navike, prilagođavajudi ponašanje vridnostima i normama vedine. U SADu, “nacija useljenika”, narađtaji useljenika bili su pod pritiskom da se asimiliraju, a posljedica su njihova djeca koja su postala više ili manje “Amerikancima”..... Lonac za taljenje- umjesto da se tradicije useljenika rasplinu u korist tradicija koje dominiraju u populaciji koja ved postoji u društvu, one se uklapaju i tako stvaraju nove, evoluirajude kulturne uzorke. Tradicije i običaji imigranata se ne napuštaju, nego pridonose trajno promjenjivoj socijalnoj sredini i oblikuju je. Hibridni oblici kuhinje, mode, glazbe.... Kulturni pluralizam- je poticanje razvoja istinski pluralnog društva u kojem je priznata jednaka vrijednost brojnih različitih supkultura. Pluralistički pristup smatra da su etničle manjinske skupine jednakovrijedni članovi društva. Etničke različitosti poštuju se i slave kao vitalna komponenta. Da bi postigli status “različitih ali jednakih” moraju se voditi velike bitke. Etnički sukob - Različita jezična, religijska i kulturna pripadnost stanovništva može prouzročiti razdvajanje i potom otvoriti antagonizam među etničkim skupinama. Balkan je dugo bio raskrižje Europe. Od 1991. usporedno s velikim političkim i socijalnim promjenama nakon pada komunizma počeli su krvavi sukobi. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji uključili su i pokušaje etničkog čiščenja. Hrvatska je postala neovisnom monoetničkom državom. Etničko čiščenje uključuje prisilno preseljenje etničkih zajednica uz pomod sustavnog nasilja. Genocid je kada jedna etnička skupina sustavno eliminira drugu takvu skupinu. U 20. stoljedu provodio se “sustavni” genocid pa je to “najgenocidnije” stoljede u povijesti. Zapaženo je da se nasilni sukobi u cijelome svijetu sve više temelje na etničkim podjelama. Danas se malo ratova vodi među državama; velika vedina su zapravo građanski ratovi s etničkim uzrokom. Migracijska kretanja- U doba globalne integracije ubrzava. 21. stoljede naziva se “razdobljem migracije”. Imigracija- kretanje ljudi u neku zemlju kako bi se ondje nastanili i emigracija je proces u kojem ljudi napuštaju svoju zemlju kako bi se nastanili drugdje. Migracijski pokreti pomažu oblikovati demografsku, ekonomsku i socijalnu dinamiku. Jačanje globalne migracije nakon Drugog sv. rata. Rastuda imigracija u mnogim zapadnim društvima dovela je u pitanje uobičajene pojmove o nacionalnom identitetu. Postoje četiri modela migracije. Klasični model- (Kanada, SAD, Austrija) razvile su se kao nacije imigranata Kolonijalni model- (Francuska, V.B.) daju prednost useljenicima iz nekadašnjih kolonija Model gostujudih radnika- (Njemačka, Švicarska, Belgija) imigranti se puštaju u zemlju na određeni rok, tržište rada, ali ne dobivaju građanstvo Ilegalni model- imigracije postaju sve češdi zbog strožih imigracijskih zakona. Imigranti koji su sposobni uči u zemlju mogu živjeti ilegalno. KLASA, STRATIFIKACIJA I NEJEDNAKOST Sociolozi govore o društvenoj stratifikaciji kako bi opisali nejednakosti među pojedincima i skupinama u ljudskom društvu. Stratifikacija najjednostavnije može definirati kao strukturna nejednakost između različitih grupacija. Povjesno su postojala 4 osnovna sustava stratifikacije u ljudskim društvima: ropstvo, kaste, staleži i klase. Ropstvo je ekstremni oblik nejednakosti u kojem pojedinci doslovce posjeduju druge, kao vlasništvo. Kasta se povezuje s kulturama indijskog supkontinenta. Vjeruje se da de pojedinci koji ne poštuju rituale i dužnosti vlastite kaste sljededi put biti rođeni u nekom podređenijem položaju. Staleži su bili dio mnogih tradicionalnih civilizacija. Feudalni staleži su se sastojali od slojeva s različitim obvezama i pravima jednim prema drugima. Klasu možemo definirati kao veliku grupaciju ljudi koji dijele zajedničke ekonomske resurse, a oni pak snažno utječu na njihov način života. Vlasništvo nad bogatstvom, zajedno sa zanimanjem, temelj je klasnih razlika. Klase se razlikuju od prethodnih oblika stratifikacije na više načina: klase nisu ustanovljene pravnim ili vjerskim odredbama, pripadnost se ne temelji na nasljednom položaju. Klasa je barem djelomice stečena, a nije jednostavno dana rođenjem, kretanje prema gore i dolje u klasnoj strukturi, puno je češda ne u drugim tipovima društva. Klase ovise o ekonomskim razlikama između grupacija pojedinaca, u drugim tipovima stratifikacijskih sustava nejednakosti se primarno izražavaju s obzirom na osobne odnose, klasni sustavi nasuprot tomu, djeluju ponajprije preko impersonalnih veza velikih razmjera, razlika u pladi i radnim uvjetima.

TEORIJA KLASE I STRATIFIKACIJE KARLA MARXA Vedina Marxovih djela bavi se stratifikacijom i ponajprije društvenim klasama. Za Marxa je klasa je skupina ljudi koji su u zajedničkom odnosu prema sredstvima za proizvodnju, to su sredstva s pomodu kojih zarađuju za život. Dvije glavne klase su oni koji posjeduju nova sredstva za proizvodnju – industrijalci ili kapitalisti, i oni koji zarađuju za život prodajudi svoju radnu snagu kapitalistima – radnička klasa, ili kako je Marx govorio koristedi se terminom, proletarijat. Prema Marxu, odnos između klasa je izrabljivački. U feudalnim društvima eksploatacija često dobiva oblik izravnog transfera proizvoda od seljaka do aristokracije. U modernim kapitalističkim društvima izvor eksploatacije je manje očit, a Marx je s puno pozornosti pokušavao razjasniti njegovu narav. Radnici proizvode više nego je poslodavcima uistinu potrebno. Ovaj višak vrijednosti stvara profit koji kapitalist može iskoristiti za sebe. Bogatstvo se stvara u dotad neviđenim razmjerima, a radnici imaju malo od bogatstva kojie stvara njihov rad. Marx se koristio pojmom pauperizacija da opiše proces kojim radnička klasa sve više osiromašuje u odnosu prema kapitalističkoj klasi. TEORIJA KLASE I STRATIFIKACIJE MAXA WEBERA Weber je pristup stratifikaciji gradio na Marxovoj analizi, koju je još modificirao i razradio. Poput Marxa, Weber je smatrao da društvo karakteriziraju sukobi zbog modi i resursa. Društvena stratifikacija nije jednostavno stvar klase, prema Weberu, nego je oblikuju još dva čimbenika: status i stranka. Prema Weberu, klasne podjele ne proizlaze samo iz kontrole ili nedostatka kontrole nad sredstvima za proizvodnju, nego također iz ekonomskih razlika koje nemaju ništa izravno s vlasništvom. Takvi resursi uključuju vještine i preporuke, ili kvalifikacije. Weber je mislio da tržišni položaj pojedinca snažno utječe na njogve životne prilike. Status se u Weberovoj teoriji odnosi na razlike između društvenih skupina u društvenoj časti ili ugledu koji im pripisuju drugi. Prema Weberu, status se počeo izražavati životnim stilom. Stranka definira skupinu pojedinaca koij rade zajedno zato što imaju slično podrijetlo, ciljeve ili interese. Weberovi radovi o stratifikaciji su važni jer pokazuju da i druge razine stratifikacije, osim klase, snažno utječu na život ljudi. I dok je Marx pokušavao reducirati društvenu stratifikaciju samo na klasne podjele, Weber je skrenuo pozornost na složenu međuigru klase, statusa i stranke, kao na odvojene aspekte društvene stratifikacije. TEORIJA KLASA ERIKA OLINA WRIGHTA Wright je razvio utjecajnu teoriju klasa koja kombinira Marxov i Weberov pristup. Prema Wright, postoje tri vrste kontrole ekonomskih resursa u modernoj kapitalisitčkoj proizvodnji i one nam omoguduju identificirati tri glavne klase a to su: kontrola nad ulaganjem novčanog kapitala, kontrola nad fizičkim sredstvima za proizvodnj, kontrola nad radnom snagom. Pripadnici kapitalističke kalse kontroliraju svaku od tih dimenzija proizvdonog sustava. Pripadnici radničke kalse nemaju kontrolu ni nad jednom. Između dvije klase postoje skupine čije je položaj dvosmisleniji, to su menadžeri i bijeli ovratnici. Ovi su ljudi kako to Wright naziva, proturječnim klasnim položajima, jer su u stanju utjecati na neke razine proizvodnje, ali nemaju kotrolu nad drugima. Klase unutar te velike populacije Wright razlikuje na temelju dvaju čimbenika: odnos prema valsti i stručnost. Manadžera i nadzornika, imaju odnos prema vlasti koji je privilegiraniji do onoga radničke klase. Nagrađeni su višim pladama. Oni eksploatiraju ali su i eksploatirani. Drugi čimbenik koji pomaže razlikovati populaciju unutar srednje klase jesu vještine i stručno znanje. Bududi da nema dovoljno pojedinaca, s traženim stručnim znanjem, oni mogu zarađivati više. MJERENJE KLASE – METODOLOŠKI PROBLEMI Kad se neka apstraktna koncepcija poput klase transformira u mjerljivu varijablu u istraživanju, kažemo da je koncepcija operacionalizirana. Sociolozi su operacionalizirali klasu nizom shema koje pokašavaju mapirati klasnu strkturu društva. Opda osobina vedine klasnih shema jest da su stvorene na osnovi profesionalne strukture. Zanimanje je još uvijek jedan od najkritičnijih čimbenika u pojedinčevu društvenom položaju, životnim mogudnostima i razini materijalnog bogatstva. Klasne sheme utemeljene na strukturi zanimanja pojavljuju se u različitim oblicima. Neke sheme su veoma deskriptivne, odražavaju oblik profesionalne i klasne strukture društva a pritom ne govore o odnosima između društvenih klasa. Sociolog John Goldthorpe stvorio je shemu koja se može rabiti u empirijskim istrživanjima društvene pokretiljivosti. Goldthorpeova klasna shema nije zamišljena kao hijerarhija, nego kao prikaz relacijske naravi suvremene klasne strukture. Goldthorpeova izvorna shema identificirala je klasni položaj na temelju dvaju glavnih čimbenika: tržišne i radne situacije. Tržišna situacija odnosi se na rpimanja, sigurnost posla i nogudnost napredovanja, ona ističe materijalna primanja i opdenite životne mogudnosti. Radna situacija nasuprot tomu, usredotočuje se na kontrolu, mod i autoritet unutar zanimanja. Goldthorpe je izrdio svoju shemu razvrstavajudi zanimanja na temelju njihove relativne tržišne i radne situacije. Šest je glavni klasnih slojeva: uslužna klasa, posrednička klasa i radnička klasa. KLASA I ŽIVOTNI STIL – PIERRE BOURDIEU Neki suvremni autori tvrde da ne bismo trebali vrednovati klasni položaj pojedinaca s pomodu ekonomije i zaposlenja nego i prema čimbenicima kulutre, kakvi su životni stil i uzorci potrošnje. Francuski sociolog Pierre Bourdieu smatra da se klasne skupine mogu identificirati u skladu s njhovim različitim razinama kuluturnog i ekonomskog kapitala. Pojedinci se muđusobno razlikuju jedni od drugih ne više po ekonomskim i profesionalnim čimbenicima, nego na temelju kulturnih ukusa i aktivnosti kojima se bave u slobodno vrijeme. Drugi su istaživači se složili s Bourdieuom u tome da se klasne podjele mogu povezati s osobitim životnim stilovima i uzorcima potrošnje. Govoredi o grupiranjima u srednjoj klasi, identificiraju se tri sektroa na temelju kulturnih ukusa i imovine. Djelatnici u javnoj službi koji imaju mnogo kulturnog ali malo ekonomskog kapitala pristaše su aktivnog, zdravog načina života. Menadžeri i birokrati malo vježbaju, malo se upuštaju u kulturne aktivnosti i daju prednost tradicionalnom načinu uređenja stana i odijevanju. Treda grupacije, postmodernista, nema nikakvo čvrsto načelo i može sadržavati elemente koji tradicionalno ne idu zajedno. Opdenito je teško osporiti da stratifikacija unutar klasa, kao i između njih, danas ne ovisi samo o profesionalnim razlikama, nego također o razlikama u potrošnji i životom stilu.

ROD I STRATIFIKACIJA Rod je jedan od najdubljih primjera stratifikacije. Rodne nejednakosti su povijesno dublje ukorijenjene od klasnih sustav, muškarci su imali bolij položaj od žena čak i u lovačkim i skupljačkim društvima u kojima nema klasa. Materijalni položaj vedine žena najčešde odražava položaj njihovih očeva ili muževa, stoga se može tvrditi da trebamo objasniti rodne nejednakosti uglavnom klasnim pojmovima. Pladeni posao žena relativno beznačajan u usporedbi s onim muškaraca te da stoga žena pripada istoj klasi kao i njezin suprug. Goldthorpeu, čija se klasna shema izvorno temeljila na tom vjerovanju. Priznaje podčinjen položaj žena unutar radne snage. Za žene je vjerovatnije da de raditi pola radnog vremena, ili određeno vrijeme, nego za muškarce, i žene imaju prekide u radnom stažu zato šte se povlače na duža razdoblja kako bi rodile i brinule se za djecu. Bududi da je vedina žena tradicionalno bila ekonomski ovisna o svojim muževima, njihov je klasni položaj najčešde bio pod utjecajem suprugove klasne pripadnosti. Goldthorpeov argument je kritiziran na nekoliko razina. Prvo u mnogim kudanstvima ženin je dohodak bitan za održavanje ekonomskog položaja obitelji. Drugo, zanimanje žene katkad postavlja standard položaja obitelji kao cjeline. Trede, ondje gdje postoje međuklasna kudanstva, ona u kojima je suprugov posao u različitoj kategoriji od ženina, još su uvijek mogude situacije za koje je realno smatrati da muževi i žene, čak unutar istog kudanstva, zauzimaju različite klasne položaje. Četvrto, udio kudanstva u kojima zarađuju samo žene raste. DRUŠTVENA POKRETLJIVOST Termin društvena pokretljivost odnosi se na kretanje pojedinaca i skupina među različitim socioekonomskim položajima. Vertikalna pokretljivost znači pomicanje prema gore ili prema dolje na socioekonomskoj ljestvici. Za one koji stječu vlasništvo, dohodak kaže se da su uzlazno pookretljivi, dok se za one koji se kredu u suprotnom smjeru kaže da su silazno pokretljivi. Postoji mnogo lateralne pokretljivost, koja se odnosi na zemljopisno kretanje među dijelovima grada, gradovima i regijama. Postoje dva načina proučavanja društvene pokretljivosti. Prvo, možemo proučavati karijere pojedinaca, koliko su se popeli ili spustili na društvenoj ljestivici tijekom radnog života. To se obično zove unutargeneracijskom pokretljivošdu. Koliko se djeca bave zanimanjem svojih roditelja ili djedova. Pokretljivost tijekom generacija naziva se međugeneracijskom pokretljivošdu. Količina vertikalne pokretljivosti pokazuje koliko se talentirani pojedinci iz nižih slojeva mogu uspeti po socioekonomskoj ljestvici. Istraživanja društvene mobilnosti provode se za razdoblja duža od pedeset godina te često uključuju i međunarodne usporedbe. Blau i Duncan su skupili podatke na nacionalnom uzorku od 20.000 muškaraca. Zaključili su da u SAD-u ima mnogo vertikalne pokretljivosti. Blau i Duncan su istaknuli važnost izobrazbe i školovanja za uspjeh pojedinaca. Prema njihovu shvadanju, uzlazna društvena pokretljivost opdenito je karakteristična za industrijska društva. Možda je naslavnija međunarodna studija društvene pokretljivosti ona koju su proveli Seymour Martin Lipser i Reinhard Bendix. Oni su analizirali podatke iz devet industrijaliziranih društava i usmjerili se na mobilnost muškaraca iz plavih ovratnika prema bijelim ovratnicima. Lipser i Bendix su zaključili da sve industrijalizirane zemlje prolaze slične promjene u ekspanziji poslova za bijele ovratnike. Gordon Marshall i David Firth su istraživali subjektivne osjedaje ljudi o promjeni klasnog položaja. I dok su s pojedinci složili da društvena pokretljivost stvara osječaj neravnoteže, izolacije i iskorijenjenosti, drugi su bili optimistčni, upozoravajudi je neizbježna postupna prilagodba novoj klasi. Marshall i Firth su ispitivali je li klasna pokretljivost povezana s pojačanim osjedajem zadovoljstva ili nezadovoljstva aspektima svakodnevnog života kakvi su obitelj, zajednica, rad. Autori su u cjelosti otkrili malo dokaza za vezu između klasnog iskustva ispitanika i njihova opdenitog zadovoljstva životom. Premda je silazna pokretiljivost rjeđa nego uzlazna, ona je ipak raširena i prilično često povezana sa psihičkim problemima i strahovima. Poslovi bijelih i plavih ovratnika se gube, zamjenjuju slabije pladenim poslovima koji se obavljaju na određeno vrijeme. Silazna pokretljivost u SAD-u dans je osobito česta među razvedenim ili rastavljenim ženama s djecom. U mnogim slučajevima alimentacije su oskudne ili ih nema, žene koje pokušavaju uskladiti rad, brigu za djecu i kudne poslove veoma teško žive. WEBEROVO SHVADANJE BIROKRACIJE Sve velike organizacije prema Weberu, birokratske su po prirodi. Riječ „birokracija“ skovao je de Gournay.Birokrac ija je tako postala vladavinom službenika. Pojam je prvi put primjenjen samo na državne službenike ali se postupno proširio tako da se odnosi opdenito na velike organizacije. Riječ od početka rabila u pogrdnom značenju. De Gournay govori o sve vedoj modi službenika kao o „bolesti zvanoj biromanija“. Birokracija se najčešde povezuje s učinkovitošdu i rasipanjem. Weber ističe da je u tradicionalnim civilizacijama postojao ograničen broj birokratskih organizacija, ali tek se u moderno doba birokracija potpuno razvila. Weber je birokraciju smatrao središnjim dijelom racionalizacije društva koja utjede na sve djelide života, od znanosti do obrazovanja i uprave. Prema Weberu, ekspanzija birokracije u modenrim društvima je neizbježna. Birokracija se pojavila kao racionalan i krajnje djelotvoran odgovor na potrebe, no Weber je također vjerovao da birokracija ima niz negativnih osobina koje znatno utječu na narav modenrog društvenog života. Weber je kontruirao „idealan tip birokracije“ te je nabrojao njezine sljedede posebne karakteristike: Postoji jasno definirana hijerarhija autoriteta –Birokracija izgleda poput piramide s položajem najvišeg autoriteta na vrhu Pisana pravila upravljaju ponašanjem službenika na svim razinama organizacije –Što je položaj službenika viši to više pravila njegova postupanja obuhvada niz slučajeva zahtijeva primjerenu interpretaciju Službenici rade puno radne vrijeme i dobivaju pladu.- Za svaki posao u hijerarhiji dobiava se konačna i fiksna plača Zadade službenika u organizaciji i njihov život izvan nje su odvojeni- Privatni život službenika razlikuje se od aktivnosti na radnom mjestu Nijedan član organizacije ne posjeduje materijalna sredstva kojim rade-ne posjeduju urede,stolove,uredske strojeve Weber je tvrdio: što se više neka organizacija približvava idealnom tipu birokracije, to učinkovitije ostvaruje ciljeve zbog kojih postoji. PETER BLAU- SLUŽBENI I NESLUŽBENI ODNOSI UNUTAR BIROKRACIJA U klasičnoj studiji Blau je proučavao neslužbene odnose u državnj službi čija je zadada istraživati mogude utaje poreza. Istražitelji koji su nailazili na probleme za koje nisu bili sigurni kako ih riještiti, prema pravilima su trebali o tome raspraviti sa svojim neposrednim nadređenima. Vedina službenika ipak je oklijevala obratiti se nadređenima,jer su mislili da bi oni to mogli protumačiti kao nestručnost.Stoga su se obično konzultirali međusobno, kršedi time službena pravila. Na primarnoj razini društvene skupine koja je radila iste poslove u organizaciji stvorila se čvrsta lojalnost. Skupina je teakođer bial u stanju razviti neslužbene procedure koje omoguduju više inicijative i odgovornosti nego što su to pružala neslužbena pravila organizacije.

Neslužbene mreže obično se razvijaju na svim razinama organizacije. Nije jednostavno utvrditi u kojoj se mjeri neslužbene procedure opdenito povedavaju ili smanjuju učinkovitost organizacija. Sustavi koji nalikuju Weberovom idealnom tipu često stvaranju različite neslužbene načine na koje se poslovi obavljaju.. Za one na rutinskim poslovima neslužbene procedure također pomažu stvoriti ugodniji radni okoliš. Neformalne veze među službenicima na višim položajima mogu biti učinkovite na način koji pomaže cijeloj organizaciji. RAZMATRANJA DRUŠTVENIH ORGANIZACIJA U RADOVIMA R. MERTONA, T. BURNSA I G.M. STALKERA Merton: disfunkcije birokracije Merton je govorio o disfunkcijama birokracije. Prvo je zapazio da su birokrati uvježbani da se dosljedno oslanjaju na pisana pravila i procedure. Merton se probojavao da bi ta rigoroznost mogla prouzročiti birokratski ritualizam, situaciju u kojoj službenici provode pravila po svaku cijenu, čak u slučajevima kad bi neko drugo rješenje moglo biti boje za organizaciju u cjelini. Druga Mertonova bojazan ticala se činjenice da provedba birokratskih pravila može nadvladati stvarne ciljeve organizacije. Mertnon je predvidio mogudu napetost između javnosti i birokracije. Ta bojazan nije bila neutemeljena. Vedina nas redovito doalzi u doticaj s velikim birokratskim organizacijama i nerjetko doživljavamo da su službenici i birokrati ravnodušni prema našim potrebama. Burns i Stalker: mehanistički i organski sustavi - U svojem istraživanju o inovacijama i promjenama u elekrtroničkim tvrtkama, Burns i Stalker otkrili su da birokracije imaju ograničenu učinkovitost u industijama u kojima su fleksibilnost i avangardnost od primarne važnosti. Burns i Stalker razlikuju dva tipa organizacija: mehaničke i organske. Mehaničke organizacije su birokratski sustavi u kojima postoji hijerarhijska zapovjedna linija, s komunikacijama koje se ostvaruju vertikalno, jasnim kanalima. Nasuprot tomu, organske organizacije karakterizira labavija struktura u kojoj opdeniti ciljevi organizacije imaju predost pred usko određenim zadacima. Komunikacija i naredbe su difuzniji, kredu se po mnogim trajektorijama, i to ne samo vertikalnim.Prema Burnsku i Stalkeru, organske organizacije su mnogo spremine za rješavanje promjenjivih zahtjeva na inovativnom tržištu npr. Telekomunikacije. Mehanističke organizacije su primjerenije za tradicionalnije, stabilnije oblike proizvodnje, koji su manje podložni tržišnim promjenama.Burns i Stalkeru su previdjeli mnoge probleme koji su izbili u prvi plan suvremenih rasprava o globalizaciji TOTALNE INSTITUCIJE- E. GOFFMAN Gofman je pokušavao shvatiti djelovanje totalnih institucija preko iskustva pojedinaca koji kroz njih prolaze. Totalne su institucije npr. Duševne bolnice, zatvori, logori.. Goffman je osobito pokušavao shvatiti duboke promjene koje nastaju u pojedinčevu osjedaju samoga sebe u takvim uvjetima. Totalne institucije mogu se shvatiti kao primjeri elaboriranih birokracija kojim upravljaju složene i stroge procedure, prisilne za njihove pripadnike. Goffman je otkrio da različiti tipovi tih institucija imaju neke zajedničke osobine. U svime slučajevima oduzima njihov prijašnji osjedaj samoga sebe i individualnosti kao osobe i ponovno ih izgrađuju. Postoje jasne crte koje razdvajaju stanovnike totalnih istitucija od osoblja. Svakodnevni život planiraju i nadziru stanovnici koji imaju ovlasti kazini ili nagraditi stanovnike u skladu s njihovim stupnjem poslušnosti što je golffman nazvao obamiranjem jastva. Novopridošli u totalne institucije sustavno se ponižavaju sve dok se ne slom enjihove ranije ideje o vlstitom ja. Goffman je identificirao pet mogudih reakicja članova na njihovo iskustvo totalnih istitucija. One su sezale od potpunog povlačenja do otpora prilagođavanju i dodjeljenoj ulozi. Ipak zaključio je da se gledano u cijelosti vdina članova uspiej oduprijeti pritisku da napuste vlastito jastvo time što pikrivaju osjedaje.Goffmanova studija totalnih institucija izazala je i ohvale i kritike .Neki sociolozi tvrde da je Goffman preuveličavao pojam prilagodbe te dau biti postoji puno više otpora u takvim insitucijama. TEORIJA ORGANIZACIJE- M. FOUCAULTA Vedina modenih organizacija funkcionira u posebno izgrađenom fizičkom prostoru. Zgrada u kojoj je smještena posebna organizacija ima specifične odlike relevantne za aktivnosti organizacije, ali i zajedničke važne arhitektonske karakteristike sa zgradama, drugih organizacija. Arhitektura bolnice , primjerice razlikuje so do one poslovne zgrade ili škole. No postoji opdenita sličnost: obje de zgrade vjerovatno imati hodnike koje vode u posebne prostorije, imat de standardne ukrase i namještaj. Foucault je pokazao da je arhitektura neke organizacije izravno povezana s njezinim društvenim ustrojem i sustavom autoriteta. Njegov rad pokazao je da proučavanjem arhitektonskih karakteristika organizacija možemo pojasniti probleme koje je analizirao Weber. Organizacije nemogu unčinkovito funkcionirati ako zaposlenici ne rade sustavno. Aktivnosti se moraju storgo koordininrati u prostoru i vremenu a katkad to potiče i fizička organizacija i precizan raspored sati. Rasporedi sati su preduvjet organizacijske disciplline zato što usklađuju aktivnosti velikog broja ljudi. VLAST, POLITIKA, MOD – KONCEPCIJA DRŽAVE Vlast se odnosi na svakodnevnu provedbu politike, odluka i državnih poslova, čime se bave državni dužnosnici. Politika se tiče sredstava koja se koriste modi kako bi utjecala na doseg i sadržaj aktivnosti vlasti. Mod je sposobnost pojedinaca i skupina da provedu vlastite interese ili ciljeve, čak kad im se drugi protive. Ovlast je legitiman način na koji vlada ostvaruje svoju mod. Legitimnost znači da se oni koji su podložni vlasti s time slažu. Država postoji ondje gdje postoji politički aparat, koji vlada nad određenim područjem i čija je vlast poduprta pravnim sustavom i sposobnošdu da se vojna sila iskoristi za provedbu njezine politike. Sva moderna društva su nacionalne države, u kojima velik dio stanovništva sebe smatra građanima i pripadnicima jedne nacije. Njihove glavne karakteristike su: suverenitet, tj ideja o vlasti nad područjem s jasno utvrđenom granicom, na kojem je ona vrhovna mod. građanstvo – vedina ljudi koji žive unutar granica političkog sustava jesu građani, imaju zajednička prava i dužnosti i sebe smatraju dijelom nacije. nacionalizam je skup simbola i vjerovanja o pripadnosti određenoj političkoj zajednici. To je glavni izraz osjedaja identifikacije s određenom suverenom zajednicom. TIPOVI POLITIČKE VLADAVINE Tri su osnovna tipa političkog sustava: monarhija, liberalna demokracija i autoritarni sustavi. Monarhija je politički sustav kojemu je na čelu jedna osoba, čija se mod prenosi s naraštaja na naraštaj unutar jedne obitelji. Vlast monarhija se legitimira snagom običaja, a ne prava. Češdi su ustavni monarsi, poput kraljice Ujedinjenog Kraljevstva, švedskog kralja, koji su prenijeli vlast na izabrane predstavnike naroda. Velika vedina modernih država su republike, što znači da u njima nema ni kralja ni kraljice.

Demokracija je u osnovnom značenju politički sustav u kojem vlada narod, a ne monarsi ili aristokracija. U nekim društvima službeno prihvadena verzija demokracije organičena je na politiku, dok se u drugima proširuje i na druga područja društvenog života. Demokracija se opdenito smatra političkim sustavom koji može najbolje osigurati političku jednakost, zaštititi slobodu i neovisnost, obraniti opdi interes, zadovoljiti potrebe građa, omoguditi učinkovito donošenje odluka, koje de u obzir uzeti interese svih. U sudioničkoj demokraciji odluke donose zajednički svi kojih se one tiču. Na određeni dan svi građani se sataju kako bi raspravili i glasovali o mjesnim pitanjima koja nisu pod jurisdikcijom državne ili federalne vlasti. Drugi primjer sudioničke demokracije jest referendumi kada ljudi izražavaju svoje mišljenje o nekom problemu. Predstavnička demokracija je politički sustav u kojem odluke o zajednici ne donose svi njezini pripadnici, nego ljudi koje su za to odabrali. Na području nacionalne vlasti predstavnička demokracija ima oblik izbora za kongres, parlamet ili slično narodno tijelo. Mnoge velike organizacije kooriste se predstavničkom demokracijom, pri čemu njihovim poslovima upravlja malo izvršno povjerenstvo koje donosi ključne odluke. Zemlje u kojima birači mogu izabrati između dviju i više stranaka i u kojima vedina odraslih stanovnika ima pravo glasa, obično se nazivaju liberalnim demokracijama. I dok demokracija potiče na aktivno uključivanje građana u politiku, u autoritarnim državama narodu se ne dopušta sudjelovati u vlasti ili se to čak odlučno sprečava. U takvim durštvima potrebe i interesi države imaju prednost pred onima prosječnim građanima i nema uspostavljenih zakonskih mehanizama za suprostavljanje vlasti ili uklanjanje vladara. GLOBALNO ŠIRENJE DEMOKRACIJE Demokracija više nije koncetrirana primarno u zemljama Zapada, nego se sada potiče, barem u načelu, kao poželjna vlast u mnogim dijelovima svijeta. Komunističke su države sebe smatrale demokracijama, premda su se sustavi u njima znatno razlikovali od onog što ljudi na Zapadu smatraju demokracijom. Komunizam je bio u biti jednopartijski sustav. Glasači nisu mogli odabrati između različitih stranaka, nego između različitih kandidata iste stranke – Komunističke partije. Od pada Sovjetskog Saveza procesi demokratizacije nastavili su se širiti. Čak se među najautoritarnijim državama svijeta mogu otkriti znakovi demokratizacije. Objašnjenje zašto je demokracija postala popularna jest da su drugi tipovi političke vlasti iskušani, ali se nisu uspjeli održati, odnosno, pokazalo se da je demokracija najbolji politički sustav. Razlozi imaju veze sa socijalnim i ekonomskim promjenama o kojima se raspravljalo posvuda u ovoj knjizi. Prvo, demokracija je obično povezana s stržišnom ekonomijom, koja se kao sustav stvaranja bogatstva pokazala učinkovitijom od komunizma. Drugo, što se društvene aktivnosti sve više globaliziraju a ljudi otkrivaju da su njihovi životi pod utjecajem događaja koji su daleko od njih, to više im je potrebno informacija o tome kako se njima upravlja. Trede, postoji utjecaj masovnih komunikacija, osobito televizije i interneta. Lančana reakcija širenja demokracije vjerojatno je bila znatno pod utjecajem informiranosti o događajima u današnjem svijetu. PARADOKS DEMOKRACIJE Bududi da se demokracija sve više širi, trebalo bi očekivati i da funkcionira uspješno, no demokracija je u teškodama. Paradoks demokracije zbunjuje, demokracija se širi svijetom, ali istodobno, u zrelim demokratskim društvima s dugotrajnim demokratskim institucijama postoji sumnja u demokratske procese. Vlade imaju malo modi nad aktivnostima divovskih poslovnih korporacija, glavnih sudionica globalne ekonomije. Nacionalne vlasti ne mogu nadzirati procese povezane sa svjetskom ekonomijom. Građani u mnogim demokracijama malo vjeruju svojim izabranim predstavnicima i zaključuju da nacionalna politika sve manje utječe na njihov život. Mnogi građani shvadaju da su političari uglavnom bespomodni te da ne mogu utjecati na globalne pomake. Sve više građana smatra da ih vode samo vlastiti interesi. Mnogim se građanima ne sviđa da odluke koje se tiču njihova života donose udaljeni modnici, stranački dužnosnici, interesne skupine, lobisti i birokrati. Istodobno, počinju misliti da vlast nije sposobna riješti važne lokalne probleme kakvi su kriminal i beskučništvo. Posljedica toga jest da je vjera u vlast znatno oslabjela. GLOBALIZACIJA I DRUŠTVENI POKRETI Društveni pokreti pojavljuju se u svim vrstama i oblicima. I dok neki društveni pokreti djeluju prema zakonu društva u kojem postoje, drugi su ilegalne ili tajne skupine. Društveni pokreti često nastoje postidi promjene nekog javnog pitanja, npr. proširena građanska prava za dio populacije. Posljedica društvenog pokreta često je promjena zakona ili politike. Društveni pokreti ubrajaju se među najsnažnije oblike kolektivne akcije. Dobro organizirane, ustrajne kampanje mogu ostavariti velike rezultate. Tijekom proteklih triju desetljeda društveni pokreti proširili su se u zemljama čitavog svijeta. Te različite pokrete, od pokreta za građanska prava i feminističkog pokreta iz 60-tih, 70-tih, preko antinuklearnog i ekološkog pokreta 80-tih, sve do kampanje za prava homoseksualaca 90-tih, često nazivamo novim društvenim pokretima. Taj opis pokušava razlikovati suvremene društvene pokrete od onih koji su im prethodili u prethodnim desetljedima. TEHNOLOGIJA I DRUŠTVENI POKRETI Posljednjih godina došlo je do udruživanja dviju najutjecajnijih sila kasnog modernog društva, informacijska tehnologija i društveni pokreti, a rezultat tog udruživanja je izniman. Društveni pokreti u svijetu omgu se udružiti u velike regionalne i internacionalne mreže, koje obuhvadaju nevladine organizacije, vjerske i humanitarne skupine i sve koji se bore za opde interese. Ove elektroničke mreže imaju dosad neviđenu sposobnost trenutačnog reagiranja na događaje. Internet je imao velik utjecaj na te promjene, premda su ih mobilni telefoni, telefaksi i satelitske telekomunikacije također ubrzali. Sposobnost koordinacije međunarodnih političkih kampanja, najviše zabrinjava vlade, ali i ohrabruje sudionike društvenih pokreta. Mrežni ratovi, međunarodni sukobi velikih razmjera u kojima se vode borbe za informacije i utjecaj na javno mnijenje. Sudionici mrežnih ratova koriste se medijima i online sredstvima kako bi oblikovali što određene populacije znaju o društvenom svijetu. Za mnoge vlade, čak i demokratske, mrežni ratovi su zastrašujuda prijetnja. TEORIJE NACIONALIZMA I NACIJE

Neki od najvažnijih društvenih pokreta suvremenog svijeta su nacionalistički. Premda je svijet postao međuovisniji, osobito tijekom posljednjih tridesetak godina, ova međuovisnost nije značila kraj nacionalizma. Vjerojatno je najistaknutiji teoretičar nacionalizma Ernest Gellner. Gellner tvrdi da su nacionalizam, nacija i nacionalna država proizvodi moderne civilizacije, koja je počela industrijskom revolucijom krajem 18.st. nacionalizam i osjedaji povezani s njime nisu duboko ukorijenjeni u ljudskoj prirodi. Oni su porizvod novog društva velikih razmjera, koje je stvorio industrijalizam. Gellner upozorava da moderni industrijalizam stvara potrebu za mnogo učinkovitijim državnim sustavom vlasti nego što je postojao prije. Drugo, u modernoj državi pojedinci sve vrijeme moraju biti u interakciji sa strancima, jer temelj društva više nije selo ili grad, nego znatno veda cjelina. Masovno obrazovanje, utemeljeno na službenom jeziku koji se podučava u školama, galvno je sredstvo s pomodu kojeg se organizira društvo velikih razmjera i održava njegovo jedinstvo. Mod nacionalizma vjerojatno nije povezana upravo s obrazovanjem, nego s njegovom sposobnošdu stvaranja ljudskog identitetta, nečega bez čega ljudi ne mogu živiti. Potreba za identitetom svakako nije rođena tek s pojavom modernog industrijskog društva. Kritičari stgao tvrde da je Gellner u krivu što tako snažno razdvaja nacionalizam i naciju od predmodernih vremena. Anthonyju Smithu nacije su obično izravno povezane s ranijim, prošlim etničkim zajednicama, ili s onim što on naziva etnicitetima. Etnija je skupina koja ima zajedničke pretke, azjednički kulturni identitet i vezu s određenom domovinom. NACIJE BEZ DRŽAVA Postojanje određenih etniciteta unutar etabliranih nacija stvorilo je pojam nacije bez država, koja obuhvada bitna obilježja nacije, ali njezini pripadnici ipak nemaju vlastitu neovisnu političku zajednicu. Mogude je razlikovati nekoliko različitih tipova nacija bez država, ovisno o odnosu između etniciteta i šire nacionalne države unutar koje on opstoji. U nekim situacijama nacionalna država može prihvatiti kulturne razlike etničke manjine ili manjina koje žive unutar nje i dopustiti im određen stupanj aktivnog razvoja. Tako se u Velikoj Britaniji priznaje da Škotska i Wales imaju vlastitu povijest i odlike koje se dijelom razlikuju od ostatka Velike Britanije. Slično su Baskija i Katalonija priznate autonomne zajednice unutar Španjolske. Neke nacije bez država imaju viši stupanja autonomije. U Quebecu i Flandriji regionalna politička tijela imaju mod donošenja velikih odluka, a da zapravo nisu potpuno neovisna. S druge strane, postoje nacije koje države u kojima žive uopde ne priznaju ili ih priznaju djelomice. Primjer su Tibetanci u Kini, Kurdi u Turskoj, Siriji i Iranu. DEFINICIJA RELIGIJE – ŠTO JEST A ŠTO NIJE RELIGIJA Obilježja koja su, čini se, zajednička svim religijama jesu da religija uključuje skup simbola, priziva osječaj poniznosti i strahopoštovanja, a ti su osjedaji i simboli povezani obredima i ceremonijama, poput misa, u kojima sudjeluje zajednica vjernika. Obredi povezani s pojedinom vjerom vrlo su različiti. To mogu biti molitve, pojanje, pjevanje, određena vrsta prehrane, ili par zabrane, post tijekom nekih dana i slično. Religiozne obrede često izvode izdvojeni pojedinci, ali sve religije uključuju ceremonije koje kolektivno prakticira zajednica vjernika. Ceremonije se obično izvode na posebnim mjestima, u crkvama, hramovima ili na više ili manje svetim mjestima. Postojanje kolektivnih ceremonija sociolozi obično smatraju jedim od najvažnijih čimbenika, kojim se religija razlikuje od magije, premda magija je utjecaj na događanje s pomodu magičnih napitaka, pojanja i drugih ritualnih postupaka. Obično je prakticiraju pojedinci, a ne zajednica vjernika. Premda je magijska praksa u suvremenim društvima gotovo posve nestala, u opasnim situacijama praznovjerja, nalik na magiju, još su česta. Obilježja o tome što religija nije kao opda pojava: Prvo, religiju ne smijemo izjednačiti s monoteizmom (vjerovanje u jednog boga). Vedina religija podrazumjeva brojna božanstva. Drugo religija se ne smije izjednačiti s moralnim uputama, poput zapovijedi koje je Mojsije dobio od Boga. Ideja da bogove zanima kako se mi ponašamo na ovome svijetu posve je strana mnogim religijama. Trede, religiju ne smijemo izjednačiti s objašnjenjima nastanka svijeta. U kršdanstvu, mit o Adamu i Evi pokušava objasniti podrijetlo ljudske egzistencije, mnoge druge vjere sadržavaju slične mitove o podrijetlu, ali postoje i brojne religije u kojima to nije slučaj. Četvrto, religiju ne možemo izjednačiti s nadnaravnim, kao onim što uključuje vjeru u univerzum svega što je izvan dosega ljudskih osjetila. Primjerice, konfucijanizam je religija koja prihvada prirodni sklad sa svijetom i ne zanima je pronalažanje onostranih istina. TEORIJE RELIGIJE – EMILE DURKHEIM Za razliku od Marxa, Durkheim je velik dio svoje intelektualne karijere posvetio religiji, a posebno se usredotočio na religiju u malim, tradicionalnim društvima. Durkheim ne povezuje religiju s društvenim nejednakostima ili s pitanjem modi, nego s opdenitom prirodom društvenih institucija. Svoje djelo temelji na proučavanju totemizma, kakav prakticiraju australska aboridžinska društva. Durkheim definira religiju kao distinkciju svetoga i profanoga. Prema Durkheimu totem je svet stoga što je on simbol same skupine, on zamjenjuje sreidšnje vrijednosti skupine ili zajednice. Durkheim je posebno isticao činjenicu da religje nikada nisu samo stvar pukoga vjerovanja. Sve religije uključuju povremene ceremonijalne i obredne aktivnosti u kojima se sastaje skupina vjernika. Ceremonija i obred su prema Durkheimu, osnovno vezivno tkivo članova skupine. U malim tradicijskim kulturama, prema Durkheimu, religija utječe gotovo na sve razine života. Religija nije samo niz osjedaja i aktivnosti, ona uvjetuje način mišljenja pojedinaca u tradicijskim kulturama. Prema Durkheimu, s razvojem modernih društava utjecaj religije slabi. Znanstveno mišljenje sve više zamjenjuje religijska objašnjenja. Durkheim tvrdi da de religija, u izmijenjenome obliku, vjerovatno i dalje postojati. VRSTE RELIGIJA – SLIČNOSTI I RAZLIKE U malim kulturama često nalazimo dva oblika religije: totemizam i animizam. Riječ totem nastala je među plemenima sjevernoameričkih Indijanaca, ali često znači životinju ili biljku za koju pojedinci vjeruju da ima natprirodne modi. Maskote su također totemi. Animizam je vjerovanje u duhove ili duše za koje se smatra da nastanjuju isti svijet kao i ljudi. Ti se duhovi mogu smatrati dobronamjernima ili zlonamjernima. Animistička vjerovanja nisu ograničena na male kuluture, nego ih u određenoj mjeri nalazimo u raznim religijskim situacijama. Tri najutjecajnije monoteističke religije u svijetskoj povijesti su židovstvo, kršdanstvo i islam. Židovstvo je najstarija od te tri religije. Prvi Židovi bili su nomadi i živjeli su u starom Egiptu. Njihovi proroci, ili vjerski vođe, svoje su ideje crpili iz ved postojedih vjerovanja toga kraja, ali su se od njih razlikovali po čvrstome vjerovanju u jednoga svemogudeg Boga. Židovi su vjerovali da

Bog od njih zahtijeva da strogo provode moralne norme i bili su uvjereni da imaju monopol na istinu, odnosno da su njihova uvjerenja jedina prava religija. Sve do stvaranja Izraela, nedugoa nakon stvršetka Drugog svjetskog rata, nije postojala zemlja u kojoj bi židovstvo bilo službena religija. Kršdanstvo je preuzelo mnoga židovska stajališta i prenjelo ih u svoje učenje. Isus je bio ortodoksni židov, a kršdanstvo se rodilo kao židovska sekta. Isusa su njegovi učenici smatrali Mesijom, što znači pomazanik, a grčka riječ toga značenja bila Krist. Premda su kršdane u početku teško progonili, car Konstantin je naposljetku prihvatio kršdanstvo kao službenu religiju Rimskoga Carstva. Postalo je dominantna snaga zapadne kulture. Teološki, i u smislu crkvene organizacije, kršdanstvo se dijeli na rimokatoličku, protestantsku i pravoslavnu. Islam se izvodi iz učenja proroka Muhameda. Prema toj religiji, jedinstveni Bog u islamu Alah upravlja svekolikim ljudskim i prirodnim životom. Stupovi islama izraz je kojim se označava pet osnovnih religijskih dužnosti muslimana. Prva je muslimasnko vjerovanje da ne postoji nijedan bog osim Alaha, a Muhamed je Alahov poslanik. Druga je dužnost formalna molitva pet puta na dan. Tredi je stup svetkovanje ramazana, mjeseca psta, tijekom kojega za danjega svjetla nije dopušteno ni jesti ni piti. Četvrti je stup davanje milostinje siromašnima. Postoji i očekivanje da svaki vjernik, barem jednom u životu hodočasti u Meku. Hinduizam je politeistička religija. Vedina hindusa prihvada doktrinu o krugu reinkarnacije, vjeruju da su sva živa bida dio vječnog procesa rađanja, smrti i ponovnog rađanja. Drugo ključno obilježje hinduizma je kastinski sustav, utemeljen na vjeri da su pojedinci rođeni s posebnom ulogom u durštvenoj i ritualnoj hijerarhiji, ved prema prirodi svojih aktivnosti u prethodnoj inkarnaciji. Za svaku kastu postoji različit stup dužnosti i rituala. Budizam, konfucijanizam i taoizam nemaju bogove. Umjesto bogova one ističu etičke ideale koji povezuju vjernika u prirodno integrirano jedinstvo s univerzumom. Budizam je nastao iz učenja Bude, hinduističkog princa iz male kraljevine u južnom Nepalu. Put spasa jest život samodiscipline i meditacije, koji je odvojen od ovozemaljskih, prizemnih zadataka. Opdi cilj budizma jest postidi nirvanu, potpuno duhovno ispunjenje. Konfucijanizam je bio temelj kulture vladajudih skuipna u tradicionalnoj Kini. Konfucije je živio u 6.st. Konfucije je bio učitelj, a ne religijskih prorok poput srednjoistočnih vjerskih vođa. Konfucija sljedbenici nisu smatrali božanstvom, nego najmudrijim mudracem. Konfucijanizam pokušava prilagoditi ljudski život unutrašnjem skladu prirode te ističe obožavanje predaka. Taoizam se temelji na sličnim načelima te isitče meditaciju i nenasilje kao sredstva za postizanje višeg života. TEORIJE RELIGIJE – KARL MARX Karl Marx nikada nije temeljito proučavao religiju. On je svoje ideje izvodio uglavnom prema spisima nekolicine teologa i filozofa s početka 19.st. Prema Feuerbachu, religija se sastoji od idjea i vrijednosti koje stvaraju ljudska bida tijekom svojega kulturnoga razvoja, ali oni ih pogrešno projiciraju na božanske sile i bogove. Bududi da ljudi ne razumiju potpuno svoju povijest, oni obično socijalno stvorene vrijednosti i norme pripisuju djelovanju božanstva. Feuerbach rabi riječ otuđenje, kojom označava ustanovljenje bogova ili svetih sila različitih od ljudskih bida. Marx je prihvatio stajalište da je religija oblik ljudskog samootuđenja. Često se vjeruje da je Marx odbacivao religiju, ali to nije istina. Religija, pisao je on, jest srce svijeta bez srca, utočište od grubosti svakodnevnoga života. Ne smijemo se bojati bogova koje smo sami stvorili i trebali bismo im prestati pripisivati vrijednosti koje sami možemo ostvariti. TEORIJE RELIGIJE – MAX WEBER Max weber je započeo golemu studiju svjetskih religija. Glavnina njegova zanimanja bila je usmjerena na svjetske religije, kako ih je nazvao, naime, one koje su privukle najviše vjernika i na one koje su bitno utjecale na tijek opde povijesti. Napisao je detaljne studije hinduizma, budizma, taoizma, staroga židovstva, kršdanstva. Weberovi zapisi o religiji razlikuju se od Durkheimovih po tome što se on usredotočio na vezu između religjie i društvenih promjena. Weber smatra da religija nije nužno konzervativna, naprotiv, religijski inspirirani pokreti često su potaknuli dramatične društvene promjene. Primjerice protestantizam, bio je izvor kapitalističkog pogleda na svijet. Analizirajudi istične religije, Weber je zaključio da su to nepremostive zapreke razvoju industrijskog kapitalizma kakav se razvio na Zapadu. Weber je isticao da su u tradicionalnoj Kini i Indiji religija bila glavni faktor sprečavanja promjena. Weber je kršdanstvo smatrao religijom spasa, a to znači da ona podrazumjeva vjerovanje u mogudnost spasa ako ljudi prihvate njezina vjerovanja i slijede njezina moralna načela. Dok religije Istoka kod vjernika kultiviraju odnos pasivnosti prema postojedem poretku, kršdanstvo uključuje stalnu borbu protiv grijeha, čime potiče revolt protiv postojedeg poretka. VRSTA RELIGIJSKIH ORGANIZACIJA Sve vjere uključuju zajednice vjernika, ali postoje brojni načini organizacije tih zajednica. Weber i Troeltsch su razlikovali crkve od sekti. Crkva je veliko, dobro ustanovljeno religijsko tijelo, poput Katoličke crkve ili Anglikanske crkve. Sekta je manja, mnogo neorganiziranija skupina vjernika, koja se obično osniva zbog prosvjeda protiv onoga što je crkva postala, kao što je bilo s kalvinistima i metodistima. Crkve obično imaju formalnu, birokratsku organizaciju, hijerarhiju svojih službenika i najčešde predstavljaju konzervativnu stranu religije jer su one integrirane u postojedi institucijski poredak. Vedina crkvenih vjernika prihvada religiju svojih roditelja kada postaju članovi crkve. Sekte su u usporedbi s crkvama malene, obično pokušavaju otkriti ili slijediti pravi put te se najčešde povlače iz društva kojim su okružene u vlastite izdvojene zajednice. Vedina sekti nema službenika, a svi su članovi jednaki. Vedina im se aktivno pridružuje kako bi razvila svoje vjerovanje. Howard Becker, je dodao još dva tipa: denominaciju i kult. Denominacija je sekta koja se ohladila i od aktivne prosvjedne skupine postala institucionalizirano tijelo. Sekte koje prežive duže vrijeme nužno postaju denominacije. To su kalvinizam i metodizam. Kultovi su nalik sektama, ali oni ističu druge pojmove. Oni su najlabavije i najnestabilnije vjerske organizacije. Njih tvore pojedinci koji odbacuju vrijednosti vanjskoga društva. Kultovi su usredotočeni na pojedinačno iskustvo i udruživanje istomišljenika. Kultovi na Zapadu danas uključuju skupine onih koji vjeruju u spritualizam, atrologiju ili transecendentalnu meditaciju. RELIGIJA, SEKULARIZACIJA I DRUŠTVENA PROMJENA Sekularizacija opisuje proces kojim religija gubi utjecaj u raznim dijelovima društvenoga života. Sekularizacija je složen sociološki pojam, dijelom zato što ne postoji konsenzus o tome kako mjeriti taj proces. Sekularizaciju možemo procijeniti iz niza njezinih aspekata ili dimenzija. Neki su od njih poput razine članstva u religijskim organizacijama, objektivne prirode. Statistike i službeni podaci mogu pokazati koliko ljudi pripada crkvi i drugim religijskim tijelima ili koliko ih aktivno sudjeluje na misama ili u drugim obredima. Druga dimenzija sekularizacije odnosi se na pitanje kako i u kojoj mjeri crkve i druge vjerske organizacije ostvaruju svoj društveni utjecaj, bogatstvo i ugled. Vjerske organizacije sve više gube svoj društveni položaj i politički utjecaj koji su nekad imale.

Treda dimanzija sekularizacije odnosi se na uvjerenja i vrijednosti. Tu dimenziju možemo nazvati dimenzijom religioznosti. Broj ljudi koji posjeduju crkvu i društveni utjecaj očito nisu nužni izraz vjerovanja ili ideala vjernika. Mnogi religiozni ljudi ne idu redovito na mise niti sudjeluju u janvim ceremonijama, i obrnuto, regularnost posvedivanja i sudjelovanja ne znači uvijek i snažnu religioznost. Oni koji podupiru tezu o sekularizaciji tvrde da u prošlosti religija bila mnogo važnija za svakodnevni život nego je to danas. Ali, kritičari se ne slažu s time i tvrde kako činjenica da su ljudi nekad češdi išli u crkvu ne znači da su bili religiozniji.